Apostolsko pismo "Porta Fidei" Benedikta XVI. kojim se proglašava Godina vjere

[Aristotel]

Godina vjere: "Porta Fidei"

Apostolsko pismo "Porta Fidei" Benedikta XVI. kojim se proglašava Godina vjere koja počinje 11. listopada 2012.

1. “Vrata vjere” (usp. Dj 14, 27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova se praga može prijeći kada je Božja riječ naviještena a dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje cio život. Taj put započinje krštenjem (usp. Rim 6, 4), po kojem možemo Boga nazivati Ocem, a završava prijelazom iz smrti u vječni život, plod uskrsnuća Gospodina Isusa koji je, darom Duha Svetoga, htio učiniti dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega (usp. Iv 17, 22). Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – znači vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 8): Otac, koji je u punini vremena poslao svoga Sina radi našeg spasenja; Isus Krist, koji je u otajstvu svoje smrti i uskrsnuća otkupio svijet; Duh Sveti, koji vodi Crkvu kroz stoljeća u iščekivanju Gospodinova povratka u slavi.

2. Od samog početka svoje službe kao Petrova nasljednika podsjećao sam na potrebu da se ponovno otkrije put vjere da bi se sve jasnije iznosilo na vidjelo radost i obnovljeni zanos susreta s Kristom. U Homiliji na misi prigodom početka pontifi kata napisao sam: “Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema onome koji nam daje život u punini” [1]. Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom životu. No zapravo ta pretpostavka ne samo da se više ne može uzimati zdravo za gotovo, već je štoviše često zanijekana [2]. Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstveno kulturnu matricu, koja je naširoko prihvaćana u svojem podsjećanju na sadržaje vjere i na vrijednosti koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva.

3. Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava i da svjetlo bude skriveno (usp. Mt 5, 13-16). I današnji čovjek može iznova osjetiti potrebu poput Samarijanke poći na zdenac da sluša Isusa, koji poziva vjerovati u nj i crpiti s njegova izvora, iz kojeg teče voda živa (usp. Iv 4, 14). Moramo s novom radošću u srcu uživati Božju riječ, koju je na vjerni način prenijela Crkva, i Kruh života, koji se daju kao potpora onima koji su njegovi učenici (usp. Iv 6, 51). Isusovo se učenje, naime, i danas razliježe s jednakom snagom: “Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni” (Iv 6, 27). Pitanje koje su postavili njegovi slušatelji: “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?” (Iv 6, 28), postavljamo i mi danas. Znamo Isusov odgovor: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao” (Iv 6, 29). Vjera u Isusa Krista je, dakle, put kojim se može definitivno prispjeti k spasenju.

4. U svjetlu svega ovoga odlučio sam proglasiti Godinu vjere. Ona će započeti 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila a završit će na svetkovinu Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja, 24. studenog 2013. Na dan 11. listopada 2012. obilježit će se također dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je proglasio moj prethodnik, blaženi papa Ivan Pavao II. [3], sa ciljem da svim vjernicima predstavi snagu i ljepotu vjere. Taj je dokument, istinski plod Drugog vatikanskog koncila, zatražen od Izvanredne biskupske sinode iz 1985. kao sredstvo koje će biti stavljeno u službu kateheze [4], a ostvaren je zahvaljujući suradnji čitavog episkopata Katoličke crkve. Nadalje, tema Opće skupštine Biskupske sinode koju sam sazvao za mjesec listopad 2012. glasi Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere. Bit će to dobra prilika da se čitavu crkvenu zajednicu uvede u vrijeme posebnog razmišljanja i ponovnog otkrivanja vjere. Nije to prvi put da se Crkvu poziva slaviti Godinu vjere. Moj časni prethodnik sluga Božji Pavao VI. proglasio je jednu 1967., u spomen na mučeništvo apostola Petra i Pavla na 1900. obljetnicu njihova najvišeg svjedočanstva. Zamislio ju je kao svečani trenutak za čitavu Crkvu da “istinski i iskreno ispovijedi istu vjeru”; on je, osim toga, htio da to bude potvrđeno “na individualan i zajednički način, slobodno i svjesno, na izvanjski i duhovan način, ponizno i iskreno” [5]. Smatrao je da će na taj način čitava Crkva moći obnoviti “jasnu svijest o svojoj vjeri, da je oživi, pročisti, potvrdi, ispovijedi” [6]. Veliki nemiri koji su se dogodili u toj godini još su bjelodanije pokazali koliko je takva jedna proslava bila nužna. Ona je zaključena Ispoviješću vjere naroda Božjeg [7], kojom se potvrdilo kako bitni sadržaji koji Porta fidei već vjekovima čine baštinu svih vjernika trebaju biti potvrđeni, shvaćeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih.

5. U određenom pogledu, moj časni prethodnik promatrao je tu godinu kao “posljedicu i zahtjev pokoncilskog razdoblja” [8], duboko svjestan ozbiljnih teškoća vremena, osobito u pogledu ispovijedanja prave vjere i njezina ispravnog tumačenja. Smatrao sam da vezati početak Godine vjere uz pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila može biti prava prigoda da se shvati da tekstovi koje su nam u naslijeđe ostavili koncilski oci, prema riječima blaženog Ivana Pavla II., “ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj. Potrebno je da budu čitani na primjeren način, da ih se upozna i usvoji kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar crkvene zajednice… osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koju je zadobila Crkva u 20. stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo” [9]. Želim također snažno potvrditi ono što sam rekao u svezi Koncila nekoliko mjeseci nakon svog izbora za Petrova nasljednika: “ako se u njegovu čitanju i prihvaćanju vodimo ispravnom hermeneutikom, [Koncil] može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve” [10].

6. Obnova Crkve postiže se također svjedočanstvom koje svojim životom daju vjernici: vjernici su samim svojim životom pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine koju nam je Gospodin Isus ostavio. Upravo je Koncil, u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ustvrdio: “dok Krist, ‘svet, nevin, neokaljan’ (Heb 7, 26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5, 21), nego je došao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvaća grešnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove. Crkva ‘žurno ide naprijed hodajući između progona svijeta i utjeha Božjih’, navješćujući križ i muku Gospodnju, sve dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11, 26). Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivošću i ljubavlju svladala svoje unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude očitovalo u punom svjetlu” [11].

Godina vjere, s toga gledišta, je poziv na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. U otajstvu svoje smrti i uskrsnuća, Bog je u punini objavio Ljubav koja spašava i poziva ljude na obraćenje života po oproštenju grijeha (usp. Dj 5, 31). Za apostola Pavla, ta Ljubav uvodi čovjeka u novi život: “Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života” (Rim 6, 4). Zahvaljujući vjeri, taj novi život oblikuje čitav ljudski život prema radikalno novoj stvarnosti uskrsnuća. U mjeri u kojoj slobodno surađuje, čovjekove misli i osjećaji, način razmišljanja i vladanje postupno se pročišćavaju i preobražavaju, u jednom hodu koji nije nikada u potpunosti dovršen na ovome svijetu. “Vjera ljubavlju djelotvorna” (Gal 5, 6) postaje novo mjerilo shvaćanja i djelovanja koje mijenja čitav čovjekov život (usp. Rim 12, 2; Kol 3, 9-10; Ef 4, 20-29; 2 Kor 5, 17).

