Стогодишњи рат

[Човек Жоја]

Najpoznatija knjiga napisana o Prvom svjetskom ratu je Na Zapadu ništa novo Eriha Marije Remarka. On je bio u rovovima, vidio na djelu i paco­ve i generale, i otkrio je u sopstvenoj krvi da je naj­važnija uloga ljudi u društvu u kome živi da budu topovsko meso. Knjiga koju je napisao desetak go­dina posle rata bila je svetski bestseler nekoliko de­cenija. Moglo bi se reći, s malo uprošćavanja, da je to popularna verzija remek-djela Luja Ferdinana Selina Putovanje do kraja noći.

 

Pratim šta se ovih mjeseci govori o Prvom svjet­skom ratu. Bezbroj članaka, knjiga, konferencija. To što se ne govori o Selinu, donekle je razumljivo, jer je u pitanju velika umjetnost koju je teško približiti širokoj publici. Ali niko ne pominje Remarka. Ko će znati zašto? Možda je suviše insistirao na tome da ljudima ogadi rat, a takav stav nije dobar za poslove, naročito ako vam je posao osvajanje drugih država, ili „djelova tržišta” kako se to danas kaže. Možda je previše kritikovao gospodare svijeta koji iz pozadi­ne vuku konce rata. Možda zbog naslova. Naslov se odnosio na zapadni front, gdje su ponekad deseti­ne hiljada ljudi umirali u jednom danu a da se lini­ja fronta ne pomjeri ni par metara, što je u centrima moći i propagande značilo: ništa novo. Ali naslov je, da tako kažemo, prihvatila istorija: ako čovjek po­gleda gdje se danas, sto godina kasnije, vode ratovi, ko ih vodi, kako ih vodi, i kojom ih moralnom reto­rikom pravda, možda ne može kraće i bolje rezimi­rati ono što se dešava ljudskim masama nego poru­kom: „Na Zapadu ništa novo”.

 

I tu ima sličnosti s naslovom Selinove knjige. Oba su naslova proročka. Mogli bi se spojiti: na za­padu ništa novo, nastavlja se putovanje do kraja noći.

 

Selin je o Prvom svjetskom ratu govorio kao o „međunarodnoj klanici ludila”. Nešto se tada pred njegovim očima razvalilo, iskočilo iz okvira prirode i duha, i vidio je čovječanstvo kako se ukrcava u blin­dirani voz koji ludačkom brzinom ide ka kraju noći gdje će se ta gomila smeća istovariti. Selinu se činilo da se posle Prvog svjetskog rata istina o Civilizaciji, možda i o ljudskom rodu, više ne može skrivati. I važnije: nema više razloga da se skriva, pošto je priča završena. Kraj je napisan. Nema mjesta za sumnju, nadu, čak ni diskusiju. Ostala su samo dva puta: reći istinu, što znači iznijeti na sunce preostalu trulež Civilizacije, ili prihvatiti dogovorenu laž vladajuće elite, zadovoljiti se brojanjem para, pa dok traje traje.

 

Između očigledne istine, sa koje je rat skinuo sve iluzije, i cinizma elita koje i u truleži traže nove načine da opljačkaju leševe i skinu im zlatne zube, tvrdeći da to rade upravo iz beskrajne ljubavi za ljude, nije bilo trećeg puta. Ni nade, ni vjere, ni lju­bavi, ni mašte, ni Boga, ni prirode – nema više načina da se zavaravamo. Ali, upravo zato što više nema ilu­zija o ništavilu – „ne valjamo ništa i nikad nećemo biti bolji” – osvojili smo bezgraničnu slobodu u zlu i u laži. Taj poslednji krug istorije, iz ugla cinika, može da bude i prilika za najveću pljačku i vrhunski pro­vod. Ako je poslednja noć, onda neka bude najluđa. Zašto ne ići do kraja, kad svakako ništa više nemavažnosti? Jer i u ništavilu je bolje biti bogat nego siro­mašan: svjetski poredak se ipak može zasnovati oko računa u banci. Makar za jednu noć.

 

To je dekadencija. Duševno stanje mrtve duše.

 

Ovo je, možda, razlog što je Selinovo Putovanje poslednji zaista veliki roman zapadne literature, jer se tim putem u noć i ludilo nije moglo dalje, a kon­vencionalne laži na žalost ne spadaju u djela duha, ma kako da su plaćene.

