Politička doktrina islamizma i geopolitički planovi islamista u Evropi

[Zayron]

Najprije jedno upozorenje! Ovo nije teološka već politička tema. Možete se služiti i citatima iz Biblije, Svetog Pisma SZ i NZ i Kurana ali ne budu analizirani, probirani, razmatrani s teološkog već sa šireg političkog i opšteg kulturološkog, civilizačnog ili istorijskog i sociološkog aspekta. Ako niste saşvim sigurni u to da ste u stanju razlikovati islam kao religiju od islamizma kao ideologije, poltičke doktrine, radije postavljajte konkretna pitanja a ja ću se potruditi odgovoriti vam na njih. Kako sam rekao islamizam je politička ideologija bazirana na islamu, ideologija se može napraviti od bilo čega: pripadnosti rasi, etničkoj skupini, vjeri, sekti, građanskoj klasi ili staležu, političkoj partiji, oružanoj formaciji, spolu i spolnoj orijentaciji itd. To je dokazano u istoriji a prisutno i danas. dovoljno je samo sjetiti se kako funkcioniše takozvana "gender politika ili ideologija" utemeljena na spolnoj pripadnosti i seksualnoj orijentaciji. Započnemo s dva članka koji nam ukazuju da islamiste s Evropom zaista nekakve planove imaju. Često ću se služiti člancima i videomaterijalima iz raznih evropskih zemalja a potom ćemo diskutovati o njima a u vezi s naslovom teme. Pri tom ne bude bitno toliko da li razumijete taj neki određeni jezik u potpunosti, možete se poslužiti i google-prevodiocom, uvijek će tamo biti nekakav sažetak i označena noseća i najvažnija poruka, smisao članka ili videa. Cilj nam je upoznati se sa situacijom u Evropi pa ćemo pogledati kako to izgleda u svakoj od evropskih zemalja. Također vas još zamnolim da članke navodite samo iz normalnih, standardnih građanskih novina i časopisa koje su u danoj zemlji pandanom Poltike, Večernjaka a ne iz nekakvih nacional-socijalističkih, neonacističkih, ksenofobnih i sl. internetovih stranica i novina. A u međuvremenu ćemo o publikovanim materijalima razgovarati, članke i videa možete objavljivati i vib uz kratko objašnjenje i sažetak ako se bude radilo o stranom jeziku. dovoljno bude dat linkove i kratki opis u par tačaka, crtica ili rečenica. ovako na primjer, oba članka su iz prošle godine. Članci ne moraju biti aktualni, mapujemo također i istorijski razvoj te situacije i evoluciju islamizma u Evropi pa s tog aspekta budu zanimljivi i ti stariji ili statistike, analize i komparacije također, od početka XX vijeka pa do danas: 

 

Ruské bezpečnostní síly zlikvidovaly v Tatarstánu radikální islamisty 25.10.2012

Ruske bezbjednosne snage likvidirale u Tatarstanu radikalne islamiste 25.10.2012

http://www.armadninoviny.cz/ruske-bezpecnostni-sily-zlikvidovaly-v-tatarstanu-radikalni-islamisty.html

Teroristické útoky radikálních islamistů nehrozí jen západní Evropě a Spojeným státům, ale i Rusku. Jednomu z nich se jednotkám ruského ministerstva vnitra a federální bezpečnostní služby podařilo na poslední chvíli zabránit tuto středu. Vyplývá to z informací, které zveřejnila ruská média.

Teroristički napadi radikalnih islamista ne prijete samo zapadnoj Evropi i USA već i Rusiji. Jedan takav napad su jedinice ruskog ministarstva unutrašnjih poslova i federalne bezbjednosne snage uspjele spriječiti u posljednji trenutak ove srijede. Proizlazi to iz informacija koje su objavile ruska medija. 

 

Podmaníme si Evropu, vyhrožují belgičtí islamisté 21. ledna/januara 2012  7:28

Podjarmimo si Evropu, prijete belgijski islamisti 21. ledna/januara 2012  7:28

Zdroj:http://www.lidovky.cz/podmanime-si-evropu-vyhrozuji-belgicti-islamiste-fs2-/zpravy-svet.aspx?c=A120120_163720_ln_zahranici_jv

BRUSEL - Podrobíme si Belgii, svrhneme krále a nastolíme zde vládu islámského práva šaría. Podobně vyhrožuje radikální muslimská organizace s příhodným názvem Sharia4Belgium (tedy „Šaría pro Belgii“).

Podjarmimo si Belgiju, svrgnimo kralja i uspotavimo ovdje vladu islamskog prava šaria ili šerijat. tako prijeti radikalna muslimanska organizacija s prigodnim nazivom Sharia4Belgium (dakle "Šaría za Belgiju“).

[Zayron]

Pripremam vam kvalitetan, aktualan i za diskusiju vrlo zahvalan materijal, članke i videa koja prije toga moram prevesti a upoznate se tako iz prve ruke šta se dešava i kako se razmišlja o islamizmu u drugim zemljama Evrope. Zato ne očekujte od mene svakodnevno nekoliko priloga, najvjerovatnije će se ih objaviti najviše dva-tri sedmično, nekad možda i samo jedan ali će biti vrlo kvalitetni i isto tako kvalitetno prezentirani. Ako se povede nekakva diskusija o već objavljenom onda ću se uključiti i ja. Ovdje samo napominjem da će s prilozima biti malo više posla ali ako budemo pazili na nivo i kvalitert priloga može nam se to vrlo isplatiti, objansiti mnogo toga, uvesti nove svježe, aktualne informacije i činjenice u temu i tako oživjeti diskusiju i olakšati orijentaciju u materiji. Dakle nije cilj ove teme napravit deponiju, odlagalište, sakupljalište ili mrtvu izložbu nekakvih članaka o islamizmu sa svih krajeva Evrope napabirčenih nego se poslužiti dobro i pažljivo izabranim materijalom u cilju sticanje jasne predstave o tom šta se po pitanju islamizma u Evropi danas dešava, šta se dešavalo i već desilo a šta u tom smislu tek očekivati možemo. I otkrivanja eventualnih suvislosti, povezanosti i uzajamnih veza izmeđiu pojedinih događanja i političkh proglašenja određenih zemalja, političkih stranaka, parlamentarnih saopštenja i javnih diskusija, novozavedenih zakona i pravnih normi, interesnih grupacija, lobija, udruženja građana, građanskih inicijativa itd. itd. koje nisu jasno vidljive na prvi a možda ni na drugi ili treći pogled.

[Zayron]

Ovdje imate sažetak toga najvažnijeg što se o islamizmu pisalo

na temi pod naslovom: "Koliko Bosna može šerijata podnijeti"

Ili kraće "Šaria u BiH" kap što to imam napisano u potpisu.

Može poslužiti kao uvodno razmatranje u razlikovanje "duhova",

tog islamskog - vjerskog i tog islamističkog, ideološko-poltičkog.

I mali navod čitaocima kako početi razlikovati jedno od drugoga.

 

Rekli smo da je islamizam politička ideologija bazirana na islamu,

ima za cilj širenje državnog poltičkog i pravnog poretka i ustrojstva

jedne ili više konkretnih zemalja na arapskom poluostrvu i bliskom istoku.

Strategija islamizma u Ecvropi bi se mogla jednostavno opisati u 2 tačke: 

 

1. izbore u Evropi istina nismo dobili i dobiti ih politički nikako ni ne možemo, 

ali islamsko pravo i određene elemente islamske države u njoj zavoditi hoćemo.

 

2. Najlakše to postignemo što u već postojeće Ustave, zakone i pravne sisteme

evropskih država budemo zavoditi djelomičnu, bar minimalnu šariju koju potom možemo

vremenom proširivati pod izlikom borbe za jednaka ljudska, vjerska i građanska prava

i s neprestanim poukazivanjem na to kako smo u Evropi zakinuti i obespravljeni u svojim

elementarnim ljudskim, građanskim, vjerskim itd. pravima i upornim apelovanjem, pozivanjem na

njeno hitno i što skorije zavođenje u evropske pravne sisteme jer samo tako je to moguće riješiti.

 

 

logdanov, on 10 Jan 2013 - 21:32, said:

Čedomir Bogićević: Svjetovi i mostovi - tradicija i savremenost 2.

Šerijatsko pravo-posebna kulturološka vrijednost

http://www.pobjeda.m...08-24&id=169894

 

Prema odredbi Senžermenskog ugovora iz 1919. godine (čl. 10.), te čl. 100. Ustava Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine, zajemčena je egzistencija šerijatskog prava u porodičnim, nasljednim i vakufskim odnosima. Postojao je i posebni Zakon o šerijatskim sudovima iz 1929. godine. Šerijatsko pravo primjenjivalo se i na nemuslimane kad oni svjedoče pred šerijatskim sudom, kad osnivaju vakuf (zadužbinu), i kad sklapaju brak muslimanke sa nemuslimanom pred šerijatskim sudom.

 

Objasni malo i preciziraj na koga se to odnosilo i na kakav šerijat. 

Sigurno ne na ovakav? Izgleda tih "šerijata" tamo bude više raznih nekakvih?

A neki od muslimana su ovdje tvrdili da to nije tačno, da je islam i šerijat svuda isti?

Kome sad vjerovat? Kad ni sami oni ne znaju šta je pravi šerijat i kakvih ih sve ima.

 

Jel ovo taj šerijat koji je u Kraljevini Jugoslaviji i Knjaževini Crnoj Gori praktikovan?

Ne može oboje to biti istovremeno "šerijat", jedno je lažno a drugo pravo, ali koje?

I na kraju šta će danas ovdje u Srbiji ili Crnoj Gori nekom šerijat bilo kakav uostalom?

Ne treba ga ni u BiH a kamo li u Srbiji ili Crnoj Gori. Ili bilo gdje u Evropi! Hvala lijepa!

 

http://forum.net.hr/...9/10235078.aspx

 

 

https://www.pouke.org/forum/topic/23254-koliko-bosna-može-šerijata-podnijeti/?p=782604

 

U bliskoj budućnosti će se vjerovatno pojaviti i transparenti: "Sharia - The Only Solution for BiH."

A mene sad zanima zašto je sada to "The Only Solution for Libya"? Jedino moguće rješenje?

A možda će neko pokušati da nas razuvjeri i ubijedi kako se takvi transparenti mogu pojaviti

samo u Libiji a nikako i u BiH i u Sandžaku, to ni slučajno!. A zanimao bi me onda razlog?

Zašto se takvi transparenti mogu pojaviti u Libiji a ne mogu u BiH ili u Sandžaku?

Šta brani tomu da se tako desi u BiH i u Sandžaku Ili šta je to omogućilo da se pojave u Libiji.

I šta to znači ustvari "The Only Solution for Libya"? A šta s onima koji tako ne misle?

Izgleda da je sve to orkestrirano i dirigovano iz jednog nekog centra, cijela ta ujdurma sa šarijom.

