Претражи Живе Речи Утехе

Može li Srbin biti musliman? U više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje Mustafa Mulalić sa Dražom Mihailovićem Šestog aprila ove godine navršilo se tačno stotinu godina od rođenja Muse Ćazima Ćatića, pjesnika koji se smatra ocem moderne bošnjačke poezije. Rođen u Odžaku, u Posavini, u godini austrougarske okupacije (1878), a umro kao tridesetpetogodišnjak, u prvoj godini Prvog svjetskog rata, Ćatić je za svog kratkog života bio savremenik početaka vesternizacije i evropeizacije Bosne i Hercegovine. Ćatić je bio boem koji je živio programski neuredno, no kako to zna da biva, stotinu godina poslije njegove smrti, on se smatra figurom od nacionalnog ponosa. Nekoliko osnovnih škola u Bosni i Hercegovini nosi njegovo ime, kao i gimnazija u Tešnju. U dosta gradova postoji ulica koja se zove po njemu. Na novčanici od 50 konvertibilnih maraka nalazi se njegov lik, što će reći da ćete u svakoj boljoj mjenjačnici u Srbiji za jednog Musu dobiti jednog Vajferta i jednog Milankovića - 3.000 dinara. Prvu pjesmu Ćatić je objavio 1898, kad je, dakle, imao dvadeset godina. Pjesma se zove Oganj i ima karakterističan moto. S kojim je riječima otac moderne bošnjačke poezije stupio na književnu scenu? Ovako glase ti stihovi: Iz srpske duše ovaj oganj vrije, Samo za Srpstvo moje srce bije. U svojim ranim dvadesetim, Ćatić intenzivno piše poeziju nadahnutu sopstvenim srpskim patriotizmom. U pjesmi Srpski ponos kaže, recimo, ovako: Ja sam Srbin, srpsko d'jete, Srpska mi je savjest čista; Junačkih mi djeda slava Ko sunašce žarko blista. U istoj pjesmi su i ovi stihovi: Slavim Marka i Miloša; Slavim hrabrog Đerzeleza: Imam njinu uspomenu, Britki handžar oštra reza. U godinama u kojima se osjeća kao Srbin, Ćatić piše i pjesmu koja se zove Islamu i koja počinje ovako: O Islame, vjero moja sveta, Spasu duše griješničke moje, Velike su Tvoje svete misli, Tvoje ime veličanstveno je! Ćatićeva sudbina je u mnogo čemu karakteristična i paradigmatična za bosanskohercegovačke muslimane s početka dvadesetog vijeka. Samo nekoliko godina nakon što je poetski proklinjao izdajnike srpstva, Ćatić će najprije da prigrli kalajevsko bošnjaštvo, da bi pred kraj života počeo da piše pjesme iz kojih se otkriva da je počeo da se osjeća kao Hrvat. U jedva petnaestak godina svog odraslog života, uspio je da bude i Srbin, i Bošnjak, i Hrvat. Jedina konstanta u njegovom identitetu bila je to što se sve vrijeme osjećao kao musliman. Da se razumijemo, Ćatić nipošto nije bio nikakav tradicionalni vjernik. Banalno govoreći, bio je pijanac. Čak mu i na grobu piše da je "boemski živio". Kažu da ga je njegov mostarski mecena Muhamed Bekir Kalajdžić redovno vodio na ručak, ali mu nije davao novac znajući da će ovaj novac umjesto na hranu potrošiti na piće. Usprkos tome, osjećao je snažnu sentimentalnu identifikaciju sa islamom i islamskom kulturom generalno. Ćatićevo odbacivanje srpskog nacionalnog osjećanja ima veze, čini mi se, sa tendencijom koja je među srpskom nacionalnom elitom još u njegovo vrijeme postojala, mada tada nije bila potpuno dominantna, a prema kojoj se izjednačavaju srpsko nacionalno osjećanje u etničkom smislu i pripadnost pravoslavlju u vjerskom. Moglo bi se nadugo i naširoko analizirati zašto je tako. Dio razloga krije se nesumnjivo u dugoj otomanskoj okupaciji, odnosno u činjenici da je oslobađanje