 

Upravo zato, u epohi cinizma koju je na Zapadu otvorio Prvi svjetski rat, mogla je da se razvije prava industrija laži, ili morala, što je isto, jer se bez te in­dustrije, koja obuhvata bukvalno cio javni život, ni­jedan dan ne bi održala šarena laža iznad selinovske „međunarodne klanice ludila”.

 

Klanica Prvog svjetskog rata je bila nakratko otvorila jedan prozorčić na istinu o eliti koja vlada svijetom i mehanizme njene vlasti. Prizor je bio jeziv. Ta jeziva sloboda gledanja na pejzaž istine tra­jala je desetak godina, do velike ekonomske krize, prijeteći da izazove širom Evrope požare gore od onoga koji je zahvatio Rusiju. U tom periodu je i Remark uspio da progura svoju knjigu. I Selin da ispljune krv. A onda je veliki napor propagande ponovo zatvorio ljudsku svijest. Hermetički i zau­vijek? Ko zna. Naučnici se svađaju da li je ostalo dvadeset ili trideset godina do ekoloških kata­strofa kakve istorija ne pamti. „Arsenali ludila”, kako poznavaoci zovu vojnu industriju, rastu vrtoglavom brzinom, život na Zemlji može biti uništen nekoliko stotina puta. I to je, kažu, najbolji od svih mogućih svjetova. Samo fanatici i ekstremisti bi htjeli nešto da promijene. Koliko ima do kraja noći?

 

Po nekom monotonom zakonu nemoći, koji zavlada u duši kad se prekinu emocionalne veze između nje i svijeta, kad nikakva vjera ni nada ne mogu premostiti rijeku truleži, posle tog jezivog iskustva s Prvim svjetskim ratom, napor propa­gande koji ima za cilj da spriječi ljude da shvate šta im se dešava samo će se pojačavati sve do današnjeg dana. Najveći dio onoga što se govori o Prvom svjet­skom ratu i danas spada u tu propagandu. Kao i ono što se ne govori. U ovo što treba prećutati spada i knjiga nepristojnog naslova Na Zapadu ništa novo.

 

Ova „selidba” modernog društva u izmišlje­ni svijet propagande i njenog laskavog morala ra­zlog je što se toliko govori o „virtuelnoj” realnosti. Nije ni lako ni prijatno živjeti u virtuelnom svije­tu. Biti izvan stvarnog svijeta, to je isto kao da ka­žete da je čovjek živ, ali u grobu, u luksuznom gro­bu možda, hiljadu kvadrata pored mora, s velikim izborom raznih zabava, ali ipak – van života. To ne ide bez danonoćnih intervencija farmaceutske in­dustrije i industrije zabave, koje moraju stalno da pronalaze nove oblike utjehe i nove puteve za bje­žanje iz depresije i odlaganje samoubistva. Ali, šta je da je, tako ide logika, ako je stvarna realnost „po­ludjela klanica”, onda je droga koja vam omogućava da prespavate život u grobu ipak nekakvo rešenje.

 

Posle Prvog svjetskog rata, ostao je otvoren je­dino put u virtuelnu realnost.

 

Sve do danas živimo na osnovama koje su po­stavljene – ili porušene – u Prvom svjetskom ratu.

 

Dakle, možda je Remark odstranjen iz svijesti no­vih generacija zato što je izražavao jedno duševno raspoloženje. To raspoloženje je bilo skoro postalo dominantno pri kraju rata i održalo se otprilike do polovine tridesetih godina. Mase ljudi, ono što se zove „narod”, sporo dolaze do svijesti o tome šta im se dešava. Ponekad, u toj mučnoj borbi za opstanak i smisao opstanka, rodi se u narodu neka pjesma ili neka „umotvorima”, bez autora i obično predodre­đeni dugo da traju, lako se prihvataju i ponavljaju od naroda do naroda. Iz Prvog svjetskog rata je tako sa­čuvan jedan komadić nekog velikog stiha, velikog djela, zlatno zrno sveopšteg iskustva, intuicija nekog genija koji je, prije nego je raskomadan u klanici, na uvo najbližeg druga šapnuo dvije riječi koje su natkri­lile istoriju ne samo toga rata nego cijelog dvadesetog vijeka, kao da su došle direktno iz božijih usta: „to­povsko meso”. Neko je to u rovu pomislio, pa rekao, i svaki je vojnik čuo i smjesta razumio, pa je javio kući o čemu se radi i širom svijeta je puklo, jače od sva­koga topa, veliko otkriće: ljudi su topovsko meso.