7. “Caritas Christi urget nos” (2 Kor 5, 14): Kristova je ljubav ta koja ispunjava naša srca i potiče nas na evangelizaciju. On – danas kao i nekoć – šalje nas po putovima svijeta da naviještamo njegovo evanđelje svim narodima na zemlji (usp. Mt 28, 19). Svojom ljubavlju, Isus Krist privlači sebi ljude svih pokoljenja: u svakom dobu on sabire svoju Crkvu povjeravajući joj naviještaj evanđelja, s nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji potreba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu evangelizaciju kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere. U svakodnevnom otkrivanju njegove ljubavi misijsko zauzimanje vjernika crpi trajnu ljubav i snagu. Vjera, naime, raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Ona daje da naš rad urodi plodom, jer širi naše srce u nadi i omogućuje nam pružati živo svjedočanstvo: otvara, naime, srce i um onih koji slušaju i prihvaćaju Gospodinov poziv da prionu uz njegovu Riječ kako bi postali njegovi učenici. Vjernici se, kaže sveti Augustin, “vjerom jačaju” [12]. Sveti hiponski biskup imao je itekako dobre razloge da se izrazi na taj način. Kao što nam je poznato, njegov je život bio stalno traženje ljepote vjere sve dok njegovo srce nije našlo spokoja u Bogu [13]. Njegovi brojni spisi, u kojima objašnjava važnost vjerovanja i istinu vjere, ostaju sve do naših dana poput neke baštine neprocjenjive vrijednosti i omogućuju mnogim osobama koje traže Boga da pronađu pravi put koji ih vodi do “vrata vjere”.

Samo vjerujući, dakle, vjera raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost u pogledu vlastitog života čovjeku nema druge već se prepuštati, svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu.

8. U ovoj sretnoj prigodi, želim pozvati subraću biskupe iz čitavog svijeta da se pridruže Petrovu nasljedniku, u vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje, da bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere. Želimo slaviti ovu Godinu na dostojan i plodonosan način. U njoj će se morati intenzivnije razmišljati o vjeri kako bi se pomoglo onima koji vjeruju u Krista da svjesnije i snažnije prionu evanđelju, napose u času duboke promjene kao što je ova kroz koju prolazi čovječanstvo. Imat ćemo priliku ispovijedati vjeru u uskrslog Gospodina u našim katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u našim kućama i u našim obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i budućim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke i župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti, zacijelo će, u ovoj Godini, znati iznaći način da javno ispovjede Vjerovanje.

9. Želimo da ova Godina pobudi u svim vjernicima nadahnuće da ispovijedaju vjeru u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Bit će to također dobra prigoda za intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, i na osobit način u euharistiji, koja je “vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno… vrelo iz kojega struji sva njezina snaga” [14]. Istodobno, želimo da svjedočanstvo života vjernika bude sve vjerodostojnije. Ponovno otkriti sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli [15], te razmišljati o samom činu vjere, je zadaća koju svaki vjernik mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini.

Nije slučajno da su u prvim stoljećima kršćani morali napamet učiti Vjerovanje. To im je služilo kao svakodnevna molitva da ne zaborave obavezu preuzetu na krštenju. Podsjeća to, riječima bremenitim značenjem, sveti Augustin kada, u Homiliji o redditio symboli, predaji Vjerovanja, kaže: “Simbol svetog otajstva kojeg ste svi zajedno primili i kojeg ste danas jedan po jedan izmolili, riječi su na kojima je vjera majke Crkve čvrsto sazdana na postojanom temelju – Kristu Gospodinu... Vi ste dakle to primili i izmolili, ali u umu i u srcu to morate uvijek imati pred očima, to morate ponavljati na svojim posteljama, o tome razmišljati na javnim mjestima i toga ne zaboraviti dok blagujete: pa čak i kada vaše tijelo usne, morate svojim srcem u tome budni biti” [16].

10. Želim sada ukratko opisati način koji pomaže dublje shvatiti ne samo sadržaje vjere, već zajedno s tim i čin kojim odlučujemo potpuno se pouzdati u Boga, u punoj slobodi. Postoji, naime, duboka povezanost između čina kojim se vjeruje i sadržaja uz koje dajemo svoj pristanak. Apostol Pavao nam pomaže ući u tu stvarnost kada piše: srcem se vjeruje, a ustima ispovijeda vjera (usp. Rim 10, 10). To srcem vjerovati upućuje na to da je prvi čin kojim se prispijeva k vjeri dar Božji i djelovanje milosti koja djeluje i preobražava osobu do dubine njezina bića.

Lidijin primjer je u vezi s tim veoma rječit. Sveti Luka pripovijeda da je Pavao, dok se nalazio u Filipima, pošao subotom naviještati evanđelje nekim ženama; među njima je bila i Lidija i “Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio” (Dj 16, 14). Postoji važno značenje sadržano u tom izrazu. Sveti Luka uči da poznavanja sadržaja u koje treba vjerovati nije dovoljno ako potom srce, to istinsko čovjekovo svetište, ne bude otvoreno milošću koja omogućuje očima dublje vidjeti i shvatiti da je ono što je naviješteno Božja Riječ.

Ispovijedati ustima, pak, znači da vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršćanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom. Vjerovati znači odlučiti biti s Gospodinom da bi se živjelo s njim. A to čovjekovo “biti s njim” uvodi ga u shvaćanje razloga zbog kojih se vjeruje. Vjera, upravo zato jer je slobodni čin, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje. Crkva na dan Pedesetnice krajnje jasno pokazuje tu javnu dimenziju vjerovanja i neustrašivog svjedočenja svoje vjere svakom čovjeku. To je dar Duha Svetoga koji nas osposobljava za poslanje i jača naše svjedočenje, čineći ga iskrenim i odvažnim.

Ispovijedanje vjere je osobni i u isti mah zajednički čin. Crkva je, naime, prvi predmet vjere. U vjeri kršćanske zajednice svatko prima krštenje, djelotvorni znak ulaska u vjernički narod poradi postizanja spasenja. Kao što potvrđuje Katekizam Katoličke Crkve: “’Vjerujem’: to je vjera Crkve kako je svaki vjernik, osobito u času krštenja, ispovijeda osobno. ‘Vjerujemo’: to je vjera Crkve, kako je ispovijedaju biskupi sabrani na saboru ili općenitije, vjernici okupljeni na liturgijskom slavlju. ‘Vjerujem’: tako govori također Crkva, naša Majka, koja odgovara Bogu svojom vjerom te i nas uči govoriti: ‘Vjerujem’, ‘Vjerujemo’” [17].

Očito je dakle da je poznavanje sadržaja vjere nešto bitno da bi pojedinac dao vlastiti pristanak, to jest umom i voljom potpuno prionuo uz ono što Crkva predlaže vjerovati. Poznavanje vjere uvodi u puninu otajstva spasenja kojeg je objavio Boga. Pristanak koji se daje podrazumijeva zato da, kada vjerujemo, slobodno prihvaćamo cjelokupno otajstvo vjere, jer za njegovu istinitost jamči sam Bog koji se objavljuje i omogućuje nam upoznati svoje otajstvo ljubavi [18].

