Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'koja'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Ovo je priča o generacijama koje nisu imale ništa, a imale su sve! Pa, krenimo redom: - Generacija koja je išla u školu i vraćala se iz škole pešice. - Generacija koja je sama pisala domaće zadatke kako bi što pre izašli na ulicu da se igramo. - Generacija u kojoj su se dečaci igrali klikerima, a devojčice igrale lastiš. - Generacija koja je slobodno vreme provodila na ulici. - Generacija koja je igrala žmurke kad bi pao mrak. - Generacija koja je pravila kolače od blata i gacala po barama. - Generacija koja je volela lizalice sa pištaljkom i pravila grimase kad bi došlo do kiselog praha u sredini lizalice. - Generacija koja je svojim rukama pravila lančiće od papira. - Generacija gramofonskih ploča. - Generacija koja je sakupljala salvete, značke, imala leksikone i spomenare. - Generacija koja je gledala tatu kako popravlja televizor ili mu pomagala dok namešta antenu. - Generacija koja je imala roditelje, a ne strance. - Generacija koja se pre spavanja tiho smejala, kako roditelji ne bi znali da smo još budni. - Generacija koja je pila iz iste boce, davala griz svoje školske užine. - Generacija koja je iz igre, kući dolazila s prvim mrakom. - Generacija koja je kod prijatelja dolazila nenajavljena i po 10-tak u grupi. - Generacija koja se bez mobilnog sastajala svaki dan na tačno određenom mestu. - Generacija kojoj su autoritet bili roditelji, kako vlastiti tako i od prijatelja. - Generacija koja je svakog pozdravljala u prolazu, ustajala u autobusu i pomagala starijima. - Generacija koja se pela na drvo i krišom brala voće koje je raslo u komšiluku. - Generacija kojoj su bitna osećanja, a ne novac ili kola. - Generacija koja je naučila da se sama snalazi u svako doba i u svim situacijama. - Generacija koja je učena da voli. - Generacija koja čita knjige s lampom ispod pokrivača. Generacija koja prođe i nažalost nikad se neće vratiti! https://direktno.rs/zivot/399360/generacije-koje-se-nikad-nece-vratiti.html
  2. Poštovanje matuške Marije počelo je još za njenog života, kada su monahinji, prikovanoj uz krevet, u keliju dolazili ljudi raznih staleža iz svih krajeva tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Ljudi koji su dolazili zaustavljali bi stanovnike Gatčine s pitanjem: „Gde ovde živi sveta Marija?“ Među posetiocima su bili i seljaci, i radnici, i „bivši ljudi“ – plemići i sveštenici, pa čak i arhijereji. Sveštenomučenici mitropolit Venijamin i mitropolit Josif petrogradski posećivali su matušku jer ih je, za vreme okrutnih progona, razgovor sa njom krepio da izdrže sva iskušenja. Ljudi, ophrvani tugom, žalošću, depresijom i krajnjim očajanjem, nakon razgovora sa njom odlazili su preporođeni pronašavši snagu, optimizam i rešenja za svoje probleme. Svako je pronalazio utehu, osećao olakšanje od svog bola i tuge. Prema svedočenju očevidaca, od pravednice su svi odlazili kao da su dobili krila, ozarenih lica, punih nade, širili ruke oslobođeni duševnog tereta. Podvig monahinje, koja je mirno podnosila nesnosne bolove, bio je primer podržavanja, krepio u veri, davao nadu onima koji su od očajanja posustali… Narod je hrlio ka Mariji kao prema sveći koja stalno gori i greje izranavljena srca. Bila je oslonac za utučene i izmorene strahovima, stradalnike u mraku bezbožnosti krvavog komunističkog režima… Matuškina kelija je bila veoma oskudno nameštena. U njoj je bilo mnogo ikona, a stalno su gorela kandila i sveće, što joj je donosilo mir i kako-tako podsećalo na crkvu. Iako joj je sa svakim nastupajućim danom bilo sve teže i teže, iako su bolovi postajali sve jači, nalazi snage da, trpeći bol, primi sve kojima je potrebna uteha.
  3. Koja je normalna mera materijalizma kod zene? Ako je nezgodno ovako, nek bude i podela na zenu vernik i zenu ateist, mada tek onda ima da nastupi buckurish... Mislim da nema bas toliko velike razlike, ali i to je teza pa demantujte....
  4. Za samo nekoliko dana Visoki Dečani uvršteni su u sedam najugroženijih lokaliteta kulturnog nasleđa Evrope, a jedna prištinska organizacija zatražila istragu zbog ratnih zločina protiv igumana ovog manastira Save Janjića. Dok stižu osude ovakvih navoda "Saveta za zaštitu ljudskih prava na Kosovu", srpske organizacije i mediji sa Kosova upozoravaju da je reč o organizaciji poznatoj po širenju lažnih vesti i međuetničke mržnje. Među sedam najugroženijih lokaliteta u Evropi prema rangiranju Evropa Nostre našao se i manastir Visoki Dečani. To je izazvalo niz negativnih reakcija u Prištini. Urednica portala KoSSev Tatjana Lazarević kaže da je simptomatičan bio tekst lista Koha Ditore pod naziom „Trijumf Srbije, Kosovo ćuti“. Nakon toga smo saznali da su Vjosa Osmani i Aljbin Kuri uputili pismo organizaciji Evropa Nostra tvrdeći da Dečani nisu ugroženi. „Iz kojeg smo videli da su Osmani i Kurti zapravo pismo Evropa Nostri uputili još 18. marta. Dakle u vreme kada je manastir još uvek bio u nominaciji. A sa druge strane Kurti i Osmani takođe nisu preuzeli svoje dužnosti premijera i predsednika“, ukazuje Lazarević. A onda je usledilo i saopštenje „Saveta za zaštitu ljudskih prava iz Prištine“. Osim što izjave o ugroženosti manastira vide kao besmislene traže i istragu protiv igumana Save Janjića uz tvrdnje da su Albanci držani kao taoci u manastiru. Misija OEBS ponudila je izvršnom direktoru „Saveta za zaštitu ljudskih prava i sloboda“ da se javno izvini ocu Savi ili da se organizacija suoči sa sudom. Nisu učinili ni jedno ni drugo, a izvršni direktor te nevladine organizacije Bedžet Šalja nastavlja i danas u istom tonu. „Mi nismo rekli da je Sava Janjić kriv mi smo tražili da se vrši istraga i da se dokaže šta se zapravo dogodilo u manastiru Dečani jer imamo dokaze. Nikad se nije dogodilo da je odbor izašao sa nekom izjavom da nije imao dokaze“, tvrdi Šalja. Ono što su u prošlosti iznosili kao „dokaze“ više puta je demantovano. Portal KoSSev ukazuje na aktivistu ove organizacije Haljita Beranija koji je 1999. godine tvrdio da se u Trepči vrši spaljivanje Albanaca što nikada nije utvrđeno. Važnu ulogu je imao i uoči nasilja iz marta 2004. godine. „Ali ga srpska zajednica najviše pamti kao izvora vesti o tome da su Srbi pojurili, kako je kazao, šest albanskih dečaka u Ibar, da su četvorica upala u reku, da se jedan dečak spasao tada, i po izuzetno teškim rečima koje je korisitio za medije na albanskom u to vreme“, podseća Lazarević. Podrška Janjiću od premijerke, medija i NVO Osude pisanja o Savi Janjiću danas stiže i od predsednice Vlade Srbije Ane Brnabić. „Sava Janjić je meta samo zato što čuva te Visoke Dečane a postoje tamo ljudi koji ne žele da Visoki Dečani postoje. To je svetska kulturna baština i Srpska pravoslavna crkva jeste stub onoga što znači Srbija na Kosovu i Metohiji“, poručuje Brnabić. Podršku Savi Janjiću u zajedničkom saopštenju pružilo je i 15 srpskih nevladinih organizacija i medija sa Kosova. „Pomoć i zaštita koju su dobile albanske izbeglice u manastiru Visoki Dečani tokom 1999. godine predstavljaju jedinstveni primer ljudskosti u bezumlju rata. Napadom na Savu Janjića teškim i neosnovanim optužbama, Savet za zaštitu ljudskih prava na Kosovu podriva sve napore za mukotrpnu izgradnju boljih međuetničkih odnosa između albanskog i srpskog društva na Kosovu“, upozorava se u saopštenju. Na svom zvaničnom Tviter nalogu reagovala je i Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo. „U junu 1999. u Dečanima sam čula da je Sava Janjić bio na ulicama kada su kroz grad prolazile vojska i policija iz Đakovice, da spreči nasilje prema albanskim civilima. Sramota je šta piše KMDLNj“, navodi Kandić. Bratija manastira Visoki Dečani se, osim institucionalnih problema, zbog nepoštovanja zakona koji se na isti odnose, često suočava sa lažnim vestima na šta su ukazivali lokalni mediji na Kosovu. Izvor: https://rs.n1info.com/vesti/organizacija-koja-optuzuje-janjica-poznata-po-laznim-vestima-i-sirenju-mrznje/ --- Надам се да отац Сава Јањић са братством неће имати никаквих проблема због ових оптужби и напада.
  5. 13 APR 18 PREČICA – CRVOTOČINA (lycopodium clavatum) – malo je poznata u našim krajevima ali ima ogromnu lekovitu moć + receptura čaja !!! Spada u grupu mahovinasto-zimzelenih biljaka a raste iznad 600 metara nadmorske visine. Možemo je naći na obodima šuma ali prilikom ubiranja moramo voditi računa da ne ubiremo ovu biljku u koliko raste na osunčanim obroncima šume, jer dejstvo sunca znatno umanjuje njenu lekovitost. Ova biljka se suši u hladu, na promajnom mestu. Naša je preporuka da je kupujete u proverenim biljnim apotekama kako bi bili sigurni da ste kupili biljku koja nije izgubila svoja lekovita svojstva. U lekovite svrhe se koristi nadzemni deo ove biljke koju je najbolje ubirati u vreme cvetanja. Lekovitost Prečica se preporučuje kod oboljenja jetre, posebno kod raznih vrsta ciroza jetre, malignih procesa jetre a odličnom se pokazala u tretmanu reumatoidnog artritisa sa i bez deformacija jer vrlo uspešno zaustavlja reumatske procese. Kod bolesnika obolelih od Carske bolesti (giht), ova biljka predstavlja spasonosno rešenje problema. Dobre rezultate daje i kod upalnih procesa mokraćnih i polnih organa, kamena i peska u bubregu, kod astmatičara olakšava disanje i iskašljavanje. Ovo je biljka koja se koristi i za spoljašnju primenu gde se naročito dobro pokazala kod grčeva u nogama ili rukama. Njen prah se koristi za posipanje po ranama koje teško zarastaju a naročito je pogodan za bolesnike koji dugo leže i imaju rane od ležanja (dekubitus). Receptura čaja Jedna ravna jedaća kašika Prečice, prelije se sa 2,5 dcl ključale vode, ostaviti da odstoji 5 minuta, zatim čaj procediti i popiti samo jednu šolju dnevno, ujutro, pola sata pre doručka. Kod ciroze jetre i zloćudnih oboljenja na jetri ovako pripremljen čaj pije se 2 šolje dnevno, uvek sveže pripremljen, pre doručka i pre večere. Važno je naglasiti da se Prečica nikada ne kuva, jer time gubi svoju lekovitu moć, nego se uvek priprema prelivanjem ključalom vodom. Za spoljašnju upotrebu ova biljka koristi se u vidu jastučića koji se preko noći drže na obolelom mestu a količina Prečice koja se koristi zavisi od površine koja se tretira i varira od 100-300 gr. Ovako pripremljene jastučiće možete koristiti više puta. PREČICA – CRVOTOČINA (lycopodium clavatum) – malo je poznata u našim krajevima ali ima ogromnu lekovitu moć + receptura čaja !!! – Herba Natura HERBANATURA.RS Responsive Medical Health WordPress Theme
  6. da li smarate ženu, muža, decu stalno ih podsećajući šta su zaboravili da urade, ili ih uvek ispravljate kako nešto treba da urade, tipa, ne radi se to tako već ovako...ako to radite, zašto to radite, u čemu je poenta...? ili, da li imate pored sebe osobu koja voli da zvoca , kako se osećate u vezi toga...? šta radite povodom toga...? šta generalno mislite o osobama koje zvocaju...?
  7. Ovo nije obična košarkaška priča. Nikada i nije bila. Nije košarkaška, iako počinje sa našom reprezentacijom. Nije čak ni klasična sportska. Iako je njeno centralno mesto zauzela fotografija koju je napravio član stručnog štaba naše nacionalne selekcije. Jedan od pomoćnika selektora Aleksandra Đorđevića u stručnom štabu "orlova", Adam Tatalović, tokom obilaska srpskih manastira 2018. godine je blizu Studenice zapazio neobičnu scenu na regionalnom putu. Uzbrdica, a na njoj jedna invalidska kolica. U njima čovek, kog uzbrdo gura - ćerka. Adam Tatalović nije baš običan košarkaški radnik. Kada smo vam ga prvi put predstavili, mogli ste da saznate da srpski baš i ne poznaje savršeno jer je rođen, odrastao i još uvek živi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali dušu našeg naroda poznaje bolje od mnogih koji su u Srbiji od malena. Inače, odrastao je u porti jedne crkve, prosto je kuća njegove porodice delila dvorište sa hramom, pa je i sam sanjao da će jednog dana, "sigurno", biti sveštenik. Otišao je, međutim, u košarkaške vode. I dostigao velike visine.
  8. Ovih dana, kada su novine prepune vesti o prebijenim, silovanim i ubijenim ženama, rasprava o zakonu protiv fizičkog kažnjavanja dece dobija epohalne razmere… Mnogo je opasnije kupovanje ljubavi neprestanim poklonima, nego bilo koja strogoća. Kad bi roditelji imali petlju danas da nauče svoju decu da postoji „nema“ i „ne može“, stvari bi danas u ovom društvu izgledale mnogo bolje. Kada bi se u osnovne škole uveo predmet koji se zove „Život nije šoping“, stvari bi možda izgledale drugačije. Kada bi ovo društvo smoglo snage da objasni deci da nije najveća vrednost novac, i da momci sa dvadeset i kusur godina ne treba da izigravaju pijane milijardere, i da devojke ne treba da hrle u zagrljaj generaciji svojih očeva jer su bogati i nose skupe satove na rukama, i kada bi mediji to stavili kao projekat od prvorazrednog značaja, ova rasprava bi imala smisla, i zakon bi onda možda trebalo doneti, iako bi bio suvišan.
  9. Anglikanska crkva je napravila veliki iskorak u svojim stavovima i promenila svoj odnos prema marihuani, pa je tako odlučila da započne sopstveni biznis gajenja i proizvodnje te biljke. Crkva, naime, raspolaže investicionim budžetom od 12,6 milijardi funti, što je nešto manje od 15 milijardi evra, a svoja ulaganja će ograničiti isključivo na medicinsku marihuanu. Investiranje u proizvodnju, distribuciju i prodaju rekreativne marihuane, odnosno "trave", za englesku crkvu i dalje ostaje tabu tema. Iz crkve su se, tim povodom, oglasili saopštenjem: "Za nas postoji razlika između medicinske i rekreativne marihuane. Nemamo problem s marihuanom koja se koristi u medicinske svrhe", izjavio je glavni čovek za ulaganja Anglikanske crkve Edvard Mejson. U Velikoj Britaniji je, od oktobra prošle godine, dozvoljena upotreba kanabisa u medicinske svrhe i pacijenti mogu da ga dobiju na recept. U pojedinim državama sveta kanabis se propisuje pacijentima koji boluju od teških bolesti kao što su rak, sida, multipla skleroza, povrede kičmene moždine i epilepsija. Lekari u Velikoj Britaniji prvi put imaju mogućnost da pacijentima koji trpe jake bolove propišu proizvode koji sadrže kanabis. Crkva ima novi biznis: "Nemamo problem s marihuanom koja se koristi u medicinske svrhe" WWW.B92.NET Anglikanska crkva je napravila veliki iskorak u svojim stavovima i promenila svoj odnos prema marihuani, pa je tako odlučila da započne sopstveni biznis gajenja i proizvodnje te biljke.
