Претражи Живе Речи Утехе

TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima. Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima. Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje. Prevelika šutnja – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije. Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo. Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu. – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija. Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan? – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika. Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom? – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija. Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti. Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske? – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira. Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII. Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH. – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost. Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces? – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima. No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti. U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena. Izvor: Novi list, Foto: YouTube

Porfirije želi postati patrijarhom, ali na putu mu stoji glavni mentor: Detalji previranja u SPC-u Autor: dnevno.hr Petak, 06. prosinac 2019. u 12:31 Kako naš portal saznaje iz krugova bliskih SPC-u dok bački biskup Irinej Bulović posjećuje Rusiju, ne bi li javnosti, posebice Andrićevom vijencu u Beogradu dokazao kako uživa podršku tamošnjih crkvenih vlasti, vodu na domaćem terenu vrti prvi operativac Bulovićevih igara prijestolja, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić. Kao dugogogišnji član Regulatornog tijela za elektronske medije, u kojem je bio zahvaljujuči bliskosti s Demokratskom strankom, Porfirije je stekao veze, ali i svladao medijske tehnologije. Neki iz tih medija, kako se hvale po Beogradu, svladali su i svakojaka znanja o njemu, no to se, kako navode, drži u ladicama za ‘ne daj Bože’. Nekada preko glavnog bota Željka Injca, a nekada i osobno, zagrebački mitropolit Porfirije dirigira kako da se kroz režimske tabloide provlače episkopi koji nisu po volji kruševačko-zagrebačkog klana SPC-a. Pomoću Bebe Popovića bliskog Zemunskom klanu, a preko režimskog političkog analitičara Branka Raduna, prvotno su plasirali propagandnu tezu o Nato vladikama, a onda i evolucionistima pa i naftašima raskolnicima, a radi se o svima onima koji su u SPC-u protiv Porfirija iskreirali spise navodno ruske obavještajne službe koja je samoodabrane vladike ispratila i za svakog od njih našla vezu sa službom. Tako Porfirije izvjesno vrijeme zabavlja dio srpske javnosti pričama koje bi trebale prikriti puč u Crkvi i na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu čiji su glavni izvođači upravo on i bački biskup Irinej. Manipulacijom srpskog patrijarha od strane dvojca Bulović-Porfirije nije došlo do sazivanja Sabora iako su ih na to obvezivala i pravila, ali i zahtjev dvadesetak vladika-biskupa. Uslijed činjenice da su uzurpirali svu vlast u SPC-u i Sinodu stavili po punu kontrolu, Irinej Bulović i Porfirije Perić izvan svake kontrole urušavaju SPC koji ove godine, da ironija bude veća, slavi 800 godina samostalnosti. Branko Radun i Željko Ignac godinama su botovi Irineja Bulovića, ali i veza za sumnjive medijske operacije. Njihov je zadatak da na primitivan način kreiraju priče o bilo kome s popisa nepodobnih biskupa uz asistenciju režimskih tabloida. Međutim, i Ignjac i Radun znaju tko je favorit vlasti u SPC-u, zna to i Irinej Bulović, koji se ozbiljno sprema za završni obračun sa svojim čedom. Snimci koji su se posljednjih dana pojavili na Twitteru, a iz kojih se moglo čuti kako mitropolit Porfirije svojim studentima kleveće svećenstvo i redovništvo na Kosovu i Metohiji, upozorenje su mitropolitu Porfiriju od duhovnog oca Irineja bačkog kako bi mogao proći ako se ‘preigra’ u igrama prijestolja. Irinej Bulović se predugo sprema za patrijarški tron da bi tek tako dopustio da ga u finišu ‘preigra’ onaj koga je obučavao tek za svoga Bebu Popovića. https://www.dnevno.hr/vijesti/regija/porfirije-zeli-postati-patrijarhom-ali-na-putu-mu-stoji-glavni-mentor-detalji-previranja-u-spc-1403653/