 

Evropom je zavladalo duševno stanje ljudi koji ponavljaju „mi smo za Njih samo topovsko meso”. Otkrivena je velika tajna. Civilizacija koja je počela „radosnom viješću” vaskrsenja, dvije hiljade godina kasnije našla se pred istinom o sebi, nepobitnijom nego da je na božijem sudu: topovsko meso.

 

Uz ovu veliku istinu Prvog svjetskog rata išlo je još jedno otkriće, praktične prirode i mnogo opa­snije, ne za opstanak ljudi nego za nešto važnije: za vlast i pare vladajuće elite. A to je da nijesu svi ljudi topovsko meso, nego ima jedna mala grupa, dobro prikrivena, obezbijeđena, svemoćna i pre­bogata, koja zapravo posjeduje ovaj svijet i radi od njega šta hoće, uvijek sa distance i bez rizika, i koja skoro i nema druge zabave nego da smišlja koliko i koje će ljude pretvoriti u topovsko meso da bi saču­vala svoje interese. Počeo se u masama širiti pogu­ban stav da „nećemo da ginemo za njih”. Pa čak i da „nećemo da radimo za njih”.

 

To je duševno raspoloženje koje su izrazili Re­mark i njemački slikari ekspresionisti.

 

Na njihove oči se urušavala cijela fasada već odavno mrtve civilizacije: oni su gledali i usuđivali se da kažu šta su vidjeli.

 

Pred istim spektaklom, zvanična kultura i pro­paganda reaguju tačno obratno: prva je briga kako zakrpiti fasadu i ponovo utuviti ljudima u glavu bajke o našoj veličini i plemenitosti.

 

Tada je psihologija ponudila otkriće koje voli da citira Henri Kisindžer: nije važno šta se dešava, nego šta ljudi misle da se dešava.

 

Zato je prvi zaključak oko koga su se složili isto­ričari odmah posle rata bio da je taj rat „samoubi­stvo” evropske civilizacije. I zato se do današnjeg dana, iz ugla vladajuće elite i zvanične interpreta­cije istorije, na taj rat gleda kao na „grešku”, nešto nepromišljeno u čemu smo svi izgubili i vlast i pare. Prije toga smo bili dobri, bogati i srećni. Ta ideja, da je rat bio „greška”, uporno se ponavlja do današ­njeg dana i, sudeći po konferencijama i člancima, pobijedila je. Zato se za ovaj rat stalno traže krivci. Čak je izgledalo u jednom trenutku da su se mudre glave složile da krivac bude mali, bolešljivi, ostra­šćeni Gavrilo Princip. Srpski terorista srušio Civi­lizaciju! Iako nije istina, kako kažu u Italiji, dobro zvuči. To rešenje je bilo zgodno, jer je moglo da očuva mit o velikoj Civilizaciji i višoj rasi koji su, eto, nastradali jer su bili suviše popustljivi prema nezahvalnim robovima i neposlušnoj djeci, a sa druge strane pravdalo je rat protiv terorista – koji je upravo najavljen kao glavna „novost sa Zapada” početkom dvadeset i prvog vijeka – rat protiv Srbije s kraja dvadesetog vijeka, i uopšte vječni rat civili­zacije protiv divljaštva. Drugim riječima, omogu­ćavalo je da se vode kolonijalni ratovi širom svijeta bacajući krivicu uvijek na nekog dežurnog Gavrila Principa. Tako uvijek biva: kad god predstavnici elite traže krivce za sopstvene zločine, slože se oko optužbe nevinih i slabih. Na Zapadu ništa novo. Ali su neki viđeniji istoričari upozorili da je plan suviše providan: ni najmanji rat ne izazivaju pobu­njeni pojedinci, nego interesi moćnih grupa, a da ne govorimo o svetskim lomovima.

