Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'grigorije:'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Grigorije: Celim bićem sam uz proteste, dolazi oluja – ne vidite, ali je osećate VESTI N1 Autor:Tatjana Aleksić 03. jan. 2022 Izvor: N1 Vladika diseldorfski Grigorije govorio je za N1 o koronavirusu, kako se u pandemiji snašla crkva, o vakcinaciji, eksploataciji litijuma, kao i o ekološkim protestima za koje je rekao da ih je podržao jer su opravdani. "Imao sam prilike da sa nekim od tih ljudi razgovaram, video sam njihovu ogromnu dobronamernost. Duboko sam uveren da kao hrišćanin znam i verujem da nam je ovaj svet poveren i da sa njim živimo i jako je važno da pazimo na to što nam je darovano i da budemo baštinici, a ne da eksploatišemo. Ja sam rođen u rudarskom gradu, život u tim mestima se završava alkoholizmom, gubljenjem te zemlje i strašnim očajem. Ljudi koji su izašli na proteste rade dobru stvar, ima ih raznih ideologija, ali rade bogoudognu stvar i podržavaću ih čitavim svojim bićem", rekao je on. Vladika kaže da od početka koronavirusa nismo imali jasnu svest koliko će on uticati na naš svakodnevni život. „Pokazalo se da ima i svoje najstrašnije efekte – smrt i bolest. Sa druge strane se pokazalo da smo mi imali devijacije, a da nam virus pomaže da ih uvidimo – preterivanje u slavljenjima, neprestano putovanje, nemanje mere. Uvek možemo da izvučemo i dobre pouke, jedna od ozbiljnijih, mislim da je neko već rekao – počeli smo da slavimo slave malo primerenije zahvaljujući ovom virusu“, rekao je. Kaže da crkva nije izdvojena od drugih i da je jednako snalaženje ili nesnalaženje naroda i društva kao i crkve. "Pokazatelj odgovornosti u toku pandemije je kako se ko ponašao i kako je ko shvatio zadatak da se u okviru problema što odgovornije ponašamo. Nije jednako u Diseldorfu, Berlinu, Minhenu, ljudi su nosioci odgovornosti. Gledali smo da ispoštujemo mere, bilo je oscilacija, odmah se ljudi opuste, ali kad brojevi krenu da rastu, onda pazimo. Trebalo je kao hrišćani da budemo primer tako što ćemo paziti na druge. Jedan moj prijatelj je rekao - više volim da se vakcinišem i pazim na druge po cenu da od te vakcine neku štetu doživim, što je mala verovatnoća, nego da neko od mene dobije bolest i, ne daj Bože, umre ili ostane sa posledicama", rekao je vladika. Smatra da nije imao dileme da li da se vakciniše, jer ima poverenje u ono što kažu ozbiljni lekari. "Razlog zašto sam se vakcinisao, ne samo da ne budem bolestan već i da se neko od mene ne razboli. Postoje ljudi koji su protiv toga, ali nisam čuo nijedan ozbiljan argument osim teorija zavera. Kao što mi je rekla jedna gospođa, ona kaže 'kad bi ljudi hteli da uništavaju ljude pomoću hemijskih sredstava, vakcina bi bila jedan od poslednjih načina'. Ljudi koriste slobodu ili pogrešno shvatanje demokratije da bi ostvarivali neke svoje čudne ideje. Ta teorija ne podrazumeva odgovornost. Lakše je izabrati tu teoriju, bilo da imamo ili nemamo argumente. Ogromna je njihova neodgovornost, rekao bih još nešto - ogroman je njihov strah od vakcine, kao da su suviše hrabri pa neće, a u stvari pokazuju strah. O tome što mogu da ubiju druge, o tome uopšte ne razmišljaju", objasnio je vladika diseldorfski. Ocenjuje da je, kako navodi, glupavo te proteste tumačiti kroz politiku. "Neko ko misli da to ima političku konotaciju, onda je to zaslepljenost politikom i ideologijom. Nemam nikakav strah, bavim se politikom u najdubljem smislu - da zaštitimo građane i grad", rekao je Grigorije i dodao da je njegov sastanak sa evroposlanicom Violom fon Kramon bio dobar i koristan, te da je potrajao duže nego što je bilo očekivano. "Bilo je mnogo elemenata koji su bili korisni. Taj razgovor je bio prijateljski. Rekla je da je prijatelj Albanaca, ali ako je neko prijatelj nekome, ne mora da znači da je nama neprijatelj. Iznenađen sam reakcijama bez ikakvog smislia, ali smo navikli od tabloida i od ljudi koji su počeli da razmišljaju tabloidnom pameću, može čovek svašta da čuje. Nisam se puno potresao, to sam radio u interesu sopstvenog naroda. Ne možemo da očekujemo da neko dođe i zastupa naš interes pre svog interesa. Moramo nekada da imamo i iznad interesa, a to je život. Razgovor sa njom je bio dragocen, međutim kad je videla kako sam napadnut, videla je kako sam ja iskreno zastupnik onoga o čemu govorim - normalizacije života na Balkanu", rekao je vladika Grigorije. Kaže da je njegova ideja da okupi što više mladih ljudi koji su spremni da se žrtvuju za Srbiju kako bi napravili sistem u kome ništa neće zavisiti od jednog čoveka izazvala neverovatne reakcije. "Ideja je bila da trebaju ljudi koji će napraviti sistemsku promenu, što neće biti 'sjase Kurta da uzjaše Murta'. Potrebno je promeniti sisitem, pojavilo se 3.000 ljudi, naša ideja nije da se ponašamo i pravimo ideju od izbora do izbora i da se adaptiramo nego da idemo ka tome da se napravi ozbiljan sistem. Postoji mnogo ljudi, oduševljen sam kakvih ljudi ima u svetu i u Srbiji. Postoji nesto biblijsko, točak koji je pokrenut, i pozicija i opozicija moraju još da se samelju da bi došli ljudi koji razmišljaju na sistemski način, a ne jedan čovek super-pametan, a drugi ga gledaju sa strahom, to nije moguće. Sreo sam ljude od 70-80 godina koji se nude da pomognu, imaju iskustvo i pamet. Ima ljudi koji imaju 30-35 godina pa se ponašaju kao kukavice. Imamo ogroman potencijal, imamo šanse, imamo ljude vani koji su super klasa, potrebno je da na smiren način da dođu do svoje prilike, a to će biti strahota za one koji vladaju, to je neminovnost, stiže kao kada osećate da dolazi oluja ili nevreme - ne vidite to, ali osećate i znate da će biti", rekao je. O svojoj knjizi, koja bi trebalo da izađe ove godine, vladika kaže da je ona njegova "muka". "Opisuje mesec dana pre mog odlaska u manastir, proleće 1992. godine, šta se događa oko mene, a šta u meni. Već duže vremena pišem, dosta me muči, a dosta i raduje, nadam se da ću uspeti da je završim, nadam se da će ta knjiga moći da prikaže moju unutrašnjost i spoljašnjost, koliko je bilo strašno kada se jedna zemlja raspadala, ko su bili akteri i kako su se ljudi ponašali, a i šta se dešava sa dušom mladog čoveka koji odlučuje da ide u manastir i svoj život posveti Bogu", kazao je on. Dodao je da i knjizi "ima nade", ali i pesme o nadi. "Knjiga se završava stihom 'nisam ja samo igrač na žici, pod čudnim šatorom ovog sveta, dok dole gde gledam, sličan sam ptici i nimalo se ne bojim leta'", zaključio je vladika Grigorije.
