Претражи Живе Речи Утехе

Aleksandar Savić iz Jasenice kod Žitorađe, zbog venčanja sa Filipinkom Katarinom u Manili, ostao je bez posla, jer od firme nije dobio obećano neplaćeno odsustvo od mesec dana. Uz to, mladenci nisu mogli da obave građansko venčanje zbog nedostatka jednog papira, pa se mladoženja u rodno selo vratio bez neveste. Aleksandar je šest meseci radio u fabrici „Solemez“ u Žitorađi da bi sakupio novac za avionsku kartu do Manile, gde ga je čekala izabranica koju je upoznao preko društvenih mreža, prenosi "RTS". Ljubav koja je buknula na daljinu, i posle tri godine trebalo je da bude krunisana brakom. Da bi to tamo i obavio, u Srbiji je prikupio gomilu papira. FOTO: RTS / SCREENSHOT Venčali su se u crkvi, ali kada je trebalo da obave građansko venčanje, nedostajao mu je jedan papir. - Taj jedan dokument je bio problem zato što se kod nas ta dva dokumenta zovu istim imenom - objašnjava mladoženja Aleksandar Savić. Pošto nisu uspeli da obave građansko venčanje, venčali su se u Grčkoj pravoslavnoj crkvi, gde je mlada Filipinka promenila veru i dobila ime Katarina. FOTO: RTS / SCREENSHOT - Zvanično u dokumentima ona još uvek ima svoje staro ime Dženis Paganavan, ali problem je sada što mi građanski sada nismo zvanično venčani samo zbog tog jednog papira - dodaje Aleksandar. Iako je protiv ove veze bio njegov otac Dušan, a kada je video da ne može da promeni njegovu odluku da ode i iz dalekog sveta dovede mladu, svu svoju ušteđevinu, od hiljadu evra, dao mu je za put. - Pristao sam, morao sam, šta ću. Kaže: ja idem pa bilo kako idem tamo, pa ću da se ženim - objašnjava mladoženjin otac Dušan Savić. Aleksandar se, međutim, vratio bez mlade, koja bez venčanog lista nije mogla da dobije vizu. To nije bio kraj njegovim mukama, jer ga je dočekala i vest da je ostao bez posla. - Ja sam tražio to neplaćeno odsustvo, oni su mi prvo obećali, ali kasnije su mi rekli da mi se ne odobrava - kaže Aleksandar. Za novi odlazak na Filipine, uz pribavljen papir, Aleksandar više nema para, a bez posla, teško da će ih uskoro i sakupiti. Od male penzije njegovog oca, koja jedva da je dovoljna za lekove neophodne za lečenje njegove bolesne sestre, žive svi u kući. Tako će zajednički život dvoje zaljubljenih morati da sačeka neka bolja vremena. izvor

Jedna diplomatkinja mi je ovih dana rekla da joj prilaze neki ljudi, često su to umjetnici, koji joj se povjere i kažu joj ispod glasa: ”Znate, ja sam Srbin/Srpkinja”. Diplomatkinja mi je zatim kazala da tim ljudima odgovara: ”I kakve to ima veze?” Zapravo, razgovarali smo o tome da se mnogi Srbi, premda su umjetnici ili neke druge javne osobe, ponašaju neprikladno srameći se priznati etničko porijeklo. Ja taj problem nemam: mene nije sram kazati da sam Srbin i da sam, što se duhovnog života tiče, pravoslavac. A vi ćete sada kazati da je jasno da nemam taj osjećaj srama jer nisam ni Srbin ni pravoslavac. Premda ću vam odmah reći: A kako vi znate da nisam ni Srbin ni pravoslavac? Odakle vama pravo da mi niječete moje srpstvo i moje pravoslavlje? Grozim se onih koji sebi uzimaju pravo diktirati drugima što imaju biti i kako se moraju izjašnjavati. Pa ću onda kazati da smatram groznim oblikom šovinizma i rasizma izjavu predsjednika HSS-a Kreše Beljaka koji Zlatka Hasanbegovića smatra izdajicom bošnjaštva, jer se rečeni desni (pa makar nekima bio i ekstremno desni) političar, koliko mi je poznato, smatra Hrvatom koji je i musliman. A onda ću dodati i da se šovinizam i slični oblici netolerancije šire u našim medijima, pa čitam kolumnu neke gospođe koja si daje pravo vrednovati tko je izvorniji Zagrepčanec: Bandić ili Hasanbegović? Mene nije sram kazati da sam Srbin i da sam, što se duhovnog života tiče, pravoslavac. A vi ćete sada kazati da je jasno da nemam taj osjećaj srama jer nisam ni Srbin ni pravoslavac. Premda ću vam odmah reći: A kako vi znate da nisam ni Srbin ni pravoslavac? Odakle vama pravo da mi niječete moje srpstvo i moje pravoslavlje? Sve je to užasno, neprihvatljivo i gadljivo. I pustite me na miru ako danas, ili ovaj tjedan ili tijekom užasavajućeg i kičastog zagrebačkog Adventa želim biti Srbin i pravoslavac. Ili ako dogodine odem dr. Krausu i rabinu Preleviću s molbom da mi se izvrši obrezivanje i primi u vjeru Mojsija? Koji se vama vrag događa? Ja želim biti Srbin i pravoslavac i baš mi paše kada mi stižu poruke u inbox ili kad mi se u komentarima ispod članaka (u kojima se inače o meni govori) poručuje da sam ”čedo”, ”Jovan” ili da se pokupim u tri p…e materine, što će reći u