IVO ANIĆ: Kako je katolička crkva izdala hrvatski narod Svake nedjelje moj djed imao je isti ritual. Obući svoje najbolje odijelo, mene uzeti za ruku i presaviti novčanicu od sto dinara u svoj, a novčanicu od deset dinar u moj džep. Taj čovjek, armirač i građevinar grubih crta lica, od svoje je sirotinje izdvajao toliko, odričući se novina, karte za utakmicu ili piva s kolegama, da bi na kraju mise u malu drvenu škrabicu posvećenu pomoći Crkvi, ugurao tu novčanicu podozrivo gledajući mene da učinim isto. Hrvatski narod nikada nije izdao svoju Crkvu. Niti u vremenu kada se ista od vladajućih ignorirala, niti u vremenu kada se sama involvirala u strukture vlasti. Hrvatski narod financijski je pomagao svoju Crkvu, održavao je kao bitnu poveznicu sa svojim identitetom, ali i vjerovao u nju, da je zaštitnica običnog puka, utočište od vladajućih koji su valjda još od vremena Matije Gupca bili sinonim za one koji tog malog, priprostog čovjeka tlače. Za sve vlasti ovaj narod vjeruje kako to nisu „narodne“ nego „odnarodne“ vlasti, kako djeluju isključivo za svoje interese i kako nemaju sluha za patnje malog, običnog čovjeka. I u onom vremenu kada je Crkva bila minorizirana, upravo je taj mali čovjek nije izdao, stao je uz nju. Jer nije bila u konceptu vladajućih, bila je svojevrstan disidentski i nacionalni ponos, i uz tradiciju koja se za vjeru na ovim prostorima oduvijek veže upravo identitet malog čovjeka, obična puka. I zbog toga je taj mali čovjek nije nikada izdao. Jer nije bila u konceptu vlasti. U Banskim dvorima u utorak održan je radni sastanak u kojem su sudjelovali predstavnici Vlade na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem i predstavnici Hrvatske biskupske konferencije (HBK), na čelu s predsjednikom, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem. U službenom priopćenju navodi se kako su biskupi „pozitivnim ocijenili napore Vlade na stvaranju uvjeta za opći gospodarski i društveni napredak, društveni optimizam u kojem vlada pozitivno i obećavajuće ozračje, te su izrazili spremnost Katoličke crkve da nastavi tim naporima davati svoj doprinos“. Sam sastanak komentirao je i nadbiskup Puljić koji je istaknuo kako se ova Vlada i Crkva slažu u mnogim pitanjima oko zajedničkog odnosa te kako je osobno zadovoljan tom sinergijom. Pitanje oko djelovanja ministarstava za kulturu i obitelj te mlade ključna su u našem društvu istaknuo je Puljić, a ova Vlada i Crkva u tome imaju zajednički stav i usuglašeno djelovanje. Harmoniju Vlade i Crkve prokomentirao je i sam premijer Plenković koji je istaknuo kako predanost ove Vlade posebno ima naglasak na provedbi ugovora sa Svetom Stolicom, a koji se odnose na izdašno financiranje same Crkve i njenu integraciju u društvo. Biskupi zadovoljni izrečenim tako su još jednom pokazali javnosti, običnom puku, koliko drže do ove Vlade i koliko je podržavaju. No, i sama Vlada na čelu s premijerom odaslala je javnosti značajnu poruku tim sastankom, a ona je nedvosmislena i jasna, crkvene stavove i napore uvažavamo, prema njima se nahodimo i nastavljamo s financiranjem svih crkvenih projekata držeći kako je ista iznimno značajna za ovaj narod, a posebno za običan puk koji podržava tu sinergiju vlasti i klera koja se pokazuje iznimno bitnom. Svi sretni i zadovoljni (FOTO: HINA/tp) Hrvatski narod nikada nije izdao svoju Crkvu. Onaj običan puk, onaj koji je odvajao od svojih usta da održi svoju Crkvu u vremenima njenog ignoriranja. No nije li upravo ta Crkva u koju je taj narod toliko vjerovao u ovom vremenu izdala njega? Današnje involviranje i sprega uz vlast najveća je izdaja Crkve, kojom se izdaje upravo tog običnog, malog čovjeka. Čovjeka za kojeg njegova Crkva iza zlatom optočenih hramova niti ima sluha, niti ima vremena. Malog čovjeka koji u ovoj državi pati. Istog onog čovjeka koji je podržavao, gradio, hranio, a danas je kao umirovljenik prisiljen kopati po kontejnerima. Zar to nije najveća izdaja? Zar to nije tragedija vjere, vjere u onoga kojem si pomagao, da bi jednom u teškim vremenima za čovjeka, taj kojem si pomagao barem digao svoj glas za tebe. Međutim, crkvena izdaja nije samo izdaja sirotinje. Izdaja je to i budućnosti ove zemlje kojoj treba nasušno sekularnost, znanje, djeca koja se trebaju izgraditi da bi bila budućnost ove zemlje u koju toliko vjeruju. Današnje involviranje Crkve u školstvo, u sekularnu državu, najveći je promašaj upravo za Crkvu. Jer se Crkva malog puka ne manifestira u mistici svojih sakralnih odaja, jer se Crkva koja je jednom imala integritet i mučeništvo vjere preselila među laboratorije u kojima se uči kemija, jer se Crkva mog djetinjstva potpuno nespremna suočila sa instagramima, facebookom, twitterima i djecom koja ih uz dosadu slušaju samo zato jer ih očajni roditelji mole da to odrade, da ih ne sramote pred rodbinom i susjedima. Jer se u Crkvu tradicionalno i nepogovorno