  10. Šta su „ljudske himere“ i kako je Japan postao prva zemlja koja dopušta naučnicima da ih uzgajaju Piše: BBC News na srpskom13. novembra 2019. 20.24 Getty Images Istraživači žele da ubace embrione ljudsko-životinjskih himera u miševe Ljudi su od davnina zamišljali ljudsko-životinjske hibride: Stari Grci su ih zvali „himere“. Himere sada mogu da postanu stvarnost, jer je japanska vlada odobrila naučnicima ne samo da uzgajaju ljudske organe unutar životinjskih embriona, već i da dopuste da se ti embrioni razviju do kraja – što je ključno. Istraživanje vodi Hiromicu Nakauči sa Univerziteta u Tokiju i Stenforda. Tokom postupka, naučnici će ubrizgavati ljudske matične ćelije u modifikovane embrione pacova i miševa kako bi stvorili pankreas. Embrioni će potom biti presađeni u surogat-životinje. Profesor Nakauči namerava da jednog dana dobije životinje sa organima čoveka – krajnji cilj je da ovi organi mogu biti presađivani u ljude. Do nedavno, naučnici u Japanu morali su da uništavaju životinjske embrione u koje su usađene ljudske ćelije posle 14 dana i bilo im je zabranjeno da te embrione gaje u surogat-životinjama. Ali ta ograničenja sada su ukinuta, a istraživači mogu da traže pojedinačne dozvole za istraživačke projekte. Getty Images Etička pitanja Istraživanje profesora Nakaučija nije prvo u ovoj oblasti: on i drugi istraživači već su uzgajali ljudske ćelije u embrionima miša, pacova, svinje, pa čak i ovce. Cilj naučnika jeste da obezbede ljudske organe za transplantaciju, pogotovo one kojih najviše nedostaje – poput pankreasa. Profesor Nakauči je 2017. godine praktično izlečio miša koji je patio od dijabetesa, uzgojivši zdrav mišji pankreas u embrionu pacova, a potom ga presadivši u bolesnog miša. Ali do sada su eksperimenti sa ljudskim ćelijama morali da budu obustavljeni ili zbog pravnih zahteva, ili zato što su probe bile neuspešne. Ovo istraživanje poteže etička pitanja o mogućnosti da ljudske ćelije završe u životinjskom mozgu, potencijalno „humanizujući“ njegovu kogniciju. Ali profesor Nakauči je pristao da izgradi svoj eksperiment tako da „ćelije završe samo u pankreasu“. U julu je panel eksperata u japanskom Ministarstvu za obrazovanje, kulturu, sport, nauku i tehnologiju odobrio njegovo istraživanje pod određenim uslovima i postupcima. Getty Images Veoma mali broj ljudskih ćelija završi u telu životinja, pa zato i ne mogu da dobiju ljudske karakteristike, tvrdi profesor Nakauči ‘Životinje sa ljudskim licem ‘ Tehnika podrazumeva genetsko modifikovanje životinjskih embriona tako da se odstrane geni povezani sa proizvodnjom određenog organa – u ovom slučaju, pankreasa, ali u budućnosti možda čak i jetre i bubrega. Naučnici potom ubrizgaju u životinjski embrion ljudske matične ćelije. A odsada će im biti dopušteno da puste da se embrioni razviju do kraja. Dozvola ministarstva zahteva da eksperimenti profesora Nakaučija budu sprovođeni samo na sitnim životinjama, genetski udaljenim od ljudi, rekao je za BBC Ajako Maesava, direktor bio-etike i bio-bezbednosti pri japanskom ministarstvu. Uz to, tim mora pri svakom stadijumu razvoja da proverava ima li ljudskih ćelija u mozgu fetusa. Provodiće i do dve godine nadgledajući razvoj nakon što su glodari rođeni. Profesor Nakauči je rekao za BBC da će, kada se sva papirologija završi, moći da započne istraživanje u septembru. U eksperimentu sprovedenom na Univerzitetu Stenford u Kaliforniji, profesor Nakauči je prethodno stavio ljudske matične ćelije u oplođena jaja ovaca i embrione presadio u ovcu. Embrioni su uništeni nakon 28 dana razvoja. Sadržali su vrlo malo ljudskih ćelija i nisu razvili nikakve ljudske osobine, rekao je profesor Nakauči za list Asahi Šimbun. „Broj ljudskih ćelija koje su izrasle u telima ovaca bio je izuzetno mali, otprilike jedna na hiljadu ili jedna na desetinu hiljada“, rekao je on. „Na tom nivou, nikad se neće roditi životinja sa ljudskim licem.“ Getty Images Neki naučnici tvrde da su pokušaji da se ljudski organi uzgajaju u genetski udaljenim vrstama besmisleni Genetska distanca Ali uzgojiti ljudske ćelije u sasvim drugoj vrsti nije nimalo lako. Jun Vu, istraživač sa Jugozapadnog medicinskog centra u Dalasu, sa Univerziteta u Teksasu, tvrdi da nema smisla dozvoliti da se razviju ljudsko-životinjski hibridni embrioni uz pomoć evolutivno dalekih vrsta kao što su svinje i ovce. U ovim vrstama, kaže on, ljudske ćelije će biti eliminisane iz domaćina u vrlo ranoj fazi. Prošlog meseca, španski dnevni list El Pai objavio je da španski naučnici tvrde da su stvorili ljudsko-majmunske embrione u laboratoriji u Kini. Istraživanje je predvodio profesor Huan Karlos Izpisua Belmonte, na Institutu Salk za biološke studije u Kaliforniji, koji je prethodno napravio ljudsko-svinjske embrione u laboratoriji. Govoreći za El Pai, naučnici su rekli da će javno biti obelodanjeno više detalja o njihovoj najnovijoj studiji kad rezultati budu objavljeni u prestižnom naučnom časopisu, što će se desiti veoma brzo.
  11. "NEMA VEZE ŠTO MI JE KOSA OPALA, BIĆU JA PONOVO ZLATOKOSA" Reči malene Helene koja se bori protiv opake bolesti i njene majke DIRNUĆE VAS U SRCE FOTO: PRIVATNA ARHIVA "Nema veze što mi je kosa opala, porašće, pa ću ponovo biti zlatokosa". Ovo je mala heroina Helena Gavan (4) iz Foče, koja je u svojoj borbi protiv opake bolesti ujedinila Srbiju i BiH, rekla mami nakon prve hemioterapije u Parizu, nakon što je munjevitom akcijom dobrih ljudi ove dve zemlje prikupljen novac za njeno lečenje. Pred njom je danas druga terapija, a narednih šest meseci sledi teška borba, za koju su Helenini roditelji sigurni da će izaći kao pobednik. - I ne pomišljam da bi moglo da bude drugačije. Ovu bitku dobijamo! - reči su Katarine Gavran koja već mesec dana, zajedno sa suprugom Radovanom, bdi nad svojom zlatokosom ćerkicom u bolničkoj sobi u Parizu, gde se mala Helena nalazi na lečenju. FOTO: PRIVATNA ARHIVA Helena Gavran i njena mama Katarina Sa nepune četiri godine, Helena Gavran iz Foče trenutno bije najvažniju i najtežu životnu bitku. A njenoj porodici život se preokrenuo ovog leta, kada je, do tada vesela, živahna i nasmejana devojčica počela svakodnevno da povraća, bude pospana, razdražljiva, ljuta, odbijala je da jede... Taj 17. avgust ova porodica zauvek će pamiti, na žalost, po lošim vestima - devojčici je dijagnostikovan hidrocefalus, a onda i maligni tumor na malom mozgu. Posle prvih operacija u Beogradu, ispostavilo se da je Heleni hitno potrebna pomoć za dalje lečenje u Francuskoj. FOTO: PRIVATNA ARHIVA / RAS SRBIJA Ova riđokosa devojčica uvek je bila vesela, nasmejana i vrlo radoznala Munjevitom brzinom u Srbiji i BiH odjeknula je vest da je za Helenino lečenje na klinici "Gustav Rosi“ u Parizu neophodno 545.509,40 evra, te su udruženim snagama dobri ljudi iz ove dve zemlje uspeli da skupe novac i pomognu nastavak lečenja ove riđokose lepotice. Sa svojim roditeljima Helena je tako već gotovo mesec dana u Parizu, a nakon prve hemioterapije danas sledi nova. Njena mama Katarina Gavran smogla je snage da ispriča za "Blic" kako je mala Helena i kako izgleda njihova borba. Svakodnevne injekcije - Helena se sada dobro oseća. U početku joj je bila loša krvna slika, zbog čega je svaki dan morala da prima injekcije za leukocite kako bi nastavila sa terapijama. Zahvaljujući tim injekcijama krvna slika se brzo popravila. Poslednjih dana bolje jede, raspoloženija je, evo sad baš pakuje svoje stvari jer uskoro idemo u bolnicu. Ukoliko sve bude u redu danas bi trebalo da primi drugu hemioterapiju - ispričala je juč "Blic" Katarina. FOTO: PRIVATNA ARHIVA Helena je trenutno sa roditeljima u Parizu, uspešno je prebrodila prvu hemioterapiju i sledi joj još pet Majka ove riđokose lepotice svesna je da pred njima težak period, ali se ona i suprug trude da ne razmišljaju o tome šta dolazi, već da dan za danom prebrode. Dva meseca neće smeti da izađe iz sobe - Lekari su nam rekli da bi lečenje u Parizu trebalo da traje oko šest meseci. Na svaki 21 dan radi se nova hemioterapija, a Heleni je određeno šest takvih. Rekli su nam da će prve tri biti nešto blaže, dok je druga polovina znatno komplikovanija. To podrazumeva ostanak u bolnici, boravak u sterilnoj sobi pod maskom ceo dan i tako čitava dva meseca- priča nam ova hrabra majka i nastavlja: FOTO: PRIVATNA ARHIVA - Sigurno je da će to biti naročito težak period za nju, kao i za nas jer tada roditelji mogu samo preko dana da ostanu. Noću je zabranjeno zbog toga što maske moraju da se menjaju na svaka dva sata, te lekari ne dozvoljavaju da se rizikuje u slučaju da roditelj zaspi i ne promeni masku. Trudimo se da ne razmišljamo o tom periodu. Malena Helana, kako nam keža njena majka, nije svesna težine borbe koju trenutno vodi. Odlazak u bolnicu objasnili su joj rečima: "To je samo zbog virusa koji će brzo proći". - Svesna je ona da se nešto dešava, ali joj mi ne pričamo o kakvoj bolesti je reč. Svakodnevno me pita kada će da ide njenoj staroj kući, sve joj nedostaje, njene mlađe seke, baka, drugari... Mi kažemo uskoro i da će sve ovo brzo da prođe - navodi Krstina. Reči deteta od kojih ti kreću suze... FOTO: PRIVATNA ARHIVA Helena Gavran Nakon prve hemioterapije Heleni je opala kosa, ali je njena majka našla način da joj i to ne predstavi kao nešto strašno. "To je trenutno moderno u Parizu", priča joj majka, kako bi devojčica lakše podnela novonastalu situaciju. - Rekla je: "Nema veze, onda ću biti moderna. A ionako će kosa brzo da mi poraste pa ću opet biti zlatokosa". Ma ona je nestvarno hrabra, baš smo juče suprug i ja komentarisali koliko se promenila nakon ove nevolje koja nas je zadesila, toliko je sazrela iako ima malo godina - primećuje Katarina. Hrabrost je Helena očigledno nasledila od roditelja, koji se lavovski bore pred najvećim životnim iskušenjem, jer kako kažu, u ovoj situaciji nema izbora, samo borba. FOTO: PRIVATNA ARHIVA Osmeh je Helenino najjače oružje - Uvek smo mislili da su tako teške životne situacije daleko od nas. Znate ono, nema šansi da se to nama desi... Pre ovoga nismo ni znali šta smo sve spremni da podnesemo. Suprug je možda jači od mene, ali to je valjda normalno. Nema predaje i nema nazad. Borimo se svaki dan, i kao što je prošla prva terapija, tako će i druga, pa treća i sve do pobede! Kao što Heleni kažem: "Sve će ovo proći", to upravo svakodnevno govorim i sebi - iskrena je Helenina mama. Kad dobri ljudi postoje sve je neizmerno lakše Ona ističe da nisu verovali da će velika suma novca za Helenino lečenje biti skupljena, a još manje tolikom brzinom. Dobrih ljudi ima, kaže, a osim što im je neizmerno zahvalna na materijalnoj pomoći, naročito je dirne svaka poruka podrške koju kroz suze čita. FOTO: PRIVATNA ARHIVA Od rođenja njene nebo plave okice su njen zaštitni znak, kao i njena prelepa riđa kosica - Zaista ne postoji reč kojim bih mogla da izrazim zahvalnost svim dobrim ljudima iz Bosne i Hercegovine i Srbije koji su skupili novac za Helenu. Koristim priliku da se zahvalnim i svim divnim ljudima koji mi pišu putem društvenih mreža. Dnevno mi stigne više od 50 poruka i trudim se da svima odgovorim. Kada Helena zaspi, ja ih čitam i, verujte mi, suza suzu stiže - naglašava Katarina. Život u Parizu je skup, ona i suprug ne govore francuski jezik, a koliko ima dobrih ljudi govori i to što im je jedan čovek prepustio stan da u njemu borave dok su na lečenju, a koji se nalazi pet minuta od bolnice. - To nam neizmerno znači, jer ne znam kako bismo mogli drugačije da finansijski da izdržimo, s obzirom na to da ovde stan ne možete pronaći ispod 800 evra mesečno. Osim toga, neizmerno smo zahvalni i jednom našem mladiću koji ovde studira, a koji se ponudio da pomogne u komunikaciji sa bolnicom - navodi majka Katarina primere kako sve ima dobrih ljudi. Preostali novac biče preusmeren za lečenje druge dece Malo ljudi zna da mnoge kontrole, kao i injekcije za leukocite koje malena Helena dobija nisu uračunate u ukupan iznos treba da se uplati do kraja novembra. Roditelji se nadaju da će prikupljenim sredstvima moći da pokriju troškove, a sve što bude izvan toga biće preusmereno na drugu decu koja su bolesna. - Iz iskustva drugih roditelja čuli smo da se neretko na fakturu dodaju razni drugi troškovi. Nadam se da ćemo uspeti sve da uplatimo. Videla sam da i dalje pristižu poruke za Helenu na devizni račun fondacije. Hvala svima, još jednom, sve što preostane biće preusmereno na drugu decu. Takođe, saznala sam da su mnoge samostalne organizacije organizovale koncerte za Helenu, s obzirom na to da je novac prikljupljen i to ćemo preusmeriti na druge - kaže nam ova hrabra majka.Kako nam je rekla, trenutno se u istoj bolnici leči i malena Petra Đorđević, koja nakon prvog dela terapije koje je primila u Beogradu, nastavlja borbu sa malignim tumorom u Parizu. - Helena i Petra su postale najbolje drugarice. Prija im vreme koje zajedno provode, jer sa ostalom decom koja su na lečenju ne mogu da se druže zbog jezičke barijere. U bolnici organizuju predstave i zabavu za decu, ali Helena i Petra ne razumeju jezik pa im je to otežavajuća okolnost. Proteklih dana smo uz dozvolu lekara provodili vreme napolju u parku, sve ono što Helena inače voli i radi kod svoje kuće - kaže ona. Kao što je trenutno njihov jedini izbor ova borba, tako je i pobeda jedini njen ishod. Ni mi ne pomošljamo da može da bude drugačije.
  12. Dušanova majka se obesila, progonjena traumom koju nije mogla da prevaziđe, otac se teško razboleo, postao invalid i preminuo, sestra ostala da živi sa uspomenom i tugom, dok postoji... Iskrsne mi pred ovim danom jedan razgovor. Kao i svaki roditelj, teme smrti sam morao da se neminovno dotaknem pred ozbiljnim pubertetskim pitanjem izazvanim odlaskom bliske osobe: „Šta osećaju ljudi dok umiru?“. Dugo sam tražio odgovor, „ne znam“, rekao sam, „valjda zavisi od toga kako umiru, gde, od čega, koliko su stari kad se to desi… Mislim da najveći broj ljudi ne zna ili ne želi da prihvati da upravo umire“. Izgovarajući te reči, znao sam da ne zadovoljavam tinejdžersku dilemu pred tako ogromnom temom. Setim ih se danas, kad mogu da to pitanje proširim: a tek kad umire dete, pod batinama, na trotoaru, napadnuto od čopora malo starijih dečaka, šta oseća to dete… Čist strah? Tugu? Samo bol? Jel ima uopšte te mašte koja to može sebi da predstavi ikako? Udarac boli. Puno udaraca donosi mnogo patnje. A smrt od batina je strašna, ponižavajuća, najgora moguća. Skoro da ne postoji mučniji način umiranja od izdisaja na pločniku, pod šutiranjem i batinama. I još kad si dete, od tek 13 godina, nevino, nedužno. Još uvek mogu da se dobro setim oktobra 1997. godine. Šta sam radio u to vreme, gde sam išao, s kim… Bila je to neka tek malo bolja godina u toj previše lošoj deceniji, rat u Bosni se završio, huškačka histerija kroz medije se kao bila slegla, na beogradskim ulicama više nije bilo svakakvih uniformi i oružja, delovalo je da je jedna ogromna teskoba ostala negde iza nas… Kako smo naivni bili samo. Radeći u kancelariji na Vračaru, često sam pešačio Njegoševom i dobro se sećam radnje na ćošku sa Beogradskom. Zapamtio sam je, između ostalog, što je radila i noću jer se često dešavalo da na poslu ostanem dugo i onda bih tu svratio za poneku sitnicu u vreme kad sve drugo usput nije bilo otvoreno, ali, i zbog ekipe koja je tu često gluvarila. Skins klinaca koji su često uveče stajali ispred, pili pivo i posmatrali prolaznike. Nisam ih nikad percipirao kao neku opasnost niti čak neprijatnost, nisam razumeo da nose neku opasnost u sebi, čak ni na nivou ulične čarke. Odrastajući u Beogradu osamdesetih i ranih devedesetih imao sam prilike da se više puta obrem u lošim situacijama i znao sam relativno pouzdano kako mogu da izgledaju oni sa kojima su šanse za problem prilično velike, i bio sam siguran da namrštene klince obrijane do glave ni u jednoj opciji ne vidim kao pretnju. Doduše, eto mene u to vreme sa 30-ak godina, 92 kilograma i već nekoliko godina u sali kik boks kluba gde se teško i ne baš pomirljivo vežbalo. Dušan Jovanović je imao 13 godina, bio je dete, mali detlić iz dvorišta u Beogradskoj. On nije bio velik, krupan, jak. Za njega je grupa ispred prodavnice značila opasnost. Smrtnu opasnost. U vreme dok sam ja sedeo i radio par ulica dalje, u sumrak tog 