Листа канонских папа римских

[Душко Дугоушко]

30 – 64  Peter (the apostle)

64 – 78  Linus

78 – 88   Anacletus

90 – 99   Clement I (of Rome)

99 – 106 Evaristus

106 – 116 Alexander I

116 – 125 Sixtus I

125 – 137 Telephorus

137 – 141 Hyginus

141 – 155 Pius I

155 – 166 Anicetus

166 – 175 Soter

175 – 189 Eleutherius

189 – 199 Victor

199 – 217 Zephyrinus

217 – 223 Callistus I

223 – 230 Urban 1

Jul. 230 – Sept. 235 Pontian

Nov. 235 – Jan. 236 Anterus

Nov. 236 – Jan. 250 Fabian

Mar. 251 – Jun. 253 Cornelius

Jun. 253 – Mar. 254 Lucius I

May 254 – Aug. 257 Stephen I

Aug. 257 – Aug. 258 Sixtus II

Jul. 259 – Dec. 268 Dionysius

Jan. 269 – Dec. 274 Felix I

Jan. 275 – Dec. 283 Eutychian

Dec. 283 – Apr. 296 Caius (or Gaius)

Jun. 296 – Apr. 304 Marcellinus

308 – 309           Marcellus I

309 – 310           Eusebius

Jul. 311 – Jan. 314 Miltiades

Jan. 314 – Dec. 335 Sylvester I

Jan. 336 – Oct. 336 Mark

Feb. 337 – Apr. 352 Julius I

May 352 – Sept. 366 Liberius

Oct. 366 – Dec. 384 Damasus I

Dec. 384 – Nov. 399 Siriciu

Nov. 399 – Dec. 401 Anastasius I

Dec. 401 – Mar. 417 Innocent I

Mar. 417 – Dec. 418 Zosimus

Dec. 418 – Sept. 422 Boniface I

Sept. 422 – Jul. 432 Celestine I

Jul. 432 – 440 Sixtus III

Sept. 440 – Nov. 461 Leo I (the Great)

Nov. 461 – Feb. 468 Hilarius

Mar. 468 – Mar. 483 Simplicius

Mar. 483 – Mar. 492 Felix III

Jan. 492 – Nov. 496 Gelasius I

Nov. 496 – Nov. 498 Anastasius II

Nov. 498 – Jul. 514 Symmachus

Jul. 514 – Jul. 523 Hormisdas

Aug. 523 – May 526 John I

Jul. 526 – Sept. 530 Felix IV

Sept. 530 – Oct. 532 Boniface II

Jan. 533 – May 535 John II

May 535 – Apr. 536 Agapetus I

Jun. 536 – Nov. 537 Silverius

Mar. 537 – Jun. 555 Vigilius

Apr. 556 – Mar. 561 Pelagius I

Jul. 561 – Jul. 574 John III

Jun. 575 – Jul. 579 Benedict I

Nov. 579 – Feb. 590 Pelagius II

Sept. 590 – Mar. 604 Gregory I (the Great)

Sept. 604 – Feb. 606 Sabinian

Feb. 607 – Nov. 607 Boniface III

Aug. 608 – May 615 Boniface IV

Oct. 615 – Nov. 618 Adeodatus I

Dec. 619 – Oct. 625 Boniface V

Oct. 625 – Oct. 638 Honorius I

Oct. 638 – Aug. 640 Severinus

Dec. 640 – Oct. 642 John IV

Nov. 642 – May 649 Theodore I

Jul. 649 – Sept. 655 Martin I (the Confessor)

Aug. 654 – Jun. 657 Eugene I

Jul. 657 – Jan. 672 Vitalian

Apr. 672 – Jun. 676 Adeodatus II

Nov. 676 – Apr. 678 Donus

Jun. 678 – Jan. 681 Agatho

Dec. 681 – Jul. 683 Leo II

Jun. 684 – May 685 Benedict II

Jul. 685 – Aug. 686 John V

Oct. 686 – Sept. 687 Conon

Dec. 687 – Sept. 701 Sergius I

Oct. 701 – Jan. 705 John VI

Mar. 705 – Oct. 707 John VII

Jan. 708 – Feb. 708 Sisinnius

Mar. 708 – Apr. 715 Constantine

May 715 – Feb. 731 Gregory II

Mar. 731 – Nov. 741 Gregory III

Dec. 741 – Mar. 752 Zachary

Mar. 752 – Mar. 752 Stephen

Mar. 752 – Apr. 757 Stephen II

May 757 – Jun. 767 Paul I

Aug. 767 – Jan. 772 Stephen III

Feb. 772 – Dec. 795 Adrian I

Dec. 795 – Jun. 816 Leo III

Jun. 816 – Jan. 817 Stephen IV

Jan. 817 – Feb. 824 Paschal I

May 824 – Aug. 827 Eugene II

Aug. 827 – Sep. 827 Valentine

827 – Jan. 844           Gregory IV

Jan. 844 – Jan. 847 Sergius II

Jan. 847 – Jul. 855 Leo IV

855 – Apr. 858            Benedict III

Apr. 858 – Nov. 867 Nicholas I (the Great)

