Католичка литургија

[karadjordje]

Преносим текст са форума http://forum.verujem.rs/index.php?topic=9722.0 о католичкој литургији које је поставило лице католичке вјероисповијести:

Uvod u katoličku liturgiju sveobuhvatno je djelo, s posebnim povijesno-liturgijskim i teološko pastoralnim naglascima, te s odličnom biblijskom i antropološkom podlogom. Nedostaje mu, dakako, onih zapažanja koja se tiču naših prostora, npr. iz starohrvatske liturgijske glagoljske i latiničke baštine. No ta i slična pitanja ostaju za neko naše izvorno djelo uvoda u liturgiju. Vrijedno je pak što su naši prevodioci i priređivači ovoga djela, nadasve Dr Anton Benvin, unijeli barem osnovne naznake specifično našega liturgijskog sadržaja.

Adolfu Adamu dugujemo zahvalnost za temeljno djelo koje će u našoj Crkvi zacijelo izvršiti očekivani odjek, ali i za dozvolu prijevoda na hrvatski jezik što nam je on - na poticaj Tome Kneževića, njegova studenta i inicijatora za prevođenje ovog djela - osobno ishodio (gratis) od njemačkog izdavača.

Posebna hvala i Mons Franji Komarici, biskupu banjalučkom i predsjedniku Hrvatskoga liturgijskog vijeća u času tiskanja prvoga izdanja ovoga djela.

Link [PDF] --> http://www.box.net/shared/atub0mgm2v

2. Martin Kirigin, Moja misa

Liturgijski se pokret kod nas očitovao osobito u vrijeme komunističkog režima, kad je naša Biskupska konferencija ustanovila "Interdijecezanski liturgijski odbor" (ILO). Na čelu mu je bio dr. Franjo Šeper, na čiji je prijedlog liturgijska godina 1956/57. proglašena "misnom godinom". U tu je svrhu naš poznati liturgičar o. Martin Kirigin priredio razmatranja o sv. misi za svaki dan. Iako ciklostilom umnožena, ta su razmatranja bila dobro prihvaćena.

Svjedoči o tome i riječko-senjski biskup Viktor Burić: "Godinama već imam u rukama Parscha, a nerijetko i Schustera; prošao sam i Gihra, ali to je bio studij, a ne meditacija. Po ovim meditacijama drukčije proživljavam svoju misu." Njegov je prijedlog da se razmatranja s vremenom tiskaju. Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, osobito nastojanjem tajnika ILO-a dr. Ivana Škreblina, razmatranja je umnožio u 700 primjeraka, ali je broj primjeraka narastao na 1700. Knjigu misnih razmatranja nisu čitali samo hrvatski nego i slovenski svećenici, osjećajući da je napisana "od srca srcu".

Knjiga slijedi ondašnji misni obred i, onda jedini, Rimski kanon. Razmatranja nastoje ući u konkretni svećenički i pastoralni život. U svakom se razmatranju spominje Majka našega Velikog svećenika i za svaki dan doneseno je posebno geslo, najčešće biblijsko.

Link [DOCX] --> http://www.box.net/shared/rrpb2g35ul

3. Alfred Pichler, Upoznajmo što činimo

"Upoznajte što činite!" To su riječi iz liturgije svećeničkog ređenja, kojima se ređenici pozivaju da sve više uranjaju u dubine otajstva spasenja koje im činom ređenja postaje tako blisko. Te riječi stavljene su kao moto ovog niza katehetskih homilija o Svetoj misi, o slavljenju euharistijskog otajstva, tom izvoru, središtu i vrhuncu svega kršćanskog života, - a koje su namijenjene svećenicima i svim ostalim vjernicima.

I o ovoj zbirci homilija o svetoj misi može se reći "Habent sua fata libelli" - knjige imaju svoju povijest. Euharistijsko gibanje je ovih zadnjih godina zahvatilo više-manje sve mjesne Crkve u hrvatskom narodu. Da bi plodovi tog hvalevrijednog gibanja bili što bogatiji i trajniji u našoj banjalučkoj Crkvi (i ne samo u njoj), smatrao sam potrebnim - između ostalog - pomoći vjernicima da aktivno, svjesno i plodonosno sudjeluju kod svakog euharistijskog slavlja u svojim župskim odn. liturgijskim zajednicama. Ta bi im se pomoć mogla pružiti i preko prikladnih katehetskih homilija o važnosti mise u njihovom životu, te o smislu svakog pojedinog dijela misnog slavlja. Uvjeren i sam u opravdanost cijele zamisli, naš se Ordinarij, Alfred Pichler rado odazvao molbi da osobno preuzme na sebe ovaj ni malo lagan posao, na čemu mu od srca zahvaljujem. - Kao član saborskih i posaborskih Vijeća za provođenje liturgijske reforme II. vatikanskog sabora i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog liturgijskog vijeća pri našoj BK, on je bez sumnje jedan od najpozvanijih za pravilno tumačenje ne samo liturgijskih odredaba nego i samog duha obnovljene liturgije misnog slavlja.