 

Pridodam tome još i ovo:

 

Da se zavede šerijat treba prvo napraviti i imati islamsku državu

ili postojeću neprimjetno i postepemo transformirat u islamsku. 

 

Šerijat se prosađuje političkim načinom a predstavlja antipol

demokratije, apsolutnu vlast jedne vjerske organizacije u svim sferama života.

Evropskim državama nije potreban šerijat kao zakon a nisu im potrebna ni neka

politička obrazloženja njegovog uvođenja, rasprava o njemu u BiH je besmislena.

Pojedince ako istupaju politički a protudržavno treba hapsit u skladu s legislativom.

 

Islam shvaćen i praktikovan politički se ravna državi. Napade na demokratske sisteme u Evropi ako dolaze u cilju njihovog rušenja i zamjene za islamske i šerijat treba smatrati napadima strane državno-političke sile, dakle agresijom na demokratski sitem i poredak. Sve ovo nema nikakve veze za islamom kao religijom, ko ga hoće upražnjavat lično u okviru građanskih demokratskih zakona i sloboda evropskih država može i dalje slobodno. Ali ko se hoće s njim poslužit kao s balvanom da razbija demokratske siteme u Evropi i u tom cilju ga nastoji  instrumentalizirat biće smatran agresorom kao i svaka druga strana vojna, državna tj. politička napadačka sila. Tako bismo imali konačno rješenu tu stalnu igru skrivanja političkog islama za maskom religije. To je stvar koja se na zapadu već raspravila i svi imaju u tom jasno šta je religiozni islam a šta ispolitizovani islam. Jedno s drugim nema nikakve veze! Šerijat i njegovo uvođenje su prioritetima političkog islama. Islam je nekada bio i vojno-politički, ne samo politički faktor, na to se Srbi sigurno brzo sjete kako je to s tim nekad bilo a i ostala Evropa, bitka pod Bečom itd.

 

Prvo će se proglasiti sekularni zakoni nevažećim za muslimane jer drugačije neće biti moguće prosaditi šariju. Može se to raditi postepeno, ne mora sve odmah i najednom. Prvo neće važiti jedan, pa drugi, treći itd. zakon, paragraf ili norma. A umjesto njih će se zavoditi ili original šarijska norma ili kozmetički prerađen šarijski surogat, šta se prije stigne. U drugoj fazi potom što većina zakona šarijatskih zakona bude inkorporirana i implementirana u pravni sistem države proglasiće ih se onda obaveznim i za sve građane pa i za nemuslimane. Svejedno više neće ni biti drugih zakona osim šarijatskih pa će ih i svi ostali nemuslimani morati prihvatiti kako bi imali uopšte nekakve zakone. Sekularnih zakona na kraju tog procesa "prilagođavanja" i kojekakvih "implementacija" neće više ni biti - Isčeznuće posve. A u sudstvu BiH će ostati samo ta takva inkorporirana šarija - ustvari na kraju jednostavno šarija. A proces postupne preobrazbe i evolucije od sekularnog pravnog sistema do potpunog islamskog ima biti postepen,, stupnjevit, pomali, polagan, nekonfliktan, gladak, strpljiv, uporan i glavno tih i neprimjetan. Bosna šaptom pade po drugi put. Tako bi to s tim otprilike imalo biti.

 

To sve gore  opisano važi i za cijelu Evropu - vrlo sličan scenario, možda se samo razlikuje u detaljima u zavisnosti od konkretnih prilika na terenu. A uvijek je svuda na početku to isto ovakvo pogađanje i licitiranje u stilu: Koliko šarije bi podnijela BiH, Njemačka, Švedska, Belgija itd. s jedne strane i istovremenih žalbi i pritužbi muslimana s druge strane da navodno bez šarije u toj nekoj konkretnoj zemlji maltene ne mogu ni disat, ni živjet normalno i da su tako vrlo zakinuti u svojim vjerskim pravima i obespravljeni u odnosu na sve ostale građane. I da se to može riješiti samo zavođenjem šarije pa makar djelomično u minimalnoj mjeri, koja se potom može naravno postepeno povećavati i razrastati. A naravno da odmah sada to niko od njih ne rekne i ne prizna da će toga tražiti poslije sve više i više. I da će potom te šarije biti sve više i više.

 

Svodi se to ustvari na zavođenje paravlasti, paradržavnog sistena, prelaznog dvovlašća. Ako stojimo samo na lijevoj nozi a želimo dalje stajati samo na desnoj, najlakše to napravimo što par trenuka postojimo na objema nogama pa tek onda promjenimo na tu drugu. Mogli bismo i skočiti s jedne na drugu ali tu je uvijek opasnost da bismo se mogli polomiti. I najkraća cesta k željenom cilju nam se ukazuje u podobi pravnog sistema neke države jer tamo je skoncentrisana ta izvršna vlast a nije pri tom neophodno imati političku vlast. Da se to sve i zaobići - znači takva zgodna zaobilaznica je to. Iz ove polazne pozicije tražiti zavođenje šerijata iz titula,  naslova i prerogativa političke vlasti i (ne)dobivenih izbora bi bio apsolutni fijasko i naučna fantastika jer k tomu niko nema takvu političku vlast u BiH. Zato je najbolje kao transformačni medij iskoristit već postojeći pravni sistem zbog njegove plastičnosti i mogućnosti pozivati se na građanska i ljudska prava. I u to ime apelovati na potrebu neophodno nužnog zavođenja bar minimalno dizajnirane šarije koje će onda tu takvu tešku poziciju muslimana u sekularnoj demokratskoj državi pravno zaliječiti i popraviti. I na kraju tog procesa kad pravni sistem postupnim prebacivanjem ingerencija, implementacijama i inkorporacijama postane dovoljno dosta "nabijen", popunjen šarijatskim normativima i zreo za postavljanje na noge onda jednostavno prekinemo s tim dvovlašćem, ostane stajat samo taj zakon šarijski. A sa države onda možemo slobodno na kraju skinut stari naziv i nalijepiti novi u kojem će se tačnije ogledati novonastale realije i nova društvenopolitička i pravna situacija: "Islamska republika BiH". Sve isto to u principu važi i za ostatak Evrope.

 

Šarija u punom rasponu postoji i primjenjuje se samo i jedino u Saudijskoj Arabiji. U svim drugim islamskim državama se radi o islamskim zakonima sa različitim stupnjem adopcije ili inkorporacije šarije a nigdje to nije 100% kao u Saudijskoj Arabiju već uvijek sa nešto manjom ili dosta manjom ili značano manjom, umanjenom, ograničenom mjerom implementacije. Osim islamskih država koje imju za osnov pravnog sistema islamsko pravo šariju, kako sam već rekao, manje ili više adoptovanu, postoje i muslimanske države koje po državnom i ustavnom uređenju nisu islamskim državama vež sekularnim. Ali su im ti sekularni zakoni u većoj ili manjoj mjeri također napisani u duhu šarije ili pod utjecajem pomjesnih tradicija, kulture, običaja i običajnog prava. Znači ni u islamskom/muslimanskom svijetu ne postoji jedinstven ideološki, vjerski ili pravni stav prema šariiji i ona u različitim zemlja tako ima različito odstupnjovan nivo primjene. Negdje je svo sudstvo šarijatsko kao i Saudijskoj Arabiji a negdje je šarija reflektovana u određenim aspektiima prava samo onoliko koliko je to odgovaralo i u čemu je to konveniralo mjesnoj sekularnoj muslimanskoj komuniti. Oni su si sami izabrali šta od šarije će se kod njih primjenjivati a šta neće. Sad je pitanje zašto bi BiH trebala biti takvom zemljom koja će šariju implementirati kad znamo da nije ni islamska, ni isključivo muslimanska. A pri tom su nam poznati primjeri mnogih zemalja u svijetu koje jesu muslimanske ali imaju sekularno pravo a ne šarijsko. I koje se ne bave razmišljanjima da to svoje sekularno pravo što ga imaju zamjene šarijskim ili ga barem više "pošarijate" ili "šerijatizuju" uvođenjem tih šarijskih normi i standarda koje danas momentalno (sada recimo ove tekuće 2013 godine) u svom postojećem i aktualno važećem pravu nemaju..

 

Ja sam naveo koliko hoćeš argumenarta u kojima sam pokazao da je ta ujdurma oko zavođenja šarije igra tajnih obavještajnih krugova, centara i vojnoplitička stvar, muslimani u Evropi im služe kao trojanci a nikakva to nije religiozna potreba teološki opravdana već izraz ispolitizovane pseudointerpretacije islama i državne ideologije, političke doktrine konkretne zemlje na arapskom poluostrvu koju nazivamo "islamizam" i koja sa islamom kao religijom nema baš mnogo veze osim što ga je izmanipulisala k svojim političkim ciljevima. I postavio sam im pitanja na koja niko nije odgovorio. U srednjem vijeku je bilo takozvano "pravo utrpno" svuda, i na zapadu i na istoku i u islamu. I među hrišćanima i među muslimanima i među Japancima, Kinezima i Indijancima. Ovdje je u međuvremenu došlo do nekakve evolucije i mi se u Evropi ne mislimo vraćati ni svojim srednjovjekovnim praktikama a niti praktovat neke tuđe običaje koje recimo danas negdje po svijetu još vladaju. Oni ako hoće praktikovat srednji vijek, neka ga praktikuju ali kod svoje kuće a neka nam ga ne donose u Evropu. Kod njih je izgleda tek 1391 godina pa ćemo mi imati svakako razumjevanja i za njihov srednji vijek, nek si ga praktikuju sljedećih još 200-300 godina ali tamo kod sebe odakle su a ne kod nas u Evropi. Kod nas je 2013.

 

Evo mišljenje mojeg prijatelja, inače rođenog u BiH i koji ima također isto pravo o BiH pisati i govoroti kao i ja i kao naš član "bosanac" koji je otvorio ovu temu (O šariji u BiH - srodna i slična tema) Koliko Bosna može šerijata podnijeti https://www.pouke.org/forum/topic/23254-koliko-bosna-mo%C5%BEe-%C5%A1erijata-podnijeti/

On je hrišćanin i protestant, kako rekoh Bosanac je isto kao "bosanac"

pa čak i vršnjak sa "bosancom" otprilike, ja sam nešto stariji a evo što si on o tom misli:

 

"Od nastanka Bosne pa do ovamo vidimo stećke, a na mnogima je znak sv. križa.
Šerijat u Bosni? Kao protestant dajem svoje mišljenje.
Vjera i država moraju biti odvojene. Dok je šerijat vlado Osmanskim carstvom

nije bio neki napredak, a za ukidanja šerijata u Turskoj vidimo nagli napredak.
Bosna zbog svoje multietničnosti ne može primijeniti zakon koji isključuje ili ugnjetava druge.
Koliko sam puta vrijeđan na nacionalnoj osnovi kada su se sa predavanja

"mladih muslimana" vraćale moje kloege. A prije toga su bili tolerantni mladi ljudi...
Takav zakon i da dođe na vlast održao bi se kratko, jer bosanski čovjek,

barem većina njih od postojanja Bosne bili su protiv tiranije i ugnjetavanja drugog i drugačijeg."

