Tomas Bernhard (pabirci)

[Euthyphro]

Nedavno sam pretražujući po fiokama, našao isečak iz novina, još iz vremena dok sam išao u srednju školu u Podgorici, a na čije sam postojanje, u međuvremenu, bio potpuno zaboravio. Članak je objavljen u subotu, 31. januara 2004. godine, u ’Art’ dodatku podgoričkih ’Vijesti’. U tada redovnoj rubrici ’Ikone XX vijeka’, našao se tekst Andreja Nikolaidisa o Tomasu Bernhardu: ’Nihilistička mašina’. Pre toga nisam nikada ni čuo za Bernharda, a ni posle ga još dugo nisam čitao. Danas je to jedan od meni omiljenih autora, pa sam poželeo da otvorim jednu temu o ovom austrijskom piscu. Navodiću neke odlomke iz Nikolaidisovog teksta naizmenično sa nekim kratkim odlomcima iz samog Bernhardovog dela.

[Euthyphro]

„Tomas Bernhard je umro u pedeset osmoj godini. Bio je mlad, rekli bi mnogi. Ali oni koji su ga čitali, znaju da je njemu, mnogo prije smrti, svega, prosto- bilo dosta. Još od ranih tinejdžerskih godina bolovao je od tuberkuloze: život mu je, tako iscurio pod sjenkom bolesti. Život koji mu je, to izbija iz svakog njegovog retka, bio dovoljno mučan i bez zdravstvenih tegoba. No, samo zahvaljujući bolesti- tako sam tvrdi u autobiografiji , a ko na ovom svijetu može znati kada je Bernhard ciničan- počeo je da piše. Tuberkulozi, dakle, dugujemo njegov briljantni opus. Devetnaest mu je godina. Tomas Bernhard je u sanatorijumu. Pluća neće još dugo izdržati, tvrde doktori. Spreman da umre, Bernhard sijeda za niski sto svoje tužne sobe i – počinje pisati. I pisaće do kraja života, uvijek o istim stvarima: o umiranju, bolesti, o nemogućnosti da se izdrži svijet, o ljudima odveć inteligentnim i odveć plemenitim da bi mogli opstati, da bi mogli preživjeti. Pisao je kao pomahnitali stroj. Život je za njega postao pismo: poslednji redak pisma, kao da je znao, biće i kraj života. I pored toga, Bernhard je žurio: hitao je kraju. Njegov opus je jedinstvena nihilistička mašina koja radosno juri vlastitom koncu, koja u nestajanju vidi trijumf.“ (A. Nikolaidis: op.cit.)

[Euthyphro]

„Piza i Venecija: Gradonačelnici Pize i Venecije dogovorili su se da prirede iznenađenje posjetiocima svojih gradova, koji su, Pizom, kao i Venecijom bili stotinama godina oduševljeni, tako što će tajno i preko noći da presele toranj iz Pize u Veneciju i Kampanile iz Venecije u Pizu. Svoj poduhvat nisu držali u strogoj tajnosti tako da su baš u noći u kojoj su namjeravali da presele toranj iz Pize u Veneciju i Kampanile iz Venecije u Pizu, prebačeni u ludnicu, naravno gradonačelnik Pize u ludnicu u Pizi, a gradonačelnik Venecije u ludnicu u Veneciji. Italijanske vlasti su cijelu stvar obavile vrlo diskretno.“ (T. Bernhard: ’Zapisi o ludilu’)

[Euthyphro]

„Stiven Mičelmor u svom eseju o Bernhardu piše kako su brojni engleski čitaoci bili nesposobni da shvate Bernhardovu ogorčenost i ozlojeđenost životom. Za njih je on bio još jedan Njemac koji nije mogao podnijeti činjenicu da je život naprosto prelijep.“ (A. Nikolaidis: op.cit.)

[Euthyphro]

Još neki Nemci koji nisu mogli podneti činjenicu da je život, kako kaže Mičelmor, 'naprosto prelep'.

[Euthyphro]

„S vremenom nismo imali sreće, a i gosti za našim stolom bili su u svakom pogledu odvratni. Čak nam se i Niče od njih smučio. Pa i kad su, nakon što su u svom automobilu smrtno stradali, u crkvi već ležali na odru, mi smo ih još uvijek mrzili. ..“( iz ’Imitatora glasova’)

[Euthyphro]

„Doista: na što se žalio imućni čovjek iz Bernhardovih knjiga, koji je život proveo u najskupljim bečkim kafanama, jedući saher-torte, ispijajući najbolje kafe, obilazeći najbolje izložbe, slušajući najbolja izvođenja Baha i Mocarta, gledajući najbolji teatar? Na šta se mogao žaliti taj čovjek koji je od Evrope dobio sve najbolje što ona ima da ponudi? Tu leži razlog zbog kojeg je mučnina življenja koju opisuje Bernhard tako moćna, tako uznemirujuća. Jer ona nije izazvana ekonomskim i socijalnim razlozima. Jer za nju nema olakih površinskih objašnjenja.“ (A. Nikolaidis: op.cit.)