18. oktobra 1997, njega su sačekali i ubili, od batina, udarajući ga i gazeći tako malog. Dete. Tako, što je Rom. I onda su to malo telo iz koga je život već izašao kad mu je udarcem čizmom slomljen vratić, još tukli metalnim olukom odvaljenim sa susedne kuće, iz obesti, iz demonske strasti, iz nekog poriva koji normalni ljudi ne mogu da sebi predoče kao što ne mogu da predoče ni to šta misli i oseća onaj koji upravo umire, taj jedan dečačić, mali detlić iz obližnjeg dvorišta u Beogradskoj, umlaćen, prebijen, slomljen, zgažen. Jer je bio Rom. Te ogavne jesenje večeri pre dugih i davnih 22 godine. U 22 godine stane mnogo toga, prođu epohe, iščeznu imperije, stvore se nove, čitav svet se globalno promeni, u toliki period stane čitavo jedno poglavlje istorije. Pre 22 godine, nije bilo interneta, mreža, virtuelnog, govana raznih, nije bilo ko zna čega još sa čim se danas život čini nemogućim. Ali je bilo nasilja. Mnogo nasilja. Nasilje koje smo viđali godinama pre toga sa televizora bilo je ubilačko nasilje iz Vukovara, Gospića, Prijedora, Sarajeva, Mostara, iz tih nekih gradova gde su ljudi uzeli oružje i počeli besomučno da ubijaju one do sebe zato što su bili – „drugačiji“. "Drugačijost" je postala najopasnija osobina koju je neko u to zlo vreme na Balkanu mogao da ima. Biti drugačiji značilo je da ćeš opako nastradati prijatelju, samo kad bude tvoj red da naiđu oni od tebe drugačiji, da ih bude više, da budu uvereni u ispravnost svoje drugačijosti u odnosu na tvoju i da imaju konsenzus u toj formaciji da sa tobom i tvojom drugačijošću nešto treba da urade. Zlo i ubilačko, naravno. Bio ti civil iz Vukovara, vojnik JNA u Lori, žena iz sela u Bosni, ko god. Ili, tek i samo, mali Rom iz centra Beograda. Mnogo je smrti prošlo beogradskim ulicama i pre, i posebno posle, 18. oktobra 1997. godine, i od tad smo se nagledali svega. Smrt Dušana Jovanovića je imala svoj odjek tada kad se desila, mediji su izveštavali o tome, ubice su pronađene i procesuirane, i do sada su već odavno izašle iz zatvora. Zakon i sud su rekli da ih je bilo dvojica, iako je bilo puno tvrdnji da je čopor ubica brojao znatno više ruku i nogu koje su tukle, ko će ga znati, zemaljska pravda je zadovoljena, i to je to. Ništa dalje, ništa više. Ponekad se na godišnjicu pojavi neki tekst o samom događaju, kako je dete Dušan Jovanović izašao iz bezbednosti sobe i dvorišta u kome je živeo, da kupi „koka kolu“ u toj prodavnici na ćošku, mrestilištu velikih belih ajkula koje su stajale i čekale da rastrgnu plen, dete koje će vođeno željom da popije sok, nevino, sa očima izvan svake strave, zagaziti u smrtonosne vode. Neposredno nakon zločina javnost je proključala ogorčenjem i besom, delovalo je da je surovo ubistvo deteta kap koja je prepunila čašu mnogih ljudi prethodno primoranih da punih sedam godina gledaju orgiju mržnje, pozivanja na nasilje i, na kraju, i samo nasilje, koje se do juče dešavalo tamo negde, preko Drine i Save, i koje je, odjednom, prikazalo svoje strašno lice na ćošku Njegoševe i Beogradske ulice, na Vračaru, tu, tik uz nas. O tome šta se posle dešavalo, o toj daljoj stravi koja se nije okončala ubistvom, povremeno su pisale novine, gotovo kao svojevrstan kuriozitet: majka deteta se obesila, progonjena traumom koju nije mogla da prevaziđe, otac se teško razboleo, postao invalid i preminuo, sestra ostala da živi sa uspomenom i tugom, dok postoji. Jedan od ubica je dao neki intervju, izrazio kajanje, ne znam, nikada nisam imao snage da to čitam, niti me je zanimalo šta je imao da kaže. Danas je to čovek od nekih četrdesetak godina, negde živi, možda ima decu, šta god, i to je to. Nikad nisam mogao da se stavim u ulogu sudije u ovom slučaju, i da pokušam da stvari „sagledam“ i „sklopim sliku“. Od sekunde kad je javljeno šta se desilo, da je tik do naše kancelarije ubijeno dete od batina na trotoaru, nisam do danas mogao da savladam tu činjenicu, tu stravu čopora koji batina i gazi dečkića do smrti jer je taman, jer je Rom, jer je, ne znam šta, drugačiji. Ono demonsko u tom zločinu me je paralisalo tada kao i što me danas parališe, posle toliko godina i dodatnog nasilja kome svedočimo gotovo svaki dan kroz monstruoznu nekrofiliju tabloida svaki put kad se nešto zlo desi. Zbog tog demonskog me nikada nije zanimalo šta je ubica imao da kaže, ni tad ni posle. Svoj sud sam odmah doneo i od mučnine te spoznaje mi dugo nije bilo dobro, kao što mi nije ni sad, dok prebiram po sećanjima na taj nepojamni užas. Ono o čemu je tek mali broj novinara pisao, kako je Tema posustajala pred novim dnevnim vestima, je to da su mesto zločina na kome su ljudi dolazili i palili sveće više puta bilo oskrnavljeno, da su po njemu pljuvali i crtali skaradnosti, dolazili noću i šutirali sveće i cveće. Onda su otkrivani novi detalji koji su sklapali piramidu nasilja na čijem vrhu je stajala smrt deteta, a u onom ogromnom nevidljivom delu, ispod površine fokusa javnosti, stajali ti neki nezanimljivi podaci, da je otac ubijenog deteta nekoliko dana ranije na istom mestu dobio batine od iste grupe, da su mu tu šamarali i majku, da je u noći kad je Dušan ubijen nedaleko odatle na Tašmajdanu bilo još jedno prebijanje „drugačijosti“, pa da je u toku tih meseci neposredno pred ubistvo i posle njega, po beogradskim ulicama od batina bilo povređeno još mnogo ljudi, iz istog razloga. Jer su imali tamniju boju kože. Sva ta svedočanstva i detaljne opise svedoka prikupljao je Evropski centar za prava Roma, ERRC (European Roma rights center) koji je nepunih godinu dana kasnije objavio izveštaj o nasilju koje je vladalo na beogradskim ulicama u nedeljama kada je ubijen Dušan Jovanović, i od čijeg čitanja i danas ne bude dobro, iako neki odbrambeni mehanizam u ljudskoj psihi, taj osigurač koji želi da zaštiti od onoga što se teško podnosi, neprestano pred tim redovima govori "ma to je bilo pre dvadeset i nešto godina, davno, toga više nema…“ I možda zaista i nema, na taj način, tako eksplicitno i surovo. U međuvremenu smo se naučili mnogim stvarima, ratovi su konačno prestali, pozivi na mržnju i linč se strogo kažnjavaju iako tu i tamo iskoči poneki, lizne kao plamen odnekud, pa pred kažnjivošću odmah umine, kao siguran znak da i dalje ima loših misli i osećanja ali da je zakon možda uspeo da ih zauzda, koliko je to moguće. Strave i ubistva su postala lična, u porodici, među rođacima i komšijama, ili na parkinzima, eksplozivom, zbog mutnih poslova, čopori mladih ubica više ne idu i ne gaze drugačiju decu do smrti, ili bar tako mediji kažu, ne znam da li ERRC ili neka srodna monitoring organizacija ima neki svoj izveštaj sa drugačijim podacima, duboko se nadam da takvo nešto ne može da se danas i ovde sklopi. Na ćošku Beogradske i Njegoševe ulice već dugo nema one prodavnice, tu je odavno neka druga delatnost. Maloletne skinse takođe ne viđam po gradu već godinama, izgleda da je ta moda prošla ili se ugasila, ko zna. Nema ni malog Dušana. Tako, ne postoji više. Danas bi to bio čovek od 35 godina, imao bi svoju decu, neki posao, nečim bi se zanimao. Njegov sin bi iz tog dvorišta izlazio da kupi „koka kolu“ u supermarket na vrhu ulice, malo gore uzbrdo, i vraćao bi se uvek kući. Ispred tog supermarketa ne gluvari i ne pije pivo niko, kupci ulaze i izlaze, niko ih ne presreće i ne ubija batinama. I to je to. Jesen, oktobar…
  13. Зимус смо на страницама нашег Форума објавили причу колеге Андреја Млакара о медијском аспекту приче о (могућем) обарању америчког бмбардера Б-2. Та тема је овде: Данас, на 20-ту годишњицу (наводног) обарања (20. мај 1999. године), Андреј се потрудио да своју анализу уреси још по којим податком... Ove godine 20. maja navršava se okrugla godišnjica “navodnog“ obaranja strateškog bombardera B-2A. Zašto navodnog pod znacima navodnika upitaće neko? Pa zato jer upravo priča o B-2 izazvala je najviše polemike i osporavanja, a bogami pljuštale su i uvrede. U poplavi raznih nestručnih, senzacionalističkih i paušalnih priča, izjava, jeftinih i komercijalnih istupa, prilika je da se upoznamo šta se stvrno te noći desilo iz pera stručnjaka, autora knjige koji ima pun mandat da zajedno sa svojim ratnim drugovima govori o tome. Oni su događaj stvorili i jedino oni ga mogu najvernije opisati. Priča o obaranju američkog strateškog bombardera B-2 na nebu Jugoslavije te ratne 1999. i dalje 20 godina kasnije ne jenjava. Priča koja i dalje budi maštu kako običnog sveta, tako i novinara, geopolitičara i analitičara dobila je status mita o kome se mnogo zna, ali malo ima konkretnih dokaza. Zato sam znatno ranije odlučio da ovu temu konačno rasvetlim i da na osnovu informacija i dokaza koji su ovde objavljeni sami čitaoci izvuku zaključak o tome šta se tačno desilo 20. maja 1999. u ranim jutarnjim časovima. Znatno pre ovog teksta prošle godine objavljen je sticajem okolnosti tekst o medijskom aspektu ove priče. Sada donosimo i ovu s čime će priča o događajima te ratne 1999. na nebu Srbije dobiti konačno celinu. Kroz kazivanja svojih ratnih drugova i svoje analitičke tekstove pukovnik Vojske Srbije Slaviša Golubović opisao je u prvom izdanju svoje knjige „Pad noćnog sokola“, situaciju koja se dešavala te noći na nebu šireg rejona Beograda. U poplavi raznih nestručnih, senzacionalističkih i paušalnih priča, izjava, jeftinih i komercijalnih istupa, prilika je da se upoznamo šta se stvrno te noći desilo iz pera stručnog lica, autora knjige koji ima pun mandat da zajedno sa svojim ratnim drugovima govori o tome. Oni su događaj stvorili i jedino oni ga mogu najvernije opisati. Treći raketni divizion 250. raketne brigade PVO VJ 19. maja te ratne 1999. godine nalazio se u rejonu sremskog sela Bečmen na vatrenom položaju. Tog dana dežurstvo na komandnom mestu 3. raketnog diviziona PVO preuzela je borbena posluga u sledećem sastavu: potpukovnik Đorđe Aničić rukovalac gađanja, potporučnik Miodrag Stojanović pomoćnik rukovaoca građanja, major Milorad Roksandić komandir raketne baterije, poručnik Tiosav Janković oficir za vođenje raketa, stariji vodnik Dejan Tiosavljević operator po praćenju F-1, zastavnik Dejan Matić, operator praćenja po F-2, vojnik Dejan Đorđević, poslužilac planšete, vojnik Slaviša Pavlović, poslužilac Odeljenja izvora napajanja, vodnik I klase Vladimir Ljubenković poslužilac na OASt, vojnik Vladimir Radovanović, poslužilac na OASt i vodnik Željko Jaćić poslužilac na IRZ. Divizion se nalazio u pripravnosti broj 3. Zbog jednodnevnog odsustva pojedinih pripadnika neki članovi borbene posluge dežurali su 24 časa. Dvadesetak minuta pre ponoći, divizion je sa Komandnog mesta raketne brigade PVO, po naređenju načelnika grupe za borbeno komandovanje, priveden u pripravnost broj 1. Nekoliko minuta posle ponoći 20. maja rukovalac gađanja potpukovnik Đorđe Aničić usmerio je pažnju borbene posluge na cilj koji se približavao na daljinu 16 do 17 kilometara, sa azimuta 170- 180 stepeni. Oficiri za vođenje raketa poručnik Tiosav Janković izveštava da je otkrio cilj, ubrzo sledi lansiranje dve rakete i njihov susret sa ciljem na daljini oko 11 kilometara.. Ono što je usledilo posle bilo je na šta su lansirane dve rakete i šta je to bilo pogođeno?! Članovi borbene posluge su ubeđeni da je pogođen avion, neki od njih su ubeđeni da je to strategijski bombarder B-2. Sve je ostalo na tome jer kako je vreme odmicalo tako su se izjave o ovom događaju menjale, misterija rasla u ovih 19 godina, a dokaza nigde. Stručna javnost se skoro nije ni oglašavala, ali zato jestu tabloidi i pojedini njuz portali, koji su od toga pravila naučnu fantastiku. Nedostatak opipljivih dokaza i verodostojnih svedoka celu priču su sveli na nivo mita i fantazije kao što je to slučaj sa bombardovanje aerodroma Tuzla u BiH i Rinas kod Tirane. Divizion je do te misteriozne noći lansirao ukupno sedam raketa i oborio dva neprijateljska aviona taktički bombarder F-117A i lovac F-16CG. Piloti oba aviona su se katapultirali, posle čega su spaseni. Iako uspešniji od ostalih raketnih diviziona brigade, starešine 3. raketnog je mučio problem nesipravnosti kanala druge rakete, koji je posle privremeno bio rešen zamenom odgovarajućeg bloka koordinatonog sistema.. SVEDOČENJE DELA NEPOSREDNIH AKTERA GAĐANJA ” Pažljivo pratim kretanje odabranog cilja, koji kroz nekoliko okretaja antene dolazi na daljinu 17 do 18 kilometara. Odraz cilja je vrlo specifičan. Do sada sam u borbenom radu naučio kako na ekranu izgleda radarski mamac, kako izgleda vučeni mamac. Ovo je nešto drugo i prvi put vidim. Mnogo je veće i ima oblik nepotpunog tupog jednokrakog trougla. Komandujem ” Visoki” na daljini od 16 km i ” antena”. Za svega par sekundi oficir za vođenje raketa Janković pronalazi cilj, koji kreće u manevar, dovodi u presek markera. Predaje ga na praćenje operatorima koji ga uspešno prihvataju i stabilno prate. Već posle dve – tri sekunde komandujem: “Lansiraj, TT”;. Zaglušujući pisak, paljenje startnih motora i start prve rakete sa lansirne rampe, a posle pet sekundi i druge. Janković izveštava: “Parametar 4,4 km, visina 7, brzina 200m/s, a odmah i “; Prva lansirana, prva zahvaćena, druga lansirana, druga zahvaćena, vođenje normalno”. Tiosavljević komentariše: ” Šta je ovo?” Dok očekujem rezultat Janković izveštava: ” Prva eksplozija, druga eksplozija, daljina 13 km……Oni u vazduhu kao da znaju. Uskomešali su se i kompletazn nalet, najjači od početka rata kako sam ja u smeni ide na nas… Putem glasonogovorne veze naređujem komandiru odeljenja izvora napajanja, starijem vodniku Maletiću da izađe i proveri šta je sa lansirnom rampom, sa koje su lansirane rakete. Izveštava da je jedna raketa pala sa strele, da su avioni i dalje u vazduhu i da se jasno vide njihova navigaciona svetla. Aviona “milion”u vazduhu. Naleću u talasima na nas u tri pravca, od kojih jedna vodi kroz zonu zabrane 1.LR….“ , napisao je u svom svedočenju potpukovnik Đorđe Aničić, rukovalac gađanja koje je objavljeno u prvom izdanju knjige „Pad noćnog sokola“, autora pukovnika Slaviše Golubovića. “ Ušli smo već u novi dan kada je nekoliko minuta posle ponoći rukovalac gađanja nagovestio ulazak ciljeva u našu zonu uništenja…. Komande su mu jasne, nema dileme šta nam je činiti, a onda je sve išlo kao na filmu. Školski! Komandovanje za otkrivanje cilja, praćenje, lansiranje dve rakete, izveštaj o pogotku, upotreba imitatora zračenja… Rutinski kao da to radimo svaki dan…, piše u istoj knjizi pomoćnik rukovaoca gađanja rezervni poručnik Miodrag Stojanović. “Rakete se približavaju. U tačnu bazu ulazi prva i eksplodira u rejonu cilja na daljini od oko 11 km. Odraz eksplozije je veliki. Izveštavam, a brzo stiže i druga. Eksplodira i ona. Odraz eksplozije se širi oko cilja. Prizor je izuzetan… Nalet se nastavlja. Uglavnom dolaze sa juga. Iz nama nepoznatih razloga na prvoj lansiranoj rampi sa koje su odletele dve rakete, signalzacija pokazuje da nema preostale dve. Druga lansirna rampa za ovaj pravac je u zoni zabrane… U smeni smo ostali do narednog jutra, kada je u jedinicu došao i Komandant korpusa PVO, pokojni general Branislav Petrović. Čestitao nam je uspešno dejstvo i rekao koji je tip aviona pogođen. Sa terena tog jutra izostale su slike olupine aviona, tako da smo ostali uskraćeni za konačnu potvrdu da je srušen. Mnogo je podataka koji su išli u prilog različitim verzijama gađanja. Od mamaca aviona F-15 pa sve do aviona B-2. Kako je vreme prolazilo ostala je samo poslednja opcija, koja ima mnogo zagovornika i protivnika. Nismo našli delove pogođenog aviona, pa je i danas, kao i onda, podjednako nezahvalno i neprofesionalno tvrditi o kom je avionu reč. Ipak, priče o mamcu sam i tada smatrao besmislenima jer sam bio uveren da je reč o pravom cilju. Danas, sa više iskustva i nekoliko mirnodobskih bojevih gađanja, bez ikakve dileme, potpuno sam siguran da je gađan ” živ” cilj i da je pogođen sa dve rakete“, napisao je u istojimenovanoj knjizi pukovnik Tiosav Janković koji je danas na funkciji komandanta 250. raketne brigade, a to 20. maja bio je poručnik. “ U prvim minutama posle ponoći 20. 5. 