Drug milicajac i postojanje Boga

[Aristotel]

Ne znam jesam li pogodio pravu temu. Ako nisam, neka administracija premjesti tekst.

"Don Niko, drug milicajac i Božja opstojnost

Na otoku Mljetu tih se dana zaproljetilo; negdje oko Josipova. Lijep dan zazorio pa izašao don Niko, župnik, u šetnju selom – Babinim Poljem. Pred njim plavet nebeska rasprostrta; vjetrić piri; sve suncem zamirisalo: jutro kao izmaštano. Ali jedva da je noge protegnuo – kad, zamrači mu se pred očima: sam vrag banuo preda nj: drug milicajac.

A to drug milicajac Pero u redovitom ordiniranju pokraj 'narodnog duhovnog žarišta' (kako je od milja nazivao seoski Dom kulture i pripadajuću mu trgovinu i kafanu). „Jer gdje je narod – tu treba da je i vlast“, tumačio je, nerijetko, drug Pero nakon treće politre.

Čim je ugledao popa, ustoboči se i poče naravnavati opasač, pištolj. Osjeti kako mu prsi bubre od neke nutarnje sile. Očima ubode u don Nika i pobjedonosno se naceri.

A imao je i zašto – jer, ovih mu je dana stigla pošta, direkt iz Beograda: 'Smernice o dejstvovanju prema popovima'; s podnaslovom: 'Načini sprečavanja protunarodnog delovanja istih'. Uvodni list, pa još desetak listova s primjerima i uputama za praktičnu primjenu.

Srsi bi ga, od dragosti, prožimali dok bi premetao dragocjene papire po rukama. Osobito mu se činio genijalnim i neoborivim primjer pod 'c': 'Može li bog da stvori tako veliki kamen koji ni sam ne može da digne?' ... I sve redom takve izvanredne majstorije.

Nikako se nije mogao nadiviti umovima koji su to sastavili. Odgonetao je lukave zakučice i vježbao taktiku, za obračun s popom, danima. Žena mu je, Lucija, morala glumiti popa – dokazivajući da ima Boga – a djeca (petero njih) narod, koji bi na kraju klicao pobjedniku.

Nakon što bi sve u kući bilo spremno za simulaciju obračuna, drug Pero bi započeo napad s 'Ima li Boga?', 'pop' bi onda nato njemu da ima, a on – tada – rafalno na 'popa' partijskim mudrolijama, sve po uputama.

Iako je ženu naoružao Biblijom i molitvenicima, i natjerao je da naizust nauči katekizam Pija X, svi rečeni pokusi završili su potpunim porazom 'popa', odnosno njegove žene kojoj bi neizostavno navrle suze: što od straha za uzdrmanu Božju opstojnost, što od divljenja prema muževljevoj pameti.

I sad, evo mu popa kao naručena na megdan; a lijep dan pa ljudi na zrak izašli. „Ko po loju“, promrmlja drug Pero. „Sve mu inače glatko ide“, mislio je, „jedino tvrdoglavi pop – ko gadan čir na selu – sve kvari. E, dolijao i ti moj dragane! ...“

„Nije meni da napadnem popa, ili da se pametan učinim – nego“, rekao je nekidan u kafani s bevandom u ruci, „do istine je meni – a pop? – više-manje ...“

Zadirkivali ga fakini, otad – da kad će više kucnuti taj trenutak istine? „'Druže Peerooo!, otkucava li istinaa?!', kreveljio se mali vrag jučer za njim“, dođe mu na pamet ...

A kako ta istina, čak i bez mangupske zafrkancije, nije nikako drugu Peru davala mira, zbilo se neminovno: župnik, ni kriv ni dužan, nadošao ravno na vražju večeru.

„Što je onda na stvari pope“, započeo drug Pero boj s distance, „ima li Boga, ili nema?“

Don Niko ustreptao kao na streljani. „Samo mu je još to trebalo: da ga partijski rogati jarac namerači. Je li mogao bit pametan pa doma ostat ...“

Ljudi izlaze iz trgovine, primiču se sluteći da će bit vatre.

„I – pope – što kažeš: zamuko ti – a?, hehe“, cereka se drug Pero i miga glavom prema ljudima. Očito mu je da se pop straha naručao.

Don Niko vidi da sad nema natrag. Polako učini još onih dvadesetak metara i stane ravno pred milicajca. Pritom se isprsi i uzdigne glavu kao da se u ringu, pred borbu, odmjerava s protivnikom. Izvirile babe kroz prozore; sve što hoda stislo se oko njih dvojice. Poveselio se drug Pero vidjevši da je pop udicu zagrizao kao pas koščurinu.

„Još je i drzak pa se prsi pred organom vlasti. Neka, neka“, mislio je, „sad ćeš ti vidjet što je partijska pamet. Ma, nema ga tko će narodnu vlast namagarčit da je i dva puta pop. Partija je to – eej! ...“ Brk mu zaigra od nestrpljenja.

„Ima li onda, pope, Boga – ili nema?“, izrecitira službenim glasom župniku pravo u lice.

Svi uprli oči u don Nika.

Župniku se čelo istočkalo znojem; mozak mu radi na centrifugu jer jasno mu je kakva se tu čorba kuha. „Skoro je u lovačka gvožđa zagazio“, pomisli, „još samo korak... i cap! ...“

... Spusti pogled i tiho reče:

„Nema“, kao sam za sebe, ali da se čuje.

„Što nema?!“ zbrkao se drug milicajac pa zuri čas u narod, čas u don Nika.

„Nema Boga!“ glasno će don Niko.

Ljudi zinuli, izbečili oči. Žamor. Uzvrtio se drug Pero na mjestu.

„Kako ti to misliš, pope, nema Boga – a?“

„Eto tako – lijepo. Nema, pa nema.“

Problijedio drug Pero kao kozji sir.

„Što to ti, pope, govoriš?“

„Eto to: nema Boga – i kvit!!“ a na ono 'kvit' zasiječe rukama zrakom.

„Neeee-ma!!“

„Ne može to tako pope – čuješ ti? – pendrekom ću ja tebe!“

Izvukao drug Pero pendrek pa maše njime više glave.

„Pendrečinom ćeš ti meni fasovat pa ćeš vidjet 'nema Boga' – jesi čuo?!“

„On će meni da nema Boga“, pa gestikulira prema ljudima, „bagro popovska kontrarevolucionarska – je li čuješ?!“

Don Niko ni da bi mrdnuo. Na trenutak nastala tišina; svi oni ljudi zbunjeni stoje i gledaju, ne shvaćajući pravo, tko je tu lud. Drug Pero bulji u njega licem kao u pijanskom bunilu.

„Kad je tako“, podigne don Niko ruke kao da se predaje, „ako narodna milicija, i s njom narodna vlast, kažu da Boga ima onda i ja, don Niko, župnik – skupa s tom istom narodnom vlašću ovdje prisutnom – pred cijelim selom svečano proglašavam: Bog postoji!“, i sklopi ruke kao na misi.

A oni ljudi uokolo – kao da si ih navio – svi u isti glas: „1414_feel!“

Drug milicajac Pero, u taj čas, kao kosom sasječen, pade u nesvijest. "

[izvor: "Glasnik Srca Isusova i Marijina" br. 1/2011]

[Gandalf Sivi]

Genijalno! Svaka čast don Niku!!! bliss jeeee