Ove homilije o. Biskup održao u svojoj katedrali, u Banjaluci, u radne dane Došašća 1982, te od četvrtka iza Pepelnice do utorka iza III. korizmene nedjelje 1983. Sabrane sada u jednu knjigu, homilije ne mogu, niti žele biti stroga znanstvena obrada i tumačenje misnog slavlja. Ali, to ne znači da one nisu utemeljene na - uglavnom najnovijim rezultatima istraživanja liturgije mise, te postulatima liturgijskog pastorala. Po svojoj tematici, koncepciji, pastoralno-praktičnoj usmjerenosti i nadasve po svojoj originalnosti, ova zbirka homilija o misi svakako je jedinstvena - i to ne samo u nas. Vrijednost zbirke je i u tome, što njezina aktualnost nije vremenski ograničena.

Link [DOCX] --> http://www.box.net/shared/hb3kslqkio

4. Marijan Steiner, Sveta misa

Sveta Misa jedna je od najuzvišenijih tajni kršćanske vjere. Ona je vrhunac prema kojemu teži sav život kršćana, ali također i središte i izvor duhovne jakosti za članove Crkve. Tijekom ove godine tumačit ćemo u Glasniku pojedine dijelove misnog slavlja, kako bi ih vjernici bolje upoznali i s većom korišću sudjelovali na sv. Misi.

Odmah na početku navest ćemo tekst iz Crkvenog dokumenta: "Upu-ta o štovanju euharistijskog otajstva", izdatog u Rimu 1967. U toj uputi čitamo između ostalog i ovo: "Misa ili večera Gospodnja ujedno je i nerazdvojivo: žrtva po kojoj Žrtva križa biva trajnom; spomen-čin smrti i uskrsnuća Gospodina koji je rekao: 'Ovo činite meni na uspomenu' (Lk 22,19); sveta gozba na kojoj zajedničkim blagovanjem tijela i krvi Gospodnje Božji narod biva dionikom dobara pashalne žrtve, obnavlja novi savez što ga je Bog jednom zauvijek utanačio s ljudima u Kristovoj krvi, te u vjeri i nadi predskazuje i pretječe esha-tološku gozbu u Kraljevstvu Očevu, naviještajući smrt Gospodnju 'dok on ne dođe'".

Link [DOC] --> http://www.box.net/shared/yxs4vez12b

5. Katekizam Katoličke Crkve o sakramentu euharistije

“Euharistija je ‘izvor i vrhunac svega kršćanskog života’”. “Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista - našu Pashu.

“Euharistija primjereno označuje i čudesno ostvaruje zajedništvo života s Bogom i jedinstvo Božjeg naroda, na čemu se temelji sama Crkva. U njoj jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu ocu i Duhu Svetom.”

Konačno, euharistijskim slavljem mi se već pridružujemo nebeskoj liturgiji i unaprijed kušamo vječni život kada Bog bude sve u svima.

Ukratko, Euharistija je sažetak i ukupnost naše vjere: “Naš se način mišljenja slaže s Euharistijom, a Euharistija sa svoje strane potvrdjuje naš način mišljenja”.

Link [DOCX] --> http://www.box.net/shared/rt0zgcjmy0

6. Zakonik kanonskog prava o Presvetoj euharistiji

Najuzvišeniji je sakrament presveta euharistija, u kojoj je sadržan, prinosi se i prima sam Krist Gospodin i po kojoj Crkva trajno živi i raste. Euharistijska žrtva, spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća, u kojoj se ovjekovječuje žrtva križa, vrhunac je i izvor svega bogoštovlja i kršćanskog života, kojom se označuje i ostvaruje jedinstvo Božjeg naroda i dovršava izgradnja Tijela Kristova. Ostali su naime sakramenti i sva crkvena djela apostolata s presvetom euharistijom povezani i k njoj usmjereni.

