Хрватска римокатоличка мисија у Русији.

[Boba]

Hrvatska rimokatolička misija u Rusiji !

Razgovor sa p. Markom Stipetićem MSC, misionarom u Rusiji

Živimo svoje živote tako da se čovjek kraj nas ne osjeća zaboravljenim i napuštenim. Ako uspijemo barem dio toga ostvariti opravdali smo naš poziv pred samim sobom i pred Bogom.

*P. Marko MSC, molim Vas da se na početku ovog našeg razgovora predstavite našim čitateljima!

Katolički sam svećenik u kongregaciji Misionara Srca Isusova. Deset skoro zadnjih godina studirao sam i djelovao u različitim zemljama svijeta od Sjedinjenih Država, Austrije, Brazila, Njemačke do Rusije gdje se trenutno nalazim. Inače sam rođen u Zagrebu gdje sam i pohađao osnovno i srednju školu te sam u zagrebačkoj katedrali i zaređen za svećenika 2008 godine.

*Možete li nam barem malo približiti Rusiju i njezin dio u kojem se trenutno nalazite?

Približiti Rusiju a pogotovo sjeverni Kavkaz nije nimalo jednostavno. Važno je znati da je „sovjetski“ mentalitet i način razmišljanja još itekako prisutan, što uopće ne treba čuditi nakon tako dugo razdoblja postojanja Sovjetskoga Saveza. Nažalost Kavkaz je jedna od onih regija u svijetu u kojoj vladaju brojne napetosti, a koje mogu svaki čas isplivati na površinu. Područje izranjeno građanskim ratovima i stalnom prisutnošću terorizma. To je veliko područje koje se proteže od Crnog i Azovskog mora i Kaspijskog jezera. Od Kumo-maničke doline na sjeveru do granica s Iranom i Turskom na jugu. Bivši SSSR bio je domovina preko više od stotine naroda,a Rusija se danas odlikuje tom nevjerojatnom raznolikošću naroda i kultura. Pogotovo je ovdje u Kavkazu gdje se trenutno nalazim ta raznolikost vrlo vidljiva sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama. Ovdje u sjevernom Kavkazu uz Ruse većinom žive i Azerbajđanci, Armenci, Oseti i Gruzijci. To se snažno očituje i na katoličkoj zajednici koja je mala ali tradicijski, jezično i kulturno jako bogata. Sama Rusija ima još mnogo problema, a pogotovo onih što se tiče ekonomije, nezaposlenosti, infrastrukture, terorizma, kriminala i korupcije. Tu su i odnosi sa susjednim državama koji nisu nimalo jednostavni. Mnoge povijesne rane su još jako svježe.

*Čime se bavite u Rusiji? Koje su vam pastoralne zadaće?

Misionari srca Isusova ovdje djeluju u osam župa.Centralna župa je ovdje u Pyatigorsku. Djelujemo pretežno među armenskim i asirskim vjernicima te rusima poljskog porijekla. Ovdje smo tri svećenika i tri časne sestre iz Meksika. Zadaće su brojne kao i na svakoj župi. Poseban naglasak stavljamo na pastoral mladih i katehizaciju srednje dobi.

*Kakva je trenutna situacija i položaj katoličke Crkve u Rusiji?

Položaj katoličke Crkve u Rusiji je još daleko od nekakve recimo normale. Sovjetska Rusija bila je carstvo rođeno na ateizmu. Religija, per se, bila je gledana kao velika prijetnja samim temeljima sovjetske državnosti i ateističkom poimanju osobe kao takve. Sjetimo se samo da je 1932 godine Josip Staljin čvrsto izjavio da će svaka religija uminuti u Sovjetskom Savezu u rekordnom roku od samo pet godina. Zastrašujuća prijetnja nije se nikada obistinila. Nego nasuprot vjera se zadržala i sačuvala na neusporedivo dramatičan način u logorima, zabitim selima, u samostanima koji su na neki način bili zatvori i u tajnosti obiteljskih ognjišta gdje je svijeća kršćanstva nastavila gorjeti dok su crkvene zgrade bile pretvorene u urede, plesne i gimnastičke dvorane. Taj mentalitet još i danas je prisutan u glavama ljudi. Vidjeti katoličkog svećenika u mnogim krajevima ovdje graniči sa čudom. Djelovati ovdje mora se jako pažljivo i diskretno s jednim posebnim istančanim osjećajem za toleranciju i suživot, za pognuti glavu i zašuti kad treba bez da se izgubi ona velika proročka dimenzija a to i mi svećenici ovdje moramo još naučiti. Odnosi sa Ruskom Pravoslavnom Crkvom još su daleko od onoga kakvi bi trebali biti odnosi dvije sestrinske Crkve. Ima nekih primjera suradnje koji oduševljavaju ali i mnogih koji nas bacaju stoljeća u nazad. Novoizabrani moskovski Patrijarh Kiril izuzetno je otvorena osoba ali ta otvorenost trebala bi zahvatiti još mnoge razine sa obje strane. Nedavni posjet predsjednika Medvijedeva Vatikanu mogao bi donijeti neke pozitivne pomake.

*Niču li nova duhovna zvanja u Rusiji?