vjeruje. Tako je bilo oduvijek u našim obiteljima. Jer je Crkva bila mučenička, ona slabija, ona koju se napada, ona koju treba braniti, ona koja je jedina trn u oku vladajućima. Izdaja njihove Crkve ponajviše se manifestira upravo na toj suludoj premisi da danas Crkva, vjera, mora biti doslovno u svemu, u školskoj nastavi, u razredima, u poštama, autobusima, knjižarama ... I tim činom Crkva je svjesno ušla u marketing, ušla u besmislen biznis i ušla u sve ono u čemu današnje društvo egzistira, no ono najgore, najgora izdaja jest, što je ušla u vlast. Postala vladajuća kasta. Crkva je svjesno, ne prilagodivši se vremenu, a neke od najgorih svojih ljudi postavila na ključna mjesta, proizvodila bezumni nacionalizam i samodopadnost, potpisala svoj neumitni krah. Bez obzira koliko se uvukla u vlast, bez obzira koliko se trudi i potencira, Crkva u Hrvata je mrtva institucija koja samo svojom suludom ambicijom taj proces pokušava zaustaviti. No, taj je proces, kako već rekoh, neumitan. Osim, ako se netko dovoljno pametan, kao što je to papa Franjo, ne nađe u našoj Crkvi i ponovo joj vrati vjerodostojnost. Ako je vrati u okvire u kojima je odvajkada egzistirala, okvire mira, okvire tolerancije i okvire skromnosti, okvire u kojima će pomagati, biti ono što treba da bude, zaštitnica siromašnih, bolesnih, obespravljenih, a ne zaštitnica vlasti. Crkva u Hrvata treba istinsku promjenu. A nju donose samo mladi ljudi u njihovim redovima. Mladi, obrazovani i pametni koji će shvatiti kamo ih je dovela dosadašnja garnitura. „Crkvu moramo pomoći. Ona je siromašna i ona se moli za nas“, tome me je učio onaj armirač i građevinar grubih crta lica s početka teksta, koji je odvajao od svojih usta da pomogne svoju Crkvu. Kada danas pogledam što radi ta ista Crkva mogu se samo se prisjetiti tog vremena i usporediti s ovim što danas vidim: Crkvu koja je ostvarila sve, a izgubila najvažnije - poštovanje djece armirača, građevinara, vozača, bravara, tokara … umirovljenika koje je nepovratno izdala. Lupiga.Com

HRVATSKI ISTORIČAR UZNEMIRIO SRBIJU: ZNA LI VUČIĆ ZAŠTO CAR LAZAR I OBILIĆ NISU MURATU PONUDILI PODELU KOSOVA? | srpskidnevnik.com SRPSKIDNEVNIK.COM Jedan od prvih i najljepših opisa Kosovskog zavjeta donosi Dubrovčanin Ludovik Crijević Tuberon, povjesničar iz 15. stoljeća.

Film redateljice Dane Budisavljević ”Dnevnik Diane Budisavljević” pomeo je Vrdoljakovu papazjaniju o generalu Gotovini i trijumfirao je na 66. filmskom festivalu u Puli. Osvojio je tri najvažnije nagrade: Zlatnu arenu za najbolji film Festivala, nagradu Zlatna vrata Pule za najbolji film po izboru publike koja mu je dala gotovo maksimalnu ocjenu od 4,9. Uz to je Budisavljević dobila i Zlatnu arenu za režiju. U izjavi za portal Telegram redateljica je kazala i ovo: ”Moj film ne izaziva podjele. Upravo suprotno, on poziva na humanost, on je spomenik Diani i preživjeloj djeci, on govori o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Dianina priča daje nam snagu da odbijemo revizionistička podmetanja i da budemo ponosni na nju, njene suradnike, na tisuće hrvatskih obitelji koje su udomljavale srpsku djecu. Osim partizana koji su pružili oružani otpor fašizmu postojala je i građanska klasa koja je pružala otpor na drugi način. Komunisti su jako pogriješili kada su zatajili te ljude pripisavši sebi sve zasluge za humanitarnu akciju koju je inicirala Diana. Bila je to vjerojatno najveća akcija spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu i svaka normalna država bi to ugradila u nacionalni identitet, a ne bi se sramotila ustašama koji su ideju o nezavisnosti hrvatskog naroda sprovodili tako da unište druge narode s kojima stoljećima dijele životni prostor. Mislim da zaslužujemo bolje. Diana i njezini suradnici, kao i svjedočanstva spašene djece, velika su inspiracija da krenemo biti ponosni na prave stvari”. Tema filma – spašavanje djece od ustaškog terora i dvije važne poruke koje su se čule u proteklom tjednu novi su poziv da se obratimo hrvatskom episkopatu koji kasni, debelo kasni s molbom za oprost upućenom svim žrtvama ustaškog divljanja koje se dogodilo i zbog aktivnog sudjelovanja u tome sinova i kćeri Katoličke crkve, ali i katoličkih prvaka: neki su od njih žestoko zagovarali ustaše i Poglavnika (nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu), neki su oklijevali, ili bili nedorečeni ili često prešućivali i eskivirali nužni sukob s ustašama i Pavelićem (nadbiskup Alojzije Stepinac u Zagrebu). Prvo o dva meni važna događaja. Japanska biskupska konferencija je pismom zamolila oboljele od Hansenove bolesti (gube,lepre) i njihove