Претражи Живе Речи Утехе

DECA SU MI REKLA DA IH SMARAM: Otišla sam kod psihologa i šokirala se njenim savetom Vedrana Rudan „Htjela sam bebe više nego išta na ovome svijetu. Mirišljave, dva zuba gore, dva zuba dolje, debele nogice. Željela sam da mi kikotavi smijeh mojih beba bude muzika na grobu. Kad sam dobila djecu spoznala sam Ljubav. Nije izgledala kako sam je zamišljala. Kad bih u tri ujutro u dječjim krevetićima ugledala svoju mrtvu djecu tresla bih ih dok ne bi krenula vrištati. Ipak dišu! Koja sreća! Često sam umirala. Jednom kad sam sina izgubila u robnoj kući, drugi put kad mi je kći nestala na plaži, stoti put kad sam u deset ujutro vidjela dvadesetogodišnjeg sina kako se vraća iz života iako sam ja te noći, dok sam vrtila brojeve bolnica, policije i mrtvačnice, deset puta bila na njegovom pogrebu. Neki ljudi tvrde da bebe prestaju biti bebe u osamnaestoj. U osamnaestoj?! Koja glupost! Drugi su sigurni, djeca prestaju biti djeca kad diplomiraju, kad nađu posao, kad odu od kuće. Tada više ne treba brinuti što jedu, kad jedu, da li jedu, jesu li zaista prestala pušiti i izlaziti zimi iz kuće bez kape na glavi. Moja djeca su diplomirala, zaposlila se, imaju vlastitu djecu što nikako ne znači da nisu bespomoćne bebe. Sijeda kosa moga sina ništa ne govori o njegovoj dobi. Nazivam ih bar tri puta dnevno. Da nije mene ne bi znala da će danas poslijepodne biti pljuskova iako to tako ne izgleda. Jutros sam im u šest rekla da moraju uzeti kišobrane. On se zahvalio a ona je rekla da je gnjavim. Kako to misliš, ja te gnjavim? Ja te gnjavim? Može li majka gnjaviti djecu, svoju djecu? On misli da dijete u četrdeset i drugoj nije dijete?! Ona misli da dijete u trideset i sedmoj nije dijete?! Ja sam vas rodila, vi ste moja djeca! Što si danas kuhala? Ti znaš da bi morala izbaciti mlijeko iz prehrane i odvesti sina doktoru? Blijed je, možda mu nedostaje željeza? Zašto bih išla psihijatrici koja je mama tvoje najbolje prijateljice pa mi neće ništa naplatiti? Bila sam kod psihijatrice jer želim pokazati svome djetetu da ga doživljavam ozbiljno. Kad se majka tako odnosi prema svojoj bebi jača njeno samopouzdanje. Psihijatrica mi je rekla da sam majka kvočka, previše sam posesivna, ne dam odraslim ljudima da slobnodno lete. Odrasli ljudi? Da je moj sin odrastao čovjek ne bi odlazio na plažu bez zaštitne kreme. Da je moja kći odrasla osoba ne bi u kafiću naručivala kokakolu sa ledom. Rekla sam joj sto puta što je kokakola i kako dečki iz ledomata vade kockice leda. Prstima. Postoje istraživanja o tome koliko muškaraca nakon obavljanja nužde pere ruke. Nula posto. Istraživanja pokazuju i da u kockici leda ima više bakterija nego u zahodskoj školjci. Moje dijete ne želi znati da joj je glava u torbi svaki put kad naruči kokakolu sa ledom. Psihijatrica me ne razumije. Nije istina da sam majka kvočka. Ja svoju djecu volim i znam razliku između ljubavi i potrebe za kontrolom! Čula sam je kako urla u slušalicu: “Molim te, uzmi taksi, nemoj dijete ti voziti u vrtić, znaš da ti vožnja ne ide. Kakve to veze ima što vozačku dozvolu imaš dvadeset i pet godina?” Današnja djeca ne bi smjela voziti. Promet je strašan. Da li bih ponovno rodila da znam ovo što danas znam? Naravno. Ako budem živa i zdrava do šezdesetog rođendana moga sina i pedeset i petog moje kćeri moj će život biti ispunjen. Lijegat ću prestravljena, budit se prestravljena. Život bez ljubavi nema smisla.“ Autor teksta: Vedrana Rudan