Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'sta'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. BEOGRAD i Banjaluka postigli su dogovor o još jednom važnom koraku ka zaštiti srpskog nacionalnog identiteta i jačanju zajedništva: skupštine Srbije i Republike Srpske trebalo bi 15. septembra, na Dan nacionalnog jedinstva, slobode i zastave, da usvoje usaglašeni Zakon o zaštiti srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma. Glavne odredbe ovog zakona, čiji je nacrt predsednik Srbije Aleksandar Vučić juče u Beogradu uručio srpskom članu Predsedništva BiH Miloradu Dodiku, imaju za ključni cilj da se neguje, očuva i promoviše ćiriličko pismo kao uporište našeg nacionalnog identiteta. Posebni akcenat stavljen je na pospešivanje njene šire upotrebe u javnom životu, s obzirom na istorijski, kulturni i identitetski značaj. Prema nacrtu zakona u koji su "Novosti" imale uvid, svi državni i lokalni organi u Srbiji i Republici Srpskoj, javna preduzeća, škole i fakulteti, kao i privredna društva sa većinski javnim kapitalom i udruženja koja deluju na nacionalnom i međunarodnom nivou ubuduće će u svom radu biti obavezni da upotrebljavaju srpski jezik i ćiriličko pismo. Na to će biti obavezne i javne medijske ustanove RTS i RTV. Obavezna upotreba srpskog jezika i ćirilice, kao matičnog pisma, po nacrtu zakona, obuhvata i pravni promet i uključuje i ispisivanje naziva, sedišta, delatnosti, naziva robe i usluga, uputstava za upotrebu, informacija o svojstvima robe i usluga, garancijskih uslova, ponuda, faktura, računa i potvrda. Takođe, kulturne i druge manifestacije koje se finansiraju ili sufinasiraju iz javnih sredstava moraće da imaju logo ispisan na ćirilici. Osim što proširuje krug organa i institucija koji će biti u obavezi da koriste ćirilicu - i to na sve one koji posluju ili obavljaju delatnost sa većinskim učešćem javnog kapitala - nacrt zakona predviđa i paket stimulativnih mera za privatni sektor. To se pre svega odnosi na privredne subjekte i sredstva javnog informisanja u privatnom vlasništvu, za koje se posebnim propisima mogu ustanoviti poreske i druge administrativne olakšice koji u obavljanju svoje delatnosti odluče da koriste ćiriličko pismo, što uključuje i korišćenje ćiriličkog pisma u elektronskim medijima i prilikom izdavanja štampanih javnih glasila. Vučić je nakon sastanka sa Dodikom naveo da su se saglasili da je saradnja između Srbije i RS izuzetna na svim nivoima i da srpski narod ne sme i ne može sebi da dozvoli bilo kakve sukobe i povratak u prošla vremena. - Naše zajedništvo i jedinstveno delovanje na polju ekonomije, kulture, obrazovanja, istorijskog sećanja nijednog trenutka ne sme biti dovedeno u pitanje - poručio je Vučić, i naglasio da je sa Dodikom vodio "suštinske razgovore o budućnosti celog regiona", a da su posebno razmatrali inicijativu "Otvoreni Balkan", ali i konkretne projekte, poput izgradnje dela auto-puta od Kuzmina do Bijeljine.
  2. “Dobrota je prezrena, odnosno obezvređena. Sve te uzvišene i neopipljive vrednosti ljudskog duha – poput hrabrosti, poštenja, vernosti, bezuslovnog prijateljstva i ljubavi – danas su ismejane i nisu popularne. Važno je samo koliko ste ljudi prevarili. Ako ste prevarili mnogo ljudi i pritom zaradili, onda ste namazani i mnogo ste pametni. Time dobijate poene i niko vas neće prezreti. Ili, ako dovoljno dugo to radite, čak i oni koji su vas prezreli u početku, pristaće na to da ste uspeli. Danas su teze zamenjene i u današnjem sistemu vrednosti dobrota se graniči sa glupošću. To je pogubno, i zato ćemo platiti danak, a tada ćemo morati da se vratimo pravim vrednostima jer su jedino one temelj ljudskog postojanja.” Nebojša Glogovac
  3. Danijela

    Da li znate šta je hikikomori?

    U Japanu je prvi put devedesetih godina uveden termin koji opisuje nezainteresovanost mladih. Foto: Shutterstock Pojam Millennials označava generaciju koja je postala punoletna početkom 21. veka. Odrastanje ove generacije pratio je munjeviti razvoj tehnike. Proizvodi, kao izvor zabave, smenjuju se vrtoglavom brzinom, svet se praktično preko noći digitalizuje, internet uklanja sve barijere između protoka informacija i komunikacije. Učenje novih programa i aplikacija ne predstavlja im problem budući da su odrasli uz računare, a tolerancija i otvorenost ka novom i drugačijem je opšteprisutna. Površno gledano, deluju superiornije u odnosu na roditelje, ali novi milenijum ima i svoje mračne strane. Globalizacija, pored povezivanja sveta, iznedruje i oblik društvene otuđenosti, hikikomori. Ovaj termin se koristi za ponašanje adolescenta ili mlade osobe koja izbegava kontakt sa okolinom i povlači se iz socijalnih aktivnosti. Fenomen je prvi put opisan u Japanu devedesetih godina 20. veka gde se navodi da su mladi ljudi nezainteresovani da zauzmu svoje mesto na tržištu rada i u opštem društvenom doprinosu. Kuriozitet ovog fenomena je i to da nema statistički značajne razlike između stepena obrazovanja pojedinca. Podjednako su ovim stanjem pogođeni i visoko obrazovani i slabo edukovani, a razlike nema ni u odnosu na to da li je reč o uzornim ili problematičnim učenicima. Pojedinac prekida svaki kontakt sa društvom, svoj život zasniva na sopstvenom, zatvorenom svetu u porodičnoj kući ili sobi. U ekstremnim slučajevima odbija komunikaciju sa članovima porodice, retko kad napuštaju sobu i to isključivo zbog fizioloških potreba, danju spava, a noć koristi za aktivnosti koje su uglavnom u vezi sa internetom. Otkrijte i Zašto su milenijalci takvi narcisi? Hikikomori, kao oblik ponašanja kod omladine, predstavlja socijalni problem u poslednje tri decenije, a prepoznat je i u drugim zemljama, uključujući i one na evropskom kontinentu. Moderna psihijatrija nije otkrila tačan uzrok ove pojave, ali u nekim slučajevima joj mogu prethoditi depresija, anksioznost ili poremećaj ličnosti. Takođe, u vezu sa ovom pojavom dovodi se zavisnost od interneta, porast nezaposlenosti mladih, otuđenost kao posledica promene načina komunikacije u novom milenijumu, mediska prezasićenost fikcijom, nametanje nerealnih kriterijuma umne i fizičke savršenosti. Međutim, ovaj fenomen se ne posmatra kao oboljenje, već kao stanje u kojem se pojedinac nalazi, ali samo ako je pojava izolovana i nisu joj prethodile druge psihijatriske dijagnoze. Prema kriterijumima prve epidemiološke studije Ministarstva zdravlja Japana 2003. godine, osoba koja se može smatrati hikikomorijem vreme uglavnom provodi kod kuće, nije u stanju da obavlja elementarnu društvenu interakciju kao što je odlazak u školu ili na posao, stanje izolovanosti traje duže od šest meseci, nema bliske prijatelje i prethodno se kod osobe nije dijagnostikovalo nijedno psihijatrisko oboljenje. Ovom studijom, u koju je bilo uključeno 4134 ispitanika, starosti između 20 i 49 godina, procenjeno je da je ukupan broj hikikomorija u Japanu u tom trenutku bio veći od 600.000. Da bi se ovaj fenomen lakše pratio i razumeo, ovaj vid društvenog delovanja se može podeliti na primarni i sekundarni oblik. Primarni predstavlja pojavu opisanog ponašanja kod pojedinca kod koga se prethodno nisu ustanovile manifestacije poremećaja ličnosti ili raspoloženja, drugi mentalni poremećaji ili mentalna retardacija. Sekundarni predstavlja pojavu ovog poremećaja ponašanja udruženog sa nekim od mentalnih oboljenja. Definisanje primarnog hikikomorija je od izuzetne važnosti za prepoznavanje i tretiranje ovog stanja kao zasebnog fenomena za čiji nastanak nije neophodno prisustvo drugog mentalnog poremećaja, već on može postojati izolovano kao stanje pojedinca. Izučavanjem ovog fenomena mogu se bolje sagledati socijalni problemi, kako mladih u Japanu tako i u svetu, i pravilno se tretirati. Međutim, kod sekunarnog hikikomorija prvenstveno se mora tretirati primarno oboljenje. Suva i Suzuki sa Univerziteta Nakoja opisuju karakteristike koje su uočljive kod stanja hikikomori. Kao prvo navode javljanje simptoma „Prihvatanje poraza bez borbe“. Osoba izbegava svaki vid kompeticije, odustaje od svojih ciljeva iako je prethodno radila na njihovom ostvarenju. Mada lako odustaju od ideja i želja, svesni posledica, ovaj vid neuspeha donosi im frustraciju i nezadovoljstvo. Građenje idealne slike sebe na osnovu očekivanja okoline nastaje kao posledica nemogućnosti da zadrže svoje ideje i želje zbog čega padaju pod uticaj okoline koja im nameće ideal kojem bi trebalo da teže. Istovremeno, nastoje da tu sliku očuvaju, što im povećava nezadovoljstvo, jer se vremenom ta slika sve više razlikuje od realnosti, što dovodi do povlačenja pojedinca sve više. Vrlo često je podstrek roditelja prisutan, oni veruju da i dalje postoji način da njihova deca postignu dosta u životu, pružaju im podršku, kako emotivnu tako i finansijsku. Na kraju, izbegavaju kontakt sa okolinom kako bi što duže očuvali pozitivno mišljenje o sebi, izbegavajući situacije u kojim bi pričali o svom životu, svojim ciljevima, idealima i planovima. Otkrijte i Zbog čega ljudi vole da gledaju rijaliti programe? Prema japanskom sociologu Miti, srž ovog problema može se naći u socijalno-kulturološkoj pozadini Japana nakon Drugog svetskog rata. Period nakon rata se može podeliti na tri dekade: vreme ideala, vreme snova i vreme fikcije. Za stvaranje društvenog fenomena hikikomori veruje se da je ključna sociološka pozadina perioda koji se označaba kao „vreme fikcije“, a to je period koji je trajao od početka osamdesetih godina do sredine devedesetih godina 20. veka. U ovoj dekadi odrastanje mladih je obeleženo prisustvom vršnjačkog i porodičnog nasilja, izraženim buntom prema autoritetima poput roditelja i profesora, kao i učestalo narušavanje javnog reda i mira od strane omladine. Na početku novog milenijuma dolazi do velikih interpersonalnih promena. Vreme fikcije nastaje posle perioda koji se označava kao „vreme snova“, koje je bilo obeleženo društvenom interakcijom poznatom kao konformizam, koji je podrazumevao društveni poredak u kojem se negovalo kolektivno dobro, favorizovao se timski duh, društvena zajednica se organizovala tako da svaki pojedinac u okruženju u kojem radi i boravi doživljava kolektiv kao širu porodicu. Nakon ovog perioda nastaju nagle promene u međuljudskim odnosima unutar društvene zajednice. Konformizam, kao oblik društvene interakcije, naglo gubi na značaju. Individualizam u tom periodu još nije u potpunosti formiran. Najveće žrtve ovog perioda tranzicije su upravo generacije koje će trpeti posledicu sudara globalizacije sa konformističkim društvom. Odnosi između Japanaca će se definisati kao rapidna promena u japanskom društvu koja vodi ka društvenoj situaciji koja nije orijentisana ka grupnoj pripadnosti. Novi oblik individualizma je sklonost kao mentalnoj i društvenoj izolovanosti, koju prati česta nezainteresovanost pojedinca za dešavanja i ljude u njihovoj okolini, ali sa hiperfokusom na daleke izvore informacija i osobe sa kojima održavaju kontakt putem mobilnih telefona i interneta. Pored svega navedenog ne treba zaboraviti i da je od početka devedesetih godina pa do sada, kako u svetu tako i u Japanu, u porastu neregularna zaposlenost, kojom su posebno pogođeni mladi naraštaji. Nesigurnost zaposlenja i zarade doprinosi povećanju nesigurnosti pojedinca kao i nemogućnosti planiranja života. Sve navedene društvene pojave se uzimaju kao ključni socijalno-kulturološki faktori u nastanku fenomena hikikomori. Činjenica koja sve više zabrinjava je ta da je oblik ovog fenomena, pored Japana, registrovan i u drugim zemljama kao što su Severna Koreja, SAD, Engleska, Italija, Španija. Posle 11. septembra i Lehmanovog šoka u SAD primećena je značajno teža interakcija mladih ljudi u društvu i povećana sklonost ka izolaciji. U Evropi je nazaposlenost mladih u porastu, stoga se i ovo gleda kao jedan od ozbiljnih faktora za danji razvoj fenomena otuđenosti. Stoga postoji opravdani strah da će se ovo stanje socijalne izolovanosti uskoro proširiti i na druge zemlje i da će fenomen, koji se rodio u Japanu, postati globalni problem. Izvor: Elementarijum Život u izolaciji: Da li znate šta je hikikomori? WWW.NATIONALGEOGRAPHIC.RS U Japanu je prvi put devedesetih godina uveden termin koji opisuje nezainteresovanost mladih.