Link [DOCX] --> http://www.box.net/shared/nhflug79ai

7. Konstitucija o svetoj liturgiji "Sacrosanctum concilium"

Sveti Sabor je poduzeo: sve više unaprijediti kršćanski život vjernika; ustanove koje su podvrgnute promjenama bolje prilagoditi potrebama našeg vremena; promicati sve što god bi moglo doprinijeti jedinstvu svih koji vjeruju u Krista i pojačati ono što bi pomoglo sve pozvati a krilo Crkve. Stoga smatra da na nj na poseban način spada i obnova i gajenje liturgije.

2. Doista, liturgija kojom se osobito u božanskoj žrtvi euharistije "vrši djelo našeg otkupljenja", u najvećoj mjeri pridonosi da vjernici životom izraze i drugima očituju otajstvo Kristovo i istinsku narav prave Crkve. Ona je po svojoj naravi ljudska i božanska; vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena; gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji; nazočna svijetu, a ipak - putnica. Ali tako da je u njoj ljudsko upravljeno i podređeno božanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji i sadašnjost budućem gradu, koji tražimo.

Zato, budući da liturgija one koji su unutar Crkve svakodnevno izgrađuje u sveti hram u Gospodinu, za stan Božji u Duhu, do pune mjere Kristova rasta, ona ujedno na čudesan način jača njihove snage za navješćivanje Krista; tako onima koji su vani pokazuje Crkvu kao znak podignut među narodima, pod kojim će se raspršena djeca Božja privoditi k jedinstvu, dok ne bude jedno stado i jedan pastir.

3. Stoga Sveti Sabor misli da treba dozvati u pamet sljedeća načela za gajenje i obnovu liturgije i izdati praktične propise.

Link [DOCX] --> http://www.box.net/shared/8diuo144td

8. Red mise s narodom

Kad se narod skupi, svećenik s poslužnicima pristupa k oltaru. Za to se vrijeme izvodi ulazna pjesma. Kad svrši ulazna pjesma, svećenik se i vjernici stojeći znamenuju, a svećenik govori:

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Narod odgovori:

0409_feel.

Nato svećenik okrenut prema narodu i šireći ruke pozdravi ga:

Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Svetoga Duha sa svima vama.

Link [DOC] --> http://www.box.net/shared/06381rdco7

[karadjordje]

Ivan Šaško, Osnove liturgike [skripta]

SADRŽAJ

•  temeljni pojmovi

•  prikaz povijesti kroz liturgijske obnove na Zapadu

•  nerimske liturgije na Zapadu

•  pitanje liturgijskih izvora, knjiga rimskog obreda (posebna literatura) obrađeno sa strane tekstualne kritike, hermeneutike, tumačenja knjiga

•  Biblija i liturgija

•  liturgija i crkveni oci

•  liturgija i interdisciplinarnost – u 2 vidika: psihosociološki i kulturalno-antropološki

•  ekumenizam i liturgija

•  liturgijske obitelji na Istoku

Link [PDF] --> http://www.box.net/shared/k2trbfusp6

U središtu liturgijske umjetnosti je liturgija. Koliko je umjetnik slobodan, a koliko ograničen u svom izražaju, zbog pretenzije prema apsolutnosti slobode umjetnika? Liturgijski postulati traže od umjetnika da ih se poštuje kako bi nešto bilo liturgijsko. Nitko od umjetnika nije apsolutno slobodan u liturgijskom prostoru, ali ih se niti ne prijeći da načine izvanredna umjetnička djela. Npr. Michelangelo u Sikstinskoj kapeli – morao je uvažiti činjenice: prikaz Isusova života je kršćansko tumačenje SZne zbilje, u odnosu na Mojsija, misli se na 2 posrednika između Boga i čovjeka, pa je na tom temelju potrebno sve graditi što čini kapelicu. Bilo je neophodno sve to oslikati (svod = povijest spasenja: Noa, Mojsije,…, ali i Posljednji sud). To je ikonografski program teološki osmišljen, rad je papinskih teologa, ali time nije dokinuto umjetničko stvaralaštvo.

U ovom kolegiju zanima nas sva umjetnost: od glazbe do retorike. Istočna je Crkva također značajna: nema renesanse, baroka, klasicizma,… - oni ostaju na kanonima (mjerama), tipizacijama umjetnosti koje su anonimne, objektivne. Zapad danas teži za tom objektivnošću. Poželjno je da svaki liturgijski prostor ima svoju specifičnu umjetnost. Obredni program sebi podvrgava sve umjetnosti. Sve nije liturgijsko, iako se sve može teologizirati (=promatrati pod prizmom objave). Pod nazivom „sakralna umjetnost“ smatra se „liturgijska umjetnost“, iako je imenica „sacrum“ puno šira. „Sakralno“ je nešto sveto, obično se misli na religijsko.