Srbije istovremeno bilo i oslobađanje od Turaka, a slovensko muslimansko stanovništvo koje je primilo islam, zadržavši jezik, kulturu i veliki dio običaja, olako je identifikovano sa Turcima. Imajući u vidu da su sve do balkanskih ratova, što će reći do prije stotinu godina, između ostalog i Sandžak i Kosovo još uvijek bili pod upravom Otomanskog carstva, neprijateljstvo prema Turcima nije bilo tek neki davni skoro mitski animozitet nego činjenica svakodnevnog života. Ipak, to ne objašnjava do kraja potrebu da se slovensko muslimansko stanovništvo proglasi Turcima i da ga se ultimativno poziva da se vrati "pradjedovskoj vjeri". Činjenica je da je velikom broju pravoslavnih Srba, svaki musliman koji se osjeća kao Srbin automatski sumnjiv, ako nije spreman da se pokrsti. U tom smislu je izuzetno indikativno iskustvo Mustafe Mulalića. Čudna je njegova životna priča i ako bi kakav stereotipni srpski nacionalista tražio muslimana po svojoj mjeri, teško da bi našao boljeg od Mustafe. Rodio se u Livnu 1896. godine. U Kraljevini Jugoslaviji bio je aktivista i poslanik Živkovićeve i Jevtićeve Jugoslovenske nacionalne stranke. Godine 1941. povezuje se s Dražom Mihailovićem i odlazi na Ravnu goru. Bio je član Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini i član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta. U Mihailovićevom štabu je bio sve do aprila 1945. godine. U socijalističkoj Jugoslaviji je kao četnički kolaboracionista osuđen na pet godina zatvora. Kaznu je odslužio u Glavnjači, a poslije robije je živio u Sarajevu gdje je radio kao trgovac. Umro je 1983. godine. Iza Mulalića su u rukopisu ostali memoari pod naslovom "Hronika Drugog svjetskog rata iz aspekta mojih doživljaja i rasuđivanja". U njima je i epizoda u kojoj Mulalić opisuje jedan svoj beogradski doživljaj. Došavši jednom prilikom s Ravne gore u Beograd, u nekoj kafani se susreo s nekoliko simpatizera četničkog pokreta. Dočekali su ga sa dobrodošlicom. U jednom trenutku ga, međutim, jedan riđokosi prota odvede za zaseban sto i reče mu: "Zdravo, kume." Mulalić se začudio jer je ovoga vidio prvi put, pa ga je upitao: "Otkud smo kumovi, kad se prvi put vidimo?" Pop je odgovorio ovako: "Eto, ja sam ti kum! Kad se budeš vraćao u pradjedovsku vjeru, nemoj da tražiš kuma, ja sam ti se prvi, i to od sveg srca, javio za kuma." Prisjećajući se toga godinama kasnije, Mulalić bilježi: "Bilo mi je jako teško. Taj šovinistički prepad me je duboko vrijeđao. U svojoj vjeri ja nisam bio kolebljiv da ne bi takvom ataku odolio, ali me vrijeđalo što ovakvi ispadi nanose štetu nacionalnoj stvari." Mulalić se tada upušta u raspravu s popom pa ga pita na koju pradjedovsku vjeru misli, a prota odgovora da misli na pravoslavlje, naravno. Mulalić kaže da je njegova pradjedovska vjera bogumilstvo, a da je i njemu i popu zajednička pradjedovska vjera Perun, odnosno slovenski politeizam, pa pita popa da se on vrati Perunu. Pop na to pobjesni te kaže kako su mu draži muslimani-Hrvati od muslimana-Srba jer prema njima "nema obzira u provođenju naše politike". Nesretni Mustafa izlazi iz kafane jako ožalošćen. Ovako se toga sjeća: "Pukla mi je pred očima realna slika naše stvarnosti, naših neiskrenih odnosa. Mjesto borbe protiv okupatora, vidjeh da nam predstoji međusobna borba." Mustafa Mulalić je bio Srbin, što se kaže - sa dna kace, ali nekima, eto, ni to nije bilo