  4. NAGRADA za životno delo "Dobričin prsten" otišla je ove godine na pravu "ruku" iako se na njoj, bez ikakve dileme, mogla naći i ranije. Petar Božović kalibar je dramskog umetnika za koga se, već na početku karijere, govorilo - glumčina. Igrao je na mnogim pozorišnim scenama. U Ateljeu 212, Beogradskom dramskom i Narodnom pozorištu, bio je član ansambla, ali je uvek ostajao svoj. Dug je spisak njegovih maestralnih uloga u teatru ("Apis", "Hamlet u selu Mrduša Donja", "Purpurno ostrvo", "Proleće u januaru", "Čegović", "Divlja patka", "Na čijoj strani", "Karolina Nojber"), ostavio je trajni pečat i na velikim filmskim ostvarenjima "Čudo neviđeno", "U ime naroda", "Tajvanska kanasta, "Lepota poroka", "Već viđeno", "Večernja zvona", "Braća po materi"... Umeo je da solira (u monodramama i poetskim kazivanjima), kao i da bude svakom timu pojačanje: tako se prvak Drame, posle dve i po decenije, ove godine vratio u ansambl nacionalnog teatra. Sve što radi "više je od igre", baš kao što se zvala i kultna serija u kojoj je tumačio jednu od glavnih uloga. Kako mu je pošlo za rukom da napravi tu plejadu neponovljivih likova?
  5. Foto: Twitter/Čarli Vafls Učenicima drugog razreda osnovne škole u radnim sveskama za Građansko vaspitanje, predsednik Aleksandar Vučić garantuje da "sve što rade odrasli treba da čine za njihovo dobro". Međutim, to nije jedini sporan momenat u toj knjizi. Nakon što je cela Srbija zanemela pred 100. stranicom radne sveske za Građansko vaspitanje koju koriste učenici drugih razreda osnovnih škola, ljudi su krenuli pažljivije da listaju tu knjigu i uočili više momenata zbog kojih je tumače kao “lažno poverljivi kurs za potkazivanje svih”. To se posebno odnosi na ilustrovanje Dečjih prava, koja se obrađuju u sedmom poglavlju – pored Vučićeve “garancije”, mališani treba i da pokažu da su razumeli svoja prava i da su spremni da se bore za njih – i kod kuće i u školi. Između ostalog, deca se pozivaju da nacrtaju odraslu osobu s kojom žive kada je besna, a u poglavlju “Kad roditelji krše dečja prava” da nacrtaju šta roditelji rade, a zastrašujuće je, te da napišu šta oni tada govore. Isto se očekuje da urade i ako ih je neko od odraslih u školi uznemirio ili uplašio. “Odgovori su samo za tebe i mene”, poručuje im nacrtana žirafa, mada su mnogi skeptični i oko toga kome su namenjeni ti odgovori i kakve bi posledice mogli da povuku. “Građansko vaspitanje – saznanje o sebi i drugima” – radnu svesku za drugi razred osnovne škole, čiji su autori Nada Ignjatović-Savić, Jelena Dimitrijević, Valerija Živković, Stanka Žica, Tatjana Živanović, Smiljana Grujić i Marina Ostojić, izdao je Kreativni centar, a odobilo Ministarstvo prosvete Republike Srbije. https://nova.rs/magazin/bebaiporodica/gledate-li-sta-deca-uce-iz-gradanskog-vaspitanja-trebalo-bi/
  6. Mladi Jugosloveni začuđeni pitanjima na testiranju za američke kampove: "Da li će vaša zemlja propasti?" Ožujak 1973: Pedesetak sludenata, odabranih u Ljubljani za odlazak u američke kampove, neće ovog ljeta otputovati u Sjedinjene Države zbog nekorektnih pitanja koja su im postavljala šestorica američkih predstavnika ... Tek nakon dva mjeseca izbija na vidjelo istina o intervjuu, obavljenom u prostorijama organizacije ljubljanskih studenata s kandidatima prijavljenim za ljetnu praksu u SAD ... Mladići i djevojke koji su izrazili želju da idu na praksu u SAD nisu ispitivani što znaju o Americi, nego što misle o Jugoslaviji ... Nije uvijek naivno ono što kriju "dječja pitanja" ... Na drugom katu prostrane starinske zgrade na Trgu Revolucije u Ljubljani, gdje su smještena i sjedišta slovenskih studentskih organizacija, foruma i listova, u sobi broj 84 sada je blagajna. Iza tih vrata, čiji napisi obavještavaju da se računovodstvo tu tek nedavno doselilo, zbivalo se prije dva mjeseca, točnije od 3. do 8. siječnja ove godine, nešto o čemu se tek sada govori u javnosti, ne bez pritajenog uzbuđenja. Siječanjski posjetioci sobe 84 dobili su i zakasnjeli publicitet u vijestima domaće štampe i svjetskih agencija, kojem se svakako nisu nadala. Ako ništa drugo, ono što se događalo iza vrata te sobe donijelo je sada uljudan protest Američkoj ambasadi u Beogradu ovih dana, premda njegovi birani izrazi nisu ublažili oštricu zamjerki ljubljanskih studenata upućenih "Veleposlaništvu ZDA", kako se to slovenski kaže. Svjedoke famoznog "obaveznog intervjua" iz sobe 84. koji je trajao pet dana, a poslije dva mjeseca izazvao oštre osude zbog "nekorektnih pitanja", nije više jednostavno okupiti. Među njima su i šestorica Amerikanaca, koji su na smjenu ispitivali osamdesetoro studenata - kandidata za praksu u SAD, kao i dvojica predstavnika slovenske studentske organizacije za koje smjene nije bilo. Što su šestorica američkih predstavnika tražili među ljubljanskim studentima, što su to ispitivali i zašto - nije još detaljnije objašnjeno. Nisu objavljena ni njihova imena. A to su: gospoda Boyd, Poush, Windsdor, Kiehl, Miles i Coonred. Posljednja dvojica rade kao američki predstavnici u Beogradu i Ljubljani, a drugi su iz američkog informativnoga centra u Zagrebu. Naoko sve i jest u redu - A zašto se, odjedanput, podigla tolika buka oko toga kad je takav intervju održavan svakoga siječnja u posljednje tri godine, i ništa se novo nije dogodilo. Što, sad više to nije u redu? - pitao nas je pred zgradom u Ljubljani na Trgu Revolucije nama nepoznat student koji nije htio kazati svoje ime. Pretpostavili smo da je i on bio jedan od kandidata što je sada pomalo razočaran jer se uzalud ponadao da će ovo ljeto provesti besplatno negdje u Ohiou, recimo. Stvarno, što, odjednom, nije u redu? Već gotovo četiri godine traje plodna suradnja slovenske studentske organizacije sa International Student Serviceom iz New Yorka, koja ima i svoj program (ICGP - International Camp Councillor Program). Taj program vodi gospođica Alice L. Mairs, i on svake godine okuplja oko 800 studenata iz mnogih zemalja. Kad budu na poseban način odabrani u svojim zemljama, ti studenti provode dvomjesečne ferije u kempovima za američku djecu, gdje, zajedno s američkim kolegama, preuzimaju uloge odgojitelja. Jedini službeno utvrđen uvjet za studente-kandidate jest dobro poznavanje engleskog jezika i iskustvo, sklonost i ljubav za rad s djecom. Utvrđena je i procedura kako se odabiru kandidati, koja uključuje i "obvezni intervju" sa svakim napose. Ispituje ih komisija američkih predstavnika u svakoj zemlji. Tako su se i šestorica Amerikanaca pojavila ove godine, prema prijašnjem dogovoru, u Ljubljani. Predsjednik Zajednice Ljubljanskih i slovenskih studenata, u sastavu Saveza studenata Jugoslavije, student filozofije Tomaž Kšela, kako nam je rekao, ni sam nije sumnjao da će ovogodišnji program odlaska u američke kempove doći u pitanje. Sa strane studentske organizacije za njegovo je provođenje zadužen tzv. Međunarodni odbor, sada Međunarodna komisija Izvršnog odbora Skupštine slovenskih studenata, a sam program vodio je student Miloš Vukmirović. Taj mladić sada je doživio i kritiku zbog svoje nebudnosti. Lani je istim programom obuhvaćeno oko 70 studenata iz Slovenije koji su bili na praksi u Sjedinjenim Državama. Ove godine prijavila su se nova 123. Stigle su prijave kandidata također iz Zagreba, Zadra, čak i iz Prištine. Na sam tzv. intervju odazvalo se 80 studenata i studentica, najviše iz Slovenije. Šestorica Amerikanaca također su stigla, po dogovoru, 3. siječnja. Otvorena je soba broj 84. Ono što sada neki nazivaju predstavom moglo je početi. Jedan po jedan ... Pred vratima sobe 84 kandidati su stajali početkom siječnja u grupicama, prema pozivima, a ulazili bi u sobu jedan po jedan, jer se intervju obavljao sa svakim posebno. Pitanja nisu bila za sve jednaka, niti se znalo što će koga pitati. Govorilo se isključivo engleskim jezikom. Nije bilo poznato unaprijed ni to koliko će tko vremena biti ispitivan. Neki bi vrlo brzo izlazili, drugi ostajali duže, kako kad, kako tko. S jednom djevojkom intervju je trajao punih 45 minuta. Jedan nam od svjedoka kaže: "To je bila zbilja lijepa dekla, pa bih i ja s njom razgovarao duže." Pet dana, koliko je trajalo ispitivanje, sjedili su stalno s američkom predstavnicima dvojica naših studenata. Bili su to Miloš Vukmirović, koji je vodio program, i Janez Zupan, kojd je sličnu dužnost vršio lani, pa je tu bio zbog kontinuiteta. Od Amerikanaca obično bi u sobi bila dvojica, ponekad i više njih. Kad bi se zamorili, tražili bi da ih drugi zamijene. Studentske predstavnike nitko nije smjenjivao. Pitanja su postavljali samo Amerikanci, a dvojica prisutnih studenata samo bi ponekad nešto primijetili, dopunili odgovor ili štogod objasnili. Sve je, doista, teklo kako se kaže - "normalno". Tako se bar činilo. Tomaž Kšela, koji nam je dao na uvid i protest Američkoj ambasadi, upućen prije nekoliko dana, sjeća se dobro te nevolje s intervjuom. Ona je, međutim, nastala kad se intervju već završio. "Sam intervju" - kaže on - "kao metoda nije pobuđivao nikakvih sumnji, jer je to nešto normalno, u skladu s dogovorom koji smo imali da se podvrgnu takvom ispitivanju kandidati za odlazak na ferijalnu praksu u američke kempove. Budući da je riječ o mladim ljudima koji tamo imaju ulogu odgojitelja američke djece, potpuno je shvatljivo da se ispita da li kandidati znaju dobro engleski, imaju li odgovarajućih sposobnosti za rad s djecom, da li su uopće tome skloni. Nije važno s kojega su fakulteta, a najmanje smo sumnjali u to da bilo kakvu važnost imaju politički nazori kandidata. Zato smo i bili iznenađeni poslije kad smo se detaljno upoznali kakvih je sve pitanja sadržavao taj intervju." Odobrava posebna komisija Simpatični, razgovorljivi, student ekonomije Janez Zupan, koji je od 3. do 8. siječnja proveo u sobi broj 84 slušajući sve koji su ispitivani, kaže nam da ni u početku, čak ni poslije, nije mislio posebno o tome što se, zapravo, želi takvim pitanjima. To priznaje iskreno. - Kandidat bi ušao - sjeća se on - pozdravio, predstavio se (sve na engleskom) i onda bi čekao da mu tkogod od prisutnih uputi pitanje. Bilo je zbunjenih mladih ljudi, mnogi su imali tremu, ali se našlo i odlučnijih, hladnokrvnih. Od 80 kandidata, koliko ih je ispitano, tridesetoro navodno nisu pokazali dobro znanje engleskoga jezika, ili su se opet učinili ispitivačima nepodesni za rad s djecom. Tko će znati? Tako nam je barem objašnjeno, a i njima - zašto su otpali. Pedeset je studenata i studentica primljeno, premda to nije definitivno. Njihove podatke već smo uputili u New York, ali treba čekati još tri mjeseca jer je to, po dogovoru, rok za odgovor da li su oni u konačnom izboru. O tome odlučuje posebna komisija u New Yorku s kojom mi nemamo ništa. Njoj su, čini se, potrebna tri mjeseca da utvrdi tko će konačno putovati u SAD. - Ima li među tih pedesetoro i članova komunista? - pitamo Zupana. - Koliko mi je poznato, nema - odgovara on. Ne sasvim siguran. I brzo dodaje: - O tome nisu ni pitali kandidate. - Ali neka druga pitanja, koja sad dolaze pod lupu, zar vas ona nisu malo začudila? - Vidite - odgovara mladi Zupan - to je sve bilo u tonu "ugodnih razgovora". Nama su, već u početku, objasnili zašto tako ponešto pitaju. Riječ je o američkoj djeci u kempovima. Ta djeca, kojoj će strani studenti tamo biti odgojitelji, postavljat će, razumije se, i razna pitanja o zemlji iz koje odgojitelj dolazi, rečeno je. A kako su djeca odgojena američki, ona imaju svoja gledanja, koja se razlikuju od ovih naših, jugoslavenskih. Pogotovo od komunističkih. Tako, eto, komisija, navodno, postavlja sada ta "dječja pitanja" da se vidi što će tko odgovoriti američkoj djeci... - Vi ste, druže Zupane, i sami, koliko