 

Pobunjeni pojedinci nemaju skoro nikakvog značaja u velikim istorijskim zbivanjima, ali su kao simboli nezaobilazni. Njihova sudbina je tako nabi­jena smislom, da se istorija uopšte ne može ni razu­mjeti osim kroz njih: materijalne promjene svijeta, izgleda, više vole moć i masu, njihov Bog ima nešto grandiozno, nešto drečavo, nešto „previše” i kič, a smisao voli čovjeka, obično malog, golog, beznačaj­nog, ali izuzetnog u moralnom i osjećajnom smi­slu. Ovo božanstvo istoriju doživljava intimno, dje­luje iz polutame i tišine. Dok se u sudbini bar jed­nog čovjeka ne pokaže smisao, cijela istorija liči na haos. Gavrilo Princip najavljuje veliki pokret oslo­bađanja kolonizovanog čovječanstva, unaprijed ukazuje na njegove uspjehe i poraze koji se smje­njuju do današnjeg dana. U njemu se već nazire sve: snaga i odlučnost poniženih i uvrijeđenih da izađu na svjetlost istorije, ali i njihova naivnost i glupost, nesposobnost za organizaciju i racionalne procjene, patološka želja da imitiraju svoje gospodare i da im se dodvore. Po njegovoj slici je i uloga Srbije i srp­skog naroda već u tome ratu i, uglavnom, u toku cijelog dvadesetog vijeka. Srbija je, prije svega geo­grafski, u prvom krugu kolonizovanih naroda, na samoj granici vladajućih carstava. Zato najčešće na Balkanu počinju eksperimenti koji će se onda pri­mijeniti u svjetskim razmjerama. Tako joj je pripala i ova avangardna uloga, koja će je skupo koštati, da pokrene – naravno nesvjesno – veliki talas antiko­lonijalizma koji se diže posle Prvog svjetskog rata. I kasnije, skoro svi neuspjesi oslobođenih država na raznim kontinentima, i povratak starih vladara u novim oblicima, može se uočiti u istoriji Jugo­slavije i posebno srpskog naroda. Tu, na teritoriji Srbije, u Prvom svjetskom ratu će započeti i prvo masovno istrebljenje civila naizgled bez razloga, što će kasnije u toku dvadesetog vijeka postati takoreći moda, nešto kao svjetski trend.

 

Možda je to neka mutna pravda u istoriji: ne­majući realne težine u odnosima snaga između sila, mali narodi i mali ljudi često imaju pretjeranu važ­nost u domenu simbola i smisla. Njih teroriše isto­rija, ali voli sudbina.

 

ЛИНК

 

Nastaviće se

[Човек Жоја]

Još prije početka rata njegovi uzroci su bili jasni i neumitni za one koji su pratili promjene u odno­sima velikih sila. Pisci, umjetnici i filozofi su vidjeli dublje uzroke sloma civilizacije, u vazduhu je bilo veliko nasilje, osjećao se miris krvi, ali pošto odluke o ratovima donose velike sile, uzroci za njih su pro­cjene vladajućih elita o ugroženosti njihovih inte­resa. Ovaj rat, kao i svi drugi, mali i veliki, koji će uslijediti do današnjeg dana, vezan je za najvažniji proces modernih vremena: osvajanje i kolonizacija svijeta od strane nekoliko zapadnih sila. Svaki rat i kriza, u Ukrajini, ili Libiji, ili Siriji itd., samo je varija­cija na istu temu. Kao što su svi „krivci” za te imperi­jalne ratove samo varijacije na Gavrila Principa, bilo da su teroristi, ili fanatici, ili Crnci, ili Indijanci…

 

Ravnoteža u ovoj podjeli svjetskog kolača neka­ko je održavana uglavnom između Engleske i Fran­cuske sve do pojave Njemačke na svjetskoj sceni. Već krajem devetnaestog vijeka je Njemačka bila moćnija od vladajućih sila, a nije imala kolonija. Ve­lika nepravda. Engleska ne da ono što nije njeno, a Njemačka traži ono što nije njeno. Njemačka je sti­gla suviše kasno, drugi su sve već bili podijelili. Su­ština sukoba je u promjeni same strukture vladanja svijetom. Prosto rečeno, Njemačka je trebalo da za­mijeni Englesku kao vodeću svjetsku silu. Slična na­petost, sa sličnim opasnostima, danas vlada između Amerike i Kine.

 

Oni koji danas smatraju da je Prvi svjetski rat bio greška, hoće da kažu: trebalo je zapadna elita da se dogovori, da podijeli svijet da budu svi zado­voljni i mogla je da živi na leđima čovječanstva još vjekovima. Ali nikome nije bilo dosta, pa je svak bacio na front svoje topovsko meso, uz uobičajena moralna i patriotska pravdanja. I svak je mislio da će onaj drugi stati za mjesec dana. Tako su napravili klanicu, što je bilo uračunato u rashode. Ali nije bilo uračunato da će se preživjeli iz klanice vratiti ogor­čeni i zgađeni sobom, svojim društvom i naročito vladajućom elitom. Lijepili su im ordenje na grudi i tapšali ih po leđima, ali to više nije bilo duho­vito. U vazduhu je lebdjela revolucija. Izgledalo je da su cijelu Evropu naselila djeca Gavrila Principa.