Link [PDF] --> http://www.box.net/shared/q8b2la8oaf

Marijan STEINER, Liturgijska raznolikost u prošlosti i liturgijski pluralizam u sadašnjosti

Do 4. st. nije postojala centraliziranost liturgijske prakse i zakonodavstva. Kad su oni počeli slabiti, crkveni sabori postupno sužavaju vlast pojedinih biskupa u liturgijskim pitanjima. Nakon Konstantina nastaju značajne promjene u liturgijskom razvitku. Uz dotadašnju židovsko-grčko-rimsku kulturu pridolazi i utjecaj seobe naroda. Razvijaju se dva tipa liturgije: istočni i zapadni. Istočni obuhvaća antiohijsku i aleksandrijsku liturgijsku obitelj (svaki s različitim obredima). Na Zapadu nastaju rimski, milanski, starohispanski, galski i keltski obred. Kroz srednji vijek raste broj mjesnih liturgijskih običaja kao i vlastiti obredi pojedinih redova. Tridentski sabor unificirao je i vrlo centralizirao uređenje liturgije pred naletom reformacije. Tako je ostalo do Drugog vatikanskog koncila koji je obnovio bogoslužje na temelju principa »jedinstva u različitosti«. Pluralizam u današnjoj liturgiji očituje se u fenotipskoj raznolikosti (govor, pjevanje; stav tijela, držanje, pokret; odjeća, pribor, prostor) i strukturalnoj raznolikosti (osobito u liturgiji afričkih i azijskih zemalja). Autentični i postupni inkulturacijski proces može istinski obogatiti kršćansko bogoslužje. Radikalno odvajanje od tradicije i neobaziranje na zajedništvo svih partikularnih Crkava protuslovilo bi liturgijsko-teološkom principu univerzalnosti i jedinstva Crkve.

Link [PDF] --> http://hrcak.srce.hr/file/43862

Ivan ŠAŠKO, LITURGIJSKO RUHO I POSUĐE: značenje za oblikovanje crkvene likovne svijesti. Elementi za kriteriologiju ‘liturgijskih umjetnosti’

... vidljivo je da se kao ispravan put nameće pristup koji je mistagogijske naravi. Koliko god ta riječ bila nedefi nirana, baš ta nedefiniranost nudi prostor za susret s umjetnošću. Dakle, na prvome je mjestu otajstvo. Njemu je podređen i prema njemu je usmjeren umjetnički rad za liturgiju. To znači da će se i oblici, motivi, nadahnuća likovnosti crpiti iz srca otajstva i njegova ostvarenja – iz liturgijskoga slavlja. Nakon rečenoga lakše se usvajaju i postavke za ‘kršćansku umjetnost’ koje navodi C. Valenziano, a za koje smatram da o njima treba razmišljati i da ih treba usvojiti svatko tko želi raspravljati na ovome području:

1. Transcendentnost liturgijske umjetnosti jest drugačiji oblik sakralnosti nego transcendentnost umjetnosti u sebi i po sebi;

2. Jedinstveni kanon liturgijske umjetnosti jest hagiografsko zapisivanje u sjećanju Crkve;

3. Liturgijska umjetnost jest sakramentalna demijurgija i objaviteljska eshatologija;

4. Svetost liturgijske umjetnosti jest obilježje kršćanske umjetnosti;

5. Naravnost kršćanske umjetnosti drukčija je od naravnosti umjetnosti u sebi i po sebi;

6. Identitet kršćanske i liturgijske umjetnosti određuje stvaranje djela i razmišljanje o djelima u globalnome i apsolutnome smislu.