S druge strane, ne smijemo zaboraviti da u našem društvenom ozračju mnoge osobe, premda tvrde da nemaju dara vjere, ipak iskreno traže posljednji smisao i konačnu istinu o svom životu i o svijetu. To traženje je istinski “uvod” u vjeru, jer vodi ljude na put koji vodi Božjem otajstvu. Sam čovjekov razum, naime, nosi u sebi utisnutu potrebu za “onim što vrijedi i ostaje zauvijek” [19]. Ta potreba predstavlja stalni poziv, neizbrisivo upisan u ljudsko srce, da se krene na put kako bi se pronašlo onoga koga ne bismo tražili da nam već nije krenuo ususret [20]. Upravo na taj susret vjera nas poziva i potpuno nas za njega otvara.

11. Da bi se sustavno upoznali sa sadržajima vjere, svi mogu u Katekizmu Katoličke Crkve pronaći dragocjeno i nezaobilazno pomagalo. Katekizam predstavlja jedan od najvažnijih plodova Drugoga vatikanskog koncila. U apostolskoj konstituciji Fidei depositum, koja nije slučajno potpisana na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila, blaženi Ivan Pavao II. pisao je: “Ovaj će Katekizam dati veoma važan doprinos onom djelu obnove čitavog crkvenog života… Smatram ga vrijednim i legitimnim oruđem stavljenim u službu crkvenog zajedništva i kao sigurnu normu za poučavanje ljudi vjeri” [21]

Upravo na tome smislu će Godina vjere morati izraziti složnu zauzetost za ponovno otkrivanje i proučavanje temeljnih sadržaja vjere koji su temeljito i sveobuhvatno prikazani u Katekizmu Katoličke Crkve. Tu, naime, izbija na vidjelo bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila, čuvala i pružala u svojoj dvijetisućljetnoj povijesti. Od Svetog pisma do crkvenih otaca, od učitelja teologije do svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauku tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerničkom životu.

U samoj svojoj strukturi, Katekizam Katoličke Crkve prati razvoj vjere sve dotle da se dotiče velikih tema iz svakodnevnog života. Listajući Katekizam stranicu po stranicu, otkrivamo kako ono što je u njemu predstavljeno nije neka teorija, već susret sa osobom koja živi u Crkvi. Nakon ispovijedanja vjere, naime, slijedi tumačenje sakramentskog života, u kojem je Krist prisutan, djeluje i nastavlja izgrađivati svoju Crkvu. Bez liturgije i sakramenata, ispovijedanje vjere ne bi bilo djelotvorno, jer bi nedostajalo milosti koja podupire svjedočenje kršćanskih vjernika. Jednako tako, nauk Katekizma o moralnom životu zadobiva svoje puno značenje kada ga se dovede u vezu s vjerom, liturgijom i molitvom.

12. U ovoj će Godini, zato, Katekizam Katoličke Crkve poslužiti kao sredstvo koje pruža stvarnu potporu vjeri, poglavito onih koji rade na formaciji vjernika, tako presudnoj u našem kulturnom ozračju. U tu sam svrhu pozvao Kongregaciju za nauk vjere da, u dogovoru s mjerodavnim osobama iz dikasterija Svete Stolice, sastavi notu, kojom će se Crkvi i vjernicima pružiti neke smjernice da bi se ovu Godinu vjere proživjelo na što djelotvorniji i primjereniji način, u službi vjerovanja i evangelizacije.Vjera je, naime, više no u prošlosti izložena nizu pitanja koja dolaze iz promijenjenog mentaliteta a koji, osobito danas, svodi razumu sigurne činjenice isključivo na sigurnosti koje pružaju znanstvena i tehnološka otkrića. Crkva se ipak nije nikada bojala pokazati kako između vjere i autentične znanosti ne može biti bilo kakvog sukoba jer oboje, premda različitim putovima, teže istini [22].

13. Tijekom ove Godine bit će od presudne važnosti vratiti se povijesnim tragovima naše vjere, koja je označena nedokučivim misterijem isprepletenosti svetosti i grijeha. Dok ova prva jasno pokazuje veliki doprinos koji su muškarci i žene davali rastu i razvoju zajednice vlastitim životnim svjedočenjem, ovo potonje mora u svakom od nas potaknuti iskreni i trajni rad na obraćenju da bismo iskusili milosrđe Oca koji svima ide ususret.

Tijekom tog razdoblja morat ćemo neprestano svoj pogled upirati u Isusa Krista “Početnika i Dovršitelja vjere” (Heb 12, 2): u njemu sve boli i čežnje ljudskog srca nalaze ispunjenje. Radost ljubavi, odgovor na dramu trpljenja i boli, snaga opraštanja za primljene uvrede i pobjeda života nad prazninom smrti – sve to pronalazi svoje ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, u njegovu čovještvu, u njegovu dijeljenju naše ljudske slabosti da je preobrazi snagom svoga uskrsnuća. U njemu, umrlom i uskrslom za naše spasenje, primjeri vjere koji su označili ovih dvije tisuće godina naše povijesti spasenja zasjali su u svom punom sjaju.

Po vjeri Marija je prihvatila anđelovu riječ i povjerovala naviještaju da će postati Majkom Božjom u poslušnosti svoga posvećenja (usp. Lk 1, 38). Prilikom posjeta Elizabeti uzdigla je svoj hvalospjev Svevišnjem za čudesa koja izvodi u onima koji se u nj uzdaju (usp. Lk 1, 46-55). S radošću i strepnjom donijela je na svijet svoga jedinog Sina, sačuvavši svoje djevičanstvo netaknutim (usp. Lk 2, 6-7). Povjerovavši svom zaručniku Josipu, povela je Isusa u Egipat da ga spasi od Herodova progona (usp. Mt 2, 13-15). Istom vjerom je slijedila Gospodina u njegovu propovijedanju i ostala je s njim sve do Golgote (usp. Iv 19, 25-27). S vjerom je Marija iskusila plodove Isusova uskrsnuća i, pohranjujući sva sjećanja u svome srcu (usp. Lk 2, 19.51), prenijela ih Dvanaestorici okupljenih s njom u dvorani Posljednje večere da bi primili Duha Svetoga (usp. Dj 1, 14; 2, 1-4).

Po vjeri apostoli ostaviše sve i pođoše za Učiteljem (usp. Mk 10, 28). Povjerovali su riječima kojima je naviještao Božje kraljevstvo koje je prisutno i ostvareno u njegovoj osobi (usp. Lk 11, 20). Živjeli su sa Isusom koji ih je poučavao svome nauku i ostavio im novo pravilo života po kojem će ih se prepoznavati kao njegove učenike nakon njegove smrti (usp. Iv 13, 34-35). Po vjeri su prošli čitavim svijetom, slijedeći zapovijed da donesu evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk 16, 15) i, bez imalo straha, naviještali su svima radost uskrsnuća čiji su bili vjerni svjedoci. Po vjeri su učenici formirali prvu zajednicu sabranu oko nauka apostolskog, u molitvi, u slavljenju euharistije, dijeleći sve što su posjedovali kako bi sva braća imala što im je potrebno (usp. Dj 2, 42-47).