Srbiju. Ono što mene i dalje ohrabruje je stav kojim je vladika Porfirije Perić započeo i nastavlja svoju službu: ”Naglašavam, ne postoji alternativa – moramo učiniti sve da prihvatimo jedni druge onakvima kakvi jesmo”. Pozdravljajući ”sve građane Hrvatske i Slovenije – pravoslavne, katolike i svih drugih vjeroispovijesti, ali i agnostike ili ateiste”, mitropolit Porfirije je naglasio: ”Dolazim otvorena srca nastojeći primijeniti tri načela – dijalog, praštanje i pomirenje, uz poruke da moramo prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo.” Onaj glumac ili ona glumica, da spomenemo samo neke, koji se srame svog srpstva, možda i pravoslavnog krštenja, meni su poziv da budem Srbinom i pravoslavcem. Ali, zašto to tajiti? Ja, kad mi dođe potreba da uđem u crkvu da se pomolim i saberem, uđem u Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu na Cvjetnom trgu. Nemam problem ući ni u druge crkve, ali ova mi je u Zagrebu najdraža. U njoj, by the way, ljudi ne maze pseudosvece koji su bili suputnici ustaškim koljačima. Sada kad imam novu knjigu u knjižarama i izlozima (”Povratak Adolfa Pilsela”, VBZ) i kada mi mnogi prilaze da mi čestitaju zbog ispravnog načina tumačenja hrvatstva, zbog toga što sam opet, možda i najjasnije do sada, opisao nužnost distanciranja od nacizma i ustaštva, ja im se zahvaljujem s nelagodom jer kako da im pojasnim da sam ipak Srbin i pravoslavac? I pustite me na miru ako danas, ili ovaj tjedan ili tijekom užasavajućeg i kičastog zagrebačkog Adventa želim biti Srbin i pravoslavac. Ili ako dogodine odem dr. Krausu i rabinu Preleviću s molbom da mi se izvrši obrezivanje i primi u vjeru Mojsija? Kada mnogopoštovana Jagoda Buić svojim bliskim prijateljima i konfidentima Igoru Zidiću, Tonku Maroeviću i Zdravku Zimu tumači da se sprema održati predavanje Budimiru Lončaru jer što on to ima tražiti u društvu unuka suradnika Gestapa i sina tjelohranitelja Ante Pavelića, u meni raste osjećaj sažaljenja prema gospođi koja kasni jedno tri desetljeća (da, baš tako znaju biti neinformirani ti duhom osiromašeni Hrvati) u saznanju da sam ja odavno, bit će eto i više od trideset godina, napustio hrvatstvo kao profesiju da bih obgrlio kršćanstvo kao formu mentis. I baš to kršćanstvo me otjeralo u stanove Srba koje je Gojko Šušak bacao van na ulice ne bih li letio s njihovim namještajem kroz prozor. Upravo me to kršćanstvo dovelo do mnogih zapaljenih sela, pa tako i do sela Komić kod Udbine da sahranimo ostatke najstarije žrtve postolujnih strahota u režiji Franje Tuđmana i tog istog Šuška. 93-godišnju Savu Lavrnjić smo pronašli tek u veljači 1996. zavezanu žicom za sina i bačenu ispred njene kuće. Ne mogu ja drugačije. I znam da me to košta. Pretpostavljam da mnogi ne znaju što učiniti sa Srbinom i pravoslavcem koji je oženio (podunavsku) Njemicu, k tome i protestankinju koja dolazi iz filipinske prašume. Ja njih razumijem. Kažu da je teško biti Srbin i pravoslavac. Premda to uopće ne bi nikome trebalo biti breme. Dapače. Veli sveti apostol Pavao (Gal 3, 28) da smo svi jednaki, da su naše razlike ništavne ako smo jedno u Bogu. Pa i ovo: “Uistinu, mi smo svi – bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci – kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom” (1 Kor 12, 13). Smeta li te brutalnost hrvatske policije prema migrantima i izbjeglicama na granici s BiH? Budi Srbin iz kolone kod Bosanskog Petrovca koju zrakoplovi HRZ tuku mitraljezima. Boli te srce kad gledaš djecu migranata i izbjeglica pod snijegom na otvorenom? Otiđi u Jasenovac ili u ustaški logor u Sisku i stani među kozaračku djecu, onu istu kojoj se kao hijene smiješe Velimir Bujanec, Vlado Košić, Roman Leljak, Jakov Sedlar, Igor Vukić… Zašto to tajiti? Ja, kad mi dođe potreba da uđem u crkvu da se pomolim i saberem, uđem u Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu na Cvjetnom trgu. Nemam problem ući ni u druge crkve, ali ova mi je u Zagrebu najdraža. U njoj, by the way, ljudi ne maze pseudosvece koji su bili suputnici ustaškim koljačima Pozvao bi sirijsku obitelj na božićni ručak? Svakako, i ne zaboravi pozvati zabačene bake Jovanke po Lici, Baniji i Kordunu. Pamtim da se na početku ratnih sukoba devedesetih često spominjao slučaj vukovarskog novinara Stjepana Penića, mučki ubijenog i izmasakriranog u Dalju kod Osijeka. Pokojni franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me da je Penićeva supruga u razgovoru za Veritas, mjesečnik franjevaca konventualaca, u svoje i u ime svojih triju kćeri dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: ”Mi vas ne mrzimo i sve vam opraštamo!” Poruka gospođe Penić, nekima možda daleka ili paradoksalna, pravi je kršćanski odgovor i dokaz da u ratu nisu srozane sve vrijednosti. Fra Ljudevit je s pravom naglasio da je odupiranje mržnji pravi herojski čin koji zahtijeva veliku samozatajnost. Kad ne bismo bili toliko na udaru političkog primitivizma i onih koji svoju moralnu prazninu i duhovni nemir pretvaraju u osvetničku hajku na ”krivce”, shvatili bismo da mnogo takvih heroja živi oko nas. Ali meni nije dovoljno to što ljudi znaju i žele praštati ili trpjeti uvrede i prozivanja. Meni je od životne važnosti što mogu biti Srbin i pravoslavac. I kad bolje razmislim, vidim da nisam napustio ovu duhovno opustošenu i ekonomski razvaljenu zemlju jer pronalazim neku čaroliju i atrakciju u tome da budem Srbin i pravoslavac. Naše područje je negativan primjer koji smo ovdje stvorili svi mi zajedno. Mislim, zajedno s ocem Danilom Ljubotinom, da se svi mi koji pružamo ruku jedni drugima u svakodnevnom životu želimo izdignuti iz naših ograničenja, ali je potrebno iscijeliti duhovne rane na nekom drugom planu koje su nanijele jedna Crkva drugoj, jedan narod drugomu u vjekovima i vremenima kada su bile/i u sukobu. Kada mnogopoštovana Jagoda Buić svojim bliskim prijateljima i konfidentima Igoru Zidiću, Tonku Maroeviću i Zdravku Zimu tumači da se sprema održati predavanje Budimiru Lončaru jer što on to ima tražiti u društvu unuka suradnika Gestapa i sina tjelohranitelja Ante Pavelića, u meni raste osjećaj sažaljenja prema toj gospođi Apetiti prema moćima ovoga svijeta naglo su narasli, gramzljivost nas ždere, razara iznutra, čini nas svadljivima, razjaruje naš ego koji poprima nekontrolirane oblike. Ljudi nisu svjesni koliko su smiješni i ružni kad njima vlada egoizam. Mržnja se prodaje naveliko, na mržnji se grade politike, izborne kampanje, odnosi u društvu… Tražio sam neki dan tople papuče s anatomskim uloškom da poklonim supruzi. Dogodilo se to u nekoj apoteci. Bilo je više ljudi. Apotekarka mi pruža jednu papuču. Pipam, ”zgodno”, velim, a onda neoprezno, ali normalnim glasom kažem ”Made in Serbia”. Istog časa se društvo okrenulo prema meni, a apotekarka se krenula ispričavati. Pomislio sam joj reći: ”Ne brinite, ja sam Srbin i pravoslavac”. Zaključio sam da ću je još više zbuniti, pa sam zašutio. Pogriješio sam. Jer ne vidim drugi izlaz nego da Hrvati budu Srbi i da Srbi budu Hrvati.

Radni logor Jasenovac - knjiga Igora Vukića, novinara i istražitelja Nemate pravo zaboraviti vašu povijest. Ne zbog osvete, nego zbog mira, jedna je od poruka pape Franje za njegova boravka u susjednoj BiH 2015. godine upućena i hrvatskome narodu. Povijesne prijepore valja razjasniti, činjenice utvrditi. Prošlog je petka u Hrvatskom Novinarskom domu predstavljena nova knjiga novinara i istražitelja Igora Vukića, "Radni logor Jasenovac, u kojoj je na temelju znanstvenog istraživanja, arhivske građe i dokumenata obradio razdoblje od 1941. do 1945. godine. Na pitanje zašto se odlučio za istraživanje ove teme Vukić je, među ostalim, spomenuo članove svoje obitelji, pripadnike srpskog naroda, koji su svjedočili događajima u Jasenovcu. Govorio je o mnogim lažima koje se desetljećima govori o Jasenovcu. Najgnjusnija laž, istaknuo je Vukić, je ona o navodno 20 tisuća ubijene djece. U emisiji je iznio nekoliko zanimljivih podataka i rezultata svoga istraživanja, te izrazio želju da se na svim razinama nastavi istraživati istina o Jasenovcu. http://vijesti.hrt.hr/446046/radni-logor-jasenovac-knjiga-igora-vukica-novinara-i-istrazitelja

Na Kosovo je stigao kao komandant 79. pešadijske brigade Nacionalne garde Kalifornije i danas preuzeo dužnost od dosadašnjeg komandanta Istočnog sektora pukovnika Majkla Spraginsa Foto: Wikipedia/Public Affairs Office/Facebook Pukovnik Nik Dučić, Amerikanac srpskog porekla, novi je komandant baze Bondstil kod Uroševca i Multinacionalne brigade KFOR-a Istok, javljaju kosovski mediji. Priština od siromašnih srpskih mladića pravi JANJIČARE: Prljava igra Albanaca oko formiranja "Vojske Kosova" - Prvi sam američki oficir srpskog porekla koji komanduje Multinacionalnom borbenom grupom istok - rekao je pukovnik Dučić, navodeći da će trupe pod njegovom komandom nastaviti da pomažu razvoj stabilnog Kosova. Na Kosovo je stigao kao komandant 79. pešadijske brigade Nacionalne garde Kalifornije i danas preuzeo dužnost od dosadašnjeg komandanta Istočnog sektora pukovnika Majkla Spraginsa. Nik Dučić je završio je ratni koledž 