Претражи Живе Речи Утехе

Knjaz Danilo Petrović 1858. godine u gotovo isto vrijeme uvodi dvije zastave sa grbom - crvenu i trobojnu. „Bješe knjaz Danilo naredio da se načine barjaci od garde s bijelijem dvoglavijem orlom na sredini, na crvenom polju“, svjedoči Rade Plamenac. Emil Čakra iste godine bilježi da je crnogorska “velika zemaljska zastava na crveno-plavo-bijelom polju”. Zastave Knjaževine i Kraljevine Crne Gore Trobojnu zastavu knjaz Danilo uvodi kao francuski đak, iz modernizatorskih pobuda, inspirisan revolucionarnim veksilološkim (veksilologija - naučno proučavanje zastava) rješenjima i taj proces nema nikakve veze sa uvođenjem trobojke u Srbiji (1835). Trobojna zastava sa grbom je bila zastava Knjaževine Crne Gore, za vrijeme Danilove vladavine, nakon čega knjaz Nikola uvodi crvenu zastavu za državnu (na unutrašnjem planu). Trobojka sa grbom će biti obnovljena kao državna zastava Kraljevine Crne Gore u egzilu. Crnogorske zastave u međunarodnim katalozima (1882, 1899) Trobojka sa inicijalima vladara je najprije bila pomorsko-trgovačka zastava (1880), a onda postaje državna zastava na spoljašnjem planu. „Čista“ trobojka se daje na upotrebu narodu krajem 19. vijeka i koristi se prilikom raznih svečanosti, na svadbama i slično. Trobojka na Cetinju U Ustavu Kraljevine Crne Gore iz 1905. se navode kao narodne boje - crvena, plavetna i bijela. Ovo je prvi poznati pravni akt u kom je definisan izgled neke crnogorske zastave, u ovom slučaju narodne zastave. U istom Ustavu piše da je i pravoslavna crkva u Crnoj Gori autokefalna. Ustav iz 1905. Alaj-barjak crnogorske vojske je do Balkanskih ratova bio crvene boje, međutim tokom Prvog balkanskog rata, trobojka sa vladarskim grbom je proglašena za alaj barjak cijele crnogorske vojske (o čemu je pisao Milan Jovićević). Zato se trobojka do tada nije vijorila na čuvenim bitkama koje je vodila Crna Gora. Trobojka je bila i zastava crnogorskih komita - zelenaša, što se vidi i u lovoru medalje-spomenice Božićnog ustanka, ali i na neo-zelenaškoj zastavi, nastaloj devedesetih godina. Spomenica za Božićni ustanak / Sjedište crnogorske vlade u egzilu (Bordo, Francuska, 1919.) Crnogorski partizani su nosili trobojku sa petokrakom, što je kasnije postala zastava Narodne Republike/Socijalističke Republike Crne Gore. Trobojka je bila i u crnogorskom grbu (amblemu), od 1945. do 1992., čiji je autor bio čuveni crnogorski slikar Milo Milunović. U vrijeme Drugog svjetskog rata su je nosili i krilaši Krsta Zrnova Popovića, a bila je “prisutna” i na Petrovdanskom saboru. Grbovi (amblemi) socijalističke Crne Gore, od 1945. do 1992. Svijetla nijansa plave se zvanično uvodi 1992. godine, jednim dijelom zbog pogrešnog tumačenja termina “plavetna’”, ali i iz praktičnih razloga: da bi se razlikovala od zastave druge članice tadašnje federacije - Republike Srbije. Ova zastava, neobičnog razmjera, bila je zvanična zastava Republike Crne Gore od 1992. do 2004. godine. Plavetna je u stvari tek arhaizam za plavu boju i nije označavala svijetlu nijansu plave. U 19. i početkom 20. vijeka se nije vodilo računa o nijansama plave, a na nekim starim crnogorskim trobojkama koje se čuvaju u muzejima, usljed specifičnog materijala i kvaliteta boje, plava je izblijedila. Đukanović sa trobojkom 2003.(Foto: Arhiva Vijesti) U periodu od 2001. do 2004. godine bilo je izvjesno da će nova zastava Crne Gore biti trobojka, sa bijelim grbom Petrovića, međutim nakon insistiranja SDP-a, vlast se odlučila za crvenu verziju sa zlatnim grbom. Trobojka se posljednji put pominje tokom mandata Igora Lukšića, tokom pregovora oko izmjena ustava 2012. godine, kada je kabinet vlade ponudio da trobojka sa državnim grbom i obrubom bude predsjednička zastava. Planirani izgled zastave Nova i PzP su tada odbili ovo rješenje, insistirajući da trobojka bez ikakvih aplikacija bude narodna zastava, pozivajući se na tradiciju ustava iz 1905. Potpredsjednik Vlade je tada bio Duško Marković. Ministarstvo odbrane Crne Gore je u decembru prošle godine predstavilo novi, veliki znak Vojske Crne Gore, koji je stidljivo ukrašen i jednom trobojkom. Veliki znak Vojske Crne Gore Kako zakoni tretiraju trobojku Član 28 Zakona o državnim simbolima Crne Gore kaže: Državni i vojni simboli Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Crne Gore, simboli Narodne Republike Crne Gore i Socijalisitičke Republike Crne Gore i simboli Republike Crne Gore utvrđeni Zakonom o grbu i zastavi Republike Crne Gore (“Službeni list RCG”, broj 56/93) uživaju zaštitu, kao i državni simboli utvrđeni ovim zakonom. Dakle, Zakon o državnim simbolima jasno propisuje da je trobojka istorijski simbol Crne Gore. Zanimljivo je da je trobojka bez aplikacija prepoznata i kao narodna zastava u Srbiji, ali je u praksi obesmišljena jer se u narodu koristi državna zastava sa grbom (svadbe, svečanosti). Skup u okviru kampanje "Budućnost Srbije"(Foto: BETAPHOTO) Zato, svjestan bio toga ili ne, onaj koji ocrtava trobojku u Crnoj Gori u ovom obliku ocrtava narodnu zastavu Crne Gore uvedenu krajem 19. vijeka. Da docrta grb, to bi bila trobojka knjaza Danila, koja ima tradiciju u Crnoj Gori, dužu od 150 godina. U svakom slučaju, bez dileme ocrtava crnogorski simbol. Trobojka u Maslinama(Foto: Boris Pejović) Kada je u pitanju zaštita javnih površina, velikoj većini građana je zasigurno poznato da se na zajedničkim površinama ne smije crtati bez dozvole nadležnih organa ili većine etažnih vlasnika ako je u pitanju zgrada... Ukratko - bojadisanje izvan za to određenih površina trebalo bi da podliježe komunalnim, a ne ideološkim kaznama. Koje su to onda okolnosti, mimo protivljenja Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, koje su dovele do eksplozije crtanja trobojki i promptnih reakcija komunalnih i policijskih službi da se sa time obračunava. Šta je trebalo uraditi Crna Gora je definisana kao građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde zasnovana na vladavini prava i to su ideali koji su ugrađeni u simbole države. Ti simboli su, kao što je poznato, usvojeni bez naročitog konsenzusa i odlučeno je da to po uzoru na jednu od zastava koje je uveo knjaz Danilo bude crvena zastava sa modifikacijom da umjesto bijelog dvoglavog orla, to bude zlatni. Dodata je i bordura što je iz veksiološko-heraldičkog ugla problematično - ponajprije jer ne postoji objašnjenje šta ona simbolizuje na crnogorskoj državnoj zastavi. No, u ovom kontekstu je to drugorazredna tema - problem je koliko se država ostvarila u odnosu na ideale koje promoviše pod simbolima. Ako su simboli bili način da se napravi distanca od Jugoslavije ili Srbije – onda su građani očekivali da će ta razlika nastati stvaranjem efikasnije javne uprave, stabilnošću finansija, slobodom medija, beskompromisnom borbom protiv korupcije, nepotizma i organizovanog kriminala i uspostavljanjem vladavine prava kao osnovnog načela. Šta je stvarno urađeno Vjerovatno bi se lako prebolio način usvajanja simbola da nisu druge „dnevne“ poruke bile tako razarajuće po crnogorsko društvo. Vladajuća partija i njeni sateliti već duže od deceniju u izbornoj kampanji podsjećaju sopstvene građane da su „glasali protiv Crne Gore“, iako je to ponuđeno bilo kao demokratsko pravo izbora državnog uređenja. Afere se nižu i gomilaju bez ikakvih posljedica i preuzimanja odgovornosti, korupcija, nepotizam i organizovani kriminal cvjetaju. Građansko društvo kao ideal je razoreno, demokratski principi ne postoje, briga o ekologiji je takva da često stranci spasavaju dragocjene lokalitete... A Crna Gora je definisana kao građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde zasnovana na vladavini prava. Šta su posljedice Posljedice na građanina Crne Gore su potpuni osjećaj otuđenosti od države velikog dijela stanovništva, što je dovelo i do identifikovanja dijela građana sa drugim državama. Zato je odgovor na pitanje - kako neko može da navija „protiv svoje države“ - zato što režim ne čini ništa da je on osjeti svojom, a ne zato što je taj neko „ludo dijete“. Država je toliko postala partija da građani ne misle da je ono što je u vlasništvu građana sinonim za državno vlasništvo. Jedina sigurnost koju građanin Crne Gore sada može da osjeća jeste kada vidi da je državni aparat sile usmjeren na njegovog političkog neistomišljenika, jer tada zna da će biti pošteđen represije, iako i dalje neće biti zadovoljan uslovima života, ali vidi da ima onih kojima je još gore. Ali, to vrijeme je oročeno dok se političke prilike ne promijene, pa se ne identifikuje druga grupa građana kao „narod koji je neprijatelj ove države“, nije se sigurno zaboravilo kome je sve ova vlast crtala mete. Političke manipulacije i izlaz iz njih Neki identiteti u Crnoj Gori su nastali između ostalog i kao otklon od onoga što danas predstavljaju vladajuća partija – odnosno crnogorska vlast – odnosno crnogorski režim jer je država poistovjećena sa partijom. To je recimo slučaj sa nacionalno-političkim identitetom Srba u Crnoj Gori koji mnogo manje vezuju identitet za srpstvo u ideološkom obliku (svi Srbi u jednoj državi, Srbija kao država matica), a više za distancu od režima. Tu dolazimo do tačke kako se tim identitetom potom manipuliše - jer tačno je da je proporcionalno gledano Srba neuporedivo manje na funkcijama u državnom aparatu Crne Gore. Manipulacija je da su primarni motivi za to nacionalni ili etnički. Etnički razlozi ne postoje jer se radi o istoj etničkoj grupaciji koja je u međuvremenu razvila različite političko-nacionalne identitete, a Srbi u vlasti i nisu rijetkost ni u rukovodstvu Demokratske partije socijalista. To znači da je motiv diskriminacije politička podobnost, jer jednako male šanse za zaposlenje i visoku funkciju imaju svi koji su politički oponenti vlasti. Činjenica je da jednostavno više ljudi kroz identitet Srba u Crnoj Gori izlaže to političko neslaganje što zamagljuje činjenicu da ova vlast ne protežira Crnogorce na neki dodatan način, osim na onaj kojim zahtijeva apsolutnu političku lojalnost. Zato isto kao što imate veliki procenata Srba koji odbacuje veze sa Srbijom kao državom, imate i Crnogorce kojima se smučila privatna država, koji ne žele da gledaju kako se plaća gorivo i naređuje dolazak na proslave uspjeha reprezentacije. Na taj doček bi svi došli kada se on ne bi pretvarao u partijski miting. Čak je i veličanstven doček vaterpolista pokvaren skandiranjem pojedinaca (ilustracija)(Foto: Boris Pejović) Svi oni jednako recimo preziru „biznismene“ iz Crne Gore koji se bahate jer smatraju da su zadužili državu, a u stvari su je sa Šefom privatizovali. Ono što dodatno otežava situaciju onih koji se izjašnjavaju kao Srbi su oni koji su se nametnuli kao predstavnici Srba u Crnoj Gori, a zbog svog ličnog političkog interesa su prihvatili projektovanu sliku o njima samima i tako uticali na Srbe u Crnoj Gori da postanu zatvorenici sopstvenog oponiranja, inaćenja, isključivosti, problematične tradicionalističko-konzervativne politike koju su shvatili kao dio nacionalnog identiteta, kao što je primijetio Bojan Baća. Na taj su način i ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi i ljudi koji se izjašnjavaju kao Crnogorci taoci istih politika i ljudi koji ih dijele ne radi njihovih nego svojih interesa. Sa tom razlikom, što jedni od te dvije grupe političara imaju punu političku vlast iza sebe, a drugi “samo” pune političke privilegije. Pa dobro, okle sad trobojka Kako sad tu trobojka ulazi u igru? Iscrtavanje trobojke na javnim površinama crnogorskih gradova je subverzivan akt jer se radi o istorijskom simbolu Crne Gore koji izaziva frustraciju vlasti iako je prepoznat u zakonu. Ostaje subverzivan sve dok ne zađe u ideološku zonu odbrane srpstva, obilježavanja granica srpskog mora, apsolutnog vandalizma i ne prerasta u ogavnu političku zloupotrebu djece (slikanje trobojke na času, pa promocija putem društvenih mreža), te jeftinu promociju i sebičluka političara sa margine, ali i onih uticajnih koji tu takođe vide i prostor za potencijalnu radikalizaciju. Zloupotreba djece u Baru(Foto: Privatna arhiva) Kada pređe u tu zonu, iscrtavanje trobojke predstavlja demonstraciju represije, iste one koju primjenjuje crnogorski režim nad svojim građanima. Isti režim čija je vladajuća poruka uoči lokalnih izbora u Beranama imala bilbord sa zvaničnom zastavom i - trobojkom! Bilbord u Beranama tokom kampanje 2014. godine Poruke na društvenim mrežama ukazuju da trobojka za dio crtača predstavlja, između ostalog, i period kada nije bilo oštre nacional-političke podjele na Srbe i Crnogorce, ali ni njihove “kolorističke” podijeljenosti, koja je produbljena 2004. godine. Svi smo država Zajedničko većini u Crnoj Gori je da ne ne želi da se doček fenomenalnih crnogorskih sportista pretvara u politički miting i obračun sa političkim neistomišljenicima. Sigurno je da većina u Crnoj Gori ne podržava crtanje ocila preko prekrečenog albanskog grba, ne žele da vide ni pokušaje promocije velikosrpskog ideološkog koncepta na litijima - bez obzira da li šetaju na njima ili ne. Male su šanse da većina Crne Gore želi zloupotrebu djece u političke svrhe (a to je DPS patentirao), niti da Radule Novović u pravom fašističkom maniru opominje prosvjetne radnike. Bez dileme je da većina građana želi da je normalno da je aktivni policajac nosio krst na litiji, da nije normalno da se starica hapsi sa dugim cijevima i lisicama, a da „predsjednik svih građana“ orgija na partijskim skupovima. Sigurno je da većina u Crnoj Gori želi solidarnost, što se vidjelo kad god je bila kriza koja nije bila partijski proizvedena (jedinstvo kada treba da se skupi novac za liječenje i druge humanitarne akcije). A trobojka ima smisla kao poruka dok god je ona produžetak onoga što je bila poruka pokreta Odupri se - mi smo država ili modifikacija i onoga što je bila poruka Gojka Perovića - nema nama molitve bez njih, ni njima Crne Gore bez nas. Trobojka može da bude i poruka vlastima da istorija ne završava sa njima i to je sreća jer znači da nisu ovdje zauvijek ukorijenjene tekovine koje su gajili - korupcija, kriminal i nepotizam. To znači da ako su zarobili državu, ne znači da su ubili društvo koje čini ovo zemlju. Društvo je više od države i mnogo više od režima, ono ne može da se otme iznutra. Pa kao što se Fukujami vratila istorija, tako se Milu vratila trobojka. Tri boje - troboljka WWW.VIJESTI.ME Kako je trobojka stigla u Crnu Goru, kako je korišćena i kako se mijenjala, šta znači i šta bi moglo da znači to što se 2020. crta po cijeloj državi

Pozz svima, mozda iz naslova bas nije jasno o cemu sam mislila da pisemo ovdje, pa cu pokusati da objasnim. Pretpostavljam da vecina vas zivi u svijetu, ima posao, porodicu i milion stvari za brinuti...pa kako usaglasiti sve to sa duhovnim stvarima? Idete li na Liturgije? Koliko cesto se kuci molite? Kad ste zadnji put nekome pomogli? Za nekoga se pomolili? Imate li duhovnika? Koliko ste spremni na poslusanje njemu ako ga imate? Citate li duhovne knjige? Slusate li crkvenu muziku? Idete li na poklonicka putovanja? I radite li jos nesto pored ovoga da bi sebe usavrsili u duhovnom? Nemam namjeru da zadirem u intimu, mozemo i uopsteno o tim stvarima. Ako ima slicna tema izbrisite, nisam bas sve pregledala.