Po vjeri su mučenici dali svoj život, dajući svjedočanstvo za istinu evanđelja koja ih je preobrazila i osposobila ih za najveći dar ljubavi: oprostiti svojim progoniteljima. Vjerom su muškarci i žene posvetili svoj život Kristu, ostavivši sve da u evanđeoskoj jednostavnosti žive poslušnost, siromaštvo i čistošću, konkretne znakove iščekivanja Gospodina koji neće kasniti. Vjerom su mnogi kršćani činili djela pravde da provedu u djelo Gospodinovu riječ, koji je došao navijestiti oslobođenje potlačenima i godinu milosti za sve (usp. Lk 4, 18-19).

Vjerom su, tijekom stoljeća, muškarci i žene svih životnih dobi, čija su imena upisana u Knjigu života (usp. Otk 7, 9; 13, 8), ispovijedali ljepotu nasljedovanja Isusa Krista gdjegod su bili pozvani dati svjedočanstvo svojeg kršćanstva: u obitelji, u svom zvanju, u javnom životu, u vršenju karizmi i službi na koje su bili pozvani.

Po vjeri živimo i mi: svakodnevnim priznavanjem Gospodina Isusa, prisutna u našem životu i povijesti.

14. Godina vjere bit će također dobra prilika da osnažimo svjedočanstvo ljubavi. Sveti Pavao podsjeća: “A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav” (1 Kor 13, 13). Još snažnijim riječima – koje kršćanima trajno dozivaju u svijest njihove obaveze – apostol Jakov kaže: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: ‘Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru’” (Jak 2, 14-18).

Vjera bez ljubavi ne donosi ploda a ljubav bez vjere bio bi osjećaj prepušten na milost i nemilost sumnji. Vjera i ljubav se uzajamno zahtijevaju, tako da prva omogućuje drugoj da ostvari svoj put. Mnogo je kršćana koji, naime, posvećuju svoj život s ljubavlju onima koji su sami, potisnuti na rub društva ili isključeni kao onima kojima prvima trebamo posvetiti svoju pozornost i kojima najprije trebamo priteći u pomoć, jer se upravo u njima odražava lice samog Krista. Zahvaljujući vjeri možemo u onima koji traže našu ljubav prepoznati lice Gospodina uskrsloga: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 40). Te su njegove riječi opomena koju ne smijemo zaboraviti i trajni poziv da mu uzvratimo onu ljubav kojom se on brine za nas. Vjera je ta koja omogućuje prepoznati Krista i njegova je ljubav to što nas potiče da mu pomognemo svaki put kada ga susretnemo u svojem bližnjem na svom životom putu. Potpomognuti vjerom, gledamo s nadom u naše zauzimanje u svijetu, iščekujući “nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva” (2 Pt 3, 13; usp. Otk 21, 1).

15. Pred kraj svoga života, apostol Pavao traži od učenika Timoteja da “teži vjeri” (usp. 2 Tim 2, 22) istom onom postojanošću kojom je to činio kada je bio mlad (usp. 2 Tim 3, 15). Doživimo taj poziv kao da je upućen svakom do nas, kako se nitko ne bi ulijenio u vjeri. Ona nam je vjerna suputnica na životnom putu koja omogućuje, uvijek iznova, zamjećivati čudesa koja Bog čini za nas. Kao ona koja ima za cilj pomoći nam uočavati znakove vremena u današnjoj povijesti, vjera obvezuje svakog od nas da postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu. Ono što svijet danas osobito treba jest uvjerljivo svjedočenje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom riječju, kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi želji za Bogom i pravim životom, životom koji nema kraja.

Neka “riječ Gospodnja trči i proslavlja se” (2 Sol 3, 1): neka ova Godina vjere učini sve čvršćim odnos s Kristom Gospodinom, jer je samo u njemu naša budućnost izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne ljubavi. Riječi apostola Petra bacaju posljednju zraku svjetla na vjeru: “Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša” (1 Pt 1, 6-9). Vjernici u svojem životu doživljavaju iskustva radosti ali i trpljenja. Koliki su samo sveci živjeli u samoći! Koliki su vjernici, i u našim danima, kušani Božjom šutnjom a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas! Životne kušnje, dok omogućavaju shvatiti otajstvo Križa i sudjelovati u Kristovim patnjama (usp. Kol 1, 24), uvod su u radost i nadu kojima vodi vjera: “Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12, 10). Mi sa čvrstim pouzdanjem vjerujemo da je Gospodin Isus pobijedio zlo i smrt. Istim se tim pouzdanjem povjeravamo njemu: on, prisutan među nama, pobjeđuje moć zla (usp. Lk 11, 20) a Crkva, vidljiva zajednica njegova milosrđa, ostaje u njemu kao znak konačnog pomirenja s Ocem.

Povjerimo Majci Božjoj, koja je proglašena “blaženom” zato što “povjerova” (Lk 1, 45), ovo vrijeme milosti.

U Rimu, pri svetom Petru, 11. listopada 2011., sedme pontifikata.

Papa Benedikt XVI.

[1] Omelia per l’inizio del ministero petrino del Vescovo di Roma (24. travnja 2005.): AAS 9 (2005), 710.

[2] Usp. BENEDIKT XVI., Omelia S. Messa al Terreiro do Paço, Lisabon (11. svibnja 2010.): Insegnamenti VI,1(2010), 673.

[3] Usp. IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 113-118.

[4] Usp. Rapporto fi nale del Secondo Sinodo Straordinario dei Vescovi (7. prosinca 1985.), II, B, a, 4: u Enchiridion Vaticanum, knj. 9, br. 1797.

[5] PAVAO VI., Apost. pobud. Petrum et Paulum Apostolos, o 1900. obljetnici mučeništva svetih apostolâ Petra i Pavla XIX (22. veljače 1967.): AAS 59(1967), 196.

[6] Isto, 198.

[7] PAVAO VI., Solenne Professione di fede, Omelia per la Concelebrazione nel XIX centenario del martirio dei Santi Apostoli Pietro e Paolo, a conclusione dell’ “Anno della fede” (30. lipnja 1968.): AAS 60(1968), 433-445.

[8] ISTI, Opća audijencija (14,. lipnja 1967.): Insegnamenti V(1967), 801.

[9] IVAN PAVAO II., Apost. pismo Novo millennio ineunte (6. siječnja 2001.), 57: AAS 93(2001), 308.

[10] Discorso alla Curia Romana (22. prosinca 2005.): AAS 98(2006), 52.

[11] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. o Crkvi Lumen gentium, 8.

[12] De utilitate credendi, 1,2.

[13] Usp. AUGUSTIN IZ HIPONA, Ispovijesti, I,1.

[14] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Konst. o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 10.

[15] Usp. IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 116.

[16] Sermo 215,1.

[17] Katekizam Katoličke Crkve, 167.

[18] Usp. PRVI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. o katoličkoj vjeri Dei Filius, pog. III: DS 3008-3009; DRUGI VATIKANSKI KONCIL Dogm. konst. o božanskoj objavi Dei Verbum, 5.

[19] BENEDIKT XVI., Discorso al Collège des Bernardins, Pariz (12. rujna 2008.): AAS 100(2008), 722.

[20] Usp. AUGUSTIN IZ HIPONA, Ispovijesti, XIII, 1.

[21] IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 115 e 117.

