Jump to content

"У почетку беше Логос, и Логос беше у Бога, и Логос беше Бог"

Оцени ову тему


Препоручена порука

U reči je život, ali je u reči i smrt.

Ona stvara ni iz čega, isceljuje, vaskrsava i obogotvorava, ali i – ubija.

. Kada reč izgubi dodir sa svojim najdubljim korenom, onda se i čovek izgubi, prestaje da bude slovesno biće. Tada njegova reč luta nesmirena, prazna i ojađena, kao list nošen jesenjim vetrom ili kao otrovna škorpija, koja traži žrtvu da joj se napije krvi, bežeći od samouništenja.

Jer, i zla i otrovna reč traži društvo i zajednicu, kao i dobra. Zajednica je u osnovi reči kao takve.

Reč je čovek, i svet, i dečije oko; i dom, i hram i ptice poj

. Zloslovlje i praznoslovlje odišu i mirišu zlosmradom: zli smrad se širi na ljude i cveće i drveće, razarajući kao kuga unutrašnjost bića

Istinsko slovo, prava reč, jednaka je sa istinom, dobrotom i lepotom. Prestane li to da bude, pretvara se, neminovno, u apokaliptičnu zver koja traži - koga da proždere.

Ništa od reči svetije i ništa od nje obesvećenije. Čovek je, postavši reč i primivši slovo, dobio strašni božanski dar: dar života i smrti.

I dobra i zla reč stvara: jedna zajednicu života, druga zajednicu smrti i ništavila

Želiš li biti mudar, nauči razumno pitati, pažljivo slušati, mirno odgovarati - i prestani govoriti kad se ništa više nema reći.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • Гости
Guest Настасија

U reči je život, ali je u reči i smrt.

I dobra i zla reč stvara: jedna zajednicu života, druga zajednicu smrti i ništavila

:D Нисам ту да одвајам речи (целину), али мора да има мало места за запету између живота и смрти.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Licemerje (hypocrisy) je jedna od najčešćih "pojava" u ljudskoj komunikaciji o čijim mnogobrojnim negativnim svojstvima će se skoro svi brzo složiti, o čijoj nepoželjnosti će skoro svi brzo glasati ZA, o čijim štetnim posledicama će skoro svi brzo imati sijaset "primera iz života", a zatim mirno nastaviti da je primenjuju u sopstvenom ponašanju, ne videvši u tome ama baš ništa čudno. To je takozvana "dvostruka licemerska petlja" u ljudskom ponašanju. I kad osuđujemo licemerje, dajemo sebi za pravo da budemo - licemerni.

Ljudi se retko ili teško odlučuju na kojim sve mestima im najviše smeta kad se "jedno priča, a drugo radi", da li je to u privatnom životu, na poslu kojim se bave i koji im "oduzima" veći deo dana nego privatan život, u društvu u celini, u medijima, pri susretima sa "prijateljima" koji ponekad ostavljaju gorak ukus uzalud izgubljenog vremena potrošenog samo na licemerne razmene lažnih ljubaznosti i praznih priča....na kraju se najčešće odlučuju - za događaje iz društva u kojem žive strasno osuđujući druge za mnogo stvari koje bi i sami uradili "da su na njihovom mestu".

A u neposrednoj blizini svih nas su bića praktično nesposobna za licemerje - naša sopstvena i tuđa DECA. I šta radimo sa njima? Umesto da se  učimo od njih iskrenosti, otvorenosti i komunikaciji bez licemerja - mi najčešće njih učimo licemerju i to zovemo vaspitavanjem, odgajanjem i odrastanjem.

Odsustvo sposobnosti za licemerje je najčešći razlog zašto doba ranog detinjstva zovemo "dobom naivnosti i nevinosti, dobom iskrenosti i bezbrižnosti". A posle većim delom svog odraslog života, ponašajući se potpuno drugačije - "kao" žalimo za tim dobom, što je licemerno, naravno

Želiš li biti mudar, nauči razumno pitati, pažljivo slušati, mirno odgovarati - i prestani govoriti kad se ništa više nema reći.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Licemerje (društveno) ljudi najčešće vezuju za politiku, za javnost, za crkve, za autoritete raznih vrsta, za sve one koji javno izgovaraju kako bismo se trebali ponašati. I takvo licemerje ljudi, s pravom, najčešće - osuđuju. Licemerje (privatno) ljudi najčešće vezuju za sopstveno pravo (koje privatno odriču drugima) da se tako ponašaju i retko ga , ili nikada - osuđuju. Češće ga smatraju mudrim sredstvom sopstvenog opstanka, kao da smatraju da je biti iskren, dečije iskren, sa sobom i drugima naivno, glupo i skoro pa po sebe i druge opasno ponašanje.

Licemerje je temelj predrasuda i stereotipa, ono je osnov lažnih slika o sebi i realnosti i uvek odličan početak ljudskih nesporazuma, konflikta i nesreća.

I - licemerje je neuništivo. Može se zauzdavati, krotiti, smanjivati po malko, ali će se uvek nanovo javljati, u različitim oblicima među ljudima.

Ljudi, za svu svoju krhkost i strahove, za svu grubost drugih ljudi i sveta kojoj su katkada izloženi - nisu uspeli da smisle nikakav bolji "štit" za sebe, osim - licemerja.

Želiš li biti mudar, nauči razumno pitati, pažljivo slušati, mirno odgovarati - i prestani govoriti kad se ništa više nema reći.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 2 months later...