ABAVNA LOLA Šta se dogodi kada se svi horoskopski znaci nađu na autobuskoj stanici? Ovan: „Šta je sa ovim prevoznicima, do sada sam mogao kupiti autobus, rastaviti ga, sastaviti i dovesti na ovu stanicu..“ Jarac: „Rastavljanje bi možda išlo malo teže. Za to vam je potreban ekspert.“ Lav: „Ko me je zvao? Mogu ja da vam pokažem, ali neko drugi će to morati odraditi.“ Djevica: „Ako nešto ne možeš uraditi sam do kraja, odustani!“ Ovan: „Ko kaže da mi treba ičija pomoć?“ Vaga: „Molim vas, smirite tenzije, ovo i ne mora biti neprijatno vrijeme ako zabavimo jedni druge. Blizanci: „Neko je spomenuo zabavu? Hajde da premjestimo brojeve perona, tako da vozač ne zna tačno gdje da zaustavi autobus? Strijelac: „Napokon neko sa vizijom!“ Jarac: „Molim vas da se uozbiljite, nije to privatna imovina da je dirate. Poštujete li vi ikad ijedno pravilo?“ Bik: „Da je bar privatna imovina pa da ne izgleda ovako socijalno..i ova stanica i ovaj peron i autobusi…nema čovjek gdje ni sendvič da kupi.“ Vaga: „Ako vas išta tješi, bar nismo sami.“ Škorpija: „Samoća je pola zdravlja.“ Vodolija: „Ne može da me utješi činjenica da sam u grupi sa jedanaest ljudi sa kojima nemam apsolutno ništa zajedničko. Ooovo je gubljenje vremena. Ribe: „Od svakoga se može ponešto naučiti.“ Vaga i Djevica: „Kakvi su to maniri?“ Rak: „Sve je to do kućnog vaspitanja. U moje vrijeme se tako nije razgovaralo sa ljudima.“ Ovan: „Da vam ja kažem, tu pomažu samo batine!“ Blizanci i Strijelac: „Pretvara li se ovaj dan u nešto zanimljivo?“ Djevica i Jarac: „Zanimljivo bi bilo jedino to da se poštuju neka pravila u ovoj državi i da autobusi ne kasne.“ Vodolija: „Ako je neko zainteresovan da uradi konkretnu stvar, a ne samo da laprda, znam ja neke ljude koji to mogu da riješe. Nazvaću ih i završiti stvar.“ Lav: „Kladim se da znam bitnije ljude“ Škorpija: „Džaba vam je sto znate ljude kad ne znate sebe.“ Rak: „Plašim se da ćemo ovdje ostati do noći. Onda ćemo biti prisiljeni da spavamo na klupama. To nije sigurno.“ Bik: „To neće da biva. Ja da spavam na toj daščuri?“ Ovan, Jarac, Strijelac: „Ah gdje sam ja sve dosad spavao…“ Ribe: „Ako nekome bude trebala prostirka, ja mogu dati i svoju.“ Djevica: „Kako mislite da spavam na tuđoj prostirci?“ Blizanac: „Neće niko nigdje spavati, to je čisto gubljenje vremena. Do večeri smo ko zna gdje.“ Vaga i Vodolija: „Dok smo ovdje, možda da obiđemo stanicu, upoznamo neke zanimljive ljude?“ Škorpija: „Ako me neko traži, ja sam u kafani.“ Ribe: „Molim te, sačekaj idem i ja…“ Rak: „Uh popio bih i ja rado, ali imam nekih problema sa gastritisom, nije mi lako…“ Djevica: „Sad ću ja to da riješim“ (vadi apoteku iz torbe) Jarac: „Mislim da je trenutno najvažnije pronaći osobu odgovornu za sav ovaj haos i ozbiljno popričati sa njom.“ Ovan i Lav: „Dok se ovi bave gastritisima, kafanama, prostirkama i ostalim trivijalnostima, mi ćemo učiniti nešto značajno. Pridružujemo ti se u potrazi! Autobus nakon nekog vremena pristiže na stanicu…Ovan, Lav i Jarac se svađaju sa vozačem zbog kašnjenja, Strijelac i Blizanac su našli privatan prevoz i nestali sa lica mjesta, Škorpija iznosi pijanu Ribu iz kafane, slijedi ih Rak zamotan u omiljeno ćebe jer je zahladjelo, Vaga i Vodolija su pronašle tri osobe kod kojih mogu da prenoće kada odu na put, dva životna prijatelja, simpatiju i biznis partnera. Bik je ostao sjediti u mjestu od početka i ne namjerava da se pomjeri. Djevica je potrošila paket vlažnih maramica na brisanje kofera i sebi u bradu psuje vozača, prevoznika, državno uređenje i sistem. Svi osim Blizanca i Strijelca kojih nema ulaze u autobus i lagano napuštaju polaznu stanicu. https://lolamagazin.com/2019/09/08/sta-se-dogodi-kada-se-svi-horoskopski-znaci-nadju-na-autobuskoj-stanici/

Dok se Huawei i Google zajednički ne oglase povodom svih detalja u vezi sa suspenzijom Android OS-a za Huawei telefone, pogledajte šta za sada znamo o tome šta ova zabrana znači za korisnike. Krovna Google kompanija Alphabet Inc. je sa kineskom kompanjom Huawei obustavila saradnju, koja zahteva prenos hardvera, softvera i tehničkih usluga, osim onih, koji su javno dostupni putem licenciranja otvorenog koda, rekao je Rojters agenciji izvor upoznat sa tim. Ovaj potez mogao bi da ometa i poslovanje Huawei-ja, ali i pametne telefone van Kine, jer će tehnološki gigant odmah izgubiti pristup ažuriranjima Google-ovog operativnog sistema Android, prenos ista agencija. Kako se navodi, sledeća verzija Android smart telefona će takođe izgubiti pristup popularnim uslugama, uključujući Google Play prodavnicu, Google Play Protect servis, ali i aplikacije kakve su GMail, YouTube i druge bazične Google Android aplikacije. "Huawei će moći da se koristi samo javnom verzijom Androida i neće imati pristup vlasničkim aplikacijama i uslugama od Google kompanije", naveo je izvor. Pojedinosti o spečifičnim uslugama na koje se odnosi suspenzija još se interno raspravljaju na Google sastancima, a advokati Huawei-ja takođe proučavaju uticaj "crne liste". Huawei nije odmah bio dostupan za dalje komentare, ali se to očekuje tokom dana. U kojoj meri će Huawei biti pogođen stavljanjem na "crnu listu" američke vladejoš nije poznato, a stručnjaci za čipove sumnjaju u sposobnost Huawei-ja da nastavi sa radom bez američke pomoći. Ipak, neki izvori tvrde da je kompanija očekujući ovakav scenario napravila zalihe hardvera za najmanje tri do šest meseci, što bi trebalo da bude dovoljno dok se odluka ne bude znala u potpunosti, kao i to da li će opstati. Huawei će i dalje imati pristup verziji operativnog sistema Android koji je dostupan kroz licencu otvorenog koda, poznatu kao Android Open Source Project (AOSP), koja je besplatno dostupna svima koji žele da ga koriste, o čemu je MobIT već ranije pisao. Prema Google kompaniji u svetu se koristi oko 2.5 milijarde android uređaja marke Huawei i ti uređaji ne bi trebalo da osete efekte američke odluke, za koju se očekuje da će uticati uglavnom na nove telefone, koji bi tek trebalo da se pojave na tržištu. SAD optužuju kompaniju iz Kine da svoju opremu koristi za špijuniranje američkih interesa, kao i da krši američke sankcije Iraku. SAD su tokom 2018. godine praktično zabranile prodaju Huawei telefona kroz ponudu operatora, pa čak i kroz kanale slobodne prodaje. Dosadašnja istraživanja nisu dovela u vezu kompaniju Huawei sa mogućnostima špijuniranja, kao ni sa kršenjem dosadašnjih protokola bezbednosti ni u jednoj zemlji, dok su nova istraživanja još uvek u toku. Kompanija Huawei je čak i tužila SAD zbog neosnovanih optužbi za špijunažu. Pratite nas i dalje za nove detalje u vezi s ovom pričom! Čekamo vaše komentare ispod vesti i na Facebook, Twitter i Instagram mreži. mondo

Da li je istina da što se više molimo to imamo teža iskušenja? Na primer daš sebi neko pravilo i moliš se možda i više nego što bi trebalo, jer primećuješ da postaješ zahtevan i prema drugima i prema sebi... Ako se manje moliš ko da više paziš na dela ... Bitna je umerenost, pa i u ovom...

