Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'dana'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire" (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214). sv. Antun Padovanski
  2. "It's easier to live as a Protestant but it's better to die as a Catholic" – Martin Luther
  3. Kao sto naslov teme kaze ovde mozete postaviti bilo sta (posto je podforum razbibriga ) sto je ostavilo najaci utisak na vas tog dana. Pa izvolite
  4. Dnevno se iz Srbije u proseku iseli 142 ljudi. Našu zemlju mesečno napusti 4.337 ljudi, a godišnje tačno 52.049, pokazuju najnoviji podaci Evropskog statističkog zavoda koji je analizirao migracije u regionu i svetu i obelodanio da je u poslednjih 11 godina čak 336.000 Srba dobilo dozvole za odlazak u EU. Srbija se tako sa 52.049 izdatih dozvola u prošloj godini našla na 15. mestu, uporediva sa BiH koja se nalazila na poziciji ispod, ali i u društvu sa Pakistanom, Albanijom, Irakom i Nigerijom. Iz naše zemlje za godinu dana praktično je iseljen grad veličine Šapca, Užica ili Vranja. U nešto boljoj poziciji našla se susedna Severna Makedonija sa 24.000 odlazaka, dok se Crna Gora našla na 90. mestu sa nešto više od 3.000 dozvola za odlazak u inostranstvo. "Zabrinjavajući je trend naglog rasta broja dozvola za stanovnike Srbije, sa 25 hiljada u 2014. na 52 hiljade u prošloj godini", ukazao je u istraživanju o iseljavanju ekonomista Miroslav Zdravković. Praktično, u svim zemljama na Zapadnom Balkanu došlo je do velikog rasta iseljavanja u 2018. u odnosu na 2017. Najveći rast je imala Bosna i Hercegovina (+47,8%), sledi Srbija (+32,9%) i Crna Gora (+25,5%), dok je Albanija imala najmanji rast od 20,6 procenata. "Iz Albanije se već toliko stanovništva u prethodnih tridesetak godina iselilo da je sve manje moguć dalji rast godišnjeg broja iseljenika", ukazuje Zdravković. Posmatrajući trend iseljavanja iz Srbije i regiona tokom poslednje decenije, podaci Evrostata pokazuju da su od 2008. najviše dozvola za odlazak u EU dobili stanovnici Albanije (622 hiljade), zatim Srbije (336 hiljada) i BiH (248 hiljada), Severne Makedonije - 158.256 i Crne Gore - 19.414. S druge strane, ako posmatramo destinacije koje su primile najviše stranaca, Nemačka je zauzela ubedljivo prvo mesto sa 86.000 dozvola za stanovnike naše zemlje. Slede Austrija (45.000) i Italija (42.000) koje su izdale najviše dozvola u prethodnih 11 godina. Da su migracije radne snage, najčešće kvalifikovane, ozbiljan problem za Srbiju ukazao je nedavno i Međunarodni monetarni fond. Kako je ova međunarodna finansijska institucija upozorila u svom izveštaju, Srbija je zemlja u koju rado dolaze strani investitori, ali i zemlja koja ima sve izraženiji problem odliva radne snage. Zato prvi put u ovom dokumentu sugeriše vladi da donese paket mera kako bi se zaustavio "odliv mozgova", odnosno sprečile dalje migracije, posebno kvalifikovanih radnika. Ova međunarodna organizacija istovremeno ne spori da stopa nezaposlenosti u Srbiji pada i da je dostigla najniži nivo od 2011. Vlada je istovremeno donela odluku o najvećem rastu plata za medicinske radnike koji najčešće odlaze iz Srbije, ali i najavila da će nastaviti da implementira strukturne reforme, kako bi unapredili poslovno okruženje i podržali veći privredni rast, prvenstveno privatnog sektora. Istraživanja pokazuju i da je pet razloga zbog kojih iz Srbije odlaze hiljade ljudi koji imaju posao. SVAKOG DANA IZGUBIMO 142 LJUDI Broj iseljenja iz Srbije za 5 godina dupliran, godišnja brojka je alarmantna, u društvu smo NIGERIJE I PAKISTANA WWW.BLIC.RS Dnevno se iz Srbije u proseku iseli 142 ljudi. Našu zemlju mesečno...
  5. Tačno pre 40 godina, 12. oktobra 1979. zgrebačka izdavačka kuća Suzy objavila je prvi singl grupe Azra s pesmama Branimira Štulića “A šta da radim” i “Balkan” i s ovim izdanjem, po mnogima, počeo je da se rađa takozvani novi talas u bivšoj Jugoslaviji. Svoje prve pesme Azra je snimila u junu ’79. u studiju MM u Zagrebu sa snimateljem Petkom Kantardžijevim i producentom Huseinom Hasanefendićem. Budući da bend, zapravo, još nije bio konačno uobličen i činili su ga samo gitarista/pevač Džoni Štulić i bubnjar Srđan Sacher, u studiju su im pomogli Zlatko Miksić Fuma, basista Parnog valjka, Mladen Jurčić kao prateći vokal i Hus koji je svirao gitaru. Pesmu “Balkan” Štulić je napisao godinama ranije, najverovatnije 1974. i u prvoj verziji je imala sevdah prizvuk. Posle zagrebačkog koncerta Pankrta dobila je novu energiju i promenjeni tekst, koji dokumentuje koliko je upravo taj nastup slovenačkih punkera bio inspirativan za Džonija: “Brijem bradu brkove, da ličim na Pankrte, još da imam Fendera vidio bi svirke, Balkane, Balkane, Balkane moj…”. Prema nekima pesma je bila tek sirovi nebrušeni dijamant, drugi su je – pogotovo s vremenskim odmakom – slavili kao ključno delo novoga talasa, ali publika je odmah reagovala i “Balkan” je postao hit. Nedugo posle snimanja Azra je dobila i basistu. Član grupe je postao Mišo Hrnjak i sada su već bili spremni da nekoliko meseci kasnije opet uđu u studio i počnu snimanje debiki albuma. Ako niste znali: Jedne večeri u jesen ’79. u jednom društvu je Jasenko Houra Jajo, koji je već bio zvezda jer je Prljavo kazalište objavilo prvi album, rekao Štuliću da će on trčati nag od Zvečke (čuvene birtije u centru Zagreba) do Zdenca ispred HNK ako “taj njegov Balkan ikad postigne bilo kakav uspeh”. Pesma je postala hit, ali Jajo se nije skinuo i trčao go. Tako, barem, kaže zagrebačka urbana legenda… A “Balkan” je i danas – Balkan:
  6. Objavljena pre nekoliko dana, knjiga “Štulić: Biografija”, autora Hrvoja Horvata najiscrpniji je prikaz karijere i života Branimira Štulića: od djetinjstva u Skopju, Jastrebarskom i Ninu, do dolaska u Zagreb i studija na Filozofskom fakultetu, od Balkan sevdah banda do osnivanja Azre, od jedinstvenog uspjeha s pjesmama koje je napisao, do raspada Jugoslavije i trajnog egzila u Holandiji. Čitaoci XXZ magazina imaju jedinstvenu priliku da pročitaju delove ove važne i zanimljive knjige Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio. ŠTULIĆEVO SVETO TROJSTVO Priča o Branimiru Štuliću jedinstvena je, neusporediva s bilo kojom storijom domaćeg rock protagonista, a bogme i šire: koliko zbog Štulićeva talenta i odjeka njegova rada s Azrom, toliko i zbog njegova životnog puta bogatog raznolikim „štofom“. S koje ga god strane i u kojem god ga vremenu promatrali, čini se da je Štulić bio kontradiktorna osoba. Toliko fanatičnog uvažavanja i nekritičkog osporavanja - ili obrnuto - koliko je upućeno njemu teško da bi izdržao bilo koji drugi domaći rock autor. Toliko loših albuma koliko ih je on naredao u zadnjem poglavlju (samostalne) karijere pokopalo bi mnoge. Prije toga najčešće je ipak bio slučaj da se radilo o autoru najviše klase, koji je svojim radom zaslužio svu pažnju i „kolajne“ koje su mu potom uručivane. Photo: Mio Vesović Činjenica da je Štulić bio, i još jest, živopisna osoba, čiji je put popločen mnogim zanimljivim detaljima, neočekivanim promjenama i potresima jakih amplituda, nesumnjivo pogoduje pisanju nečije biografije. I naizgled nebitne epizode Štulićeva životopisa daju nekonvencionalne priče i povoda za analitičke prosudbe, pa knjiga o njemu u nekim vremenskim razdobljima može djelovati kao akcijski roman. (…) Nakon „osloboditeljske“ misije kojom je sebe, i one koji su to htjeli, poveo ravno do dna i pritom razmaknuo mnoga prijašnja ograničenja, Štulić je (p)ostao najdosljedniji primjer ovdašnjeg rock glazbenika koji se, tragom Grete Garbo, povukao u trenutku dok je još vladala velika tržišna potražnja za njim. U rekapitulacijskom intervjuu “Ninu” 1989., kada se već činilo da je svjestan kako je zatvorio puni krug, objašnjavao je razloge odlaska s tipičnim egocentrizmom: „Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Likurg: napravio što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni koji nešto naprave zasjednu i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene nitko nije skinuo i to je važno da se zna“. (…) (…) Podjednako omiljen među „radnicima i inteligencijom“ Johnny B. Štulić bio je privlačan u strastvenim emocijama i zakučastim pjesničkim konstrukcijama, autor kojemu se vjerovalo čim ste mu na koncertu vidjeli napete vratne žile. Iako stoje i optužbe za neartikuliranost koja je u kasnijoj fazi rada znala poput bujice naplaviti sve i svašta, ono što je Štulić ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina rada s Azrom nitko drugi nije uspio. Bez njega domaća bi rock scena osamdesetih godina prošlog stoljeća bila ne samo bitno siromašnija, nego nezamisliva i puno dosadnija. Photo: Erol Čolaković Šehić Njegovo autorsko sveto trojstvo, demonstrirano kroz jaku autorsku, pjevačku i gitarističku optiku bilo je bez premca; izvanserijska muzikalnost i sposobnost pisanja egzaktnih rock-pjesama - s vrlo konkretnim melodijama, poduprtim energičnom sviračkom mašinerijom Azre - bile su osnova njegova uspjeha. Sva retorika o društvenom značaju Azre i Štulića, koji nesumnjivo postoji, pala bi u vodu bez sasvim konkretne glazbene podloge. Azra se pojavila u vrijeme kada se nasušnom pokazala potreba svježe autorske krvi koja bi unaprijedila dosege na rock sceni postignute probojem Bijelog dugmeta. Dakako, Branimir Štulić nije bio jedini novi autor jakog kalibra, ali je bio izdvojen slučaj, primjer radoholičara spremnog i sposobnog za visoke domete, „totalno drukčiji od drugih“. Photo: Mio Vesović U vremenu kada su koncem sedamdesetih Buldožeri, Pankrti, Prljavo kazalište, Riblja čorba i Leb i sol svaki sa svoje strane bivše države krčili put novom glazbenom rječniku i proširivali izražajne mogućnosti rock glazbe, konkurencija se činila prije poticajnim nego otežavajućim faktorom u kreativnom loncu domaće rock scene. Ako su Goran Bregović i Bijelo dugme domaću rock glazbu u drugoj polovici sedamdesetih pretvorili u široko prihvatljiv, primijenjen lokalni govor - zamijenivši internacionalne simbole lokalnim leksikom, svima razumljivom porukom i bliskim emocionalnim kodom - nadolazeća generacija autora unutar novog vala odradila je zadatak daljnjeg raslojavanja poetike rock glazbe u druge stilske rukavce. Negdje na rubu između novovalne energije, ljutog angažmana s oslobađajućim političkim podtekstom, gotovo klasičnog pjesmopisačkog