Претражи Живе Речи Утехе

Dobila sam poziv da za Katoličko Badnje veče idem u neku katedralu, jer, eto - zašto da ne, Bog je jedan i svuda? Impulsivno sam poziv odbila, uz zahvalnost, sa rečima da ne želim na njima tako značajno i sveto veče dođem kao turista, a drugačije ne mogu. Na tome se završilo. Kasnije se setim, dok mi je jednom prilikom pokazivala znamenitosti grada, draga divna osoba, Pravoslavka, između ostalog me odvela i u jednu poznatu Katoličku Crkvu. Na moje zaprepašćenje, ona se sasvim normalno prekrstila, zapalila sveće kao da smo u nekom našem hramu. Baš me dirnulo njeno ponašanje, tim više što sam se sama doslovno osećala kao turista (doduše pristojan). Ali ipak, često sam se kasnije, kao i sada toga setila. S' jedne strane mi je to ponašanje dirljivo prirodno, dok sa druge ne mogu da ne pomislim - kako li bi se provela tako u džamiji? Elem, život me doveo u takvu sredinu gde zaista moram doneti neki svoj sud o svemu tome i izgraditi jasan stav. Hvala Bogu, imam u blizini i našu Crkvu u koju idem, ali šta da radim u ovakvim situacijama kojih će sigurno biti još? Volela bih da čujem šta vi mislite, možda je neko već prošao kroz slična iskušenja? Posebno bih bila zahvalna našim dragim teolozima ako se uključe, nema veze, može i strogo Blagodarim.

Link ovde, ima malo slika, koje ipak forumasi pouka znaju Samo na poljskom, ali Google Translate uvek pomaze https://adeste.org/jak-liban-niech-wzrasta-plon-jego-polonia-zawsze-wierna/

Kako bi vi to objasnili jednom protestantu? I koji bi bio najvažniji razlog? Zanimaju me vaši odgovori...