Danas je svetkovina Božića (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa) a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. Izvor znanja o Isusu uglavnom su evanđelja, pogotovo ono po Marku, koja se uzimaju kao najvjerodostojnije štivo u kojem se govori o Isusu. Pisalo se dosta, s pažnjom su praćene njegove propovijedi, ali nitko nije zapisao dan njegova rođenja, pa se misli da je za evanđeliste bilo važnije otajstvo otkupljenja (pa u evanđeljima imamo datum Pashe), iako je otkupljenje počelo njegovim dolaskom među ljude kao jednim od nas. Istraživanja o tome kada se Isus rodio počela su u 2. stoljeću. Prvi je tragati počeo Klement Aleksandrijski saznavši da se na Istoku pripovijeda da je Isus rođen 20. svibnja, a drugi da se to zbilo 20. travnja, pa 17. studenoga. Zabilježeno je i jedno mišljenje iz 243. godine prema kojem se Isus rodio 28. ožujka, jer je to (po nekim tadašnjim spisima) ”četvrti dan stvaranja svijeta”, kada je Bog ”stvorio Sunce”, pa je i Krist došao na svijet kao Sunce Pravednosti. Nakon toliko različitih mišljenja utvrđen je kao dan rođenja 25. prosinca. Naime, toga se dana u Rimu slavio blagdan koji je simbolizirao Sunce, Natalis solis invicti, Mitre. Dana 21. prosinca počinje rasti dan, pa se obilježavao početak novog života u prirodi. Kada je kršćanstvo u Rimskom Carstvu ojačalo, moglo je svoje blagdane štovati na dane kada su pogani svetkovali svoje najveće svečanosti. Tako su Isusovo rođenje počeli slaviti na Dan Sunca, koji postade simbolom Krista, Sunca Pravednosti. Taj dan vezuje se i za Isusovu savršenost. Krist je začet, smatrali su crkveni oci, na proljetni ekvinocij 25. ožujka. Naime, kako je kod njega sve moralo biti savršeno, morao je 25. početi i njegov život na Zemlji. Od jednog do drugog dana ima devet mjeseci, pa je 25. ožujka ”moralo biti” i začeće Isusovo. Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što svjedoči liturgijski kalendar izdan u Rimu te godine. Međutim, Klement Aleksandrijski navodi jednu gnostičku sektu na istoku koja je 6. siječnja već oko 215. godine slavila dan rođenja, ujedno i krštenje Isusovo. Ta se svetkovina u Rimu najprije ogledala u tri mise, od kojih je posljednja bila polnoćka, ubrzo prihvaćena u cijeloj zapadnoj Crkvi, a obilježila ju je pjesma ”U polnoći se Bog rodi”. Rođenjem Isusa ispunilo se mesijansko iščekivanje. Sve je počelo kad su Kaldejci pod Nabukodonosorom porazili Judu, kad je razoren hram i najveći dio Židova odveden u babilonsko sužanjstvo. Želja da se vrati ono što je izgubljeno nikada nije nestala. Kako je vrijeme odmicalo, u svijesti svakog Židova bila je sve jača. Tako prošlost postaje nezaboravna budućnost. Rađala se nada u povratak kralja stare Davidove loze, ali njihovi gospodari za te njihove snove nisu smjeli znati, pa su o kralju koji bi se u neko vrijeme trebao pojaviti i uspostaviti staro moćno kraljevstvo zlatnog doba govorili kao o Mesiji, što znači pomazan, jer se ustoličenjem kralj pomazivao uljem. Stoljećima se nada družila s tugom. Neki stihovi koji govore o zlatnom dobu iz kojih se naslućuje povratak Mesije stavljeni su u knjigu Izaije, proroka iz 700. prije nove ere, to jest prije Krista. Drugi hebrejski prorok Mihej iz vremena prije Izaije prorokuje Mesijino rođenje koje će se dogoditi u Betlehemu: ”A ti, Betleheme efrato, nipošto nisi najmanji među tisućama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena” (Mih 5, 1, Biblija, KS, Zagreb, 1987, str. 910). Evanđelist Matej izvješćuje da je Isus rođen u Betlehemu Judinu, za vrijeme cara Heroda (Mt 2, 1, Isto, str. 937), a izvješće drugog evanđelista Luke to potvrđuje (Lk 2, 7, Isto, str. 983). To je teološki diskurs, jer svi drugi izvori koji upućuju na povijesnu figuru navode da je Isus došao iz Nazareta. Što se tiče rodoslovlja, Matej vodi po lozi Abrahamovih potomaka do Josipa, muža Marijina (Mt 1, 1, Isto, str. 937). Tako se dokazuje porijeklo iz Davidova zlatnog doba, iz vremena i loze o kojoj su sanjali Židovi još od sužanjstva u Babilonu. Rodio se Mesija kojeg Židovi nisu prepoznali. Betlehem je danas mali gradić nedaleko Jeruzalema u kojem se nalazi crkva Isusova rođenja koju je sagradio Konstantin oko 330., a obnovio Justinijan oko 550. godine. Sadržaj božićnih poruka je u duhu Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve; to je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj da valja pomoći slabijem i nemoćnom. Veselo ozračje Božića stvorilo je kroz stoljeća bogatstvo narodnih običaja. Božić se dočekuje izniklom pšenicom, posudom u kojoj su sve vrste žita, božićnim kruhom – simbolom tijela Isusova. Pale se božićne svijeće, po podu na selu, naročito kod pravoslavnih kućanstava, stavlja se slama ili sijeno kao spomen na Isusov krevetac, pali se badnjak na ognjištu na kojem se čuva žar do blagdana – Sveta tri kralja (također mitološke naravi) kao sjećanje na vatricu koja je u štalici grijala malog Isusa. Iza polnoćke na stol se stavljala pečena ovca, a na njenoj lopatici gatalo se o životu u budućoj godini. Božić nije transcendentalni pojam nevidljivog Boga, promišljanje koje putuje beskrajem. Ono čemu se klanjamo je čovjek, Božić – mali Bog, koji je došao na svijet po Duhu Svetom, savršenstvo Božje. Sve treba biti savršeno, pa i čestitanje Božića. Vjera u spasenje koja se rodila s Isusom Kristom dala je narodu poticaja u promišljanju kako obogatiti božićne blagdane vedrinom i veseljem. Crkveni oci uvijek su isticali otkupiteljski vid utjelovljenja. Ćiril Aleksandrijski piše: ”Onaj koji je od vijeka, rođen je u tijelu, uzevši sve što je naše, zato da bi plod tijela – mi, koji bijasmo na putu propasti, ostali u njemu, koji je postao ono što jesmo, da bi nas učinio dionicama onoga što je on.” Oprost grijeha bez kazne donosi izvjesnu sigurnost, ali ne i duhovni mir. Ne može se zanijekati istina da se grijeh koji nije kažnjen najčešće ponavlja. Tako je i svijet nakon Kristove žrtve nastavio svoj hod putem osvajačkih ratova u kojima se zbog pljačke ubijalo i gazilo slabijeg. S druge strane, krađe i drugi poroci grešnog morala prekrili su zemaljsku kuglu. Zašto treba slaviti Božić? Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovom rođenju u betlehemskoj štali (ja, naime, tvrdim da je Isus rođen skromno (Vidi Luka 2, 7 premda ne kako ga želi prikazati srednjovjekovna duhovnost u talijanskih kršćana), kažimo ovako: u štalici (”u jaslama”, Lk 2, 7) se rodio Onaj za koji će kasnije kazati da je Svjetlo svijeta (prvo je Isus to rekao svojim apostolima, da su oni ”svjetlo svijetu”, vidi Mt 5, 14), Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. On je doista postao ljudima svjetlo – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka. Postao je svjetlo također svojom riječju istine koja proniče dubine ljudskog srca i obasjava svu povijest čovječanstva. I gdje god su pojedinci i narodi bili otvoreni ovom svjetlu, tu su se smanjivala područja mraka nehumanosti, a širila se područja nade, ljubavi i svakog pravog napretka. Ja sam kršćanin i trudim se slijediti Isusa, ne uvijek vjernošću kako bih želio, svakako ne više u potpunom ”dosluhu” s naučavanjem Katoličke crkve čiji sam svojevrsni disident. Ali mi nije svejedno što se to radi ”u ime Isusa”, jer otkako sam završio studij teologije (ako je uopće moguće takav studij dovršiti, ja mislim da nije), razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: tko je bio Isus? Kakva se tajna krije u tom fascinantnom Galilejcu, koji je rođen prije dvije tisuće i kusur godina u jednom beznačajnom selu rimske imperije i kojeg su ubili kao zločinca blizu jednog starog kamenoloma, izvan Jeruzalema, kad je imao trideset i kusur godina? Tko je bio taj čovjek koji je na odlučujući način obilježio religiju, kulturu i umjetnost Zapada do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Vjerojatno nitko nije imao tako veliku moć nad ljudskim srcima, nitko nije kao on izrazio nemire i pitanja ljudskog bića, nitko nije pobudio tolike nade. Zašto njegovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki milijuni ljudi i žena nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo pa ništa s dovoljnom sigurnošću?! To kod mene nije neka nova ideja. Uvijek sam, naročito nakon puberteta, kad sam odslušao prve lekcije iz Kristologije u župi otaca isusovaca, gdje ću naletjeti na subrata sadašnjega pape Franje (koji će mi jednim jednostavnim pitanjem poremetiti i promijeniti cijeli život: Dokle ću radnim danom biti argentinski ljevičar, a vikendom hrvatski fašist?!), osjećao potrebu da proučim njegovu osobu i njegovu poruku i da je predstavim, što ne prestajem činiti od 1978. kada sam počeo katehizirati i mlađe i starije od sebe. Uvjeren sam, bez obzira na sve što ćete pročitati u ovoj kolumni, da je Isus ono najbolje što imamo u Crkvi (sveopćoj i Kristovoj, ne ”rimokatoličkoj” ili, još gore, puno gore od toga, jer je taj pojam za mene svetogrđe, ”stepinčevoj”). Ne samo to, Isus je i ono najbolje što danas možemo ponuditi suvremenom društvu. Vjerujem, štoviše, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bi bio osiromašen kad bi Isus pao u zaborav. Zato me užasno smeta kad čujem govoriti o njemu (naročito o Božiću) na nejasan, neodlučan način ili kad se iznose sve moguće teme koje ne bi izdržale ni minimalnu konfrontaciju s izvorima koje o njemu imamo. Isus se, ipak, na našim prostorima polako gasi u našim srcima, a istovremeno su među nama u optjecaju izvjesni ”klišeji” koji osiromašuju ili izobličuju njegovu osobu (božićevanje u Hrvata je prestrašan kliše, toliko strašan da svake godine u ovim danima poželim pobjeći u neku arapsku ili budističku zemlju): taj Isus, barem ja tako mislim, ne može privući, osvojiti ili izazvati ljubav. Jednako patim i kad slušam rutinski jezik (kao u Bozanićeve božićne poruke, osobito ako, kako se radi u kaptolskim medijima, krene cenzurirati papu Franju), koji je već odavno potrošen: ne pali srca niti u svijet donosi njegov plamen; ne stavlja u pokret obraćenje. Isto tako me boli kad vidim kako se nesvjesno može defokusirati objava pravog Isusova projekta, s kojom se lakoćom skraćuje njegova poruka, čime se sakati njegova dobra vijest: ona o Kraljevstvu nebeskom (razumijem da je ova sintagma neprihvatljiva mnogima, pa radije govorimo o savršenom stanju potpune pravde i potpunog mira). Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegova života? Ima već puno godina kako stručnjaci govore o ”povijesnom Isusu” i ”Kristu vjere” kao o dva oblika ili različita puta za pristupanje Isusu. Kad kažemo ”povijesni Isus”, govorimo o poznavanju Isusa koje povjesničari mogu steći rabeći znanstvene metode modernog povijesnog istraživanja. Kada naprotiv govorimo o ”Kristu vjere”, govorimo o poznavanju do kojega dolazi Crkva odgovarajući vjerom u akciju otkrivanja Boga koji se otjelovio kao Mesija, pomazanik, Krist. Ne smije se pobrkati govor i znatiželja oko ”povijesnog Isusa” s proučavanjem ”Krista vjere” u koga mi kršćani vjerujemo. No, kakve potrebe imamo mi vjernici da pribjegavamo povijesnom istraživanju ako, putem vjere, poznajemo misterij koji je zatvoren u Isusu? Je li ovo istraživanje legitimno? Je li potrebno? Ne samo da je legitimno nego je to i posao od kojega Crkva (ne samo kao skup krštenika) ne može odustati. Razlog je jednostavan. Ako u Isusu ispovijedamo Sina Božjeg koji se otjelovio u našoj vlastitoj povijesti, kako da ne upotrijebimo sva sredstva koja nam stoje na dohvatu da bismo bolje upoznali njegovu povijesnu dimenziju i njegov konkretni ljudski život? Sama naša vjera to traži. Zašto povijesni lik Isusov ima toliku privlačnu snagu? Jednostavno zato jer nas približava Isusu ”od krvi i mesa” dajući konkretizaciju i život njegovu humanitetu. Mi kršćani ispovijedamo da je Isus ”pravi Bog i pravi čovjek” (KKC 422 i sl). Međutim, često se događa da velikom snagom podvlačimo da je Bog. I treba da tako činimo, jer bi u suprotnom naša vjera bila uništena. Ali ako naglašavanjem njegova božanskog svojstva, zaboravimo da je Isus čovjek i ignoriramo njegov konkretni ljudski život, također slabimo svoju vjeru. A ja želim da moja vjera bude jaka, pa i da bude jaka vjera onih koji misle da vjeruju ili da je pronađu u sebi oni koji je možda traže. Ali što ako bi me itko od mojih prijatelja agnostika ili ateista pitao ovako: Drago, tko je bio Isus iz Nazareta, to jest, koliko ti, kao teolog, znaš o Isusu da vidimo mogu li ja