1999. primljeno je nekoliko izveštaja sa terena o neobično jakoj buci u vazduhu, po opisu osmatrača, kao da je nešto pokvareno, krlja, guši se…, nisko je ne vidi se, ali se baš čuje.. Te informacije su bile sa područja zapadno od Beograda… Malo kasnije sam se čuo sa kolegom iz grupe za praćenje avioradio-saobraćaja u sastavu Republičke državne bezbednosti, koji mi je potvrdio da je aktivnost neprijatelja bila neuobičajena i da ” su se baš uzmuvali”. Radio-amateri iz Republike Srpske su uočili aktivnost SFOR-a i obavestili o prelasku grupe vozila iz Bosne i Hercegovine na teritoriju Hrvatske. Nešto neuobičajeno se dešavalo, ali preciznije informacije o mestu pada letelice nismo mogli da dobijemo.. Kao i u prethodnim slučajevima kada su oboreni avioni F- 117A i F-16 CG, registrovan je veći broj neprijateljskih letelica u vazduhu, način komunikacije i ponašanje naših osmatrača sa terena, ukazivali su na to da se desilo nešto izuzetno i različito od situacija koje su nastale nakon obaranja prethodna dva“, napisao je radio amater Dragan Antonić u prvom izdanju knjige Pad noćnog sokola . NEŠTO NEOBIČNO SE DESILO Rano ujutro 20. maja 1999. godine zamenik predsednika mesne zajednice Deč pitao je komandanta diviziona pukovnika Zoltana Danija: “Šta ste to radili noćas, videli smo gađanje, šta ste ono pogodili? Kad je to proletelo ovuda čulo se nešto neobično kao zvuk pokvarenog krunjača za kukuruz. Odlete prema Hrvatskoj! Takođe nekoliko pripadnika policijske stanice i jedan predstavnik Civilne zaštite u Vinkovcima navode: “Noćas je kod nas u Spačvanskoj šumi palo nešto ogromno. Vatrogasci su išli da gase požar. Kad su došli tamo ugledali su nešto nalik na leteći tanjir. Palo je kao da je spušteno odozgo, ali je izlomljeno. Liči na avion, ali ne zna se koji. Crn, ogroman, ravan, ima zaobljene ivice i nema ni jednu vertikalnu površinu. Za veoma kratko vreme došli su pripadnici SFOR iz Bosne i okružili ceo taj prostor. Nije više moglo da se priđe. Sledeća tri meseca u tu zonu su neprekidno ulazili i iz nje izlazili kamioni sa ceradom. Očigledno su nešto prevozili. Na kraju je odnet i čitav sloj zemlje, a na tom mestu je ostalo jezero. Inspektor u MUP-u R. Hrvatske koji je u to vreme radio u policijskoj stanici u Vukovaru, u razgovoru sa zastavnikom Milanom Barvalcem navodi: “Tokom te noći situacija u stanici se veoma uzburkala i bila je prava uzbuna. Šef specijalne jedinice je uputio jedinicu u Spačvansku šumu sa zadatkom da se ceo prostor opkoli i zabrani ulazak bilo kome. Govorilo se pao je avion i tamo niko ne sme da uđe. Prema atmosferi koja je vladala i ponašanju odgovornih siguran sam da je u tu šumu nešto važno palo“. Beogradski nedeljnik Ilustrovana politika u broju 2106 od 29. maja 1999. godine, u tekstu pod nazivom „Uhvaćen i nevidljivi duh” između ostalog konstatuje: „Direktan pogodak u kabinu američkog B-2A zauvek je okončao njegov let i osujetio nameru da već ranjenom Beogradu zada još teži udarac. Dim je kuljao, plameni jezici su gutali “nevidljivo” krilo. Crna ptičurina se strmoglavila ka zemlji, a ostale dve su već bežale ka bezbednim visinama, okrenuvši kljunove prema polaznim bazama.” Svoje pretpostavke o gađanju ovog bombardera iznosi i general-pukovnik Spasoje Smiljanić u svojoj knjizi Agresija NATO – Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana u odbrani otadžbine: „Pričalo se i pisalo da je posle dejstva po objektima u rejonu Beograda, u Spačvanske šume (južno od Vinkovaca) pao jedan strategijski bombarder B-2A, te da je u vreme pada iz Tuzle pokrenuta specijalna američka jedinica. U toku agresije javljali su: služba osmatranja i obaveštavanja (OiO), radio-amateri, vizuelni osmatrači, prijatelji iz okruženja, a naveliko i sredstva informisanja javnosti…” OPRAVDANOST SUMNJE Dvadesetog maja 1999. godine borbena posluga 3. rd PVO je po svim pravilima borbenog rada i odredbama pravila gađanja izvršila uspešno dejstvo po cilju u vazdušnom prostoru. Ipak, dilema na šta su lansirane dve rakete i šta je i da li je pogođeno u prvim minutama 20. maja ni do današnjeg dana nije potpuno otklonjena! Članovi borbene posluge, potpuno uvereni u uspešno dejstvo i ohrabreni raznim „povoljnim ” vestima svih ovih godina, sigurni su da je pogođen avion. Neki od njih su i ubeđeni da je reč o strategijskom bombarderu B-2A. Stavovi pretpostavljenih starešina i komandi ovom događaju varirali su tokom vremena. Rano ujutro 20. maja, koji sat nakon izvršenog dejstva, general Branislav Petrović je prilikom svečane dodele odlikovanja i unapređenja pripadnicima Korpusa PVO u selu Bečmen, starešinama diviziona čestitao i uspešno dejstvo prethodne noći. Istakao je da su pripadnici diviziona ponovo osvetlali obraz našoj PVO pogodivši još jedan neprijateljski avion, ovog puta, po njegovim rečima, avion F-15. Ipak, bez delova i slika oborenog aviona, nekih drugih konkretnijih podataka il priznanja suprotne strane, takva potvrda uspešnog dejstva nije bila uverljiva. U tadašnjim analizama i izveštajima Komande brigade ovo gađanje je okvalifikovala kao uspešno. Komanda brigade je tokom rata rigorozno ocenjivala gađanja potčinjenih jedinica, tako da bez čvrstih dokaza i jasnih pokazatelja gađanja nisu kvalifikovana kako pogodak i uništenje cilja. Na ovaj način Komanda brigade je skoro sigurno umanjila svoje i rezultate svojih jedinica, ali je zarad objektivnosti sprečeno amatersko licitiranje o broju i vrsti uništenih ciljeva, navodi Golubović. ŠTA JE ONDA ISTINA Stručna javnost se nerado oglašavala o ovom događaju, a u retkim prilikama kada se neko izjašnjavao, bili su to ili prepisani stavovi nekih članova posluge ili krajnje skeptične izjave, koje nisu ostavljale ni trunku verovatnoće da je takvo nešto uopšte moguće. Stalne polemike na pojedinim forumima, povremeni članci u novinama, kao i sporadični komentari pojedinih analitičara, daju za pravo da kažemo da je i šira javnost ostala uskraćena za istinu o ovom intrigantnom događaju. Nedostatak opipljivih dokaza i razumljivo ćutanje suprotne strane trajno su zamrznuli podeljene stavove, tako da su obe strane uvek mogle pronaći dovoljno argumenata za svoje mišljenja. Povremeno objavljivanje članaka o obaranju B-2 znalo je na trenutak da uzburka pažnju javnosti, rasplamsa sporenja na forumima, a već koji dan kasnije slučaj se kao nerešen privremeno arhivira. Razlozi za ovo su pre svega izostanak temeljne i stručne analize smatra autor. Imajući u vidu da su stelt bombarderi B-2A praktično otvorili vazdušnu kampanju u agresiji NATO-a na SRJ, da je za 78 dana rata šest aviona ostvarilo 34 leta (51 pilot) iz SAD u SRJ, da su 23. aprila 1999. godine sa osam bombi od po 907 kg srušili most na Dunavu u Novom Sadu, da su i raketni sistemi NEVA bili meta njihovih bombi , kao i da je 20. maj 1999. godine bio njihov poslednji dan leta u operaciji Allied Force, može se osnovano pretpostaviti da je te noći bombarder B-2A bio u vazdušnom prostoru šireg rejona Beograda i da je gađan od 3. rd PVO, navodi se u knjizi. ZAKLJUČAK Na kraju ovog teksta valja reći da postoji veliki broj pitanja koja su ostala bez odgovora, a dodatno pitanje da li je” vuk sit, a sve ovce na broju? i dalje ostaje otvoreno usled zaključanih vrata u kući najveće supersile Sjedinjenih Država. Istina je jedna da će se o ovome dok se ne pruže validni dokazi i dalje prepričavati po medijima i forumima, a silueta B-2 iscrtana na komandnoj kabini raketnog sistema ” Neva” biće pokazatalje za naredne generacije da utvrde šta se to tačno desilo na nebu Jugoslavije-Srbije tog 20.maja ratne 1999. Kao novinar, imao sam priliku da se upoznam tokom pisanja i sa rukopisom drugog izmenjenog i dopunjenog izdanja knjege „Pad noćnog sokola“ . Njen autor, pukovnik Slaviša Golubović, uspeo je posle godinu dana mukotrpnog istraživanja da dođe do novih saznanja i odgovori na mnoga pitanja. Odgovori će konačno u potpunosti rasvetliti šta se te noći desilo, a šta se dešavalo narednih devet godina kako bi se prikrio stvarni gubitak. https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2019/05/03/gadanje-pod-velom-tajne-obaranje-bombardera-b-2-od-mita-do-istine-20-godina-od-price-koja-je-podelila-srbiju/
  14. Kakvi glasovi dolaze iz crkve? Koliko crkva utiče na zbivanja u društvu, a koliko zbivanja u društvu utiču na nju? Da li je glas patrijarha glas cele crkve? Kakav odnos ima prema protestima, a kakav prema vlasti, kako vidi odnos mladih prema crkvi, ko je podržao njegovo pismo pročitano na protestu? U Pressingu je govorio sveštenik Nenad Ilić.
  15. FOTO: VLADIMIR ČEH / PRIVATNA ARHIVA Devojčica kleči pored bake koja prosi u Knez Mihailovoj, razgovaraju neko vreme, a onda sledi - topao zagrljaj. Sve je to zabeleženo na fotografijama koje pogađaju pravo u srce. FOTO: VLADIMIR ČEH / PRIVATNA ARHIVA Baka i tinejdžerka u Knez Mihailovoj Autor fotografija, Vladimir Čeh, juče je šetao glavnom gradskom štraftom i video potresnu scenu. Nije saznao o čemu su pričale "devojčica sa rančetom i baka sa čančetom", kako je opisao ove foto-zapise na društvenoj mreži Fejsbuk. FOTO: VLADIMIR ČEH / PRIVATNA ARHIVA - Video sam da devojčica kleči i da razgovara sa bakom. Kada su se zagrlile, srce mi se steglo. Nisam želeo da ih ometam i prilazim, već sam samo fotografisao. Inače, baka koja prosi je gotovo svaki dan tu, nedaleko od Srpske akademije nauka i umetnosti - kaže Vladimir za "Blic". FOTO: VLADIMIR ČEH / PRIVATNA ARHIVA Zagrljaj tinejdžerke i bake Iako se ne zna o čemu su razgovarale, jedno je sigurno, ovakvi gestovi vraćaju veru u ljude. U Beogradu više od 2.000 beskućnika Podsetimo, procenjuje se da u Beogradu živi više od 2.000 beskućnika,smeštajni kapaciteti prihvatilišta su mali, te su mnogi prinuđeni da po ceo dan provode na ulici nadajući se da će od dobrih ljudi dobiti "neki dinar" tek toliko da "preguraju" dan. https://www.blic.rs/slobodno-vreme/vesti/tinejdzerka-je-klekla-pored-bake-koja-prosi-u-centru-beograda-kratko-su-popricale-a/72bddw6
  16. Džesa van der Vart i Rozalijen Izrael, holandske pastorke, obično stižu u crkvu na biciklima koje voze kroz ulice Amsterdama sve do protestantske parohije u centru grada. Fotografije: Dmitrij Kostjukov za Njujork tajms Pastorka Rozalijen Izrael, gore, drži službu u crkvi Betel u Holandiji kako bi zaštitila porodicu iz Jermenije od deportacije Nedavno su spakovale svoje odore u gepek automobila i odvezle se u Hag. U osam uveče preuzeće službu od lokalnog sveštenika u crkvi Betel, a njih će u jedanaest zameniti grupa iz grada Vorburga koja će čitave noći, sve dok ne svane, pevati himne i izgovarati molitve. Maratonska crkvena služba koja je počela krajem oktobra nije prestala otada i nikada se ne zaustavlja. Prema holandskom zakonu, policija ne sme da prekine crkvenu službu da bi izvršila hapšenje. Tako imigracione vlasti neće moći da uđu u ovu crkvu i uhapse petočlanu porodicu Tamrazijan, izbeglice iz Jermenije koje su u crkvi pronašle utočište nakon što je trebalo da budu deportovane. Služba koja je počela kao poslednji pokušaj lokalnih sveštenika da spasu ovu porodicu sada je nacionalni pokret u kojem učestvuju pripadnici sveštenstva iz sela i gradova širom Holandije. Više od 550 pastora dosad je držalo službu jedan za drugim u crkvi Betel, želeći da zaštite jednu ranjivu porodicu. "To je ono što propovedamo na delu", kaže Van der Vartova. U trenutku kada je relevantnost hrišćanstva u Evropi vrlo upitna – a ksenofobija i nacionalizam jačaju – ove službe takođe su podsetnik na uticaj koji religijske institucije i dalje mogu da imaju u pretežno sekularnoj Zapadnoj Evropi. Pastori su zaštitili porodicu; porodica je pastorima dala povod da demonstriraju moć vere. "Mi se kao zapadnjačke crkve borimo zato što smo sve više marginalizovani, ali osećamo da je ovo što radimo sada relevantno", kaže Izraelova, generalni sekretar Protestantske crkve u Amsterdamu. Nacionalisti se već nekoliko godina unazad služe ksenofobičnim porukama kako bi dospeli na funkcije u Italiji, Mađarskoj i Austriji, ali i postali relevantni politički faktori u Švedskoj, Nemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Holandiji. Van der Vartova ističe da ova maratonska služba pokazuje da ona druga Evropa još uvek postoji. "Često mislim da su ovo vremena u kojima je sve manje solidarnosti", kaže ona. "Ali ova inicijativa je upravo o solidarisanju i to je ono što mi daje nadu." Priča o službi počela je u mestu nadomak Amsterdama u koje se porodica Tamrazijan – sa troje dece, Harijarpi (21), Varduhi (19) i Sejran (15) – doselila nakon što je otac bio primoran da izbegne iz Jermenije iz političkih razloga 2010. godine, kaže pastor Derk Stegeman, glavni organizator službe. Na zahtev porodice, njihova tačna situacija je još uvek tajna, kao i imena roditelja, kako bi se izbegle posledice po rođake koji su još u Jermeniji. Holandske vlasti su pokušale da dva puta za šest godina porodici odbiju zahtev za azil, ali su oba puta bile poražene na sudu. Vlada je ipak uspela da istera svoje iz trećeg puta, iako je sve troje dece u zemlji provelo više od pet godina. Portparol holandskog ministra pravde i bezbednosti izjavio je da vlada ne može da komentariše pojedinačne slučajeve, ali da, generalno govoreći, porodice mogu da se kvalifikuju za amnestiju ukoliko su spremne da sarađuju sa vlastima koje moraju da ih deportuju iz zemlje. Kako bi izbegli opasnost za koju veruju da ih čeka u Jermeniji, porodica Tamrazijan nije sarađivala sa vlastima, već je utočište pronašla u crkvi Katvijk, u gradiću u kojem su živeli. Kada ta crkva više nije imala sredstava da ih zaštiti, crkva Betel ih je primila. Pored danonoćnih službi, crkva je obezbedila i psihološku pomoć za porodicu, kao i učitelje za decu koja više ne mogu da odlaze u školu ili fakultet. Pastori su obećali da će se služba odvijati do daljeg – čak i nakon što je jedan holandski zvaničnik saopštio da vlada ostaje pri svom mišljenju. U jedanaest sati, pastorke iz Amsterdama napustile su crkvu, a njih je zamenila grupa koja samo što je stigla iz Vorburga. Dok je Izraelova izlazila iz kapele, Harijarpi joj je rekla da je bila inspirisana da napiše pesmu o jednom od psalama koje su pevali. "Za mene je reč upravo o tome", kaže Izraelova. "Možete pročitati taj psalam sto puta, a da vas ne dirne. Ali ovde, večeras, u crkvi Betel, ovo je stvarno." © 2018 The New York Times TEKST IZ NOVOG BROJ NJUJORK TAJMSA NA SRPSKOM JEZIKU, POKLON SVIM ČITAOCIMA UZ NOVI BROJ NEDELJNIKA KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA, 17. JANUARA https://www.nedeljnik.rs/nytinternationalreport/portalnews/crkvena-sluzba-u-holandiji-koja-traje-mesecima/?fbclid=IwAR2K3wShreAJ0a1NoIYiWXCGaATmQTGzS7-NpCrF89yb-0uhBOcLrq8WdjE
  17. Sigurna sam da vam se ova situacija bar malo, ako ne i previše, čini poznatom: sutra imate važan test na fakultetu ili bitnu prezentaciju na poslu, ali umesto da zagrejete stolicu… „Hej, zašto ne bih pogledao/la jednu epizodu serije? Ili jednu celu sezonu? Prijatelji zovu na druženje – zašto da ne! Izlazak kažeš?! Jedna čaša vina, ma šta je to, mogu ja i dve-tri!” Ako ste od retkih osoba koje baš nikad ne odlažu posao do poslednjeg momenta, čestitamo – ovaj tekst nije za vas! Ali budući da smo mi psiholozi, znamo zašto ste kliknuli baš na ovaj naslov, zato nastavite da čitate ovaj tekst. Samohendikepirajuće strategije Fenomen da, pred zadatak koji je važan ali nismo sigurni da li ćemo ga uspešno odraditi, prokrastiniramo i izbegavamo trud je toliko učestao da su psiholozi posvetili čitav niz istraživanja kako bi bolje razumeli čudnu čovekovu prirodu: Umesto da se maksimalno potrudimo kada se plašimo da će uspeh izostati, mi radimo potpuno suprotno! Gledamo TV, pijemo, izlazimo, guramo pod tepih ili se zatrpavamo drugim obavezama. Psiholozi ovu pojavu nazivaju – samohendikepirajuće strategije