obitelji za oproštenje što u prošlosti nisu ”na odgovarajući način osudili izoliranje i eliminaciju tih pacijenata”. Pojasnimo, Zakon o prevenciji gube (lepre) je u Japanu ukinut tek 1996. Godine, te je odlučeno da je država odgovorna za odštetu pacijentima. Godine 2001. ta je odšteta i zajamčena. Kada je godine 2005. državni odjel za Hansenovu bolest objavio zaključno izvješće s konkretnim uvjetima i uzrocima štete te mjere za njihovu buduću prevenciju, biskupi nisu zamolili gubavce i njihove obitelji za oproštenje, obrazložili su u pismu isprike japanski biskupi. ”Danas izražavamo duboko žaljenje što nam je tako dugo trebalo da zamolimo za oproštenje”, istaknuli su japanski biskupi. Godine 1943. razvijen je lijek pomoću kojega je Hansenova bolest postala lako izlječiva. Premda je još 1956. u Izjavi iz Rima o zaštiti oboljelih i njihovu ponovnom uključivanju u društvo zatraženo ukidanje svih diskriminirajućih zakona, kao što je Zakon o prevenciji gube u Japanu, tamošnja se politika promijenila tek 2001. Dotad su gubavci doživotno bili izolirani, podsjećaju biskupi u pismu. Također priznaju da se nisu dovoljno zauzimali za prava pacijenata na odštetu i ponovno uključivanje u društvo, te ”nisu uvidjeli koliko je taj njihov propust povećao patnju”. Nisu podržali one čija su prava trebali štititi, ističu japanski biskupi i poručuju da ”riječi nisu dovoljne da iskažu njihovo duboko žaljenje zbog toga”. Na kraju pisma obećaju da taj grijeh nikada više neće ponoviti nego će kao Kristovi sljedbenici cijeniti sve ljude i nikada više neće zanemariti zaštitu ljudskih prava, prenosi Vatican News, odnosno IKA. Navodim ovaj najnoviji primjer katoličkog kajanja da se vidi koliko Crkva zna i može biti ”konkretna”. Druga važna poruka koja nam je stigla je vezana uz 75. godišnjicu neuspjelog atentata na Hitlera. Kancelarka Angela Merkel poručila je u Berlinu, u sjedištu Ministarstva obrane, da ”postoje trenuci u kojima je neposluh obveza i da treba izvući pouke iz prošlosti”. Ona je u Berlinu nedvojbeno odala počast počiniteljima. ”Protivili su se nečovječnom sustavu, svjesni posljedica koje bi mogli snositi oni i njihove obitelji. Bili su spremni podnijeti najveću žrtvu i dati život za domovinu. Odlučnost i odgovornost pokazuju se na velikim djelima, ali i u malim gestama. To vrijedi i za nas danas. Moramo održavati sjećanje i odavati počast. Moramo se pobrinuti za to da pouke iz prošlosti ne izblijede”, rekla je kancelarka Angela Merkel u povijesnom bloku Bendler, u kojem su strijeljani izvršitelji neuspjelog atentata na Adolfa Hitlera okupljeni oko časnika Clausa Schenka Grafa von Stauffenberga. Dana 20. srpnja 1944. na tom su mjestu pogubljeni organizatori atentata. Inače, nikako slučajno, tradicionalno tu svake godine na ovaj dan ročnici Bundeswerha (njemačke vojske) polažu prisegu. Nova ministrica obrane i predsjednica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer je prije toga ročnike podsjetila na to da Bundeswehr njeguje tradiciju časnika koji su izgubili život u likvidacijama nakon neuspjelog atentata. ”Ovi vojnici bili su uzor jer su ustali protiv nepravde, barbarstva i prezira prema ljudima”, rekla je Kramp-Karrenbauer kojoj je to bio prvi javni nastup na dužnosti ministrice obrane. Elem, više su to nego poticajne poruke da svi mi, kako je to učinila nagrađena ekipa predvođena Danom Budisavljević, ”krenemo biti ponosni na prave stvari”, odnosno shvatimo kako se ”odlučnost i odgovornost pokazuju na velikim djelima, ali i u malim gestama” i da to vrijedi i za nas danas, dakle i za hrvatske katoličke (nad)biskupe. Gospoda iz episkopata u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini duguju to pokajanje. Ta njihova gromoglasna šutnja više nema nikakvo opravdanje. Papa Franjo je u više navrata javno molio za oprost: recimo u pismu Crkvi u Čileu zbog vlastitih pogrešnih zaključaka (branio je biskupa grada Osorno i kada je već bilo jasno da isti zataškava pedofilske skandale) ili, recimo, za mnogo teže stvari, za užasne grijehove Crkve prema domorodcima u vremenima kolonizacije američkih zemalja. Nedavno je, tijekom posjete Rumunjskoj, molio oprost romske zajednice zbog grijehove Crkve tijekom povijesti, osobito zbog češćih slučajeva nove diskriminacije. Kako pak zaboraviti možda najveću gestu u inače impresivnom pontifikatu sv. Ivana Pavla II. tijekom mise za čišćenja pamćenja 12. ožujka 2000. kada je, na simboličan način, sedam puta molio oprost za grijehe Crkve tijekom povijesti? ”Priznati devijacije u prošlosti služi nam kako bismo probudili savjest pred obavezama sadašnjosti, otvarajući svakome