se zna, bili 1971. godine, na osnovi istoga tog programa (ICCP), punih šest tjedana u jednom kempu s djecom u Sjedinjenim Državama. Imali ste nekoliko grupa djece o kojima ste se brinuli. Jesu li vam ta djeca bilo kada postavljala tamo takva pitanja kao ova u intervjuu, ili bar slična? - To ne - odgovara Zupan. - Od sve djece, a bilo je nekoliko desetaka njih koje sam upoznao, pa i oni mene, nitko me to nije pitao, niti slično. Samo jednom, sjećam se dobro, neki dvanaestogodišnji dječak, mali Crnac, iz Harlema, pitao me neka mu objasnim što je to komunizam. To je sve. Generalna proba za "dječja pitanja" Pitanja koja su, kako se sada zna, bila nekorektna, nisu, dakako, bila jedina pitanja u intervjuu. - Mi nismo protiv pitanja uopće, a želimo i nastavak suradnje u programu ICCP - kaže član Izvršnog odbora Skupštine studenata Slovenije, student metalurgije Jože Kršinar. - Mi smo samo protiv nekorektnih pitanja koja nas vrijeđaju. A ta pitanja bila su pomiješana s mnoštvom drugih, tako da se nisu ni mnogo isticala. Možda i zato nismo na vrijeme reagirali. Nedavno smo imali više sastanaka o svemu tome. Najprije smo, djelomično, bili i pogrešno informirani. Trebalo je duže dok se nije utvrdila istina. Na jednoj sjednici gdje smo odlučili da protestiramo kod Američke ambasade u Beogradu, tražilo se da se izvrši i ove godine program, ali uz uvjet ponavljanja intervjua, i to bez nekorektnih pitanja. Na posljednjoj sjednici, međutim, zaključeno je da se ove godine ne ide u SAD na osnovi programa ICCP, upravo zbog svega što se dogodilo... Tako je, zapravo, suspendirana jedna suradnja za koju se tvrdilo da je u protekle tri godine bila obostrano korisna. U traganju za drugih svjedocima i pisanim dokumentima, za "izvorima" informacija, kako se to kaže, došli smo i do dijela pitanja zbog kojih je upućen protest američkom ambasadoru. Tekstove pitanja pokazali smo jednom od dvojice studenata koji su svih pet dana prisustvovali intervjuu, mladom Janezu Zupanu. On je pitanja pročitao i potvrdio da su se i takva čula na ispitivanju. "Možda ne baš sve doslovce tako, jer on ne zna sasma točno, ali svakako u tom duhu". Neka od ovih pitanja nemaju ni masku naivnosti, nego su potpuno jasna i otvorena. Čak i provokativna, pa se o bilo kakvoj usporedbi s "dječjim ustima" jedva može govoriti. Što je pitao mister Miles? Jugoslavija je, tvrdi se u jednom pitanju, komunistička zemlja. "Koja je to vrsta komunizma? Je li kao ruski?" Zbunjeni student nastojao bi odgovoriti kako najbolje umije. Bilo je, sjećaju se neki, najrazličitijih odgovora, no naše je da pamtimo pitanja. Ovakvo "dječje pitanje", na primjer. - Čuli smo i čitali da se Jugoslavija ubrzano vraća na Istok. Je li to točno? Američka gospoda anketari nisu se ni na tome zaustavili. - Jugoslavija se nalazi u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji - kaže ispitivač. - Što vi mislite o tome? Što to znači? Kakva je to kriza i da li se uopće može Jugoslavija iz nje izvući? Bilo je, dakako, i "naivnijih" pitanja. Kao, recimo, pitaju djeca: - Vi dolazite iz komunističke zemlje. Vi komunisti tvrdite da je sve kod vas dobro i da vam je tamo lijepo u komunizmu. Što ste onda došli k nama, što ćete u Americi? Prosuđujući po tome što su šestorica Amerikanaca pitala ljubljanske studente u ime američke djece, to su posebno politizirana djeca, vosokoobrazovana, stranački i klasno već opredijeljena, ta su djeca, čini se, duboki poznavaoci političkih prilika i sistema i, vjerojatno, znanci jugoslavenskoga društva. Mister Miles, recimo, pita jugoslavenskog studenta u ime američke djece: - Vi tvrdite da imate demokratsko društvo. Kako možete imati demokraciju kad kod vas vlada jednopartijski sistem? Objasnite mi to... Kad bi čovjek povjerovao toj komisiji šestorice u Ljubljani, pomislio bi da su američka djeca znatiželjnija od bilo koje druge na svijetu, a posebno za politička pitanja. Njih, na primjer, zanimaju i politički funkcioneri u Jugoslaviji. - Ima li kod vas u Jugoslaviji - pita ispitivač, u ime djece, valjda - neki funkcioner koji nije član komunističke partije? Američki ispitivači, čini se, imaju, barem za jugoslavenske studente, već razrađen čitav sistem raznovrsnih metoda testiranja. Oni su, tako, na primjer, tvrdili u siječnju u Ljubljani i ovo: - Poznato je da kod vas u Jugoslaviji nema slobode. Ako se ne slažete s tom ocjenom, eto vam prilike pa nam dokažite suprotno. Osjećate li se vi kao slobodan čovjek? Zašto niste slobodni? Dokažite da jeste. Izvolite? To je samo dio pitanja koja su, u želji da sam protest ostane u okviru korektnosti, ovih dana nazvana blago - nekorektnim. Bilo je i drugih, sličnih pitanja, u sličnom duhu. Događalo bi se da i sama ličnost kandidata nekako posebno inspirira ispitivača. Zaobilazni putovi Nakon razgovora koje smo vodili ovih dana u Ljubljani nije bilo baš teško utvrditi da se suradnja s International Student Serviceom iz New Yorka, inače, u protekle tri godine odvijala bez incidenata, na obostrano zadovoljstvo. Samo se pretpostavlja, premda to posebno nismo nastojali ispitati, da su i prijašnjih godina u sličnim intervjuima poneki put studenti bili pitani, kako bi se reklo - nekorektno. Ove godine, međutim, u jednoj novoj društvenoj klimi takvo što više nije prošlo nezapaženo. Zanimljivo je, možda, spomenuti usput da u tom programu ICCP nišu dosad sudjelovale studentske organizacije ni iz jedne druge socijalističke zemlje, osim iz Jugoslavije. To, svakako, ne mora značiti da ICCP ne želi studente iz drugih socijalističkih zemalja. Jedan podatak o tome, za koji se kaže da je vjerodostojan, prvo smo čuli ovih dana. Preko slovenske studentske organizacije, s kojom, uz pomoć ICCP International Student Servicea iz New Yorka surađuje u Jugoslaviji (druge naše studentske republičke organizacije rade na sličnim programima s drugim američkim organizacijama), već je pokušano da se proširi krug suradnje sa socijalističkim zemljama. Jedan studentski aktivist iz Ljubljane rekao nam je da mu je jedan predstavnik ICCP programa nudio i adresu jednog doktora u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji, kojem bi se slovenska studentska delegacija, prilikom svog boravka tamo, obratila, kako bi on organizirao slične ljetne ekskurzije studenata te socijalističke zemlje u SAD. Slovenski studenti nisu iskoristili tu adresu, a nama ostaje samo pitanje, kakvi se sve to putovi iskorištavaju? "Ako tkogod ne zloupotrijebi" Student Janez Zupan, koji je ljeti 1971. godine već boravio u SAD, radio je kao odgojitelj u Stradahe Campu, Bloomingale, kod New Yorka. Ukupno je proveo tamo devet tjedana, kod nekoga jezerca gdje je živjelo nekoliko stotina djece sa 70 studenata-odgojiteija iz mnogih zemalja svijeta, čak iz Obale Slonove Kosti. Američka djeca u tom kempu bila su iz siromašnijih četvrti New Yorka, iz Harlema, s Long Islanda, iz Bronxa. Bilo je mnogo crnih dječaka i djevojčica. Jedan crni dječak, koji je Zupana jedini pitao nešto o politici, bio je iz Harlema. Pokazao se posebno sposobnim. Znao je razložno razgovarati. Pričao je kako su ga sa osam godina natjerali da uzima droge. Sa deset godina se, kaže, sam odučio od toga. Bio je vođa cijele grupe u tom kempu. Djeca su ga obožavala. To je i jedna od najveselijih uspomena Janeza Zupana iz SAD. U kempu je za odgojitelje bilo malo slobodnog vremena. Svako se brinuo o desetak dječaka i djevojčica od jutra do večeri, pa i noću ih nadzirao. Strani studenti družili su se, uglavnom, međusobno, jer su se njihove američke kolege prilično odvajale. Djeca su imala bogat program odmora i učenja, sporta, a o nekim političkim pitanjima ili predavanjima nije bilo ni govora. Poslije završene prakse u kempu svaki student dobio je ponudu da putuje po SAD od jedan do četiri tjedna. Tada dolaze na red i pitanja iz politike na raznim objedima s odraslima. Zupan je iskoristio, kaže, dva tjedna takva putovanja i vratio se kući, uglavnom zadovoljan. "Uzevši jedno s drugim, koristan program" - tvrdi on - "ako ga tkogod ne zloupotrijebi." Epilog Primakli smo se kraju. - To baš nije ispala vesela tema, zar ne? - pita jedan od svjedoka maratonskoga intervjua. - A da li je bilo i veselije koji put? - pitamo i mi. - Bilo je i smiješnih stvari. Svakoga studenta-kandidata pitali bi i to da li zna neku dječju jugoslavensku igru. I svatko je, slučajno, a kao da su se dogovorili, obično odgovarao da zna onu što je zovu "gnjilo jaje, trulo jaje, pokvareno, mućak", tako nekako. To je, čini se, omiljena dječja igra u Sloveniji, u kojoj djeca čučnu u krug, a jedan trči naokolo, pa se onda utvrđuje kod koga je mućak - takvo što. Kad je možda već trideseti kandidat na pitanje koju igru zna opet nastojao objasniti, uz teškoće, na engleskom, koja je to igra, Amerikanci su već sami upadali: "Gnjilo jaje!", smijući se. - "Zar vi Jugoslaveni ne znate ništa drugo?" Ispalo je, stvarno, smiješno. A još je smješnije, možda tragikomično, sada, poslije dva mjeseca, kad se sve već zna, pa i to tko je zapravo tamo u Ljubljani u siječnju htio podmetnuti drugome - mućak. Napisao: Joža Vlahović (VUS, 1973.) Izvor: Yugopapir
  7. Jedan od uzroka zbog koga ljudi ne shvataju hrišćanstvo i udaljuju se od Crkve je taj što su Jevandjelje - u bukvalnom prevodu “blaga vest”- zamenili nekom zlom vešću. Osnova naše vere - Vaskrsli Hristos, vaskršnja radost koju može da oseti svaki čovek - se zamenjuje propovedi o svetskoj masonskoj zaveri, o skorom dolasku antihrista, o zlim duhovima, adu i večnim mukama. Pravi religiozni život počinje onda kada čovek zaželi da Bog bude na prvom mestu u njegovom životu. A to nije uvek jednostavno i zahteva napore od čoveka: traženje i trud. Najzadivljujuće je to što ljudi idu u Crkvu, jer se u Rusiji posle cele epohe gonjenja, religiozne nekulture i nepismenosti savremeni čovek reklo bi se nije u mogućnosti da pronadje tradicionalnu duhovnu kulturu i veru Za mnoge je taj jezik, koji je najbogatiji i najlepši, potpuno nedostupan. Treba se više govoriti o smislu Bogosluženja, i omogućiti ljudima da shvate da se u Crkvi mogu sjedniti sa nebeskim, i postati već na zemlji pričasnici Neba. U stvari ljudi ne umeju da u Crkvi pronadju ono najvažnije - opit Neba. Zbog čega? Zbog toga što ponekad traže nešto drugo. I onda to ne nalaze i razočaravaju se. Možda njima i nije potreban taj opit Neba ... Ali sve ostalo je drugorazredno. Sveštenik Mihail Vasiljev, nastojatelj Patrijaršijskih podvorja pri štabu VDV i RVSM
  8. Kada razmišljamo o bliskim odnosima, skoro uvek zaključujemo da suprotnost ljubavi nije mržnja, već- ravnodušnost, i da ona najviše boli – naročito posle prekida svake komunikacije sa partnerom. U sadašnje moderno vreme “datinga”, razvile su se nove modifikacije ponašanja u vezi, a naročito završetka istih. Jedan od takvih oblika ponašanja se popularno zove “Ghosting”(nestajanje) . Šta je Ghosting? On označava pojavu da voljena osoba, prijatelj, poznanik, prekida svaki oblik komunikacije i nestaje iz vašeg života odjednom – bez ikakvog objašnjenja. Nema telefonskih poziva, e-mailova, čak ni poruka i nakon više vaših poruka, pozivanja i zahtevanja objašnjenja ovog postupka. Ova pojava sama po sebi nije novo otkriće, jer su pojedinci oduvek bili skloni bežanju ili nestajanju iz nečijeg života, ali se do pre nekoliko godina ova vrsta ponašanja smatrala retkom, i ljudi koji su ga primenjivali su se, u najmanju ruku, smatrali nekorektnim. U današnjoj kulturi “datinga”, “Ghosting” fenomen je doživelo oko 50% muškaraca i žena, isti taj procenat (50%) svakodnevno primenjuje “ghosting”. Emocionalni efekti ovog ponašanja mogu biti razorni, a posebno štetni za one koji već imaju nisko samopoštovanje.