  18. Jerihonska ruža je neobična biljka koja potiče iz pustinja Jordana i Izraela, pa se zbog toga naziva i pustinjska ruža. Ona raste u pustinjskim delovima Svete zemlje, naročito u okolini grada Jerihona po kome je i dobila ime. U celom svetu je poznata pod nazivom "biljka koja se ponovo rađa". Zato što u suvom stanju ima oblik loptice koju vetar kovitla pustinjom poznata je i i po biblijskom nazivu kovitlac, u Egiptu je poznata i kao Marijina ruka, a u Alžiru kao Fatimina ruka. Smatra se i simbolom novog i večnog života i nazivaju je i svetom ružom i vesnicom uskrsnuća. Jerihonska ruža se prvi put pominje osam vekova pre nove ere. Ona je često povezana sa životom Isusa Hrista. Jedna legenda propoveda da je rasla uz put kojim je Sveta Marija bežala iz Nazareta u Egipat kako bi spasila sina Isusa od stradanja i na taj način im pokazivala put kroz pustinju. U znak zahvalnosti Sveta Marija joj je podarila dug život. Jerihonska ruža je nastavila da cveta kroz ceo život Isusa Hrista, a smanjila se i umrla kada je on morao da napusti ovaj svet. Iznenađujuće je da je i ona oživela nakon uskrsnuća Isusa Hrista, iz groba tri dana nakon njegove smrti. U starom Egiptu jerihonska ruža je bila čaroban simbol plodnosti. Različita istorijska svedočanstva kažu da su beduinske žene pile vodu, u kojoj su namakale ružu i sa njom smanjivale različite bolove i ubrzavale proces ozdravljenja. Zbog verovanja u večni život, u vaskrsenje iz mrtvih, na Istoku su u davna vremena stavljali jerihonsku ružu u mrtvačke sanduke i grobove. Na povratku sa pohoda u Svetu zemlju krstaši su jerihonsku ružu doneli u Evropu, gde je postala dragocena botanička relikvija. Posebno je cenjena u Bavarskoj. Veruje se da porodici koja je neguje donosi sreću i blagoslov, a postoji običaj darivanja ove ruže mladencima na dan svadbe. U nekim državama postoji tradicija da se jerihonska ruža prenosi iz generacije u generaciju, odnosno iz porodice u porodicu, a obično se oživi u vreme Uskrsa i Božića. Babice su je vekovima koristile za olakšavanje porođaja. Kada buduću majku počnu hvatati trudovi, ruža se zaliva običnom mlakom vodom i ona se zazeleni i razgrana pre nego što dete dođe na svet. Ta se ruža poklanja tom detetu i ona treba da ga prati čitav život donoseći mu blagoslov i sreću. http://www.artnit.net/flora-doma/item/4849-jerihonska-ruža-biljka-koja-se-ponovo-rađa.html
  19. Već osamdeset pet godina Jadranskim, Sredozemnim, njegovim rubnim morima ( Jadranskim, Jonskim, Egejskim, Crvenim, Maramornim i Tirenskim morem) ali i Atlanskim okeanom ( tri puta) plovi škola pod jedrima- školski brod „Jadran“ na kome se obučavale i sticale pomorske veštine i znanja generacije pomoraca sa istočne obale Jadrana. Brod je preživeo sudbinu velikih država koje su nastale i nestale na ovom prostoru od Kraljevine Jugoslavije, SFR Jugoslavije, SR Jugoslavije do Državne zajednice Srbije i Crne Gore i same Crne Gore koja ga i danas koristi povremeno za krstarenja, ali više za protokolarne svrhe. Internet je prepun slika ovog gracioznog broda koji zadivljuje lepotom dok uplovljava ili isplovljava sa razapetim jedrima. Međutim malo ljudi posebno u Srbiji zna da ovaj brod i na svoj 85. rođendan vodi novu bitku kome će pripasti.. Njega danas zvanično traži Hrvatska, koja optužuje Crnu Goru da ga je ukrala 1991. godine iako se „Jadran“ tada nalazio na redovnom remontu u Zavodu „Sava Kovačević“ u Tivtu. Tu je inicijativu još pre osam godina pokrenula Pomorska udruga „Vila Velebita“, a podržao ju je i tadašnji predsednik Stjepan Mesić. Pre godinu dana i hrvatski ministar odbrane Damir Krstičević ponovo je pisao svom crnogorskom kolegi Predragu Boškoviću da se jedrenjak „Jadran“ mora vratiti u Hrvatsku. A s proslave 85. rođendana tog jedrenjaka, Bošković je nedavno odgovorio da „Jadran“ ostaje u Crnoj Gori, da će ploviti pod crnogorskom zastavom, te da će moći da ga koriste svi saveznici Podgorice. Krstičević, međutim dan kasnije je izjavio: „Školski brod ‘Jadran’ je vlasništvo Republike Hrvatske i neraskidivi deo hrvatske pomorske istorije. Hrvatska će preduzeti sve legitimne korake kako bi spomenuti brod bio vraćen pod hrvatsku zastavu, a od Crne Gore očekuje sprovođenje dogovora o sukcesiji i poštovanje međunarodnog prava.“ Novinski natpisi i dalje pljušte kao letnji pljusak, ali Podgorica, a ponajviše Zagreb zaboravlja da ovaj brod ima doduše nevidljivog trećeg suvlasnika (Srbija) koga niko ništa ne pita, doduše on se i sam ne oglašava povodom ovog pitanja iako je dao najviše novca za kupovinu jedrenjaka preko doborovoljnih priloga i novca dobijenog ratnim reparacijama. Političko obeležavanje rođendana broda Pre samog vrhunca proslave rođendana „Jadrana “ iz Zagreba je stigla je preko tamošnjih medija vest, da su neformalni krugovi odlučili da blokiraju ulazak Podgorice u Evropsku uniju, sve dok ne vrate “ ukrdeni jedrenjak“ koji pripada Hrvatskoj. Ovo je kuliminacija sage koja traje od prošle godine, kada je hrvatski ministar odbrane Damir Krstičević uputio pismo svom crnogorskom kolegi Predragu Boškoviću, da se jedrenjak Jadran mora vratiti u Hrvatsku. Detalji tog pisma i argumenti na koje se pozivju hrvatske vlasti, još nisu poznate javnosti. Međutim jeste glavni argument na koji se poziva zvanični Zagreb, a to je da je brod bio lociran u Splitu pre ratnih dešavanja 1991. Ponekad doduše ređe se pojavljuju i navodi da je Hrvatska učestvovala u kupovini ovog ratnog broda, međutim činjenice govore sasvim drugačije. Kuliminacija bure oko “ Jadrana“ usledila je kada se saznalo da je na brodu u čast 85 rođendana trebala da preva hrvatska pevačica Ivana Vrdoljak -Vanna inače snaja Antuna Vrdoljaka, hrvatskog režisera i poznatog člana HDZ. Kada su hrvatski mediji kontaktirali pevačicu ona se pravdala da nije znala da je brod ukraden Hrvatskoj i momentalno je otkazala koncert, a da li je to zaista tako? Ko je i kako kupio Jadran? Nakon ujedinenja i stvaranja države južnoslovenskih naroda, stvorena je i njena mornarica, a njeni kadrovi većinom bili su školovani u bivšoj austrougarskoj mornarici. Tek 1922. godine stekli su se uslovi za početak školovanja jugoslovenskih kadrova. Da bi se što pre došlo do najnužnijeg broja novih pomorskih kadorva potrebnih za razvoj Mornarice osnovana je 1922. godine u Dubrovniku Pomorska oficirska škola. U toku dvogodišnjeg školovanja budući mornarički oficiri osposobljavani su za osvnovne dužnosti pomorskog oficira na brodovima. Prvog oktobra 1923. počela je sa radom prva jugoslovenska Pomorska vojna akademija, sa lokacijom u Dubrovniku u Gružu. Školovanje je trajalo tri godine. Sistem trogodišnjeg školovanja bio je teorijska nastava uz praktične radove i vežbe na brodovima za šta su se koristili brodovi minopolagač “ Orao“ ili minolovac „D-2“ sa kojima se svake nedelje po jedan ili dva dana provodilo na moru. Iz nastavnog plana i programa uočena je potreba za brodom na kome bi se pitomci pripremali za svoju dužnost nakon završteka školovanja. Odmah po formiranju Mornarice u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca planirana je nabavka školskog broda, ali za to nije bilo finansijskih mogućnosti. Ideja o nabavci Jadrana začeta je juna meseca 1926. godine na drugom sastanku delegata pomorske organizacije „Jadranska straža“ u Beogradu koja je imala isključivo jugoslovenski karakter, a ni u kom slučaju nacionalni, a ponajmanje hrvatski, kako se to danas tvrdi. Na tom sastanku donesena je odluka da se prikupljanjem novčanih sredstava da se nabavi školski brod, koji bi se kao poklon predao Ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije. U tu svrhu trebalo je prikupiti 1.200.000 dinara. O tome je obaveštena i Komande ratne mornarice. Prikupljeno je 1.145.665 dinara ( trebalo je ukupno 8.407.830 dinara ili 622.743 tadašnje nemačke marke). U “ Glasniku Jadranske straže“ od januara 1929. godine objavljen je novčani doprinos po oblasnim odborima ko je i koliko prikupio. Oblasni odbori iz Srbije: Beograd 150.000, Kragujevac 36.572, Niš 31.000, Novi Sad 135.630, Priština 33.613, Valjevo 24.000, Veliki Bečkerk 190.000 dinara, Vranje 13.000, Zaječar 3.488 dinara; Oblasni odbori iz Hrvatske: Dubrovnik 13.000 dinara, Karlovac 47.320 dinara, Osijek 5.000, Split 32.209, Sušak 22.000, Zagreb 21.108 dinara, Oblasni odbor Slovenije: Maribor 30.875 dinara; Oblasni odbor Sarajevo 310.000 dinara; Oblasni odbor Skoplje 49.996 dinara i Oblasni odbor Crne Gore sa Cetinja samo 1.500 dinara. Ono što je zanimljivo da su najveće novčane priloge dali oblasni odbori iz unutrašnjosti zemlje kao što su Beograd, Novi Sad, Veliki Bečkerek koji su zajedno skupili 475.000 dinara a imali su 5.792 člana. Split, Sušak i Dubrovnik 52.203 dinara a imali su 6.548 članova. Zagreb, Ljubljana i Maribor skupili su 57.901 dinar, a imali su 6.015 članova. Sarajevo je priložilo 310.890 dinara, a imalo je 4.634 člana. Organizovana je i lutrija, koju je inicirao Beograd i na ovaj način prikupljeno je još 525.000 dinara. U kupovini školskog broda Jadran najvećim delom učestvovala je i Ratna mornarica. A ako se ima u vidu da su korištena najviše sredstva iz ratne odštete koja je Nemačka isplaćivala Srbiji, onda ne može to biti na račun Hrvatske, jer je ona u Prvom svetskom ratu bila na strani Austrugarske kada je objavljen rat Srbiji, i do sloma Austrougarske bila na suprotnim pozicijama od Srbije kojoj je posle rata i pripala ratna odšteta. Takođe i tvrdnja Hrvatske da je “ Jadranska straža“ imala svoje sedište u Splitu, nema nikakve osnove jer je sama Hrvatska za brod sakupila 142.000 dinara. Školski jedrenjak “ Jadran“ izgrađen je u Hamburgu. Ugovor o gradnji potpisan je 4. septembra 1930. godine sa brodogradilištem “ H.C. Stulcken Shon – porinut u more 25. juna 1931 dobivši tada ime koje je zadržao do danas. U vreme otpremanja došlo je do spora sa brodogradilištem zbog pada vrednosti marke i naplate dela sredstava iz ratnih reparcija koje je trebalo da plati Nemačka. Nakon podmirivanja svih potraživanja školski brod je isplovio iz Hamburga 27.06.1933 godine. U 10 sati dana 16.07.1933 školski jedrenjak je uplovio u luku Tivat u 10.00 časova. Brodu je priređen svečani doček oduševljenog naroda uz salve salutnih topova sa obale. Prilikom uplovljenja dočekala ga je grupa hidroaviona u lucibili su postrojeni pripadnici Mornarice za svečani doček. Jadran je u flotni sastav Ratne mornarice upisan 19.08. 1933. koji se od tad obeležava kao dan broda. Iz propagandnih razloga centralna svečanost primopredaje broda održana je u Splitu 06.09.1933. na rođendan prestolonaslednika Petra II Karađorđevića, a tad je zvanično objavljeno da je brod Ratnoj mornarici poklonila “ Jadranska straža“. Na svečanosti u Splitu koja je trajala tri dana prisustvovali su predstavnici Vlade, ministarstava, Vojske i mornarice, delegati “ Jadranske straže“ iz cele zemlje i predstavnici lokalne vlasti. Na obali je postrojen odred pripadnika Kopnene vojske i Mornarice, u Splitskoj luci bila je kompletna eskadra sa postrojenim posadama na plaubi, Sa posadom u snasti brod je ulovio u luku praćen hidroavionima, jedrilicama i čamcima. Predstavnik Jadranske straže predao je počasnu zastavu prvom komandantu kapetanu korvete Nikoli Krizomaliju koja je uz topovsku paljbu podignuta na krmeni jarbol. Prava istina je da je brod tad nabavljen udruživanjem novčanih sredstava “ Jadranske straže“ i kredita Fonda ratnih reparacija koje je dobila Kraljevska mornarica. Opis jedrenjaka Jadran Jadran je tipični jedrenjak tipa barkantina sa opremom za pomoračku obuku. Nakon uslaska u sastav Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije „Jadran“ je 25. juna 1934. godine zaplovio na prvo školsko krstarenje i do 1941. plovio je sedam puta sa pitomcima Pomorske vojne akademije i Stručne podoficirske škole. Ploveći po Sredozemnom moru i njegovim rubnim morima- Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno, ali i tri puta Atalnskim okeanom: prvi put ruta Dubrovnik- Oran-Porto Grande-Maidera, Kadiz-Ajačo-Pirej Dubrovnik, prešavši 7.525 milja, krstarenje trajalo tri meseca, drugi put Dubrovnik-Malta-Gibraltar-Maidera-Bermuda-Njujork-Boston-Azori-Gribaltar-Tunis- Dubrovnik prešavši 11.252 milje ( krstarenje trajalo četiri meseca i 10 dana i Treći put na ruti Dubrovnik-Malta- Šerbrur-Roterdam-Hamburg-Kil-Gdinja-Stokohlm-Kopenhagen-Oslo-Portsmaut- Dubrovnik krstarenje trajalo četiri meseca prešavši 8.000 milja. Brod je krstario na ruti Dubrovnik- Crno more, a krstarenje trajalo tri meseca. Od početka Drugog svetskog rata nakon povratka sa krstarenja duž obala Zapadne i Severne Evrope (5. septembra 1939) brod nije isplovljavao van teritorijalnih voda Jugoslavije, a nakon prekidanja školovanja u vojnim pomorskim školama 27. marta 1941. prebačen je iz Šibenika u Tivat. Sa broda su iskrcana jedra i njihova oprema kao i sve ono što je moglo da izazove požar. Aprilski rat 1941 Za vreme aprilskog rata 1941. godine Jadran se zatekao u Boki Kotorskoj ispred Đenovića. Brod je mobilizacijskim planom pretpočinjen Komandi podvodonog oružja, odnosno Južnom sektoru pomorske odbrane. Posada nije bila popunjena, jer je jedan deo popunio jedinice Flote, ali je i tako smanjena mogla da izvrši zadatak koji je imala- prevoz jedinica unutar zaliva. Neprijateljski avionu nisu napali brod, a posada je nekoliko puta otvarala mitraljesku vatru na niskoleteće avione. Posada je ostala na brodu sve do 17. aprila kada je potpoljen razarač “ Zagreb“. Tog dana je po naređenju posada napustila brod zajedno sa posadama ostalih brodova Flote, koji su predati Italijanima. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije zarobili su ga Italijani koji su ga koristili kao školski brod pod imenom “ Marko Polo“ za školovanje pomorskog pomlatka. Nakon kapitulacije Italije 1943. brod se našao u Veneciji i od tada počinje njegovo propadanje. Niko ga nije održavao i kraj rata dočekao je potpuno opljačkan jedva održavajući se na vodi. Njegov trup je služio kao most na jednom od venecijanskih kanala. Na zahtev jugoslovenske vlade brod je vraćen i dotegljen u Tivat. Odmah je počela njegova obnova u Mornaričko-tehničkom remontnom zavodu “ Sava Kovačević“ u Tivtu. Posada koja je učestvovala u obnovi broda birana je pažljivo ( vojni rok u moraniric je tada trajao četiri godine), a jedan deo podoficira i oficira bio je i ranije na Jadranu. Obnova je počela 21. aprila 1947. godine glavni radovi su završeni 17. decembra 1948. godine, ali zbog neki delova bilo je to stvarno tek polovinom 1949. godine. Jadran je od olupine ponovo postao beli lepotan. Istovremeno sa obnovom broda, posada je obučavana svaki dan. Ugrađen je novi dizel motor 353 kW, novi osovinski vod i propeler. Ugrađeni su novi pomoćni uređaji, rekonstruisana drenaža i cevovodi, elektroinstalacija, navigacijska oprema i sredstva. Rekonstruisane su i stambene prostorije, adapitrana palubna oprema, popravljen snast i oputa i nova jedra. Već 1949. brod je bio spreman za plovidbu ušavši u sastav Vojnopomorskog školskog centra u Divuljama, gde je uplovio jula 1949. godine. U junu 1953. brod je krstario po Jadranu i Sredozemnom moru, ali nije uplovljavao u strane luke. Tad je donesena odluka da se izvrši generalni remont koji je urađen u toku 1956 i 1957. godine. Brod je potpuno ogoljen, sa njega je skinut kompletan inventar i jarboli. Demontriana je paluba. Na brodu je izmenjeno sve što je bilo potrebno. Ugrađena je nova oprema i nova jedran. Posle generalnog remonta brod je 1962. ponovo krenuo na četiri duža krstarenja po Sredozemnom moru, ali uplovljavajući i u Crno More i do Port Sudana. Pošto je 1967 brod bio već u sastavu Ratne mornarice 34 godine odnesena je odluka da se Jadran generalno remontuje i modernizuje. Nosilac remonta je opet bio Mornaričkotehnički remonti zavod „Sava Kovačević“. Remont je počeo 1. novembra 1967 i završen 30. jula 1969. Sa broda je demontrina celokupna oprema i skinuta sva tri jarbola i tri krsta sa 12 jedara. Izvađen je i balast od 125 tona. Rekonstruisan je komandni most, ugrađen novi krmeni jarbol sa ispušnim cevima, Stavljena su nova platnena jedra od materijala nabavljenog u Engelskoj. Stari brodski motor je skinut i ugrađen novi od 353 kW, i potpuno izmenjena kompletna brodska mreža i ugrađen novi generato. Brod je dobio novi radar i kompletnu navigacijsku opremu. Od 1. juna 1956. matična luka broda je u Divuljama gde se nalazio Odred školskih brodova Vojnopomorskog školskog centra. Transofrmacijom Vojnopomorske akademije u Mornaričku vojnu akademiju školovanje na Jadranu u nastavnom planu i programu dat je veći akcenat. Brod je tako do početla građanskog rata u Hrvatskoj 1991 imao matičnu luku u Splitu. Raspad SFRJ brod je zatekao u MTRZ “ Savo Kovačević“ u Tivtu. Veći deo posade je napustio brod svi oficiri, na čelu sa komandantom broda Dušanom Zaklanom. Preostali deo posade uspešno je završio remont i kasnije popunjen novim starešinskim kadrom i ponovo je zaplovio. Zanimljivo je da je ostatak