 

Šaria u BiH - pitanje zagovornicima uvođenja šarie u BiH

Pitanje je ovdje: http://pouke.blog.cz...vornicima-sarie

Odgovorit možete bilo gdje na ovoj temi ili dole u komentarima ispod bloga.

Ili možete otvorit za taj svoj odgovor posebnu temu ako bude opširan i temeljit.

Adresa tog bloga je pouke.blog.cz a to pitanje lako pronađete u rubrici Islam:

http://pouke.blog.cz/

 

Evo, imamo i mi naše "fetve" ali ih ne zovemo fetvama već enciklikama, motu propriima i svakako još drugačije.

I šta sad: vaše fetve moraju biti usvojene i u parlamentu BiH i sudovima, adoptovane pravnim sistemom države a naše enciklike ne moraju? Ili šta s pravoslavcima, i oni isto tako imaju slična ta proglašenja i poslanice svojih Patrijarha, Svetih Arhijerejskih Sinoda itd. U kojima se isto tako naši katolički i njihovi pravoslavni vjerski poglavari, biskupi i episkopi izjašnjavaju o važnim stvarima u hrišćanstvu i daju pravorijek i tumačenje. Isto kao ti vaši o Kuranu u fetvama. Samo vaše znači trebaju biti potporovane državnim civilnim zakonom, ustavom i pravnim sistemom sekularne države a naše ne treba? A znog čega ustvari zakonom i ustavom, zakonima države? To znači odmah i policijom i vojskom, svaka država si mora obstarat izvršiteljnost svojih presuda pa ako treba i policijom i vojskom i zatvorima. Zbog toga onda države uostalom i imaju i vojsku i policiju i zatvore. Sad me zanima zašto vama treba da izvršiteljnost vaših zakona i presuda bude ako treba iznuditeljna i prisilno, silom - policijom, vojskom i zatvorima. A katolicima i pravoslavcima to ne treba. A šta ćemo s ateistima i vjerski nesvrstanim, neodređenim i nezainteresovanim osobama, kud s njima? Objasnite kako ste to mislili i u čemu smatrate da vaša vjerska tumačenja tj. tumačenja vaših vjerskih poglavara trebaju uživat status državom potporovane reiligije, dakle državne vjere, državnog kulta, državne religije u BiH i zaslužuju imati takav status a ostali taj status ne trebaju imati i ne zaslužuju to. Zbog čega islam to zaslužuje, šarijat to zaslužuje a hrišćanstvo, Codex Iuris Canonici i crkveno-pravni sistem istočnog vizantijskog crkvenog prava to isto ne zaslužuju?

http://www.papalencyclicals.net/

http://www.vatican.v...ls/index_en.htm

 

Muftija Cerić je već takav zahtjev i iznio da šarija bude priznata ustavom BiH. Ako bude trebalo pridam i link na članak o tome. Zašto to treba uraditi samo sa šarijom a ne i sa CIC ili vizantijskim crkvenim pravom također istovremeno?

 

I kako će to izgledati u praksi? Na primjer uspijete prosadit da se u određenom gradu ne smiju točiti nikakva alkoholna pića ni prodavat cigare za vrijeme Ramazana jer šarija brani uživanje istih vama, alkohol je zabranjen stalno, cigare za vrijeme za vrijeme mjeseca posta. I da u se istom gradu ukinu sve prodavnice - mesnice sa svinjskim mesom a ostanu samo te s goveđom. A šta bi onda pravoslavci trebali - tražit isto od opštinskih organa istog tog grada da se za vrijeme Velikog Posta smije po restoranima servirati samo posna hrana? A katolici da se iz javnih objekata, knjižara, trafika, biblioteka, galerija itd. uklone recimo sve slike, knjige, novine, časopisi, CD, DVD, koji vrijeđaju katolička vjerska osjećanja ili zabrani prikazivanje filmova i pozorišnih predstava koje ih sablažnjavaju i budu zatvorene svi zabavni objekti i diskoteke svakog petka i tokom katoličkog posta a srijedom se bude moći servirati po restoranima samo nemrsna hrana? Zašto je potrebno da samo šarija bude potporovana državnim zakonom a ne i hrišćanski, katolički i pravoslavni vjerski, crkveni zakoni, kanoni i pravila? Po čemu to sad fetve vaših učenjaka trebaju biti tako važnije i imati prioritet nad našim enciklikama, poslanicama Arhijerejskih Sabora i Patrijarha i nad hrišćanskim kanonima.

 

A da, pravoslavci bi mogli isto tražiti striktno poštovanje nedelje, sve radnje nedeljom bi imale biti zatvorene pa i te muslimanske a katolici bi opet mogli tražit Konkordatom da se uvede crkveni desetak, uzima od svih i od muslimana i pravoslavaca i katolika i ateista, skida automatski ravno s plate i s računa u banci ili kroz poreski sistem ko u Austriji i u Njemačkoj i šalje potom u Rim papi. Što to ne bi moglo, zašto bi mogla samo šaria? Baš me zanima šta bi tome branilo?

 

Zanima u ime čega si muslimani misle da su njihovi zahtjevii za šarijom legitimniji i više opravdani od želje drugih da te šarije ne bude ili zašto muslimani ni ne računaju s tim da i oni - hrišćani dakle ako to žele mogu uraditi to isto i zavesti svoje vjersko zakonodavstvo koje će potom iimati utjecaja i na život muslimana isto onako i onoliko kao što bi šarija neosporno imala utjecaja i na život nemuslimana u slučaju kad bi se u BiH recimo zavela.

[Zayron]

Često od muslimana slušamo ovakav prigovor upućen nama hrišćanima kako: "Ne razumijemo u potpunosti šta je islam, da to nije samo vjera, religija već ucijeljeni nazor na život, na moral, porodični život, preduzetništvo, humanitarni rad, nauku, umjetnost, pravne norme i zakone. Ustvari stil života, vodič ili uzor koji potom utiče na sve sfere našeg života i kojim su prožeti svi odnosi ljudski i društveni: od intimnih i bračnih, preko javnih, poslovnih, društvenih i poltičkih sve do međunarodnih i međudržavnih." Kao da hrišćanstvo, budizam ili hinduizam takvim nisu? Dakle radi se o očiglednoj neistini i manipulaciji, cijela istina glasi da i ostale religije naravno također traže od svojih pripadnika usvajanje cijelog niza preporuki, normi pa i zakona koji potom itiču na formiranjen njihovog stila života. Razlike tu nema nikakve, i hrišćan ako želi biti dobrim hrišćanom treba imati uređen svoj cijeli život u skladu s hrišćanstvom a ne samo liturgijski recimo, isto to vrijedi i za dobrog jevreja, budistu, hinduistu itd. To se podrazumijeva. Razlika je znači negdje drugdje, ne u tome. Napišem vam u čemu je ta razlika u sljedećem postu da vam ne bi bilo previše za čitanje i kako bi ja imao vremena za formulisanje jer sve ovo što vidite do sada napisano ja ne prepisujem niotkud već pišem koristeći se svojim ličnim saznanjima, informacijama i literaturom koju sam u posljednjih 30 i više godina na ovu temu pročitao a glavno to iz tih knjiga imam još u glavi i iz nje vam to i pišem. Nikakvo copy-paste to nije. Dosta dugo sam se bavio time iako mi to nikad nije bila glavna preokupacija, sporedni ali cjeloživotni interes, tako bi se moglo to reći. Informacija imam dosta.

[Zayron]

Islamisti se izgleda udružuju s lijevo orijentisanim evropskim strankama i povezuju sa udruženjima pacifista. Za sada je to potvrđeno u više zemalja, Francuskoj na primjer, potom u Češkoj gdje su se umiješali čak svojom kampanjom u sad baš aktualne predsjedničke izbore koji su upravo u toku u saradnji sa ljevičarskim ekstremistima i komunistima. Primjetno je sve veće zbližavanje komunista i islamista u cilju političke simbioze. Ovo imam iz pouzdanih, ozbiljnih izvora, nikakve to patke nisu a postupno objavim te materijale ovdje.

[Zayron]

Ljevičarski ekstremisti i muslimani poručuju: Česi - ne birajte Miloša Zemana!

 

Levicoví extremisté a muslimové: Češi nevolte Miloše Zemana!

Autor: Lukáš Lhoťan | Publikováno: 11.1.2013 | Rubrika: ČR

 

Po češkim gradovima su legalno i nelegalno izlijepljeni plakati pozivajući građane da ne glasaju za Miloša Zemana u aktualnim predjedničkim izborima koji su upravo u toku. 12.01. 2012. je završeno je prvo kolo izbora, takvo znači semifinale na kojem je on pobijedio a krajem januara bude drugo - konačno kolo izbora ili finale. Taj drugi je češki plemić i ministar inostranih poslova Karel Švarcenberg. Iza te akcije stoje ljudi iz inicijative Nezakladnam (Ne vojnim bazama NATO), koju čine islamske organizacije. Na mjestu je onda postaviti pitanje da li su se češki muslimani opet uključili u aktivnosti koje su prijetnja bezbjednosti naše države.

Rezultati prvog kola predsjedničkih izbora u Češkojh Republici:

http://aktualne.centrum.cz/domaci/volby/grafika/2013/01/12/prezidentske-volby-vysledky-1-kolo/#volby-region-id=0

Plakati kao ovaj su bili k viđenju u nekoliko sjeveromoravskih mjesta a to uglavnom u okviru nelegalnog lijepljenja.

 

 

Autori ove kampanje se glase k inicijativi Nezakladnam a kao glavni razlog zašto ne glasati za Miloša Zemana kao predsjednika navode njegov nekompromisni stav k islamskom terorizmu i islamizaciji Evrope.

Važno si je pripomenuti da su inicijativu Nezakladnam osim ljevičarskih stranaka i udruženja građana ppkrenule i u njoj su vrlo aktivne također i sljedeće organizacije: 

Islamska fondacija u Pragu

Palestinski klub

Sveopšti savez muslimanskih studenata u Češkoj Republici

Muslimanska unija

Savez palestinskih studenata

Izvor - popis subjekata tvoreći inicijativu Nezakladnam: 

http://nezakladnam.cz/cs/19_o-iniciative

Iz ličnog iskustva znam da sami poredstavnici Vijeća muslimanskih opština u Češkoj Republici se javno i privatno izražavaju protiv Miloša Zemana a spremni su učiniti bilo šta kako ne bi bio izabran za predsjednika Republike. Na primjer zamjenik predsjednika Vijeća muslimanskih opština i predsjednik muslimanske opštine u Pragu Vladimír Sáňka označio je Miloša Zemana i Zemanovce (pobornike Miloša Zemana) za ekstremiste. Predsjednik muslimanske opštine je potom izjavio da je Miloš Zeman isti kao Tomáš Vandas a neonacistička DSSS. 