pristupa i izrazite emocionalnosti, Štulić je s Azrom predstavljao samosvojan dio novog rock-poretka na ovim prostorima. Njegovi prostori, osvojeni probojem Azre, podjednako su bili Zagreb, Beograd, Sarajevo i drugi gradovi bivše države. Radilo se, uz nedodirljivog Arsena Dedića ranije, o vjerojatno jedinom autoru zagrebačkog kruga koji je uspio tržišno i općim utjecajem ne samo parirati općenarodno prihvaćenim protagonistima SFRJ rock scene poput Bregovića ili Bore Đorđevića, nego su njegove autorske postupke i oni sami kasnije znali preuzimati. (…) Od debitantskog albuma Azra i Sunčane strane ulice, preko koncertnog Ravno do dna i Filigranskih pločnika, Azra i Štulić su prvu i najznačajniju fazu rada završili u hiperproduktivnom nizu dvostrukih i trostrukih albuma. Upravo na temelju tog dijela rada, zaključno sa pločama “Kad fazani lete” i “Krivo srastanje” kao dokazima drugačijih Štulićevih stilskih manevra, Azra je stekla čvrstu poziciju krećući se po rubu između masovne tržišne prihvaćenosti i očigledne činjenice da smo dobili autora drugačijeg svjetonazora. Konkretnih dokaza za raspravu o sebi Štulić je ostavio više nego dovoljno. Već i samo preslušavanje Azrine diskografske zaostavštine opsežan je posao, ali i najispravniji put za određivanje vrijednosti Štulićeva rada i njegovog mjesta pod suncem. Razlika između Štulića autora i Džonija javne osobe druga je priča, ali čak i čudak kakav je postao – što će ga kasnije koštati gubitka zemljopisnog sidra i biti uzrokom nepomirljivog ostanka u Holandiji - teško da je u stanju retroaktivno promijeniti sud o izvanserijskom autoru kakav je bio „kad je imao Fendera“. NEMAM BRADU, BRKOVE: DJETINJSTVO I ODRASTANJE Photo: Mio Vesović Branimir Štulić rođen je, naravno, na Balkanu, u Skopju 11. travnja 1953. Kao djetetu aktivnog vojnog lica JNA, djetinjstvo mu je bilo prožeto stalnim selidbama. Otac Ivan, porijeklom iz Nina kod Zadra, bio je oficir u tenkovskim jedinicama u kasarni Maršal Tito u Skopju i u vojničkoj je karijeri stigao do čina potpukovnika. Kada je imao godinu dana Branimirova majka Slavka rodila je drugo dijete, sestru Branku. Djed po majci bio je ninski radićevac od kojega je Branimir, kažu, naslijedio lucidnost. Život u Skoplju obilježio je nekoliko prvih godina života Štulića mlađega i vjerojatno utjecao na njegovu sklonost makedonskoj narodnoj glazbi koju će iskazivati kasnije. I utjecaj makedonskog jezika kojim je bio okružen u najranijem razdoblju odrastanja osjetit će se kasnije kod Štulića kroz primjetljiv naglasak u govoru. I 2017. u intervjuu za beogradske Večernje novosti prisjećao se djetinjstva. "Živio sam na brdu iznad stare turske kasarne, mislim da je danas tamo američka ambasada. Na sto metara ispod kuće bila je taraba ispod koje sam se kao mali provlačio i ulazio u krug kasarne. Imao sam četiri-pet godina. Kao što u Engleskoj imaš one životinje koje su maskota vojske, ja sam bio maskota te kasarne. Ne znam kako su me podnosili. A ispod tog brega, dva puta godišnje, u proljeće i jesen, održavali su se sajmovi. To je stogodišnji običaj, kad se stočari sele, pa se u proljeće i jesen nađu na nekoliko dana. A tamo, sva ta božja muzika koja mi je ušla u uho. Nisu sve takozvane makedonske pesme najbolje, ali neke su stvarno vrh vrhova". Sjećao se Štulić još detalja iz najranijeg dijela života: "Sjećam se ko sad, sa šest godina sam čitao i latinicu i ćirilicu. Nevjerojatno kako je to bilo napredno vrijeme. Čitao sam sve stripove Dan Derry, za koje nisu baš znali u Americi i Engleskoj. Kekec je 1957. počeo izlaziti s tim stripovima i ja sam kao dijete gutao sve futurističke stvari. Pjevao sam ‘Dianu’ od Paula Anke, ali sa domaćim tekstom, 'O Dajana, volim te, skini gaće, molim te, da ti vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu" (smijeh). Nisam znao što to znači, ali sam pjevao sa pet godina". Photo: Privatna arhiva/ Džoni Štulić Štulićeva obitelj kasnije se seli u selo Cvetkovići, čekajući na završetak vojnih stanova u Jastrebaskom gdje Branimir ide u osnovnu školu. Ljetne mjesece mladi Štulić redovito je provodio s obitelji u Ninu, gdje su mu rođeni i otac i majka. Tijekom šezdesetih boravio je u kući djeda Frane, a kasnije u novoj kući koju je otac sagradio u „novom“ Ninu, tik do mora, kao i mnogi drugi koji su gradili vikendice u starom kraju. Kamenom obložena kuća koju je Branimirov otac Ivan podizao dugo godina bila je skromna prizemnica sa dvije sobe, kuhinjom, kupaonicom i wc-om, a prilikom postavljanja prve deke čitava je Branimirova generacija iz Nina sudjelovala na radnim akcijama miješanja betona i postavljanja „ploče“. Iskazujući fascinaciju nogometnom loptom, s rođacima je dječačke dane provodio na potezu od plaže do dvorišta, gradskog trga i igrališta. „Ajmo napucavati“, bile su riječi kojima je Branimir nagovarao svoga dvije godine starijeg bratića Svetka Stulića, najodanijeg rođaka i prijatelja, na igranje nogometa. Svaki komad ravne livade bio je potencijalno igralište, na kojem se pokretni Svetko snalazio najbolje u društvu. Svetko i njegov mlađi brat Marin prezivali su se Stulić, iako se zapravo radilo o istom prezimenu. Kao i u mnogim drugim manjim sredinama događalo da iste obitelji imaju malo različita prezimena. U ovom slučaju zato jer je prije stotinjak godina, dok je Dalmacija bila pod tuđinskom vlašću matičar izostavljao „kvačicu“ na slovu „s“ kod nekih. (…) Prijateklji iz škole: Mio Vesović i Branimir Štulić Photo: Arhiva/ Mio Vesović (…) Prvi dodir s rock glazbom Štulić je imao 1964. kada je čuo Beatlese koji će mu ostati trajna fascinacija u životu, o čemu je pričao u svom prvom intervjuu Poletu januara 1980.: „Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam“. U Jastrebarskom je u istu osnovnu školu sa Štulićem išao i Milisav Vesović, kasnije fotograf i autor naslovnice albuma Filigranski pločnici. Fotografija odraslog Džonija s neizbježnim klompama na nogama, milicijskog Fiće i školarke s pletenicama bila je duhoviti hommage vremenu zajedničkog odrastanja kada su Štulić i Vesović išli u osnovnu školu u Jatrebarskom i obojica bili zaljubljeni u predsjednicu razreda Nadu Kraljević, kćerku milicajca. Sredinom šezdesetih godina Štulićeva porodica seli se bliže epicentru Džonijeve kasnije karijere, u Novi Zagreb, u naselje Siget. Kako u tom zagrebačkom prekosavskom naselju, jednom od prvih zagrebačkih socrealističnih, „blokovskih“ zdanja, još nije bilo škole, upisan je u osnovnu školu u obližnjem Trnskom, gdje je u razred s njim išao Veseli Oršolić, još jedan budući zagrebački gitarist. Ispred 'Kavkaza' 1981: Džoni Štulić i Rastko Milošev, tadašnji gitarist Parnog valjka Photo: Goran Pavelić Pipo Ključne godine odrastanja koje provodi u Novom Zagrebu imati će veliki utjecaj na Štulića kojemu će se prigradska tematika i outsiderske priče neprestano javljati u pjesmama. Prvu akustičnu gitaru Štulić dobiva na poklon od tete u novembru 1968., model iz trgovine Muzičke naklade, na kojoj uči svirati i od prijatelja traži da mu na papiru nacrtaju hvatove. Odrastanje uz autoritativnu figuru oca, vojnog lica, mladom je Štuliću pomoglo u razvijanju tinejdžerskog bunta i dalo želju za borbom protiv autoriteta koji će kasnije redovito iskazivati u svome radu. „Ja sam izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu“, tvrdio je godinama poslije u “Ninu”. „Vjerujem da u tim porodicama ima dosta 'ratničkog' duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonačelnik toga. Čovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno da li su bila moralna, ideološka ili bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlačio. Još ih uvlačim, ali sam uspio napraviti svoje. Međutim, mene mama i tata nisu u ovo (glazbu, op.a.) ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju“. (…) (…)Šezdesetosmaški studentski nemiri, „ulazak Rusa u Čehoslovačku“, kako će kasnije reći, prodor rock supkulture u monolitnu kulturnu scenu socijalističkog društva, gimnazijska druženja i omladinski tisak poput Poleta, okruživali su ga tijekom odrastanja, kao i strast prema nogometu i košarci. „Rusi“ i JNA postati će mu i ostati najjasniji primjeri totalitarne sile koju nije podnosio i s čijim će se raznim oblicima boriti u svom kasnijem glazbenom radu. Okus i miris ikonografije rocka podsvjesno je imao i veći, ili barem spontaniji upliv na tinejdžera koji je maštao o električnoj gitari. „U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored Opatija kina. Dan danas tamo na nekom zidu piše Kinks, Rolling Stones... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privlačilo. Sjećam se jednog dana, pošao sam u kino Opatija na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to“, pojašnjavao je Svenu Semenčiću u intervjuu Poletu početkom 1980. fascinaciju novom „kulturom čupavaca“. Ako već nije imao izravan dodir s bjelosvjetskim glazbenicima, na licu mjesta Štulić je mogo doživjeti prve zagrebačke plesnjake na kojima su svirale lokalne zvijezde Crveni koralji i Bijele strijele, s čijim će članom Jankom Mlinarićem –Trulim kasnije često surađivati. Mjesto gdje se često ručalo: Džoni Štulić u restoranu 'Pod gričkim topom' 1982. godine Photo: Arhiva/ Hrvoje Horvat Od 1968. godine Štulić je pohađao 6. gimnaziju smještenu na Katarininom trgu na zagrebačkom Gornjem gradu. Radilo se o školi nešto „labavijih“ kriterija u koju su upisivani i ponavljači iz drugih gimnazija, ali i bogataška djeca iz centra grada. Prednost je imala u praktičnom položaju iznad glavnog zagrebačkog trga; odlazak u školu Štuliću je pružao svakodnevnu priliku za prolazak najužim središtem Zagreba čije će ulice kasnije osvojiti sa Azrom i znati sve glavne gradske punktove. Iako nisu bili pripadnici iste generacije, istovremeno kad i on 6. gimnaziju išlo je mnoštvo kasnijih protagonista kulturne scene Zagreba s kojima će Štulić biti u doticaju; novinar Branimir Baron Brljević, kazališni redatelj Branko Brezovec i teatrologinja Gordana Vnuk. Svi oni, osim Štulića i Brljevića, bili su i članovi dramske grupe 6. gimnazije koja će kasnije pod vodstvom Branka Brezovca prerasti u ambicioznu avangardnu kazališnu družinu Cocolemocco. Štulić je maturirao 1972. s radom “Pariška komuna”. Izbor maturalnog rada i sklonost socijalnim i društvenim temama vjerojatno nisu imale veze s političkim događajima u Hrvatskoj 1971., uz koja ga veže tek neprovjereni podatak da ga je tijekom studentskih nemira na Trgu Republike u Radićevoj ulici istukao milicajac. Maturalni rad mu je ocijenjen kao odličan, iz povijesti je imao četvorku, ali je iz hrvatskosrpskog jezika i književnosti budući cijenjeni rock-poeta dobio samo - dvojku. Ukupna završna ocijena bila mu je vrlo dobar (…). (NASTAVIĆE SE) Hrvoje HORVAT https://www.xxzmagazin.com/jednog-dana-nema-me-da-nikada-ne-dodem