naći u tome inspiraciju? Reći ću to otvoreno, morao bih kazati da o Isusu, ne samo ja, znamo vrlo malo, gotovo pa ništa! Saznajemo da je iz Galileje, da je doma i u selu govorio aramejski, ne hebrejski, jezik koji će naučiti kasnije, u sinagogi, da su ga u Nazaretu nazivali Yeshúa bar Yosef, to jest Isus, sin Josipov, te da su ga u regiji i kasnije, također na aramejskom, nazivali Yeshúa ha-notsrí, to jest Isus iz Nazareta, itd. Zna li Crkva više, zna li papa Franjo više? Ma, kakvi! Oni vjeruju u Isusa, a to je sasvim druga priča. No, da pomognem eventualnim znatiželjnim čitateljima i, na kraju krajeva, samome sebi… Ne znamo tko mu je bio biološki otac jer je ”začet po Duhu Svetome” (Mt 1, 20 i Lk 1, 35), a ne znamo ni tko mu je zapravo bio staratelj, naime Josip. Ni kada ni gdje je taj dobri tesar rođen ne znamo. A ne znamo ni kada ni gdje je točno rođen Isus! U Betlehemu kažete? Zato jer to tako govori Josip Bozanić? Ja u to slabo vjerujem. Isus je najvjerojatnije rođen u Nazaretu. U evanđeljima po Mateju i Luki se spominje Betlehem, ali to se radi ne iz povijesnih, već iz teoloških razloga – da bi se ispunilo proročanstvo (o iščekivanju Mesije) gore spomenuto. Izvan toga, svi drugi izvori govore da je Isus stigao iz Nazareta, da je ”od tuda” (Marko 1,9; Matej 21,11; Ivan 1, 45-46; Djela apostolska 10,38, itd.) i da su ga zvali ”Nazarećanin” ili ”iz Nazareta” (Marko 1,24; 10,47; 14,67; 16,6; Luka 4,34; 24,19, itd.). Pojma nemamo što je bilo s Isusom između njegove 12. i 30. godine: je li putovao ili je bivao zatvoren u tom malom selu od nekoliko stotina stanovnika koliko ih je bilo u Nazaretu, toliko sićušan i nevažan da nikada nije spomenut u mapama ni u židovskim svetim knjigama? Lako je zamisliti da je Isus bio oženjen, jer je bilo nezamislivo da zdrav Židov živi bez žene, a ne znamo je li imao djece, što bi bilo najnormalnije s obzirom na važnost potomstva u židovstvu, toliko važnim da je patrijarsima bilo dozvoljeno lijegati s ropkinjama ako bi im supruga bila sterilna. Protestanti, mnogi, vjeruju da je Isus ima braću. Ne znamo ni zašto je točno ubijen. Postoje mnoge teorije, a ja sam najskloniji prihvatiti one koje je izložio S. G. F. Brandon u glasovitoj knjizi ”Suđenje Isusu iz Nazareta” (Stari Grad, Zagreb, 2002.): jer se, iz perspektive suda, poistovjetio s narodnim pokretom protiv uzurpatorske rimske vladavine, dakle, zbog svoje upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu, što je u židovskom mentalitetu jedna te ista stvar; uz fundamentalni razlog da je ”išao na živce” glavarima svećeničkim i pismoznancima koji su ga se željeli pošto-poto riješiti. Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu i pogubljenja u Jeruzalemu svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo! O Isusu vjere, pak, znamo gotovo sve; prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa, ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode, jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih. A znate još nešto? Ne znamo baš puno ni o Isusovim riječima! Najbolji tumači Biblije tvrde da u njoj, strogom analizom teksta, nema više od dvanaestak rečenica koje bi se mogle pripisati Isusu, baš njemu. Isus je možda rekao ono da bi lakše deva prošla kroz ušicu igle nego bogataš u nebo, da treba dati cesaru cesarovo, a Bogu božje ili da je pametnije da mrtvi pokapaju svoje mrtve. O drugim stvarima koje mu se pripisuju, pa čak i o molitvi ”Oče naš”, koja nam stiže u nekoliko varijanti, možemo s pravom sumnjati da su Isusovo autorsko djelo. Našli bismo se u problemima kad bismo tražili uporište u povijesnim dokumentima, jer ga samo spominje, i to usputno, povjesničar Josip Flavije. Ali teško ćete naći povjesničara koji će izrijekom tvrditi da povijesni Isus nije postojao. Gomila je detalja koji govore da je netko takav postojao. Paradoksalno, ni o jednom povijesnom liku nije toliko napisano bez tako malo temelja: samo u Biblijskom institutu u Rimu postoji biblioteka s preko milijun djela o Isusu! Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta je uspio doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, a koji ne mogu prihvatiti Isusa koji ima noćne polucije, seksualne fantazije ili ljubi u usta Mariju Magdalenu. Puno toga nema veze s Isusom povijesti, a pred religijskim smo slavljima i običajima koji su potpuno dizajnirani. Ima li veze s Isusom sva ova parada i sav konzumeristički kič, sve ovo ludilo zbog kojeg, na primjer, mnogi padaju u depresiju jer im lisnica nije dovoljno debela da se nose s blagdanima? Neću to kriti, prezirem one koji se za Božić ubijaju hranom i druge maltretiraju u alkoholiziranom stanju (hvala MUP-u što nam je uvelike pomogao da Hrvati dokažu svoj kilerski instinkt samo za Novu godinu). Odvratne su mi televizijske reklame, izbjegavam centar grada Zagreba i žalim za sretnim danima s udicom na obali Atlantika u Patagoniji gdje me bozanići, miklenići, pozaići, košići i drugi vjerski fanatici nisu dodirivali. Budući da, eto, vjerujem u Isusa iz Nazareta, ja ću vam kazati što je to za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime, smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili nevjernički blagdan, blagdan naših kolumnista Jadranke Brnčić i Petera Kuzmiča, blagdan brata i mitropolite zagrebačkog Porfirija, blagdan pape Franje ili blagdan sugrađanina i prijatelja Ive Josipovića, proslava života i to života jednog galilejskog propovjednika i iscjelitelja koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, oproštaja i bratstva svih onih koje Bog, Otac voli i drži na životu. U svojoj najvažnijoj esenciji blagdan Božića je oklada na humanost, na solidarnost, na sreću, na mudrost, na slobodu i na jednostavnost jer mnogo toga nam je nepoznato. Preostalo mi je za kraj ponoviti riječi apostola Petra: treba znati opravdati vlastitu vjeru. Mislim da isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju pojasniti svoju nevjeru (njima sam posvetio knjigu!). I jednima i drugima želim mir. A vama, pak, poštovani/e čitatelji/ce, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće: Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo. Haj’mo se onda svi zajedno kladiti na humanost!