Izvor:

http://zpravy.tiscali.cz/zemanovci-jsou-sami-extremiste-opacil-reditel-islamskeho-centra-35531

Isto tako iz osobnoh razgovora sa upraviteljom džamije u Brnu i predsjednikom muslimanske opštine u Brnu Munibom Hasanom Alrawim, znam o njegovom "oduševljenu" i spremnosti učiniti bilo šta i pomoći bilo kome u tom kako bi bile umanjene šanse Miloša Zemana na izbor za predsjednika. Munib Hasan Alrawi je tkođer šefom samog Vijeća muslimanskih opština u Češkoj Republici - jedine legano registrovane i državom potvrđene i priznate islamske zajednice ili organizacije u ČR.

Na osnovu više nego desetogodišnjeg poznavanja problematike i iskustva sa češkom islamskom komunitom i proste činjenice da su štampanje, distribucija i sl. ovih letaka morali koštati hrpu novca, pitam se s pravo da li u tom i novčano učestviju češke muslimanske organizacije i njihovi sponozi (iz inostranstva se misli jer češka islamska komunita nije baš ne znam kako brojna a ni bogata).

Slično dakle onako kako učestvuju i u potpori inicijative Nezakladnam? Ukoliko je to istina onda razumijem glupost nekih ljevičara koji bi se spojili s ne znam kimsamo kako bi ugrozili demokratsko društvo, a budu li češki građani tako ograničeni da im tim ljevičarima a možda i muslimanima na tu njihovu propagandnu kampanj skoče.

Izvor:

http://lukaslhotan.blog.idnes.cz/c/314913/Levicovi-extremiste-muslimove-Cesi-nevolte-Milose-Zemana.html

[Zayron]

Naravno da nije Češka jedina zemlja u Evropi gdje se islamisti pokušavaju domoći vlasti ili barem tu političku vodu usmjeriti na svoj mlin. Imamo i takve primjere evropskih zemalja gdje kandiduju dokonce i kao predsjednički kandidati: 

 

Zukorlic: I can create United Serbian Emirates

 

 

http://www.tanjug.rs/news/40949/zukorlic--i-can-create-united-serbian-emirats.htm#

[Rašo]

Онда се огласи мјесец риђ и изгладнио као Насредин-хоџино магаре. Побрстио све зелене звијезде и цијеле ноћи куња поврх бијелих минарета као изнад огромних зашиљених оловака којима су давно помрли анђели исписивали по небу гријехове трећеразредних смртника.

 

(Зуко Џумхур)

[Zayron]

Češka FB grupa Shariah4Czech, Šaría pro Česko, شريعة للتشيك: 

 

http://www.facebook.com/groups/246355842143985/

 

[Zayron]

Kratki uvod u islam

 

S objašnjenjem i odgovorom na pitanje: 

Zašto su prorok Muhamed i Koran "nedodirljivi"?

 

1. Islam

 

 

Islam je se pojavio kao treća najveća monoteistička vjera poslije jevrejstva i hrišćanstva. Riječ "islam" na rapskom znači"predanje u volju Božiju". Temelj vjere muslima počiva u dvjema rečenicama: "Nema Boga osim Boga i Muhamed je prorok Božiji."

 

2. Druga najveća vjera u svijetu

 

 

Poslije hrišćanstva islam je drugom najraširenijom vjerom na svijetu. Islam ispovijeda približno 1,6 milijarda osoba, znači necijela četvrtina svjetske populacije. Najviše muslimana živi u Indoneziji (205 miliona), Pakistanu (180 miliona), Indiji (175 miliona), Bangladešu (150 miliona) i u Egiptu (80 miliona).

 

3. Usavršenje monoteizma

 

 

Slično kao hrišćanstvo se islam dijeli na niz ogranaka. Najbrojniji je sunitski islam (oko 90% svih muslimana) i šiitski islam. Jevreje i hrišćane muslimani priznaju kao "ljude knjige", kojim je bila objavljena Božija poruka, otkrovenje ali ga Jevreji i hrišćani izvitoperili i zastranili tako u pravoj vjeri. Islam smatraju takvim može se reći usavršenjem i dovršenjem jevrejstva i hrišćanstva, posljednje poglavlje Božije objave poslije jevrejstva i hrišćanstva.

 

4. Prorok Muhamed

 

 

Muhamed je smatran pečatom svih proroka. tim koji je donio definitvnu i nikad više promjenljivu Božiju objavu. Bilo kakvo poricanje ove tvrdnje, uključujući prikazivanje Muhameda ili njegovo ismijavanje je za muslimane neprihvatljivo i neprijateljskim aktom. Isusa muslimani priznaju kao jednog od prethodnih proroka, arapski ga nazivaju Isa. Poriču međutim da je Sinom Božijim i da je bio razapet.

 

5. Život Muhamedov

 

 

Muhamed se rodio oko 570 godine. Otac mu je umro prije njegovog rođenja ili kratko po njemu, majka u njegovoj šestoj godini. vaspitavali su ga djeda a potom i stric. Otprilike u svojim četrdeserim godina počeo je imati viđenja. U rodnoj Meki ga ljudi nisu prihvatili, zbog toga je otišao u Jathrib (kasnije Meka), gdje je bio uspješan i taako je tamo iznikla ptva muslimanska komunita, zajednica. Dolazak u Medinu u 622 godini je hidžrom, početkom islamskog brojanja vremena. Muhamed je postao vjerskim, političkim i vojnim vođom prve muslimanske komunite, zajednice. Do Meke se vratio triumfalno kao pobjednik. Objave koje je dobivao, obradili su i složili, objedinili u jednu knjigu Kuran ili Koran njegovi nasljednici i sljedbenici. Umro je 632 godine i pogreben u Velikoj džamiji - mošeji u Medini. Islam se tokom nekoliko desetljeća po njegovoj smrti, do polovine osmog vijeka, raširio od Pirinejskog poluotoka ma zapadu do rijeke Ind (Indus) na istoku.

 

6. Kuran / Koran

 

 

Koran je Božija riječ, predana muslimanima posredstvom proroka Muhameda. Sveta knjiga, kojom govori sam Bog. Zato u islamskim zemljama vijesti o tom da je u nekoj zemlji neko oskrnavio Koran izazivaju gnjev i proteste. Knjiga ima 114 poglavlja, više od 6 hiljada stihova i preko 77 hiljada slova. Sakralni, posvetni karakter ima samo Koran na arapskom i recitovanje iz njega na arapskom. Poglavlja se dijele na mekansko i medinsko razdoblje. Ranije objavljeni mekanski stihovi više rješavaju porodične, pravne i svakodnevne stvari života muslimana. kasniji medinski srihovi su više ratoborni i grmeći protiv onijh koji odbijaju prihvatiti islam i protiv nevjernika.

 

7. Koran / Kuran kao Božiji zakon - Šerijat ili Šaria

 

 

Korán je jedním ze tří hlavních zdrojů, na kterých spočívá Boží zákon,zákon islámu (šaría). Dalšími jsou tradice (sunna), což je soubor historek (hadísů) o životě a skutcích proroka Mohameda. Třetím zdrojem je islámské právo (fikh), tvořené delší dobu muslimskými učenci a duchovními (ulamá). Koran je jednim od tri glavna izvora islama na kojim počiva Božiji zakon, zakon islama tj. islamski zakon (šaria ili šerijat). drugim je tradicija (sunna), što je zbornik pripovijesti o životu i djelima proroka Muhameda. Trećim izvorom je islamsko pravo (fikh), stvarano vijekovima muslimanskim učenjacima i duhovnicima (ulemama). Prema Jevrejima i hrišćanima su neka Koranska poglavlja smirljiva a neka neprijateljska.

[Crveni Ignjatije]

Da li je islamizam agresivna politička ideologija i kakav odnos islamisti imaju prema evropskoj kulturi i hrišćanskoj baštini ? 

[Zayron]

Da li je islamizam agresivna politička ideologija i kakav odnos islamisti imaju prema evropskoj kulturi i hrišćanskoj baštini ? 

 

Da li je islamizam agresivna politička ideologija? 

 

Odgovor: Da. Takvom "agresivnom" i "vrlo agresivnom" su je označili mnogi poznati i priznati svjetski poltičari, poilitolozi, nobelovci, književnici, sociolozi, filozofi, istoričari itd. u svojim djelima, radovima, knjigama, studijama i člancima posvećenim islamu, nezavisno jedni na drugima.

 

Kakav odnos islamisti imaju prema evropskoj kulturi i hrišćanskoj baštini? 

 

Jednostavno pitanje koje zahtijeva složen odgovor. Taj odnos islamista se liši prema konkretnim uslovima, drugačiji je tamo gdje su muslimani većinskim stanovništvom a drugačiji tamo gdje su dijasporom kao u zapadnoj Evropi. Također se mjenjao istorijski od zavisnosti od konkretnih prilika i vojnopolitičkih  ciljeva. U sljedećim postovima pokušamo to rasvijetliti i objasniti pobliže,.

[Zayron]

Glas Koncila 8 (1600) | 20.2.2005.

Teološki osvrt

Piše: dr. Josip Sabol

 

Politički islam - prijetnja današnjoj civilizaciji (1)

 

 

Teološko-religiološko osvjetljenje fenomena islamizma i religioznog terorizma

 

Događaji u svijetu ovih posljednjih godina, posebno u odnosu zapadne civilizacije i islamskog svijeta, izazvali su dosada neviđeno zanimanje intelektualnih i političkih krugova u Europi i Americi za pitanja religije i njezina utjecaja na životnu orijentaciju pojedinaca i cijeloga društva. Održani su i još uvijek se održavaju znanstveni simpoziji, napisana su gotovo bezbrojna djela s različitih perspektiva o socijalno-političkim i religioznim kretanjima u islamskom svijetu, pokušavaju se formulirati jasne prognoze za daljnji razvoj međunarodne politike, sve tamo do prognoze da je sukob između zapadne civilizacije i islamske kulture neizbježan, da je on već u punom zamahu i da je ishod tog sukoba neizvjestan. 

 

Politizirani islam, radikalni muslimani prijetnja su ne samo za kršćane i za zapadnu civilizaciju nego i za muslimane i muslimanske države. Radikalni muslimani počinjaju većinu zločina nad braćom muslimanima.