  7. Kaže prijatelj pre tačno godinu dana – umro Vladeta Jerotić. – Nije – nešto razmišljam a već dugo razmišljam o njemu, godinama – takvi ljudi su sveprisutni, u svemu što su dali, da nikada ne umiru, nikada ne mogu da odu – Ako za nekoga to posebno važi, važi za Vladetu Ako neko nije umro i ne može da umre, to je on Čovek sposoban da shvati i prihvati tolike različitosti a opet da rečima mudraca sve to objedini i oboji svojim bojama Mnogi su u njemu videli svog oca i učitelja Zadivljujući je broj onih koji su u njemu uspeli da pronađu inspiraciju, podsticaj I da, preko njega, razreše mnoge svoje dileme, zapitanosti Šta prvo reći osim da je mnogo šta radio bez honorara Pristajao da drži svoja predavanja gotovo uvek i svuda, svestan koliko je potreban Obilazio i gradove koje su svi zaboravili, šireći sve ono divno, predivno što je nosio u sebi Zašto, zato što je imao misiju, ljudsku, hrišćansku, pastirsku Spreman i sposoban da pomiri u sebi mnogo šta, ne samo psihijatra, mislioca Već i čoveka Jerotić se davao do neslućenih granica, i to u godinama kada se ljudi povuku, zatvore Ili ih odavno više nema On je istrajavao, imao snagu, volju, veru, prkos Menjale su se vlasti, države, slike i prilike A on kao da je sve više rastao i svojim bićem i duhom nadrastao sve ovo Vladetin opus je fascinantan, njegova intelektualna radoznalost, blaženost kojom je zračio Sposobnost da objedini toliko toga i da iz svega izvuče ono najbolje A da malo šta odbaci Vladeta je, čini mi se, kao malo ko razumeo čoveka Prvo kao psihijatar, nakon decenija i decenija rada u praksi Shvatio je da psihijatrija nije dovoljna i otišao je u duhovnost ali ne neku preterano spiritualnu, mističnu Već onu koja unosi smiraj i red Koja ne čini čoveka isključenim i nadmenim Već koja ga čini bratom i prijateljem svih ljudi Nije bio čovek dogme, nije bio radikalan, zadrt, naprotiv Možda najotvoreniji um koji smo imali, koji je uvek iznova učio I to zadovoljstvo otkrića koje je nosio u sebi, prenosio i na druge Vladeta nije imao decu, svoju ali mislim da su njegova deca čitav Srpski narod Svi mi, kojima se posvećivao, davao, u neprekidnoj razmeni koja je trajala i traje… Svi smo mi njegova deca a on naš otac, duhovni Koga smo voleli i poštovali i kada se sa njim nismo slagali Osećajući da nam želi dobro Vladeta je čovek nekog drugog vremena i zato je nestvarno koliko je uspeo da ostavi traga u ovom našem Neviđene su bile gužve na njegovim predavanjima Prosto se osećala čarolija kada izađe na scenu i govori Znale se i osećalo da se dešava nešto veliko Sam njegov ton, način, još kada nešto želi da naglasi – kao da to otpeva Unosio je smirenje, nadu, veru, smisao Bukvalno u sve Istinski primer čoveka, pred našim očima, kakvih je malo Vladeta je dokazao koliko može da se bude intelektualan, duhovan, otvoren a da te ljudi prihvate, vole, slave takvog Pokazao je put, dao najbolje moguće smernice i dokazao da ni približno nije sve tako crno Kao što se na prvi pogled čini Bio je čovek velikog kontinuiteta koji nije unosio razdor, strah Naprotiv, već je imao tu sposobnost da pomirljivim tonom sve ujedini, okupi… Stalno je ponavljao – budite lukavi kao zmije i bezazleni kao golubovi – Možda je zato Vladeta toliko i trajao Zbog svoje nevinosti ali ne i naivnosti Zbog onog najlepšeg što je budio u ljudima Kao neki pali anđeo, među svima nama, koji je držao konce Uz svoj mudri prepoznatljivi osmeh kojim je zračio Emisija „Agape“ gde je bio gost-domaćin postala je kultna, zahvaljujući njemu A njegovi izgovoreni eseji o Kafki, Dostojevskom, Tomasu Masu, Tolstoju… Preslušavaće se iznova i iznova Ne samo da je bio dobar govornik, bio je, pre svega, pisac, vrhunski Od njegovih stručnih radova, eseja sve do poslednjih faza Gde je objedinio svoja znanja i približio ih ljudima Vladeta se čita, sluša, tumači, postao je klasik i za života, stub naše kulture I ko se ozbiljnije bavio njime zna da gotovo nema teme illi značajnijeg mislioca O kome Vladeta nije pisao Od ruskih religioznih mislilaca, Šestova, Berđajeva, Fjodorova… pa do klasika književnosti Dopisivao se i sa Heseom u mladosti i objavio ta pisma Bio je psihijatar našim najvećim umetnicima Radio sa Selimovićem, Andrićem, Makavejevim, družio se sa Isidorom Sekulić, oduševljavala su ga predavanja Nikole Miloševića… Kao da je uzeo ono najlepše iz XIX veka, zagrlio XX vek a svoj vrhunac doživeo u XXI Čovek čiji je vek trajao toliko vekova i sposobnost da sve to izrazi Oplemeni, očoveči, daruje „Darovi naših rođaka“, čuven Vladetin ciklus knjiga Možda ga najbolje opisuje kao našeg plemenitog rođaka Koji je dugo ostao sa nama, na ovom svetu, da nam sve to prenese i saopšti Vladeta je bio i mudrac trenutka, nikada neću da zaboravim scenu kada mu prilazi majka koja ima problema sa sinom i moli ga za savet A on je izgovorio samo jednu reč – empatija – i potvrdno klimnuo glavom Da joj je time sve rekao a ona ga zahvalno zagrlila Vladeta je možda bio najpribližniji onom izrazu Dostojevskog – SVEČOVEK Koji je često upotrebljavao i Vladika Nikolaj Velimirović, koga je Jerotić posebno poštovao Na koga je najviše ličio Vladeta – na Aljošu Karamazova, Kneza Miškina, starca Zosimu… Ne znam, možda Sve je to bio pomalo Vladeta i ko zna šta je sve još bio a da mi i ne znamo Iako je toliko puta bio sa nama Ostaje večita tajna, zagonetka, njegov rajski um i njegova rajska misija Šta reći na kraju Osim nema više našeg Vladete Namerno kažem našeg jer ako je neko bio naš, svih nas zajedno, onda je to bio on Istinski primer pravoslavne sabornosti Ne bih da ovo zvuči kao poslednji pomen, Vladeta zaslužuje sve, samo ne poslednji Pričaće se i pisaće se o njemu Tek Toliko je ostalo divnih njegovih citata, knjiga, predavanja, susreta Da će ostati večno, sa nama, u nama Ako za nekoga to znamo Znamo za njega Zaista je bio najbolji Kao jedinstvo svega, što je živelo u njemu, i sposobnost da sve to prenese, daruje Dobiće svoje zasluženo mesto pored naših najvećih I treba da bude tu Mora Hvala Vladeta Družićemo se svi mi još Tvoja predavanja i dalje traju Tvoja misija i dalje traje Zauvek Dok nas ima https://radiogornjigrad.wordpress.com/2019/09/04/stefan-simic-godinu-dana-bez-vladete-jerotica/
  8. Ноћ када су католички верници прослављали Божић, у Осијеку је обијен парохијски дом за време када је свештеник Александар Ђурановић са својом породицом био на путу. Непознати починилац, или више њих, обили су врата и прозоре и испретурали ствари у потрази за нечим вредним што би могли украсти. Како је саопштила Епархија осечкопољска и барањска, овом приликом није нанесена већа материјална штета јер се у кући нису налазиле никакве драгоцености. – Међутим, штета која је настала на психолошком нивоу је ненадокнадива. На месту провале живи свештеник са својом супругом и четворо деце, тако да се после ове провале тешко могу осећати безбедним и спокојним у своме дому. Искрено се надамо да ће државне службе безбедности учинити све у својој моћи да пронађу провалнике, као и то да спрече даља недела насиља која се врше над нашим светим објектима и над нашим благочестивим православним народом – наводи се на званичној страници епархије. У кратком разговору за наш портал, архијерејски намесник осјечки, протојереј Александар Ђурановић потврдио нам је да је провалу одмах пријавио полицији која је о свему обавештена. – Одмах ујутро је дошла полиција и направила извештај. Једна врата су разваљена, док су друга врата покушали да развале, али нису успели. Разбијен је један прозор и ствари су испретуране и то је једина штета. На сву срећу парохијски дом је осигуран па ће осигурање покрити насталу штету. Ово је први пут да се овако нешто десило до када сам ја у Осијеку, али знам да је пре тога било напада и на саму цркву и на црквене објекте – каже свештеник Ђурановић. На званичном сајту полицијске управе Осјечко-барањске нема вести о овој провали, а да напади на верске објекте нису изузети ни у време празника потврђује и вест да је у вечерњим сатима 24. децембра непознати починилац провалио и у просторије жупне канцеларије на подручју Чепина и том приликом украо накит, новац и разне друге предмете начинивши материјалну штету од више стотина куна. линк
  9. Ноћ када су католички верници прослављали Божић, у Осијеку је обијен парохијски дом за време када је свештеник Александар Ђурановић са својом породицом био на путу. Непознати починилац, или више њих, обили су врата и прозоре и испретурали ствари у потрази за нечим вредним што би могли украсти. Како је саопштила Епархија осечкопољска и барањска, овом приликом није нанесена већа материјална штета јер се у кући нису налазиле никакве драгоцености. – Међутим, штета која је настала на психолошком нивоу је ненадокнадива. На месту провале живи свештеник са својом супругом и четворо деце, тако да се после ове провале тешко могу осећати безбедним и спокојним у своме дому. Искрено се надамо да ће државне службе безбедности учинити све у својој моћи да пронађу провалнике, као и то да спрече даља недела насиља која се врше над нашим светим објектима и над нашим благочестивим православним народом – наводи се на званичној страници епархије. У кратком разговору за наш портал, архијерејски намесник осјечки, протојереј Александар Ђурановић потврдио нам је да је провалу одмах пријавио полицији која је о свему обавештена. – Одмах ујутро је дошла полиција и направила извештај. Једна врата су разваљена, док су друга врата покушали да развале, али нису успели. Разбијен је један прозор и ствари су испретуране и то је једина штета. На сву срећу парохијски дом је осигуран па ће осигурање покрити насталу штету. Ово је први пут да се овако нешто десило до када сам ја у Осијеку, али знам да је пре тога било напада и на саму цркву и на црквене објекте – каже свештеник Ђурановић. На званичном сајту полицијске управе Осјечко-барањске нема вести о овој провали, а да напади на верске објекте нису изузети ни у време празника потврђује и вест да је у вечерњим сатима 24. децембра непознати починилац провалио и у просторије жупне канцеларије на подручју Чепина и том приликом украо накит, новац и разне друге предмете начинивши материјалну штету од више стотина куна. линк View full Странице