  2. Vladika Grigorije: Stao bih uz narod u borbi protiv Rio Tinta nova S POLITIKA Autor:Vojislav Milovančević 31. dec. 2021 Vladika Grigorije Foto: Zoran Lončarević “Ropstvo mnogo košta i zato se za slobodu valja boriti. Svakoga dana i na svakom mestu. To nije nešto sto nam je dato zanavek. Sloboda se svakog dana i osvaja i čuva. Stati nogom za vrat tirijanstvu nije ni malo lako kad tirijanstvo zavlada, tad je već u pitanju poodmakli stadijum. Normalno je da će tirjanstvo gledati da stane svakome za vrat, ali što kaže Njegoš, suprotstaviti se tome to je najsvetija dužnost”, rekao je u velikom novogodišnjem intervjuu “Novu” episkop diseldorfski i cele Nemačke, Grigorije Durić. U razgovoru za naš dnevni list, vladika Grigorije je rekao da očekuje da predstojeći izbori u Srbiji budu praznik demokratije i da građani imati mogućnost da glasaju slobodno, bez straha, ucena ili pritisaka. “Ali nisam neinformisan i očekujem da će prednost u toj trci biti na strani vlasti jer imaju i medije i resurse, ali i organizaciju. Međutim, ova situacija oko Rio Tinta je pokazala da u Srbiji postoje ideje, stavovi koji mogu da mobilišu veći broj ljudi. Imam mnogo prijatelja i poznanika u Beogradu, nema sfere života a da u njoj ne poznajem nekoga u Beogradu. Zanimljivo je da su svi saglasni da je Beograd željan promena i da bi u Beogradu te promene mogle i da se dese”, istakao je on. Kako tumačite to što se laž toliko odmaćila, pa ljude više nije sramota dok izgovaraju laži. Je l’ tako i u Nemačkoj? Mislim da je tako zato što ne postoje sankcije, ne postoje konsekvence za ono što ljudi rade. Pričao mi je jedan nas čovek, vlasnik restorana, da je glavna razlika između pijanog Nemca i pijanog Srbina u kafani ta što Nemac zna da postoje konsekvence za sve ono što bi eventualno uradio, a Srbin misli da ne postoje. Tako da ovaj prvi ne lomi, a drugi lomi, iako su jednako pijani i jednako u glavi pometeni. U svakom slučaju, bitno je da postoje konsekvence za laž. I ovde (u Nemačkoj prim. aut) su verovatno ljudi skloni lažima, ali ovde se svaka laž kažnjava. Na poslu se kažnjava gubitkom posla, na ličnom planu gubitkom prijatelja. U političkom smislu je to najgrublje. Laž se kažnjava brutalno, na izborima. Druga stvar, ranije je postojalo vreme kad se na svaku laž u nekom društvu makar regovalo sa: “Daj, ne laži”. Takva reakcija umela je posramni onoga ko laže. Treća stvar, postojala je ocena i ime koje bi neko poneo, nakon što bi više puta slagao – on bi postao lažov i niko ga više ne bi uzimao za ozbiljno. Laž je jedno veliko zlo. Kao sveštenik i hrišćanin mogu da podsetim i na to da se đavo naziva ocem laži. Naravno, svaki čovek koji laže bi trebao da se smatra đavoljim sinom i, u tom smislu, njegovim naslednikom ili podržavaocem. Nije toliko zlo u samoj laži, koliko u njenom cilju da čoveka obmane i odvede u pogrešnom pravcu i odvrati od istine. U tome je još veći problem kad je u pitanju laž i zbog toga je sankcionisanje laži vrlo važno i važna je reakcija ljudi na nju. Ako je došlo do tolike otupelosti da se ni na jednu dokazanu laž ne reaguje, to znači da su se ljudi pomirili sa đavolom, a ko sa đavolom tikve sadi o glavu mu pucaju. Stoga, ako je to tačno, u opasnosti su ne samo oni koji su se pomirili sa lažima, već i oni koji su lagali. Te laži se neretko lepe i za vas. Posebno kad odlučite da se javno oglasite i govorite o nekim društveno-političkim temama. Kako to utiče na vas? Upotrebili ste dobru reč – nas neko oblepljuje lažima, a nismo laž i ne govorimo laži, onda će to otpasti od nas, neće se zalepiti. To neće prekriti našu ličnost, već će našu ličnost učiniti još svetlijom, čistijom i jačom. U tom smislu, prolazak kroz tog “toplog zeca laži” je uvek nešto što mene ojačava i usmerava ka Hristu, odnosno istini. Za to postoje bezbrojni primeri. Nedavno je npr. objavljen film o Svetom Nekatariju Eginskom, sa kojim se ja ne smem porediti… Počevši od bilo kog svetitelja, od davnih dana do našeg vremena, videćemo da su oni obasipani lažima, ali da u jednom trenutku sve to spadne kao ništa i prah. Moguće da u svetu marketinga neki i dalje podržavaju ideju da deset puta ponovljena laž postaje istina. Kao sveštenik želim da kažem da ni million puta ponovljena laž ne moze postati istina. Jer laž ne postoji. Ono što ne postoji ne može ni da traje. Zato je istina tako ubitačno i moćno oružje, pa i onih koji u rukama nemaju ništa sem nje. Zašto bi nekome smetalo vaše aktivnije učešće u društveno-političkom životu? Nemam pojma zašto bi smetalo. Ja sam jasno rekao da nema ništa od toga da ću se ja uključiti u društveni život na taj način da ću se kandidovati za nešto. Nekima je jedno vreme bilo zanimljivo da moje ime lažno provlače kroz ideju koju su sami kreirali. I eto nas kod priče o laži i istini. Da li je ta više puta ponovljena laž da ću biti kandidat za ovo ili ono postala istina? Svoje mišljenje ću iznositi sve dok budem mogao da govorim, čak i ako bi bio vezan i u tamnici. To ću činiti sve dok dišem i to treba da znaju svi. I ubuduće ću se truditi da govorim sve upečatljivije, sve jednostavnije i sve jasnije i na razne načine, jer misao i riječ su najmocnije oružje istine. Mi nismo birani za sveštenike i episkope da bismo ćutali. Mi smo tu da bismo svedočili istinu, da bismo u punom smislu te reči učestvovali u životu svoje pastve. A ako pastva ima dileme, nedoumice, ako ima probleme, sveštenici su pozvani da joj, koliko god mogu, u tome pomognu. Nije to pitanje hoću li ja ili neću. Ja sam pozvan da služim i pomažem narodu i to ću i raditi, najbolje što mogu. Vladika Grigorije Foto: Vesna Lalić/Nova.rs Ta sloboda neretko košta. Vi ste dugo bili glavna tema medija iza kojih stoji vlast. Znači li to da vas vrh države tretira kao opasnost? Rekao bih da ropstvo košta još više, i da se zato za slobodu valja boriti. Svakoga dana i na svakom mestu. To nije nešto sto nam je dato zanavek. Sloboda se svakog dana i osvaja i čuva. U suprotnom, lako sklizne u svoju suprotnost – neslobodu. Ne znam šta je u glavama onih koji me napadaju, ali ja njih uopšte ne tretiram kao neku opasnost po sebe. Kao sveštenik dužan sam da s ljubavlju gledam i na one koji na mene kidišu na različite