Dec. 867 – Dec. 872 Adrian II

Dec. 872 – Dec. 882 John VIII

Dec. 882 – May 884 Marinus I

May 884 – Sept. 885 Adrian III

885 – Sept. 891            Stephen V

Sept. 891 – Apr. 896 Formosus

Apr. 896 – Apr. 896 Boniface VI

May 896 – Aug. 897 Stephen VI

Aug. 897 – Nov. 897 Romanus

Dec. 897 – Dec. 897 Theodore II

Jan. 898 – Jan. 900 John IX

900 – 903           Benedict IV

Jul. 903 – Sept. 903 Leo V

Jan. 904 –Apr. 911 Sergius III

Apr. 911 – Jun. 913 Anastasius III

Jul. 913 – Feb. 914 Lando

Mar. 914 – May 928 John x

May 928 – Dec. 928 Leo VI

Dec 928 – Feb. 931 Stephen VII

Feb. 931 – Dec. 935 John XI

Jan 936 – Jul. 939 Leo VII O. S. B.

Jul. 939 – Oct 942 Stephen VIII

Oct 942 – May 946 Marinus II

May 946 – Dec. 955 Agapetus II

Dec 955 – May 964 John XII

May 964 – Jun. 964 Benedict V

July 964 – Marc 965 Leo VIII

Oct 965 – Sept 972 John XIII

Jan 973 – Jul. 983 Benedict VI

Dec 983 – Aug 984 John XIV

Aug 985 – Mar.996 John XV

May 996 – Feb. 999 Gregory V

Apr. 999 – May 1003 Sylvester II

Jun. 1003 – Dec 1003 John XVII

Dec 1003 – 1009 John XVIII

Jul. 1009 – May 1012 Sergius IV

May 1012 – Apr. 1024 Benedict VII

April 1024 – Oct 1032 John XIX

1032 – 1044            Benedict IX

1045                       Sylvester III

1045 –1046            Benedict IX

Apr. 1045 – Dec 1046 Gregory VI

Dec 1046 – Oct 1047 Clement II

Nov. 1047 – 1048 Benedict IX

Jul. 1048 – Aug 1048 Damasus II

Feb. 1049 – Apr. 1054 Leo IX

[Михајло]

јеси сигуран за :

Feb. 1049 – Apr. 1054   Leo IX

Leo IX sent a letter to Michael Cærularius, Patriarch of Constantinople, in 1054, that cited a large portion of the Donation of Constantine believing it genuine.

The official status of this letter is acknowledged in the 1913 Catholic Encyclopedia, Volume 5, entry on Donation of Constantine, page 120:

    "The first pope who used it in an official act and relied upon it, was Leo IX; in a letter of 1054 to Michael Cærularius, Patriarch of Constantinople, he cites the "Donatio" to show that the Holy See possessed both an earthly and a heavenly imperium, the royal priesthood."

Leo IX assured the Patriarch that the donation was completely genuine, not a fable or old wives tale, so only the apostolic successor to Peter possessed that primacy and was the rightful head of all the Church. The Patriarch rejected the claims of papal primacy, and subsequently the One Church was split in two in the Great East-West Schism of 1054.

Before his death, Leo IX had sent a legatine mission, under Cardinal Humbert of Silva Candida, to Constantinople, to negotiate with Patriarch Michael I Cerularius (1043–1059) in response to his actions concerning the church in Southern Italy. Humbert quickly disposed of negotiations by delivering a bull excommunicating the Patriarch. This act, though legally invalid due to the Pope's death at the time, was answered by the Patriarch's own bull of excommunication against the Humbert and his associates and is popularly considered the official split between the Eastern and Western Churches in what is now called the Schism of 1054.

[Zawisza]

Ne znam Mihailo u čemu je tačno problem?

[Михајло]

Па са Лавом 9 је кренула фрка око Рима и Цариграда...и анатемом Патријарха Михајла на Рим

[Zawisza]

Ma Lav je umro pre toga.

[Leontijev]

Па са Лавом 9 је кренула фрка око Рима и Цариграда...и анатемом Патријарха Михајла на Рим

Papa Lav IX je umro u aprilu , a raskol se desio 16. jula 1054. godine.

Ono što treba reći , a često se ne kaže je da je u vrijeme raskola mjesto pape bilo upražnjeno, jer kao što sam prije naveo papa Lav IX je umro u aprilu, dok je naredni papa Viktor II izabran tek naredne godine 1056.g. Što želim istaći? Pa, kardinal Umberto de Silva nije imao legitimitet da odlučuje u ime Rimske crkve, pa samim tim ni da ekskumunicira Carigradsku patrijaršiju. On je bio kardinal, a u Katoličkoj crkvi papa je ponifex maximus.