  10. “ИН МЕМОРИАМ: МИЛАН МИЋИЋ ТАЛИЈАН, БОГДАН ДЕКИЋ, ЧЕДОМИР ИЛИЈЕВСКИ, 21.12.2002.-21.12.2018. ДАНАС СЕ НАВРШАВА 16 ГОДИНА ОД ПОГИБИЈЕ МОЈИХ КОЛЕГА! ХЕЛИКОПТЕРСКИ УДЕС У ВРЧИНУ - Чедо! Куцни горивомере! Видиш да су се залепили на нулу! - прекиде интерфонску тишину пилот Милан Мићић Талијан. Летач-механичар Чедо Илијевски изврши наредбу. Куцну прстима по инструментима за показивање количине горива. Казаљке остадоше приковане на нулу. - Показују да нема горива! Немогуће! Опет лажу, мајку му! - рече Илијевски. - Сипао сам шест канти по двадесет и пет литара! А било је у резервоарима око четирсто литара! - настави летач-механичар. - У ваздуху смо укупно четердесет минута! - јави се копилот Богдан Декић. - Близу смо Бубањ Потока! По џи-пи-есу још тринесет кило-метара! - Значи, Деки, треба нам још 50 литара! Чедијев, ниси ваљда на кашичицу сипао! - нашали се Талијан окрећући се према летачу-механичару. Затим баци поглед кроз ветробран. Закаснили су, помисли у себи. Ухватио их је мрак. Било је то против свих правила. Није волео да крши правила летења. Хеликоптер Ми-2 није био опремљен за ноћно летење... Мисли навреше... У овом „најамничком послу“, често је морао гутати кнедле и прелазити преко неких поступака којима су други били склони. Нажалост ти “други“ су се питали. Били су власници хеликоптера. Њихово једино мерило био је новац. То је често било важније и од безбедности летења. Они о томе нису водили рачуна. Морао је слушати ироничне примедбе својих путника и послодаваца. Примедбе на рачун стручности и храбрости. Они су њему причали о стручности! А тек о храбрости! Јавише се слике из казамата у сплитској Лори. Четири месеца усташке тортуре. Надљудских напора да се преживи. Па опет није поклекао. Летови у ЈНА. Много критичних ситуација али срећом без последица. По ко зна који пут сети се 23. априла 1992.године. Хеликоптерска деблокада касарне у Чапљини. Осам „његових“ хеликоптера је спасило 170 војника. Он уместо у „осмици“, у усташком логору. И то баш тада. Жалио је годинама због тога. Судбина или шта ли је? Волео је да лети. Морао је због тога и да трпи. Пензија војног пилота није могла покрити трошкове пристојног живота у Београду. Трпео је за неку „цркавицу“ која је често била понижавајућа. Супруга Слађана није радила. Син Душан је био још школарац. Професија пилота била је у доброј мери деградирана. Главни допринос томе дао је велики одлив овог кадра из војске. Преверемене пензије Демократски изум за смањење војске ради додворавања Западу. Мала је била понуда летачког посла на овим просторима, а велика потражња. Многи, као и он, нису могли без летења. Адреналинска овисност била је велика. То су многи послодавци знали и бесрамно су то користили при плаћању. И вечерас су остали непланирано дуже у Свилајнцу. Опет туђом кривицом. Оријентацију су им олакшавале осветљене змијолике траке ауто-пута Београд-Ниш. По његовом прорачуну требало је само да „прескоче“ брдашце код Врчина и испред њих ће се указати ауто-пијаца Бубањ Поток. Ту им је одредиште. Из размишљања га тргну прасак елисе у ваздуху. Био му је познат тај звук. Мотори стадоше. Висиномери су показивали висину двеста метара. Хитро спусти ручицу „колектива“ надоле до упора и одвоји моторе од ротора. Одврну корекцију на „колективној палици“ и све то пропрати давањем леве ноге. Овим радњама и поступцима преведе хеликоптер у ауторотацију. Циљ му је био да управљајући брзином понирања контролише лет, тј. понирање. Радио је ово успешно више пута током обуке у летачкој каријери. Једино га је забрињавало што је мрак, и што немају видљив контакт са земљом. Хеликоптер је губио висину. Понирао је али под контролом. Надао се да неће закачити жице далековода или не дај боже неку шуму. Богдан укључи рефелектор. Сину светлост. Али ко за инат, били су баш изнад шуме. Понирали су право на њу. Дизањем „колективне палице“ и давањем ноге промени број обртаја ротора и нападни угао елисе. Овим маневром покуша „превући“ летилицу што даље изнад шуме. Крајичком ока угледа Чеду како напушта седиште. По удару хладног ваздуха осети отварање бочних врата. Чедо ће искочити, помисли. У том тренутку хеликоптер се затресе. Нагну се на Декићеву страну. И тада поче... Ударају гране. Ударају са свих страна. Надјачава их ломљавина стакла, метала и дрвета. И траје читаву вечност... И чу се један крик. А затим још један... ...И смртна тишина обузе све! Љутомир Рундић Ljutomir Rundić Romanijski Из књиге "ДОСАЊАНО НЕБО" други део” Zima počinje onoga dana kada piloti postanu “vlasništvom” nabeđenih gazda, a ne Države! Kada njihove nove Gazde, u svom osionom besu, zaslepljeni novcem i slavom, pilote počinju tretirati jednostavno kao šofere, kočijaše, a letenje, visokorizičnu veštinu-profesiju izmeste iz sfere Pravila i Propisa, i prepuste je slučajnosti. A slučajnost, k’o slučajnost, poigrava se malo dok jednoga dana ne pokaže svojom krvavom šapom da u LETENJU NEMA SLUČAJNOSTI!!! “Minić je pilotirao helikopterom 'gazela SA-341', vlasništvo 'Proizvodnje Mile Dragić'. Rano ujutro je poleteo iz Zrenjanina, a na Svetom Stefanu je primio tri putnika Van der Kruiza de Vazijera, Vitenberga i njihovog prevodioca Veru Cvijetić-Boazje. Po sletanju na Žabljak, Cvijetićeva je svoje mesto ustupila Kujundžiću da bi strancima pokazao okolinu jer su pokazali interesovanje za investiranje. Na oko dva i po kilometra od planinskog doma u Sušici, letilica se srušila u kanjon istoimene reke, dubok oko 800 metara. Uzrok pada letilice je to što je donjim skijama zakačila žice dalekovoda. Na mesto nesreće odmah su stigle spasilačke ekipe. Zbog nepristupačnosti terena, nisu mogle da helikopterom dođu do olupine letilice oko koje su bila tela pilota i putnika. Spasioci, da bi izvukli tela poginulih, spuštali su se pešice niz vrlet do olupine. Posle nekoliko sati spasioci su izvukli tela stradalih, koja su prebačena u Podgoricu, gde ih je identifikovala Vera Cvijetić-Boazje, koja je rodom iz Kotora a stalno nastanjena u Briselu.” (BLIC 28.09.2005.) Tako se, jednoga jutra, mamuran od slave i neznanja, kao Gazda probudio i Bratislav Gašić. I Država-gazda pretvorila se u Gazdu-državu! Slava svim žrtvama Zime.
  11. Danas se navršava tačno godinu dana od kako se vojni avion Super galeb G-4 srušiona području sela Slatina kod Šapca tokom izvođenjа redovne borbene letаčke obuke. U udesu su tada stradala dva pilota – potpukovnik Nenad Ćulibrk iz Komande RV i PVO i kapetan Dejan Pandurović iz 252. školsko-trenažne avijacijske eskadrile 204. vazduhoplovne brigade. Nakon udesa, prijatelji i kolege pokojnih pilota osnovali su „Fondaciju Dejan Pandurović“ uz saglasnost porodice Pandurović. Kako navode u svom osnivačkom aktu, fondacija definiše nekoliko ciljeva: – Negovanje sećanja na lik i delo pilota kapetana avijacije Vojske Srbije Dejana Pandurovića; – Pružanje pomoći i podrške članovima njegove uže i šire porodice i članovima porodica poginulih ili teško povređenih pilota, letača i ostalih pripadnika Vojske Srbije u vazduhoplovnim i drugim nesrećama, u skladu sa mogućnostima; – Podizanje nivoa bezbednosne kulture u svim segmentima sistema bezbednosti letenja, kao i promocija prediktivnih i proaktivnih mera za unapređenje bezbednosti letenja u srpskom vazduhoplovstvu; – Ostvarivanje saradnje sa obrazovnim institucijama u zemlji i inostranstvu na svim nivoima obrazovanja; – Promovisanje pozitivnih vrednosti i sportskog duha kod dece i omladine; – Promovisanje amaterskog sporta; – Ostvarivanje saradnje sa drugim organima i organizacijama u zemlji i inostranstvu sličnog interesovanja kao Fondacija. Fondacija će raditi na unapređenju svesti o bezbednosti letenja u srpskom vazduhoplovstvu / Foto: Fondacija „Dejan Pandurović“ Takođe, oni ističu i nekoliko različitih aktivnosti kroz koje fondacija planira da ostvaruje svoje ciljeve: – Prikupljanjem donacija, novčanih i drugih sredstava; – Obeležavanjem godišnjice od vazduhoplovnog udesa pilota kapetana avijacije Vojske Srbije Dejana Pandurovića na prikladan način u skladu sa odlukom Upravnog odbora; – Organizacijom aktivnosti “Memorijal Dejan Pandurović “; – Organizacijom seminara iz oblasti bezbednosti letenja; – Objavljivanjem knjiga i drugih publikacija sa temama koje se odnose na negovanje tradicije srpskog vazduhoplovstva, u skladu sa pozitivnim vrednostima koje promoviše Fondacija; – Saradnjom sa naučnim institucijama, univerzitetima i školama u zemlji i inostranstvu; – Saradnjom sa stručnim udruženjima i drugim organizacijama u zemlji i inostranstvu koje se bave sličnom delatnošću kao Fondacija. Potpukovnik Nenаd Đure Ćulibrk rođen je 30. avgusta 1968. godine u Virovitici. Obаvljаo je dužnost referentа u Odseku zа vаzduhoplovnu podršku Odeljenjа zа operаtivne poslove Komаnde RV i PVO. Nа službi u Vojsci Srbije je od 20. jula 1991.godine. Tokom vojničke kаrijere obаvljаo je niz dužnosti i više putа je nаgrаđivаn i pohvаljivаn. Potpukovnik Ćulibrk bio je nаstаvnik i instruktor letenjа, nosilаc je Zlаtnog letаčkog znаkа. Ćulibrk je bio oženjen i imа dvoje dece, saopštilo je Ministarstvo odbrane. Dejan Pandurović, kapetan avijacije srpskog ratnog vazduhoplovstva, rođen je 15. aprila 1978. godine u Vrbasu. Septembra 1993. godine upisuje Vojnu gimnaziju u Beogradu koju uspešno pohađa kao učenik 5. vazduhoplovnog odeljenja 23. klase. Nakon selektivnog letenja na avionu Utva 75 1997. godine, postaje student 54. klase Vojne akademije u Beogradu na smeru avijacija. Kao diplomirani oficir, usmerenja – pilot aviona, 2001. godine stupa na prvu dužnost u 239. lbae u Podgorici. Nakon završenog kursa nastavnika letenja prekomandovan je na aerodrom Kovin u 251. lbae gde školuje mnoge generacije mlađih pilota. U „Kurjacima sa Ušća“ dobija zvanje starijeg nastavnika letenja na avionu Super Galeb G-4. Poznato je i da se Pandurović jednom katapultirao – u padu vojnog aviona 24. oktobra 2000. godine. Tada je bio kadet na obuci i leteo je sa majorom Asimom Pandžićem u naselju Rakića Kuće kod Podgorice, kada je Super Galebu G4 otkazao motor.