načine. To što ti ljudi govore o meni najrazličitije izmišljotine mene samo podseća na to šta je u stvari moja dužnost. Da mi stižu samo aplauzi i pohvale, ja bih se od toga opasno uplašio. Ovako, izgleda da se neki drugi plaše. Uostalom, kada pogledamo istoriju Crkve i stradanje svetih otaca istine radi, zar imamo pravo da govorimo o opasnosti, o tome koliko sloboda košta i slično? Kakve su vaša očekivanja za predstojeće izbore u Srbiji? Želeo bih da izbori budu u punom smilsu reči izbori. Da građani Srbije izlaskom na biračka mesta znaju da imaju izbor. Da glasaju slobodno, bez straha, ucena ili pritisaka. Da u vreme pre izbora svi dobiju istu priliku da se upoznaju sa onima koji im se nude kao politička ponuda. Da kao sav normalan svet imamo dan u kojem građani ocenjuju političare. To su moje želje. Ali nisam neinformisan i očekujem da će prednost u toj trci biti na strani vlasti jer imaju i medije i resurse ali i organizaciju. Međutim, ova situacija oko Rio Tinta je pokazala da u Srbiji postoje ideje, stavovi koji mogu da mobilišu veći broj ljudi. Da li će to partije iz opozije uspeti da artikulišu za predstojeće izbore to ne bih mogao ni da procenim. Demokratija bi bila na dobitku kada bi sastav parlamenta zaista odražavao realnost političkog života u Srbiji. Ko god da pobedi mislim da ga čekaju veliki problem poput inflacije koja je zahvatila ceo svet, a koja se uvek oseti tamo gde su ekonomije slabije. A kako vidite šanse opozicije u Beogradu? Imam mnogo prijatelja i poznanika u Beogradu, nema sfere života a da u njoj ne poznajem nekoga u Beogradu. Zanimljivo je da su svi saglasni da je Beograd željan promena i da bi u Beogradu te promene mogle i da se dese. Moja želja bi opet bila da kako god da bude da bude u najboljem demokratskom maniru, slobodno, bez pritisaka, da Beogard dobije najbolje ljude koji će ga voditi u narednom periodu. To je prestonica u koju gledaju svi Srbi, ma gde da žive, i prirodno je da za izbore u Beogradu vlada veliki interes. I prirodno je da svi želimo da najsposobniji vode glavni grad. Govorili ste nedavno o opasnosti koju donosi angažman kompanije Rio Tinto u Srbiji. Da li vam je čudno što ste vi među svega dvojicom episkopa koji su javno govorili o tome na taj način? Nije mi čudno. Nekako mi je drago što je ovaj drugi episkop (vladika Fotije prim.aut) progovorio. I upravo to slaganje nas dvojice, u suštini prilično različitih ličnosti i različitiih episkopa, potvrđuje da je to protivljenje udaru na čist vazduh vodu i zemlju u potpunosti ispravan stav. Čini mi se da je taj Rio Tinto potpuno ujedinio ljude, kao jedno veliko zlo koje se nadvija nad Srbijom. Ujedinio je leve i desne, i različite ideološke tipove… Za mene je bilo najprirodnije, jer tako funkcionišem, instiktivno, da to podržim, posebno kad sam video te mlade ljude. Taj mladić iz “Kreni-promeni”, Savo Manojlović, glumica koja se vratila iz Amerike, Bojana Novaković, razboriti mladi čovek raselili iz Dobrinje, Dragan Simović, izazvali su poverenje, ne samo kod mene, već i kod mnogih drugih ljudi. Ako me pitate čime – pa time što su iskreno u toj pravednoj borbi. Biti ravnodušan prema takvoj vrsti akcije, koja se sprovodi da bi se uzeo litijum, a zemlja opustošila i ljudi raselili sa mesta zbog kojih su vekovima prolivali krv i znoj je užasna stvar. Srećan sam što sam u tome i što ću u tome biti sigurno do kraja, na sve moguće načine koji su mi dostupni, legitimni i humani. U mestu Gornje Nedeljice meštani su se žalili zbog toga što im je zaključana porta crkve. Kad bi se to dešavalo u mestu koje pripada vašoj eparhiji, kako biste reagovali? Sasvim bih sigurno bio prvi koji bi stao ispred naroda. Ne bih tražio da se sveštenik isprsi, pa da ga neka viša crkvena vlast kritikuje, već bih ja bio taj koji bi primio na sebe kritiku i to sa radošću, kao što je i sada primam. Vladika Grigorije Foto:Zoran Lončarević U tom kontekstu, kako tumačite pobunu građana zbog namere te kompanije da eksploatiše litijum u dolini Jadra i to što je vlast na kraju usvojila njihove zahteve? Vlast je koncentrisana u rukama malog broja ljudi, najvažnije odluke donosi jedan čovek i to znamo svi. On je vremenom, kako živi sa ljudima koji konstatno sve njegove poteze odobravaju, počeo da misli da je nepogrešiv. To uverenje u njemu raste, jer se niko ne suprostavlja njegovom mišljenju, sem te, iz različitih razloga desetkovane opozicije. Može biti da su i sami donekle krivi za svoj položaj. Predsednik misli da je problem rešio rekavši kako usvaja zahteve ljudi sa protesta i da su ti njihovi zahtevi razumni, kao da pre to nisu bili i da su tek sad odjednom to postali. Mislio je da će to učiniti na način kao što je Tito svojevremeno rekao da su studenti u pravu… Usput, potpuno sam šokiran time da su pojedijnci opsednuti oponašanjem Tita, znajući da država koju je Tito vodio imala tolike mane i da na kraju nije preživela. Međutim, ovo se neće tako završiti, jer neće sad, pošto se usvoje ova dva zahteva i povuku zakoni, Rio Tinto nastaviti da radi. Ne, Rio Tinto, koliko ja mogu da osetim kako kuca srce u ljudima, neće nikada raditi u Srbiji na način kako su to zamislili oni koji su krenuli u taj posao. Narod to neće dozvoliti. Nije bitno da li će se na čelu tog protesta naći Petar ili Pavle, Janko ili Marko. Uvek će se naći neki hrabar i čestit čovek, kao što su se već pojavili hrabri i čestiti ljudi koji su se usprotivili tome. Ljudi nisu za to i svesni su da im se uzima bukvalno dah, da im se otima vazduh, voda, zemlja i život. Šta još da im se oduzme? Ne može se više nazad. Vrlo rado bih govorio ljudima iz Jadra kako sam izgubio zavičaj zbog rudnika, a i rata… Kako moj Vareš i Ilijaš skoro nisu više dostupni za nas koji smo u njima ponikli. Kako su nas prodali ama baš isti ovakvi koji prodaju njih. Otvoreno ste pozvali vernike na vakcinaciju. Šta mislite, zbog čega je taj antivakserski lobi toliko jak? I kako tumačite negativne reakcije nakon vašeg poziva? To sad postaje neki globalni, kvazireligijski pokret. Ja nemam nikakav religijski odnos prema tome, već isključivo razuman. Razgovarao sam sa lekarima koji su visokog ranga, ljudi od nauke, te stoga nemam nikakvu dilemu. Mene je