[Euthyphro]

„Oštroumno i maloumno: Neki širom svijeta poznati francuski filozof koji je decenijama smatran vodećim u svojoj struci, na povratku iz Moskve, gdje ga je pozvala tamošnja akademija nauka, došao je u Beč, da bi na Bečkoj akademiji nauka održao isto predavanje koje je održao i u Moskvi. Poslije njegovog predavanja bio sam gost kod dva profesora, članova bečke Akademije nauka, koji su kao i ja, bili na predavanju francuskog filozofa. Jedan od njih je predavanje, kao i samog francuskog filozofa smatrao oštroumnim, a drugi maloumnim i obojica su bili u stanju da stručno i naučno obrazlože svoje stavove.“ (T. Bernhard: Zapisi o ludilu)

[Euthyphro]

„Čitati Bernharda, pa to je najteži zamislivi fizički posao, kao i sam život uostalom. A Bernhard naravno koliko može nastoji da vam čitavu stvar još oteža – nemilosrdna scriptura continua, dakle tekst bez novog reda, bez dijaloga; beskrajno ponavljanje složenica kakve su: ’rekao je’, rečenice koje anuliraju sve savjete koje su vam dobre i drage profesorice književnosti ikada dale; fuga mržnje, mrzovolje i sveopšteg, sveobuhvatnog nihilizma.“ (A. Nikolaidis: op.cit.)

[Euthyphro]

„Jednom je osam sati sjedio u ledeno hladnoj katedreali Svetog Stjepana i buljio u oltar. Podvornik ga je istjerao iz crkve riječima: Gospodine, zatvaramo! Na odlasku je podvorniku dao novčanicu od sto šilinga. Bio je to kratak spoj, govorio je Wertheimer. Imao sam potrebu sjedjeti u katedrali Svetog Stjepana dok ne padnem mrtav, govorio je. Ali nije mi uspjelo ma koliko se koncentrirao na tu želju, govorio je, a sve naše želje ostvaruju se samo ako se na njih koncentriramo. Od djetinjstva je imao želju da umre, da se ubije, ali nikad se na nju nije dovoljno koncentrirao, govorilo se. Nije mogao izići na kraj sa činjenicom da se rodio u svijetu koji mu je od samog početka u svakoj svojoj pojedinosti bio odvratan. Kako je postajao stariji, mislio je da će želja za smrću jednom nestati, ali ta je želja iz godine u godinu bivala sve intenzivnija, pa ipak ne do krajnjih granica intenziteta i koncentracije, govorio je. Moja uznapredovala radoznalost spriječila je moje samoubojstvo, govorio je, pomislio sam. Ocu ne opraštamo što nas je napravio, majci ne opraštamo što nas je rodila, govorio je, a sestri ne opraštamo što je sve vrijeme svijedok naše nesreće. Egzistirati ne znači ništa drugo nego očajavati, govorio je. („ T. Bernhard: „Gubitnik“)

[Euthyphro]

Gotovo opsesivno- kompulzivna upotreba riječi ’govorio je’, ’pomislih’, i po nekoliko puta u rečenici, nedostatak novog reda, tekst koji kao da je pisan grozničavo, bez stanke, kao čin ubistva, zločin koji se ne odlaže, kao skupljanje svih dokaza sa mjesta zločina, obilježja su Bernhardovog teksta, njegove spisateljske patologije, pomislio sam.

[Euthyphro]