od nas ponaosob put obraćenja”, rekao je tada Papa tijekom homilije. Ta velika gesta Ivana Pavla II. bila je početak niza povijesnih kajanja koja su nastavljana i u pontifikatima Benedikta XVI. i Franje. No, ovdje ću navesti i par konkretnih primjera poziva na kajanje od strane Ivana Pavla II koji se tiču nas (a ima ih more). U Sarajevu, na stadionu Koševu, na misi održanoj 13. travnja 1997. (bio sam) rekao je i ovo: ”Draga braćo i sestre! Kada sam 1994. tako žarko želio doći k vama, u pameti mi je bila misao koja se očitovala izvanredno znakovitom u sudbonosnome trenutku europske povijesti: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Rečeno mi je tada da ono nije pravo vrijeme za to. Zar sada nije došlo vrijeme za to? Vraćam se danas k toj misli i k tim riječima. Želim ih ponoviti kako bi ušle u svijest onih koje je ujedinilo bolno iskustvo ovoga grada i ovoga kraja, svih naroda i zemalja razdiranih ratom: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Ako je Krist naš zagovornik kod Oca, onda ne možemo ne izgovoriti te riječi. I onda ne možemo ne krenuti tim teškim, ali nužnim putem oproštenja, koji vodi k duboku pomirenju”. Na misi (i na njoj sam bio) na kojoj je proglasio blaženim Ivana Merza, 22. lipnja 2003. u Banja luci, nadomak mjestu na kojem su ustaše izvršile svirepe zločine nad Srbima, priznajući odgovornost katolika kod ustaških zločina rekao je ovako: ”Iz ovoga grada, koji je tijekom povijesti obilježen tolikom patnjom i tolikom krvlju, molim Svemogućega Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode, pa i sa strane nekih sinova Katoličke Crkve. Neka On u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom. Jedino u ozračju istinske pomirbe spomen na tolike nevine žrtve i njihove patnje ne će biti uzaludan i poticat će nas graditi nove odnose bratstva i razumijevanja”. Podsjetimo još jednom da je delegacija hrvatskih biskupa, predvođena predsjednikom HBK Želimirom Puljićem, u Požegi 17 siječnja 2019., na susretu s vladikama koje imaju sjedišta na teritoriju RH u zajedničkom priopćenju izjavila i ovo: ”Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom (…) Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi’ (Rim 8,37) (…) Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan’ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka...”. Te riječi, i one kazane u Pismu HBK u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i one obećane na prošlom plenarnom zasjedanju HBK (kada su se bavili ”čišćenjem pamćenja”), hitan su poziv da oba episkopata objave dokument u kojem će se, u ime, Crkve, pokajati za strahote ustaša (članovi HBK se jako distanciraju od partizana, jer da su bili ”komunisti”, premda je i u partizanima bilo mnogo katolika, svećenika, redovnika i laika i drugih vjernika, ali bi se isto trebali ispričati i pokajati zbog grijehova katolika i na strani NOB-a). Jasno je – količina trostrukog genocida ustaša: protiv Židova, Srba i Roma je tolika da se episkopat ne smije nikako o tom pitanju izraziti u nekoj općenitom formi, nikako ne osuđujući ”grijehe totalitarizama”, već jako konkretno i precizno, kako pokazuju rimski biskupi ili japanski, već navedeno u ovoj kolumni. Crkva je ta koja mora učiniti prvi korak i ne čekati da je drugi potaknu na kajanje. Pojasnio je to dubrovački biskup na otvorenju Teološke ljetne škole. Citiram ga: ”Prema sv. Pavlu VI., Crkva ne treba čekati da je drugi pozovu, nego je, pokrenuta ljubavlju prema drugome, prva pozvana povesti dijalog, uvažavajući slobodu drugoga, bez obzira na njegove zasluge i bez obzira na to koliko će uspješan biti taj susret s drugim. Takav dijalog treba biti obilježen temeljnom Kristovom značajkom, a to je blagost (usp. Mt 11,29), što znači da crkveni dijalog sa suvremenim svijetom ne smije biti ohol, zajedljiv i uvredljiv. Ne smije biti zapovjednički i nije nametljiv. Oslanja se na nutarnji autoritet koji mu daje istina koju naviješta, ljubav koju razlijeva i primjer kojim je potvrđen. Takvu, blagom dijalogu svojstveno je da bude miroljubiv, izbjegava žestinu, strpljiv i velikodušan (usp. ES 83)”. Eto, to sam vam danas želio kazati. Čestitam Dani Budisavljević i cijelom njenom timu: dala je našoj omladini važan film koji obavezno svi moraju pogledati kako bismo se kao društvo učvrstili na putu pravde i mira. Predlažem i da članovi episkopata prije sastavljanja tog važnog dokumenta koje od njih očekujemo pogledaju ”Dnevnik Diane Budisavljević”. Vjerujem da neće ostati hladni kada osvijeste koliko je sućuti i ljubavi bilo potrebno da se spase toliki maleni, a oni su Kristu najdraži. Rekao nam je to.