najviše dotaklo, kao vrhunac gluposti i ludosti, optužba da sam izdao Boga i veru time što sam se vakcinisao i što propagiram da se ljudi vakcinišu. Mislim da je to potpuno suludo. Nama je Bog dao razum i um kako bismo nešto stvarali. Zahvaljujući baš tome – daroviti ljudi su stvorili vakcinu. Da nije bilo razuma razumnih ljudi, danas bi se umiralo od različitih bolesti koje su sada pobeđene. Nije Bog tu da stalno interveniše, da sprečava virus gde da se kreće, već je dao ljudima da upravljaju mnogim stvarima na ovom svetu, stvorio ih malim bogovima i rekao im: “Čuvajte i unapređujte ovo što sam vam dao”. U jednom od vaših tekstova naveli ste da tragedija nastaje kad mali tiranin postane veliki. Kako tirjanstvu stati nogom za vrat? Ima jedna priča o tirjanstvu, odnosno na putu ka tirjanstvu, koju sam pročitao u kineskoj filozofiji. Odatle sam izvukao misao koju sam zapisao. Neki mladić, koji je u stvari princ, došao je kod Lao Cea i maltretirao ga je. Hteo je s njim da razgovara, a Lao Ce je želeo da meditira. U jednom trenutku je došlo do toga da je ovaj udario Lao Cea i, što kažu, razbio mu je nos. Oko tog mladog i nadobudnog princa bila je čitava svita koja ga je neprestano bodrila protiv filozofa. Na kraju, Lao Ce je pokušao da se našali, ali humor nikako nije uspevao kod ovog momka, koji ga nije razumeo, već ga je još jednom udario. Na kraju, razbijenog nosa, Lao Ce je ironično i sa puno bola čestitao ljudima, jer će to biti njihov kralj. To je jedna veoma čudna i tužna priča. Taj je na kraju zaista bio Kineski car koji je pobio na stotine hiljada ljudi. Vladika Grigorije Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs A kako se mi u modernom dobu možemo suprostaviti takvim stvarima? Ako je neko mali tiranin, treba gledati to i setiti se Svetog pisma koje kaže: “Kakav si u malome, takav ćeš biti u velikome”. Ako je neko tukao slabije đake u osnovnoj školi ili uopšte u životu, tom onda ne bi trebalo dati nikakvu vlast, jer će on biti samo gori. To dolazi iz ove priče o Lao Ceu i tom nadobudnom princu. Tirjanstvu stati nogom za vrat nije ni malo lako kad tirijanstvo zavlada, tad je već u pitanju poodmakli stadijum. Normalno je da će tirjanstvo gledati da stane svakome za vrat, ali što kaže Njegoš, suprotstaviti se tome to je najsvetija dužnost. Mislim da postoje civilizacijska dostignuća pomoću kojih je to moguće. To je demokratija, to je govor, reč, nastup, sloboda i sve ovo što nam je omogućeno. Samo treba da govorimo i da budemo slobodni. Ne smemo da se plašimo tih blaćenja i pljuvanja, ukoliko smo opredeljeni za istinu i težimo njoj. Mnogi su uverenja da će rešavanje pitanja Kosova biti ključno kad su u pitanju odnosi Crkve i države. Mislite li da ćemo na kraju "svi morati da se odreknemo nečega" radi kompromisa? Šta bi za SPC mogao biti kompromis? Kompromis po pitanju Kosova nije rešenje i nije moguć, ako mislite na ono da mi moramo nečega da se odreknemo da bismo nešto dobili. Kompromis tu ne može da se postigne, jer mi nemamo pravo da se odreknemo Kosova i Metohije. Ne zato što smo mi pametni, dobri, lukavi, već je u pitanju nešto što je mnogo dublje, kako je govorio mitroplit Amfilohije, zapreteno u našem biću. Može neko da uzme Grcima Malu Aziju, Kipar, Carigrad, ali se oni ne mogu toga odreći. Mi se ne možemo odreći Kosova. To nema niko pravo, niti ima slobodu, da uradi. Ne postoji taj koji će dobiti taj legitimitet. Kosovo nije samo mit ili simbol, već zavet koji ne može da se pogazi. Kosovski zavet mnogi ljudi ne razumeju. Imao sam priliku da razgovaram sa mladim ljudima, od 16, 17, 18 godina. Oni osećaju šta je to i nema šanse da se toga odreknu. Ti naši političari koji misle da će ispasti pametni time što će napraviti kompromis bi trebalo to da znaju. Foto: Vesna Lalić/Nova.rs U godini za nama primenuo je vaš duhovni otac Atanasije. Koliko je važna njegova zaostavština SPC? Njegova zaostavština nije samo značajna za SPC, već i srpskom narodu, pravoslavlju i hrišćanstvu. To će se tek otkrivati. On je bio čovek koji je mnogo radio, imao je veliko srce, veliki um i imao je veliku potrebu za delanjem. Preko stotinu knjiga je napisao ili priredio, a njegovi rukopisi će tek dobijati na značaju. Mi pravimo jednu zadužbinu koja će se time baviti. To je sudbina veliki ljudi – da se to ko su oni zapravo bili otkriva tek u budućnosti. Već su mnogi ljudi mogli to da osete i da naslute tu veličinu i ljudskost, kao i njegov veliki rad. Prethodno je preminula i vaša majka. Vi ste to saznali tokom bogosluženja i tad ste održali besedu o majci i njenoj ulozi u porodici. Koliko je savremeno društvo uticalo da se ta uloga promeni? Mislim da ta uloga ne može da se promeni. U to sam uveren. Naravno, ima majki i majki, a i različiti su naši odnosi prema njima. Od vladike Atanasija sam naučio da čovek koji se rađa dolazi iz podnožja majčinog srca i da, ko god se rodi, otkine komad njenog srca prilikom rađanja. U tom smislu, čovek je neodvojiv duhovno i fizički od tog odnosa. Kasnije se on gradi, a kako se izgrađuje je jedna ozbiljna stvar i tema. Odnos prema majci mnoge ljude određuje. Neretko kažem da se jedino na svetu plašim ljudi koje nije volela njihova majka. Pred nama je Nova godina i najradosniji hrišćanski praznik, Božić. Šta bi bila vaša poruka vernicima i svim građanima Srbije? Veoma je važno da se uvek sećamo nekih neobičnih reči Svetog pisma. Govorili smo o izborima i sličnim stvarima i znam da to narod mnogo muči, ali ljudi bi trebalo da znaju da novo vino uvek ide u nove mehove. Nikad se ne sipa novo vino u stare mehove. Hoću da kažem da uvek treba počinjati ispočetka i napraviti nove posude za novo vino. Nova godina je i sve u nama bi trebalo bude novo i da u to novo krenemo radosni. U indijskoj filozofiji se, na primer, jednostavne stvari veoma dobro objašnjavaju. Oni kažu da smo mi opterećeni sa dve stvari, to su prošlost i budućnost. Mi tako stalno živimo u nekoj imaginarnoj stvarnosti, a nikako u sadašnjosti. Stoga, mislim da je veoma važno, ako se već moramo sećati prošlosti, da se sećamo i lepog i ružnog. A ako mislimo o budućnosti, da bi trebalo da mislimo samo na lepo. To je preduslov da uživamo u lepim trenucima sadašnjosti.