 

Pojava nacizma i podrška fašizmu u Španskom gra­đanskom ratu od strane velikih zapadnih sila dio su odgovora uplašene evropske elite na ovu opasnost.

 

Sve je ovo danas banalno, ali uprkos banalno­sti ovog vidljivog dijela istorije teško je prihvatiti za­ključke koji se iz nje nameću ako ti zaključci govore o nama nešto loše, ili nam prijete novim nevoljama. Istorija govori dovoljno jasno i glasno, ali ljudi neće da čuju ono što im se ne sviđa. Ni ono što ih suviše plaši.

 

Čini mi se da istorija uporno ukazuje na dvije teme koje zagovornici zvanične interpretacije isto­rije i propagande ne žele da čuju i, naročito, ne žele da takve teme prodru u svijest neodgovornih masa.

 

Prva se odnosi na moralnu izuzetnost događaja koje obuhvata Prvi svjetski rat.

 

Taj rat jeste prekretnica u modernoj istoriji. U njemu se otkriva istovremeno i sudbina evropske civilizacije i istina o njoj. Sve do tada, u toku dva vi­jeka, raste vjera u progres, vjera da je u Evropi ot­kriven magični recept za vječni napredak, smatra se da nauka definitivno otkriva sve tajne života, skoro je opšte uvjerenje o superiornosti bijele rase i druš­tva koje je ona zasnovala u nekoliko evropskih dr­žava. Samo najveći mislioci i umjetnici vide užas ispod vela laži. Taj skup kolektivnih iluzija razbija se definitivno u Prvom svjetskom ratu. I otkriva se istina o „klanici ludila” dok Evropa silazi sa svetske scene. Ono što se dešava od tada do danas je iščita­vanje presude, član po član. To što i danas ovo čita­nje ima istu monotoniju zločina, pljačke, bombar­dovanja bez rizika naroda bez odbrane, samo po­tvrđuje ispravnost presude. Je li sve pravedno i zasluženo?

 

Gledano iz moralnog ugla, riječ je vjerovatno o jednom od najljepših trenutaka u modernoj istori­ji. Slom civilizacije, ali kakav slom! I kakve civiliza­cije! Evo o čemu se radi. Tada je, dakle, bio na vr­huncu sistem globalnog ropstva, kada su praktič­no sva ljudska društva bila pokorena i brutalno ek­sploatisana od strane male elite malog dijela svije­ta koji zovemo Zapadna Evropa. Cio svjetski kolo­nijalni sistem je bio opravdan rasističkom ideolo­gijom o superiornoj rasi koja je pozvana da vlada nad divljacima. Kako je govorio Vinston Čerčil po­vodom istrebljenja Aboridžina u Australiji: „Ne vi­dim u čemu je problem ako niža rasa mora da ne­stane pred nastupom više.” Unutar samih kolonijal­nih sila sistem se zasnivao na divljačkoj eksploataci­ji ljudskih masa, nejednakost između bogatih i siro­mašnih je pred Prvi svjetski rat dosezala fantastične razmjere – otprilike kao danas. To se tada zvalo – danas zabranjenim rečnikom – klasna borba. Jedan procenat bogatih protiv devedeset devet procenata siromašnih, kako to danas kažu u Americi. Ili, kako to rezimira najbogatiji čovjek na svijetu, Voren Ba­fet: „Klasna borba postoji. Bogati su je dobili.”

 

I sve je uvijek imalo ono isto bljutavo, tako sit­no i podmuklo moralno opravdanje, i za spoljnju i za unutrašnju upotrebu: spolja, osvajamo svijet da bi spasili i civilizovali divljake; unutra, bogati moraju da brinu o državi i o siromašnim masama, oni znaju šta je briga i odgovornost, uostalom svi smo braća, nije važno ko je milijarder, a ko je gladan, bla, bla, bla.