 

Politizirani islam - prijetnja svima

 

Ima zapadnih analitičara koji sa znanstvenom preciznošću predviđaju da će Europa biti do kraja 21. stoljeća islamska. Toga je mišljenja, primjerice, poznati poznavatelj islama Englez Bernard Lewis (najnovije djelo »Atatürks Paradox«). Da taj razvoj povijesti krije u sebi velike opasnosti za mir i napredak u Europi i u svijetu uopće, ne treba posebno dokazivati. Na osnovi rezultata znanstvenih istraživanja i osobnog poznavanja misli i osjećaja unutar jednoga multikulturalnog društva, kakvo je npr. njemačko društvo, možemo opravdano iznijeti neke zaključne misli i spoznaje o zaoštrenim odnosima između islamskog i europsko-američkog gledanja na svijet i daljnjeg razvoja odnosa između tih društava i naroda. Za volju intelektualno poštenog argumentiranja treba naglasiti da zapravo nije moguće govoriti o islamskom i europsko-američkom gledanju na svijet kao o nekom jedinstvenom sustavu ideja i sudova. Pritom mislim na one stavove koje zastupaju političke snage na području islamskog svijeta, pozivajući se pritom na svoju religiju, na islam. U javnosti se te političke snage nazivaju »islamisti« ili »fundamentalisti«. Bolja je riječ »radikalni muslimani« odnosno »politički islam« jer se time jasno izražava za kojim ciljevima teže, naime islam učiniti isključivim univerzalnim temeljem oblikovanja društvenog i kulturnog života svuda u svijetu: u sadašnjim muslimanskim državama, u Europi i Americi, u Aziji i Africi. U toj perspektivi tvrdim da je politizirani islam, da su radikalni muslimani prijetnja ne samo za kršćane i za zapadnu civilizaciju nego i za muslimane i muslimanske države. Radikalni muslimani počinjaju većinu zločina nad braćom muslimanima. U ime čega? Možemo li politički islam razumjeti preporodom, oživljavanjem izvorne, autentične religije, kako je zacrtana u svetoj knjizi Kuranu? U tom bi slučaju radikalni islam značio borbu protiv moderniziranog islama, protiv islamske religije koja se prilagodila modernoj civilizaciji, tj. civilizaciji sekulariziranog Zapada: Europe i Amerike.

 

Politički islam bori se protiv društva koje se samo formalno naziva muslimansko, a zapravo živi i djeluje na način »nemoralnog, degeneriranog« društva zapadne civilizacije. Vidimo da se radi o kretanju misli i namjera koje je suprotno kretanju Katoličke Crkve nakon Drugoga vatikanskog koncila. Crkva se htjela definitivno »izmiriti« s modernim svijetom - s civilizacijom Europe i Amerike - htjela se podanašnjiti u svojim strukturama i sredstvima da bi mogla što učinkovitije služiti evangelizaciji današnjega modernog svijeta, htjela se obnoviti snagom i svjetlom čiste izvorne i autentične tradicije, sadržane u prvoj liniji u Svetom pismu. Pritom se Katolička Crkva nije htjela poistovjetiti s modernom civilizacijom niti se s njome suobličiti, iako je bilo raznih snaga unutar Crkve koje su baš na tome radile i imale cilj suobličenje Crkve i kršćanske vjere s modernim gledanjem na svijet. Da se Katolička Crkva htjela »izmiriti« s modernim svijetom, znači u prvom redu da ona priznaje autonomiju - vlastitu zakonomjernost i djelokrug - pojedinih područja života, npr. kulture, znanosti, gospodarstva, i da ne podiže zahtjev za političkom moći ili političkim vladanjem. Takav stav Katoličke Crkve - zaista evanđeoski i Kristov stav - proizlazi iz poštivanja ljudske slobode, u prvom redu slobode savjesti, i time je on jamstvo miroljubivoga društvenog života u kojem se konflikti rješavaju dijalogom i racionalno-etičkom voljom odgovornosti za opće dobro. Politički islam, radikalni muslimani ne poznaju takav stav, i ako ga poznaju, oni ga odbacuju jer ga smatraju apsolutno nespojivim s Kuranom, s autentičnim islamom. U tom stavu leži ključ za razumijevanje takozvanog »sukoba civilizacija« - sukoba između islamske i zapadnjačke civilizacije, koji je u punom zamahu i u sve većoj dinamici. U tom stavu leži također ključ za moguće rješenje toga teškog epohalnog konflikta - težeg nego je bio konflikt Istok-Zapad, komunizam-demokracija za vrijeme »hladnog rata«.

 

Zabranjuje li Kuran sekularnu državu

 

Sve ovisi o tome tko će zavladati javnim mnijenjem u muslimanskom svijetu: hoće li to biti radikalni muslimani - islamisti - ili pak će moderno orijentirani liberalni muslimani preuzeti spiritualno i političko vodstvo. To personificirano pitanje zadire duboko u korijene islamske kulture i religije. U odgovoru na njega odlučuje se o identitetu islamske kulture, o egzistenciji islama kao univerzalne religije. Jednom riječju: traži se od islamskoga duhovnog vodstva spremnost tumačiti Kuran u svjetlu moderne filozofije, traži se volja razumjeti Kuran u okvirima političkih i znanstvenih spoznaja današnje civilizacije. Konkretno se pita: Je li moguće da muslimani prihvate podjelu života na religioznu sferu i na političku sferu, i to u tom smislu da pritom ima politička sfera prvenstvo i da je religiozna sfera privatna stvar? Drugim riječima: Traži li Kuran apsolutno i bez iznimke jedinstvo između politike i religije; zabranjuje li Kuran apsolutno sekularnu državu, dakle državu gdje samo ljudski razum i građani određuju što vrijedi, što obvezuje, što se smije a što ne smije činiti, a ne teolozi, a ne religija, a ne nauk Kurana? Za radikalne muslimane - za islamiste - nema dvojbe da je rastavljanje između politike i religije izdaja Kurana; da političko tijelo - biračka većina - nema pravo donositi svojevoljno zakone nego samo prihvatiti i pokoriti se zakonima u duhu Kurana i hadisa - usmene Muhamedove predaje - da ne postoje ljudska nego Božja prava koja čovjek mora poštivati.

 

Radikalni muslimani, dakle, ne prihvaćaju demokratsku i pravnu državu jer smatraju da je ona protiv Kurana i da je ona djelo ljudskog razuma i ljudske samosvijesti kršćanskog i humanističkog podrijetla zapadne civilizacije. Njima je teško ili nemoguće razumjeti da su razum i samosvijest univerzalna sposobnost čovjeka kao slobodnoga tjelesno-duhovnog bića i da radi toga razvoj spoznaje i slobode stvaranja spada bitno ljudskom biću. Radi toga je posve naravno da jedni od drugih uče, da jedan narod ili jedna kultura izmjenjuje plodove novih spoznaja s drugom kulturom, naravno prema mjerilu vlastite svijesti i stanja vlastitog razvoja kulture. U prosuđivanju demokracije i pravne države, u vrednovanju ljudskih prava, prije svega prava na individualne slobode, radikalni muslimani znaju što treba reći: sva ta dostignuća razvoja zapadne civilizacije su zla, djelo su sotone - šejtana, iblisa. Zar je onda čudo da tako orijentirani musliman osjeća svojom religioznom dužnosti boriti se protiv zapadne civilizacije, i to svim snagama, uključivši teror najužasnijeg tipa koji nažalost doživljavamo ovih dana, i kojeg ćemo, kako stvari stoje, još dugo, dugo morati podnašati? Zar je onda čudo da radikalni muslimani, islamisti, vode borbu protiv liberalnih muslimana, protiv političkih i državnih vođa u islamskom svijetu koji se zalažu za demokraciju i pravnu državu po modelu zapadnog svijeta? Iz toga činjeničnog stanja nameću se dva važna pitanja: Postoji li realna mogućnost da islamisti zavladaju javnošću islamskog svijeta sa svim teškim posljedicama za današnji svijet? I drugo pitanje: Ima li politički islam - islamizam, islamisti - pravo pozivati se na Kuran, i s njime opravdavati aktualni međunarodni teror, aktualno vođenje »rata protiv europske i američke civilizacije«?

 

Teror radikalnih muslimana je izričito religijski problem

 

Odmah nakon terorističkog napada islamista u New Yorku 11. rujna 2001. nastala je javna diskusija o motivima toga zločinačkog čina. U kontroverznoj diskusiji prevladavalo je mišljenje da su motivi političke naravi, tj. da teroristi nisu djelovali u ime islamske religije nego u ime nekoga političkog koncepta i neke političke ideologije. Visoki duhovni vođa muslimana u SAD izjavio je dva dana nakon tog događaja da taj zločin nije počinjen od ljudi koji vjeruju u Boga, koji se boje Boga. Najvjerojatnije je tog časa tako osjećalo pet milijuna muslimana Amerike. Mnogi svjetski političari također su u svojim izjavama pokušavali odvojiti taj teroristički čin od religije, od islamske religije, znajući o ozbiljnim opasnostima za svjetski mir ako se taj zločin pripiše religioznoj inspiraciji islamske vjere. To bi konačno značilo da je islam ona religija koja iz svog duha rađa teroriste i opravdava njihove zločinačke planove i čine. Sama misao u tom smjeru izaziva nutarnju bunu i prezir, i to ne samo kod muslimana nego i kod svakog čovjeka dobre volje.

 

Je li islam osnovica legitimiteta za ubijanje nevinih?! Je li islamski radikalizam i terorizam ipak autentični izričaj duha islamske religije? Ili pak stoji posve sigurno da su Osama bin Laden i njegovi borci obični kriminalci, heretici i izdajice svoje vjere? Nema li papa Ivan Pavao II. pravo kad je prigodom pohoda Kazahstanu izjavio: »Mržnja, fanatizam i terorizam vrijeđaju sveto ime Božje. Teroristi nemaju pravo pozivati se na Boga«? Iste i slične izjave dali su predstavnici različitih muslimanskih organizacija u Europi. Teoretski i etički se posve slažem s tim izjavama. Ipak mi se čini da time nije dovoljno objašnjena sama stvarnost koja je pred nama. Stvarnost je, primjerice, da su počinitelji zločina u New Yorku svi odreda muslimani, uvjereni pripadnici islama. Gledajući znanstveno-religijski, moramo se pitati je li pojam »Božji ratnik« zbilja totalno nespojiv s religijom općenito, i s islamom posebice. Smijemo li riječi »Bog« i »rat« dovoditi u vezu jer je njihov sadržaj potpuno proturječan i nespojiv? Trebamo samo otvoriti Sveta pisma triju abrahamskih vjera - židovske, kršćanske i muslimanske - pa ćemo se brzo moći uvjeriti u suprotno, naime u to da Jahvi odnosno Alahu rat i ratovati nisu tuđe i nepoznate riječi. Proroci pozivaju Izraelce u rat u ime Jahve; prorok Muhammed poziva na rat i vodi ratove u ime Alaha. Jedino u Kristovu evanđelju nema takvoga ratobornog govora - on je zamijenjen govorom i zapovijedi ljubavi prema bližnjemu koji je svaki čovjek bez obzira na njegovu pripadnost vjeri, rasi, kulturi, naciji. Time svraćam pozornost na površnost diskusije o odnosu religije i rata, religije i terora. Pojam »religija« nikako ne isključuje a priori primjenu nasilja prema drugima u određene religijske svrhe. Sjetimo se samo prakse i aktivnosti pojedinih religioznih sekta u vezi s pitanjem nasilja! Teror i religija nikako se ne isključuju u konkretnom životu, budući da su ljudi oni koji svoju vjeru žive i razumiju na svoj način.