  3. Mislim na ovu vlast... Ljudi vide da neko laže, čini nasilje, i vide da je situacija strašna. Evo primera: Ja sam prošlog Uskrsa pozvan, bili su protesti, i ja sam podržao proteste. I odmah sam dobio "ti se stavljaš na stranu..."... Bezakonje je na delu, ljudi su u strahu, ne daju da različito mislimo, sramota je i glupost hvaliti se da si imao 96 odsto glasova na izborima na KiM - kaže vladika Grigorije, episkop diseldorfski i cele Nemačke, koji ističe da podržava proteste protiv vlasti. Pored Grigorija, gosti najnovijeg izdanja Utiska nedelje bili su još urednik "Nedeljnika" Veljko Lalić i Vukašin Milićević, docent na Bogoslovskom fakultetu. Grigorije, svetovno Mladen Durić, u emisiji Olje Bećković na televiziji Nova S promovisao je i svoju knjigu "Gledajmo se u oči". - Još uvek verujem u gledanje u oči, naročito stojeći ispred neke ikone, tada sam posmatran. Baveći se teologijom, zaista saznajem da oči drugoga jesu ogledalo u kojem se ogledam i u tim očima stoje i oči drugoga sa velikim D. Ovo je istovetno i sa rečima koje izgovaramo, zaista je važna svaka izgovorena reč. Izgovorene reči su samo ono što je u našem srcu, jezik je rizničar, a dobar čovek iz riznice iznosi dobro, a zao iz riznice iznosi zlo. Mnogi primećuju da i danas možemo i iz očiju videti zlobu i mržnju. Svaka reč izgrađuje i nas i onoga kome upućujemo, kao i što može da rani i ubije - kaže Grigorije.. A kada otvorimo oči... - Ovo je posledica našeg držanja očiju zatvorenih i našeg puštanja da se laž rascveta. Laž je samo početak, završetak je nasilje. Imamo onu "ko laže taj krade, ko krade taj ubija". Kad je počelo da se toliko laže i kad je prestalo da se govori "daj ne laži? Ili prestani da lažeš"? Shvatio sam da je to u isto vreme kada su trojica počeli da tuku jednog, kad više nije bilo ravnopravne borbe. I kad je počelo da se zbiva da čoveka na zemlji šutiraju nogama. Taj na zemlji je prevaren, slagan. Ovo sada je posledica i vrhunac tog našeg neodgovornog zatvaranja očiju, mi smo zatvorili oči da bismo pobegli od odgovornosti. Mislim na ovu vlast... Ljudi vide da neko laže, čini nasilje, i vide da je situacija strašna. Evo primera: Ja sam prošlog Uskrsa pozvan, bili su protesti, i ja sam podržao proteste. I odmah sam dobio "ti se stavljaš na stranu...". Ne, taj protest je nastao zato što je čovek udaren štanglom u potiljak. I zato su morali protesti. A ljudi su vrlo brzo zaboravili što su na protestima. Ovo je neodgovorno ponašanje u samom početku, kad su lagali, što nismo rekli nemoj da lažeš. A protiv nasilja moramo na najmudriji mogući način i protestujući. O ordenu Svetog Save koji je nedavno od SPC dobio Aleksandar Vučić, Grigorije je istakao: - Javni susreti crkve i države nisu imali nšta suštinskog, sve je bila fasada. Venčanje, krunisanje, ordenje je postalo važnije od osam vekova trajanja crkve. A to govori o jednoj strani: Mi smo došli u fazu kad niko ne sme biti različit, drugačiji, što je nešto sasvim suprotno svetu. Svaki čovek je različit i to ne smemo potirati. Ko hoće da pokrije to svojom ličnošću on nas u stvari deli. Nemojte da unosimo podele. Ne smeš imati drugačije mišljenje? Kada su došli u maju Vučić i Dodik na sastanak on je pričao sve ono što svaki dan priča na televiziji. I onda neka mala primedba potpuno sve isključuje iz kolovoza, voz ispada. Neko je rekao nešto što nije u saglasnosti sa nekim. Amfilohije kaže "imamo svoje mišljenje". I onda je usledio princip po kom ne smeš biti drugačiji, a to je strašno opasno i sve nas stavlja "kao petorica su bila protiv mene"... Ko si ti, pa svako jutro ću da ustenem i pred ogledalom ću da kažem ne slažem se s tobom. Svako treba da kaže ujutru ja sam ja, hoću da budem čovek, ličnost, a ne sluga, podanik. Ljudi, oslobodite se straha. O gušenju slobode prava... "Nemam strah, moramo da razgovaramo sa ljudima, da ih oslobađamo. Najvažnije je da budu slobodni i da gledaju jedan drugog, da se pazimo, a ne da se gazimo. I to treba da radi crkva. Sloboda nema nikakvu alternativu, moraš biti slobodan da bi bio čovek." - Ovde nemamao samo rušenje autonomije jedne ličnosti, već i rušenje svakog zakona, pravila, ustava. Živimo u ustavnom haosu. Ustav SPC je prekršen bezbroj puta i to samo pod izgovorom: Moraš da slušaš, jer ako nisi pokoran sluga moram da te sklonim. Bezakonje na delu je tu. Vladika Maksim se našao skoro na tapetu SPC jer je protivnik sadašnje vlasti. - Vladika Maksim je redovni profesor, govori pet jezika, sam kuva, sam živi, nema strasti, dvorove, palate, i kao retko ko izvršava sve obaveze. I odjednom je problem Maksim, mi smo problem jer hoćemo da budemo slobodni. I pozivamo na slobodu svake ličnosti. Ne tvrdeći da je naše mišljenje apsolutno tačno, samo tražimo različitost. Preliva se mentalitet, vode glavnu ulogu ljudi koji ne mogu da podnesu da mislimo drugačije - naglasio je Grigorije. Imamo li rešenja za situaciju u kojoj smo. - Nemam strah, moramo da razgovaramo sa ljudima, da ih oslobađamo. Najvažnije je da budu slobodni i da gledaju jedan drugog, da se pazimo, a ne da se gazimo. I to treba da radi crkva. Sloboda nema nikakvu alternativu, moraš biti slobodan da bi bio čovek. O knjizi "Gledajmo se u oči". - Tekst da otvorimo oči sam napisao tri dana pred ubistvo Olivera Ivanovića. Teraju nas da držimo još zatvorene oči jer prolaze kamioni sa oružjem, cigaretama, drogom, nema granica, i to traje godinama. Dolazio je jednom Nebojša Čović kod mene, napao sam ih zbog šverca, dok se narod pati. Jovan Dučić je rekao "podliče se pazar svršiti u mraku", narod služi za potkusurivanje a on to ne želi. Oliver je hteo pomirenje, da živi sa Albancima, pozivao je da otvorimo oči, da vodimo brigu o Albancima, i ubijen je s leđa. Ubijen je čovek koji je imao ulogu lava koji štiti taj narod. Ubijen je da bi hijene pojele sve što može da se pojede. Izgovorene reči su samo ono što je u našem srcu, jezik je rizničar, a dobar čovek iz riznice iznosi dobro, a zao iz riznice iznosi zlo. Mnogi primećuju da i danas možemo i iz očiju videti zlobu i mržnju. Svaka reč izgrađuje i nas i onoga kome upućujemo, kao i što može da rani i ubije Rezultati izbora na KiM i 96 osto glasova za Vučića su imali poseban komentar Grigorija - Nisam slep. Hvaliti se u 21. veku sa preko 90 odsto glasova je najblaže rečeno glupost i sramota. Tako ja razgovaram s onim koji mi kaže da otvorim oči. Kod mene u Ljubinju jedan kad je rekao drugom: "Na koji način ste došli do 96 odsto glasova", dobio je odgovor: "Nismo dobili, kupili smo". E, tu je kraj demokratije, i to više nema veze sa bilo čim. Treba biti glup pa se hvaliti tim rezultatom. Na kraju umesto zaključka. - Kad god dođem ovde vidim žeđ za dobrom. Ko želi knjigu ne želi nasilje. I ko želi da čuje reč, ne želi zlo. Ovde, vidim, narod želi dobro. Pazite na svoju savest, bilo da ste profesor, lekar, apotekar, radnik, policajac, novinar, vladika, važnija je od svega. Postoji slepoća, niko nikog ne vidi, moraš da budeš čovek da gledaš kad neko drugi strada, a ne samo ti. Glupost je defekt ljudskosti, a ne intelekta. E taj sudija Majić je čovek, vodi se haranga protiv čoveka i to nam ne da da uspostavimo pravnu državu. On je imao savesti i zato strada. Uzbunjivač Obradović je u kućnom pritvotu i moramo da ga branimo svim svojim bićem. Patrijarh Pavle je rekao: Za čoveka koji ne veruje u Boga ne možemo sa sigurnošću reći da je budala, a onaj ko veruje u svašta, za njega to možemo reći sa sigurnošću - završio je Grigorije.