 

U tu morbidnu konstrukciju je nasumice na sarajevskoj ulici pucao Gavrilo Princip, a ko je dalje upravljao putanjom njegovog metka, to niko ne zna, ali meni se čini, ako smo još sposobni i za kakvo saosjećanje sa ljudskom nesrećom, ovdje treba reći: ruka mu se pozlatila.

 

U takvom sistemu, dakle, koji je akumulirao iz svih krajeva svijeta džinovske količine zlata i zla, i ulagao sve napore u traženje tehnoloških rešenja za svoje usavršavanje, trajanje, i kontrolu nad ljudima, sve do tehnologije koja omogućava prisluškivanje svih razgovora koje vode ljudi na zemlji, u takvom sistemu je, kažu iz nepoznatih razloga, vladajuća elita jurnula na samu sebe, uhvatili su se za grla samozvani gospodari svijeta i nijesu mogli da stanu dok se cijela ta morbidna građevina nije počela ras­padati. Ako to nije neki oblik božje pravde, ako to nije utjeha za rijeke suza potčinjenih miliona širom svijeta, onda ne znam šta su pravda i milost. To je Prvi svjetski rat, pjesma nad pjesmama među bez­brojnim kolonijalnim ratovima. Ako nema objaš­njenja za ovu „grešku u računu”, moglo bi se ponu­diti ovo: pukla je velika krasta na duši čovječanstva. Koliko je mrtvih i koliko je patnje bilo u tome pro­cesu niko ne zna, ali se više nije moglo ovako. Dosa­dili i Bogu i ljudima. Rat između kolonijalnih sila je veliki moralni trijumf čovječanstva.

 

Pa ipak, milioni nevinih su stradali… Narav­no da su stradali. Stradali su zato što je cio sistem bio napravljen kao zločinačka konstrukcija. Upra­vo spremnost vladajuće elite da tako žrtvuje milio­ne kila topovskog mesa, nepobitan je dokaz koliko je bilo nužno i pravedno udariti na taj sistem.

 

Zato ne bi trebalo tražiti krivce za ovaj rat, nego velikane koji su za njega zaslužni. Možda je zbog ovo­ga do današnjeg dana vladajuća elita zbunjena ovim ratom: ona je vodila rat, ali to nije bio osvajački rat kao svi drugi ratovi koje je vodila širom svijeta, nego je ovaj rat bio kazna za sve te ratove koje je vodila. Kako? Mi smo sami sebe kaznili? Mi, najracionalni­ji vladari u istoriji, najbolji račundžije koji se nikad ne varaju u procjeni svojih interesa, mi smo pucali sebi u ovu pametnu glavu? Ne može biti. Pa ipak.

 

Ko je, u tom kontekstu, Gavrilo Princip? U real­nosti, rekosmo, beznačajan, ali kao simbol neupo­rediv; njegov pucanj je glas porobljenog čovječan­stva. Tako mistici vide istoriju: poslednji će biti prvi, najmanji će biti najveći. Utjeha poslednjih i najma­njih, ali kakva utjeha. Na trenutak, u tome simbolu, u ovako strašnom kontekstu, ponovo se pojavljuje sva ljepota ljudskog bića.

 

Kriv Gavrilo Princip! Pitajte ove istoričare i novinare: a ko je kriv za uništavanje života miliona ljudi u Iraku? U Libiji? U Siriji? Ko je kriv za atom­ske bombe? Za ovu ekonomsku krizu koja je bacila milione porodica u glad, i koju su osmislile bankar­ske, medijske i političke elite? Opet Gavrilo Prin­cip? Možda i jeste. Bilo bi divno kad bi bilo istinito. Jer bi to značilo da je ljudsko biće – istinsko ljudsko biće, od krvi i mesa, a ne surogat proizveden u labo­ratorijama i projektovan da bude „topovsko meso” – još živo, da čak nije izgubilo nadu, da nije potu­čeno, još se mrda na dnu klanice, još plazi jezik, udara glavom u zid, baca bombe i žrtvuje se… O, kad bi to samo bilo tačno, kad bi Gavrilo bio „kriv” i za najmanji pokret trupa na zemlji, ili kapitala na Berzama, gdje bi nam kraj bio! Selin bi vidio malu svjetlost u noći. Mogli bi da javimo na sve četiri strane svijeta: Na Zapadu nešto novoI tek to bi bio znak da se zatvara krug istorije otvoren Prvim svjetskim ratom: promijenili smo se.