Za hriscanstvo je dar reci - bozanski dar. Jer je covek slovesno (svesno) bice, koje se upravo svojom slovesnoscu razlikuje od beslovesnih zivotinja. I sam Bog se naziva Logosom, odnosno Slovom, Recju. "U pocetku bese Logos i Logos bese u Boga i Logos bese Bog" (Jn1,1). Zbog velike i tvoracke sile reci, hriscanstvo se uzasava prazne reci, praznoslovlja. Ima li ikoga ko ne bi sve dao da nekada nije izgovorio nesto. Ali izrecena rec se ne moze ponistiti. Zato se Velikoposnom molitvom sv. Jefrema Sirina i moli: "Ne daj mi duha lenosti, uninija, vlastoljublja i praznoslovlja". Ociscenjem duse se obnavljaju i reci, a tako se obnavlja i sav zivot covekov. Ne treba se dakle truditi i govoriti visokoumnim frazama, jer je to isto praznoslovlje, vec treba govoriti mereci svaku rec merom pravde, istine i dobra.

http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=3217

Želiš li biti mudar, nauči razumno pitati, pažljivo slušati, mirno odgovarati - i prestani govoriti kad se ništa više nema reći.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 1 month later...

. И наш разум поставља питање: "Ко беше у почетку". Каже се: "Слово". Које слово? Да ли људска реч, или анђелска реч? Рекавши: Ако језике човечије и анђелске говорим... (1.Кор.13,1), апостол нам је открио да и анђели имају свој језик. Међутим, смисао речи је двострук: постоји реч која се изговара гласом и која након изговарања ишчезава у ваздуху, а постоји и унутрашња реч, затворена у нашим срцима, тј. мисао. Уосталом, постоји и вештачка реч. Пази да те не обману слична значења речи. Како би на почетку могла бити човечија реч, када је човек постао тек позно? Пре човека постојале су звери. Пре човека постојале су и животиње, и сви гмизавци, и све што живи на копну и у води, и птице небеске, и звезде, и сунце, и месец, и биљке, и семена, и земља, и море, и небо. Услед тога, у почетку не беше човечија реч, као што не беше ни анђелска реч. Сва творевина је, наиме, млађа од векова будући да је почетак свог бића добила од Створитеља. И реч која постоји у срцу млађа је од свега мисленог. Ти, међутим, богодолично схвати Слово. Јер, онај ко ти саопштава о Јединородном, назвао га је Словом, као што га је назвао и Светлошћу, а нешто касније и Животом и Васкрсењем. Чувши реч "светлост" ти не помишљаш на чулну светлост која се може видети очима. Чувши реч "живот", ти не подразумеваш заједнички живот, којим живе и бесловесне животиње. И када чујеш "Слово", буди опрезан да се, услед слабости разума, не спустиш до приземних и ниских појмова. Напротив, испитај смисао реченог. Зашто "Слово"? Да се покаже да произилази из ума. Зашто "Слово"? Стога што је рођен бестрасно. Зашто "Слово"? Стога што је образ Оног ко га је родио и што собом показује васцелог Родитеља, ништа не одвојивши од Њега и будући сам од себе потпун, као што и наша реч у потпуности изображава наша поимања. Ми оно што смо помислили у срцу износимо речју, а оно што је изговорено изображава мишљење које постоји у срцу. Јер, реч се изговара од преизобиља срца. Наше срце слично је неком извору, а реч која се изговара бујици које тече из њега. Стога и истиче онолико колико је првобитно изливено. Осим тога, какво је оно што је скривено, такво је и оно што се показује. Он га је, дакле, назвао, Словом да би ти представио бестрасно рађање од Оца, да би ти богословствовао о савршеном постојању Сина и да би ти показао безвремено сједињење Сина са Оцем. И наша реч је пород ума који се бестрасно рађа, тј. који се не одсеца, не удаљује и не истиче. Напротив, васцели ум пребива у свом устројству, стварајући целовиту и потпуну реч. И реч која проистиче садржи у себи сву силу ума који ју је породио. Оно, дакле, што је побожно у казаноме о речи прихвати ради богословствовања о Јединородном, а оно што ти се учини неодговарајућим и погрешним одбаци и на све начине избегни. У почетку беше Слово. Да је рекао: "У почетку беше Син", теби би се, с именовањем Сина, поткрао и појам страсти, будући да се оно што се рађа од нас рађа у времену и са страшћу. Он је предострожно казао "Слово" да би спречио недоличне претпоставке и да би твоју душу сачувао неповређеном.

http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/SvetiVasilijeVeliki/SvetiVasilijeVeliki13.htm

Želiš li biti mudar, nauči razumno pitati, pažljivo slušati, mirno odgovarati - i prestani govoriti kad se ništa više nema reći.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

“Ја вам кажем да ће за сваку празну ријеч коју
рекну људи дати одговор у дан Суда. Јер ћеш због
своји ријечи бити оправдан и због својих ријечи
бити осуђен.”
(Мт.12;36-37)



“Ако ко од вас мисли да је побожан, а не зауздава
језика својега, него вара срце своје, његова је
побожност узалуд.”
(Јакољ. 1;26)

Želiš li biti mudar, nauči razumno pitati, pažljivo slušati, mirno odgovarati - i prestani govoriti kad se ništa više nema reći.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
×
×
  • Креирај ново...