  4. „Gledajmo se u oči“ – naslov je knjige vladike Grigorija (Durića) u izdanju Vukotić Media (priređivači Danijela Jelić I Milojko Božović). Knjiga je koncipirana tako što u prvom delu vladika Grigorije odgovara na brojna pitanja priređivača knjige dok su, u drugom delu autorski tekstovi i besede izgovorene u raznim prilikama samog vladike Grigorija. U dogovoru sa izdavačem Danas donosi dva odlomka iz ove knjige. Izbor I oprema teksta redakcijski. Knjiga se može poručiti na ekskluziv @vukoticmedia.rs ili telefonom 011/3348516, Hilandarska 32/3. U maju 2019. održan je Sabor Srpske pravoslavne crkve, na kojem se raspravljalo o Kosovu i Metohiji. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je – na svoj zahtev ili poziv patrijarha Irineja i vas vladika, ostalo je pomalo nejasno – došao u Patrijaršiju i obratio vam se, kako je zvanično rečeno, želeći da vas upozna s trenutnim stanjem u vezi s pregovorima oko statusa Kosova. Šta je on tada rekao? Šta ste Vi njemu rekli? Da li je bilo teških reči? Da li je došlo do približavanja ili udaljavanja stavova između predsednika i vladika? – Još tokom susreta u Žiči, a koji je prethodio zasjedanju u Beogradu, pokušao sam da predočim patrijarhu da će dolazak predsjednika Vučića samo još više produbiti postojeće podjele u našem društvu, pa i u samom Saboru. A svaka nova podjela vodi ka još izraženijoj atrofiji demokratije. Mnogo episkopa je bilo protiv prijedloga da se sastanemo s predsjednikom na zvaničnom nivou, dok je, s druge strane, na tom susretu uporno insistirano uz obrazloženje da će nam predsjednik Vučić reći o Kosovu nešto što nismo čuli do tada, a što je veoma važno. Od početka sam sumnjao da ćemo čuti nešto novo, što se, na koncu, i pokazalo opravdanim. Bez saglasnosti Sabora, to jest bez glasanja, progurana je ideja da predsjednik ipak dođe. Međutim, ne na Sabor, nego pred nas, vladike, s kojima se sastao u jednoj prostoriji u Patrijaršiji. Predsjednik Vučić bio je sve vrijeme, blago rečeno, neprijatan prema vladici raško-prizrenskom Teodosiju, kojem je, između ostalog, zamjerao to što posjeduje kosovska dokumenta. Reagovao sam na predsjednikov prigovor, rekavši da pomenuta zamjerka uopšte nema smisla, dok je vladika Teodosije odgovorio da predsjednikovi poslanici sa Srpske liste takođe imaju kosovska lična dokumenta, a da ih on sam ima zato što mora da se kreće po Kosovu, dodavši i to da obaveza posjedovanja kosovskih dokumenata proističe iz Briselskog i drugih sporazuma, koje je potpisala vlast u Srbiji. Na kraju se ispostavilo da dolazak predsjednika Vučića uistinu nije urodio plodom, niti je rezultirao novim uvidima u vezi s Kosovom i Metohijom, ali je zato doprinio tome da predsjednik prilikom svoga boravka u Patrijaršiji nekoliko vladika označi kao svoje protivnike, među kojima sam bio i sam. On je tom prilikom, osim s episkopom Joanikijem, raspravljao nešto malo s mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem i sa mnom. Kada su poslije tog susreta Nikola Selaković i predsjednik Vučić javno počeli da tumače šta se dešavalo na pomenutom sastanku, odlučio sam da se oglasim i ja i otvoreno kažem da tokom tog susreta ništa novo nije rečeno, niti predstavljeno. Nakon toga je započela medijska hajka na vladiku Teodosija i mene, koji smo čitav mjesec razvlačeni po naslovnicama žute štampe. Nisam se mnogo uzrujavao zbog toga, jer znam iz ranijeg iskustva kako to funkcioniše. Na mene takvi napisi nemaju uticaja, ali vjerovatno imaju na glasače u Srbiji. Režiser kojeg veoma volim i cijenim, Andrej Tarkovski, zapazio je jednom prilikom da u naše vrijeme ljudi neće biti razapinjani na krst, nego u novinama, u medijima, te da svi oni koji pokušavaju da govore istinu moraju biti spremni na taj krst. Da li, naročito posle ovih zbivanja, mislite da bi odnos države i Crkve trebalo zakonski urediti na potpuno novim osnovama? Ranije ste to tražili? – U kontekstu pomenutog događaja, smatram da je došlo krajnje vrijeme da napravimo nove osnove za odnose države i Crkve, što je trebalo uraditi još devedesetih godina prošlog vijeka. Važno je da Crkva i država budu odvojene, tačnije, da se zakonski utvrdi kako i jedna i druga strana treba da se ponašaju i koje su im nadležnosti. Nije moguće poreći istorijsku ulogu Crkve u izgradnji državnog i nacionalnog identiteta srpskog naroda, ali Crkva ne može da se svede na to, niti je to njena jedina uloga, jer bi na taj način ona prestala da bude Crkva. Crkva, između ostalog, treba da bude korektiv, treba da ima proročki glas, što znači da treba da ukazuje na društvene i sve ostale anomalije, koliko god to bilo bolno i za nju i za državu. Stiče se utisak da je, nasuprot tome, sada sve svedeno na nastojanje da se po svaku cijenu uspostavi harmonija u odnosima Crkve i države, ali da se ta harmonija svede u prvom redu na princip „ne diramo vas, ne dirajte nas“, a to nipošto nije odnos koji donosi dobre plodove. Plodotvoran odnos bi podrazumijevao da država može korigovati Crkvu, ukazujući joj na njena zemaljska zastranjenja i poštovanje pozitivnih zakona koji važe za sve, a da istovremeno Crkva može korigovati državu podsjećajući je, pored ostalog, da njeni glavni predstavnici nisu iznad zakona koje su sami donijeli. Ako ne postoji ovakav uzajamni odnos, onda je posrijedi totalitarizam. Mnogo puta ste pitani o Vučiću, davali ste različite odgovore, pisali ste na tu temu… Kako biste okarakterisali njega i period njegove vladavine? – Da ne bi bilo nesporazuma, odmah na početku ću reći da nemam ništa lično protiv Aleksandra Vučića. Međutim, nikad nisam bio u saglasnosti s ideologijom koju je zastupao 90-ih, kao ni s ovom koju zastupa sada. Prije svega zato što se zalažem za demokratiju u kojoj je moguće imati drugačija mišljenja i iznositi različite stavove, naročito one koji su oprečni stavovima vlasti, a da zbog toga ne trpite posljedice. Drugim riječima, smatram da je sloboda veoma važna, to jest važno je