“Isus nas uči da pomažemo svoje čelo i da, dok postimo, odsijevamo upravo radošću. Valja se čuvati te tugaljivostI koja se može prilijepiti uz pokoru. I sv. Ivan Kasijan kaže da je tuga jedna od neurednih strasti u nama koju trebamo pobijediti” Fra Josip Vlašić, franjevac iz samostana Marijina pohođenja u Pazinu, jedan je od pokretača sve popularnijih e-duhovnih vježbi. Razgovarali smo s njim o korizmi, njezinu smislu i duhovnoj snazi koju nam kao priprava za Uskrs donosi. Korizma je razdoblje priprave za najvažniji kršćanski blagdan Uskrs. Dakle, razdoblje koje bi za svakoga vjernika trebalo predstavljati nešto iznimno značajno, skoro presudno… Jesmo li svjesni danas te važnosti i ‘duhovnog potencijala’ korizme? - Drago mi je da ste pitanju korizme pristupili iz Uskrsa. Što se tiče samog duhovnog potencijala puno više ima ga u Uskrsu nego u korizmi. U konačnici, mi smo uskrsnici, oni koji su suuskrsli s Kristom, kako to Pavao u svojim poslanicama voli naglašavati kada hoće reći tko su to kršćani. Uskrs je ono što bi kršćanski identitet trebalo prožimati puno više od teških boja korizme. Mislim da smo premalo ljudi uskrsnuća. Isuviše je tiho Isusovo uskrsnuće u nama, a križ i patnja predominantni. No, valjda to tako mora biti jer još nismo na tjelesan način postali dionici uskrsnuća, dok križ i trpljenje pritišću i umaraju naše korake. U svakom slučaju, da bi se Uskrs dogodio u nama, da bi nas iznutra zahvatio i da bismo pronašli svoj uskrsnuli kršćanski identitet, presudna je korizma sa svojim ‘potencijalom’, kako velite. Bez dobre korizme, teško da će biti dobrog Uskrsa. Bez kvalitetnog korizmenog hoda, teško da ćemo otkriti čudesnu snagu Isusova uskrsnuća. Zato je važno da korizmu dobro iskoristimo kako bismo u njoj duhovno profitirali. Kako danas stojimo s postom? Razumijemo li istinsku svrhu odricanja koje on donosi sa sobom? Ili ga shvaćamo tek kao svojevrstan trijumf u pobjedi nad sobom i svojim slabostima? Možda niti taj trijumf nije nevažan? - Ne bih se usudio reći da je post danas zaboravljen, ali slobodno možemo reći da nije niti popularan. Međutim, ako malo pratite vjerska događanja u našem okruženju, lako možete primijetiti kako postoje višednevni seminari posta, molitve i šutnje. I sve je više takvih seminara što kazuje o jednom novom otkriću korisnosti posta za naš duhovni život. Možda ne biste vjerovali, ali lijep broj mladih ide na takve seminare. Osobno sam sudjelovao u njima. Tjedan ili koji dan manje živite samo na kruhu i vodi, i uz to vodite jako intenzivan molitveni život i sve to u šutnji. Nešto čudesno! Zahtjevno, čak i jako zahtjevno, ali čudesno! Post ima svoju duhovnu dimenziju, ali samo onda kada postimo u molitvi. To je post koji je Isus postio u svojoj četrdesetnici u pustinji. Takav post ima preobrazbenu snagu za naš život. Kada razmišljam o postu volim o njemu misliti u duhu onoga što je sv. Ivan Kasijan govorio. On kaže kako u čovjeku postoji osam glavnih strasti s kojima čovjek treba ući u borbu. Pobjeda nad tim strastima čini da čovjek duhom raste. Ovo su te strasti: ugađanje nepcu ili proždrljivost, blud, srebroljublje, gnjev ili srdžba, tuga, duhovna tromost ili acedia, taština i oholost. Prva borba u koju je po Kasijanu potrebno ući je borba sa strašću ugađanja nepcu i ona se vodi postom. Kasijan kaže kako je ovo najlakša borba i pobjeda u njoj nije osobito značajna, ali je presudna. Zašto? On to jednostavno objašnjava: kako ću biti pobjednik u borbi s puno snažnijim i pogubnijim strastima, ako nisam pobijedio u borbi s ovom tako bezazlenom strašću. Eto, tu ja vidim važnost posta. On nas osposobljava za druga odricanja i važnije borbe, bile u našem osobnom životu bilo na društvenom području. Ova pobjeda je dragocjena. Uz to, post me uči da čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Postoje u nama druge gladi i drugačija hrana koja tu glad utažuje. Kako uskladiti pokornički duh korizme s radošću uskrsnuća prema kojem nas ona vodi? Kako učiniti da ono prvo ne „poklopi“ ono drugo? - Činiti pokoru ne znači odjenuti se tugom. Naprotiv, Isus nas uči da pomažemo svoje čelo i da, dok postimo, odsijevamo upravo radošću. Valja se čuvati te smrknutosti i tugaljivost koja se može prilijepiti uz pokoru. Spomenuo sam Kasijana i njegov nauk o borbi sa strastima. Zanimljivo je kako on kaže da je i tuga jedna od neurednih strasti u nama koju trebamo pobijediti. Ono što moljac čini tkanini, to tuga čini čovjeku. Tuga iznutra izjeda. Kasijan veli da je ona sveproždiruća strast. Kako snažna riječ! Zato je valja pobijediti. Ako smo uskrsnici, ako u trpljenju slutimo pobjedu, ako smo povjerovali Isusovom iskustvu da križ i patnja i smrt nisu kraj, mi smo tada na putu pobjede radosti iako u tijelu ili duhu trpimo. Ako smo naučili opraštati uvredu, sposobni smo sačuvati radost uskrsne slobode unatoč podnesenoj nepravdi. Ta uskrsna radost je kao neki zdravi prkos koji čovjeku čuva vedrinu i pomaže mu ostati uspravan unatoč okrutnostima života. Zdrava pokora nikada neće od pokornika stvoriti ‘mrguda’, nego će, ukoliko ta pokora ima nutarnju dimenziju, pokornikovu radost učiniti istinski lijepom i autentičnom. To je ona radost o kojoj je Isus govorio i za koju je rekao da nam je nitko uzeti ne može. Koje su, po vašem mišljenju, neke najveće opasnosti koje prijete da nam „ukradu“ istinsko proživljavanje korizme? - Bila bi prava šteta kada korizmu ne bismo dobro iskoristili. To se može dogoditi na dva načina. Prvi je da korizmu uopće ne doživimo, odnosno da ne primijetimo da je ona tu. Ako je nisam doživio, sigurno neću kroz nju proći s dobrim odukama. Ništa se neće dogoditi. Sve će ostati po starom. Korizma bi ipak trebala nešto promijeniti u mojim svakodnevnim navikama. Drugi način je da ostanemo samo na površini. Simpatično mi je sjetiti se kada smo kao djeca jedni drugima na Pepelnicu povjeravali čega smo se u korizmi odrekli. Lijepo je to. Ipak, šteta je ako se ostane samo na toj materijalnoj, izvanjskoj razini. Takva korizma vjerojatno neće biti toliko plodna za moj duhovni život. Svim odricanjima potrebno je dati nutarnju dimenziju. Odnosno, sva izvanjska odricanja trebala bi u nama otvoriti prostor za Gospodina. Zato se čini presudnim učiniti napor pounutarnjenja svih svojih korizmenih odluka. Bez toga, u opasnosti smo da ostanemo samo ljudi vanjštine. Govoreći Isusovim jezikom: lako je izvana ubijeliti grob, ali je teško iz groba odstraniti neugodni zadah truleži i smrti. Oboje je važno. Tako nekako i za našu korizmu. Imate li neke praktične savjete koji bi mogli pomoći svakome od nas da plodonosno prožive korizmeno vrijeme? - Te praktične savjete potražimo u liturgiji Crkve koja nas uči što u korizmi činiti. U korizmenom predslovlju molit ćemo ovako: „Ti nam svake godine daješ da radosno čekamo korizmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi.“ Eto nam praktičnih savjeta za plodonosnu korizmu. To mogu biti tri stupa naše korizme: radosna pokora, revna molitva i djela ljubavi. Nisu to neke nove „stvari“, nešto što već ne bismo znali ili što ne činimo. Ipak, korizma je prilika za činiti sve to na jedan intenzivniji način. Primijetimo kako je na prvom mjestu pokora. Daje joj se tako velika moć – da čisti našu dušu. Zato je važno u korizmi, u mjeri u kojoj nam to zdravlje i druge okolnosti života dopuštaju, imati konkretne odluke za tjelesnu pokoru tj. mrtvljenje svoga tijela. O postu smo već ranije nešto rekli. Odricanja od hrane ili pića ili sna po sebi nas neće učiniti svetima, ali nam to može pomoći da se više otvorimo zahtjevima evanđelja. U kršćanskoj duhovnosti askeza i mrtvljenje uvijek su bili važni. Pogledajte u živote svetaca i naći ćete da su svi činili konkretna djela pokore. Budimo hrabri ove korizme donijeti konkretne odluke za svoju tjelesnu pokoru. Osim pokore, Crkva nas uči da je potrebno biti i revan u molitvi. Ako smo disciplinirani u askezi, a u isto vrijeme nismo revni u molitvi, vjerojatno ćemo postati neki čudaci s kojima je u danima pokore teško živjeti. Eto, korizma je prigoda za to: uvesti reda u svoj molitveni život. Ako ne molim nikako, korizma je prigoda za početi moliti. Ako molim neredovito, vrijeme je da postanem redovit. Ako molim samo usnama, vrijeme je da otkrijem i počnem moliti molitvu srca. Ako molim sam, korizma je prigoda za otkriti ljepotu molitve s drugima, osobito s Crkvom. Valja biti hrabar donijeti konkretan molitveni plan za svoju korizmu. Osobito je važno da u korizmi molimo molitvu šutnje i slušanja. To se događa u molitvenom čitanju Svetoga pisma: najprije slušam Gospodina kako mi govori, a onda nadahnut njegovom riječju uzvraćam molitvom hvale i prošnje. Uz pokoru i revniju molitvu tu je i jedan sakrament koji nam je vjerojatno najteže živjeti. To je osmi sakrament, moj bližnji. Crkva nas uči da je korizma vrijeme u kojem revnije trebamo vršiti djela ljubavi prema svojim bližnjima. Kud ćemo veći izazov za korizmu? Da nema naših bližnjih ne bismo mogli provjeriti koliko je evanđelje zahvatilo naš život. Naša duhovnost pozvana je utjeloviti se u odnosu s drugima. Ne samo s onima koje volimo, koji su naši istomišljenici, koji s nama dijele ista uvjerenja, pa ako hoćete i istu vjeru. Eto trećeg izazova za korizmu: vježbati se biti strpljiv, uslužan, blag, milosrdan i požrtvovan u suživotu sa svojim bližnjima. Jedan ste od pokretača e-duhovnih vježbi koje su naišle na iznimno brojan odjek. To, očito, pokazuje da su ljudi gladni duhovnog vodstva i produbljivanja vjere? - Prošle godine za korizmu ušli smo u taj projekt. Iskreno, nismo očekivali tako veliki odaziv. Osim odaziva, jako su nas pozitivno iznenadile i povratne informacije na kraju tih e-duhovnih vježbi. Bogu hvala, mnogi su uz naše tekstove uspjeli ući u duboku molitvu i u njoj imati dragocjeno iskustvo susreta sa živim Bogom koji im govori i u njima stvara nešto novo. Toliki broj prijava na sve do sada održane cikluse e-duhovnih vježbi prispodoba je čovjekove žeđi za Bogom i izazov Crkvi da čini više kako bi tažila tu žeđ. Mi kao bratstvo pokušavamo poći ususret toj žeđi koju susrećemo u virtualnom svijetu. Ona je stvarna i ti ljudi su stvarni. Možda su daleki. Možda kao Zakej iz smokvine krošnje gledaju prema Evanđelju i ne znaju kako mu pristupiti. Mi takve u virtualnom svijetu želimo tražiti. Želimo poći i na njihove putove i navijestiti im ljepotu života s Isusom. Goran ANDRIJANIĆ

Baš se pitam.

Ima vrlo inteligentnih i vrednih mladih ljudi koji nisu talentovani za nauku. Ovo ne treba shvatiti kao njihov hendikep, već kao činjenicu da je za svako zanimanje potreban preduslov. Ko nema talenta za nauku možda bi trebalo da razmisli o drugačijem životnom putu, a ne o životu doktora nauka. Doktor nauka mora da se odrekne mnogih javnih dešavanja. Sumnjiv je kvalitet rada onog doktora nauka koji ima vremena za bezbrojne hobije. Naučni rad okupira i obuzima čoveka celog Pune su novine vesti o plagiranim naučnim radovima i doktoratima. Sve je više političara i ljudi drugih struka koji žele da postanu doktori nauka, a da bi došli do cilja, ne biraju sredstva. Postavlja se pitanje zbog čega toliko ljudi želi titulu doktora nauka. Da li je zaista lakše postati direktor, ministar ili premijer sa titulom doktora nauka nego bez nje? Zar završen fakultet više nije dovoljan uslov na putu ka rukovodećim položajima? Koje to prinadležnosti izvan naučnih institucija dobija pojedinac sa tom diplomom? Da bi se stekla diploma pravog doktora nauka, potrebne su godine predanog rada i potpune posvećenosti samo svom doktoratu. Koliko dobija, a koliko gubi osoba koja se svakodnevno pojavljuje u medijima, obavlja bezbroj funkcija, prisustvuje na političkim i drugim sastancima, aktivno učestvuje u javnom životu, a onda se jednog jutra probudi kao doktor nauka? Zar takva osoba zaista misli da će tako stečenim doktoratom porasti njen ugled u društvu? Zar misli da se ne vidi da u taj doktorat nije uloženo dovoljno vremena i energije? Koga to treba ubediti u značaj takve diplome kada u nju ne veruju ni podređeni, a ni nadređeni saradnici u poslovnoj hijerarhiji, ni porodica, ni najbliži prijatelji, a kamoli intelektualna javnost u koju se, tobože, uključuje takav doktor nauDa bi postao pravi doktor nauka, naučnik se godinama priprema, radi, piše i objavljuje naučne radove kako bi stekao veštinu akademskog pisanja i dobio dovoljno znanja i ideja za početak rada na doktoratu. Koliko je samo radova koje mentori vraćaju kandidatima na doradu isključivo zbog nedovoljno zrelog naučnog stila! Pravom doktoru nauka doktorat ne može biti jedan od prvih naučnih radova. A imaju li takvu naučnu pripremu brojni doktori nauka u javnom i političkom životu Srbije? Zapitaju li se ponekad da li bi možda imali veći ugled da su se zadržali samo na diplomi osnovnih studija koju su dobili u vreme dok su bili anonimni i koju su, možda, zaista zaslužili? Instant doktori nauka ne znaju da pravi doktor nauka ne završava svoje obrazovanje sticanjem doktorske diplome. Naprotiv, njegov pravi naučni život tada tek počinje. Diploma doktora nauka obavezuje na kontinuirani naučni rad. Ta diploma je kamen odgovornosti oko vrata i treba moći i znati nositi ga. Doktor nauka je zadužen da doživotno naučno unapređuje svoju struku i nauku. On je dužan da bude upoznat sa najnovijom domaćom i svetskom literaturom u svojoj oblasti. Ako doktor nauka ne prati dešavanja u svojoj nauci, ko to treba da radi? Na koje to naučne konferencije idu naši instant doktori? Gde to oni objavljuju naučne radove zasnovane na svojim najnovijim istraživanjima? Upornost i volja jesu potreban, ali nisu dovoljan uslov za naučni život. Potrebno je biti i talentovan za nauku. Malo je onih koji imaju razvijene obe ove komponente. Ima vrlo inteligentnih i vrednih mladih ljudi koji nisu talentovani za nauku. Ovo ne treba shvatiti kao njihov hendikep, već kao činjenicu da je za svako zanimanje potreban preduslov. Ko nema talenta za nauku možda bi trebalo da razmisli o drugačijem životnom putu, a ne o životu doktora nauka. Svakodnevni život pravog doktora nauka podrazumeva određenu izolaciju od drugih ljudi i aktivnog društvenog angažmana. Bez izolacije nema naučnog života. Znanje se stiče i unapređuje samo satima i satima vrednog rada za svojim pisaćim stolom. Doktor nauka mora da se odrekne mnogih javnih dešavanja. Sumnjiv je kvalitet rada onog doktora nauka koji ima vremena za bezbrojne hobije. Naučni rad okupira i obuzima čoveka celog. Da li se naši instant doktori nauka zaista odriču nečega da bi se izolovali i pisali? I kakvu to onda poruku o sebi žele da pošalju instant doktori? I kome se obraćaju? Možda im se niko ne bi podsmevao da su ostali ono što stvarno jesu. Možda bi im se moglo verovati da i u drugim sferama života nisu skloni otimanju onoga što im ne pripada. Neka se zamisle naši instant doktori nauka, a još više one javne ličnosti koje to tek žele da postanu: kada se sve sabere i oduzme (i razvlačenje delova doktorata po tabloidima, i ugled, i plata, i napredovanje, i stranka, i podsmeh okoline, i bajka o carevom novom odelu, i "Jeste plagijat, neću da se izvinim", i fakulteti na livadama i pašnjacima) - da li su više dobili ili izgubili?