Претражи Живе Речи Утехе

Prva asocijacija na socijalni rad je CSR, strašno mjesto u koje ljudi idu kad imaju veliki problem, veliku nesreću, porodica je pred raspadom, dijete je već pokazalo ozbiljne poremećaje u ponašanju, očajni ljudi koji ganjaju neka uglavnom bijedna materijalna prava, i sl. Socijalnog radnika vide kao birokratu koji gleda u zakon i odlučuje o ljudskim sudbinama u veoma teškim situacijama, dijeli simboličnu pomoć, odlučuje kome će pripasti djeca u slučaju razvoda i sl. Percepcija soc.radnika je nepotpuna i uglavnom negativna, neko ko mora da donosi teške odluke,o djeci, maloljetnicima koji moraju biti smješteni u neku instituciju, obaveznom liječenju alkoholičara i sl. U velikim gradovima u okviru CSR ima i porodično savjetovalište, gdje se obavlja edukacija i savjetovanje u smislu prevencije porodičnih problema. I svaki SR u manjim mjestima trebalo bi da posveti pažnje i vremena korisnicima na razgovor koji je usmjeren na pomaganje ljudima u rješavanju njihovih problema. Ljudi to mogu i treba da očekuju od SR, a ne samo materijalnu pomoć i ‘suđenje’. Kod nas je SR sveden na to djelovanje u okviru CSR, koji nema dovoljno soc.radnika da bi proveo ikakve programe prevencije i zaista se uglavnom bavi rješavanjem već nastalih i eskaliranih problema. Nije tako u školi. Tu učimo kako da se bavimo zaista zanimljivim stvarima - rješavanjem problema pojedinaca i porodica kroz razgovor, savjetovanjem ljudi u problemima, njihovim povezivanjem sa raznim izvorima pomoći dostupnim u društvu, osvješćivanje i osnaživanje pojedinaca i grupa. Socijalni radnik je zanesenjak koji želi da pomaže ljudima, neko ko otvorenim očima gleda ljudsku patnju tražeći načina da je olakša, bez predrasude i osuđivanja prilazi odbačenima, ‘propalima’, pokušava da njima probudi uspavano ljudsko dostojanstvo i vrati ih sa puta stradanja i propadanja, na put života i napretka i saradnje. Socijalni radnik je učitelj, savjetodavac, milosrdna sestra, sve u jednoj osobi. Studij je izuzetno zanimljiv. Dok su većina studija usko specijalizirani, socijalni rad kao nova nauka gradi na temelju psihologije, sociologije, pedagogije, socijalne patologije, solidno se upoznajući i sa pravom, ekonomijom, socijalnom politikom. Nijedna nauka i nijedna djelatnost ne proučava čovjeka tako svestrano kao SR. Ali to je iz jednog posebnog aspekta: nije proučavanje radi upoznavanja i analize, nego proučavanje čovjeka-u-društvu, i to čovjeka sa nekim teškoćama koji ga onesposobljavaju da bude sretan i produktivan, koristan član zajednice. Svaki SR se pomalo specijalizira u nekoj od ovih nauka i djelatnosti jer je nemoguće sve ih podjednako savladati, uglavnom shodno svojim interesovanjima: da li želi raditi sa djecom, starcima, invalidima i sl. U malo sretnijim i razvijenijim društvima, SR može da se bavi i inspirativnijim radom: osnaživanjem, psihosocijalnim savjetovanjem, obrazovanjem u svrhu prevencije, kreativnim učenjem socijalnih vještina i sl. SR bi trebao biti u svakoj školi, svakoj bolnici, čak i u svakom velikom preduzeću. Svugdje gdje su ljudi, porodice, djeca, tu je mjesto i SR. On je zaštitnik i zastupnik djece, slabih, siromašnih, odbačenih i obespravljenih. On ima zaista veliku moć, jer je instrument društva i države u zaštiti pa i kontroli porodice i marginalizovanih grupa. Njegova moć nije toliko ni u tom smislu kako se to obično misli, nego je pomoći čovjeku da se oporavi, podigne iz blata i vrati ljudsko dostojanstvo najveća moguća moć. Velika je odgovornost na SR i studij bi trebao biti mnogo ekskluzivniji, zahtjevniji, sa većim ulaznim filtriranjem u smislu intelektualnih i moralnih kvaliteta budućih socijalnih radnika.