  9. Pre trinaest godina prestao sam da se pricescujem u SPC i prestao da primam svestenika da sveti vodicu (od dokumenta u Raveni 2006/7). Parohijski svestenik je uredno obavesten, dva puta me je pitao u roku od godinu dana da li ostajem pri toj odluci, obavestio je nadleznog vladiku i prestao da se mnome bavi. Pogresio sam sto o razlozima mog okretanja od crkve nisam jos tada podneo pismenu predstavku (sa sve prijemnim potpisom nadleznog svestenika i datumom, kad crkve nemaju prijemni pecat). Nikada se nisam pricestio ni ispovedio u bilo kojoj crkvi koja nije u opstenju sa SPC, ni kod klirika koji su izopsteni iz SPC (ne prejudicirajuci time da li se slazem ili ne slazem sa njihovim izopstavanjem iz SPC). Mojoj odluci doprineli su poimenicno: gg. Radovic, gg. (umirovljeni) Jevtic, gg. Zlizloulas i pisanija mnogih diskutanata na forumu (z)verujem i ovom forumu (poimenicno A. Djakovaj i o. Ugrin, izmedju ostalog). Sa doticnima nemam nista zajednicko, niti nameravam. Pop Djurovic nema nista sa ovim, a nase virtuelno poznanstvo (medjusobno citanje poruka objavljenih na ovom forumu) datira nekoliko meseci unazad, da ga neko ne bi optuzio da je moj "guru". Kako da se vratim u SPC ako i dalje imam negativan stav prema gg. Radovicu i gg (umirovljenom) Jevticu, ne kajem se zbog svog stava prema njima i nemam nameru da ga menjam? Da li je tu nesto kriv pop Djurovic? 'Ocel' neko od nazovi pravoslavnih da pokusa da mi zbog ovoga menja "prosopu" (licni opis), kao sto je ovde obecao jedan "veliki" doktor teologije kada sam skup na Kritu iz 2016 nazvao razbojnickim Saborom?
  10. Knjaz Danilo Petrović 1858. godine u gotovo isto vrijeme uvodi dvije zastave sa grbom - crvenu i trobojnu. „Bješe knjaz Danilo naredio da se načine barjaci od garde s bijelijem dvoglavijem orlom na sredini, na crvenom polju“, svjedoči Rade Plamenac. Emil Čakra iste godine bilježi da je crnogorska “velika zemaljska zastava na crveno-plavo-bijelom polju”. Zastave Knjaževine i Kraljevine Crne Gore Trobojnu zastavu knjaz Danilo uvodi kao francuski đak, iz modernizatorskih pobuda, inspirisan revolucionarnim veksilološkim (veksilologija - naučno proučavanje zastava) rješenjima i taj proces nema nikakve veze sa uvođenjem trobojke u Srbiji (1835). Trobojna zastava sa grbom je bila zastava Knjaževine Crne Gore, za vrijeme Danilove vladavine, nakon čega knjaz Nikola uvodi crvenu zastavu za državnu (na unutrašnjem planu). Trobojka sa grbom će biti obnovljena kao državna zastava Kraljevine Crne Gore u egzilu. Crnogorske zastave u međunarodnim katalozima (1882, 1899) Trobojka sa inicijalima vladara je najprije bila pomorsko-trgovačka zastava (1880), a onda postaje državna zastava na spoljašnjem planu. „Čista“ trobojka se daje na upotrebu narodu krajem 19. vijeka i koristi se prilikom raznih svečanosti, na svadbama i slično. Trobojka na Cetinju U Ustavu Kraljevine Crne Gore iz 1905. se navode kao narodne boje - crvena, plavetna i bijela. Ovo je prvi poznati pravni akt u kom je definisan izgled neke crnogorske zastave, u ovom slučaju narodne zastave. U istom Ustavu piše da je i pravoslavna crkva u Crnoj Gori autokefalna. Ustav iz 1905. Alaj-barjak crnogorske vojske je do Balkanskih ratova bio crvene boje, međutim tokom Prvog balkanskog rata, trobojka sa vladarskim grbom je proglašena za alaj barjak cijele crnogorske vojske (o čemu je pisao Milan Jovićević). Zato se trobojka do tada nije vijorila na čuvenim bitkama koje je vodila Crna Gora. Trobojka je bila i zastava crnogorskih komita - zelenaša, što se vidi i u lovoru medalje-spomenice Božićnog ustanka, ali i na neo-zelenaškoj zastavi, nastaloj devedesetih godina. Spomenica za Božićni ustanak / Sjedište crnogorske vlade u egzilu (Bordo, Francuska, 1919.) Crnogorski partizani su nosili trobojku sa petokrakom, što je kasnije postala zastava Narodne Republike/Socijalističke Republike Crne Gore. Trobojka je bila i u crnogorskom grbu (amblemu), od 1945. do 1992., čiji je autor bio čuveni crnogorski slikar Milo Milunović. U vrijeme Drugog svjetskog rata su je nosili i krilaši Krsta Zrnova Popovića, a bila je “prisutna” i na Petrovdanskom saboru. Grbovi (amblemi) socijalističke Crne Gore, od 1945. do 1992. Svijetla nijansa plave se zvanično uvodi 1992. godine, jednim dijelom zbog pogrešnog tumačenja termina “plavetna’”, ali i iz praktičnih razloga: da bi se razlikovala od zastave druge članice tadašnje federacije - Republike Srbije. Ova zastava, neobičnog razmjera, bila je zvanična zastava Republike Crne Gore od 1992. do 2004. godine. Plavetna je u stvari tek arhaizam za plavu boju i nije označavala svijetlu nijansu plave. U 19. i početkom 20. vijeka se nije vodilo računa o nijansama plave, a na nekim starim crnogorskim trobojkama koje se čuvaju u muzejima, usljed specifičnog materijala i kvaliteta boje, plava je izblijedila. Đukanović sa trobojkom 2003.(Foto: Arhiva Vijesti) U periodu od 2001. do 2004. godine bilo je izvjesno da će nova zastava Crne Gore biti trobojka, sa bijelim grbom Petrovića, međutim nakon insistiranja SDP-a, vlast se odlučila za crvenu verziju sa zlatnim grbom. Trobojka se posljednji put pominje tokom mandata Igora Lukšića, tokom pregovora oko izmjena ustava 2012. godine, kada je kabinet vlade ponudio da trobojka sa državnim grbom i obrubom bude predsjednička zastava. Planirani izgled zastave Nova i PzP su tada odbili ovo rješenje, insistirajući da trobojka bez ikakvih aplikacija bude narodna zastava, pozivajući se na tradiciju ustava iz 1905. Potpredsjednik Vlade je tada bio Duško Marković. Ministarstvo odbrane Crne Gore je u decembru prošle godine predstavilo novi, veliki znak Vojske Crne Gore, koji je stidljivo ukrašen i jednom trobojkom. Veliki znak Vojske Crne Gore Kako zakoni tretiraju trobojku Član 28 Zakona o državnim simbolima Crne Gore kaže: Državni i vojni simboli Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Crne Gore, simboli Narodne Republike Crne Gore i Socijalisitičke Republike Crne Gore i simboli Republike Crne Gore utvrđeni Zakonom o grbu i zastavi Republike Crne Gore (“Službeni list RCG”, broj 56/93) uživaju zaštitu, kao i državni simboli utvrđeni ovim zakonom. Dakle, Zakon o državnim simbolima jasno propisuje da je trobojka istorijski simbol Crne Gore. Zanimljivo je da je trobojka bez aplikacija prepoznata i kao narodna zastava u Srbiji, ali je u praksi obesmišljena jer se u narodu koristi državna zastava sa grbom (svadbe, svečanosti). Skup u okviru kampanje "Budućnost Srbije"(Foto: BETAPHOTO) Zato, svjestan bio toga ili ne, onaj koji ocrtava trobojku u Crnoj Gori u ovom obliku ocrtava narodnu zastavu Crne Gore uvedenu krajem 19. vijeka. Da docrta grb, to bi bila trobojka knjaza Danila, koja ima tradiciju u Crnoj Gori, dužu od 150 godina. U svakom slučaju, bez dileme ocrtava crnogorski simbol. Trobojka u Maslinama(Foto: Boris Pejović) Kada je u pitanju zaštita javnih površina, velikoj većini građana je zasigurno poznato da se na zajedničkim površinama ne smije crtati bez dozvole nadležnih organa ili većine etažnih vlasnika ako je u pitanju zgrada... Ukratko - bojadisanje izvan za to određenih površina trebalo bi da podliježe komunalnim, a ne ideološkim kaznama. Koje su to onda okolnosti, mimo protivljenja Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, koje su dovele do eksplozije crtanja trobojki i promptnih reakcija komunalnih i policijskih službi da se sa time obračunava. Šta je trebalo uraditi Crna Gora je definisana kao građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde zasnovana na vladavini prava i to su ideali koji su ugrađeni u simbole države. Ti simboli su, kao što je poznato, usvojeni bez naročitog konsenzusa i odlučeno je da to po uzoru na jednu od zastava koje je uveo knjaz Danilo bude crvena zastava sa modifikacijom da umjesto bijelog dvoglavog orla, to bude zlatni. Dodata je i bordura što je iz veksiološko-heraldičkog ugla problematično - ponajprije jer ne postoji objašnjenje šta ona simbolizuje na crnogorskoj državnoj zastavi. No, u ovom kontekstu je to drugorazredna tema - problem je koliko se država ostvarila u odnosu na ideale koje promoviše pod simbolima. Ako su simboli bili način da se napravi distanca od Jugoslavije ili Srbije – onda su građani očekivali da će ta razlika nastati stvaranjem efikasnije javne uprave, stabilnošću finansija, slobodom medija, beskompromisnom borbom protiv korupcije, nepotizma i organizovanog kriminala i uspostavljanjem vladavine prava kao osnovnog načela. Šta je stvarno urađeno Vjerovatno bi se lako prebolio način usvajanja simbola da nisu druge „dnevne“ poruke bile tako razarajuće po crnogorsko društvo. Vladajuća partija i njeni sateliti već duže od deceniju u izbornoj kampanji podsjećaju sopstvene građane da su „glasali protiv Crne Gore“, iako je to ponuđeno bilo kao demokratsko pravo izbora državnog uređenja. Afere se nižu i gomilaju bez ikakvih posljedica i preuzimanja odgovornosti, korupcija, nepotizam i organizovani kriminal cvjetaju. Građansko društvo kao ideal je razoreno, demokratski principi ne postoje, briga o ekologiji je takva da često stranci spasavaju dragocjene lokalitete... A Crna Gora je definisana kao građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde zasnovana na vladavini prava. Šta su posljedice Posljedice na građanina Crne Gore su potpuni osjećaj otuđenosti od države velikog dijela stanovništva, što je dovelo i do identifikovanja dijela građana sa drugim državama. Zato je odgovor na pitanje - kako neko može da navija „protiv svoje države“ - zato što režim ne čini ništa da je on osjeti svojom, a ne zato što je taj neko „ludo dijete“. Država je toliko postala partija da građani ne misle da je ono što je u vlasništvu građana sinonim za državno vlasništvo. Jedina sigurnost koju građanin Crne Gore sada može da osjeća jeste kada vidi da je državni aparat sile usmjeren na njegovog političkog neistomišljenika, jer tada zna da će biti pošteđen represije, iako i dalje neće biti zadovoljan uslovima života, ali vidi da ima onih kojima je još gore. Ali, to vrijeme je oročeno dok se političke prilike ne promijene, pa se ne identifikuje druga grupa građana kao „narod koji je neprijatelj ove države“, nije se sigurno zaboravilo kome je sve ova vlast crtala mete. Političke manipulacije i izlaz iz njih Neki identiteti u Crnoj Gori su nastali između ostalog i kao otklon od onoga što danas predstavljaju vladajuća partija – odnosno crnogorska vlast – odnosno crnogorski režim jer je država poistovjećena sa partijom. To je recimo slučaj sa nacionalno-političkim identitetom Srba u Crnoj Gori koji mnogo manje vezuju identitet za srpstvo u ideološkom obliku (svi Srbi u jednoj državi, Srbija kao država matica), a više za distancu od režima. Tu dolazimo do tačke kako se tim