Nije teško zaključiti da je potrebno više rada na ‘liturgijskoj estetici’, ali je očito potrebno nijansiranje i preciziranje te tvrdnje. Estetika zahtijeva visoke umjetničke standarde u kontinuitetu s pretpostavkama na kojima se temelji teologija liturgije. Nadalje važno je uočiti način uporabe umjetnosti u povijesnome i liturgijskome kontekstu. Korisna sintagma koja kaže da »forma prati funkciju« podsjeća na jezgrovit način na vrijednost liturgijske uporabe (ne u instrumentalnome smislu) kao središnjega kriterija za liturgijske umjetnosti. Posrijedi nije nipošto umjetnički minimalizam, nego traženje onoga što je u obnovljenoj liturgiji kriterij umjetničke liturgičnosti. Još treba puno raditi na izradbi kriterija (s posebnim zahtjevima pojedinih kultura) odnosa estetskoga i liturgijskoga. Liturgijske su umjetnosti i središnje i komplementarne za bogoslužje. One oblikuju kontekst liturgijske uporabe i ujedno od njega žive. One su druga strana Riječi, simbola, euhologije, tako da se način na koji se ovi središnji liturgijski elementi (ono što možemo zvati ‘liturgijskim tekstom’) vrjednuju po načinu na koji umjetnost stvara kontekst. Na zahtjev takve kontinuirane kreativnosti najbolje odgovara mistagogijski pristup. Mistagogijski pristup – koliko god protegnut na cjelinu otajstva – traži posebnost i pojedinačnost pristupa. On se neće zadovoljiti stvaranjem matrice koja bi se umnažala kao konačno pronađen oblik, već će biti pozoran na pojedinačnost i osobitost slavlja, liturgijskoga prostora i obrednoga programa. To vrijedi za svaki liturgijski predmet i liturgijsku sastavnicu (mislim posebice na arhitekturu, gdje bih se usudio reći da projekt koji prije negoli počne graditi zidove ne zna kako će izgledati oltar, kaleži i misnice za tu crkvu, ne može biti dobar projekt; pretjerano? ne, nego dotjerano!): otajstvo u cjelini i izražaj otajstvenosti u pojedinačnosti. To je put kojim je moguće oduprijeti se kulturi kiča i tehnicističkoga omasovljenja bez duše. U liturgiji bi trebalo gajiti kulturu unikata. Takvih je primjera i u nas i u svijetu premalo, a za takav pristup nije dostatno teoretiziranje, već organiziranost Crkve koja se – kao zajednica vjernika, dakle i umjetnika – brine za oblikovanje vlastite crkvene likovnosti i svijesti. To zahtijeva institucionalnu potporu i osjetljivost umjetnika za teologiju i liturgiju.

Uvod / Ambivalentnost religije i estetike / Lom između vjere i življenja / Umjetnost i liturgija: sličnosti i razlike / Kriteriji za liturgijsku ‘posebnost’ / Liturgija kao ‘likovni oblik’ / Zaboravljena važnost liturgijske odjeće / Liturgijska odjeća – podrijetlo i razvoj / Misnica / Kalež / Primjeri iz prošlosti kao temelj za nova traženja / Zaključak

Link [PDF] --> http://hrcak.srce.hr/file/40039

[karadjordje]

Adam ADOLF, Liturgijsko vrijeme[/center]

Crkvena godina ili - prema latinskoj jezičnoj upotrebi - liturgijska godina jest spomen-slavlje Božjih spasonosnih čina u Isusu Kristu u tijeku godine dana. Crkveni dokument to ovako opisuje: "Tijekom godine Crkva svetim spominjanjem slavi čitavo Kristovo otajstvo od utjelovljenja do pedesetnice i očekivanja Gospodinova povratka."1 Naziv crkvena godina (Kirchenjahr) nalazi se, izgleda, po prvi put u postilama luteranskoga župnika Johannesa Pomariusa (Wittenberg, 1589.). Naziv crkvena godina ne smije se krivo shvatiti kao crkvena zamjena za "građansku" godinu. I "svjetovno vrijeme" godine jest Stvoriteljev dar i kršćanin ga treba prihvatiti, živjeti i organizirati. Bog, osim toga, svojom spasonosnom voljom ulazi u ovo naše povijesno vrijeme na razne načine; u Kristu, pak, Bog se u nj uključio naročito jasno i snažno tako da je svako vrijeme - vrijeme spasenja i Božje vrijeme, jer njegova otkupiteljska ponuda obuhvaća sve epohe i ljude, jest, dakle, sveopća. Zadaća je Crkve u svim vremenima naviještati i ponazočivati Kristovo otkupiteljsko djelo. To ona čini propovijedanjem Božje riječi, slavljem sakramenata i raznovrsnim pastoralnim služenjem; svi ti načini crkvenog djelovanja trebaju pripraviti putove vjeri, nadi i ljubavi, te unapređivati njezin rast u milosti.

Link [PDF] --> http://www.box.net/shared/bfee93hvs0