2014. godine, a magistrirao je na Univerzitetu Merilend kao nuklearni inženjer. Visoko školovanje počeo je na Kalifornijskom politehničkom univerzitetu. Foto: Facebook/Nick Duchic Bio je angažovan i na projektu obuke ukrajinske vojske, smišljene kako bi oružane snage te države do 2020. godine bile u skladu sa NATO standardima, navodi se na njegovom Linkedin profilu. Po fotografijma na internetu vidi se da je boravio i u Iraku 2011. i 2012. godine. Foto: Facebook/Nick Duchic Na Fejsbuk profilu pukovnik Dučić je, između ostalog, lajkovao stranice srpske crkve svetog Đorđa u San Dijegu i srpski klub Oplenac iz Toronta. http://www.telegraf.rs/vesti/politika/2944410-srbin-komandant-bondstila-ratovao-u-iraku-obucavao-ukrajince-a-na-kosovo-je-stigao-iz-kalifornije

Uoči tridesete dodele nagrade „Novosti“, koja nosi ime Meše Selimovića. U pismu SANU 1976. bio izričit: "Jednako poštujem svoje poreklo i opredeljenje" Meša Selimović / Foto dokumentacija "Borbe" TE 1982. godine u Španiji se odvijalo 12. svetsko prvenstvo u fudbalu. U finalu je, 11. jula, Italija pobedila Nemačku sa 3:1. I dok je većina Jugoslovena čučala pored TV aparata, prateći finalni meč, stigla je vest - umro je Meša Selimović. a životne scene nestao je pisac velikih romana - "Derviš i smrt", "Tvrđava", sa slavom, publicitetom i ugledom kakve tih godina nije imao nijedan pisac u Jugoslaviji. U oproštajnom govoru Matija Bećković reče: "Kada bi se ljudi kopali uspravno, Meša bi bio među prvima koji je zaslužio da tako bude sahranjen." I eto, ušli smo u trideset šestu godinu od rastanka sa velikim piscem evropskih vidika, duhovno ukorenjenim u srpskoj kulturi. Ušli smo u godinu u kojoj će biti dodeljena trideseta književna nagrada "Meša Selimović", tradicionalno priznanje za najbolju knjigu godine "Večernjih novosti". MEHMED Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine je radio kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. VERA U UMETNOST "NIJEDAN profesor koga sam znao nije ni tako govorio, ni tako izgledao, ni tako istupao i suvereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koje je demonstrirao, svedočile su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost", reči su Matije Bećkovića o starijem kolegi Meši Selimoviću. Prve dve godine rata živeo je u Tuzli, gde je bio uhapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, a u maju 1943. godine prešao je na oslobođenu teritoriju. Tada je postao član Komunističke partije Jugoslavije i član Agitpropa za istočnu Bosnu, potom je bio politički komesar Tuzlanskog partizanskog odreda. Godine 1944. prešao je u Beograd. Bio je funkcioner Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih saradnika, a zatim i tek formiranog Komiteta za kulturu Vlade FNRJ. Pojavom i ponašanjem odmah je skrenuo pažnju na sebe. Nije ličio na partizane iz Bosne. Visok, vitak, lep u elegantnoj partizanskoj uniformi, gospodstvenog držanja, bio je dostojan društva Veljka Petrovića, Milana Bogdanovića i velikih glumaca Raše Plaovića i Ljubiše Jovanovića, s kojima je često bio viđan u "Mažestiku" i Klubu književnika. Ali osim druženja s velikim imenima ondašnjeg Beograda, Meša će, vođen intelektualnim instinktom, stići do jedinstvenog kružoka u posleratnom Beogradu. Dolaziće u sastajalište u Siminoj 9a, u "kuću jeresi", gde su se okupljali Dobrica Ćosić, Dejan Medaković, Vojislav V. Đurić, Živorad Stojković, Bata Mihajlović, Mića Popović, Petar Omčikus i nezaobilazni Borislav Mihajlović Mihiz. U Beogradu 1946, u časopisu "Naša književnost" objavljuje svoju prvu pripovetku "Pjesma u oluji". I od tada sve svoje književne radove potpisuje sa Meša. U SEPTEMBRU 1947. partijski kadrovici šalju ga za Sarajevo. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine se druži sa direktorom izdavačkog preduzeća "Svjetlost" Markom Markovićem i s vanserijskim poznavaocem književnosti i slikarom Ismetom Mujazinovićem. Oni mu pomažu da lakše prebrodi zamke nove sredine. Marković ga prihvata starinski prisno i objavljuje njegovu prvu knjigu pripovedaka "Uvrijeđeni čovjek" (1947). Direktorska kancelarija Marka Markovića u to vreme je bila stecište književnika, slikara, glumaca, i uopšte ljudi od duha. Ti razgovori inspirišu Mešu da piše scenarije, koji se ređaju jedan za drugim - "Rudari", "Hanka", "Kuća na obali", "Palme u snijegu", "Tuđa zemlja"... Film "Kuća na obali" snimljen je u leto 1953. u okolini Dubrovnika i bio je jedan od najkomercijalnijih filmova u Nemačkoj sledeće godine, dobrim delom i zbog toga što su glavne uloge tumačili