 

Tu stižemo do druge stvari koja se slabo nazire u zvaničnim tumačenjima rata. Ona nije skrivena iz kukavičluka, tj. zato što govori o našem društvu, našem vremenu, nešto odvratno, ili što nam govori da smo ovim ratom dobili ono što smo zaslužili, nego zato što zvuči zastrašujuće, baca u depresiju i pesimizam. Ta druga poruka glasi: Prvi svjetski rat nije završen, nećete se izvući.

 

Negdje krajem dvadesetog vijeka istoričari su uočili da zapravo nema prekida između dva svjet­ska rata, nego je u pitanju jedan rat s pauzom od nekoliko godina u otvorenim oružanim sukobima. Veliki slom koji je postao vidljiv 1914. godine samo se širio i dobijao nove oblike.

 

Ulazak Amerike u rat i revolucija u Rusiji dokraj­čili su dominaciju evropskih sila u svijetu. I hladni rat je nastavak istog procesa, borbe za vojnu, ekonom­sku i ideološku dominaciju nad svjetskim masama. Izgledalo je da je taj proces dovršen sa krajem hlad­nog rata i da je Amerika nametnula pax americana svijetu. Čak se govorilo o kraju istorije i uspostavlja­nju konačne svjetske imperije. Iluzija je trajala ma­nje od desetak godina. Opet su zaređali ratovi i kri­ze, niko više i ne zna gdje se tačno ratuje, niko se ne usuđuje ni da nagađa kako će svijet izgledati godinu dana kasnije, svi su samo sigurni da će kroz pet go­dina biti toliko drukčiji da se neće moći prepoznati.

 

Zašto se istorija pretvorila u svjetski rat? Zašto je nasilje postalo ovako bjesomučno? Zašto sve što je dobro, nježno, tiho, nasmejano, izgleda tako glupo, dosadno, djetinjasto i zastarelo?

 

A sve što je nasilno, bestidno, pohlepno, lažlji­vo, što vrišti, kezi se i cereka se – tako moderno?

 

Gavrilo Princip nikad nije izgledao moderno.

 

Ko god ga je upotrijebio kao simbol – Bog, slu­čaj, ili istorija – ni taj ne želi da bude moderan.

 

Taj ne želi da potčini, iskrivi, slomi, ponizi sve oblike života na zemlji, jer bi to davno uradio da je htio, nego možda želi da spasi ljude od njih samih. Možda poziv ljudi na zemlji nije da je unište nego da je spasavaju. Prije svega od samih sebe.

 

Da nije tu razrešenje Principove zagonetke? Vo­ljeti svijet više nego sebe. Možda je to put do radosti i optimizma koji izgledaju nedostižni svim genera­cijama od Prvog svjetskog rata naovamo.

 

Ima li išta manje moderno od ove ideje?

 

Možda ne razumijemo istoriju zato što gledamo u nju iz pogrešnog ugla: zamišljamo da istorija pokazuje trag ljudske akcije u svijetu i to nam daje iluziju da mi, tako moćni, možemo uvijek odlučiti šta ćemo uraditi sa svijetom. A možda ona, istorija, ne pokazuje šta mi radimo u svijetu, nego šta svijet radi ljudima pokušavajući da ih promijeni i izvede na put života.

 

Jer ako smo mi akteri u ovakvoj istoriji, onda zbilja: zašto smo ovakvi ludaci i samoubice?

 

Ali ako to svijet pokušava ljude da promijeni, ako hoće da ih spasi, onda je sve jasno: kako drukči­je nego ovakvim sredstvima i u ovakvoj istoriji na­tjerati ludake i samoubice da dođu sebi?

 

ЛИНК

 

Kraj

[nana]

Podugačko jes' al dobro promišljeno govori čovek. Hvala ti za ovaj link (i šire ) jer se sada prvi put susretoh sa -Fenomen-om.... ima jos sjajnih tekstova.

[Човек Жоја]

Да, добар покушај да се онако филозофски сагледа историја и ових последњих стотинак и кусур година. Давно сам читао, морао бих поново да прочитам, тад се нисам у потпуности слагао са Церовић али у великом делу јесам. У сваком случају вреди прочитати. Колико се сећам изгледа песимистично мада он сам у неким интервјуима које сам читао за себе каже да није катастрофичар. Јесте да је тема била актуелна прошле године у време обележавања Великог рата али ово сада што се догађа у последње време ме тера на размишљање о овој нашој цивилизацији па ми је овај текст пао на памет.