[22] Usp. ISTI, Enc. Fides et ratio (14. rujna 1998.), br. 34 i 106: AAS 91(1999), 31-32, 86-87.

© Copyright 2011 - Libreria Editrice Vaticana

http://hr.opusdei.org/art.php?p=50485

[w.a.mozart]

može li skraćena verzija i zašto je baš sad godina vere

[Zayron]

može li skraćena verzija i zašto je baš sad godina vere

Zato što se sljedeće godine slave dva velika Jubileja istovremeno: 1700 godišnjica Milanskog edikta i 1150 godišnjica početka Velikomoravske Misije i hristijanizacije Slovena. Takodjer bude i 50 godišnjica II Vatikanskog Koncila. Sve to je vrlo značajno za Evropu i za cijeli hrišćanski svijet. A njihov harmonogram proslava je od oktobra ove do oktobra sljedeće godine. U oktobru sljedeće godine je već najavljena recimo i premijera historijskog megafilma o Sv. Čirilu i Metodiju od slovačkog režisera Juraja Jakubiska koja treba ustvari biti dijelom svečanog zatvcaranja tih proslava prema tom harmonogramu. Isto tako su i susreti crkvenih velikodostojnika uvršteni u taj harmonogram i zato je patrijarhu +Irineju toliko stalo da se to pitanje posjete pape Nišu 2013 koji je dijelom toga svega riješi na vrijeme i taj harmonogram ispuni.

[Zayron]

Bartholomew I recognizes before the Pope the capacity of uniting of the Second Vatican Council

After the opening Mass of the Year of Faith Bartholomew I, Patriarch of Constantinople,

recognized the significant role played by the Second Vatican Council in the path to Christian unity.

[kajaa]

može li skraćena verzija i zašto je baš sad godina vere

Ako Crkva danas predlaže novu Godinu vjere i novu evangelizaciju, nije to radi obilježavanja obljetnice, nego jer je potrebnija više no prije pedeset godina. A odgovor koji se ima dati toj potrebi isti je koji su željeli Pape i saborski oci dati, a nalazi se u saborskim dokumentima ... Ovih je desetljeća uznapredovalo duhovno 'Opustinjavanje' – ustvrdio je Benedikt XVI.

Papa je Godinu vjere predstavio kao hodočašće u pustinjama suvremenoga svijeta, na koje valja ponijeti sa sobom samo ono najbitnije, dakle ni štapa, ni vreće, ni kruha, ni novca, ni dvije haljine, upravo kao što Gospodin veli apostolima šaljući ih u misiju, samo evanđelje i vjeru Crkve, čiji su svijetli izraz dokumenti II. vatikanskog sabora, kao što je i Katekizam Katoličke crkve, objavljen prije dvadeset godina – istaknuo je Benedikt XVI. podsjećajući na riječi blaženoga Ivana XXIII. koji je otvarajući Sabor njegovu svrhu ovako opisao:

Ovo se najviše odnosi na ekumenski sabor, da se sačuva sveti polog kršćanskog nauka i da ga se na najdjelotvorniji način naučava. (...) Glavna svrha ovoga sabora nije dakle rasprava o jednoj ili drugoj temi nauka... Za to nije bio potreban sabor... potrebno je da se taj siguran i nepromjenjiv nauk vjerno poštuje, produbljuje i predstavlja na način koji odgovara potrebama našega vremena – objasnio je Ivan XXIII.

http://hr.radiovatic...lo.asp?c=629068

[Andre Williams]

зашто нова тема кад је јуче отворена на исту тему https://www.pouke.org/forum/topic/21814-%D0%B2%D0%B0%D1%82%D0%B8%D0%BA%D0%B0%D0%BD%D0%B3%D0%BE%D0%B4%D0%B8%D0%BD%D0%B0-%D0%BE%D1%81%D0%BB%D0%BE%D0%B1%D0%B0%D1%92%D0%B0%D1%9A%D0%B0-%D0%BA%D0%B0%D1%82%D0%BE%D0%BB%D0%B8%D0%BA%D0%B0-%D0%BE%D0%B4-%D0%B3%D1%80%D0%B5%D1%85%D0%B0/ ?

[kajaa]

зашто нова тема кад је јуче отворена на исту тему https://www.pouke.org...олика-од-греха/ ?

Zato sto ovo nije tacno....

Ватикан:Година ослобађања католика од греха

Ovo je ruganje...

[Zayron]

Zato što je ta preuzeta iz novina i otvorena novinarskim člankom a ne teološkim dokumentom. Osim toga taj sam oprost je samo dijelom te Godine vjere a tiče se samo katolika. Medjutim ovajj teološki dokument se tiče i pravoslavaca i protestanata tj. ekumenizma. Nisu to iste teme.

[Andre Williams]

хвала на одговору

[Zayron]

To prenosim s one novinarske teme jer ovdje ima više smisla nego tamo:

Svečano otvaranje Godine vjere

Svetom misom koju je predvodio na Trgu svetoga Petra Papa je otvorio Godinu vjeru, na dan kada se slavi pedeseta obljetnica otvaranja II. vatikanskog sabora. S Papom je koncelebriralo više od 400 kardinala i biskupa iz cijeloga svijeta u nazočnosti carigradskog ekumenskog patrijarha Bartolomeja I. i primasa anglikanskog zajedništva Rowana Villiamsa.

Ako Crkva danas predlaže novu Godinu vjere i novu evangelizaciju, nije to radi obilježavanja obljetnice, nego jer je potrebnija više no prije pedeset godina. A odgovor koji se ima dati toj potrebi isti je koji su željeli Pape i saborski oci dati, a nalazi se u saborskim dokumentima ... Ovih je desetljeća uznapredovalo duhovno 'Opustinjavanje' – ustvrdio je Benedikt XVI.

Što bi život i svijet bio bez Boga, u doba Sabora moglo se znati već iz nekih tragičnih stranica povijesti, a danas nažalost to svaki dan gledamo oko sebe. Praznina se još više povećala. Upravo polazeći od te pustinje, od te praznine možemo ponovno otkriti radost vjere, njezinu životnu važnost za nas muškarce i žene. U pustinji se otkriva vrijednost onoga što je bitno za život; u svijetu ima bezbroj znakova, često izričito ili negativno očitovanih, žeđe za Bogom, za posljednjim smislom života – rekao je Papa dodajući:

A baš su u pustinji najpotrebnije osobe vjere da svojim životom pokažu put prema Obećanoj zemlji, i tako održe budnom nadu. Življena vjera otvara srce Božjoj milosti koja oslobađa od pesimizma. Danas više no ikad naviještati evanđelje znači svjedočiti novi život, preobražen po Bogu, i tako pokazati put – objasnio je Benedikt XVI.