 

Naknadna istraživanja na osnovi pronađenih pisanih dokumenata dokazuju posve jasno da su teroristi u New Yorku bili religiozno motivirani i da su svoja djela opravdali vjerom u Alaha. U jednom spisu čitamo: »Nekoliko sekunda pred ciljem neka budu tvoje zadnje riječi: Nema Boga do Alaha!« Za akciju se nadaju teroristi zadobiti raj kao plaću. Muhamed Atta, jedan od pilota, napominje u svom testamentu da je uvijek čeznuo za tim da umre kao dobar musliman. Osama bin Laden na videovrpci u listopadu 2001. izjavljuje da su dva tornja centra Word Trade bili legitimni ciljevi i da je umorstvo nevinih opravdano kako s religioznog tako i s logičkog stajališta. Ono je, naime, osveta za mnoge muslimanske žrtve. U vodiču za teroriste, koji je nađen u prtljazi spomenutog atentatora Atte, nalazi se ovaj tekst: »Čim uđeš u zrakoplov, pomoli se Alahu jer svatko tko se moli Alahu, pobijedit će, ti naime to činiš za Alaha... Kada započneš tvoju akciju, udaraj snažno kao junak. I kao što reče Mustafa, jedan od sljedbenika proroka, ubijaj i ne misli na posjed onih koje ćeš pobiti. To te može smetati u tvojoj akciji, i to je opasno za tebe... Sjeti se da će Alah potući nevjernike i pobijediti ih. Nekoliko sekunda pred smrću pomoli se Alahu ovako: Smrt je dobrodošla. Nema drugog Boga do Alaha. Muhamed je njegov glasnogovornik.« Taj tekst, te po sebi užasne rečenice dokazuju samo jedno: da su atentati, da je terorizam motiviran religiozno i religijski, naime u ime islamske religije.

 

Teroristi se nadaju nagradi nakon smrti jer to čine za Alaha. Oni su sigurni u uspjeh i konačnu pobjedu jer u Kuranu stoji: Stotinu vjernika muslimana pobijedit će tisuću nevjernika (Sura 8, 65). Sigurno je da su ti ljudi zloupotrebljavali religiju, islamsku religiju. No, time nije odgovoreno na komplicirano pitanje o odnosu religije i počinjanja takvih zločina. Stoga pođimo jedan korak dalje s pitanjem: Jesu li se atentatori legitimno i s pravom pozivali na svoju islamsku vjeru; ima li općenito radikalno-politički islamski pokret danas u svijetu legitimnu osnovicu u islamskoj religiji? Za kršćanskog vjernika takvi su čini nezamislivi i neprihvatljivi jer su apsolutno proturječni Kristovu evanđelju i njegovoj etici ljubavi prema svakom čovjeku i svakom stvorenju. Odatle slijedi da ima religija koje su po svom duhu i svojoj strukturi pogodno tlo za politički i religijski radikalizam, sve tamo do primjene nasilja i terora u religijske svrhe. To dokazuju znanstvena istraživanja. Je li i islam takva religija?

 

 

Nastavlja se

 

Izvor:

 

http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=2834

 

[Zayron]

Glas Koncila 9 (1601) | 27.2.2005.

Teološki osvrt

Piše: dr. Josip Sabol

 

Politički islam - prijetnja današnjoj civilizaciji (2)

 

 

Teološko-religiološko osvjetljenje fenomena islamizma i religioznog terorizma

 

Činjenica je da danas ne postoje teroristički pokreti niti političke organizacije s kršćanskim predznakom, s katoličkim predznakom. Nasilni sukob između irskih protestanata i katolika nije sukob vjerskih uvjerenja nego je borba protiv političke diskriminacije na osnovi konfesionalne pripadnosti. Nijedna strana nema za cilj uvesti vladanje Boga - teokraciju - na mjesto demokracije. Uostalom taj konflikt je regionalnog karaktera. Kod političkog islama radi se o posve drugim ciljevima. 

 

Je li politički islam novi oblik totalitarizma?

Činjenica je da postoje teroristički pokreti i terorističke organizacije s islamskim predznakom svuda u svijetu, činjenica je da postoji jedna vrsta »islamske internacionale« pod nazivom Al-Quaida. Kako se god ti pokreti i te organizacije razlikovali u strukturi, pa i u sadržaju i namjerama, svima je zajedničko jedno: borba protiv zapadne civilizacije i borba za vladanjem islamske religije u cijelom svijetu. Raditi na širenju islama dužnost je svakoga pravog i pobožnog muslimana - to je zadaća i kršćana u evangelizaciji. Ta je svijest posve legitimna i prirodna svakom čovjeku koji je uvjeren da je njegova vjera ili religija istinita i na dobro čovjeka. Biti misionar svoje vjere zaista je prva dužnost svakog vjernika, i ujedno svjedočanstvo da on stvarno vjeruje što ispovijeda, da on stvarno mnogo drži do svoje vjere. Pritom je odlučujuće pitanje sredstava. Politički islam - islamisti - upotrebljava silu i nasilje, ubojstva nevinih, sije mržnju protiv svakog koji je drugi i drukčiji nego su »Alahovi borci«, sve to služi samo jednoj svrsi: učiniti islam jedinom religijom svijeta, osigurati islamskom načinu života vladavinu nad svijetom. Politološki gledajući, taj je koncept novi oblik totalitarizma s internacionalnim namjerama. Nakon pada komunističko-marksističkog projekta totalitarizma, nakon sloma fašističkog totalitarizma doživljava današnji svijet nešto što se smatralo nemogućim: da moderna civilizacija bude ozbiljno ugrožena od vjersko-religioznog totalitarizma. Internacionalno renomirani profesor za međunarodnu politiku Bassam Tibi - i drugi renomirani muslimani modernog tipa - upozorava već godinama u svojim nastupima i publikacijama na strahovitu opasnost za zapadni svijet koja dolazi od političkoga islamskog radikalizma i fundamentalizma (Bassam Tibi, »Fundamentalismus im Islam. Eine Gefahr für den Weltfrieden?«). 

 

Radikalni islamisti rade svim silama na tome da ne dođe do preinterpretacije Kurana što se tiče džihada. Ali ne samo njega. Islamisti hoće pod svaku cijenu spriječiti svaku reformu islamske religije općenito i, specijalno, oni hoće spriječiti tumačenje Kurana po umijeću moderne hermeneutike i egzegeze. Islam mora ostati ono što on jest po svojoj naravi: totalitarni, s tendencijom postati totalitaristički, univerzalni i integralni, s tendencijom i nutarnjom logikom da postane univerzalistički i integralistički. Takav islam je zaista protivnik zapadne civilizacije.

 

Mnogo je programa za islamizaciju svijeta

 

Islamisti se smatraju legitimnim nositeljima i svjedocima islamske religioznosti koja uključuje, među ostalim, spremnost na mučeništvo u obliku samoubojičkih atentata. Virtualno gledajući, njima je već sada uspjelo stvoriti kod muslimana svijest općeg zajedništva - umma - koje ne poznaje nacionalne niti državne granice; gdje god muslimani živjeli, pripadaju toj sveopćoj zajednici islamskih vjernika, bez obzira na njihovu podjelu na sunite i šijite. Ta je islamska zajednica univerzalna, i kao takva teži k tome i radi na tome da čitavo čovječanstvo bude zahvaćeno, integrirano u tu zajednicu. Lako si možemo zamisliti da ta svijest zajedništva daje svakom muslimanu - onom na Bliskom istoku jednako kao i onom u Europi - životnu sigurnost i duboku samosvijest. Naravno, istodobno ona stvara u duši svakog muslimana osjećaj lojalnosti i solidarnosti sa svime što se događa u islamskom svijetu i u odnosu između islamskog i zapadnog svijeta. Prije svega vrijedi ta lojalnost cilju islama da čitav svijet bude ujedinjen u jednoj vjeri - u islamu - prema religioznoj doktrini Din al-fitra koja uči da je islam prirodna religija svih ljudi. Što bi kraj te dogme mogla značiti teološko-filozofska izreka da je »svaki čovjek po naravi kršćanski« (anima humana naturaliter christiana)? Jedno je sigurno: osjećaj zajedništva i solidarnosti svih muslimana u svijetu je stvaran i učinkovit, a ne samo formalan. To potvrđuju masovni prosvjedi islamskog pučanstva Pakistana, Irana, Iraka, Indonezije, Turske i drugih protiv vojnih akcija Amerike u Afganistanu. Taj osjećaj zajedništva stvara među ostalim »Islamska liga« - Rabitat al-alam al-islami - u kojoj dominiraju fundamentalisti. Na zasjedanju Lige u Kairu krajem srpnja 1993. godine raspravljalo se o globalnoj politici islamiziranja u svijetu, konkretno o tome kako da se islamski centri, koji već postoje u velikom broju u gotovo svakom većem europskom gradu, mogu najefikasnije uključiti u islamizaciju u svjetskim razmjerima. Programa za islamizaciju svijeta ima mnogo. Među njima se nalazi i takozvani demografski program u kojem stoji moto: obiteljima s mnogobrojnom djecom pripada budućnost. Logična, učinkovita i humana računica, računica u skladu s Božjom voljom! Stvaranjem života a ne uništavanjem života ratnim obračunavanjem osigurava se budućnost Europe, budućnost čovječanstva. Bilo bi spasonosno za Europu i za svijet kad bi stara Europa - nekada kršćanska - preuzela taj moto od muslimana i započela ozbiljno po njemu živjeti. Uvjeren sam da bi taj obrat europskoga javnog mijenja izbrisao mnoge konflikte i sukobe sa svjetske pozornice, u prvom redu u odnosima između europsko-američke i islamske civilizacije.