  12. S obzirom da se napad dogodio pred brojnim ljudima i na mjestu na kojem se zastupnici svakodnevno kreću, on u sebi ne sadrži samo bezobzirnost, već i karakter potencijalno opasnog fizičkog napada, poručuju iz SNV-a U petak oko 14 sati na zagrebačkoj tržnici Dolac napadnuti su Milorad Pupovac i Boris Milošević, saborski zastupnici Samostalne demokratske srpske stranke. Kako se navodi u priopćenju Srpskog narodnog vijeća, napad se dogodio ispred bistroa ‘Amfora’ nakon završetka današnje saborske sjednice. U jednom trenutku Pupovac je osjetio udarac u desnu stranu tijela, od vrata do zapešća desne ruke, a kada se okrenuo vidio je da je pogođen s ostacima hrane. Prema jačini i preciznosti udarca, Pupovac pretpostavlja da je hrana bačena na njega s jednog od bližih stolova za kojima su bili gosti bistroa. ‘Ovo nije prvi ni verbalni niti fizički nasrtaj na predsjednika SDSS-a i SNV-a, ali jeste prvi koji je uključivao i jednog od njegovih najbližih stranačkih suradnika. S obzirom na to da se ovaj napad dogodio pred brojnim ljudima i na mjestu na kojem se zastupnici Pupovac i Milošević gotovo svakodnevno kreću, on u sebi ne sadrži samo bezobzirnost, već i karakter potencijalno opasnog fizičkog napada na njih. Po tome kako je izveden, ovaj napad za cilj je imao otvoreno manifestiranje mržnje, javno poniženje i fizičku ugrozu Milorada Pupovca i njegovog kolege Borisa Miloševića, predsjednika Kluba zastupnika SDSS-a u Hrvatskom saboru’, navodi se u priopćenju SNV-a. Iz SNV-a poručuju da s obzirom na političku i medijsku kampanju koja se vodi duže vrijeme a posebno proteklih tjedana protiv Pupovca i SDSS-a, ovaj napad ne treba nikog iznenaditi. ‘Ta je kampanja takva da potiče ljude ne samo na mržnju, već i na nasilje prema njemu i institucijama koje vodi, a time i prema narodu koji predstavlja’, zaključuje se u priopćenju.
  13. Od 16. do 23. lipnja, ove 2018. godine Gospodnje, imao sam prilike posjetiti Sveti grad Jeruzalem. Primarni razlog moga odlaska u Jeruzalem bila je značajna konferencija GAFCONA-a (Global Anglican Future Conference). Konferencija je okupila oko 2000 delegata iz cijeloga svijeta od kojih je bilo preko 300 nadbiskupa i biskupa. No bila je ovo prilika vidjeti i neka značajna mjesta vezana za Kristov život, smrt i uskrsnuće. U nedjelju, 17. 06. – okupili smo se u Anglikanskoj “Kristovoj crkvi”, najstarijoj protestantskoj crkvi na Srednjem istoku, posvećenoj 1849. Crkva se nalazi u Starom gradu, u blizini Jafa ulaza (Jaffa Gate). Budući da je crkva bila puna posjetitelja, održana su u isto vrijeme dva bogoslužja: jedno u crkvi, jedno u dvorištu crkve. Nakon bogoslužja obišao sam Baziliku Groba Kristovog.. Bazilika je sagrađena u IV stoljeću a danas je djele pravoslavni, rimokatolici i armenci. Najznačajnija mjesta u Bazilici su Golgota – Mjesto Kristovog raspeća, ploča pomazanja – mjesto gdje je Krist bio pomazan prije ukopa, te grobnica u kojoj je bilo položeno Kristovo tijelo. Golgota Ploča pomazanja Ispred “Kapela groba Kristovog” Ploča na kojoj je po vjerovanju bilo položeno tijelo Kristovo Odmah u blizini Bazilike Groba Gospodnjega nalazi se Evangelička (luteranska) crkva Krista otkupitelja sagrađena 1898. godine. Dalje me je put vodio ulicom Via Dolorosa kojom je Isus prošao svoj križni put. Tu sam se zaustavio kod mjesta gdje je Isus bio zatvoren, Franjevačkog samostana gdje se pojavio pred Pilatom, kao i kod Crkve svete Ane gdje se nalazi i Banja Betezda. Dalje sam produžio prema Getsemanskom vrtu koji si nalazi na obroncima Maslinske gore. Na kraju sam ovoga dana sam posjetio Zid plača, odnosno Zapadni zid koji je ostao nakon razaranja Herodovog Hrama 70. godine nakon Krista. U utorak, 19. 06.2018. posjetili smo Betlehem, mjesto u kojem je Isus rođen. Betlehem se nalazi pod palestinskom samoupravom. Prvo smo posjetili Pastirska polja gdje su anđeli navijestili rođenje Kristovo pastirima koji su čuvali stada. Tu se nalazi i pećina u kojoj su pastiri boravili. Nakon toga smo posjetili Baziliku Kristova rođenja u Betlehemu. Crkva je izgrađena u IV stoljeću (kasnije dograđivana i obnavljana) a djele je također pravoslavni, rimokatolici i armenci. Mjesto gdje je po vjerovanju Marija rodila Krista U četvrtak, 21.06. svih 2000 delegata okupilo se na stepenicamakoje su vodile u Hram (Drugi Hram, odnosno Herodov Hram) – iste one po kojima je Isus s apostolima hodao dok je ulazio i izlazio iz Hrama. Na ovome je mjestu Petar održao i svoju znamenitu propovijed na Dan pedesetnice, kada se obratilo i krstilo 3000 duša. Konferencija GAFCON-a pod nazivom “Naviještamo Krista svim narodima”, okupila je oko 2000 delegata od kojih preko 300 primasa, nadbiskupa i biskupa. Bio je blagoslov sudjelovati na bogoslužjima, čuti ohrabrujuća predavanja te imati kršćansko zajedništvo koje ruši nacionane, rasne i druge ograde. Zaključak konferencije bio je Euharistijskim bogoslužjem u petak, 22. 06. 2018. Bogoslužje možete pogledati u priloženom videu ovdje od 3:00 Dakako da se u kratkom vremenu ne mogu obići sva značajna mjesta u Jeruzalemu (osim ako niste došli samo kao turista), no vjerujem da ćemo se Jeruzalem i ja, ako Bog da, još koji puta družiti u budućnosti. Izvještaje s konferencije možete vidjeti ovdje ovdje. Video izvještaje sa svih predavanja i ostalih aktivnosti možete vidjeti ovdje. https://ipaprkc.org/2018/06/27/sedam-dana-u-jeruzalemu-u-rijeci-i-slici/
  14. http://hronograf.net/2018/06/25/treca-zrtva-droge-za-sedam-dana-ucenica-16-preminula-od-prekomerne-doze-u-stanu-druga-svog-starijeg-brata/ ... Шеснаестогодишња ученица Политехничке школе у Крагујевцу Марија М. је трећа жртва дроге у Србији за само неколико дана. Тинејџерка, родом из Петровца код Крагујевца, са старијим братом била је код друга у насељу Шумарице, када је у тело унела смтоносну дозу дроге. Она је званично трећа жртва дроге тинејџерског доба, након што су у Београду преминули Јован Пауновић (17) и Н. С. (18) у Бачкој Паланци. ... Према првим резултатима истраге, који још увек нису потврђени јер се чекају резултати обдукције, сумња се да је девојчица преминула од превелике дозе неке од наркотичких супстанци. Шта је она током претпрошле ноћи конзумирала, и какве су околности довеле до проналажења њеног беживотног тела у стану код другара њеног брата, за сада се не зна. Полиција сумња да је у питању предозирање неком од синтетичких дрога, које су све популарније међу младима у Србији. Коначни налаз даће патолози и токсиколошка анализа, али се за сада сумња, како кажу извори из полиције, да је у организам унела превелику количину екстазија или сличног наркотика, од кога је клонула и више се није пробудила. Како сазнајемо у Политехничкој школи, она је завршила трећу годину смера за машинског техничара репаратуре. Са њеном судбином је упозната и разредна старешина њеног одељења, али нико не може да каже ништа детаљније док се не заврши полицијска истрага. Цела школа је у шоку, а даље ће се предузети у сарадњи са полицијом сви кораци како би се контрола деце, која њу похађају, а има их више од 1.500, повећала. Јован умро у најгорим мукама Београђанин Јован Пауновић (17), преминуо је у недељу увече на Војномедицинској академији, неколико сати пошто је пронађен како испред једног београдског сплава лежи у бунилу и грчи се у ужасним боловима јер је у себе унео смртоносну количину дроге екстази. Несрећни младић преминуо је у највећим мукама и то пошто је готово три сата лежао на улици испред сплава где су га пријатељи оставили, а пролазници покушавали да му помогну чекајући Хитну помоћ и полицију. Очевици овог ужаса кажу да сцена коју су затекли кобне ноћи, само дан пошто је Јован прославио своје пунолетство, а које није још ни дочекао, никада неће заборавити и да је на њих оставила дубоке последице. Отац нашао преминулог сина (18) Средином недеље у Бачкој Паланци од прекомерне дозе наркотика преминуо је тинејџер Н. С. (18), а његово тело у стану у Гундулићевој улици пронашао је отац. Полиција из Бачке Паланке је извршила увиђај, а незванично се сазнаје да је смрт наступила услед предозирања. Акција у Шумадији Да је тржиште дроге на подручју Шумадије разгранато, без обзира на све акције које спроводи полиција, хапшења, акција спаљивања. Само у једном селу, Брзану код Баточине, је пронађено у њивама 200 килограма марихуане. Магацин МУП-а у Крагујевцу је тада имао на лагеру две тоне дроге. На стотине килограма марихуане, која је засађена у њивама крај Велике Мораве, крагујевачки оперативци секу сваке године. Оно што су пронашли по њивама, врзинама, и крај самог пута, делује безначајно, али није. Те 2013. године магацинима у Крагујевцу је 50 килограма хероина, две тоне марихуане, 2,7 килограма кокаина. Уз то, иза врата која су закључана са две браве, и два различита кључа која код себе имају два инспектора, било је и око 400 таблета екстазија, осам килограма спида, преко две хиљаде таблета које су на листи лекова. Небојша Радишић, Блиц/Хронограф