identitetom potom manipuliše - jer tačno je da je proporcionalno gledano Srba neuporedivo manje na funkcijama u državnom aparatu Crne Gore. Manipulacija je da su primarni motivi za to nacionalni ili etnički. Etnički razlozi ne postoje jer se radi o istoj etničkoj grupaciji koja je u međuvremenu razvila različite političko-nacionalne identitete, a Srbi u vlasti i nisu rijetkost ni u rukovodstvu Demokratske partije socijalista. To znači da je motiv diskriminacije politička podobnost, jer jednako male šanse za zaposlenje i visoku funkciju imaju svi koji su politički oponenti vlasti. Činjenica je da jednostavno više ljudi kroz identitet Srba u Crnoj Gori izlaže to političko neslaganje što zamagljuje činjenicu da ova vlast ne protežira Crnogorce na neki dodatan način, osim na onaj kojim zahtijeva apsolutnu političku lojalnost. Zato isto kao što imate veliki procenata Srba koji odbacuje veze sa Srbijom kao državom, imate i Crnogorce kojima se smučila privatna država, koji ne žele da gledaju kako se plaća gorivo i naređuje dolazak na proslave uspjeha reprezentacije. Na taj doček bi svi došli kada se on ne bi pretvarao u partijski miting. Čak je i veličanstven doček vaterpolista pokvaren skandiranjem pojedinaca (ilustracija)(Foto: Boris Pejović) Svi oni jednako recimo preziru „biznismene“ iz Crne Gore koji se bahate jer smatraju da su zadužili državu, a u stvari su je sa Šefom privatizovali. Ono što dodatno otežava situaciju onih koji se izjašnjavaju kao Srbi su oni koji su se nametnuli kao predstavnici Srba u Crnoj Gori, a zbog svog ličnog političkog interesa su prihvatili projektovanu sliku o njima samima i tako uticali na Srbe u Crnoj Gori da postanu zatvorenici sopstvenog oponiranja, inaćenja, isključivosti, problematične tradicionalističko-konzervativne politike koju su shvatili kao dio nacionalnog identiteta, kao što je primijetio Bojan Baća. Na taj su način i ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi i ljudi koji se izjašnjavaju kao Crnogorci taoci istih politika i ljudi koji ih dijele ne radi njihovih nego svojih interesa. Sa tom razlikom, što jedni od te dvije grupe političara imaju punu političku vlast iza sebe, a drugi “samo” pune političke privilegije. Pa dobro, okle sad trobojka Kako sad tu trobojka ulazi u igru? Iscrtavanje trobojke na javnim površinama crnogorskih gradova je subverzivan akt jer se radi o istorijskom simbolu Crne Gore koji izaziva frustraciju vlasti iako je prepoznat u zakonu. Ostaje subverzivan sve dok ne zađe u ideološku zonu odbrane srpstva, obilježavanja granica srpskog mora, apsolutnog vandalizma i ne prerasta u ogavnu političku zloupotrebu djece (slikanje trobojke na času, pa promocija putem društvenih mreža), te jeftinu promociju i sebičluka političara sa margine, ali i onih uticajnih koji tu takođe vide i prostor za potencijalnu radikalizaciju. Zloupotreba djece u Baru(Foto: Privatna arhiva) Kada pređe u tu zonu, iscrtavanje trobojke predstavlja demonstraciju represije, iste one koju primjenjuje crnogorski režim nad svojim građanima. Isti režim čija je vladajuća poruka uoči lokalnih izbora u Beranama imala bilbord sa zvaničnom zastavom i - trobojkom! Bilbord u Beranama tokom kampanje 2014. godine Poruke na društvenim mrežama ukazuju da trobojka za dio crtača predstavlja, između ostalog, i period kada nije bilo oštre nacional-političke podjele na Srbe i Crnogorce, ali ni njihove “kolorističke” podijeljenosti, koja je produbljena 2004. godine. Svi smo država Zajedničko većini u Crnoj Gori je da ne ne želi da se doček fenomenalnih crnogorskih sportista pretvara u politički miting i obračun sa političkim neistomišljenicima. Sigurno je da većina u Crnoj Gori ne podržava crtanje ocila preko prekrečenog albanskog grba, ne žele da vide ni pokušaje promocije velikosrpskog ideološkog koncepta na litijima - bez obzira da li šetaju na njima ili ne. Male su šanse da većina Crne Gore želi zloupotrebu djece u političke svrhe (a to je DPS patentirao), niti da Radule Novović u pravom fašističkom maniru opominje prosvjetne radnike. Bez dileme je da većina građana želi da je normalno da je aktivni policajac nosio krst na litiji, da nije normalno da se starica hapsi sa dugim cijevima i lisicama, a da „predsjednik svih građana“ orgija na partijskim skupovima. Sigurno je da većina u Crnoj Gori želi solidarnost, što se vidjelo kad god je bila kriza koja nije bila partijski proizvedena (jedinstvo kada treba da se skupi novac za liječenje i druge humanitarne akcije). A trobojka ima smisla kao poruka dok god je ona produžetak onoga što je bila poruka pokreta Odupri se - mi smo država ili modifikacija i onoga što je bila poruka Gojka Perovića - nema nama molitve bez njih, ni njima Crne Gore bez nas. Trobojka može da bude i poruka vlastima da istorija ne završava sa njima i to je sreća jer znači da nisu ovdje zauvijek ukorijenjene tekovine koje su gajili - korupcija, kriminal i nepotizam. To znači da ako su zarobili državu, ne znači da su ubili društvo koje čini ovo zemlju. Društvo je više od države i mnogo više od režima, ono ne može da se otme iznutra. Pa kao što se Fukujami vratila istorija, tako se Milu vratila trobojka. Tri boje - troboljka WWW.VIJESTI.ME Kako je trobojka stigla u Crnu Goru, kako je korišćena i kako se mijenjala, šta znači i šta bi moglo da znači to što se 2020. crta po cijeloj državi
  11. Sanja Т.

    Šta žene žele?

    Ovu temu sam zamislila kao način da pomognemo suprotnom polu da nas bolje shvati (možda da i same sebe bolje shvatimo). Znam da je to još jedna u moru tema, al hajde da probamo.
  12. Šta su „ljudske himere“ i kako je Japan postao prva zemlja koja dopušta naučnicima da ih uzgajaju Piše: BBC News na srpskom13. novembra 2019. 20.24 Getty Images Istraživači žele da ubace embrione ljudsko-životinjskih himera u miševe Ljudi su od davnina zamišljali ljudsko-životinjske hibride: Stari Grci su ih zvali „himere“. Himere sada mogu da postanu stvarnost, jer je japanska vlada odobrila naučnicima ne samo da uzgajaju ljudske organe unutar životinjskih embriona, već i da dopuste da se ti embrioni razviju do kraja – što je ključno. Istraživanje vodi Hiromicu Nakauči sa Univerziteta u Tokiju i Stenforda. Tokom postupka, naučnici će ubrizgavati ljudske matične ćelije u modifikovane embrione pacova i miševa kako bi stvorili pankreas. Embrioni će potom biti presađeni u surogat-životinje. Profesor Nakauči namerava da jednog dana dobije životinje sa organima čoveka – krajnji cilj je da ovi organi mogu biti presađivani u ljude. Do nedavno, naučnici u Japanu morali su da uništavaju životinjske embrione u koje su usađene ljudske ćelije posle 14 dana i bilo im je zabranjeno da te embrione gaje u surogat-životinjama. Ali ta ograničenja sada su ukinuta, a istraživači mogu da traže pojedinačne dozvole za istraživačke projekte. Getty Images Etička pitanja Istraživanje profesora Nakaučija nije prvo u ovoj oblasti: on i drugi istraživači već su uzgajali ljudske ćelije u embrionima miša, pacova, svinje, pa čak i ovce. Cilj naučnika jeste da obezbede ljudske organe za transplantaciju, pogotovo one kojih najviše nedostaje – poput pankreasa. Profesor Nakauči je 2017. godine praktično izlečio miša koji je patio od dijabetesa, uzgojivši zdrav mišji pankreas u embrionu pacova, a potom ga presadivši u bolesnog miša. Ali do sada su eksperimenti sa ljudskim ćelijama morali da budu obustavljeni ili zbog pravnih zahteva, ili zato što su probe bile neuspešne. Ovo istraživanje poteže etička pitanja o mogućnosti da ljudske ćelije završe u životinjskom mozgu, potencijalno „humanizujući“ njegovu kogniciju. Ali profesor Nakauči je pristao da izgradi svoj eksperiment tako da „ćelije završe samo u pankreasu“. U julu je panel eksperata u japanskom Ministarstvu za obrazovanje, kulturu, sport, nauku i tehnologiju odobrio njegovo istraživanje pod određenim uslovima i postupcima. Getty Images Veoma mali broj ljudskih ćelija završi u telu životinja, pa zato i ne mogu da dobiju ljudske karakteristike, tvrdi profesor Nakauči ‘Životinje sa ljudskim licem ‘ Tehnika podrazumeva genetsko modifikovanje životinjskih embriona tako da se odstrane geni povezani sa proizvodnjom određenog organa – u ovom slučaju, pankreasa, ali u budućnosti možda čak i jetre i bubrega. Naučnici potom ubrizgaju u životinjski embrion ljudske matične ćelije. A odsada će im biti dopušteno da puste da se embrioni razviju do kraja. Dozvola ministarstva zahteva da eksperimenti profesora Nakaučija budu sprovođeni samo na sitnim životinjama, genetski udaljenim od ljudi, rekao je za BBC Ajako Maesava, direktor bio-etike i bio-bezbednosti pri japanskom ministarstvu. Uz to, tim mora pri svakom stadijumu razvoja da proverava ima li ljudskih ćelija u mozgu fetusa. Provodiće i do dve godine nadgledajući razvoj nakon što su glodari rođeni. Profesor Nakauči je rekao za BBC da će, kada se sva papirologija završi, moći da započne istraživanje u septembru. U eksperimentu sprovedenom na Univerzitetu Stenford u Kaliforniji, profesor Nakauči je prethodno stavio ljudske matične ćelije u oplođena jaja ovaca i embrione presadio u ovcu. Embrioni su uništeni nakon 28 dana razvoja. Sadržali su vrlo malo ljudskih ćelija i nisu razvili nikakve ljudske osobine, rekao je profesor Nakauči za list Asahi Šimbun. „Broj ljudskih ćelija koje su izrasle u telima ovaca bio je izuzetno mali, otprilike jedna na hiljadu ili jedna na desetinu hiljada“, rekao je on. „Na tom nivou, nikad se neće roditi životinja sa ljudskim licem.“ Getty Images Neki naučnici tvrde da su pokušaji da se ljudski organi uzgajaju u genetski udaljenim vrstama besmisleni Genetska distanca Ali uzgojiti ljudske ćelije u sasvim drugoj vrsti nije nimalo lako. Jun Vu, istraživač sa Jugozapadnog medicinskog centra u Dalasu, sa Univerziteta u Teksasu, tvrdi da nema smisla dozvoliti da se razviju ljudsko-životinjski hibridni embrioni uz pomoć evolutivno dalekih vrsta kao što su svinje i ovce. U ovim vrstama, kaže on, ljudske ćelije će biti eliminisane iz domaćina u vrlo ranoj fazi. Prošlog meseca, španski dnevni list El Pai objavio je da španski naučnici tvrde da su stvorili ljudsko-majmunske embrione u laboratoriji u Kini. Istraživanje je predvodio profesor Huan Karlos Izpisua Belmonte, na Institutu Salk za biološke studije u Kaliforniji, koji je prethodno napravio ljudsko-svinjske embrione u laboratoriji. Govoreći za El Pai, naučnici su rekli da će javno biti obelodanjeno više detalja o njihovoj najnovijoj studiji kad rezultati budu objavljeni u prestižnom naučnom časopisu, što će se desiti veoma brzo.
  13. Pošto smo imali temu šta čovečice(žene) žele/im se svidja/vole, da vidimo i šta ne žele, šta im je odbojno kod muških? ?? Naravno iščekujem i kontra temu... da ne rušimo tradiciju ... ?