 

Džihad je Božja zapovijed i obveza za svakoga muslimana

 

Riječ »džihad« se u svakidašnjem govoru koristi kao sinonim za »sveti rat«. To nije potpuno ispravno. Džihad doslovce znači duhovno-intelektualni »napor«, nastojanje oko nečega, zauzetost za nešto. Islamski teolozi razlikuju između »velikoga džihada« - nastojanje, borba za vlastito osobno usavršavanje, za približavanje Bogu i »maloga džihada« - obrambeni rat protiv neprijatelja islama. Dok veliki džihad traje neprestano u svakidašnjem životu, mali džihad je uvjetovan aktualnim društveno-političkim prilikama, konkretnom povijesnom situacijom u kojoj se nalazi islamski svijet. Ta konkretna situacija u kojoj se nalazi islam zapravo je uvijek ista: prema Kuranu, svijet se dijeli na vjernike i nevjernike; oni se nalaze u nepomirljivoj oporbi jedni prema drugima, i to bez obzira postoji li između vjernika - to su muslimani - i nevjernika - to su svi drugi - suživot silom prilika, npr. u jednom multikulturalnom društvu, i to bez obzira nalaze li se muslimani s nevjernicima u dijalogu i određenom političkom konsenzusu. Za Kuran su vjera i nevjera proturječne suprotnosti: svaki je čovjek pozvan odlučiti se za jednu ili drugu stranu, treće mogućnosti nema. Tko odbija prihvatiti islamsku vjeru - upravo to znači biti nevjernik, arapski kafir - taj će biti kažnjen na drugom svijetu (usp. sura 47, 12). Tko odbija prihvatiti islamsku vjeru, radi protiv svoje naravi i protiv svog razuma. Islamska se vjera - dakle ne religija ili vjera naprosto nego baš islamska vjera - traži da bi čovjek odgovorio svojoj naravi i svome razumu. U obratu to znači da svi drugi ljudi, nemuslimani, žive protunaravno i proturazumno. Taj temeljni stav islama predstavlja zapravo nepremostivi jaz između današnje moderne civilizacije i islamskog svijeta. Poznato je da se moderna civilizacija temelji na razumu, na znanstvenom razumu. Cijeli sustav znanosti - univerzitet - bilo prirodoslovnih bilo humano-duhovnih znanosti počiva na jednom jedinom izvoru spoznanja i spoznaje: na ljudskom razumu, na autonomnom ljudskom razumu. Taj »prosvjetiteljski« razum uzima si pravo istraživati, analizirati, kritizirati, problematizirati sve postojeće na svijetu, uključujući i religiju i vjeru, i to bez obzira radi li se o objavljenoj religiji - židovskoj, kršćanskoj i muslimanskoj - ili o religiji osnovanoj autoritetom jednoga religioznog virtuoza, npr. Bude. Kršćanstvo prihvaća taj ljudski razum. Teološka razmišljanja počivaju na razumu: spekulativnom ili praktičnom. Stoga je za katoličku teologiju posve naravno da problematizira vjerske postavke, da nastoji hermeneutski prići Svetim pismima i tumačiti ih i razumjeti snagom razuma. Sve to je nemoguće u islamu. Problematiziranje vjere za islam je uvijek znak nerazuma i neposlušnosti Alahu. To stajalište može voditi do teških napetosti u jednom pluralnom društvu, a u društvu koje je većinski muslimansko vodi nužno do socijalne diskriminacije ljudi nemuslimana. Ta je socijalna i pravno-politička diskriminacija, primjerice, kršćanskih vjernika u pojedinim islamskim državama na dnevnom redu, sve tamo do kažnjavanja zatvorom onoga tko se usudi javno živjeti i djelovati kao kršćanin.

 

Džihad u nekim slučajevima uključuje i vojnu silu

 

Raditi na tome da današnje čovječanstvo bude oblikovano i organizirano kao jedna velika obitelj po načelima islama (Saudijska Arabija kao model?) jest džihad, jest obveza svakog muslimana. Zalagati se svim duhovno-intelektualnim i materijalnim snagama - islamisti uključuju i nasilje, teror u tu svrhu - da islam postane jedina religija na svijetu (politički gledano barem većinska u svakoj državi), to je džihad, to je zapovijed Kurana (usp. 2, 190-193). Braniti islamska područja pred napadom izvana, pa i pred ideološkim napadima, npr. zapadne civilizacije, etike i morala modernih društava, kršćanske religije, i to je džihad koji uključuje u ovom slučaju i vojnu silu. Ta svijest džihada određivala je povijesni put islama kroz srednji vijek pa sve do početka 20. stoljeća. Pitamo se postaje li ta svijest ponovno aktualna i učinkovita kod muslimana našeg vremena? Izgleda da je tako, iako ima islamskih mislilaca koji se zalažu za preinterpretaciju džihada, za prilagođivanje te ratne etike i volje za ekspanzijom uvjetima i okolnostima današnjeg vremena i današnjega globaliziranog svijeta. Radikalni islamisti rade svim silama na tome da ne dođe do preinterpretacije Kurana što se tiče džihada. Ali ne samo njega. Islamisti hoće pod svaku cijenu spriječiti svaku reformu islamske religije općenito, i specijalno oni hoće spriječiti tumačenje Kurana po umijeću moderne hermeneutike i egzegeze. Islam mora ostati ono što on jest po svojoj naravi: totalitarni, s tendencijom postati totalitaristički, univerzalni i integralni s tendencijom i nutarnjom logikom da postane univerzalistički i integralistički. Takav je islam zaista protivnik zapadne civilizacije; takav je islam jedina ozbiljna alternativa civilizaciji Zapada, koju muslimani intelektualci smatraju dekadentnom i osuđenom na propast. Zar je dakle sukob civilizacija ipak neizbježan, usprkos globalizaciji ili upravo radi nje?

 

Globalizacija znači uvođenje sekularističkog i ateističkog svjetonazora

 

Dok u islamskom svijetu postoji slika Europe i Amerike kao onih snaga koje namjerno sprečavaju širenje islama u svijetu, i dok kolektivna svijest neprestano oživljava i aktualizira povijesno sjećanje da je odnos Europe prema islamu ostao isti kakav je bio u doba križarskih ratova, moramo se bojati da do tako brzog pomirenja između dviju kultura neće doći. Čega se sjećaju muslimani u povijesnoj perspektivi? Sjećaju se da povijest odnosa između kršćanske i islamske kulture započinje već u 7. stoljeću kad su nosioci mlade islamske religije izradili prvi projekt osvajanja svijeta, moderno rečeno kad su započeli provoditi globalizaciju u smislu islama, islamizaciju svijeta. Nastanak zapadne civilizacije između 15. do 18. stoljeća, čija glavna snaga je bila industrijalizacija na osnovi praktičnoga znanstvenog razuma, spriječio je taj projekt globalne islamizacije onda poznatog svijeta. Zapadna civilizacija je sve brže i šire preuzimala vodstvo razvoja u svjetskim razmjerima koje je konačno vodilo do kolonizacije islamskog svijeta. Iako je vrijeme kolonizacije prošlost, ipak treba za bolje razumijevanje povijesti i današnjih odnosa napomenuti činjenicu da muslimani svuda u svijetu gledaju u Zapadu - Europi i Americi - još i danas svog neprijatelja prema kojem neki gaje osjećaje mržnje, a drugi osjećaje prezira (usp. B. Tibi, »Kreuzzug und Djihad«, 1999) Islamski intelektualci gledaju u današnjoj globalizaciji novi pokušaj kolonizacije svijeta - i time islamske kulture - od strane Zapada. Teološki govoreći, za njih znači globalizacija uvođenje sekularističkog i ateističkog svjetonazora i načina života u današnji svijet. To je za islamsku kulturu, koja je u biti religiozno-religijska kultura, apsolutno neprihvatljivo. To je zapravo neprihvatljivo i za nas katoličke kršćane. Muslimanima je dobro poznato da katolištvo, kršćanstvo nije isto što i današnja zapadna civilizacija. Oni dobro znaju da su katolici kod mnogih pitanja u duhovno-moralnoj opoziciji s društveno-političkim snagama zapadnog svijeta.

 

Nastavlja se

 

Izvor: 

 

http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=2861

[Zayron]

Glas Koncila 10 (1602) | 6.3.2005.

Teološki osvrt

Piše: dr. Josip Sabol

 

Politički islam - prijetnja današnjoj civilizaciji (3)

 

 

Teološko religiološko osvjetljenje fenomena islamizma i religioznog terorizma

 

Postoji li mogućnost duhovne koalicije muslimana i kršćana protiv ateističko-sekularisitčke civilizacije? Zašto ne? Punktualna koalicija već postoji u pojedinim institucijama Ujedinjenih naroda, primjerice u pitanju abortusa, homoseksualnosti, pitanja obiteljskog života, eutanazije i sl. No, mora se reći da temelja za pravu formalnu koaliciju između muslimana i katolika neće biti tako dugo dok islamski svijet nije spreman prihvatiti političko-pravne standarde zapadne civilizacije, a to su: demokracija, pravna država i vladavina prava na osnovi sveopćih prava čovjeka, u prvoj liniji prava čovjeka na slobodu savjesti i vjere, pravo čovjeka na znanstveno istraživanje snagom autonomije znanosti i ekonomije.

 

Politički islam traži ni više ni manje nego zamijeniti hegemoniju zapadne civilizacije s hegemonijom islama. Islamski svijet namjerava postati političko-duhovni centar i administrator svijeta. Zar je slučajno što više islamskih zemalja - zadnjih dana Iran, čini se, s mnogo uspjeha - hoće što prije doći do atomskog naoružanja?

 

Je li moguća »islamska demokracija«?

 

Katolici prihvaćaju te norme i vrednote, i stoga se ne nalaze u totalnoj oporbi - u neprijateljstvu - s modernom civilizacijom. Izgleda po svemu da je to kod većine muslimana - kod islamista sigurno - posve drukčije. Integralno jedinstvo političkog i vjerskog života snagom Kurana ne dozvoljava prihvaćanje spomenutih društveno-političkih standarda zapadne civilizacije. Dok god muslimani ostanu vjerni Kuranu - doslovce objavljenom nauku Alaha - u islamskom svijetu neće doći do laicizma i modernizma koji vladaju sa zapadnom civilizacijom. Što nije moguće danas, zašto ne bi bilo moguće sutra? Povijesno iskustvo katolika, Katoličke Crkve, svjedoči da su današnje nemogućnosti sutrašnje mogućnosti. Katolička Crkva nije bila za demokraciju - najprije i iz različitih razloga, danas ona ne stavlja demokraciju u pitanje, načelno ne, ali ima mnoge kritičke primjedbe na adresu moderne demokracije.