Papa emeritus Benedikt XVI. objavio je jučer esej pod nazivom "Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja" u kojem je iznio svoje poglede na uzroke i rješenja krize zlostavljanja maloljetnika u Katoličkoj Crkvi. Bitno.net donosi cjeloviti hrvatski prijevod eseja koji je označen kao njegov "najznačajniji istup nakon odreknuća od papinstva. Cijeloviti hrvatski prijevod eseja

Priča o hrvatskoj nabavci višenamenskog lovca F-16 Barak od Izraela, izrodila se u aferu koja trese tamošnju javnost već skoro nedelju dana. O tome da li je Hrvatska prevarena ili je u pitanju samo koruptivni posao diskutuju skoro svi. I političari i analitičari, ali i svekolika javnost na društvenim mrežama. Tako u jednoj polemici na Fejsbuku jedan od entuzijasta spomenuo je “ pa zašto Hrvatska ne nabavi MiG-29?“. Komentator, nije ni slutio da je Hrvatska u svojoj novijoj istoriji ozbiljno razmatrala nabavku MiG-29 kao lovca. O tome sad Vojno-politička osmatračnica donosi priču iz hrvatskog ugla i pera vojnog komentatora i saradnika Denisa Krnića u izvornom obliku i bez skraćivanja. Hrvati i ruski lovac MiG-29 stara je i duga ljubav koja se nije nikada konzumirala. Svašta se pisalo proteklih godina o ratnom uvozu oružja u Hrvatsku i kasnijim postratnim akvizicijama, no zasigurno će putevi novca i oružja vezani, što se Domovinskog rata tiče, još dugo biti obavijeni velom tajne. Ruski višenamjenski lovac MiG-29, kao i njegove novije verzije , dugo je u hrvatskom vojnom vrhu kotirao kao jedan od glavnih takmaca za novi lovac Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. O njemu se razmišljalo još u Domovinskom ratu. 1993. u Hrvatsku je dovezena kompletna tehnička baza za MiG-29 . Po okončanju ratnih operacija odlazilo se i u Moskvu, vodili su se neki pregovori. Da je ostao u fotelji državne firme za kupnju prodaju naoružanja „RH Alana“, operativni general Vladimir Zagorec garant bi kupio eskadrilu 29-ki za hrvatsku vojnu avijaciju. Ovaj general je znao raditi biznis. Od protuoklopnih i protuzračnih sustava kao što su fagot i S-300, do zrakoplova MiG-21, borbenih helikoptera Mi-24, transportnih helikoptera Mi-8, trenažnih zrakoplova Pilatus, pa do bazne stanice za servis suvremenih lovaca MiG-29 i prvih koraka prema kupnji cijele eskadrile MiGova-29….Sve su to bili poslovni uspjesi generala Zagorca. Nije neka tajna da je najodlikovaniji hrvatski general nabavljao samo najbolje oružje, ne pitajući za cijenu. Osim što je Hrvatska vojska u Domovinskom ratu zarobila znatne količine naoružanja za vođenje pomorskih i kopnenih operacija, posve je jasno da bi bilo teško osloboditi okupirani hrvatski državni teritorij bez ruskog naoružanja s kojim je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo steklo premoć na nebu i pružalo podršku kopnenim postrojbama. Hrvatska u svojoj težnji za nezavisnošću početkom 90-tih godina prošlog stoljeća dobiva podršku zadnjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Sergejeviča Gorbačova, koji svojim autoritetom jednog od svjetskih vođa u listopadu 1991. godine nije dozvolio protuustavno djelovanje Jugoslavenske narodne armije koja je željela bombardirati Zagreb. No, potpuni raspad Sovjetskog saveza umanjio je utjecaj Rusije u Europi, pa tako i njezin značajniji utjecaj na ratna događanja na području bivše Jugoslavije. Dok su neke druge svjetske sile 1991. nastojale sačuvati Jugoslaviju, Rusija je već tada bila svjesna neizbježne samostalnosti Hrvatske. Mnogi europski povjesničari mišljenja su da je upravo Rusija bila prva svjetska velesila koja je neformalno priznala hrvatsku državnu samostalnost kao međunarodnu činjenicu. Naime, za vrijeme mirovnih pregovora u Moskvi između hrvatskog i srpskog predsjednika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u listopadu 1991. godine, tadašnji vođa Sovjetskog saveza Gorbačov, jasno je rekao: „Neovisnost Hrvatske je realnost“. Bilo kako bilo, dugo se leteći terminator Mikojana i Gurjeviča razmatrao u glavama hrvatskih vojnih planera. Nije ni čudno. Ovaj lovac pravo rješenje za potrebe