poznata nemačka glumica Sibila Šmic i u tom trenutku ne manje popularni glumac Rene Deltgen. Meša Selimović i Ivo Andrić sa Darkom i Milicom Babić U Sarajevu je radio kao profesor Više pedagoške škole, zatim je bio docent Filozofskog fakulteta, pa umetnički direktor "Bosna-filma", onda direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Svjetlost". Objavljuje zbirke pripovedaka "Prva četa" i "Tuđa zemlja", pa prve romane "Tišine" i "Magla i mjesečina". Tadašnja kritika, kao i većina književnika, nisu vrednovali ove Mešine literarne poduhvate. Bila je to generacija prožeta partizanskom revolucijom i bila je "gluva za tihu reč i ljudski šapat. Ravnodušna prema jezičko-stilskim preokupacijama, psihološkim analizama i meditativnim evokacijama u Mešinim romanima." ONDA se 1966. godine pojavljuje "Derviš i smrt". ovaj roman doneo je Selimoviću mnogobrojne, najviše jugoslovenske nagrade (između ostalih, Njegoševu, Goranovu, NIN-ovu). Kritičari se nadmeću u pohvalama velikog, jedinstvenog romana, remek-dela jugoslovenske književnosti. Pljušte nagrade sa svih strana. Postaje najpopularniji pisac u Jugoslaviji. Dobija publicitet ravan Andrićevom, kada je dobio Nobelovu nagradu. Čak ga i predlažu za ovo veliko svetsko priznanje. Meša Selimović ubrzo postaje centralna intelektualna figura Bosne i Hercegovine, stožer slobodnog i kritičkog mišljenja. Njegov dotle prigušen kriticizam prema Titovom poretku, hranjen bolom za bratom, žrtvom bosanskog boljševizma, oslobodio se stega i utega. Meša Selimović pruža otpor komunističkom bošnjaštvu i prisilnom ideološkom stvaranju jedinstvene bosanskohercegovačke književnosti i bošnjačkog jezika. U Sarajevu se ovaj koncept sve više učvršćivao, a njegovi nosioci postajali sve osioniji i agresivniji. Na svakom koraku pokazivali su mentalitet vilajetske sredine, nemoćne da podnese uspeh, slobodoumlje i autoritet velikog pisca. Dugo su ga potcenjivali, a sada su najednom svoju energiju usmerili na to da ga potčine sebi. Kako im to nije uspevalo, opkolili su ga intrigama, zavišću i mržnjom. Meša i njegova porodica su se osećali sve ugroženijim i sve češće pomišljali na odlazak u Srbiju. POSLE prvog moždanog udara 1971. godine sele se u Beograd. Uz pomoć Dobrice Ćosića i Branka Pešića, prvog čoveka prestonice, dobijaju adekvatan stan. Darka i Meša Selimović "Bosna ga nikada nije prihvatila zbog toga što se nije htio saviti, što je bio svoj" - reći će jednom prilikom Mešina supruga, vedra i samosvesna žena, ćerka generala Kraljevine Jugoslavije. Bila je odana Meši i njegovom stvaralaštvu, umela da jasno kaže i pokaže da je spremna da s njim ide i na kraj sveta po njihov komad sreće. Njeno je ime Daroslava Darka Božić. Valjda će zbog nje Meša napisati "Ko promaši ljubav, promašio je život". Njihov odlazak iz Sarajeva nikog nije uzbudio. Čak će, nešto docnije, nedeljnik "Svijet" napisati: "Ostali smo bez Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića." To su dvojica fudbalera koji su iz FK Sarajeva prešli u Crvenu zvezdu, za koju je i sam Meša navijao. Ni u Beogradu vlast nije ostavila Selimovića na miru. Obrušiće se na Srpsku književnu zadrugu i Dobricu Ćosića kao nosioce srpskog nacionalizma, a Meša Selimović je odlučno stao u odbranu Zadruge i njenog predsednika. Upamćena je i zapisana Mešina principijelna i hrabra odbrana SKZ na partijskom sastanku sa Latinkom Perović i Milanom Milutinovićem, koji su tada izrekli političku presudu Glavnom odboru Srpske književne zadruge. SRPSKOJ akademiji nauka i umetnosti Meša 3. novembra 1976. godine šalje pismo: "Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem... "Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom." Uprkos ovom izričitom stavu i suprotstavljanju supruge Darke, u osvit rata, njegovo delo "kidnapovano" je i uvršćeno u sarajevsku ediciju "Muslimanska književnost 20. veka". AGE IZ DROBNjAČKOG BRATSTVA VUJOVIĆ - Selimovići su poreklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujović. Bilo je devetoro braće i dvojica pređu u islam, da bi štitili jedni druge, i od njih su Selimovići i Ovčine. Selimovići se javljaju u Herceg Novom pre 1690. godine, jer je tada njihova zemlja sa Ublina dodeljena mletačkim podanicima. Moji bliži preci su bili age pučkog porekla iz Bileće. Otac se rodio u Visokom, kad se porodica iz Bileće pokrenula prema svojima posedima na severoistoku Bosne - zapisao je Meša Selimović o svom poreklu. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:711059-Za-sebe-govorio-da-je-Srbin-iz-porodice-muslimana