pravo onog drugog da govori i da razmišlja, a da pritom zbog toga ne bude kažnjen. A ako pak onaj drugi ima dobre argumente, onda sloboda koju pominjem podrazumijeva i to da se ti argumenti uvažavaju. Stoga sadašnje stanje u Srbiji doživljavam kao veliku krizu u kojoj dolazi do konstantnog urušavanja države, i to na različitim nivoima, čak i na ekonomskom, iako se uporno tvrdi da ekonomija cvjeta. Uprkos takvim izjavama, ne primjećujem da život ljudi u Srbiji napreduje nabolje. Ono što me najviše zabrinjava jeste to što toliko građana napušta zemlju, i to vrijedni i sposobni ljudi, uz to nerijetko i istinske patriote. Oni koji su već podigli djecu, koji su cijeli život ulagali u tu zemlju i imali namjeru da u njoj ostanu – sada, u zrelim godinama, kada već zalaze u treće doba, pakuju kofere i odlaze u inostranstvo. Ne može me niko ubijediti da je nekome drago da se zaputi u neizvjesnost, u nepoznato, i da život započne od nule. Nedavno sam čuo jedno razmišljanje koje mi se učinilo veoma smislenim. Naime, jedan čovjek iz Hanovera mi je rekao kako su „nekada ljudi išli trbuhom za kruhom, a sada idu razumom za dostojanstvom“. Ova rečenica udara tamo gdje je najbolnije i podstiče nas na razmišljanje, a naročito bi trebalo da aktuelnu vlast i njenu opoziciju podstakne na promišljanje o razlozima migracije i tome kako ih je moguće zaustaviti. Spomenuli ste upravo opoziciju u Srbiji. Vaš kritički stav prema vlastima jasan je i argumentovan, možete li nam, međutim, nešto više reći o tome kako ocenjujete delovanje opozicije? – Pomenuo bih suvisle riječi jednog svog poznanika, iskusnog gospodina od 90 godina, a koji je proveo čitav svoj život u Londonu i Ženevi, baveći se ozbiljnim poslovima. Kada sam nedavno razgovarao s njim, bio je u bolesničkoj postelji. Otvorio mi je oči jednom rečenicom kojom bih sada i sam htio da otvorim oči vođama opozicije, među kojima ima i onih koje lično poznajem. Ta rečenica glasi: „Lošu vlast na tom mjestu uvijek drži loša opozicija“. Naravno, udio odgovornosti koji snosi opozicija za loše stanje u državi nije isti kao onaj koji snosi vlast, ali svakako jeste znatan. S tom činjenicom, uistinu, moramo da se suočimo. Opozicija, naime, ne može biti bilo kakva – na primjer, opozicija puna kalkulacija ili opozicija koja ne zna šta hoće. Ne može biti dobra ona opozicija koja čeka da Vučić nešto potpiše u vezi s Kosovom, pa da na tome temelji svoj trijumf. Opozicija mora da bude beskompromisna, iskrena, takva da građani Srbije mogu da kažu: „Ovi ljudi će nam pružiti slobodu i dostojanstvo“. Ne smijemo takođe zaboraviti ni to da uloga nas kao hrišćana nije da nekog srušimo, nego da budemo spremni da se žrtvujemo, te da naša žrtva otkrije prevaru i falsifikat. Slabost srbijanske opozicije leži upravo u nedostatku pomenutih kvaliteta. Opoziciji ne smije da bude cilj da sruši vlast, a potom da radi to isto što je radila prethodna vlast – opoziciji treba da bude cilj da smijeni jedan sistem kako bi uspostavila zajednicu u kojoj svaki čovjek ima pravo na dostojanstvo i slobodu mišljenja. Vjerujem da u opoziciji ima ljudi koji su u stanju to da učine. Treba, isto tako, iskreno priznati da ne možemo reći da Aleksandar Vučić nije sposoban čovjek, da je neko ko nije radio na sebi. Ali ne možemo reći, između ostalog, ni to da on ne razapinje ljude po medijima na bezobziran način. Za mene, kao episkopa u NJemačkoj, to možda i nije toliko važno. Ali za nekoga ko je episkop u Beogradu, u Šumadiji, u Kraljevu, u Valjevu, to bi i te kako trebalo da bude važno. Zašto je neophodan ekumenski dijalog? Jedna od najznačajnijih činjenica koje se tiču Crkve 20. vijeka je ekumenski pokret. NJegov značaj se ogleda u tome što su u njega sada aktivno uključene sve hrišćanske Crkve kako bi prevladale podjele prošlosti i ponovo uspostavile jedinstvo hrišćanske Crkve. Svidjelo se to nama ili ne, u ekumenskom pokretu prednjačili su protestanti (već od početka 19. vijeka). U Katoličkoj crkvi ekumenizam je polako sazrijevao da bi se svom silinom projavio poslije Drugog vatikanskog sabora. Kod pravoslavnih to ide najsporije, ali zahvaljujući izuzetnim naporima nekih istaknutih teologa i pastira Crkve (da pomenem samo oca Georgija Florovskog i vladiku Nikolaja) i mi polako hvatamo korak sa drugim Crkvama. I dok se prva generacija pravoslavnih teologa i jeraraha sa puno entuzijazma angažovali u ekumenskom pokretu, njihovi nastavljači nemaju više njihovog žara. Oni odnose sa nepravoslavnima održavaju uglavnom mehanički i bez istinske želje da razumiju sagovornike i njihove argumente, držeći da je Božija milost izlivena samo na njih i da sa ostalima mogu imati odnos jedino ako se svi drugi saobraze njihovim rasudama i pred-rasudama. Ne pretendujemo da tačno znamo kojim putem treba da ide ekumenski dijalog, ali se slažemo sa Kongarom kojim putevima ne smije da ide: 1) putem povratka svih u okrilje Pravoslavne (Kongar bi rekao Katoličke) crkve, i 2) odgađanjem jedinstva među hrišćanima do eshatona (izgovarajući se da će eventualno jedinstvo hrišćana biti čudo koje će Bog učiniti na svršetku vremena). Prvi put je put isključivosti i integrizma, a drugi put je bjekstvo od istorijskog zadatka i projava ekumenskog pesimizma i vječnog odlaganja pod poznatim izgovorom da baš „sada nije vrijeme“. Dakle, ekumenskog dijaloga mora biti ako smo kao pravoslavni hrišćani uopšte odgovorni ne samo za sebe nego i za druge. Naravno, ključno pitanje ostaje: do koje granice zajedništvo može podnijeti različitost. Ali upravo zato potreban je iskren i odgovoran dijalog, prije svega sa katolicima ali i sa ostalim hrišćanima, a ne stav umišljenosti i snishodljivog ophođenja prema svima koji nisu pravoslavni. No, ako se odustajanje od dijaloga ili fingiranje dijaloga bez iskrenog i bratskog pristupa pravda strahom od antiekumenista koji bi mogli izazvati eventualni raskol, onda se čovjek pita da li je moguće da se ovakvi argumenti ozbiljno