posade dugo vremena čuvao bivše stvari odbeglih kolega, a jedan zastavnik i njihov novac od pripadajućih plata po koje nikad nisu došli. Iz ovoga se vidi da “ Jadran“ nije ukraden i da je ostao u luci Tivat u koju je uplovio 16.07.1933. Zašto je to tako na ovo pitanje odgovorio je kontraadmiral u penziji Boško Antić pomorski publicista i autor monografije o jedrenjaku Jadran. “ Na sastanku 2006. godine predsednika Filipa Vujanovića i Borisa Tadića potpisan je ugovor da Srbija može da koristi jedrenjak Jadran u protokolarne svrhe, ali od tada to više niko ni ne spominje, to se čak i ne zna. Srbija nema nikakva potraživanja, ne meša se, nezainteresovana je potpuno za čitav slučaj“, kaže kontraadmiral u penziji Boško Antić. Na pitanje zašto Srbija nije nikad pokrenula pitanje slučaja jedrenjaka Jadran Anitć kaže: “ Ne znam zašto nije, valjda zato jer Srbija nema pomorsku orjentaciju. Najveći primer je dotegljenje podmornice kao muzejskog eksponata. Mnogi tvrde šta će nam, pa ako je to tako, onda po tome treba sve eksponate koje imamo po našim muzejima, a nisu našeg porekla vratiti. Mi treba da se uključimo i dademo do znanja da je Srbija najviše novca dala za kupovinu Jadrana, kao i od ratnih reparacija, odšete koje je dobila Srbija, a ne Hrvatska koja je trebala nama da plati repraciju jer su bili Austrougarska i ne mogu pripsati da je te pare dala Hrvatska, a dala ih je Srbija, ističe Antić i dodaje: “ Brodu je bila matična luka Tivat, zato jer je počeo tamo, jer je remontnovan tamo i boravio veliki deo vremena. Antić kaže da je brod posle Drugog svetskog rata završio u Divuljama na osnovu rasporeda snaga i da to Zagrebu ne daje pravo vlasništva, jer su brodovi bili zajedničko vlasništvo svih republika i pokrajina i nisu pripadali samo Hrvatskoj, zato što su bili na njenoj teritoriji. “ Oni su pripadali Oružanim snagama SFRJ, a ne tadašnjoj Hrvatskoj, dodaje Antić. Na pitanje na koji način bi Srbija trebala da se uključi i formalno traži jedrenjak „Jadran“ Antić ističe: “ Srbija bi trebalo formalno Crnoj Gori da stavi do znanja kod donošenja konačne odluke, da li će brod dati Hrvatskoj da je važno da kontaktiraju Srbiju kao suvlasnika broda, kao i potpisnika ugovora o protokolarnoj upotrebi iz 2006. koja je i dalje na snazi. S druge strane visoki oficir mornarice koji je službovao dugo u Komandi RM Vojske Jugoslavije i VSCG i plovio Jadranom, a koji nije želeo da mu se spominje ime kaže: “ Školski brod Jadran je ponovo zarobljenik jugoslavenske krize. Jedrenjak za koji su najviše novca dali Srbi, sada se nalazi kod Crnogoraca koji su najmanje izdvojili novca. Komandant broda je Makedonac a brod traže Hrvati na osnovu toga što mu je matična luka bila Lora u Splitu. Pošto su Hrvati članovima posade Jadrana oteli stanove u Splitu, oni ne bi trebali da traže Jadran bar do povratka stanova i imovine članova posade. On dodaje još da ironijom sudbine Jadran je završio u državi koja je najmanje ulagala u njega, a traži ga država koja se pozivala na ne baš verodostoje argumente i narcisoidnu pomorsku tradiciju, dok država koja je najviše prikupila novca i finansirala od 2000 do 2006 godine dva remonta i krstarenja je potpuno nezainteresovana za njega, što je porazno. “ Jadran mora imati punu po formaciji posadu koja je vrhunski obučena. Na brod se moraju ukrcavati disciplinovani kadeti i njihovi nastavnici. Brod treba da stalno plovi da bi bio isplativ. Da li to mogu Crna Gora i Hrvatska da obezbede. Teško. Imam osećaj da je njima bitno da se slikaju pod nacionalnim barjakom ili stijegom a posle ko će to plaćati nije važno. Ima država i velikih mornarica koji nemaju školske jedrenjake, pa nemaju problema u obuci kadeta, kaže on. Od 2000. godine finansiranje krstarenja, remonta i opremanja vršeno je isključivo novčanim sredstvima iz Srbije. Najviše sredstava utrošeno je na prošireni mali remont 2004/2005. godine i kupovinu desalinizatora. Za potrebe školskih krstarenja, od goriva do toalet papira, trošena su sredstva poreskih obaveznika Srbije. Posebno vrednu donaciju dala je vlada Grčke sa 100.000 evra od čega su kupljena nova jedra i ostale opreme. Sudbina jedrenjaka Jadran Od samog početka “ Jadran“ je delio sudbinu država koje su nastajale i nestajale na ovim prostorima. Na njegovom jarbolu su se vijorile do sada zastave šest mornarica (Kraljevine Jugoslavije, italijanska, nemačka, SFRJ, SRJ, i Crne Gore. Čudna je ironija sudibine da brod vije do sada najveći barijak- crnogorski 14×7 metara i čudna sudbina da sve države koje su nosile zastavu su se raspale. Poslednje krstarenje Jadranom pre raspada SCG Poslednje krstarenje sa studentima Odseka Ratne mornarice Vojne akademije realizovano je 2005. godine. Tada je školski brod Jadran plovio rutom: Tivat-Kadiz-Portsmut-Kartahena (Španija)-Krf-Tivat. Prilikom učešća u takmičenjima svih mornarica sveta povodom proslave 200 godina Trafalgarske bitke, studenti Odseka mornarice VA iz Beograda postigli su visoke rezultate. U takmičenju u veslanju na čamcu „Dragon boat“ osvojili su prvo mesto. U polufinalu su pobedili ekipu posade nemačke fregate Sashen a u finalu ekipu posade francuskog nosača aviona Šarl de Gol. Pobeda budućih mornaričkih oficira -veslača sa Save i Dunava iznenadila je sve prisutne. Jedan britanski admiral nije mogao prežaliti što trofej ide u Beograd, pa je tražio da se ekipa sa Jadrana još jednom takmiči sa ekipom britanske kraljevske mornarice, koja je već izgubila u takmičenju. Načelnik Odseka RM Vojne akademije mu je rekao tom prilikom da se to može održati 3005. godine na proslavi 300 godišnjice Trafalgarske bitke. Andrej MLAKAR, Vojnopolitička osmatračnica
  20. Usvojena direktiva koja će PROMENITI INTERNET Na današnjoj sednici Evropskog parlamenta u Strazburu je odlučeno da se usvoji predlog direktive o autorskim pravima na internetu Za usvajanje direktive je bilo 438 poslanika, dok je protiv bilo 226. - Ovo je odlična poruka poslata evropskim kreativnim industrijama - rekao je Aksel Fos, nemački evroposlanik koji je vodio kampanju za direktivu. Predlog reforme sada ide u dalju proceduru, a konačno glasanje planirano je za januar 2019. nakon čega će članice Evropske unije odlučiti kako da te izmene unesu u vlastita nacionalna zakonodavstva. Reformi zakona o autorskim pravima, koju su prvi put odbacili poslanici na galsanju u julu, protivile su se mnoge internet kompanije, ali su je podržali autori, umetnici, novinari. Ovo glasanje predstavlja prvi korak u parlamentarnoj proceduri usvajanja Zakona o autorskim pravima kako bi se suočili sa izazovima na internetu. Poslednji zakoni o rešavanju autorskih prava u informacionom društvu datiraju od pre 17 godina, a internet se danas mnogo razlikuje od onoga što je bilo 2001. godine - rekao je ranije Aksel Fos. Prema njegovim rečima, zakon je osmišljen tako da štiti slobodu izražavanja. On je rekao da je reakcija kritičara na zakon neprihvatljiva. Mi nećemo dokrajčiti internet - rekao je on. Rekao je da uredba neće dovesti do cenzure internet mimova. Ne vidim zašto bi naš predlog doveo do toga. Legitimna upotreba mimova nema veze sa članom 13, već sa autorskim pravima. To nije ništa novo. Ako napravite mim u skladu sa opštim zakonom o autorskim pravima, on je onda legitiman i možete ga aploudovati - rekao je Fos za CNBC. Iako se tvorac najveće internet enciklopedije "Vikipedija" Džimi Vejls pobunio protiv uredbe, u njoj je navedeno da nekomercijalne platforme neće podleći novom zakonu. Tekst Komiteta za pravne poslove EU navodi da će otpremanje sadržaja na onlajn enciklopedije na nekomercijalni način, kao što je Vikipedija ili platforme otvorenog koda, kao što je GitHub, automatski biti isključeno iz zahteva da se poštuju pravila o autorskim pravima - navodi se na sajtu Evropskog parlamenta. Internet giganti ljuti zbog odluke EP o autorskim pravim. Tehnološke platforme i internet aktivisti podigli su danas glas protiv odluke Evropskog parlamenta o reformi regulative o zaštiti autorskih prava, što će autorima video snimaka, muzičkih numera, proizvođačima vesti i vlasnicima drugih prava omogućiti da zahtevaju kompenzaciju za objavljivanje njihovog sadržaja onlajn. Evropski zakonodavci su odlučili da, uprkos velikom negodovanju javnosti, podrže filtriranje interneta u korist velikih preduzeća iz muzičke i izdavačke industrije -tvrdi Sijada el Ramli, generalna direktorka Evropske asocijacije internet platformi, koja okuplja i kompanije kao što su "Fejsbuk" i "Gugl". Takve tvrdnje, o navodnom filtriranju interneta protivnici izmena su iznosili i pre odluke EP, a internet aktivista i članica EP Julija Reda je i danas rekla da je odluka "zadala udarac slobodnom i otvorenom internetu" i da Evropski parlament stavlja "profit korporacija ispred slobode govora", prenosi njujorška agencija "Blumberg". S druge strane, pristalice ovih reformi su prezadovoljne odlukom EP, pa tako predsednik Evropskog udruženja autorskih grupa (GESAC) Anders Lasen kaže da "današnji dan predstavlja pobedu za Evropu i za njenu nezavisnost od nekolicine tehnoloških giganata koji su profitirali od zastarelog zakona". Inicijativu za izmene zakona o autorskim pravima, koju su u Briselu popularno nazvali inicijativom protiv GAFA, jer se odnosi na četiri globalne internet platforme, odnosno pretraživača - Google, Apple, Facebook i Amazon - potpisali su i direktori 18 evropskih novinskih agencija, uključujući direktorku agencije Tanjug Branku Đukić, s ciljem da se se internet "giganti" obavežu da deo prihoda plate novinskim agencijama, čiji sadržaj sada besplatno koriste. https://www.blic.rs/vesti/svet/usvojena-direktiva-koja-ce-promeniti-internet/tsc979v
  21. Za Net.hr piše povjesničar Goran Miljan, autor nedavno izdane knjige Croatia and the Rise of Fascism – the Youth Movement and the Ustasha During the WWII. Prva je to knjiga koja obrađuje pitanje fašizma i ustaškog pokreta s naglaskom na ideju, praksu i simboliku ustaške mladeži kao glavnog segmenta nove hrvatske nacije Pitanje odnosa i uloge mladeži u fašističkim pokretima i režimima već neko vrijeme zauzima značajan prostor u suvremenim historiografskim istraživanjima fašizma. To je posebice došlo do izražaja posljednjih godina kada se studije o fašizmu (fascist studies) počinju usmjeravati na istraživanje pitanja usporedbe i transnacionalnih aspekata fašizma. Donedavno je većina istraživanja vezana kako uz fašizam tako i uz ulogu mladeži bila fokusirana na centralne aktere poput nacističke Njemačke i fašističke Italije, dok su tzv. ‘periferni’ slučajevi ostali donekle zanemareni i neistraženi. Knjiga Croatia and the Rise of Fascism – the Youth Movement and the Ustasha During the WWII prva je koja obrađuje pitanje fašizma i ustaškog pokreta/režima s naglaskom na ideju, praksu, simboliku i ustašku viziju mladeži kao ključnog segmenta ‘nove’, ‘preporođene’ hrvatske nacije unutar šireg okvira komparativnih studija fašizma. Knjiga je objavljena u svibnju 2018. godine kod britanskog izdavača I.B. Tauris i rezultat je višegodišnjeg istraživanja arhivske, novinske i memoarske građe te mnoštva inozemne literature koja se bavi sličnom tematikom u okviru studija fašizma. Vrijednost knjige proizlazi i iz pozitivnih međunarodnih recenzija od kojih se ona Roryja Yeomansa sa Sveučilišta u Princetonu može pročitati na koricama knjige. Polazeći od radikalnog nacionalizma, ili onoga što se naziva ultranacionalizam, pristaše okupljene oko Ante Pavelića i njegove ideje državne samostalnosti kao jedinog načina “spasenja” hrvatske nacije, formirali su tridesetih godina dvadesetoga stoljeća UHRO – Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (kasnije poznata kao Ustaški pokret). Osnovne karakteristika UHRO-a bile su stroga organizacijska hijerarhija u kojoj je poglavnik kao karizmatski vođa postao utjelovljenje ideje i jedini vođa; snažno naglašena militarizacija; antikomunizam i antiparlamentarizam; antisemitizam; te nasilje i terorizam kao opravdana sredstva za postizanje cilja. Upravo u tridesetim godinama dvadesetoga stoljeća organizacija prolazi kroz svoju transformativnu fazu u kojoj ideja fašizma, tada dominantne političke ideologije i prakse u većini europskih zemalja snažno utječe na ideološki razvoj poglavnika i oko njega okupljene karizmatske aristokracije, tj. sljedbenika koji neupitno vjeruju u njega, njegove ideje i ciljeve kao unaprijed određene i neupitne. Upravo u razdoblju nakon atentata na kralja Aleksandra, u listopadu 1934. godine, uočava se snažniji utjecaj ideje fašizma kod poglavnika i njegovih sljedbenika. Naime, slično kao i Hitler, tijekom svoje internacije u Italiji Pavelić piše nekoliko knjiga te u jednoj od njih, Strahote zabluda, ne ostavlja ni trunku sumnje koju političku ideologiju i praksu vidi kao jedinu opciju sposobnu ‘spasiti’ europske nacije od kapitalizma, nesposobne demokracije i parlamentarizma, te nadirućeg, kako su već tada elaborirali judeo-boljševizma. Bio je to fašizam. U tom razdoblju pa sve do 1941. godine njegovi sljedbenici, kako oni u inozemstvu tako i oni u Kraljevini, sve više naglašavaju važnost i ulogu fašizma kao ideološkog i političkog sistema. Razdoblje je to u kojemu studenti na Sveučilištu u Zagrebu, s ispruženim desnim rukama u zrak, pjevaju hrvatsku himnu i viču da je Ante Pavelić njihov vođa. Vrijeme je to u kojemu Mile Budak piše članke posvećene Hitleru i Fašističkoj Italiji te upozorava sve ‘Jude’ na skori dolazak ‘spasitelja’, tj. poglavnika. I doista, nije trebalo dugo čekati da se pravo ideološko naličje poglavnika, ustaškoga pokreta i njihovih sljedbenika i podupiratelja pokaže u svoj svojoj destruktivnoj i radikalnoj praksi. Revolucija krvi i revolucija duha Odmah po uspostavi NDH proglašeni su rasni zakoni, započeli su progoni i ubojstva, osnovani su koncentracijski logori te se započelo s onime što se naziva “revolucija krvi”, tj. čišćenje i odstranjivanje svih onih koji su smatrani neprijateljima, tj. osobama nedostojnima da se smatraju pripadnicima “nove”, “pročišćene” hrvatske nacije. I dok su jedni bili aktivni sudionici tih brutalnih i anticivilizacijskih događaja, druge bismo lako mogli svrstati u tihe podupiratelje i profitere ustaške prakse, dok je nažalost veoma maleni udio onih koji su se otvoreno usprotivili takvome djelovanju. Kao drugi važan aspekt fašističke ideje nužne potrebe preporoda, tj. onoga što Aristotle A. Kallis naziva regenerativnom utopijom fašizma, javlja se potreba organizacije i odgoja mladeži na novim principima. I dok škola i obitelj ostaju važan čimbenik u tom procesu, država se nameće kao treći i najvažniji. U NDH ta ideja i praksa počinje samo tri mjeseca nakon uspostave režima što označava početak onoga što se naziva “revolucijom duha”. Mogli bismo reći da ove dvije “revolucije”, kako ih se često naziva u literaturi, zapravo čine dva sastavna djela jedne revolucije – revolucije koja treba sprovesti regenerativnu utopiju tako što će odstraniti i ukloniti sve “strane elemente”, a na njihovo mjesto postaviti “nove” Hrvate – Ustaše. Ustaška uzdanica, junak, Starčevićeva i Sveučilišna mladež Iako se ideja organizacije državne mladeži javlja već 23. lipnja 1941. godine kada je izdana Odredba o sastavu Ustaškog pokreta, tek 12. srpnja 1941. godine nailazimo na dokument objavljen u listu Ustaša koji definira strukturu i zadaće novo organizirane Ustaške mladeži. Tim su dokumentom ukinute sve do tada postojeće organizacije mladeži te se sva mladež od navršene 7 do 18 godine sada svrstava u organizaciju Ustaške mladeži. Sama organizacija se dijeli na Ustašku uzdanicu (7-11), Ustaški junak (11-14), Ustaška Starčevićeva mladež (14-18) i Sveučilišna mladež. Vodstvo organizacije sastojalo se od Upravnog zapovjedništva na čelu s Upravnim zapovjednikom Ivanom Oršanićem koji je imao dva zamjenika, jednog za mušku, a drugog za žensku lozu Ustaške madeži. U studenome 1941. godine novim dekretom Sveučilišna mladež je izuzeta iz organizacije, a dob pripadnika Starčevićeve madeži je pomaknuta na 21. godinu starosti. Tijekom trajanja režima učinjeno je još nekoliko manjih preinaka, poput organiziranja Ustaških jurišnika i Ustaških djevojaka, te je došlo do promjene u vodstvu kada je Felix Niedzielski zamijenio Ivana Oršanića na mjestu Upravnog zapovjednika Ustaške