„Tomas Bernhard je rođen 1931. u Holandiji, kamo je njegova majka Herta Bernhard, pobjegla iz svog malog austrijskog grada da bi sakrila sramotu vambračne trudnoće. Neki izvori čak sugerišu da je Tomasova majka bila žrtva silovanja. Bernhard je veliki dio najranije mladosti proveo u sirotištima i državnim kućama za nepriznatu djecu. Pa ipak poznavao je svog oca. On je sa njim , čak, i proveo neko vrijeme u Holandiji, prije nego što je ovaj otputovao u Njemačku i tamo počinio samoubistvo. Herta Bernhard se neko vrijeme nosila mišlju da Tomasa da na usvajanje. Od toga je ipak odustala. Tamo su Tomasa podigli djed i baba, dok se majka vratila u Holandiju da radi. Otac se ubio, majka pobjegla, sin je vraćen na mjesto zločina. Sva osuda malog grada pala je na nevinog:Tomas Bernhard je rano platio za grijehe svojih roditelja. On će očinsku figuru pronaći u djedu Johanesu koji je bio tvrdi anarhista i neuspješni romanopisac. Tamo Tomas saznaje da je njegova majka rođena kao plod nedozvoljene ljubavi: njena baba je, naime, kao udata žena imala aferu sa Johanesom. Kada je zanijela napustila je muža i rodila Johanesu kćer, Hertu. Djed je mladog Tomasa upoznao sa kosmosom literature. Šopenhauer postaje prvi omiljeni Bernhardov pisac. (...) Sa šesnaest godina on napušta školu jer je bio katastrofalan učenik- nije mogao upamtiti niti jednu lekciju. (...) Očajnički je pokušao pobjeći od djetinjstva i poniženja koja je tada pretrpijo. A najgorem ga je izložila upravo njegova majka. Tomas je, naime, bio suicidalan dječak, koji je plakao i mokrio u krevetu u snu. Herta Bernhard smatrala je da će sina izliječiti tako što će čaršave uflekane mokraćom izvješati u dvorište i pozvati sve komšije da vide šta je mali Tomas opet uradio.“ (A. Nikolaidis, op.cit., podvlačenja su moja)

Tako su samoubistvo, društvena osuda, javna ponižavanja i Šopenhauer obilježili Bernhardovo djetinjstvo.

[Euthyphro]

"Nedaleko od Koptske četvrti u Kairu zamijetili smo čitave ulice na čijim četvorokatnicama i petokatnicama ljudi drže na tisuće kokoši i koza, pa čak i svinja. Pokušali smo zamisliti kako to zvuči kada se te kuće zapale." (iz 'Imitatora glasova')

[Euthyphro]

Tomasa Bernharda su često opisivali kao Nestbeschmutzer-a, kao nekog ko, kako bi se reklo, ujeda ruku koja ga hrani. To je bio njegov ’greh’, što nije mogao svoju Austriju progutati celu, sa svim njenim primitivizmom, atavizmima nacizma, prostaklukom, idiotlukom, provincijalizmom. „Svi su Austrijanci maloumni“, jednom je rekao.

Bernhard je, kako primećuje Nikolaidis, u Austriji video samo bolest. „Slično kao i Muzila prije njega, njega boli kolaps Habzburške monarhije i njen kraj u incestu, ludilu i samoubistvu-Bernhardu tako dragim temama. (...) Bernhardov svijet je sazdan od memljivih soba malih planinskih motela, odvratnih, debelih krčmarki, nesretnih prijatelja- intelektualaca koji život po pravilu okončavaju samoubistvom. (...) Mrzjela ga je dalje cijela Austrija. Razjareni građani su danima prije premijere njegovog poslednjeg komada ’Trg heroja’ bacali smeće pred ulaz legendarnog Burgteatra, u kojem se premijera imala održati. Datum premijere koincidirao je sa datumom osnivanja te kuće, ali je ujedno bio i godišnjica Hitlerove aneksije Austrije. Sa svoje strane on je beskrajno mrzio Austriju. Po njegovoj uputi, štampanje njegovih knjiga i izvođenje njegovih drama u Austriji je zabranjeno sve dok ne istekne njegov kopirajt. (...) Otud ne čudi da su o Bernhardu za života ispredane mračne, bezmalo gotske legende. Po najbizarnijoj od njih on je živio u seoskoj kući koja je, svaki njen kut, bila obojena u crno.“ (A. Nikolaidis, op.cit.)

P.S. Primetio sam da su se u prethodnim postovima pokrale neke vrlo velike i neoprostive gramatičke greške, koje se, by the way, nalaze u originalnom tekstu a na koje nažalost nisam obratio pažnju, pa molim za izvinjenje.

[Euthyphro]

Kuriozitet je da je Bernhard svojevremeno posjetio Crnu Goru, wild beaty- kako se kaže u turističkim reklamama, i zadivljen prirodnim ljepotama Crne Gore i prijatnim ljudima koji nastanjuju taj biser Mediterana, napisao je i jednu crticu o Crnoj Gori. Perast: U Perastu smo se obraćali većem broju osoba pokušavajući da od njih saznamo kome pripadaju napuštene i skoro ruinirane kuće i palate, jer o tome nigdje ništa nismo mogli da pročitamo. Ali svi kojima smo se obratili samo su se smijali na naša pitanja, okretali se i odlazili. Nekoliko kilometara dalje, u Risnu, čuli smo da u Perastu više nema nijedne normalne osobe, cio grad je prepušten većem broju ludaka, koji tamo mogu da rade što im je volja i koje jednom nedeljno država snabdijeva namirnicama.“ (iz ’Zapisa o ludilu’)