  14. FOTO: ZORAN ILIĆ / RAS SRBIJA Manastir Svete Petke Izvorske kraj Paraćina, osim što je poznata i dugovečna pravoslavna svetinja, takođe je i dom desetinama osoba sa posebnim potrebama, o kojima brine svega deset monahinja. Manastir Sveta Petka je jedini u Srbiji koji ima ustanovu za korisnike sa mentalnim smetnjama u razvoju i po tome je prepoznatljiv među manastirima Srpske pravoslavne crkve, a trenutno je u njemu smešteno 88 štićenica. FOTO: ZORAN ILIĆ / RAS SRBIJA Manastir Svete Petke Paraćin Apeli na društvenim mrežama i raznim portalima, da štićenice i monahinje gladuju već mesecima, ispostavila se kao lažna vest. Pomoć im jeste potrebna, ali najviše u ljudstvu koje bi brinulo o ženama sa posebnim potrebama, a na zvaničnom sajtu ovog manstira može se naći procedura kako im se može pomoći i novčanim prilogom. "Njima je najpotrebnija ljubav i pažnja" - Treba imati veliku veru, strpljenje i ljubav da biste mogli da se brinete o osobama koje su ometene u razvoju. Svi oni vole da im se priđe, da ih pomilujete rukom, to im je najvažnije. Nisu im važne druge veoma bitne stvari u običnom životu, ali su željni ljubavi i pažnje. Lepom rečju ih smirujemo i živimo sa njima kao porodica. Tada oni ožive, raspoložene su, smeju se, to ih održava i daje im nadu u život - izjavila je još pre nekoliko godina mati Glikerija, koja brine o Domu u Izvoru i manastiru Sveta Petka. FOTO: MINISTARSTVO ZA RAD BORAČKA I SOCIJALNA PITANJA / SCREENSHOT Zoran Đorđević obišao je nedavno manastir Sveta Pekta u Paraćinu Ona je danas u razgovoru za "Blic" rekla da su ljudi dobre volje već sakupili sve što im je bilo neophodno i da im se na tome zahvaljuje, kao i da nema potrebe za daljom pomoći u formi nature, ali da ukoliko neko oseća potrebu da doprinese, može to ta uradi u novcu. Dom „Sveta Petka" u Izvoru od 2003. pod ingerencijom je Centra za socijalni radu u Paraćinu, a do tada je bio radna jedinica Doma u Kulinama kod Niša. Ratna siročad ovde su pronalazila svoj dom Dom je formiran 1946. godine, a tradiciju brgie o slabim i nemoćnim licima manastir Sveta Petka započeo je 1942. prihvatanjem ratne siročadi. U početku su korisnici bili smeštani pri manastirskom konaku, a 1966. godine izgrađena je zgrada Doma na manastirskom imanju. FOTO: ZORAN ILIĆ / RAS SRBIJA Manastir Svete Petke Paraćin Ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Zoran Đorđević pre nekoliko dana obišao je manastir Sveta Petka. On je tada razgovarao sa medicinskim sestrama i monahinjama o načinima na koje Ministarstvo može da im pomogne. Ministar Đorđević rekao je da ovaj manastir predstavlja pravi primer brige o korisnicima, ali da Ministarstvo želi, u okviru svojih nadležnosti i mogućnosti da im pomogne i time unapredi rad ovih medicinskih sestara i monahinja, a samim tim i uslove života korisnika. FOTO: MINISTARSTVO ZA RAD BORAČKA I SOCIJALNA PITANJA / SCREENSHOT Razgovor sa jednom od štićenica - Pored materijalne pomoći koje ćemo pružiti, dogovorili smo se da u narednom periodu ovde izgradimo jedan objekat gde bi mogao da se odlaže višak odeće, a razgovarali smo i o rešavanju nekih od njihovih tekućih problema, kao što su nabavka ogreva i slično - rekao je Đorđević i istakao da veruje da ovakvih poteškoća u radu više neće biti https://www.blic.rs/vesti/drustvo/deset-monahinja-brine-o-88-zena-sa-posebnim-potrebama-mnogi-zele-da-im-pomognu-ali/qdtjj7z
  15. Pozz svima, mozda iz naslova bas nije jasno o cemu sam mislila da pisemo ovdje, pa cu pokusati da objasnim. Pretpostavljam da vecina vas zivi u svijetu, ima posao, porodicu i milion stvari za brinuti...pa kako usaglasiti sve to sa duhovnim stvarima? Idete li na Liturgije? Koliko cesto se kuci molite? Kad ste zadnji put nekome pomogli? Za nekoga se pomolili? Imate li duhovnika? Koliko ste spremni na poslusanje njemu ako ga imate? Citate li duhovne knjige? Slusate li crkvenu muziku? Idete li na poklonicka putovanja? I radite li jos nesto pored ovoga da bi sebe usavrsili u duhovnom? Nemam namjeru da zadirem u intimu, mozemo i uopsteno o tim stvarima. Ako ima slicna tema izbrisite, nisam bas sve pregledala.
  16. MOGLO BI SE REĆI DA JE VUČIĆ OD MEDIJSKE SCENE SRBIJE U POSLEDNJIH SEDAM GODINA NAPRAVIO "VELIKU SRBIJU" PO SVOJOJ MERI. KAO ŠTO JE "VELIKA SRBIJA" BILA ŠEŠELJU, VEĆ GODINAMA SU SVE TELEVIZIJE SA NACIONALNOM FREKVENCIJOM, VELIKA VEĆINA REGIONALNIH I LOKALNIH TELEVIZIJA KAO I NAJVEĆI BROJ DNEVNIH NOVINA PODREĐENI VUČIĆU, NJEGOVOJ PROPAGANDI, BESOMUČNIM UVREDAMA SVAKOGA KO SE USUDI DA KAŽE NEŠTO ŠTO NIJE U SKLADU SA STVORENOM PARALELNOM REALNOŠĆU. DANAŠNJA SRBIJA "ISKIJAVA" ONDA NEKAŽNJENU "VELIKU SRBIJU" "Cena za dva velika rata, a nama i za ratove devedesetih, tek će doći." Ovako je, između ostalog, predsednik Srbije Aleksandar Vučić početkom septembra u Budimpešti prokomentarisao negativan prirodni priraštaj i demografske probleme sa kojima se suočavaju i Evropa i Srbija. Predsednik se, naravno, nije osvrnuo na sopstvenu ulogu i ulogu Srpske radikalne stranke, čiji je član bio 15 godina, u ratovima devedesetih: u huškanju na ratove, u pozivanje da se proteraju stotine hiljada Albanaca sa teritorije Kosova, u slanje dobrovoljaca u Hrvatsku i BiH, u podsticanju mržnje i netrpeljivost prema svima koji nisu Srbi (uključujući Srbe koji su "nesrpska fukara", kako reče Vučić), u uvođenju jezivog ("poganog", kako reče Vesna Pešić na Peščaniku) jezika u javni prostor, u promovisanju laganja kao legitimnog načina političke borbe, u kontroli medija i drakonskim kaznama za nepodobne. Ukratko, u stvaranju atmosfere iz koje ljudi beže ne osvrćući se. Za istraživanje samo medijske emanacije svega gore navedenog verovatno je potreban višemesečni rad tima ljudi (radni naslov projekta: šta si radio u ratu, tata). Ovo ovde predstavlja pokušaj da se prikaže tek fragment delovanja aktuelnog predsednika države, njegovih tadašnjih (većina su i sadašnji) političkih saradnika tokom druge polovine devedesetih godina – koje su sve aktivnosti Vučića i prijatelja opisane u "Velikoj Srbiji", propagandnom listu Srpske radikalne stranke. Ubedljivo najveći deo posmatranih brojeva "Velike Srbije" (period 1990–2000) jeste promocija Vojislava Šešelja i njegovih ideja, razmišljanja i stavova o svemu i svačemu. Onoliko koliko je Vučić danas zastupljen na televizijama sa nacionalnom frekvencijom u odnosu na opoziciju, toliko je bio Šešelj u "Velikoj Srbiji" u odnosu na ostale radikale, junake ovog lista – Tomislava Nikolića, Aleksandra Vučića, Maju Gojković, Jorgovanku Tabaković, Stevu Dragišića, Milorada Mirčića, Dragana Todorovića… Moglo bi se, ne preterujući mnogo, ako uopšte, reći da je Vučić od medijske scene Srbije u poslednjih sedam godina napravio "Veliku Srbiju" po svojoj meri. Kao što je "Velika Srbija" bila Šešelju, već godinama su sve televizije sa nacionalnom frekvencijom, velika većina regionalnih i lokalnih televizija kao i najveći broj dnevnih novina podređeni Vučiću, njegovoj propagandi, besomučnim uvredama i kampanjama protiv svakoga ko se usudi da kaže nešto što nije u skladu sa stvorenom paralelnom realnošću. Današnja Srbija "iskijava" onda nekažnjenu "Veliku Srbiju". Postoje i razlike: razlika je u tome što je sve te transkripte nebrojenih Šešeljevih konferencija za štampu, gostovanja u svim živim medijima, govora iz Skupštine – što republičke, što savezne – ograničavala činjenica da je prosečan konzument medijskih sadržaja sve njih mogao da izbegne tako što neće čitati "Veliku Srbiju". Danas nije moguće pobeći od sveprisutnog Vučića u svim medijima. POČECI: Dakle, Šešelj je nesporna zvezda "Velike Srbije", a Vučić prvi broj posvećen sebi (to je nešto što je "Velika Srbija" radila kada su radikali hteli da promovišu svoje kandidate za neke naredne izbore) dobija u septembru 1997. godine. Tu nalazimo dosta zanimljivih detalja i to u Vučićevom intervjuu "Zemunskim novinama" koji radikalsko glasilo prenosi. U njemu Vučić priča o tome šta je radio u ratu i zašto je ušao u SRS: "Još kao student Pravnog fakulteta u Beogradu osetio sam klimu u kojoj podjednakom snagom deluju i opozicione i snage aktuelne vlasti. Tih godina nije bilo lako misliti drugačije, niti okupiti veći broj istomišljenika. Vladala je atmosfera linča prema svima koji nisu podržavali bilo jedne bilo druge, slična ovoj današnjoj, te sam neretko ulazio u žustre polemike i sa svojim profesorima. U tom zaista kriznom periodu za naš narod našao sam se u dilemi koja je morila mnoge, posebno mlađi svet, koju je razrešio moj četrdesetodnevni boravak kao dobrovoljca u Sarajevu. Po povratku sa ratišta, otišao sam na jednu tribinu Srpske radikalne stranke, jer mi se u to vreme najviše dopadalo ono što je zastupao i govorio dr Vojislav Šešelj. Smatrao sam da govori iz srca, a taj stil i način na koji je nastupao bio je i jedini na političkoj sceni Srbije koji je mogao da me privuče", priča Vučić. Nakon što je, po sopstvenim rečima, dobrovoljno otišao da ratuje, učlanio se u stranku koja se hvalila slanjem dobrovoljaca u ratove u Hrvatskoj i BiH, stranku kojoj mir nije cilj. Čitamo izjavu Maje Gojković iz juna 1996, nakon završetka ratova: "Mir nije naš najveći nacionalni interes. I to naši članovi i simpatizeri i glasači već veoma dobro znaju. Mir je najveći nacionalni interes onim političkim snagama u Srbiji, jednako u udruženoj opoziciji i Jugoslovenskoj udruženoj levici, koji na svojim stranačkim skupovima nemaju srpske zastave i znamenje, već drže, ističu različite zastave. Čekaju različite vojske (...)" No, nije nužno da vidimo šta priča Maja Gojković. Prvom prilikom kada je Vučić dobio veći prostor u "Velikoj Srbiji" (a to je u broju od juna 1995, kada su i Šešelj i Nikolić u zatvoru, a "Velika Srbija" piše o protestnom mitingu radikala), on objašnjava svoje želje i očekivanja: "Kada je pažnja učesnika mitinga počela da popušta, pošto je bilo naporno satima stajati na jakom suncu, u prvom trenutku nastupio je Aleksandar Vučić, Generalni sekretar Stranke. Njegove reči, izgovorene nadahnuto u jednom dahu, kao strele odapete u ‘zlikovce na grbači naroda’, podigle su tenziju, izvukavši iz mase usklike odobravanja i skandiranja protiv tiranije. Reči istekle iz srca ušle su u srca okupljenih a ‘Slobo odlazi’, ‘Slobo odlazi’ tutnjalo je kao grmljavina. Aleksandar Vučić je ‘oživeo’ miting koji je u tom trenutku dostigao vrhunac. Mi smo za mir. Najpre bismo ga stvorili. Oslobodili bi srpske zemlje, postavili srpsku vojsku na granice, pa da vidimo sme li Turčin ili ustaša da udari! Nikada niko ne bi smeo!’ ‘Dedinjski dahija treba da siđe sa trona vlasti. Slobo odlazi, vreme je! Slobo odlazi! Odlazi, jer ako sam ne odeš, oteraće te srpski radikali!’" Obaška što će tri godine radikali kasnije ući u vladu sa SPS-om i JUL-om, vidi se da je Vučićeva namera "da ratuje za mir". Godinu dana ranije, "Velika Srbija" objavila je fotografiju na kojoj budući predsednik i buduća guvernerka Narodne banke Srbije – tada "samo" narodni poslanici Aleksandar Vučić i Jorgovanka Tabaković – stoje ispred Palate pravde sa grupom ljudi u maskirnoj odeći, uz potpis "Grupa četnika, dobrovoljaca Srpske radikalne stranke i narodnih poslanika na platou ispred tzv.’Palate pravde’". Već sama ova slika govori o stanju države te 1994. godine. Iz istog broja od septembra 1997. saznajemo i Vučićevo viđenje kako mediji treba da funkcionišu – ovi principi će se neumoljivo odslikavati u oba puta kada je bio u prilici da dođe na vlast: 1998–2000. (kada je bio ministar za informisanje u drugoj vladi Mirka Marjanovića) i 2012–2019. (potpredsednik, pa predsednik vlade, pa predsednik države). Piše "Velika Srbija", dakle, kako je "malo poznato da je Aleksandar Vučić svojevremeno pokrenuo srpsko-englesku redakciju televizije na Palama", a aktuelni predsednik – tada generalni sekretar SRS – objašnjava: "U ratnim uslovima je nemoguće objektivno informisanje – normalno je da se čak otvoreno navija za svoje. To nema veze ni sa političkom strankom kojoj pripadate. Valjda je prirodno da svaki Srbin oseća nevolju svoga naroda i da se trudi da mu pomogne. Ako mislite da sam se zalagao za Hrvate ili muslimane – nisam i ne pada mi na pamet da se stidim toga." ISTRAGA STRANIH PLAĆENIKA I DOMAĆIH IZDAJNIKA: Miroljubivu politiku stranke i sopstvenih svetonazora objašnjava Šešelj u broju "Velike Srbije" iz novembra 1997. Naravno, kao u SNS sada, tako i u SRS tada nema disonantnih tonova: stranka i njeni funkcioneri misle, govore i rade kao i njen lider. Tada Šešelj objašnjava kako će radikali da reše problem Kosova. U broju naslovljenom "Srpski radikali i nacionalne manjine", u kome se, inače, ističe izuzetan položaj nacionalnih manjina u Srbiji, Šešelj izjavljuje: "Kad se ta vlast promeni, kad srpski radikali budu vladali Kosovom i Metohijom, videće se kako funkcioniše pravna država i kako se taj problem relativno lako i bezbolno rešava. Oni koji nemaju naše državljanstvo, a deluju sa separatističkih pozicija, moraće da napuste teritoriju naše države". Na pitanje novinara – koji, čini se, nema ništa protiv zamišljenog plana – "kako ćete to rešiti, kako ćete ih naterati da napuste našu državu", Šešelj odgovara: "Vrlo lako i jednostavno. Onog trenutka kada budu čuli da su radikali pobedili na izborima i preuzeli kompletnu vlast u Srbiji, 300.000 Albanaca će sami otići preko granice, ubeđen sam u to. Drugo, ako Nemačka može 300.000 Šiptara, koji nemaju nemačko državljanstvo, da protera sa svoje teritorije, zašto onda mi to isto ne bismo uradili sa 300.000 Albanaca koji nemaju naše državljanstvo, a ovde žive kao nelojalni stanovnici naše države i dovode u pitanje naš državni suverenitet i teritorijalni integritet." Cela 1998. protiče u ratnoj psihozi, a sukob na Kosovu počinje da eskalira. Nakon ulaska SRS u koalicionu vladu sa SPS-om i JUL-om u martu 1998, Šešelj pojašnjava šta će se desiti ako NATO napadne Srbiju: "Znači, oni mogu nama izazvati velike žrtve. Mogu izazvati razaranja, ali nam ne mogu oteti teritoriju. Ako mi ne možemo pohvatati američke mornare u Sredozemlju, ko će onda biti glavna žrtva eventualne agresije na Srbiju. Lokalni Albanci. Ne možemo pohvatati Amerikance, možemo Albance." U isto vreme Vučić brani "svoj" zakon, koji je, osim bombardovanja, ubistva 10 hiljada i proterivanja 800.000 Albanaca sa Kosova, masovnih grobnica i hladnjača sa leševima u Srbiji, državnih ubistava novinara i političkih protivnika te gubitka teritorije Kosova i Metohije, obeležio ovu vladu: zakon o informisanju. Tokom 1998. Vlada Srbije najpre donosi Uredbu, a potom i novi Zakon o informisanju, koji važi u uslovima kada preti ratna opasnost. Ovom Uredbom i Zakonom bukvalno su satrti mediji koji nisu bili po volji vlastima – "Dnevni telegraf", "Danas", "Naša borba", "Vreme"… Postavka je bila jednostavna – novine su bile odgovorne za istinitost izjava sagovornika. Ako bi ih neko tužio zbog prenetih reči, mediji su bili u obavezi da dokažu da je to istinito, u suprotnom bi plaćali ogromne novčane kazne po ekspresnim presudama prekršajnih sudova. Tokom celog perioda dok je ministar informisanja, Vučić zdušno brani ovaj zakon: naziva ove medije NATO slugama, stranim agenturama, optužuje ih da vode "psihološko-propagandni rat" protiv srpskog naroda i države… Na primer: "Kada ste govorili o nekim političkim reperkusijama i o tome šta sve neki naši protivnici u zemlji trenutno preduzimaju, postoje pojedini agenti stranih obaveštajnih službi koji se nalaze na čelu pojedinih medija, koji ništa drugo i ne rade, osim što izveštavaju lažno, predstavljajući ovu zemlju onakvom kakva ona nije i pokušavajući da nanesu što više zla svojoj zemlji." Ili: "Da li nekome odgovara da podiže politički fašizam? Odgovara mu. Medlin Olbrajt je izdala naređenje da pronađu razloge zbog čega će do kraja marta, najkasnije početka aprila, pokušati da izazovu novo krvoproliće na ulicama srpskih gradova, to je njihov cilj, to je suština njihovog delovanja." Ili: "Niko od tih koji rade za agresore, koji rade za okupatore, ne želi da predstavi narodu ono što jeste istina, da je za ubistvo Pavla Bulatovića ili Željka Ražnatovića kriv Haški tribunal." Ili: "Istovremeno, pojačava se pritisak i kampanja proameričkih medija u Republici Srbiji, onih koji postoje zahvaljujući donacijama iz tih zemalja, onih koji su napravljeni sa jednim jedinim ciljem, a to je rušenje Srbije, kao nezavisne i slobodne države i po cenu uništenja celokupnog srpskog naroda. Na te zadatke, poslednja je ukazala američki državni sekretar Medlin Olbrajt, koja je na sastanku u Banja Luci sa antisrpskim medijima, ne treba da vam govorim imena, to su nezavisni ‘Reporter’, ‘Vreme’, ‘Agencija BETA’, ‘Glas Srpski’ i verovatno još neki, iznela nove zadatke za svoje poslušnike i podanike u Saveznoj Republici Jugoslaviji, ali i u ostalim srpskim zemljama." Ili: "Uostalom, da ne bih zaboravio, Keti Marton, inače žena gospodina Holbruka, nešto nam je pripretila, pa kaže sledeću stvar, pišući valjda otvoreno pismo Komitetu za zaštitu novinara – ženi Ričarda Holbruka su se žalili svi ovi naši, zbog toga što im je, navodno, ugrožena medijska sloboda, i oni kažu, kaže Keti Marton u svom pismu sledeće: ‘Najsvežiji je primer Dejana Anastasijevića i Miloša Vasića, kojima je prećeno krivičnim gonjenjem, zbog njihovog izveštavanja o ratnim zločinima na Kosovu’... Dakle, ona kaže da su oni pisali o ratnim zločinima, koje su, naravno, počinili, prema njoj, Srbi na Kosovu i Metohiji. Ona to otvoreno kaže i ona je da se spasu oni, da se ne sprovode nikakve sankcije protiv onih koji su pisali o navodnim srpskim ratnim zločinima na Kosovu i Metohiji." Na ovaj način Vučić i Vlada Srbije efikasno uništavaju svaku mogućnost da se nekažnjeno govori o zločinima Vlade u kojoj je on ministar: govoriti da su srpska policija i vojska počinili zločine na Kosovu nije patriotski i nije u "državnom interesu" i vid je neprijateljske propagande, stoga, to će ili ostati neizgovoreno, ili će biti žestoko kažnjeno. Nakon završetka bombardovanja i gubitka teritorije Kosova i Metohije, radikali donose odluku da napuste vladu, ali im to zabranjuje predsednik Srbije Milan Milutinović. Ostaju u vladi sve do petog oktobra 2000, nakon čega se do izbora u decembru 2000. formira tromesečna prelazna vlada. KRAJ, PRVI PUT: U februaru 2000. Vučić nastavlja miroljubivu politiku i negovanje kulture govora: "Vidite da mnogi sa podsmehom kažu: gde su vam danas Karlovac, Ogulin, Karlobag i Virovitica? To nam ova nesrpska fukara, ovi mučenici i jadnici, što onima koji su ovu zemlju bombardovali skute i ruke ljube, oni hoće da kažu: gde ste vi danas radikali u tim srpskim mestima. Kao da Srbi nikad nisu držali ni Karlovac, kao da na samo nekoliko kilometara od Karlobaga i Virovitice nismo bili, kao da ni danas nema preko 20% Srba u Ogulinu. Kao da to nisu srpska mesta. Raduju se i seire tome što su ustaše okupirale srpsku zemlju i hoće i nas radikale da ubede da to nije srpsko, da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše, a mi ni tada ni danas nismo hteli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko, a to su i Karlobag, i Ogulin, i Karlovac, i Virovitica, i sve te srpske zemlje. I to moraju da znaju. Neka se oni stide, neka se stide ti Srbi, samo rođenjem Srbi, koji sa podsmehom govore o tim srpskim mestima, o tim srpskim teritorijama. Govore danas, kažu: vi ste u vlasti, vi ste ta država, a izgubili smo suverenitet na Kosovu i Metohiji. Jesmo, izgubili smo suverenitet na Kosovu i Metohiji, udarila je najjača sila ovoga sveta, ali ne zaboravite da je jedina politička snaga u svim srpskim zemljama koja je bila protiv okupacije srpske teritorije Kosova i Metohije, koja je bila protiv plana Ahtisari-Černomirdin, koja je bila za borbu za očuvanje Kosova i Metohije i suvereniteta Kosova i Metohije bila Srpska radikalna stranka i nijedna više. Mi ćemo Kosovo i Metohiju, kao i Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku, bar onaj deo koji je izgubljen u poslednjoj hrvatsko-muslimanskoj ofanzivi, vratiti. Da li ćemo je vratiti sutra, za nekoliko godina ili za neku deceniju, to je drugo pitanje, ali naša odlučnost, naša borba, naša želja da vratimo ono što je naše, da se naš narod vrati na svoja ognjišta, da vratimo naše teritorije je najvažnija i toj želji se ne može niko suprotstaviti zato što je to legitimna želja, to je naša zemlja i niko nam ne može oduzeti pravo na to." Sa jedne strane, bilo je odmah jasno ko je bio najviše odgovoran za ogromne tragedije građana koji su nekada živeli u SFRJ, koje su trajale punu deceniju. Ono što ne može biti jasno jeste neverovatna lakoća "šaltovanja" svih tih koji su te tragedije izazvali u sistem posle 5. oktobra 2000. godine. Maltene svi ti – i ljudi i političke partije – koji su vodili ratove i na njih huškali nastavili su svoje političko postojanje i svoje političke karijere, kao da se nikada ništa sporno nije dogodilo. U tome treba tražiti uzroke sadašnjeg stanja u kojem se nalazi država Srbija. Ministar heroj U junu 2000. u "Velikoj Srbiji" izlazi tekst koji bi bez problema oberučke prihvatili mnogi današnji mediji: "Republički ministar za informacije Aleksandar Vučić po američkim aršinima je među najvećim srpskim krivcima, jer je, zahvaljujući ministarstvu u kome je njegova reč najstarija, istina o srpskim patnjama, ali i o srpskom patriotizmu, probila sve svetske medijske blokade. Zahvaljujući Aleksandru Vučiću i ministarstvu za informacije, prvi put u poslednjih pedeset godina, Srbi su dobili medijski rat. Zato Vučića Zapad ne voli, ali stranački istomišljenici, uopšte srpski narod poštuje Aleksandra Vučića, najmlađeg ministra Vlade narodnog jedinstva." Generacija U broju posvećenom Vučiću iz 1997. "Velika Srbija" ponavlja transkript emisije u kojoj duel imaju Goran Vesić iz Demokratske stranke i Aleksandar Vučić. Divan detalj o mogućem objašnjenju stvaranja nedodirljive kaste političara i posledičnog zarobljavanja države u decenijama koje su usledile: Voditelj: Jeste li oženjeni? Vesić: Nisam oženjen. Voditelj: Gospodine Vučiću, isto pitanje. Vučić: Nisam oženjen, hvala bogu. A što se tiče ovog drugog pitanja, bavim se politikom profesionalno, to je najnormalnije. Jedva čekam, kao i ostali građani Srbije, da sada na predstojećim izborima pobede SRS i Vojislav Šešelj. Voditelj: A znate li zašto niste oženjeni? Žene pored vas dvojice ne mogu da dođu do reči. Vučić: Bar se zna ko je gazda! Voditelj: Kažite mi na kraju ove emisije, šta mislite iskreno o gospodinu Vesiću? Vučić: Mi imamo žestoke političke duele, i to je sasvim prirodno i normalno. Ali, ono što Vi niste rekli, gospodin Vesić i ja se poznajemo. Voditelj: Iz školske klupe Pravnog fakulteta. Vesić: Sedam godina. Vučić: Zajedno smo krenuli na fakultet. Ali, bez obzira na sve naše političke razlike, one neće promeniti naš lični odnos. Voditelj: Je li istina da Vas je gospodin Vesić nagovorio na politiku? Vučić: Ne, on me je nagovarao da uđem u Demokratsku stranku, to je bilo 1991. godine. Ali, imali smo i tada politička razmimoilaženja. Međutim, ostali smo prijatelji, bez obzira na sve. Vesić: Znate šta, gospodin Vučić i ja smo juče sedeli na kafi, i to ćemo činiti verovatno i sutra. Mi se raspravljamo ovako žestoko zato što zastupamo različite političke opcije, ali, kao što je gospodin Vučić rekao, mi smo prijatelji i to ćemo ostati. Radmilo MARKOVIĆ
  17. 5. maj 1945: Prva slovenska vlada? Partijski mitologija: 5. maja 1945 je bila v Ajdovščini ustanovljena prva slovenska vlada v zgodovini, ki jo je vodil Boris Kidrič, ob Edvardu Kardelju vodilni slovenski komunist. 9. maj 1945: Dan zmage? Partijska mitologija: 9. maja 1945 je kapitulirala nacistična Nemčija. To je dan zmage.