  15. Kineska trgovčka mornarica planira da u doglednoj budućnosti za prevoz robe od dalekoistočnih do evropskih luka koristi novi pomorski pravac poznat kao “Severoistični pomorski prolaz”, čija ruta bi išla pored severnih obala Rusije do luke Roterdam, čime bi se putovanje brodova koji prevoze robu u kontejnerima smanjilo sa 48 na 35 dana koliko traje sad ako se koristi Suecki kanal. Ova pomorksa ruta bi kako piše sajt Military.com postala alternativa sadašnjem “Severozapadnom pomorskom prolazu” koji ide pored severnih obala Kanade odnosno kroz kanadsku zonu Artika. Ono što pogoduje korišćenju ovog novog morskog puta jeste brzi nestanak artičkog leda, što čini ove prolaze potencijalno održivim za plovidbu i kao alternativa postojećim pomorskim rutama koje koriste dva najvažnija kanala Panamski i Suec za prolaz od Kine do Evrope i američkih luka na istočnoj obali, koje izlaze na Atlantik. Istorijski aspekt traganja za “Severoističnim pomorskim prolazom” Potraga za severoistočnim prolazom trajala je pet vekova. Do sredine 16. veka Španija je bila ta koja je bila pionir u formiranju azijske trgovačke rute koja je išla od Evrope, preko Kariba, Paname i Pacifika do Azije, gde su u tom kontekstu Filipini bili centar azijske trgovine. Takođe u uspostavljanju evro-azijskog trgovačkog puta nije zastajao ni španski komšija Portugal, koji je svoju rutu usmerio duž obala Afrike do Rta Dobre Nade odakle se ulazilo u Indijski okean i pravo do Indije, a onda preko južnog i istočnog kineskog mora do Kine i Japana. Kao odgovor na to, druge evropske države, prvenstveno Englezi i Nizozemci, pokrenuli su niz istraživačkih putovanja kako bi potražili arktički prelaz između Evrope i Azije. Istraživanje ih je odvelo i istočno i zapadno, u potrazi za Severoistočnim i Severozapadnim pomorskim putem. Engleski istraživači Hugh Villoughbi i Richard Chancellor su 1553. otplovili prema Barencovom moru, pre nego što ih je razdvojila oluja. Villoughbi i njegova ekipa su stigli do Nove Zemlje pre nego što su na kraju bili zarobljeni u arktičkom ledu i nestali. Richard Chancellor uspeo je da stigne do Belog mora i brodom ušao u reku Divnu gde je pronašao malu rusku trgovačku poštu. Za to vreme Rusiji je pristup Baltiku blokirala moćna Švedska i poljsko-litvanski komitet. Tek u 17. veku ruski car Petar Veliki proširio je granice Rusije na Baltik. Dvojcu Villoughbi i Chancellor sledio je holandski istraživač Villem Barentsz koji je otkrio Špicberška ostrva i Medveđe ostrvo i svoj put zaokružio dolaskom do Nove Zemlje. Henri Hudson istražio je region 1607. i 1608. godine u ime Istočno indijske kompanije i stigao je do istoka, pre nego što se nazad vratio Posle 1619, strahujući da bi evropsko istraživanje na Arktiku moglo ugroziti interese Rusije u Sibiru, Moskva je proglasila područje zabranjeno za istraživanje za strance. Sledećih nekoliko vekova, dalje istraživanje je bilo u potpunosti rusko. Neki istoričari tvrde da je ovim “Severoističnim pomorskim prolazom” prošao prvi portugalski brod “Pai Eterno” pod kapetanom Davidom Melgueiroom iz Kagoshime u Japanu do Porta u Portugal u periodu od 1660-62. Međutim, postoji još jedna tvrdnja da je u 19. veku tačnije 1878. švedski istraživač Adolf Erik Nordenskiold napravio je prvi zabeleženi prolaz Severoistočnom rutom na brodu Vega. “Severoistični pomorski prolaz” je više od obične morske rute preko artičkog dela Rusije. To je kritični deo šire saobraćajne infrastrukture koja Sibir povezuje sa evropskim delom Rusije i ostatkom sveta. Sibirske reke koje se ulivaju u Artički okean Ob, Jenisej i Lena teku rutom jug-sever. Sve tri reke nude pristup unutrašnjosti Sibira. Tako prekookeanski brodovi mogu putovati do 400 kilometara južno od ušća Jeniseja u okean. Reke Ob i Jenisej se ukrštaju sa trans-Sibirskom železnicom koja se proteže paralelno sa arktičkom obalom nekih 1.400 milja južno. Pre izgradnje Trans-Sibirske železnice, najbrži put preko Sibira bio je sankama u zimskom periodu preko zamrznutih reka. Pored toga, reka Lena spaja se sa železnicom Bajkal-Amur, koja povezuje trans-Sibirsku železnicu i ruski železnički sistem sa kineskom železničkom mrežom. Gledano iz ove perspektive, Severoistična pomorska ruta nije samo prolaz između Azije i Evrope, već je i deo veće kompleksnije transportne mreže u Sibiru. Ima potencijal da postane pomorski superput. Ono što je zanimljivo za ovu transportnu mrežu jeste to što na mnogo načina predstavlja mrežu novog Kineskog puta svile. U ovom slučaju pomorske i kopnene mreže su namenjene dopunjavanju jedne drugima, i pružanju alternativnih ruta. Inače ovaj novi pomorski Put Svile i Ekonomski pojas puta svile koji ide kopnom odnosnom železnicom uključuje između četiri i pet milijarde ljudi. Kina je svesna prednosti koje nudi Severoistična pomorska ruta, zbog čega je Peking januara 2018. izrazio inicijativu da novi put svile proširi na Artik i stvori “Polarni put svile” koji se otvara pre svega zbog globalnog zagrevanja. Severna pomorska komponenta ima još jednu prednost. To je morski put koji američka mornarica bi izuzetno teško mogla da projektuje svoju vojnu moć. Uprkos tome što SAD tvrde da je Severoistočni prolaz, uključujući i njegovu komponentu Severnog mora, međunarodni vodni put, činjenica je da je ovaj put praktično u potpunosti u rukama Rusije. To je sve ruska teritorija od zapadne polovine Beringovog moreuza do istočnog dela Norveškog mora. Ako bi Severoistična pomorska ruta ikada postao glavna pomorski i trgovački pravac, američka mornarica bi mogla koristiti objekte na Aljasci i Norveškoj za baziranje. Norveška grupa za monitoring i procenu opstanka Artika predviđa da će za 3o ili 40 godina ceo Arktički okean biti bez leda tokom leta. Glavni problem zašto još ovaj pomorski put još neće zaživeti su nedostatak tačnih navigacionih karata i redovnih meteoroloških izveštaja. Međutim Rusi su intenzivna istraživanja ovog područja sproveli tridesetih godina 20. veka, a SAD su koristili podmornice da mapiraju ceo ovaj teren toko 1950 -tih i 1960 -tih godina prošlog veka, ali su te karte i dalje klasifikovane kao ” vojna tajna”. Međutim, put preko Severnog mora je daleko od toga da postane glavni pomorski put. Čak i ako se nivo arktičkog leda nastavi smanjivati tokom narednih nekoliko decenija. Glavni nedostatak je nepostojanje infrastrukture koja je potrebna da se održi ovakav put i desetine milijardi dolara. Ipak, razvoj Severoistočnog pomorskog puta bi imao široke geopolitičke posledice na međunarodnu trgovinu i diplomatske odnose u centralnoj Aziji.
  16. Bilo mi je jako interesantno da odgledam ovaj video. Negde sam procitao i novinarski izvestaj o ovome a sada sam i upotpunio svoju sliku o ovom projektu. Voleo bih da cujem vase misljnje o ovom projektu. Da li biste vi pristali na ovako nesto? Zasto da a zasto ne?