Papa je Godinu vjere predstavio kao hodočašće u pustinjama suvremenoga svijeta, na koje valja ponijeti sa sobom samo ono najbitnije, dakle ni štapa, ni vreće, ni kruha, ni novca, ni dvije haljine, upravo kao što Gospodin veli apostolima šaljući ih u misiju, samo evanđelje i vjeru Crkve, čiji su svijetli izraz dokumenti II. vatikanskog sabora, kao što je i Katekizam Katoličke crkve, objavljen prije dvadeset godina – istaknuo je Benedikt XVI. podsjećajući na riječi blaženoga Ivana XXIII. koji je otvarajući Sabor njegovu svrhu ovako opisao:

Ovo se najviše odnosi na ekumenski sabor, da se sačuva sveti polog kršćanskog nauka i da ga se na najdjelotvorniji način naučava. (...) Glavna svrha ovoga sabora nije dakle rasprava o jednoj ili drugoj temi nauka... Za to nije bio potreban sabor... potrebno je da se taj siguran i nepromjenjiv nauk vjerno poštuje, produbljuje i predstavlja na način koji odgovara potrebama našega vremena – objasnio je Ivan XXIII.

U svjetlu tih riječi – nastavio je Benedikt XVI. – shvaća se također i ono što sam i ja iskusio u ono vrijeme: tijekom sabora osjećala se ganutljiva napetost u odnosu na zajedničku obvezu da iznova zasja istina i ljepota vjere, da ne bude žrtvovana vremenskim težnjama a ni navezana na prošlost: u vjeri odjekuje trajna prisutnost Boga, koji nadilazi vrijeme premda ga i mi možemo prihvatiti u svojoj sadašnjici. Stoga smatram da je najvažnije, poglavito u ovoj značajnoj prigodi, da se obnovi u čitavoj Crkvi ta pozitivna napetost, želja da se suvremenom čovjeku iznova naviješta Krist – kazao je Papa dodajući:

Ali da taj nutarnji poticaj novoj evangelizaciji ne bude samo ideal i da ne bi upriličio zabunu, potrebno je da se evangelizacija temelji na stvarnoj i točnoj osnovici, a ta su osnovica dokumenti II. vatikanskog sabora, u kojima ona nalazi svoj izričaj – ustvrdio je Sveti Otac.

Stoga sam – nastavio je Papa - u više navrata isticao potrebu vraćanja, takoreći, slovu Sabora, to jest njegovim dokumentima, da bi se otkrio istinski duh, a ponavljao sam da se istinsko bogatstvo II. vatikanskog sabora nalazi u njegovim dokumentima. Pozivanje na dokumente štiti od krajnjosti anakronističke nostalgije i srljanja u budućnost, i omogućuje da se u kontinuitetu prihvati novina. Sabor nije ništa izmislio kao predmet vjere, niti je želio promijeniti ono što je bitno. Dapače, bio je zabrinut da se ista vjera i danas živi, da bude djelotvorna u svijetu koji se mijenja – objasnio je Benedikt XVI.

Saborski su oci željeli da na djelotvoran način ponovno predlože vjeru; a ako su se povjerenjem otvorili dijalogu s modernim svijetom, učinili su to jer su bili sigurni u svoju vjeru, čvrstu stijenu na kojoj su stajali. Naprotiv, u sljedećim godinama, mnogi su bez rasudbe prihvatili prevladavajući mentalitet, posumnjali su u same temelje pologa vjere, jer ih, nažalost, u svojoj istini više nisu osjećali svojima – ustvrdio je Sveti Otac.

Papa je na kraju propovijedi Godinu vjere povjerio Mariji. Neka Djevica Marija uvijek sja kao zvijezda na putu nove evangelizacije. Neka nam pomogne da u životu primijenimo pobudnicu apostola Pavla: „Neka riječ Kristova obilno stanuje u vama! Poučavajte i opominjite jedan drugoga sa svom mudrošću! Na poticaj milosti pjevajte Bogu u svojim srcima psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama! I Što god htjednete reći ili učiniti, neka sve bude u ime Gospodina Isusa! Po njemu zahvaljujte Bogu, Ocu! – zaključio je Benedikt XVI.

http://hr.radiovatic...lo.asp?c=629068

[Zayron]

I još jedna Kajina dopuna i komentar takodjer s tim u vezi,

više mu je mjesto ovdje nego tamo na onoj novinarskoj temi:

^{Godina vjere,} kako je istaknuo, trajat će do svetkovine Krista Kralja sljedeće godine .... iu znaku je 50. obljetnice od saziva II. Vatikanskog koncila i 20. obljetnice izlaska iz tiska Katekizma Katoličke crkve.

Godinu vjere. Ona će započeti 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugoga vatikanskog koncila a završit će na svetkovinu Gospodina našega Isusa Krista, Kralja svega stvorenja, 24. studenoga 2013. Na dan 11. listopada 2012. obilježit će se također dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, koji je proglasio moj prethodnik, blaženi papa Ivan Pavao II. [3], s ciljem da svim vjernicima predstavi snagu i ljepotu vjere. Taj je dokument, istinski plod Drugoga vatikanskog koncila, zatražen od Izvanredne biskupske sinode iz 1985. kao sredstvo koje će biti stavljeno u službu kateheze [4], a ostvaren je zahvaljujući suradnji čitavog episkopata

Smatrao sam da vezati početak Godine vjere uz pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila može biti prava prigoda da se shvati kako tekstovi koje su nam u naslijeđe ostavili koncilski oci, prema riječima blaženog Ivana Pavla II., “ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj. Potrebno je da budu čitani na primjeren način, da ih se upozna i usvoji kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar crkvene zajednice… osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koja je zadobila Crkva u 20. stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo” [9]. Želim također snažno potvrditi ono što sam rekao u svezi Koncila nekoliko mjeseci nakon svog izbora za Petrova nasljednika: “ako se u njegovu čitanju i prihvaćanju vodimo ispravnom hermeneutikom, [Koncil] može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve” [10].

http://djos.hr/site/...porta fidei.pdf

Rim ... sa svečanom misom, Papa Benedikt XVI. otvorio. je na današnji dan11 Oktobra., Godinu vjere

Jubilejum 50. Godišnjica početka Drugog vatikanskog koncila. Kao i kod otvaranja vijeća 11. Oktobra 1962 podložan Sinodi biskupa u dugoj procesiji ,odrzano je na Trgu svetoga Petra.

Pocasni gosti Ökumenski Carigradski Patrijarh Bartolomej I., kao i primata od Anglikanske Rowan Williams ..

Cestitam ,i svaka cast njegovoj svetosti ..Carigradskom Patrijarhu Bartolomeju I.

Njegove rijeci su stvarno ohrabrujuce i casne...,

Bog ga blagoslovio...

[Aristotel]

može li skraćena verzija i zašto je baš sad godina vere

1. What is the Year of Faith?

The Year of Faith “is a summons to an authentic and renewed conversion to the Lord, the one Savior of the world” (Porta Fidei, 6).

2. When does the Year of Faith begin and end?

The Year of the Faith takes place October 11, 2012 through November 24, 2013.

3. Why were those dates chosen for the Year of Faith?

The opening date, October 11th, coincides with two anniversaries: the 50th anniversary of the opening of the Second Vatican Council and the 20th anniversary of the promulgation of the Catechism of the Catholic Church. The closing date, November 24th, is the Solemnity of Christ the King.

4. Why has the Holy Father established a Year of Faith?

“As we know, in vast areas of the world the faith is in danger of being extinguished like a flame that has lost its fuel,” the Holy Father explained in his Address to the Congregation for the Doctrine of the Faith. “We are facing a profound crisis of faith, a loss of the religious sense, that constitutes the Church's greatest challenge today. The renewal of faith, then, must be the priority in the work of the whole Church in our time. It is my wish that the Year of Faith contribute, with the cordial collaboration of all of the People of God, to making God present again in this world and to opening to men the way to faith, to entrusting themselves to that God who loved us to the end (cf. John 13:1), in Jesus Christ crucified and risen.”