Može li Srbin biti musliman? U više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje Mustafa Mulalić sa Dražom Mihailovićem Šestog aprila ove godine navršilo se tačno stotinu godina od rođenja Muse Ćazima Ćatića, pjesnika koji se smatra ocem moderne bošnjačke poezije. Rođen u Odžaku, u Posavini, u godini austrougarske okupacije (1878), a umro kao tridesetpetogodišnjak, u prvoj godini Prvog svjetskog rata, Ćatić je za svog kratkog života bio savremenik početaka vesternizacije i evropeizacije Bosne i Hercegovine. Ćatić je bio boem koji je živio programski neuredno, no kako to zna da biva, stotinu godina poslije njegove smrti, on se smatra figurom od nacionalnog ponosa. Nekoliko osnovnih škola u Bosni i Hercegovini nosi njegovo ime, kao i gimnazija u Tešnju. U dosta gradova postoji ulica koja se zove po njemu. Na novčanici od 50 konvertibilnih maraka nalazi se njegov lik, što će reći da ćete u svakoj boljoj mjenjačnici u Srbiji za jednog Musu dobiti jednog Vajferta i jednog Milankovića - 3.000 dinara. Prvu pjesmu Ćatić je objavio 1898, kad je, dakle, imao dvadeset godina. Pjesma se zove Oganj i ima karakterističan moto. S kojim je riječima otac moderne bošnjačke poezije stupio na književnu scenu? Ovako glase ti stihovi: Iz srpske duše ovaj oganj vrije, Samo za Srpstvo moje srce bije. U svojim ranim dvadesetim, Ćatić intenzivno piše poeziju nadahnutu sopstvenim srpskim patriotizmom. U pjesmi Srpski ponos kaže, recimo, ovako: Ja sam Srbin, srpsko d'jete, Srpska mi je savjest čista; Junačkih mi djeda slava Ko sunašce žarko blista. U istoj pjesmi su i ovi stihovi: Slavim Marka i Miloša; Slavim hrabrog Đerzeleza: Imam njinu uspomenu, Britki handžar oštra reza. U godinama u kojima se osjeća kao Srbin, Ćatić piše i pjesmu koja se zove Islamu i koja počinje ovako: O Islame, vjero moja sveta, Spasu duše griješničke moje, Velike su Tvoje svete misli, Tvoje ime veličanstveno je! Ćatićeva sudbina je u mnogo čemu karakteristična i paradigmatična za bosanskohercegovačke muslimane s početka dvadesetog vijeka. Samo nekoliko godina nakon što je poetski proklinjao izdajnike srpstva, Ćatić će najprije da prigrli kalajevsko bošnjaštvo, da bi pred kraj života počeo da piše pjesme iz kojih se otkriva da je počeo da se osjeća kao Hrvat. U jedva petnaestak godina svog odraslog života, uspio je da bude i Srbin, i Bošnjak, i Hrvat. Jedina konstanta u njegovom identitetu bila je to što se sve vrijeme osjećao kao musliman. Da se razumijemo, Ćatić nipošto nije bio nikakav tradicionalni vjernik. Banalno govoreći, bio je pijanac. Čak mu i na grobu piše da je "boemski živio". Kažu da ga je njegov mostarski mecena Muhamed Bekir Kalajdžić redovno vodio na ručak, ali mu nije davao novac znajući da će ovaj novac umjesto na hranu potrošiti na piće. Usprkos tome, osjećao je snažnu sentimentalnu identifikaciju sa islamom i islamskom kulturom generalno. Ćatićevo odbacivanje srpskog nacionalnog osjećanja ima veze, čini mi se, sa tendencijom koja je među srpskom nacionalnom elitom još u njegovo vrijeme postojala, mada tada nije bila potpuno dominantna, a prema kojoj se izjednačavaju srpsko nacionalno osjećanje u etničkom smislu i pripadnost pravoslavlju u vjerskom. Moglo bi se nadugo i naširoko analizirati zašto je tako. Dio razloga krije se nesumnjivo u dugoj otomanskoj okupaciji, odnosno u činjenici da je oslobađanje Srbije istovremeno bilo i oslobađanje od Turaka, a slovensko muslimansko stanovništvo koje je primilo islam, zadržavši jezik, kulturu i veliki dio običaja, olako je identifikovano sa Turcima. Imajući u vidu da su sve do balkanskih ratova, što će reći do prije stotinu godina, između ostalog i Sandžak i Kosovo još uvijek bili pod upravom Otomanskog carstva, neprijateljstvo prema Turcima nije bilo tek neki davni skoro mitski animozitet nego činjenica svakodnevnog života. Ipak, to ne objašnjava do kraja potrebu da se slovensko muslimansko stanovništvo proglasi Turcima i da ga se ultimativno poziva da se vrati "pradjedovskoj vjeri". Činjenica je da je velikom broju pravoslavnih Srba, svaki musliman koji se osjeća kao Srbin automatski sumnjiv, ako nije spreman da se pokrsti. U tom smislu je izuzetno indikativno iskustvo Mustafe Mulalića. Čudna je njegova životna priča i ako bi kakav stereotipni srpski nacionalista tražio muslimana po svojoj mjeri, teško da bi našao boljeg od Mustafe. Rodio se u Livnu 1896. godine. U Kraljevini Jugoslaviji bio je aktivista i poslanik Živkovićeve i Jevtićeve Jugoslovenske nacionalne stranke. Godine 1941. povezuje se s Dražom Mihailovićem