Jedna diplomatkinja mi je ovih dana rekla da joj prilaze neki ljudi, često su to umjetnici, koji joj se povjere i kažu joj ispod glasa: ”Znate, ja sam Srbin/Srpkinja”. Diplomatkinja mi je zatim kazala da tim ljudima odgovara: ”I kakve to ima veze?” Zapravo, razgovarali smo o tome da se mnogi Srbi, premda su umjetnici ili neke druge javne osobe, ponašaju neprikladno srameći se priznati etničko porijeklo. Ja taj problem nemam: mene nije sram kazati da sam Srbin i da sam, što se duhovnog života tiče, pravoslavac. A vi ćete sada kazati da je jasno da nemam taj osjećaj srama jer nisam ni Srbin ni pravoslavac. Premda ću vam odmah reći: A kako vi znate da nisam ni Srbin ni pravoslavac? Odakle vama pravo da mi niječete moje srpstvo i moje pravoslavlje? Grozim se onih koji sebi uzimaju pravo diktirati drugima što imaju biti i kako se moraju izjašnjavati. Pa ću onda kazati da smatram groznim oblikom šovinizma i rasizma izjavu predsjednika HSS-a Kreše Beljaka koji Zlatka Hasanbegovića smatra izdajicom bošnjaštva, jer se rečeni desni (pa makar nekima bio i ekstremno desni) političar, koliko mi je poznato, smatra Hrvatom koji je i musliman. A onda ću dodati i da se šovinizam i slični oblici netolerancije šire u našim medijima, pa čitam kolumnu neke gospođe koja si daje pravo vrednovati tko je izvorniji Zagrepčanec: Bandić ili Hasanbegović? Mene nije sram kazati da sam Srbin i da sam, što se duhovnog života tiče, pravoslavac. A vi ćete sada kazati da je jasno da nemam taj osjećaj srama jer nisam ni Srbin ni pravoslavac. Premda ću vam odmah reći: A kako vi znate da nisam ni Srbin ni pravoslavac? Odakle vama pravo da mi niječete moje srpstvo i moje pravoslavlje? Sve je to užasno, neprihvatljivo i gadljivo. I pustite me na miru ako danas, ili ovaj tjedan ili tijekom užasavajućeg i kičastog zagrebačkog Adventa želim biti Srbin i pravoslavac. Ili ako dogodine odem dr. Krausu i rabinu Preleviću s molbom da mi se izvrši obrezivanje i primi u vjeru Mojsija? Koji se vama vrag događa? Ja želim biti Srbin i pravoslavac i baš mi paše kada mi stižu poruke u inbox ili kad mi se u komentarima ispod članaka (u kojima se inače o meni govori) poručuje da sam ”čedo”, ”Jovan” ili da se pokupim u tri p…e materine, što će reći u Srbiju. Ono što mene i dalje ohrabruje je stav kojim je vladika Porfirije Perić započeo i nastavlja svoju službu: ”Naglašavam, ne postoji alternativa – moramo učiniti sve da prihvatimo jedni druge onakvima kakvi jesmo”. Pozdravljajući ”sve građane Hrvatske i Slovenije – pravoslavne, katolike i svih drugih vjeroispovijesti, ali i agnostike ili ateiste”, mitropolit Porfirije je naglasio: ”Dolazim otvorena srca nastojeći primijeniti tri načela – dijalog, praštanje i pomirenje, uz poruke da moramo prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo.” Onaj glumac ili ona glumica, da spomenemo samo neke, koji se srame svog srpstva, možda i pravoslavnog krštenja, meni su poziv da budem Srbinom i pravoslavcem. Ali, zašto to tajiti? Ja, kad mi dođe potreba da uđem u crkvu da se pomolim i saberem, uđem u Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu na Cvjetnom trgu. Nemam problem ući ni u druge crkve, ali ova mi je u Zagrebu najdraža. U njoj, by the way, ljudi ne maze pseudosvece koji su bili suputnici ustaškim koljačima. Sada kad imam novu knjigu u knjižarama i izlozima (”Povratak Adolfa Pilsela”, VBZ) i kada mi mnogi prilaze da mi čestitaju zbog ispravnog načina tumačenja hrvatstva, zbog toga što sam opet, možda i najjasnije do sada, opisao nužnost distanciranja od nacizma i ustaštva, ja im se zahvaljujem s nelagodom jer kako da im pojasnim da sam ipak Srbin i pravoslavac? I pustite me na miru ako danas, ili ovaj tjedan ili tijekom užasavajućeg i kičastog zagrebačkog Adventa želim biti Srbin i pravoslavac. Ili ako dogodine odem dr. Krausu i rabinu Preleviću s molbom da mi se izvrši obrezivanje i primi u vjeru Mojsija? Kada mnogopoštovana Jagoda Buić svojim bliskim prijateljima i konfidentima Igoru Zidiću, Tonku Maroeviću i Zdravku Zimu tumači da se sprema održati predavanje Budimiru Lončaru jer što on to ima tražiti u društvu unuka suradnika Gestapa i sina tjelohranitelja Ante Pavelića, u meni raste osjećaj sažaljenja prema gospođi koja kasni jedno tri desetljeća (da, baš tako znaju biti neinformirani ti duhom osiromašeni Hrvati) u saznanju da sam ja odavno, bit će eto i više od trideset godina, napustio hrvatstvo kao profesiju da bih obgrlio kršćanstvo kao formu mentis. I baš to kršćanstvo me otjeralo u stanove Srba koje je Gojko Šušak bacao van na ulice ne bih li letio s njihovim namještajem kroz prozor. Upravo me to kršćanstvo dovelo do mnogih zapaljenih sela, pa tako i do sela Komić kod Udbine da sahranimo ostatke najstarije žrtve postolujnih strahota u režiji Franje Tuđmana i tog istog Šuška. 