Američki maraton

[Sophrosyne]

Američki maraton

Japanske korporacije imaju zanimljivu praksu regrutovanja i obuke novoprimljenih radnika. Među ispitima koje treba da polože jeste i trčanje u maratonu (ne doduše onom velikom). Objašnjenje za to je da se tako provjerava da li su dovoljno motivisani uporni i izdržljivi ka stizanju do cilja, kasnije, kao korporativni trkači.

Izdržljivost i postojanost na sličan način provjerava se i u Americi, ali prilikom regrutoanja za glavni posao u naciji, onaj predsjednički. Dok je izbor kandidata koji će na izborima (za predsjednika vlade ili šefa države, svejedno), predstavljati stranku drugdje stvar koja se rješava u njenom rukovodstvu, u Americi, u kojoj su bitne samo dvije partije, Republikanska i Demokratska, to je, po već više od 200 godina dugoj tradiciji, prepušteno biračima.

Zbog toga se svake četiri godine tamo organizuje pravi politički maraton, koji počinje već 3. januara, a završava se pola godine kasnije, u junu. Tokom 6 mjeseci, svih 50 „sjedinjenih država” se, kroz partijska glasanja, u procesu nominacije, izjašnjavaju o kandidatu za predsjedničkog kandidata.

Ovoga puta pošto je Barak Obama, po običaju po kome je aktuelni predsjednik poslije prvog mandata podrazumijevajući (mada ne i automatski) kandidat za drugi, ovo je nadmetanje samo među republikancima. Kako se pokazalo posle samo dva okršaja, prilično zanimljivo.

Dosad su održana samo dva glasanja, u državama Ajova i Nju Hempšir. Iduće subote na redu je Južna Karolina, a poslednjeg dana januara prvo veliko poprište, Florida, koja je obično čistilište: oni koji imaju više ambicija od političkih sposobnosti, po pravilu posle toga odustaju.

Na prva dva glasanja pobijedio je Mit Romni, bivši guverner Masačusetsa i nekadašnji (punih 28 godina), biznismen. U Ajovi je imao samo 8 glasova više od drugoplasiranog, dok je u Nju Hempširu bio ubjedljiviji, mada sa 39 odsto osvojenih glasova, nije briljirao.

U nominacijskom karavanu trenutno je inače šestoro predentenata da se usele u najpoznatiju predsjedničku rezidenciju svijmeta, u Vašingtonu. Na početku ih je bilo devetoro, ali je troje u međuvremenu odustalo. Od trke će, po svoj prilici, brzo ispasti još neki, tako da će početkom februara najvjerovatnije biti mnogo jasnije ko u ime američkih konzervativaca ima najviše izgleda da izađe na crtu Obami.

Kako stvari sada stoje, za to najveće šanse ima baš Romni, ne samo zbog ranih pobjeda, nego i zbog činjenica da ima najbolju organizaciju – i najviše para. Ovo drugo je izuzetno važno, jer kampanja je izuzetno skupa. Prema nekim procjenama, pobjednik predsjedničke trke, bilo da to bude Obama ili neko drugi, do početka novembra će morati da potroši čak milijardu dolara, što će biti novi rekord.

To su „političke” pare, investicija korporacija, bogatih pojedinaca, pa i običnih građana (skromnim prilozima od 5, 10 ili više dolara – ali treba imati u vidu da Amerika ima 310 miliona stanovnika, pa je na djelu zakon velikih brojeva), u budućeg lidera, koji će to umjeti da cijeni, pa na neki način i uzvrati. Političke korupcije u Americi inače uglavnom nema, prije svega zato što je ta rabota ovde institucionalizovana i zove se – lobiranje.

Među političarima američke desnice koji bi da budu „kalif umjesto kalifa”, asortiman je veliki, ali, utisak je, izbor mali. Nijedan od njih, od veterana Rona Pola (76), preko starog lisca Njuta Gingriča (68), do nedavnog Obaminom ambasadora u Pekingu Džona Hantsmana (51), ekssenatora Rik Santoruma (53), teksaškog guvernera Rika Perija (61) pa do Romnija (64), ne izaziva entuzijazam konzervativnih birača (pa i velike armije „nezavisnih”, koji nisu članovi nijedne od dvije partije, već se opredjeljuju prema ličnosti i programu).

O tome svjedoči i činjenica da favorit Romni dosad nije uspijevao da prebaci 25 odsto rejtinga u anketama javnog mnjenja. Ni za jednog od njih, sem toga, dosad nije zalegao ni republikanski establišment, pa je to objašnjenje zašto su se dosad mnogi vrtoglavo uzdizali i još brže strmoglavljivali.

Romni se dosad najbolje snalazio u TV debatama sa rivalima, pravio najmanje grešaka, ali ono što je upadljivo, to je da nema harizme, da je nekako „drven” i „isprogramiran”. Sem toga, zamjera mu se i da nije dovoljnoi konzervativan, s obzirom da su republikanci radikalizovaniji nego ikada što su bili.

Sve to su dobre vijesti za Obamu, koji će međutim do 6. novembra, uprkos neuvjerljivom protivniku, morati da pokaže i nešto opipljivije na frontu domaće ekonomije, da bi sebi vratio u međuvremenu razočarane, kojima je prije četiri godine obećavao više nego što je u poslednje tri uspio da ostvari. Zbog toga su u finišu predsjedničkog maratona moguća iznenađenja – raznih vrsta.

PI­šE - MI­LAN MI­šIĆ