Što se duhovnih zvanja tiče nije baš sjajno. Vrlo su rijetki oni koji se odluče za svećenički ili redovnički poziv. Nema jedne potrebne konstante. Tu su nagla oduševljenja ali onda isto tako nagli padovi u interesu za taj poziv. A ni mi sami svećenici ovdje ne činimo dovoljno što se toga tiče. Puno puta si previše opterećen lokalnom birokracijom koja je ovdje noćna mora, da bi se temeljitije posvetili duhovnim zvanjima. Šteta. Nadam se da ćemo to ispraviti. Inače Rusija ima centralnu Bogosloviju koja se nalazi u Sankt Petersburgu.

*Kako se kao svećenik i redovnik osjećate danas u Rusiji?Kakav je osjećaj biti danas katolički svećenik u toj zemlji?

Jedan ruski filozof piše ruska duša je velika koliko i sama Rusija. I to jest zaista tako. Ljudi ovdje se teško otvaraju, vrlo su skeptični i nepovjerljivi prema drugoj osobi što za svećenika može biti velika prepreka. Ali kada te jednom prihvate i upoznaju onda su to najsrdačniji ljudi koje sam ikada imao prilike upoznati. Ljudi veseli i otvoreni životu. Ma na kraju mi smo ovdje samo mali neznatni pomoćnici Onoga koji puno bolje zna put do te velike ruske duše. A ovo o osjećaju kakav je kao svećenik biti u rusiji opisao bih konstatacijom jednoga ruskog pravoslavnog svećenika koja mi se urezala u pamćenje i dala neizmjerno puno snage za život ovdje. Njegove riječi bile su upućene rimo-katoličkoj delegaciji koje se nalazila u posjeti moskovskom patrijarhu. On je rekao: „Najstrašnija stvar je biti zaboravljen od vlastite braće“. Kršćanstvo u Rusiji to je mnogo puta bilo. Služiti ovoj „zaboravljenoj Crkvi“ neizmjerna je privilegija. U našoj biskupiji Sv.Klementa (Saratov) s ponosom mogu reći da smo četiri hrvata. Sestra Sv. Ivana s. Maja i dvije sestre karmelićanke s. Mirjam i s. Augustina koje se nalaze u blizini Rostova.

*Redovnik ste Kongregacije Misionara Srca Isusova. Recite nam nešto o Vašoj misionarskoj redovničkoj zajednici!

To je kongregacija sa preko tri tisuće članova koja djeluje u 55 zemalja svijeta. 1854 ustanovio ju je francuski svećenik Jules Chevalier. Misionari Srca Isusova bili su preteće mnogih današnjih biskupija u Brazilu, Indoneziji, Kongu, Papui, Fijiu, Colubiji, Kamerunu, Senegalu i mnogim drugim zemljama. Danas Kongregacija posebno djeluje osim u vjerskim također uvelike i u socijalnom nastojanjima u zemljama južne Amerike i Afrike. Rad u Europi ističe se po radu u župama, školama i pastoralnim centrima.

*Kako je tekao Vaš svećenički i redovnički put? Kako ste došli u kontakt s ovom kod nas nepoznatom redovničkom zajednicom?

Danas svoju redovničku zajednicu upoznao sam preko kapelana svoje župe Krista Kralja u Zagrebu. P. Ivan Androić također bio Misionar Srca Isusova Odlučivši se za taj poziv poslan sam u Novicijat u Chicago u Sjedinjene Države a poslije toga na studij teologije u Innsbruck u Austriji. Boravim potom na praktikumu u Brazilu u našim župama u Fortalezi, Rio de Janeiru i Sao Paulu. Kao đakon proveo sam vrijeme moga praktikuma na župi Viškovo kod Rijeke koja mi se duboko urezala u srce. U Zagrebu sam zaređen za svećenika. Kao svećenik sam djelovao u Salzburgu u Austriji, te mnogo surađivao s našom župom Bl. Alojzija Stepinca i sa župnikom Fra. Zlatkom Špeharom

*Nalazimo se u svećeničkoj godini posvećenoj arškom župnik Sv. Ivanu Marija Vianneyu. Recite nam što je za Vas svećeništvo i zašto ste odlučili biti svećenik? Što je za Vas bilo presudno?

Za mene je presudna bila dobrota i blagost svećenika i časnih sestara koji su obilježili moj mladenački život. Sestre Dominikanke, Male sestre, trnjanski kapelani, a posebno moj tadašnji župnik vlč. Alojzije Žlebečić čiji će dobroćudan pastirski lik ostati duboko urezan u moje sjećanje. Poziv nije ništa spektakularno i senzacijski to je jednostavno plod Boga i ljudi koji te okružuju.

*Što biste na kraju poručili našim čitateljima, svećenicima a i mladima koji možda u sebi osjećaju duhovni poziv?

Njima a i svima nama bih poručio da živimo svoje živote tako da se čovjek kraj nas ne osjeća zaboravljenim i napuštenim. Ako uspijemo barem dio toga ostvariti opravdali smo naš poziv pred samim sobom i pred Bogom. Razgovarao: Francisko Pavljuk Izvor: Katolici.org

http://dobartekst.wordpress.com/2012/10/24/hrvatska-rimokatolicka-misija-u-rusiji/

[дибидусрус]

http://hr.wikipedia..../Juraj_Križanić