  17. Patrik Hermansson mjesecima je razgovarao s visokopozicioniranim nacistima Patrik Hermansson ima 25 godina i apsolvent je iz Švedske. Zadnjih godinu dana proveo je infiltritran u svijet ekstremne desnice u Americi i SAD-u, koja u posljednje vrijeme dobiva sve veći zamah. Predstavljajući se kao Erik Hellberg i pretvarajući se da piše doktorat o povredama prava slobode govora krajnje desnih skupina Hermansson je putovao od Londona do New Yorka i Charlottesvillea gdje je, između ostalog, svjedočio onim kobnim prosvjedima. Proveo je mjesece družeći se s alt-right skupinama i svjedočeći nekim nevjerojatnim stvarima. U operaciju infiltracije u rujnu prošle godine poslala ga je britanska antirasistička organizacija Hope not Hate, a u čitavoj stvari pomogla mu je njegova švedska nacionalnost. Naime, dobar dio neonacističkih pokreta zapravo je prilično opsjednut Nordijcima, smatrajući ih pravim arijevcima. “U nekim ih trenucima jednostavno želite udariti. Želite se izderati ili naprosto otići, ali ne možete. Morate samo sjediti i smješkati se”, ispričao je Hermansson za The New York Times nakon povratka iz svoje misije kojom je želio razotkriti svijet neonacističkih zajednica koje su u SAD-u sve bliže tamošnjoj vladi. RAST IZ MARGINALNE SKUPINE U MOĆAN POKRET Njegova saznanja prikupljena kroz godinu dana kao Erik Hellberg sada su objavljena u sklopu izvještaja Hope Not Hatea te su fascinantan putokaz kroz svijet alternativne desnice, pokreta o kojem se u svjetskim medijima puno priča, ali zapravo malo zna. Rastuća vidljivost donedavno marginalnih grupa u ekosistemu društvenih mreža rezultirao je rastom u članstvu. Posljednji val novih članova su mladi muškarci, uglavnom stariji tinejdžeri i dvadesetogodišnjaci koji sve češće pokazuju interes za ekstremno desne ideje za koje se, do prije koju godinu, mislilo da su davno premašene. Novi se članovi radikaliziraju kroz videe, blogove, tweetove i objave nove grupe desničarskih influencera, čiji rad zapravo stremi konstantnom pomicanju granice prihvatljivog govora udesno. Iako je u toj zajednici riječ globalist jedna od najprljavijih mogućih, alternativna desnica je danas u svakom smislu globalan pokret, s redovnom interakcijom između istaknutih ličnosti pokreta; od Škotske, Švedske do Seattlea. Hermanssonova priča daje uvid u taktike i ponekad doista bizarne prakse alt-right skupina. POTAJNO SNIMAO RAZGOVORE S DESNIČARIMA Hermansson, recimo, opisuje večernja druženja s naoružanim poricateljima holokausta i okupljanja na kojima su ekstremisti doslovno pili medovinu iz vikinških rogova i klanjali se nordijskom bogu Odinu. Za vrijeme boravka u Velikoj Britaniji, Hermansson je intervjuirao Grega Johnsona, inače ne pretjerano razgovorljivog urednika desničarskog izdavača Counter Currents Publishing, koji mu je objašnjavao zašto im je važno da na sebe privuku pažnju mainstreama. Johnson mu je objasnio i zašto misli da, kako se izrazio, proces djeluje. “Vidim porast u prometu na internetu i pozitivne trendove u kvaliteti i kvantiteti mladih ljudi koji se uključuju”, rekao je tijekom razgovora koji je Hermansson snimao. Iz onoga što je objavio, čini se kako je ulazak u mainstream ozbiljna fiksacija u svijetu alt-right skupina. U jednom od objavljenih tajno snimljenih videa, Colin Robertson, desničarski YouTuber koji objavljuje pod nickom Millennial Woes objasnio je nekom starijem kolegi ekstremistu kako je jako važno da pokret prezentira prijateljsko i privlačno lice, jer će im tako biti moguće sklopiti savezništva i s ljudima koji se možda i ne slažu s njima. FAŠIZAM U EUROPI I HITLER NA NOVČANICI Neke od Hermanssonovih najzanimljivijih snimki nastale su kada se u lipnju sastao s Jasonom Jorjanijem, koji je s notornim američkim bijelim nacionalistom Richardom Spencerom osnovao organizaciju AltRight Corporation, čija je zadaća olakšavanje koordinacije između desničarskih skupina u Europi i Sjevernoj Americi. Hermansson i Jorjani sastali su se u jednom pubu u blizini Empire Statea u new Yorku, gdje je mladoliki Jorjani zamišljao budućnost u kojoj će Europa, zbog umišljenosti liberala koji više nemaju doticaj sa stvarnošću te migrantske krize, ponovno prihvatiti fašizam. “2050. godine imat ćemo Europu u kojoj će na novčanicama biti likovi Adolfa Hitlera, Napoleona Bonapartea i Aleksandra Velikog. Tako ćemo nekako i gledati na Hitlera. Kao na Aleksandra Velikog, a ne kao na neko čudno čudovište. Gledat će ga se kao na jednog velikog europskog vođu”, rekao je, između ostalog. HVALE SE VEZAMA U TRUMPOVOJ ADMINISTRACIJI Jorjani je, čini se, bio posebno ponosan na veze svoje organizacije s trenutnom američkom administracijom. “Imali smo veze s Trumpovom administracijom”, rekao je u jednom trenutku razgovora, a kasnije ponovio da je sam imao kontakte s Trumpovim ljudima. Objasnio je kako su se nadali kako će imati ozbiljniji utjecaj na politiku administracije, no politički establišment u međuvremenu ih je gotovo u potpunosti isključio. Kada je novinar The New York Timesa pokušao potvrditi te izjave, Jorjani je bio nešto zatvoreniji. Rekao je da je mislio na to da je bio u kontaktu s ljudima koji su imali pristup predsjedniku Trumpu, ali nije otkrio s kime. Iz Bijele kuće su rekli da nemaju nikakvih informacija o razgovorima s tim čovjekom. U svakom slučaju, s obzirom na odlaske Michaela Flynna i Stevea Bannona iz Trumpova najužeg kruga, Jorjani misli da su stremljenja alternativne desnice da se uvuče pod Trumpov kišobran propala i on je prošloga mjeseca napustio AltRight Corporation. KAKO SU MEMEOVIMA I IRONIJOM POČELI PRIVLAČITI MLADE Alternativna desnica velike koristi ima od energije koju stvara nešto umjerenija, ali i dalje ekstremno desna frakcija novih desničara, svojevrsno lijevo krilo alt-righta, koja se kolokvijalno naziva Alt-light. Ta podgrupa promiče nešto blaži oblik ekstremno desne ideologije, i njena istaknuta lica Milo Yiannopoulos i Paul Joseph Watson svoju propagandu uglavnom pakiraju u ideju obrane zapada i zapadne kulture od lijevo liberalne dominacije, umjesto da su baš kompletno otvoreno rasisti. Mnogi od njih deklarativno odbacuju rasističke i anti semitističke ideje, ali se u svom govoru redovno približavaju eksplicitnom rasizmu, posebno u tiradama o Islamu i imigraciji. Ta navodna umjerenost djelomično objašnjava činjenicu da glasnogovornici Alt-lighta imaju bitno veću publiku i od važnijih vođa nove desnice i Hope Not Hate ih naziva “manje ekstremnima ali opasnijima”. Tečni govornici internetskih slengova, suptilne ironije i apsurdizma, te vrlo uspješni u stvaranju viralnih memeova, postigli su neke zbilja nevjerojatne stvari. Učinili su desničarske ideje zanimljivima velikom broju mladih ljudi i postavili se u poziciju društvenih underdogova. Alt-light svojoj publici daje objašnjenja za sve njihove društvene, ekonomske i seksualne frustracije: liberale, feministe, migrante i, naravno, globaliste. KORISTAN I NEZAUSTAVLJIV USPJEH UMJERENIH VERZIJA Znanost kaže da je kod privlačenja novih regruta u ideološke tabore najvažnije pružiti im osjećaj zajednice i smisla, te im omogućiti da sudjeluju u aktivnostima. Namjerno ili ne, alt-right grupe u tome su vrlo uspješne, posebno na internetu. Svi novi simpatizeri odmah se mogu uključiti u borbu, u najmanju ruku tako da će, na primjer, širiti dezinformacije o Emmanuelu Macronu u nadi da će biti izabrana Marine Le Pen. Svatko može odmah početi širiti priču o medijskoj cenzuri vala kriminala koji su donijeli muslimanski imigranti, sve kroz klik, share ili retweet. I dok se novi regruti tako igraju rata s memeovima, netko od novih frendova na Twitteru će im reći: “Milo (Yiannopoulos) je O.K.,ali jesi li vidio onog tipa Grega Johnsona?”. Ili će ih pozvati na internetski forum u kojem se o obrani Europe od muslimana priča nešto iskrenije. Jasno je zato zašto članovi ekstremno desnih skupina s iskrenim oduševljenjem gledaju eksplozije uspjeha svojih umjerenijih verzija. “Sve se manje i manje moram boriti s otporom svojim idejama”, rekao je Greg Johnson Hermanssonu. I njegov je optimizam kako se čini, nažalost, opravdan.
  18. Sud je Maji Milodanović naložio da plati 20.000 dinara jer nije vakcinisala dete. Pošto nije platila kazna je preinačena u zatvorsku. Prema njenim rečima, policija je triput dolazila da je hapsi, ali je na kraju uspela da se dogovori sa sudom i da kaznu plati na nekoliko rata Subotičanka Maja Milodanović kažnjena jer je odbila imunizaciju trogodišnjeg sina - novčana kazna preinačena joj je u 20 dana zatvora, pišu "Večernje novosti". I pored apela lekara o obaveznoj imunizaciji dece, kao i odluke brojnih vrtića da prilikom upisa traže uverenje o primljenoj vakcini, mnogi roditelji i dalje ne žele da vakcinišu svoje dete, navodi list. Zbog toga, rame uz rame, iza rešetaka sa najvećim prestupnicima zamalo se nije našla Subotičanka Maja Milodanović, samohrana majka, koja je odbila da vakciniše trogodišnjeg sina i zbog toga dobila kaznu od 20 dana zatvora. Pre zatvorske kazne, Milodanovićeva je prema odluci Prekršajnog suda morala da plati 20.000 dinara jer nije vakcinisala dete. Prema njenim rečima, policija je triput dolazila da je hapsi, ali je uspela da se dogovori sa sudom i da kaznu plati na nekoliko rata. "Verujte, da sam imala kome da ostavim dete, otišla bih da robijam. Ali, kada su mi policajci rekli da će dete smestiti u dom, dok sam ja u zatvoru, tada sam se uplašila. Molila sam ih da to ne rade i molila sud da mi dozvoli da platim kaznu. Pre toga nikakvu opomenu nisam dobila, samo poziv za sud, kaznu, a potom i da se ona preinačava u zatvor. To se nekako rešilo, sada se ništa ne dešava, pitanje je šta će biti kada ponovo odemo na sistematski, ne znam da li će me ponovo tužiti, rekla je za "Novosti" Maja, inače, student bez stalnih primanja. Na isključiv stav da ne dozvoli da njeno dete primi MMR vakcinu, Subotičanka se odlučila jer je videla efekat prve vakcinacije. "Dečak je primio samo prvu vakcinu pentaksina i posle nje mu je opao imunitet, stalno je bio bolestan, i onda sam odlučila da potpišem da odbijam vakcinu. Iza svoje odluke stojim i sada. Da su to one stare vakcine, možda bih i dala, ali ovako zaista ne želim. Vakcinisanje treba da bude stvar izbora roditelja, da sam odluči šta želi za svoje dete, a ne da nas ovako kažnjavaju. Time ništa nisu postigli, jer većina nas od te namere neće odustati", navodi ona. Ovaj slučaj nije usamljen. Iako je vakcinacija u našoj zemlji obavezna i lekari apeluju da deca prime sve što je propisano i ukazuju na posledice, koje mogu biti i fatalne, stavovi roditelja su podeljeni, dodaje list. Po novom Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, ukoliko se odbije obavezna imunizacija, kazne su od 30.000 do 150.000 dinara. Sprečavanje obavezne imunizacije smatra se prekršajem, a lekari su dužni da obaveste sanitarnu inspekciju ukoliko roditelji odbiju da vakcinišu dete.