RH iz više razloga: prijelaz s MiG-21 na MiG-29 predstavlja najprirodniji i najlakši prijelaz za pilote, ne zahtijeva se prilagodba infrastrukture, MiG-29 koristi postojeće oružje s MiG-21 tako da nema nikakvih dodatnih zahtjeva u opsluživanju naoružanjem, Rusija bez ograničenja i uvjeta nudi široku paletu oružja, zbog sličnosti u eksploataciji i održavanju s MiG-21, HRZ-u nije potrebno dodatno osoblje za održavanje. Popularnost ruske ponude kulminirala je u listopadu 2012. kada je Ministarstvo obrane RH službeno i žurno zatražilo detalje ukupne cijene paketa aviona i mogućnosti obročnog plaćanja s odgodom. Jamčili su međuremontni resurs od 10 godina, modernizaciju prema NATO i ICAO standardima, isporuku kompletne zemaljske opreme te preobuku letačkog i tehničkog osoblja. Ova eskadrila, uz cijeli ponuđeni paket, hrvatski državni budžet ne bi koštao više od 150 milijuna eura. Ovakva inačica MiGa-29 nalazi se još u operativnoj uporabi u Slovačkoj. Neki su iz HRZ-a išli pogledati ponuđene avione, ali na koncu od svega toga ništa nije bilo. Dodajmo da su Rusi ponudili i paket „offseta“ u području brodogradnje, građevine i tehnike odašiljača. Te su godine od proizvođača ruske tvrtke „RSK MiG“ hrvatski predstavnici dobili i su svu tehničku dokumentaciju o stanju tih aviona. O d svih varijanti ruskih ponuda valja izdvojiti i onu iz rujna 2010. kada su Hrvatskoj predložili kupnju 12 aviona MiG-29M/M2, danas MiG-35, za iznos od 500 milijuna eura u kombinaciji s obilatom gospodarskom kompenzacijom. MiG-35 novorazvijeni višenamjenski borbeni avion, NATO i ICAO kompatibilan, odlikuje se novim konstrukcijskim rješenjima, sofisticiranim tehnologijama proizvodnje, naprednim elektroničkim, ciljničkim i navigacijskim sustavima, povećanim operativnim karakteristikama i pojednostavnjenim održavanjem. Koje su bile prednosti ruske ponude u odnosu za konkurente? Prvo, financijski je bila najpovoljnija bez obzira radi li se o novim ili rabljenim avionima. Drugo, dokazan avion sa širokim spektrom najsuvremenijeg naoružanja, uz mogućnost korištenja postojećeg naoružanja za MiG-21 (R-60MK). Treće, postojeće stanje i broj tehničkog kadra i infrastrukture osiguravaju brzu i učinkovitu uvođenje aviona u sustav i brzo dostizanje operativnih sposobnosti. Četvrto, dokazana NATO-interoperabilnost kroz operativno korištenje u ratnom zrakoplovstvu Slovačke, Mađarske, Poljske i Bugarske. Peto, gospodarska kompenzacija i sudjelovanje hrvatskih kompanija u nizu ruskih državnih poslova. Depeša američke ambasade u Zagrebu 2013. godine presudila je ruskim zrakoplovnim ponudama. Brojna zapadna zrakoplovstva, među kojima i ono najveće – Ratno zrakoplovstvo SAD-a, suočavaju se s problemom nedostatka odgovarajućeg tipa „sparing“ zrakoplova s kojim bi se mogli uvježbavati borbene taktike. Ta praznina pokušava nadomjestiti „otusorcingom“ usluga privatnim tvrtkama. To je aktualni trend, ali privatni lovci po svojim tehničko-taktičkim karakteristikama ipak nisu ravnopravni izazivači koji mogu replicirati realne prijetnje ili „dog-fight“ kakve traže suvremeni američki i europski zrakoplovi četvrte i pete generacije. Mana ruskog MiG-35 je što se radi o novom avion bez akumuliranih operativnih iskustava, kao i bez iskustava implementacije u NATO-okruženje. No, i ovome smo mogli doskočiti da smo, na primjer, NATO-saveznicima ponudili koncept DACT obuka (Dissimilar Air Combat Training). Hrvatska, mediteranska pomorska zemlja svojim geografskim položajem duboko uvučena u europski kontinent, mogla je biti jedinstveno mjesto Sjevernoatlantske vojne alijanse za naprednu letačku obuku iznad kopna i mora. Ovim projektom bi se stimulirale NATO-članice da prepoznaju kapacitete obuke svojih pilota upravo u Hrvatskoj. Jedna takva ideja, koju su svojedobno javno isticali pojedini hrvatski vojni stručnjaci i analitičari, ide u prilog ruskom NATO-kompatibilnom MiG-u 29/35, a kroz postojanje eskadrile u Hrvatskoj koja bi se mogla koristiti u tzv. DACT zadaćama. Upravo kroz tu ideju Hrvatska bi mogla biti domaćin s “agresorskom” ulogom. Tako