mladeži. Još jedna značajna karakteristika organizacije bila je njena stroga rodna podjela uloga, tj. muška i ženska grana mladeži. Ta podjela bazirala se na strogom patrijarhalno-konzervativnom svjetonazoru unutar kojega je, pojednostavljenim rječnikom, muškarac bio ratnik, a žena je bila majka te se stoga i odgoj mladeži bazirao na takvim ideološkim, pedagoškim i svjetonazorskim premisama. U praksi su pripadnici Ustaške mladeži trebali predstavljati onaj segment društva koji je sposoban shvatiti, braniti i nastaviti ono što su “izvorne” ustaše započele pod poglavnikom. Dakle, ideja je bila da se stvori jedna nova generacija, generacija odanih “novih” Hrvata – ustaša koja će nastaviti borbu i vjeru u ono što je poglavnik započeo. Kao što je dr Ivo Korski rekao u svome članku Ustaška mladež u novoj hrvatskoj državi, objavljenom 1942. godine u Ustaškom godišnjaku: "Samo mladež može postati ustaška i zato je Poglavnik i osnovao stašku mladež kao obvezatnu organizaciju za sve hrvatske dječake i djevojke, kako bi duše mladih Hrvata izbrusio i iz njih stvorio ustaše, koji će popuniti redove njegovih vjernih ustaša i njih nadomjestiti kad ovi padnu, na polju rada ili polju časti." Nova uloga mladeži Ovakva uloga bila je dana mladeži jer je ustaški ideološki okvir naglašavao ideju da su prethodne generacije bile zatrovane liberalizmom, komunizmom, kao i nasilnim praksama zatiranja onoga što su ustaše smatrale da predstavlja “esenciju” hrvatskoga duha i kulture. Upravo je ovo naglasio Rudolf Pavlek u svojoj knjizi Izgradnja hrvatske mladeži, objavljenoj 1941. godine kada je rekao da se mladež mora pripremiti za novu ulogu u novoj Europi, ali da je prije toga treba “oteti nedavnoj prošlosti, koja je sva u znaku trule demokracije i žido-marksizma”. Kao što je vidljivo, mladeži je dana uloga novoga elementa koji će NDH svrstati uz bok njenih saveznika u “novoj” fašističkoj Europi. Stoga ne čudi značajna aktivnost organizacije na međunarodnome polju. Ta aktivnost prostirala se od kontakata dužnosnika, koji su započeli već u ljeto 1941. godine, do potpisivanja službenih ugovora o suradnji s organizacijom talijanske fašističke mladeži Gioventù Italiana del Littorio u rujnu 1942. godine, putovanja mladeži u Rim, Firenzu, Weimar, Berlin ili Bratislavu pa sve do sudjelovanja na kongresu mladeži koji je održan u Beču u rujnu 1942. godine. Sve te aktivnosti trebale su pokazati da Ustaška mladež, a preko nje ustaše i NDH, imaju svoje mjesto i svoju budućnost u “novoj”‘ Europi. Da bi se sve ostvarilo, mladež se trebala odgajati na novim principima i novim idejama. Mladež je trebala naučiti vrijednost manualnog rada, kako teorijski tako i praktično. Stoga su organizirane radne akcije poput čišćenja gradskih parkova, čišćenje korita rijeka, pomaganja u poljoprivredi preko ljetnih praznika, izgradnje mostova, i dr. Još jedan važan aspekt obrazovanja mladeži bili su militarizam i kampiranje. Predvojnička naobrazba je u početku bila rezervirana samo za mušku mladež, ali je s pogoršanjem sigurnosne situacije i jačanja Titova partizanskog pokreta postala također naglašena i kod ženskoga dijela mladeži, što je činilo značajan odmak od prvotne uloge djevojaka kao budućih majki. Zdravi, čvrsti i tjelesno sposobni ‘novi Hrvati’ – ustaše Kao treći važan segment naglašavan je sport i njegova uloga i važnost u razvoju zdravih, čvrstih i tjelesno sposobnih “novih” Hrvata – ustaša. Kao i u ostalim segmentima i ovdje je vidljiva podjela na muške i ženske sportove. S jedne strane, sport je trebao učvrstiti fizionomiju, karakter i izdržljivost mladića, dok je s druge strane kod djevojaka trebao biti takve namjene i karaktera da one postanu snažne, zdrave majke. Još jedna ideja koja se propagirala, a koja je bila prisutna kod svih fašističkih organizacija mladeži, bila je da “mladež vodi mladež”. Stoga su i ustaše organizirali specijalne dužnosničke škole, poput one koja je osnovana u prostorijama tvornice Bata u Borovu u listopadu 1941. godine. Te škole bile su zamišljene kao škole u kojima se održavaju tečajevi za buduće službenike Ustaške mladeži, ali su također služile i za održavanje međunarodnih zajedničkih tečajeva, poput primjerice dvomjesečnog tečaja za pripadnike Ustaške i Hlinkine mladeži. Ono što je važno spomenuti jest i nejednako sudjelovanje mladeži u organizaciji, ovisno o području i trenutnoj sigurnosnoj situaciji, nezadovoljstvu roditelja lokalnim dužnosnicima, oklijevanju roditelja da svoju djecu upišu u organizaciju zbog nesigurnog ishoda trenutnih sukoba, do toga da mladež nije svesrdno prihvatila ovakvo nametanje discipline i autoriteta. I dok je država pokušavala ovakve stvari zataškati i vršiti prisilu da sva djeca upisana u prvi razred osnovne škole moraju također biti i članovi Ustaške mladeži, uspješnost je u mnogo slučajeva ovisila o sigurnosnoj situaciji na terenu, koja je nakon zime 1942./43. postajala sve nepovoljnija. Posljednjih godina radikalno-konzervativni pokreti vraćaju poražene ideje Dakle, osnovna ideja bila je svrstati mladež u jedinu dopuštenu organizaciju Ustaške mladeži. Kroz tu organizaciju trebalo je stvoriti “nove” Hrvate – ustaše, koji će biti odani svome poglavniku i svojoj naciji i koji će svoje zahtjeve i potrebe zajednice staviti ispred svojih individualnih potreba. Trebala je to biti generacija koja će prihvatiti autoritet kao jedini ispravni način kolektivnog djelovanja. Generacija koja prihvaća nasilje i kojoj nasilje neće biti zadnja, već prva instanca ako dođe do ugroze novouspostavljenog poretka. Generacija koja je spremna žrtvovati svoje živote ako poglavnik i ustaše to zatraže od nje. Generacija koja će prihvatiti “novi” europski poredak fašizma te koja će ga znati očuvati nakon što zamijeni “izvorne” ustaše. Trebala je to biti generacija koja će, prema riječima Antuna Bonifačića: "Uklopiti sebe sama u narodnu cjelinu, razviti u sebi sve mogućnosti do kraja i biti spremna na najveću žrtvu, postaje najviši zakon zdravoga pojedinca. Svatko, tko se ne može uklopiti, mora nestati kao i svaki nametnik iz zdravoga organizma." Kao zaključak, ova knjiga važna je jer obrađuje ključan, do sada potpuno zanemaren segment ustaške ideologije i prakse te njihova odnosa prema mladeži i društvu općenito. Pored toga, knjiga pridonosi širem razumijevanju fašizma na “periferiji”, kao i brojnim društvenim aspektima vezanima uz mladež kao budućih predstavnike nove, radikalne vizije fašističkoga društva. Strogo definirane rodne uloge, važnost patrijarhalne obitelji, pitanje demografije, pitanje kapitalizma i komunizma kao sustava koji uništavaju mladež, uloga nasilja, te ideja nužne potreba regeneracije i očuvanja “esencije” nacionalnoga bića samo su neki od aspekata koje ova knjiga obrađuje, a koji posljednjih godina ponovno dolaze do izražaja u radikalno-konzervativnim pokretima i idejama na jugoistoku/istoku Europe. Goran Miljan stekao je doktorat iz komparativne povijesti 2016. godine na Srednjouropskom sveučilištu u Budimpešti gdje je pod mentorstvom profesora Constantina Iordachija uspješno obranio (summa cum laude) disertaciju na temu fašizma i Ustaške mladeži. Autor je nekoliko znanstvenih radova objavljenih u međunarodnim znanstvenim časopisima i knjigama. Također objavljuje znanstvene radove i rasprave u hrvatskom tisku i znanstvenim časopisima. Dobitnik je nekoliko međunarodnih stipendija poput DAAD stipendije i stipendije Kraljevske akademije književnosti, povijesti i starina u Stockholmu. Trenutačno je zaposlen na Hugo Valentin centru, Sveučilište Uppsala gdje radi na projektu koji se bavi ulogom pripadnika Ustaške mladeži u Holokaustu, 1941.-1945.
  22. Vaš sin je mrtav. Žao nam je. Umro je od bolesti koju je medicina iskorijenila prije 100 godina. Niste vakcinisali svoje dijete i veoma nam je žao zbog Vašeg gubitka. Jelena Karleuša je bila protiv vakcinacije na fejsu i vi ste odabrali da svoje dijete ne vakcinišete da ne bi dobilo autizam. Poslušali ste šta kaže pjevačica o vakcinama i sad je vaše dijete mrtvo. Uspjeli ste u tome i Vaše dijete nije umrlo kao autistično i poremećeno nego je umrlo zbog banalnih ospica koje smo iskorijenili prije mnogo godina upravo vakcinama ali eto Vaše dijete nije primilo odgovarajuće vakcine, napala ga je ta vrsta ospica koja se vraća na velika vrata i uskoro će biti proglašena epidemija u cijeloj zemlji. Žao nam je. Trebali ste kao roditelji da preispitate kompetentnost Jelene Karleuše i sličnih osoba koje pričaju o vakcinama i autizmu, o medicini i doktorima i teoriji zavjere. Mi nismo Jelena Karleuša i razumijemo da nam ne vjerujete jer nemamo milion pratioca na instagramu i fejsu ali vidite mi smo samo doktori. Mi smo obični ljudi koji čitav život rade na tome da produže životni vijek Vama i Vašoj djeci ali nismo pjevači i poznate ličnosti pa razumijemo kad roditelji poput vas ne vakcinišu djecu i onda Vaša djeca umru od bolesti koje smo nekad davno iskorijenili... Znate niste Vi krivi. Nije kriva ni Jelena Karleuša. Budale imaju pravo na glas, na izražavanje i na mišljenje. Budale poput ljudi koji nisu završili srednju školu. Znate gospođo da Jelena Karleuša nije završila srednju školu? Znate li da ona nema diplomu iz zdravstva i da nije kompetentna da priča o vakcinama? Niste znali? Pa dobro sad je kasno. Vaš sin od šest godina je jutros umro. Temperatura je dovela do kolapsa pluća i nakon što smo pokušali da izvedemo traheotomiju na njegovom tankom i osutom vratu od čireva i osipa on je nažalost umro na liječničkim rukama... Jelena Karleuša nije bila tu da uslika i stavi na fejs posljedicu ne vakcinacije jer to ne bi skupilo milion lajkova ali sada Vi imate priliku da objavite sliku svog sina koji je podlegao zbog toga što nije primio vakcinu. Kao što rekoh možete biti sretni jer nije umro od autizma. Autizam se dobija od vakcina jel tako? To tvrdi Jelena Karleuša sa svojom školom, znanjem i sa dugogodišnjim iskustvom u vakcinaciji. Znamo da nismo ona i da nema smisla da Vam sad nešto govorimo ali ako će Vam biti lakše možete biti sretni jer ste imali savršeno zdravog dječaka kojeg je ubila bolest iz prošlog vijeka. Jelena Karleuša Vas je nažalost vratila u srednji vijek. Ta žena i njoj slične vraćaju Vas u srednji vijek i sa svojim mišljenjima i snažnim dokazima koje su skinule sa interneta odlučuju o sudbini Vašeg djeteta. Nastavite sad sa svojim akcijama i glasovima protiv vakcina. Kad sahranite svog dječaka objavite još nekoliko statusa o zlokobnom djelovanju vakcina na ljudsko tijelo. Vi ste zdravi jel tako? Primili ste vakcine? Jeste naravno i nemate autizam, niste retardirani i nemate posljedice na mozgu? Zanimljivo je da Vi tako zdravi i normalni imate zaostalost koja je tipična za autizam. Jelena Karleuša isto ima zaostalost tipičnu za autizam ako pogledate bolje u riječnik, ponašanje i stav gospođe Karleuše vidjet ćete uz manjak obrazovanja, stručnosti i kompetentnosti na polju vakcinacije djece također i zaostalost u svim ostalim područjima života. Naravno znamo, razumijemo Vas ona je diva, uspješna, zgodna, moćna i atraktivna žena koja je ostvarena na svim životnim poljima a među njima je i polje vakcinacija. Naravno. Imate divan primjer i nit vodilju uz jedan problem-Vaše dijete je mrtvo. Kako rekoh ja nisam Jelena Karleuša. Ja sam obična doktorica, infektolog u kliničkom centru za infektivne bolesti i viruse. Nemam fejs i nisam na instagramu pa moj rad o bolestima koje iskorijenjuje vakcinacija nije nikad podijeljen i lajkan na mrežama gdje Vi i Jelena Karleuša provodite vrijeme sa svojim vijestima iz svijeta vakcina. Nažalost nisam imala priliku poput Jelene Karleuša da objavim svoj rad i da podijelim milionima ljudi informaciju kako će djeca poput Vašeg sina uskoro umirati od niza bolesti koje je medicina jednom davno iskorijenila... Nisam Jelena Karleuša. Obična sam doktorica koja je upravo završila smjenu, ide na večeru i poslije toga u kino. Nemam potrebu da se namećem sa slavnim ličnostima i njihovim stavovima o vakcinama. Ja sam učila deset godina medicinu a potom tri godine specijalizirala svoj posao da bi mogla sutra spasiti dijete poput Vašeg sina ali vidite nisam uspjela. Na mom fakultetu nisu me upozorili na Jelenu Karleušu i na njen uticaj u svijetu vakcinacije i lijekova. Ona se razumije bolje od mene. Infektolog i imunolog a potom i diva. Jelena Karleuša Vam je pomogla da Vaše dijete ne dobije smrtonosne bolesti, poremećaje i autizme ali vidite nije bila tu dok se Vaš sin gušio od otečenog vrata i unutarnjih osipa u grlu i nije mogla da spasi Vašeg sina jer ona nije doktor. Žao mi je ali ta žena nema diplomu iz medicine ali to svakako nitko nije ni tražio zar ne? Jeste li ikad preispitali Jelenu Karleušu i njeno znanje iz medicine? Jeste li sjeli s njom i pitali je odakle joj ideja da vakcine uzrokuju autizam? Jeste li je pitali gdje je radila praksu i kod kojeg doktora je stekla osnovno znanje o sastojku svake od pojedinih vakcina za svaku bolest i za šta je jedna vakcina zapravo zadužena? Znate li da vakcina ne može uzrokovati autizam? Ne znate? Evo ja Vam moram reći da medicina još uvijek nije razvila tako moćnu vakcinu koja u svom sastavu može da uzrokuje autizam, zaostalost, retardaciju i dugoročne posljedice...Nije moguće. Nisam vidjela u svom radnom stažu tako moćnu vakcinu ali čula sam da je vidjela Jelena Karleuša te opasne vakcine koje imaju smrt u svom sastavu. Ne znam gdje ih je ona vidjela jer ja nisam radila sa takvim vakcinama. Dala sam stotine vakcina i nitko nije postao autističan, retardiran i mrtav od vakcine. Jelena Karleuša očito radi sa tim nekim opasnim vakcinama pa neće da vakciniše svoju djecu. Možda je vidjela vackine od Ace Lukasa u njegovoj torbi koje on sebi daje pa je pobrkala da su to one iste koje dajemo Vašoj djeci? Oh žao nam je, ne dajemo takve vakcine Vašoj djeci. Vakcine u sebi imaju tragove originalne bolesti koja potom unešena u organizam šalje informacije tijelu da ono može stvoriti antitijela i izgraditi imuni sistem na taj način da drugi put kad Vaše tijelo dođe u kontakt sa tom vrstom bolesti ono jednostavno pojede i uništi tu vrstu bakterije ili virusa. Tako je prosto. Vakcina su oslabljene bakterije i u maloj količini kad se one daju natjeraju organizam da proizvede antitijela da se sljedeći put pri kontaktu tijelo može jednostavno i bez problema obraniti. Jelena Karleuša tvrdi da u vakcinama ima autizma, šizofrenije, ludila i bolesti za cijelu civilizaciju. Nažalost nema a svi dokazi za njenu tvrdnju leže na internetu nikako u službenim enciklopedijama zdravlja i njege bolesnika. Nisam nikad vidjela te vakcine o kojima priča ta žena. Da bi čovjek postao lud potrebno je više od vakcine i manje od vakcine. Ludilo, autizam, retardacija, zakržljalost mišića, atrofija i deformacija ne dolazi u vakcinama i ne liječi se sa vakcinama. Nemaju toliku moć te vakcine i njihova svrha je veoma prosta-Da izgradite imuni sistem kod svoje djece da ne umiru u ovom modernom vremenu od srednjovjekovnih bolesti. Žao nam je. Vaše dijete i stotine drugih polako ali sigurno umiru od srednjeg vijeka koji ste dopustili onog momenta kad ste odlučili svoj život povjeriti Jeleni Karleuši i njenom stručnom mišljenju... Mi smo kao doktori nemoćni. Nemamo pravo da Vas natjeramo na vakcine. Nema potrebe. Vi imate Jelenu Karleušu i naš prijedlog je da sačekate njeno stručno mišljenje o ovoj temi. Mi smo neznalice žao nam je. Vaše dijete je samo jedno od niza djece žrtvi koje je vakcina mogla spriječiti i tek će epidemija narasti jer vakcinacija je postala neobavezna i sad ste otvorili vrata srednjem vijeku u svoj život... Nadam se da ćete vakcinisati ostalu djecu ali ne morate. Jednom sam pročitala divan status jednog uglednog doktora koji je završio medicinu i posvetio svoj život liječenju ljudi i djece-Ne morate vakcinisati svu djecu samo onu koju želite da zadržite. Jelena Karleuša je vakcinisana znate li to? Niste znali? Jeste, vakcinisana je kao i sva ostala djeca protiv bolesti iz srednjeg vijeka. Kad bolje razmislim ona je zaista upravu. Vakcina zaista ostavlja trajne posljedice na čovjeka i nažalost s tim se moram kao doktorica na kraju složiti jer imam dokaz ispred sebe-Jelenu Karleušu, Vaše mrtvo dijete i Vama slične... Trajna posljedica vakcinacije.