  19. Medicinske sestre, vaspitači, vozači i varioci masovno se iseljavaju iz Srbije i prelaze u zemlje zapadne Evrope, Kanadu ili na Bliski istok, gde mogu mesečno da zarade i do pet svojih regularnih plata. Foto: Shutterstock Ubedljivo najveće interesovanje stranci pokazuju za naše medicinsko osoblje, tvrde u Nacionalnoj službi za zapošljavanje. Samo u prvih šest meseci ove godine 254 medicinske sestre napustile su srpske ambulante i zaposlile se u Nemačkoj. Prema podacima sindikata, u 2015. godini zemlju je napustilo preko 1.000 lekara i sestara, a u 2016. godini zemlju je napustilo oko 1.200 medicinskih radnika sa iskustvom. Najviše kadra odlilo se iz Novog Sada, Valjeva, Vršca, Sombora, što su osetili i pacijenti lečeni u zdravstvenim ustanovama u ovim mestima. Diplome naših srednjih i visokih medicinskih škola i fakulteta najlakše se nostrifikuju u Nemačkoj i Norveškoj, te tu i odlazi najveći broj ljudi. Oko godinu dana im je potrebno da steknu adekvatno znanje jezika, a dočekuje ih stalno radno mesto i plata od oko 2.000 do 4.500 evra. - Ovde rade za niske dnevnice od oko 3.600 dinara, neplaćen im je prekovremeni rad, neisplaćene beneficije - kažu u Komori medicinskih sestara i zdravstvenih radnika. Foto: EuroBlic / RAS Srbija Novosađanka Tatjana Zorić (39) već 12 meseci živi u dolini Švarcvalda i ima stalno radno mesto medicinske sestre. Trebalo joj je oko 2.000 evra za usluge agencija i 18 meseci da stekne potreban nivo znanja nemačkog jezika. - Radila sam na radiologiji i moj krajnji domet bila je mesečna zarada od 36.000 dinara. Nakon što sam se razvela i postala samohrana majka, bila sam suočena sa izazovom: da radim najmanje dva posla kako bih prehranila decu i pritom da ih uopšte ne viđam ili da se otisnem u neviđenu avanturu. Zasad sam zadovoljna svojim izborom - kaže Tatjana. Koliko je tačno vaspitača napustilo Srbiju ne vodi se evidencija jer je ova struka suficitarna na tržištu i relativno se lako nađe zamena. Dovoljno oslikava podatak da je samo preko jedne od 102 registrovane agencije za zapošljavanje Srbiju napustilo 27 vaspitača tokom ove godine. - U poslednje vreme veliko je interesovanje za našim vaspitačicama na Bliskom istoku, gde im je garantovana plata od 1.200 evra, što je za pet puta više nego što dobiju u Novom Sadu. Tradicionalno su tražene u Kanadi i skandinavskim zemljama. Mnoge čak odlaze da budu dadilje deci jer tako za nekoliko meseci zarade više nego u vrtićima u Srbiji za celu godinu - priča Jovanka Agić, vlasnica jedne od agencija za zapošljavanje. Foto: K. Kamenov / RAS Srbija Milena G. (54) napustila je novosadsko obdanište “Radosno detinjstvo” svega nekoliko godina do penzije da bi bila dadilja jednoj gastarbajterskoj porodici u Nemačkoj. Čeka da se približi na dve godine od starosne penzije, kako bi sama sebi uplatila staž. - Imam smeštaj, hranu i dodatnih 600 evra svakog meseca. Bez tog novca nikada ne bih mogla da platim studije svog sina - kaže ona. Vozači najbolje prolaze u Kanadi, gde mogu da zarade i po 2.500 evra mesečno, a samo u jednoj turi migrira po 50 vozača. Novosadsko Gradsko saobraćajno preduzeće ostalo je tako bez preko 90 iskusnih vozača za samo dve godine. Pročitajte još: VELIKA SERIJA BLICA Kako do posla u Nemačkoj OD JANUARA DO AVGUSTA 160.000 SRBA NAŠLO POSAO Evo koja zanimanja su najbolje prolazila Sociolozi upozoravaju da priča o odlivu mozgova ima znatno veću težinu od pojedinačnih priča o standardu i kvalitetu života. Procenjuje se da je Srbija od devedesetih do sada izgubila 12 milijardi evra školujući kadar koji se otisnuo u svet. Prema podacima Svetskog ekonomskog foruma, u poslednjih 20 godina najmanje je 50.000 visokoobrazovanih napustilo Srbiju, a ukupan broj migranata je procenjen na pola miliona ljudi. Za deset godina manjak stručnjaka Posledice nedostatka kadra već se sada osećaju jer je za neke struke, poput varioca sa posebnim sertifikatima, nemoguće naći zainteresovane radnike u Srbiji. Predviđanja Srpske akademije nauka su da će se nedostatak visokoobrazovanih stručnjaka drastično osetiti već za 10 godina. Video: Šta JA mogu da uradim za državu? Mogu da ODEM IZ NJE http://www.blic.rs/vesti/drustvo/egzodus-za-godinu-dana-napustilo-nas-je-1000-lekara-i-sestara-sto-ne-cudi-kad-saznate/j4n8f0p
  20. http://www.cnsnews.com/blog/michael-w-chapman/woman-raised-lesbian-couple-i-ached-every-day-dad Heather Barwick, who was raised by her mother and her mother's lesbian partner, wrote in an essay this week that same-sex "marriage" is not the same as normal marriage between a man and a woman, that the traditional family is best, and that while growing up she "ached every day for a dad."Barwick, who is 31 now, married, and has four children, said that "same-sex marriage and parenting withholds either a mother or father from a child while telling him or her that it doesn't matter. That it's all the same. But it's not." Ad Feedback "A lot of us, a lot of your kids, are hurting," wrote Barwick in her essay for The Federalist website. "My father's absence created a huge hole in me, and I ached every day for a dad. I loved my mom's partner, but another mom could never have replaced the father I lost." "I grew up surrounded by women who said they didn’t need or want a man," said Barwick. "Yet, as a little girl, I so desperately wanted a daddy. It is a strange and confusing thing to walk around with this deep-down unquenchable ache for a father, for a man, in a community that says that men are unnecessary." Barwick stressed that she loves her gay mother and gay people in general but that "the nature of the same-sex relationship" is what caused her to come out of her own closet and write the essay about why she does not support gay "marriage." Ad Feedback (AP Photo) "Gay marriage doesn’t just redefine marriage, but also parenting," she says. "It promotes and normalizes a family structure that necessarily denies us something precious and foundational. It denies us something we need and long for, while at the same time tells us that we don’t need what we naturally crave. That we will be okay. But we’re not. We’re hurting." The traditional man-woman marriage and family "can break down and cause kids to suffer," said Barwick, through "divorce, abandonment, infidelity, abuse, death, etc." "But by and large, the best and most successful family structure is one in which kids are being raised by both their mother and father," she said. Children of divorce can note how the divorce affected them, or adopted kids may yearn to know their biological parents, but children of same-sex parents do not have that "same voice." (AP Photo) "It’s not just me," said Barwick. "There are so many of us. Many of us are too scared to speak up and tell you about our hurt and pain, because for whatever reason it feels like you’re not listening. That you don’t want to hear." "If we say we are hurting because we were raised by same-sex parents, we are either ignored or labeled a hater," she wrote. At the end of her essay, Barwick appealed to the gay community and its apparent tolerance and openness to diverse ideas, stating, "I know this is a hard conversation. But we need to talk about it. If anyone can talk about hard things, it’s us. You taught me that." According to her bio at The Federalist, Barwick is a "former gay-marriage advocate turned children's rights activist" and is "a wife and mother of four rambunctious kids."
  21. http://www.detinjarije.com/muzeji-srbije-besplatni-sledecih-10-dana/
  22. Najbolji mladi sportista naše zemlje 2014. godine, dvostruki juniorski prvak Evrope u džudou Nemanja Majdov, prolazi kroz pravu dramu u Azerbejdžanu, gde se na aerodromu nalazi već 48 sati jer ga matični Savez nije prijavio za tamošnju vizu. Foto: M. Metlaš / RAS SrbijaNemanja Majdov Kako je istakao na društvenim mrežama, Majdov je krenuo na prestižni Grand pri, no od njegovog nastupa u "Hejdar Alijev areni" nema ništa. "Još sam na aerodromu u Bakuu, i to već 48 sati, bez hrane. Ne mogu da mrdnem bez policije, nemam vizu, pustite me kući. Kakva sramota, ljude iz džudoa boli ***", napsisao je Majdov na Tviteru. Ovaj 20-godišnjak, rođen 10. avgusta 1996, bio je juniorski prvak Evrope 2014. u Bukureštu u 2016. u Malagi, kadetski vicešampion kontinenta 2013, a osvajač bronze na Grend slemu u Abu Dabiu 2016, u konkurenciji džudista do 90 kilograma. On je istakao da je naš Savez napravio grešku, da od petka pokušava da nekako dobije vizu, ali i da je tada verovao da se to neće desiti "jer nikoga iz džudoa nije briga za ovu situaciju". "U međuvremenu sedim i čitam statistiku sa turnira. Prosto pokušavam da zaboravi ma ovo sr***, bar na trenutak. Ne mogu da verujem da Grend slem u Bakuu prolazi bez mene", poručio je Majdov, koga je Olimpijski komitet Srbije 2014. godine proglasio za našeg najboljeg mladog sportistu. On je osvojio četiri zlatne medalje na seniorskom prvenstvu naše zemlje, kao i jednu bronzu, a sa Evropskog kupa ima i tri kadetska zlata, te dve juniorske bronze. Pokušaji Blicsporta da kontaktiraju Džudo savez Srbije ovim povodom ostali su bez odgovora.
  23. Nenad radi kao moler, dobar je čovek i moj prvi komšija. Taj dan kad su ga odvezli na VMA, ljudi se krstili kako je izdržao, samo što mu se creva nisu zavezala. Primio je 5-6 infuzija i na svoju inicijativu otišao kući - priča njegov prvi komšija Foto: Twitter Nenad Dimitrijević (33) iz Ritopeka u opštini Grocka zbog nemaštine nije jeo šest dana i završio je na VMA. U porodičnoj kući živi sa suprugom, majkom i dva sina, a otac mu je preminuo pre tri meseca. Pored velike nemaštine, ova porodica se greje na struju, jer je put do kuće nepristupačan i teško je dovući drva. Struju su mu nedavno isključili, ali su se dobre komšije dogovorile i platile Nenadu i njegovj porodici račun od 60.000 dinara. Komšije ga hvale, veruju da će svima koji mu pomognu u ovoj teškoj finansijskoj situaciji, vratiti radom, ako već ne može novcem: – Nenad radi kao moler, dobar je čovek i moj prvi komšija. Taj dan kad su ga odvezli na VMA, ljudi se krstili kako je izdržao, samo što mu se creva nisu zavezala. Primio je 5-6 infuzija i na svoju inicijativu otišao kući – priča njegov prvi komšija. Nenad i supruga su trenutno oboje nezaposleni, imaju dva sina (stariji 3, 5 godine i mlađi godinu i po). Ne žele novac, već samo namirnice: View image on Twitter – Ne treba mi novac, šta će mi, novac samo kvari ljude. meni i mojoj porodici samo hrana treba i namirnice da preživimo. Danima ne jedem zbog njih, sve kažem “Nema veze, sutra ću ja jesti, nek ima njima” i tako sam završio na VMA. Ja ni ne mogu da jedem kad znam da oni nemaju. Tako sam i otišao već prvo veče iz bolnice. Jeste meni tamo bilo lepo, toplo, oni meni daju hranu, al kad znam da su mi deca gladna, ne mogu ništa da pojedem – kaže Nenad za Telegraf.rs. (I.L. [email protected])
×
×
  • Креирај ново...