bi HRZ osim “airpolicinga” i redovnih drugih zadaća, imao aktivnu i jedinstvenu ulogu na razini cijeloga NATO-a u usvajanju naprednih letačkih sposobnosti u simulacijama zračne borbe. Što se Hrvatske tiče, ne treba posebno isticati što bi to značilo u pogledu kontinuiranog korištenja NATO-ovih sredstava i naknada za izgradnju kompletno nove infrastrukture, stjecanje jedinstvenih letačkih sposobnosti, ostvarivanje naleta i etabliranja Hrvatske kao značajne NATO zrakoplovne članice. Ni pilotima HRZ-a ne bi bio veći problem s MiGa-21 prijeći na MiGa-35. Ono što nedostaje je promišljanje o HRZ-u na ovakav ili neki sličan način. Hrvatska ne može pobjeći od svog članstva u NATO-saveza u kojem postoje određene pisane i nepisane obveze po pitanju kompatibilnosti i kupnje vojne tehnike. Tak oda je i u ovom slučaju „NATO centrifuga“ odradila svoje… MiG-29 definitivno ima borbenu vrijednost. Prvenstveno je velika opasnost za svaki zrakoplov koji mu se nađe u optičkoj vidljivosti. MiG-29 je jedini borbeni zrakoplov koji u vertikalnom penjanju doseže nadzvučne brzine. To ne mogu ni Gripen, a ni F-16. To je nešto što nećete pročitati u promotivnim brošurama. Također, i sa samo jednim motorom u funkciji 29-ka može letjeti nadzvučno. Dakle, nikako nije za podcjenjivanje. Teško da Hrvatska na zapadnom tržištu može nabaviti zrakoplove ili sredstva protuzračne obrane, kakve može dobiti u Rusiji uz najbolji omjer cijene, kvalitete i pouzdanosti. Ulazak Hrvatske u NATO savez i Europsku uniju, uz prijenos dijela državnog suvereniteta na te državne i vojne saveze, ograničio je mogućnosti samostalne političke suradnje s Rusijom, a politički osjećaji prema Rusiji zbog geopolitičkih promjena prolazi uspone i padove. Premda je članica Sjevernoatlantskog vojnog saveza, Hrvatska ima dugu tradiciju korištenja ruske borbene tehnike. Ne samo to, Hrvatska je jedna od rijetkih istočno europskih država koja ima isključivo pozitivne povijesne odnose s Rusijom. Odnosi Hrvata i Rusa u kontinuitetu traju još od 15. stoljeća, ali to je već neka druga priča… https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2019/01/15/denis-krnic-nedosanjani-hrvatski-san-o-mig-29/

Hrvatski biskupi izabrali novog ravnatelja i glavnog urednika Hrvatske katoličke mreže: To su vlč. Fabijan Svalina i Siniša Kovačić “Zahvaljujem dragom Bogu na milosti, darovima i talentima kojima me je nagradio”, rekao je Siniša Kovačić za portal Direktno Foto: Facebook, Pixsell Na izvanrednom plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije, koje je održano u ponedjeljak 22. siječnja, biskupi su za ravnatelja Hrvatske katoličke mreže izabrali mons. Fabijana Svalinu, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije i ravnatelja Hrvatskog Caritasa. Na istom su zasjedanju biskupi za glavnog urednika Hrvatske katoličke mreže izabrali Sinišu Kovačića. Siniša Kovačić rođen je u Koprivnici 1977. godine. Oženjen je i otac jednog djeteta. Završio je studij novinarstva na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Polaznik je doktorskoga studija komunikologije u Mostaru. Kao mladi novinar radio je na radiju, pisao kolumne u novinama, a na HRT-u djeluje od 1996. kao novinar, reporter, urednik, koordinator i komentator. Tijekom 2016. bio je v.d. glavnog ravnatelja HRT-a. Više godina kao vanjski suradnik predaje novinarstvo na više fakulteta i visokih učilišta. U nastavnom je zvanju predavača i višeg asistenta. Jedan je od utemeljitelja i bio je prvi predsjednik udruge Hrvatski novinari i publicisti. “Kao katolik i vjernik te profesionalac s velikim novinarskim iskustvom radujem se razvijanju Hrvatske katoličke mreže…Duboko svjestan svoje odluke, zahvaljujem svim gledateljima na pozornosti, a dragom Bogu na milosti, darovima i talentima kojima me je nagradio”, rekao je Siniša Kovačić za portal Direktno. Hrvatska katolička mreža novi je medijski projekt Hrvatske biskupske konferencije koji će spojiti Hrvatski katolički radio, Infomativnu katoličku agenciju i nove digitalne medije. Bitno.net View full Странице