i odlazi na Ravnu goru. Bio je član Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini i član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta. U Mihailovićevom štabu je bio sve do aprila 1945. godine. U socijalističkoj Jugoslaviji je kao četnički kolaboracionista osuđen na pet godina zatvora. Kaznu je odslužio u Glavnjači, a poslije robije je živio u Sarajevu gdje je radio kao trgovac. Umro je 1983. godine. Iza Mulalića su u rukopisu ostali memoari pod naslovom "Hronika Drugog svjetskog rata iz aspekta mojih doživljaja i rasuđivanja". U njima je i epizoda u kojoj Mulalić opisuje jedan svoj beogradski doživljaj. Došavši jednom prilikom s Ravne gore u Beograd, u nekoj kafani se susreo s nekoliko simpatizera četničkog pokreta. Dočekali su ga sa dobrodošlicom. U jednom trenutku ga, međutim, jedan riđokosi prota odvede za zaseban sto i reče mu: "Zdravo, kume." Mulalić se začudio jer je ovoga vidio prvi put, pa ga je upitao: "Otkud smo kumovi, kad se prvi put vidimo?" Pop je odgovorio ovako: "Eto, ja sam ti kum! Kad se budeš vraćao u pradjedovsku vjeru, nemoj da tražiš kuma, ja sam ti se prvi, i to od sveg srca, javio za kuma." Prisjećajući se toga godinama kasnije, Mulalić bilježi: "Bilo mi je jako teško. Taj šovinistički prepad me je duboko vrijeđao. U svojoj vjeri ja nisam bio kolebljiv da ne bi takvom ataku odolio, ali me vrijeđalo što ovakvi ispadi nanose štetu nacionalnoj stvari." Mulalić se tada upušta u raspravu s popom pa ga pita na koju pradjedovsku vjeru misli, a prota odgovora da misli na pravoslavlje, naravno. Mulalić kaže da je njegova pradjedovska vjera bogumilstvo, a da je i njemu i popu zajednička pradjedovska vjera Perun, odnosno slovenski politeizam, pa pita popa da se on vrati Perunu. Pop na to pobjesni te kaže kako su mu draži muslimani-Hrvati od muslimana-Srba jer prema njima "nema obzira u provođenju naše politike". Nesretni Mustafa izlazi iz kafane jako ožalošćen. Ovako se toga sjeća: "Pukla mi je pred očima realna slika naše stvarnosti, naših neiskrenih odnosa. Mjesto borbe protiv okupatora, vidjeh da nam predstoji međusobna borba." Mustafa Mulalić je bio Srbin, što se kaže - sa dna kace, ali nekima, eto, ni to nije bilo dovoljno, samo jer je bio musliman. Naoko paradoksalno, ali upravo je u socijalističkoj Jugoslaviji pojedincima koji su porijeklom iz muslimanskih porodica bilo najlakše da se osjećaju kao Srbi. Razlog za to je marginalizovanje religije u javnom životu. Veliki broj istaknutih političara i umjetnika sa imenima orijentalnog porijekla u SFRJ su se izjašnjavali kao Srbi. Meša Selimović i Skender Kulenović su samo najistaknutniji među njima. Ratni raspad Jugoslavije, a naročito rat u Bosni, učinio je gotovo nemogućom širu i masovniju identifikaciju južnoslovenskih muslimana sa srpskim nacionalnim osjećanjem. Mržnja s kojom su rušene džamije i praktično svi simboli islamske kulture, intenzitet i okrutnost zločina, a naposljetku i izjava Ratka Mladića data baš u Srebrenici 11. jula 1995. da je poslije bune protiv dahija došlo vrijeme za još jednu osvetu Turcima - sve to ukazuje na odbacivanje muslimanske komponente vlastitog identiteta iz srpske perspektive. Uostalom, u više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje. Ne ulazeći ovdje u lične motive i ne problematizujući to na bilo koji način, valja čisto sociološki primijetiti da je Emir Kusturica valjda i prva osoba bosanskomuslimanskog porijekla kojoj je puno pravo da se osjeća Srbinom šira društvena zajednica priznala tek kad je prešao na pravoslavlje. Istovremeno postoji čitav niz osoba srpskog porijekla i etničke pripadnosti koje su u Sarajevu prešle na islam i počele se automatski izjašnjavati kao Bošnjaci jer očito ni iz tamošnje perspektive nije moguće biti Srbin islamske vjeroispovijesti. Koča Popović je nekad početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka kazao kako Albanci mogu da budu dobri Jugosloveni, ali da ne mogu da budu Srbi. Na sličan način bi se današnja srpska politika trebala odnositi prema Bošnjacima u Srbiji. Oni mogu biti dobri politički Srbi, lojalni državljani Republike Srbije, ali je iluzorno od njih očekivati bilo kakav pretjeran sentiment prema pravoslavnom imaginarijumu. Uostalom, slučaj Adema Ljajića je tu odličan primjer. Ako je on voljan da mirno stoji dok sluša državnu himnu, ako je voljan da igra za reprezentaciju svoje zemlje, besmisleno je od njega očekivati da se aktivno identifikuje sa tekstom koji se skoro bez izuzetka čita u pravoslavnom ključu. Kad Aleksandar Vučić kaže