5. What are some of the aims of the Year of Faith?

The aims of the Year of Faith are explained in the Holy Father’s Apostolic Letter Porta Fidei. They include:

• 
  
  • Reflection on the Faith, so as to help believers in Christ acquire a more conscious and vigorous adherence to the Gospel;
    
  • Public and private professions of Faith (the Credo) with renewed conviction and fullness, with confidence and hope;
    
  • Intensified celebration of the Faith in the liturgy, especially the Eucharist;
    
  • Rediscovery and study of the fundamental content of the faith found in the Catechism of the Catholic Church.
    

6. Where will the Year of Faith be celebrated?

The Year of Faith is a universal celebration. As the Holy Father explains, “We will have the opportunity to profess our faith in the Risen Lord in our cathedrals and in the churches of the whole world; in our homes and among our families, so that everyone may feel a strong need to know better and to transmit to future generations the faith of all times” (Porta Fidei, 8).

7. What activities are being suggested for celebrating the Year of Faith?

In a note from the Congregation for the Doctrine of the Faith, the Congregation recommended several activities for dioceses, parishes, and individuals, including:

• Prayer and Sacraments:
  
  • Active, prayerful, and fruitful participation in the Eucharist and the Sacraments of the Church.
    

  [*]Devotions:

  • Pilgrimages of the faithful to the See of Peter (Rome) and to the Holy Land.
    
  • Special devotion to Mary and to the Holy Rosary through the daily recitation of the Holy Rosary during the Year of Faith and pilgrimages and celebrations at Marian shrines.
    

  [*]Study and Reflection:

  • Reading closely and meditating upon the Holy Father’s Apostolic Letter Porta Fidei.
    
  • Deepen personal knowledge of the primary documents of the Second Vatican Council and study of the Catechism.
    
  • Organizing and participating in symposia, conferences and gatherings that encourage and promote the study and understanding of the contents of Catholic doctrine and the teachings of Vatican II.
    

  [*]Charity and Apostolate:

  • All of the faithful, called to renew the gift of faith, should try to communicate their own experience of faith and charity to their brothers and sisters of other religions, with those who do not believe, and with those who are just indifferent. In this way, it is hoped that the entire Christian people will begin a kind of mission toward those with whom they live and work, knowing that they “have welcomed the news of salvation which is meant for every man.”
    

8. What can I read to help understand and live the Year of Faith?

• 
  
  • Pope Benedict XVI’s Apostolic Letter Porta Fidei
    
  • Catechism of the Catholic Church
    
  • Documents of the Second Vatican Council
    

9. Where can I find additional information and news about the Year of Faith?

• 
  
  • www.annusfidei.va
    

[Aristotel]

Homilija i video svetog oca Benedikta XVI. od 11. listopada, kada je na Trgu svetog Petra, otvorio Godinu vjere, na 50. godišnjicu II. vatikanskog koncila:

Draga braćo biskupi,

draga braćo i sestre!

Danas, pedeset godina nakon otvaranja Drugog vatikanskog koncila, s velikim veseljem počinjemo Godinu vjere. Drago mi je pozdraviti sve vas, osobito Njegovu Svetost Bartolomeja, Patrijarha Konstantinopola i Njegovu Preuzvišenost Rowana Williams, nadbiskupa Canterburya. Poseban pozdrav ide patrijarsima i nadbiskupima istočne Katoličke Crkve i predsjednicima biskupskih konferencija. Kako bi ponovo oživjeli Koncil, kojeg su neki od prisutnih i sami imali milost iskusiti – i njih pozdravljam osobitom ljubavlju – ovo je slavlje obogaćeno s nekoliko posebnih znakova: procesijom otvorenja kojom se želi prisjetiti one kojom su koncilski oci ušli u ovu Baziliku; visoko uzdizanje kopije knjige Evanđelja koja se koristila na Koncilu; slanje sedam konačnih poruka Koncila i Katekizma Katoličke Crkve što ću napraviti prije blagoslova na samom kraju. Ti nam znakovi pomažu ne samo pamtiti već nam također nude mogućnost da nadvladamo običnu komemoraciju. Pozivaju nas da dublje uđemo u duhovna kretanja koja su karakterizirala Drugi vatikanski koncil, da ih posvojimo i da ih razvijamo prema njihovom istinskom značenju. A njihovo je pravo značenje bila i ostala vjera u Krista, apostolska vjera, potaknuta nutarnjom željom da se Krista prenese drugima, svim ljudima tijekom hodočašća Crkve putevima povijesti.

Godina vjere koju danas započinjemo harmonijski je povezana s cijelim Crkvenim putem tijekom posljednjih pedeset godina: od Koncila, preko učenja Sluge Božjega Pavla VI koji je proglasio Godinu vjere 1967., potom slijedi veliki jubilej 2000.godine kojim je blaženi Ivan Pavao II ponovo predstavio Isusa Krista čovječanstvu kao Spasitelja, jučer, danas i zauvijek. Između ova dva Pape, Pavla VI i Ivana Pavla II, postoji duboko i profinjeno zajedništvo, osobito o Kristu kao središtu svemira i povijesti, i što se tiče apostolske nestrpljivosti da ga se proglasi cijelom svijetu. Isus je središte kršćanske vjere. Kršćanin vjeruje u Boga čije je lice otkrio Isus Krist. On je ispunjenje Pisama i njihov konačni interpretator. Isus Krist nije samo objekt naše vjere, već, kako piše u pismu Hebrejima, on je „Početnik i Dovršitelj vjere.“ (12:2).

Današnje nam Evanđelje govori da je Isus Krist, posvećen od Oca po Duhu Svetomu, istinski i trajni subjekt evangelizacije. „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima“ (Lk 4:18). Ova Kristova zadaća, ovaj se njegov pokret nastavlja u prostoru i vremenu, stoljećima i po svim kontinentima. To je pokret koji počinje s Ocem i, po moći Duha, ide kako bi donio blagovijest siromasima, na materijalni i na duhovni način. Crkva je prvi i neophodni instrument ovog Kristovog rada jer je s njim povezana poput tijela svojoj glavi. „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (Iv 20:21), kaže Uskrsnuli svojim učenicima i dahnuvši u njih dodaje: „Primite Duha Svetoga“ (Iv 20:22). Po Kristu, Bog je osnovni subjekt evangelizacije svijeta; ali sam je Krist želio prenijeti svoju zadaću Crkvi; on je to učinio i nastavlja to činiti sve do kraja vremena izlijevajući svoga Duha na učenike, istog onog Duha koji je sišao nad njega i ostao u njemu tijekom njegovog zemaljskog života, dajući mu snagu u radu - „proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“ (Lk 4:18-19).