zastupaju. Da li je moguće odustati od borbe za uspostavljanje ponovnog jedinstva Hristove crkve zbog toga što bi neki ostrašćeni fanatici (a ostrastio ih je neodgovorni pristup naše Crkve prema tom pitanju) mogli da se pobune protiv toga? Ili da čak istupe iz Crkve koja traga za jedinstvom. Na ta retorička pitanja dovoljno je odgovoriti samo ovo: da su drevni oci Crkve (na koje se tako često pozivamo, a tako malo ugledamo) na način današnjih zastrašenih jeraraha prilazili problemima sa kojima su bili suočeni, oni ni jedan jedini ne bi riješili. Da su oci odustajali od suočavanja sa izazovima svoga vremena (kao što je izazov našeg vremena ekumenizam) zato što se to ponekim ostrašćenim fanaticima nije činilo prihvatljivim, ne samo što bi postupili nezrelo i neodgovorno, nego istorija Crkve ne bi ni postojala. Svaki njen novi korak bio bi onemogućen strahom od terora crkvenih ekstremista koji u svim vremenima kao korov pokušavaju da uguše plemenite biljke u crkvenoj bašti. Ako ove uprkos njima ipak uspijevaju, to je zato što su oci Crkve povlačili hrabre i odlučne poteze a nisu se skrivali i bježali od onih kojima je jedinstvo Crkve Hristove toliko mrsko da ne štede truda da ga na svaki način spriječe. Što se tiče nas čije eparhije zahvataju i prostore koji nisu tradicionalno pravoslavni, ali na kojima i pravoslavni žive kao manjina, nama je kristalno jasno da je dijalog sa nepravoslavnima ne samo poželjan, nego i nužan. Da bi živjeli normalnim životom, pravoslavni i u sredinama u kojima su manjina moraju biti integrisani u društvo u kojem se nalaze, a da bi se ta integracija odvijala na dostojanstven način, paralelno sa njom mora se odvijati i dijalog crkava (npr. pravoslavne i katoličke) koji će, što više odmiče, i jednoj i drugoj strani pokazivati da među njima ima neuporedivo više sličnosti nego razlika i još manje suprotnosti i isključivosti, a time i manje razloga za netrpeljivost i neprijateljstvo. Odustajanje od iskrenog i odgovornog dijaloga u takvim (a po mom mišljenju i u svim drugim) sredinama, značilo bi prepustiti sopstvene vjernike predrasudama onog drugog (ali i njihovim vjerskim fanaticima – jer od njih nijedna Crkva nažalost nije slobodna). A od tog drugog, kao manjinska zajednica, pravoslavni u tim sredinama na kraju krajeva egzistencijalno zavise. Zato mi, kako iz teoloških uvjerenja, tako i iz pastirskog odgovornog staranja, nećemo odustati od trezvenog dijaloga sa katolicima i drugim hrišćanima u nadi da će nas na tom putu uvijek rukovoditi Božija milost i njegovo bezgranično čovjekoljublje koje sve ljude dobre volje podjednako grli i miluje.
  5. FOTO: BLIC / RAS SRBIJA - Ne vidim da je moguć napredak ni u Crkvi ni u državi gde se niko ne buni ni protiv čega -rekao je Vladika Grigorije nakon odluke Sabora SPC da napusti mesto episkopa zahumsko-hercegovačkog i preuzme Frankfurtsku eparhije i preseli se u Nemačku. On je u intervjuu za "Nedeljniku" obraložio kako je došlo do te iznenadne odluke. - Kada se, poslednjeg dana saborskog zasedanja, raspravljalo o sudbini Eparhije frankfurtske i sve Nemačke, između ostalog, postavilo se i pitanje ko bi mogao da se prihvati tog zaduženja i sedne na tamošnji episkopski tron. Budući da do rešenja, ni posle višečasovne rasprave, nismo uspeli da dođemo, vladika budimljansko-nikšićki Joanikije predložio je da ja preuzmem tu obavezu i odgovornost, obrazlažući taj svoj predlog činjenicom da u obavljanju arhijerejske dužnosti imam višedecenijsko iskustvo, ali da isto tako, zbog svojih godina, imam i dovoljno energije i entuzijazma da se posvetim novoj misiji - rekao je Vladika Grigorije "Nedeljniku". Vladičin predlog mi se učinio smislenim, dodao je on i pojasnio da je jedina njegova molba bila je ta da novog zahumsko-hercegovačkog vladiku biraju među hercegovačkim monasima koji poznaju tamošnji narod i prilike. - Predložio sam oca Dimitrija koji je istinski monah i isposnik, molitvenik i smirenouman čovek. O tome sam odavno razmišljao. Imao sam na umu da novi hercegovački vladika ne mora biti vičan biznisu i politici. Jer mnogo toga je izgrađeno, a eparhija je ekonomski stabilna i nezavisna, pa je samim tim i politički nezavisna. Novi episkop ima mogućnost da radi ono što najbolje zna - da se moli Bogu i propoveda. To je bila moja vizija - rekao je on. Vladika Grigorije je dodao i da odlazak u Nemačku doživljava kao "još jednu misiju te, u izvesnom smislu, i izazov, a sa svešću da je i jedno i drugo moguće samo uz Božju pomoć". - Veoma je važno za svakog čoveka to idenje napred, u susret novim obavezama, dužnostima, odgovornostima te izazovima koje život pred nas postavlja. Statičnost već sama po sebi nije dobra i ponekad su promene nužne kako bismo se trgli i pomerili iz životne zaparloženosti i prividne sigurnosti na koju smo navikli - rekao je on između ostalog. https://www.blic.rs/vesti/drustvo/vladika-grigorije-nema-napretka-ni-u-crkvi-ni-u-drzavi-gde-se-niko-ne-buni-ni-protiv/0mc4zmz
  6. Електронске новине "Босна прес" објавиле су 18.09. о.г. овај текст, који поткрепљују познатим снимком. Говор Преосвећеног г. Григорија да има "много турског и балијског међу нама" и шта су нам донели Турци почиње око 4. минута снимка. Trenutak iskrenosti vladike Grigorije: “Mnogo turskog i balijskog ima među nama” /VIDEO/ 18. Septembar 2017 Vladika Grigorije voli da se prikazuje u javnosti kao čovjek koji širi mir i toleranciju među narodima u BiH. Nažalost, ovaj govor koji je održao u Gackom povodom neke pravoslavne slave, otkriva da je vladika Grigorije čovjek koji predano širi mržnju prema muslimanima Bošnjacima. Na ovom snimku se jasno čuje kako govori okupljenim Srbima da ne budu kao balije i Turci. Извор:http://bosnapress.net/trenutak-iskrenosti-vladike-grigorije-mnogo-turskog-i-balijskog-ima-medju-nama-video/ Пренето и на: http://sandzakpress.net/trenutak-iskrenosti-vladike-grigorije-mnogo-turskog-i-balijskog-ima-medu-nama-video
×
×
  • Креирај ново...