da su Bošnjaci i Srbi isti, jedino su im religija i vjera različite, to je u savremenom političkom trenutku realna i ostvariva perspektiva kojoj valja težiti. Svima bi nam ovdje bilo bolje da lokalna etnogeneza nije bila bazirana na religiji nego kao u većini slučajeva na jeziku. Ako su katolici, muslimani i pravoslavci koji govore albanski svi Albanci, ako su katolici i protestanti, pa i sve više muslimana kojima je maternji jezik njemački Nijemci, šteta je što nas Južne Slavene jezik nije spojio čvršće nego što nas je religija razdvojila. Sada je, međutim, tako kako jest, što ne znači da je zabranjeno nadati se i sanjati. Uostalom, Musa Ćazim Ćatić je prije stotinu i petnaest godina pisao: Jedna nada bolnu dušu tješi; I sa srca crni očaj briše, Nada sloge - bratskog jedinstva Za čim Srbin umire i diše, Jer je sloga spasonosna zora Što će zbrisat mrak nam sa obzora. A Njegoš 1847. godine, u pismu Osman-paši Skopljaku kaže ovako: "Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo." Ima se, dakle, na čemu graditi sloga. Izvor

http://www.kurir-inf...sbuk-130794.php Nikola Čubrilović (31), kompjuterski genije o kojem bruji ceo svet, za Kurir priča kako je razotkrio prevaru najveće društvene mreže SIDNEJ - Srbin otkrio kako Fejsbuk špijunira više od 700 miliona stanovnika širom sveta! Nikola - Nik Čubrilović (31) postao je prošle nedeljenajpoznatiji čovek na svetu, pošto su svi svetski mediji preneli njegovo otkriće da Fejsbuk špijunira svoje korisnike (više od 700 miliona) čak i kad više nisu na ovoj društvenoj mreži! Njegovo prezime nam je svima zazvučalo poznato, pa smo ga pozvali i, pogađate, otkrili da je čovek stopostotni Srbin! - Da, ja sam Srbin i veoma sam ponosan na to - počinje svoju ekskluzivnu ispovest za Kurir Nikola. Ovaj momak, koga je pre četiri godine australijski magazin Buletin uvrstio među sto najpametnijih ljudi u Australiji, ne krije svoje srpsko poreklo. Štaviše, ponosi se njime. - Ja jesam rođeni Australijanac, ali moj maternji jezik je srpski. Iako sam rođen ovde, do prvog razreda osnovne škole nisam znao nijednu reč engleskog. Kad sam se prvog dana škole vratio kući, rekao sam: „Mama, tata, u školi svi pričaju nekim neobičnim jezikom, koji ja ne razumem“ - prepričava Nik svoje prve školske dane. On dodaje da mu to sad i nije toliko čudno, kad se uzme u obzir da je njegov otac sveštenik srpske pravoslavne crkve. - Tatina parohija je velika. U okolini Sidneja, gde mi živimo, ima mnogo Srba. Inače, moj otac je u Australiju emigrirao 1976. godine iz mesta Krupa na Vrbasu, nedaleko od Banjaluke. U Australiji je upoznao moju majku, koja je bila iz prve generacije rođene na kontinentu. Njeni su emigrirali iz Like i Bosanske Gradiške odmah posle Drugog svetskog rata - kaže Nikola. Na pitanje gde trenutno živi, odgovara: - Veći deo vremena u poslednjih deset godina proveo sam preko okeana, daleko od kuće. Živeo sam tamo gde me je posao kompjuterskog konsultanta vodio. U Britaniji, Americi, Južnoj Africi. Ali moj pravi dom je u Volongongu, koji se nalazi nedaleko od Sidneja - kaže Nikola. Čubrilović kaže da je dolazio u Srbiju i Bosnu, ali i da mu je žao što zbog obaveza već duže vreme nije svraćao. .............................................................. Pomažem Fejsbuku Nikola za Kurir otkriva da su mu se javili ljudi iz Fejsbuka nakon njegove objave i da poslednja dva dana zajedno rade na tome da reše problem sigurnosti i zaštite privatnosti svih korisnika ove globalne mreže. - Većina glavnih problema biće rešena za dan-dva. Stvar je u tome što Fejs ne briše kukije, koji s Fejsbuka šalju podatke na računar korisnika i obrnuto, kako bi se dobile informacije o imenu korisnika, lozinki, ali i drugim podacima, na primer o tome koje sajtove korisnik posećuje. Zbog toga, kad se izlogujete s Fejsbuka, on i dalje prati vaše kretanje po sajtovima koji imaju dugme za podelu podataka s Fejsbukom („šer“ ili „lajk“ dugme). Iako mi znamo da oni čuvaju te podatke, koje dobiju od nas, Fejsbuk tvrdi da ih oni ni na koji način ne zloupotrebljavaju - kaže Nikola, dodajući da će o svemu što se bude dešavalo i dalje obaveštavati javnost. Fejsbuk priznao! Fejsbuk je juče priznao da je Nik Čubrilović bio u pravu i da je postojala „greška u softveru koji je pratio informacije i slao ih“. Iz Fejsbuka su rekli i da je greška već otklonjena, te su se zahvalili srpskom kompjuterskom geniju što im je „ukazao na grešku“. - Sredili smo da kukiji više ne šalju informacije kad se korisnik odjavi s Fejsbuka - izjavio je portparol kompanije.