Drugi vatikanski koncil nije želio obrađivati pitanje vjere u jednom određenom dokumentu. Bio je, međutim, potaknut željom da se potpuno iznova uroni u kršćanska otajstva kako bi ih plodno mogao prenijeti vremenitom čovjeku. Sluga Božji Pavao VI, dvije godine nakon završetka Koncila, ovako je to izrazio: „Čak iako se Koncil ne bavi isključivo vjerom, on o njoj priča na svakoj stranici, prepoznaje njezin vitalni i nadnaravni karakter, pretpostavlja da je potpuna i jaka te na njoj gradi svoja učenja. Trebamo se samo prisjetiti nekih koncilskih izjava kako bi shvatili esencijalnu važnost koju Koncil, sačinjen od crkvene doktrinalne tradicije, daje vjeri, istinskoj vjeri koja za svoj izvor ima Krista, a Crkveno Učiteljstvo za svoj kanal“ (opća audijencija, 8.ožujka 1967.)

Nadalje Pavao VI govori: „Sada pogledajmo onoga tko je sazvao Drugi vatikanski koncil i otvorio ga: blaženog Ivana XXIII. U svom pozdravnom govoru na ovakav je način predstavio osnovnu svrhu Koncila: „Ono što iznad svega zabrinjava Ekumenski Koncil je ovo: da se sigurno čuva sveti polog kršćanske doktrine i da se uspješnije podučava […] Prema tome, osnovni cilj ovog Koncila nije rasprava o ovoj ili onoj doktrinalnoj temi… Koncil nije zbog toga potreban… [ali] ova sigurna i nepromjenjiva doktrina, koju se vjerno treba poštivati, treba se istraživati i predstavljati na način koji odgovara potrebama našeg vremena” (AAS 54 [1962], 790,791-792).“

U svjetlu ovih riječi možemo razumjeti ono što sam i sam osjetio u to vrijeme: tijekom Koncila postojala je emocionalna napetost dok smo se suočavali sa zajedničkom zadaćom da u naše vrijeme zasja istina i ljepota vjere, bez da žrtvujemo zahtjeve sadašnjosti ili je ostavimo vezanom za prošlost: vječna prisutnost Boga odzvanja u vjeri, nadilazi vrijeme i mi je možemo samo spremno dočekati u našoj vlastitoj neponovljivoj svakodnevici. Zato vjerujem da je najvažnija stvar, osobito u značajnim prilikama poput ove, u cijeloj Crkvi opet oživjeti tu pozitivnu napetost, tu nestrpljivost da se Krista ponovo navijesti čovjeku. Ali, kako ovo nutarnje povjerenje u novu evangelizaciju ne bi ostalo samo ideja ili se izgubilo u zbunjenosti, treba ga izgraditi na čvrstim i preciznim temeljima, a ti su temelji dokumenti Drugog vatikanskog koncila, mjestu gdje pronalaze svoj izraz. Upravo sam zato često inzistirao na potrebi za vraćanjem na „pisma“ Koncila – odnosno na njegove tekstove – kako bi se iz njih također izvukao njihov autentični duh i zato sam ponavljao da se u njima treba pronaći prava ostavština Drugog vatikanskog koncila. Pozivanje na dokumente sprječava nas od odlaska u ekstremnu nostalgiju i prevelikog odstupanja, a dopušta da se prigrli ono što je novo i to u kontekstu kontinuiteta. Koncil nije formulirao ništa novo u pitanjima vjere niti je želio zamijeniti nešto staro. Radije je gledao način na koji se ista vjera može nastaviti živjeti u današnje vrijeme, da ostane živa vjera u svijetu promjena.

Ako se postavimo u zajedništvo autentičnog pristupa kojeg je blaženi Ivan XXIII želio dati Koncilu, bit ćemo u stanju spoznati ga tijekom ove Godine vjere, slijedeći isti put Crkve dok se ona neprestano trudi produbiti polog vjere koji joj je Krist povjerio. Koncilski su oci željeli vjeru predstaviti na značajan način; te ako su se s povjerenjem otvorili dijalogu s modernim svijetom to je bilo zato što su bili sigurni u svoju vjeru, u čvrstu stijenu na kojoj stoje. U godinama koje su uslijedile, mnogi su se nekritično odnosili prema dominantnom mentalitetu dovodeći u sumnju same temelje pologa vjere čije istine, nažalost, više nisu bili u stanju prihvatiti.

Ako danas Crkva pokreće novu Godinu vjere i novu evangelizaciju, to nije u čast obljetnice, već zato što za to postoji veća potreba, čak veća od one prije pedeset godina! A odgovor kojeg treba dati ovoj potrebi jest onaj kojeg su Pape priželjkivali, zajedno s koncilskim ocima, i koji se nalazi u dokumentima Koncila. Čak se i inicijativa za osnivanjem pontifikalnog koncila radi promocije nove evangelizacije, na čemu se osobito zahvaljujem u Godini vjere, treba shvatiti u ovom kontekstu. Prošla desetljeća vidjela su napredak duhovnog „opustošenja“. U Koncilsko je vrijeme već bilo moguće, s nekoliko tragičnih stranica povijesti, iščitati kakav bi život ili svijet bio bez Boga, a sada to svaki dan oko sebe gledamo. Ovo se ništavilo proširilo. Ali iz početaka ove pustinje, iz ovog ništavila, iznova možemo iskusiti radost vjerovanja, njezinog vitalnog značenja za nas, muškarce i žene. U pustinji otkrivamo vrijednost onoga što je neophodno za život; a i u današnjem svijetu postoje nebrojeni znakovi, često interpretirani implicitno ili negativno, žeđi za Bogom, za ultimativnim smislom života. I u pustinji postoji potreba za ljudima vjere koji, svojim vlastitim životima, pokazuju put prema obećanoj zemlji i održavaju nadu na životu. Život vjere otvara srca prema milosti Božjoj koja nas oslobađa pesimizma. Danas više nego ikada, evangeliziranje znači svjedočenje novog života kojeg Bog preoblikuje i tako pokazuje put. Prvo nam čitanje govori o mudrosti putnika (usp. Sir 34:9-13): putovanje je metafora za život, a mudar je putnik onaj koji je naučio umijeće življenja i može ga dijeliti sa svojom braćom – kao što je bilo s hodočasnicima na putu svetog Jakova ili sličnim putevima koji su, ne slučajno, ponovo postali popularni zadnjih godina. Kako to da toliko mnogo ljudi danas osjeća potrebu poći na to putovanje? Nije li to zato što tamo, barem intuitivno, pronalaze značenje našeg postojanja u svijetu? Ovo je tada način na kojeg si možemo prikazati Godinu vjere: hodočašće u pustinjama današnjeg svijeta uzimajući sa sobom samo neophodno: ni torbe, ni kruha, ni novaca, ni dviju haljina – kao što je Gospodin rekao onima koje je poslao (usp. Lk 9:3), samo Evanđelje i vjeru Crkve koju jasno izražavaju koncilski dokumenti poput Katekizma Katoličke Crkve objavljenog prije dvadeset godina.

Poštovana i draga braćo, 11.listopad 1962.godine bila je svetkovina Presvete Djevice Marije, Majke Božje. Povjerimo njoj Godinu vjere, kao što sam to i učinio prošli tjedan kada sam išao na hodočašće u Loreto. Neka Djevica Marija uvijek sja poput zvijezde na putu nove evangelizacije. Neka nam pomogne u djelo pretvoriti riječi apostola Pavla: „Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! […] I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!” (Kol 3:16-17). amen.