Sa druge strane carigradski patrijarh Cerularije kao "prvi među jednakima" u Pravoslavlju nije također imao mandat da ekskomunicira Katoličku Crkvu bez sazivanja sabora kojeg, kao što znamo nije bilo.

[Zayron]

Па са Лавом 9 је кренула фрка око Рима и Цариграда...и анатемом Патријарха Михајла на Рим

Sa druge strane carigradski patrijarh Cerularije kao "prvi među jednakima" u Pravoslavlju nije također imao mandat da ekskomunicira Katoličku Crkvu bez sazivanja sabora kojeg, kao što znamo nije bilo.

U slučaju čak i da je patrijarh Kerularios mandat vaseljenskog sabora imao, ili barem mandat istočnih episkopa i pomjesnih istočnih crkvi pitanje je da li bi takva exkomunikacija cijele katoličke Crkve bila faktički i pravno, mislim kanonski pravno, crkveno-zakonski uopšte moguća, ostvarljiva i pravno validna. Ne postoji način da se isključi ili ekskomunicira nešto što ćemo nazvati "katolička Crkva", a pogotovu ne nešto što neki danas nazivaju "rimokatolička crkva" jer takva nikad nigdje nije postojala. Postoji samo mogućnost da se isključi tj. exkomunicira tačno određeni episkop, jedan ili više njih ali svaki poimence i posebno, a nad episkopiju zavede interdikt što je zabrana sveštenodejstva koja može biti u različitom opsegu i vrlo različito definovana. Znači morali bi biti istovremeno exkomunikovani biskupi svih biskupija što su tada postojale na zapadu i bile u zajedništvu s Rimom a to poimence i svaki posebno. Još izgleda da bi te exkomunikacije važile samo za njih i da bi se morao svaki sljedeći episkop ponovo exkomunicirati ali tek potom kad bi se ustanovilo da i dalje traju razlozi ulaganja exkomunikacije konkretno i nad njegovom osobom, nikako prije toga. Na primjer u slučaju kad je njegov prethodnik na episkopskom stolcu naučavao neka bludna učenja, bio exkomunikovan a potom se ustanovi i dokaže kanonski na crkvenom sudu da ista takva bludna učenja nastavlja učiti i on taj novi episkop kao njegov nasljednik na episkopskoj katedri. Moraću da pročitam ponovo taj akt exkomunikacije kako je sročen i napisan s obojih strana, s te zapadne je jasno da nije ni formalno ni faktički validan, pravovaljan jer ga nije potpisao nikakav valjano izabrani papa već kardinal. S te istočne strane ako tamo koliko se sjećam postoje formulacije kao "latini" ili "latinska crkva" također nije pravovaljan niti formalno crkvenozakonski, kanonski ni faktički jer takvi "latini" ni "latinska crkva" nikakva ni tada nisu postojali a ni danas ne postoje, postoji katolička crkva sa svojim episkopijama od rimske pa sa svim ostalim dalje. Pa i kad bi bio puduprijet mandatom i saglasnošću istočnih crkvi bi onda u tom slučaju opet bio pravno nepravovaljan i nepravosnažan jer isključuje iz crkve nekog ili nešto što realno, u stvarnosti ne postoji pa tako onda ni isključiti ne može, kao te npr. "latine i latinsku crkvu", ili nešto što isključiti nije ni bilo kako moguće ni zakonski, ni teoretski a ni praktično, ustvari je absurdno - katoličku/katoličansku Crkvu koja je ustvari tom Crkvom u koju vjerujemo prema Nikejsko-carigradskom Vjerovanju ili Credu. I u današnjem pravu se sve optužbe u kojima nije jasan identitet tužene osobe ili organizacije proglašavaju zakonski nevaljanima i odbijaju zbog neispunjavanja formalnih naležitosti koje optužba treba da ima jer ne možemo optužbu podići protiv nekog a da na kraju ni ne znamo protiv kome ili protiv čemu je ustvari podižemo. Koliko god bi si neko mislio da je to što pišem absurdno u stvarnosti to nije, danas veliki broj optužnica sudovi jednostavno "smetu sa stola", odbačene su kao pravno manjkave jer u njima je jasno ko je tužilac, o kakvom krivičnom činu ili djelu se radi ali nije jasno to KO JE OPTUŽENI. Znači da bi optužnica bila pravovaljana osim toga što je potrebno da se zna ko optužnicu diže i radi čega, potrebno je da se također tačno zna ko je i ta optužena strana jer bez optužene strane nema ni procesa. Slično je to tako i s tim svim exkomunikacijama i interdiktima.

[Душко Дугоушко]

Vrhunac Crkvene krize sa kulminacijom u Konstantinopolju 1054. godine i Veliki Raskol

[Душко Дугоушко]

Evo i drugog linka za onaj spis:

http://www.mediafire.com/?1o66zehimu14bl0

[Душко Дугоушко]

prstgore