  23. U prošlotjednoj analizi iznio sam niz neoborivih činjenica i postavio relevantna pitanja. No, osnovno pitanje je „da li je model Aerodroma Niš samoodrživ ili ne?“. Ova analiza će nam odgovoriti na to pitanje. Grad Niš je temeljem svoje odluke odlučio Aerodromu Niš pomoći sa 2,3 milijuna EUR pri čemu je zadatak bio da sam aerodrom u tom periodu postane samoodrživ, tj. da može nakon tog trogodišnjeg perioda poslovati po načelu profitabilnosti bez dalje pomoći grada Niša. Moram priznati da je to bio ambiciozan i vrlo optimističan plan u kontekstu činjenice da aerodrom u momentu kada je plan postavljen nije imao putničkog prometa (cijele godine tek 1.335 putnika), a cargo promet je bio vrlo niskih 288 tona. I očekivati da će se sa vrlo skromnih 2,3 milijuna EUR dostići taj cilj? Iskreno ja se tako što usudio ne bih. Puno premalen novac i puno prekratak period. No, kao što ćemo vidjeti vizionarski management je u tome uspio. U svakom slučaju nitko ne spori, pa ni Vučić, Mihajlović i Ilić da je ovaj management napravio ekstremno velik i uspješan posao i to u vrlo kratkom vremenu. Uspjeh koji je vrlo nesrazmjeran sa malenim novcem koji je Niš za tu svrhu dao. Financijski trendovi od 2014. do 2017. Najbolji pokazatelj je onaj financijske prirode. Godine 2014. Aerodrom gotovo da nije imao pomoć Grada Niša, no i iskazao je gubitak od 277.791 EUR. U iduće dvije godine Aerodrom je poslovao pozitivno, no isto ne bi bilo tako da nije bilo pomoći grada Niša. No, posljednje godine pomoći, 2017. „dobitak“ je veći od financijske pomoći, dočim je vidljivo da je Aerodrom dostigao cilj, tj. da može poslovati bez pomoći grada. U 2017. su realizirane i direktne investicije grada Niša u iznosu od 39.776.421 RSD koje su ugovorene za 2016. godinu, kada je i stvorena obveza, no isto je realizirano tek u 2017. kada je novac i de facto prešao na račun aerodroma, iako je to bila obveza za 2016. Dakle, u 2017. aerodromski vlastiti prihodi su bili veći od rashoda. Jednako tako je dobitak aerodroma bio veći za preko 6,6 milijuna dinara (56.060 EUR) od pomoći grada. Dakle, već 2017. aerodrom je poslovao pozitivno i profitabilno. Ukupna isplaćena pomoć grada bila je 2.212.518 EUR. Planirana sredstva su 2.321.929 EUR, dočim nije realizirano 109.411 EUR. Ukupno iskazana dobit aerodroma u posljednjih tri godine je bila 1.424.517 EUR, a što je i akumulirana masa novca koja se može utrošiti za investicije u narednom periodu. Iz ovih brojki vidljivo je da aerodrom ne bi mogao bez pomoći grada (nedostaje malo preko 800.000 EUR), no i da je aerodrom uspio ispuniti zadatak da posluje pozitivno u roku kraćem od tri godine i bez financijske pomoći grada. Pogledamo li strukturu prihoda u 2017. dolazimo do zaključka da je i putnički promet profitabilan kao djelatnost, a ne samo cargo, dok je glavni plus aerodroma zapravo neletački prihod, a kojeg ne bi bilo da putničkog prometa nema, tj. bio bi bitno manji da je putnički promet manji. I dok u 2014. nije bilo investicija u aerodrom, od 2015. do 2017. investiralo se u ozbiljnom obujmu. Na aerodromu je vidljiva količina nove opreme, napravljene su provizorne nadstrešnice na odlaznim gateovima, povećani check-in šalteri za 100%, reorganiziran prostor odlaznih gateova, povećano parkiralište idr. Interesantno je spomenuti da je 2010. Grad Niš direktno subvencionirao Wind Jet sa 900.000 EUR, dok je Montenegro Airlines do 2011. do 2013. subvencionirao sa 2,7 milijuna EUR. To znači da je u četiri godine Niš na subvencije potrošio 3,6 milijuna EUR, skoro za duplo nego što je financirao aerodrom od 2015. do 2017. U isto vrijeme 2010-2013. Niš je imao sveukupno tek 97.865 putnika, dok je od 2015. do 2017. imao sveukupno 492.699, putnika. Dakle za pola manje novaca pet puta više putnika. Analiza potencijala tržišta Aerodrom Niš u svojoj je analizi ustanovio da su glavne desinacije dijaspore, turista i poslovnih putnika koje nedostaju aerodromu: Paris (Francuska), Oslo (Norveška), Geneva (Švicarska), Frankfurt (Njemačka), Rim (Italija), Istanbul (Turska) i Moskva (Rusija), dočim je glavninu svojih napora i poduzeo na otvaranje ovih linija. Uz ove najperspektivnije linije Aerodrom Niš je locirao linije sa manjim ali dostatnim potencijalima i to London (Velika Britanija), Brussels (Belgija), te Stuttgart i Karlsruhe-BadenBaden (Njemačka). Aerodrom smatra da su glavne potencijalne sezonske operacije za Tivat, Maltu, te Atenu i Thessaloniki. Na ovoj liniji je višak Thessaloniki, no nedostaje leissure ili charter linija za Antalyu i neki grčki otok. Temeljem ankete putnika Aerodrom Niš je ustanovio da je tek 17,5% putnika originalno iz samog Niša i Južne Srbije, 26,9% putnika je originalno iz stranih zemalja, 15,8% putnika dolazi iz Makedonije, Kosova i Bugarske, dok 39,8% iz ostalih dijelova Srbije. Iz Beograda i Vojvodine je originalno tek 7,1% niških putnika, tj. tek 23.542 putnika. Broj putnika iz Niša i Južne Srbije pao je za 4,9 postotnih bodova (bio 22,4%) u usporedbi sa prošlom analizom od prije godinu i pola, iz Kosova se smanjio sa 14,% na 10,1%, broj putnika iz Makedonije je ostao gotovo isti (povećao se sa 4,7 na 5,2%), broj putnika iz Bugarske je pao za 1,8 postotnih bodova, dok je broj putnika iz Beograda povećan za jedan postotni bod spram istog istraživanja od prije godine dana. Izuzetno je dobro za niški kraj što je broj putnika iz ostalih inozemnih država povećan sa 15,6% na čak 26,9%u usporedbi sa analizom od prije godinu i pola. I dalje je glavnina putnika dijaspora (pala sa 54,8 na 48,9% u godinu i pola), no zato je broj turističkih putnika porastao sa 24 na 39%, dok su poslovni putnici pali sa 21,2 na 12,1%. Upravo ovo povećanje broja turista osjetno je vidljivo u samom Nišu. Broj putnika koji je prethodno putovao avionom se povećao sa 50,6 na 60,6%što pokazuje da su putnici u samo godinu i pola stvorili naviku putovanja avionom. Interesantni su podaci Ryanairovih putnika na Aerodromu Niš. Najviše putnika kupilo je kartu u Njemačkoj (pa u Srbiji), najviše putnika je srpske nacionalnosti (pa njemačke), najviše putnika je starosti 26-35 godina. 84% ih je vrlo osjetljivo na cijenu karte, 13% ih je srednje osjetljivo, dok ih tek 4% nema cijenu kao važan uvjet. 47% putnika je dijaspora, 12% su mladi turisti backpackeri, 10% su turisti na romantičnom odmoru, 9% je poslovnih putnika, 8% je turista na citybreaku. Utjecaj aerodroma na gospodarstvo Kroz Aerodrom Niš u 2016. došlo je 11.770 turista, u 2017. 38.818, a predviđeno je da će 2021. od 650.000 putnika njih 76.450 biti turisti. To znači da će u 6 godina (od 2016-2021) u Niš zahvaljujući aerodromu doći 2,7 milijuna putnika (742.048 stranaca), od čega je 311.702 turista koji će potrošiti 46.755.325 EUR. Izračunato je da je 2016. zbog aerodroma direktnih radnih mjesta bilo 104, a indirektnih 209, 2017. direktnih 275, a indirektnih 551, a procjenjuje se da će 2021. direktnih radnih mjesta biti 542, a indirektnih 1.084. Aerodrom je 2016. imao 1.968 tona carga, 2017. 2.543 tone, a procjenjuje se da će 2021. imati 4.700 tona robe. Ukupno u šest godina procjenjuje se da će kroz Niš proći 19.800 tona zrakoplovnog carga koji će imati vrijednosti 421,3 milijuna EUR. Iz gornjih brojki je vidljivo koliki benefit gradu donosi aerodrom. Naravno, uz turiste i cargobenefit su i businessmeni koji u grad donose poslove i novac, te dijaspora koja češće putuje kući, dočim donosi i više novaca u zemlju. Sve to jasno govori da grad Niš treba i dalje nakon 2017. investirati u aerodrom jer ima svakog poslovnog rezona da to čini, pošto isto donosi bitno više novaca nego što je vrijednost investicije. No, kako ćemo vidjeti u nastavku, to ni nije potrebno, aerodrom može sam isfinancirati svoj razvoj. Potrebne investicije Da bi aerodrom koji je već danas financijski isplativ mogao rasti i razvijati se, te do 2021. doći na planiranih 650.000 putnika i 4.700 tona robe potrebno je investirati u dogradnju terminala koji je puno premalen, uređenje samog objekta, te nabavu opreme. Ovdje treba jasno naglasiti da u visinu investicije koju spominje ministrica Zorana Mihajlović ali i Bojan Avramović pogrešno ulazi i investicija SMATSA-e. Naravno, ova investicija ne može se smatrati investicijom aerodroma, još manje države, obzirom da je ona investicija u sredstvo za rad neovisne agencije, koja nije i ne smije biti pod utjecajem države, te koja se ne financira ni na koji način iz državnog budžeta, nego isključivo iz prihoda naplaćenih od prijevoznika. Da bi SMATSA mogla ostvarivati ove prihode ona investira u kontrolne tornjeve, navigacijsku i drugu opremu, tj. svoja sredstva za rad. Jednako tako kada SMATSA investira u kontrolni toranj ili drugu opremu u Crnu Goru to nije investicija Srbije u Crnu Goru, nego same SMATSA-e. Stoga planirana investicija od 10 milijuna EUR u kontrolni toranj ni na koji način ne može i ne smije biti predmet licitaže države kao svoje investicije, jel ona to nije, niti se ona smije koristiti kao brojka u ukupnoj masi investicija Srbije. Još jednom naglašavam ona to nije, i ministrica ili itko drugi kada ovo iznosi kao činjenicu onda radi vrlo neistinit i nestručan spin. Od ostalih investicija aerodrom procjenjuje da je potrebno investirati u prilazna svjetla CAT I sa pripadajućom energetikom (vrijednosti 1,5 milijuna EUR), proširenje terminalne zgrade (3,5 milijuna EUR), nabavku nove opreme (3 milijuna EUR). Dakle po procjeni aerodroma to je 8 milijuna EUR. Ministrica je rekla da su brojke prenapuhane i da to vrijedi maksimalno 6 milijuna EUR. Osobno smatram da se u svemu tome može biti još skromniji, minorizirati nepotrebnu megalomanštinu, i da bi aerodromu bilo dostatno 4-5 milijuna EUR za sve razvojne potrebe. Konačno, terminal se može širiti u fazama, a i oprema nabavljati u idućim godinama sukladno rastu. Ovo je još jedna floskula i politički spin državne vlasi u kojoj ista tvrdi da je stanje neodrživo i da su sva ulaganja od 6 milijuna EUR potrebna sada i odmah. To jednostavno nije istina, ona se mogu provesti u više idućih godina. Uostalom, kao što smo vidjeli aerodrom ima ušteđena sredstva (dobit), a ima još i nešto duga od grada Niša na ime ugovorene pomoći, što znači da on sam ima sredstava u visini preko 1,5 milijuna EUR za investicije. Nije jasno jel taj novac sada na dispoziciji, tj. koliko ga ima, te jel već potrošen na investicije u 2018, no svakako je moguće dobar dio toga uporabiti na investicije ili je to već učinjeno. Konačno, povećanje prometa donijet će i bitno više prihode. 650.000 putnika je milijun EUR godišnje prihoda više samo od putničkih taksi nego danas. Naravno, to znači i veće troškove, nije to milijun EUR „profita“, no to je ipak bitno više nego danas, kada i sa pola manje putnika aerodrom ipak stvara pozitivu na tim putnicima i to od letačkih prihoda. No, na ovaj prihod treba dodati neletačke i druge prihode, a iduće godine se ide i u licitažu postojećih komercijalnih prostora (restoran, rent’a’car, reklamni prostori idr.), što pak znači daleko više prihoda po toj osnovi u idućim godinama nego danas. Dakle, iduće godine aerodrom će uprihoditi bitno više nego danas na istim kapacitetima, a povećanjem broja putnika povećati će se i broj objekata (više rent’a’car poslovnica, novi ugostiteljski objekti poput kafića u odlaznoj zoni, novi sadržaji kojih danas nema poput banke, pošte, trafike, šaltera avio-kompanija, suvenirnice, business lože idr.), ali će se povećati i broj korisnika postojećih objekata (više parkiranja, više kupovine u duty free trgovini, više korisnika franšizerskog autobusnog prijevoza idr.), dakle ukupna masa neletačkih prihoda biti će neusporedivo veća i donosit će bitno značajniji prihod. Prihod koji je već danas velik i značajno utječe na prihode aerodroma. Iz gore vidljivih brojki jasno je da aerodrom u idućih 10 godina može izdvojiti ovaj novac za svoj razvoj kako uz nabavu opreme i dogradnju u fazama, ili pak preko kredita, te investicijom odjednom i vračanja od buduće zarade. Ovo ne da nije upitno, elementarna ekonomska matematika iz prezentiranih brojki to više nego jasno govori. Koja je onda logika limitiranja razvoja aerodroma? I sad se ponovo vračamo na izvorno pitanje. Vlasti je, očito, od početka o 2018. jako stalo da kontrolira poslovanje Aerodroma Niš. U dva navrata vlast je pokušala utjecati na dizanje aerodromskih taksi za 100%. Interesantan je i podatak iz jednog dokumenta koji je iznijela Razvojna agencija Jug u kojem je navela da je detaljno pregledala sve financijske knjige i da ne može pronaći ni jednu jedinu stavku uplate sredstava Republike Srbije u Aerodrom Niš od 2013. naovamo. O pomoći Aerodroma Beograd u tom dokumentu Razvojna Agencija Jug navodi da je nije bilo nakon 2013. godine, a da oprema koja je do tada ustupljena Aerodromu Niš datira iz 1968. do 1986. (znači danas stara od 32 do čak 50 godina) i da nema baš nikakve knjigovodstvene vrijednost jer je radi starosti već odavno amortizirana, i prije doniranja Aerodromu Niš. Skupština Grada Niša je 6.3.2018. usvojila srednjoročnu (do 2021.) i dugoročnu (do 2026.) razvojnu strategiju aerodroma u kojoj je zadržala poslovni model sa postojećim taksama. Konačno, ugovori sa Wizz Airom, Ryanairom i Swissom su na snazi do 2022. godine, dočim se isto do tada i ne može mijenjati bez ozbiljnih i vrlo skupih posljedica. Tako da intenzivan pritisak Ministarstva na promjenu taksi može imati utjecaja samo na potencijalne i nove prijevoznike, ne i na postojeće u idućih 5 godina. Jednako tako vlast je u više navrata naglasila da će limitirati Aerodrom Niš (i druge buduće aerodrome u Srbiji) na milijun putnika godišnje. I to je rekao prvo predsjednik Vučić početkom ove godine, potom je ministrica Mihajlović isto demantirala i rekla da to nije predmet rasprave sa koncesionarom, da bi predsjednik isto ponovio u ožujku (martu), a prije neki dan i jasno izjavio zamjenik ministrice Ilić, otkrivši da je limit na snazi sve dok Vinci ne pređe 12 milijuna putnika na Aerodromu Beograd. Ministrica Mihajlović je pokušala ovu izjavu ponovo umanjiti i djelomično demantirati kontradiktornim priopćenjem, no nije demantirala osnovnu činjenicu da ovaj limit postoji kao takav. Dakle taj uvjet jest sastavni dio koncesije i on će se provesti. Ilić je izjavio da bi eventualni prelazak Niša preko milijun putnika prije 12 milijuna putnika Beograda bio rezultat kompenzacija Vinciu, među kojima i eventualno produženje trajanja koncesije. A to pak znači da je vlasti isplativije i jednostavnije da Niš ne pređe tih milijun putnika. Stoga je sve više indicija da je stvarni razlog preuzimanja Niša potreba da se isti kontrolira kako ne bi prešao milijun putnika prije nego Beograd pređe 12 milijuna. A je li realno da se to desi? Aerodrom Beograd nakon vrtoglavog povećanja rezultiranog Air Serbijom iz 2014. godine ima prosječan rast od 5,1 godišnje. U prvih tri mjeseca ove godine taj rast je 4,3%. Isto znači da uz sadašnji rast Aerodrom Beograd će 12 milijuna putnika stići do 2034. godine (u idućih 17 godina), a uz rast od 10% godišnje koliko Vinci ima prosječno na svojim aerodromima do 2027. godine (10 godina). Naravno, nitko ne može toliko daleko predvidjeti koliki će biti rast, te hoće li biti globalnih udara na tržište (kao što je bilo 2001. i 2009. godine), no realno je da se isto desi negdje unutar ovih parametara. Niš pak trenutno raste strašno brzo. Ipak ovaj rast je u prvih tri mjeseca usporen na još uvijek ogromnih 28,2%. Procjena aerodroma je da do 2021. godine dostigne 650.000 putnika. Nastave li ovaj trend i dalje niški aerodrom bi milijun putnika trebao dostići do 2026, a ako nakon 2021. rast nastavi prosječnim rastom predviđenim za regiju to bi se trebalo desiti 2030. U oba slučaja niški aerodrom bi morao prije stići do milijuna putnika nego Beogradski do 12 milijuna. Naravno, baziranje samo jednog Wizz Airovog aviona (alternativno Ryanairovog) ovaj rast bi vrlo ubrzalo. Obzirom na obrazac razvoja Wizz Aira koji u roku od 2-4 godine bazira prvi avion, a potom u istom roku i drugi avion na aerodromu na kojem locira više linija u startu, značio bi bitno brže dostizanje milijun putnika od idućih 10 godina. Naime, prvi Wizz Airov avion značio bi dodatnih 250.000 putnika, a drugi i do 450.000 putnika godišnje. Primjeri Tuzle, Skopja, Beograda, Sofije, Bucharesta i drugih gradova gdje je Wizz Air bazirao avione nakon početnih linija, najbolje pokazuje uobičajen način njihova rasta. Što znači da problem jest realan i aktualna državna vlast ga na neki način mora riješiti. Vlasti se jako žuri. I ta neprirodna užurbanost zapravo najviše brine. Ako i jest problem ugovorne obveze sa Vinciem limit na milijun putnika vlast je imala desetak godina da to riješi, zašto toliko juri da to napravi u samo mjesec dana? I to u vrijeme u kojem se još nisu slegla pitanja oko koncesije Aerodroma Beograd i javnost je vrlo osjetljiva. Očito je rješavanje ovog vrućeg krumpira iz nekog razloga vrlo hitno i vjerojatno postoji određeni uvjet da se isto riješi prije nego Vinci uplati pola milijarde EUR u rujnu (septembru). Ova analiza je pokazala potencijale Aerodroma Niš, dokazala je da on može svoj realan razvoj i sam isfinancirati, tj. da za isto nije potrebna država. Stoga bi preuzimanje aerodroma od države bilo politički projekt, a nema nužnosti u strukovnoj ili elementarnoj poslovnoj logici. On nema logike niti u činjenici da je predsjednik Vučić sam izjavio kako država nema dovoljno dobrog kadra za upravljanje aerodromima, te je to bio jedan od glavnih razloga zašto se Aerodrom Beograd dao u koncesiju. Još jednom naglašavam preuzimanje aerodroma od države ne mora nužno biti loše, ima niz brojnih primjera u Europi gdje je to dobro. No, ako je glavni razlog tog preuzimanja potreba da se Niš limitira u svom razvoju onda to nikako nije dobro ni za Niš, ni za Srbiju. Stoga Vlast jasno mora definirati koji su stvarni ciljevi eventualnog preuzimanja i obvezati se na nesmetan razvoj Aerodroma Nišneovisno o koncesiji Aerodroma Beograd. Alen ŠĆURIC
×
×
  • Креирај ново...