dovoljno, samo jer je bio musliman. Naoko paradoksalno, ali upravo je u socijalističkoj Jugoslaviji pojedincima koji su porijeklom iz muslimanskih porodica bilo najlakše da se osjećaju kao Srbi. Razlog za to je marginalizovanje religije u javnom životu. Veliki broj istaknutih političara i umjetnika sa imenima orijentalnog porijekla u SFRJ su se izjašnjavali kao Srbi. Meša Selimović i Skender Kulenović su samo najistaknutniji među njima. Ratni raspad Jugoslavije, a naročito rat u Bosni, učinio je gotovo nemogućom širu i masovniju identifikaciju južnoslovenskih muslimana sa srpskim nacionalnim osjećanjem. Mržnja s kojom su rušene džamije i praktično svi simboli islamske kulture, intenzitet i okrutnost zločina, a naposljetku i izjava Ratka Mladića data baš u Srebrenici 11. jula 1995. da je poslije bune protiv dahija došlo vrijeme za još jednu osvetu Turcima - sve to ukazuje na odbacivanje muslimanske komponente vlastitog identiteta iz srpske perspektive. Uostalom, u više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje. Ne ulazeći ovdje u lične motive i ne problematizujući to na bilo koji način, valja čisto sociološki primijetiti da je Emir Kusturica valjda i prva osoba bosanskomuslimanskog porijekla kojoj je puno pravo da se osjeća Srbinom šira društvena zajednica priznala tek kad je prešao na pravoslavlje. Istovremeno postoji čitav niz osoba srpskog porijekla i etničke pripadnosti koje su u Sarajevu prešle na islam i počele se automatski izjašnjavati kao Bošnjaci jer očito ni iz tamošnje perspektive nije moguće biti Srbin islamske vjeroispovijesti. Koča Popović je nekad početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka kazao kako Albanci mogu da budu dobri Jugosloveni, ali da ne mogu da budu Srbi. Na sličan način bi se današnja srpska politika trebala odnositi prema Bošnjacima u Srbiji. Oni mogu biti dobri politički Srbi, lojalni državljani Republike Srbije, ali je iluzorno od njih očekivati bilo kakav pretjeran sentiment prema pravoslavnom imaginarijumu. Uostalom, slučaj Adema Ljajića je tu odličan primjer. Ako je on voljan da mirno stoji dok sluša državnu himnu, ako je voljan da igra za reprezentaciju svoje zemlje, besmisleno je od njega očekivati da se aktivno identifikuje sa tekstom koji se skoro bez izuzetka čita u pravoslavnom ključu. Kad Aleksandar Vučić kaže da su Bošnjaci i Srbi isti, jedino su im religija i vjera različite, to je u savremenom političkom trenutku realna i ostvariva perspektiva kojoj valja težiti. Svima bi nam ovdje bilo bolje da lokalna etnogeneza nije bila bazirana na religiji nego kao u većini slučajeva na jeziku. Ako su katolici, muslimani i pravoslavci koji govore albanski svi Albanci, ako su katolici i protestanti, pa i sve više muslimana kojima je maternji jezik njemački Nijemci, šteta je što nas Južne Slavene jezik nije spojio čvršće nego što nas je religija razdvojila. Sada je, međutim, tako kako jest, što ne znači da je zabranjeno nadati se i sanjati. Uostalom, Musa Ćazim Ćatić je prije stotinu i petnaest godina pisao: Jedna nada bolnu dušu tješi; I sa srca crni očaj briše, Nada sloge - bratskog jedinstva Za čim Srbin umire i diše, Jer je sloga spasonosna zora Što će zbrisat mrak nam sa obzora. A Njegoš 1847. godine, u pismu Osman-paši Skopljaku kaže ovako: "Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo." Ima se, dakle, na čemu graditi sloga. Izvor