 

Zar je potpuno nezamisliva ideja »islamske demokracije«, ili pak se mora reći da je nešto takvog proturječnost u sebi? Pokušaja adjektivnih demokracija je bilo, npr. kršćanske demokracije, narodne demokracije, socijalističke demokracije... Više-manje, svi ti oblici demokracije nestali su radi neuspjeha. Bilo je čak pokušaja »islamskog socijalizma«. I on je propao zajedno s drugim vrstama socijalizma. Po svemu sudeći izgleda da današnja civilizacija stoji pred nerješivim problemom: ono što Europa i Amerika smatraju momentalnim vrhuncem razvoja univerzalne kulture, sadržane u demokraciji, u autonomiji znanosti i ekonomije, u poštivanju ljudskih prava, u pravnoj državi, u prvenstvu politike, u odvajanju države od religije i Crkve, u pluralizmu etike i morala, u slobodnom tržištu - sve to nije prihvaćeno od svih ljudi, od svih nacija i regionalnih kultura današnjeg čovječanstva, u prvom redu i najočiglednije od islamskog svijeta. Pokazuje se sve očitije da je idejna pozadina globalizacije jedna velika zabluda. Vjerovalo se da će snagom slobodnog tržišta, otvorenih granica za kapital i radnu snagu, da će stvaranjem istih potreba i buđenjem istih želja svuda u svijetu nastati jedinstveni poredak, jedinstveno ili barem jako slično pulsiranje života s istim ciljevima, naime s voljom na mir, solidarnost, toleranciju, pravdu i jednakost. Vjerovalo se i očekivalo od zapadnih stratega globalizacije znanstveno-tehničke civilizacije da će prisutnost Coca-Cole, McDonald'sa, američkih filmova, pop-muzike, prostitucije i pornografije u internetu i slično imati učinak da ljudi zaborave na svoje tradicije, da se otuđe od svoje religije. I to se pokazalo kao velika zabluda i pravi bumerang.

 

I zapadna i islamska civilizacija su univerzalne

 

Europsko-američka ekspanzija sa strukturalnom globalizacijom u Aziju, u Afriku, na Bliski istok ne završava u standariziranju euro-američke civilizacije svuda u svijetu nego ponovnim oživljavanjem vlastitih tradicija, religioznog života i običaja vlastite kulture. Industrijalizacija i time modernizacija društava nije, dakle, izazvala one duboke promjene života - u prvom redu otuđenje od vjere i religije - u tim zemljama, specijalno u svijetu islama, koje su poznate nama u Europi stihijom industrijalizacije. Te zemlje, industrijalizirane i modernizirane pod vodstvom Europe i Amerike, djelomično još za vrijeme kolonizacije, »osvećuju se« danas Europi i Americi na taj način da se oslobađaju od europsko-američkog gledanja na svijet, da odbijaju organizaciju i oblikovanje svoga društvenog života po uzoru zapadnih društava i navika. Ti narodi hoće imati svoje i razvijati se na svoj način. Primjerice, hindusi traže da se država i društvo temelje na hinduističkoj religiji. U Kini ponovno oživljava idejni sistem Konfucija, u drugim azijskim državama zauzima budizam glavne pozicije javnog života.

 

Muslimani, iako međusobno razdvojeni - Arapi, Turci, Perzijanci, Kurdi, Dinka, Berberi - prije su neprijatelji nego prijatelji, no u jednom su jedinstveni: u oporbi - da ne reknem u neprijateljstvu - prema zapadnoj civilizaciji. Razloga tome ne treba dugo tražiti: zapadna sekularno-znanstveno-tehnička civilizacija je po sebi univerzalna i hoće postati sveobuhvatna, globalna; islamska civilizacija je po sebi univerzalna - Zapad ju je spriječio da postane svjetska i prisilio ju je da bude samo jedna od mnogih regionalnih civilizacija ili svjetova - i hoće sada također postati sveobuhvatna, svjetska, globalna. Zapadni svijet je postao svjetska civilizacija nasiljem, kolonizacijom, razvojem znanosti, tehnike i dakako razvojem modernog naoružanja i vojne sile. Islam nije uspio osvojiti svijet usprkos džihadu, usprkos »svetom ratu«. On je bio prisiljen od zapadne civilizacije da ostaje u granicama arapskog i islamskog svijeta. Mnogi intelektualci muslimani i duhovne vođe smatraju da je danas došao čas ostvarenja izvornog sna i autentične izvorne namjere islama: osvojiti svijet, staviti ga pod svoju vladavinu. Jednom riječju: politički islam traži ni više ni manje nego zamijeniti hegemoniju zapadne civilizacije s hegemonijom islama. Islamski svijet namjerava postati političko-duhovni centar i administrator svijeta (B. Tibi). Zar je slučajno što više islamskih zemalja - zadnjih dana Iran, čini se, s mnogo uspjeha - hoće što prije doći do atomskog naoružanja?

 

Glas sa zahtjevom: ukinimo, dakle, religije

 

U takvoj situaciji, u takvom - da tako kažem - duhovno-političkom raspoloženju obistinjuju se spoznaje znanstvenog sociološkog istraživanja: »Tko zastupa Božju istinu i tko je uvjeren da je u posjedu Božje istine, taj će biti nužno dogmatski i netolerantan. Tu treba tražiti razloge zašto su baš vjerski ratovi, ratovi uime religije i Boga, najkrvaviji ratovi u povijesti čovječanstva« (Leslie Lipson, The Ethical Crisis of Civilisation, 1993). Sličnu misao ili spoznaju nalazimo u poznatom djelu Huntingtona The Clash of Civilisations, 1993: »Različitosti između civilizacija su načelne naravi... U nadolazećim godinama eskalirat će većina lokalnih konflikata... u ratna obračunavanja. Linija bojišnice će prolaziti između različitih civilizacija. Sljedeći svjetski rat, ako do njega dođe, bit će svjetski rat između civilizacija.« To je izrečeno prije deset godina. Autor je sigurno crpao svoja saznanja iz povjerljivih izvora jer što je napisao prije deset godina, danas je, nažalost, brutalna stvarnost. Sjetimo se samo terorističkog udara u New Yorku, Balima, Španjolskoj, Turskoj i drugdje, sjetimo se samo što se događa danas u Afganistanu i Iraku, što se događa između Izraela i Palestinaca. Zbivanja na Kosovu i u BiH treba također promatrati iz te perspektive.

 

Teološki i religiološki gledano, moramo priznati da su opravdana promišljanja s raznih strana sa zaključkom da čovječanstvo neće naći trajni mir i sporazumijevanje o načelima i normama zajedničkog života tako dugo dok postoje različite i suprotne institucionalno organizirane religije. Kao da čujemo iz pozadine duboki glas sa zahtjevom: ukinimo, dakle, religije; stvorimo jednu svjetsku religiju, jednu svjetsku etiku, jedan svjetski moral - i evo nam vječnog mira! Želja, daleko od stvarnosti - zapravo neostvariva! Povijesno iskustvo je svjedok i dokaz toga. Razlog je jednostavan i plauzibilan: jer povijest nije matematika, i ljudi nisu cigle, reče moj profesor dr. Gas. Dvadeseto stoljeće - i u njemu naš hrvatski narod - doživjelo je na najbrutalniji način kakve patnje i zločine prouzrokuju oni takozvani politički vođe koji zaboravljaju tu mudru izreku mog profesora, umišljajući si da su gospodari povijesti, da su otkrili zakone povijesnog razvoja, npr. Marx i marksisti, ili da su otkrili zakone razvoja rasa, npr. nacionalsocijalisti.

 

Kreće li se radikalni politički islam u istom smjeru i u istom duhu: krojiti svjetsku povijest, upravljati razvojem današnje svjetske civilizacije po svom nacrtu, po koncepciji islamske religije? Duhovni vođe političkog islama baš tako misle i u tom smislu rade. »Islamski džihad ima za cilj svjetsku revoluciju... Tek onda kad ta revolucija bude ostvarena, bit će svjetski mir moguć... Konačni cilj islama je svjetski mir, i on može biti samo islamski mir. Mir u islamu znači neprestani džihad s ciljem da se riječ Alaha ostvari u svijetu, to znači da se ustanovi pravedni poredak po cijelom svijetu na načelima islama« (Sayyid Qutb, jedan od duhovnih vođa islamista, živio nekoliko godina u Americi, u zatvoru napisao nekoliko svezaka komentara Kurana, Naser ga je dao egzekutirati vješanjem 1966. a njegovi spisi su danas rašireni i čitani; tekst u: Bassam Tibi, Krieg der Zivisationen, 2001, str. 189).

 

Bi li zbližavanje bilo na štetu muslimana?

 

To treba uzeti jako ozbiljno kad govorimo o tome kako osigurati svjetski mir. Prije svega treba uvijek pitati na koji mir misli netko kada govori ili piše ili propagira »mir«, na koju slobodu misli netko kada govori o slobodi? Mir po mjerilu islama; mir po mjerilu diktature; mir po mjerilu rasne pripadnosti...? Sve islamske države su potpisnice Povelje Ujedinjenih naroda i time potpadaju međunarodnom pravu koje pak zabranjuje vođenja rata dok šarija propisuje rat protiv nevjernika. Kako to razumjeti? Evo odgovora na to pitanje stručnjaka za islamsko pravo: »Za muslimane je rat temeljno pravilo, a mir oni razumiju prekidom oružane borbe na određeno vrijeme... Muslimanima je dozvoljena pomirljivost, spremnost na mir samo u vremenu kada se osjećaju slabijima od svojih neprijatelja« (Najib al-Armanazi, u: Tibi, op. cit., 236). Konkretno rečeno: za muslimanske juriste je mir samo onda značajan kada je u korist muslimana, kad s njime štite svoje interese. Političko-sociološki gledano to znači da su muslimani samo onda spremni na kompromise s drugima dok žive kao manjina u jednoj državi ili društvu. Kao većina tražit će ispunjenje interesa u prvom redu po mjerilu svoje islamske vjere i etike. Muslimani u Europi - jer su za sada još manjina, u stanju dijaspore - pokazuju spremnost na suživot pod uvjetima multikultaralnog društva, imajući sva prava na slobodu religije. Muslimani u islamskim državama - gdje su većina - nisu spremni oblikovati suživot s drugima po principima multikulturalnog društva. Konkretno: u tim državama nemaju kršćani ili pripadnici drugih religija isto i jednako pravo na slobodu religije koje imaju većinski muslimani. To nas ne smije čuditi, ako znamo da muslimanske države iz vjernosti Kuranu ne mogu i ne smiju drukčije postupati prema »nevjernicima« nego na taj diskriminirajući način. Islamisti teroriziraju one muslimanske političare koji su spremni po principu pravne države dati svima jednako pravo na slobodu religije a ne samo muslimanima. Naravno, postoji razlika u intenzitetu i kvantitetu oblika diskriminacije. U indonezijskom ustavu, primjerice, čak se izričito naglašavaju prava neislamskim religijama. Znamo da to pitanje stvara velike probleme u konstituiranju moderne, pravne države u BiH. Razlog je isti: Hrvati katolici su samo manjina, muslimani su većina. To stanje stvari potvrđuje, primjerice, izjava Ali Muhammeda, poznatog profesora na Sveučilištu »Medina«, u vezi s dijalogom. On kaže: »Dijalog između islama, židovstva i kršćanstva, s ciljem da dođe do njihova zbližavanja, na štetu je islama jer je islam jedino istinita religija. Zbližavanje bi značilo odreći se uvjerenja da je islam jedina prava religija, to bi bio znak slabosti« (Metode duhovne invazije, 1978).

 

Nastavlja se

 

Izvor: 

 

http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=2910