93-godišnju Savu Lavrnjić smo pronašli tek u veljači 1996. zavezanu žicom za sina i bačenu ispred njene kuće. Ne mogu ja drugačije. I znam da me to košta. Pretpostavljam da mnogi ne znaju što učiniti sa Srbinom i pravoslavcem koji je oženio (podunavsku) Njemicu, k tome i protestankinju koja dolazi iz filipinske prašume. Ja njih razumijem. Kažu da je teško biti Srbin i pravoslavac. Premda to uopće ne bi nikome trebalo biti breme. Dapače. Veli sveti apostol Pavao (Gal 3, 28) da smo svi jednaki, da su naše razlike ništavne ako smo jedno u Bogu. Pa i ovo: “Uistinu, mi smo svi – bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci – kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom” (1 Kor 12, 13). Smeta li te brutalnost hrvatske policije prema migrantima i izbjeglicama na granici s BiH? Budi Srbin iz kolone kod Bosanskog Petrovca koju zrakoplovi HRZ tuku mitraljezima. Boli te srce kad gledaš djecu migranata i izbjeglica pod snijegom na otvorenom? Otiđi u Jasenovac ili u ustaški logor u Sisku i stani među kozaračku djecu, onu istu kojoj se kao hijene smiješe Velimir Bujanec, Vlado Košić, Roman Leljak, Jakov Sedlar, Igor Vukić… Zašto to tajiti? Ja, kad mi dođe potreba da uđem u crkvu da se pomolim i saberem, uđem u Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu na Cvjetnom trgu. Nemam problem ući ni u druge crkve, ali ova mi je u Zagrebu najdraža. U njoj, by the way, ljudi ne maze pseudosvece koji su bili suputnici ustaškim koljačima Pozvao bi sirijsku obitelj na božićni ručak? Svakako, i ne zaboravi pozvati zabačene bake Jovanke po Lici, Baniji i Kordunu. Pamtim da se na početku ratnih sukoba devedesetih često spominjao slučaj vukovarskog novinara Stjepana Penića, mučki ubijenog i izmasakriranog u Dalju kod Osijeka. Pokojni franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me da je Penićeva supruga u razgovoru za Veritas, mjesečnik franjevaca konventualaca, u svoje i u ime svojih triju kćeri dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: ”Mi vas ne mrzimo i sve vam opraštamo!” Poruka gospođe Penić, nekima možda daleka ili paradoksalna, pravi je kršćanski odgovor i dokaz da u ratu nisu srozane sve vrijednosti. Fra Ljudevit je s pravom naglasio da je odupiranje mržnji pravi herojski čin koji zahtijeva veliku samozatajnost. Kad ne bismo bili toliko na udaru političkog primitivizma i onih koji svoju moralnu prazninu i duhovni nemir pretvaraju u osvetničku hajku na ”krivce”, shvatili bismo da mnogo takvih heroja živi oko nas. Ali meni nije dovoljno to što ljudi znaju i žele praštati ili trpjeti uvrede i prozivanja. Meni je od životne važnosti što mogu biti Srbin i pravoslavac. I kad bolje razmislim, vidim da nisam napustio ovu duhovno opustošenu i ekonomski razvaljenu zemlju jer pronalazim neku čaroliju i atrakciju u tome da budem Srbin i pravoslavac. Naše područje je negativan primjer koji smo ovdje stvorili svi mi zajedno. Mislim, zajedno s ocem Danilom Ljubotinom, da se svi mi koji pružamo ruku jedni drugima u svakodnevnom životu želimo izdignuti iz naših ograničenja, ali je potrebno iscijeliti duhovne rane na nekom drugom planu koje su nanijele jedna Crkva drugoj, jedan narod drugomu u vjekovima i vremenima kada su bile/i u sukobu. Kada mnogopoštovana Jagoda Buić svojim bliskim prijateljima i konfidentima Igoru Zidiću, Tonku Maroeviću i Zdravku Zimu tumači da se sprema održati predavanje Budimiru Lončaru jer što on to ima tražiti u društvu unuka suradnika Gestapa i sina tjelohranitelja Ante Pavelića, u meni raste osjećaj sažaljenja prema toj gospođi Apetiti prema moćima ovoga svijeta naglo su narasli, gramzljivost nas ždere, razara iznutra, čini nas svadljivima, razjaruje naš ego koji poprima nekontrolirane oblike. Ljudi nisu svjesni koliko su smiješni i ružni kad njima vlada egoizam. Mržnja se prodaje naveliko, na mržnji se grade politike, izborne kampanje, odnosi u društvu… Tražio sam neki dan tople papuče s anatomskim uloškom da poklonim supruzi. Dogodilo se to u nekoj apoteci. Bilo je više ljudi. Apotekarka mi pruža jednu papuču. Pipam, ”zgodno”, velim, a onda neoprezno, ali normalnim glasom kažem ”Made in Serbia”. Istog časa se društvo okrenulo prema meni, a apotekarka se krenula ispričavati. Pomislio sam joj reći: ”Ne brinite, ja sam Srbin i pravoslavac”. Zaključio sam da ću je još više zbuniti, pa sam zašutio. Pogriješio sam. Jer ne vidim drugi izlaz nego da Hrvati budu Srbi i da Srbi budu Hrvati.

За све НОВЕ АНДРОИД апликације и АКТУЕЛНА ажурирања можете пратити и на фејсбук страници https://www.facebook.com/Православне-андроид-апликације-1874123442818611/ такође можете и пратити и на званичном сајту http://hodocasnik.com. Желим Вам свако добро. Надам се и верујем да ће некоме користити на радост и спасење моје андроид апликације. Нека је Вечна слава Богу и пресветој Богородици!