  18. „Srpski raketaši vežbaju u Rusiji na S-400 i Pancir S-1“ ova vest prvo je prostrujila društvenim mrežama, ali u početku nije imala preteranog odjeka, dok potvrda ove informacije nije stigla iz Ministarstva odbrane Ruske federacije, a onda su je po inerciji preneli i ostali srpski portali. Naime, Ministarstvo odbrane Rusije poslalo je pre nekoliko dana saopštenje da se u Rusiji nalaze pripadnici raketnih jedinica PVO Vojske Srbije, gde će zajedno sa ruskim kolegama učestvovati u zajedničkoj protivvazdušnoj vežbi Rusije i Srbije pod nazivom „Slavenski štit 2019.“ Ono što je bilo interesantno u tom saopštenju, ali i kasnije u prilogu ruskih vojnih medija bilo je navedeno da će srpski raketaši zajedno sa ruskim na vežbi koristiti savremene raketne sisteme „S-400“ i „Pancir S-1“. Takođe, navedeno je i da su oni zbog učešća na vežbi prošli odgovarajuću obuku na simulatorima pre borbene provere, a takođe onako uzgred spomenuto je i srpsko upoznavanje sa savremenim osmatračkim sistemima. Isto tako navedeno je i da će u vežbama učestvovati, lovačke, raketne i jedinice vazdušnog javljanja i osmatranja ruske vojske. Ruski mediji su dodali da su srpski raketaši prošli intenzivnu obuku na trenažerima u Lenjingradskoj oblasti u Rusiji. Naglašava se i da je obuka srpskih vojnika sprovedena na najmodernijim trenažerima u centru Gatčina. Takođe se dodaje i da su svi pripadnici srpske vojske sa pozitivnom ocenom položili ispit, i da su dobili dozvolu da samostalno „pristupaju svojim obavezama“ u prevodu da mogu samostalno rukuju ovim raketnim sistemima (bez nadzora ruskih kolega). Tokom boravka u Rusiji srpski oficiri i podoficiri imaće priliku da tokom vežbe „Slavenski štit 2019.“ upoznaju i sa ostalom tehnikom koja se nalazi u okviru Vazdušno-kosmičkih snaga (VKS) ruske armije. Tu će biti i modernizovani sistem S-125 „Pečora-2M“, radari „Volga“ i „Gama“, kao i da upoznaju automatizovanim sistemom upravljanja PVO na prostoru Rusije. Ono što najveću pažnju probudilo u ovom kratkom saopštenju bilo je odakle srpski vojnici u obuci sa savremenim PVO sistemima kakvi su S-400, i Pancir, a koje nemaju u svom naoružanju. Inače „Pancir S 1“ je jedan od savremenih ruskih PVO sistema, koji je svoju borbenu upotrebu i vatreno krštenje imao u Siriji pre nešto više od godinu dana protiv izraelskih krstarećih projektila. Naravno srpski mediji su se po automatizmu usmerili na savremeni raketni sistem S-400. Na pojedinim portalima osvanuli su već naslovi tipa da Srbija kupuje ovaj raketni sistem, koji je za sad prodat Turskoj, koja je za njega izdvojila dve milijarde dolara i Kini. Inače već duže vreme se spekuliše, nekih dve godine da je Srbija u okviru procesa modernizacije i jačanja svoje PVO planirala da od Rusije kupi, prema nekim informacijama dve baterije hibridnog PVO sistema „Pancir S1“ koji je trebao da zameni već zastareli raketni sistem S-125 „Neva“, poznat po obaranju dva američka aviona tokom NATO agresije 1999. Ruski vojni mediji navode da su srpske starešine obučavane na simulatorima za S-400 i „Pancir S-1“, kao i da su im ti sistemi neposredno uživo i prikazani, kao i da su tokom obilaska srpski raketaši posetili su i komandnu stanicu iz koje se integrisano upravlja baterijama ovih raketnih sistema koji čine kimču PVO Rusije. Šef srpske vojne delegacije na vežbi „Slavenski štit 2019.“ brigadni general Tiosav Janković je samo kratko za ruske vojne medije prokomentarisao „Počinjemo sa zajedničkom vežbom „Slavenski štit 2019. Bilo nam je važno da se upoznamo sa oružjem i opremom koja trenutno nosi borbeno dežurstvo ruske protivvazdušne odbrane“, kratko je prokomentarisao brigadni general Janković, koji je daleke 1999 bio na obuci u Rusiji tad za čuveni S-300. Kako je navedeno srpski oficiri najviše su se zadržali pored „Pancira S-1″. Komandant koji vodi obuku na trenažerima za PVO sistem “ Pancir S-1″ do detalja je srpskim kolegama opisao je funkcionisanje PVO sistema „Pancir S-1“, kako reaguje u različitim situacijama, režimima rada i u uslovima jakog elektronskog ometanja. „Posle teorijske obuke, srpsko vojno osoblje je dobilo priliku moglo da izvrši nekoliko zadataka borbene obuke u otkrivanju, praćenju i uništavanju vazdušnih ciljeva. Kako su ruski mediji preneli utiske srpskih raketaša njima se dopao rad na simulatoru, a borbene sposobnosti ovog raketnog sistema protivvazdušne odbrane Pancir-S1 su impresivne“, dodali su oni. „Ista lekcija održana je srpskim kolegama i na simulatoru za raketni sistem S-400 „ALTEK-400″, s tim što je jedina razlika u odnosu na “ Pancir S-1″ bila to što je komandant centra za obuku predložio da oni (srpski raketaši) sami odbiju vazdušni napad potencijalnog neprijatelja. Zadatak je bio komplikovan činjenicom da je napad bio praćen aktivnim i pasivnim ometanjima tokom rada borbenog sistema. Međutim, uprkos tome, pod strogom koordinacijom iskusnih oficira i nastavnika, srpski raketaši su uspeli da identifikuju sve neprijateljske ciljeve, precizno ih pogode i uspešno se izbore sa svim problemima tokom obuke na simulatoru. Šef centra za obuku pukovnik Andrej Dugin, naveo je da njegov ceo centar za obuku opremljen modernom opremom identičnom onom kojom su opremljene aktivne jednice PVO. On je doda i da njegov centar omogućuje obuku i prekvalifikaciju specijalista, raznih namena u okviru PVO“, pišu ruski mediji. Priča da Srbija nabavlja hibridni PVO sistem „Pancir S-1“ poslednji put u srpskoj javnosti spomenuta je uoči dolaska ruskog predsednika Putina u Srbiju januara ove godine. Priča je dugo najavljivana, a neprestano spominjanje imena „Pancir S-1“ podiglo je tenzije među srpskim komšijama, koji na ovu „navodnu“ nabavku nisu nimalo blagonaklono gledali, pa su čak i pretili Srbiji sankcijama. Međutim, priča je iznenada kako se pojavila, tako je i utihnula, a o njoj nije bilo ni reči, sve dok Rusi nisu objavili informaciju da su srpske posade obučavane za korištenje i upravljanje PVO sistemom kakav je “ Pancir S-1″. Da li Srbija zaista za potrebe modernizacije svoje PVO kupila Pancir S-1″? Logična pretpostavka bi bila da jeste, jer postavlja se pitanje čemu obuka na simulatorima i vežba na realnim borbenim sistemima, ako to nismo kupili ili planiramo koristiti?! Upoznavanje tehnike DA, a koliko to i čemu realno koristi ako nemamo te sisteme u operativnoj upotrebi, osim da je ovo zapravo posredna poruka, da Srbija intenzivno u najvećoj tajnosti radi na obuci budućih posada i da je konačno izdvojen novac za kupovinu ovog sistema ( ili je možda kupljen već???) koji će realno ako se ove informacije pokažu tačnim izazvati bes komšiluka, koji smo sigurni baš neće blagonaklono gledati na „Pancir S-1“ u Srbiji s obzirom na njegovu reputaciju. Takođe, ranije u gore navedenom saopštenju se spominju i savremeni radarski sistemi. Uporedo sa pričom o nabavci Pancira tekla je paraleno saga o kupovini savremene radarske tehnike. Negde se spominjao pre svega radar „Nebo M“. Međutim i ova priča je iznenanda utihnula i više se nije spominjala. Istorijat slanja srpskih raketaša u Rusiju na obuku i nije nov. Ako izuzmemo period JNA, poslednja ekipa koja je poslata u Rusiji na obuku na savremenim PVO sistemima bilo je 1999. Put u Moskvu Trećeg dana od početka NATO agresije u Moskvu je otputovala ekipa ekspreata PVO na čelu sa načelnikom uprave ARJ i PVO general-majorom Mladenom Karanovićem. Tom prilikom u Moskvi je Rusima predstavljena potreba za još dva diviziona S-300. Rusi su tad obavestili našu delegaciju da je većina tražene tehnike u okolini Moskve i da problema u isporuci neće biti, ako to odobri Jeljcin. Dok je Karanović boravio u Moskvi u Komandi JRV i PVO planiran je prihvat tehnike i obuke ljudstva do uključenja u borbena dejstva. Međutim od toga nije bilo ništa. Poseta je ponovljena 4. aprila, a vojna delegacija susrela se sa prvi potpresednikom ruske vlade Masljukovim koji je izjavio generalu Karanoviću da Rusija neće vojno pomoći SRJ i da nema ništa od saveza sa Rusijom i Belorusijom. Hibridni čuvar neba „Pancir S-1″, razvijan sredinom devedesetih godina 20. veka, konstruisan je u Instrumentalnom konstrukcijskom birou iz Tule, a izrađen je u Uljanovskoj tehničkoj radionici. Namenjen je za zaštitu nepokretnih, strategijsko industrijskih i vojnih objekata od oružja visoke preciznosti. Zadatak mu je i ojačanje sistema PVO na malim visinama. „Pancir S1″ je kombinovani hibridno-artiljerijski sistem, koji u sebi objedinjuje vođene rakete 57E6, automatske topove tipa 2A72 i sistem za otkrivanje i pokazivanje ciljeva i upravljanje vatrom. „Pancir S1″ deluje u okviru baterije (šest vozila). „Pancir” ima mogućnost samostalnog otkrivanja, praćenja ciljeva, upravljanja naoružanjem i gađanja ciljeva. Na oruđu se nalaze i oprema za navigaciju, komunikaciju, smeštaj i zaštitu posade, kao i izvori napajanja. Od otkrivanja cilja do otvaranja vatre potrebno mu je pet-šest sekundi. Može efikasno da dejstvuje protiv ciljeva maksimalne brzine do 700 m/s. Integrisano artiljerijsko raketno naoružanje omogućava „panciru” delovanje do horizontalne daljine od 18 km i do visine od 10 km. Andrej MLAKAR, vojnopolitičkaosmatračnica blog
  19. ABAVNA LOLA Šta se dogodi kada se svi horoskopski znaci nađu na autobuskoj stanici? Ovan: „Šta je sa ovim prevoznicima, do sada sam mogao kupiti autobus, rastaviti ga, sastaviti i dovesti na ovu stanicu..“ Jarac: „Rastavljanje bi možda išlo malo teže. Za to vam je potreban ekspert.“ Lav: „Ko me je zvao? Mogu ja da vam pokažem, ali neko drugi će to morati odraditi.“ Djevica: „Ako nešto ne možeš uraditi sam do kraja, odustani!“ Ovan: „Ko kaže da mi treba ičija pomoć?“ Vaga: „Molim vas, smirite tenzije, ovo i ne mora biti neprijatno vrijeme ako zabavimo jedni druge. Blizanci: „Neko je spomenuo zabavu? Hajde da premjestimo brojeve perona, tako da vozač ne zna tačno gdje da zaustavi autobus? Strijelac: „Napokon neko sa vizijom!“ Jarac: „Molim vas da se uozbiljite, nije to privatna imovina da je dirate. Poštujete li vi ikad ijedno pravilo?“ Bik: „Da je bar privatna imovina pa da ne izgleda ovako socijalno..i ova stanica i ovaj peron i autobusi…nema čovjek gdje ni sendvič da kupi.“ Vaga: „Ako vas išta tješi, bar nismo sami.“ Škorpija: „Samoća je pola zdravlja.“ Vodolija: „Ne može da me utješi činjenica da sam u grupi sa jedanaest ljudi sa kojima nemam apsolutno ništa zajedničko. Ooovo je gubljenje vremena. Ribe: „Od svakoga se može ponešto naučiti.“ Vaga i Djevica: „Kakvi su to maniri?“ Rak: „Sve je to do kućnog vaspitanja. U moje vrijeme se tako nije razgovaralo sa ljudima.“ Ovan: „Da vam ja kažem, tu pomažu samo batine!“ Blizanci i Strijelac: „Pretvara li se ovaj dan u nešto zanimljivo?“ Djevica i Jarac: „Zanimljivo bi bilo jedino to da se poštuju neka pravila u ovoj državi i da autobusi ne kasne.“ Vodolija: „Ako je neko zainteresovan da uradi konkretnu stvar, a ne samo da laprda, znam ja neke ljude koji to mogu da riješe. Nazvaću ih i završiti stvar.“ Lav: „Kladim se da znam bitnije ljude“ Škorpija: „Džaba vam je sto znate ljude kad ne znate sebe.“ Rak: „Plašim se da ćemo ovdje ostati do noći. Onda ćemo biti prisiljeni da spavamo na klupama. To nije sigurno.“ Bik: „To neće da biva. Ja da spavam na toj daščuri?“ Ovan, Jarac, Strijelac: „Ah gdje sam ja sve dosad spavao…“ Ribe: „Ako nekome bude trebala prostirka, ja mogu dati i svoju.“ Djevica: „Kako mislite da spavam na tuđoj prostirci?“ Blizanac: „Neće niko nigdje spavati, to je čisto gubljenje vremena. Do večeri smo ko zna gdje.“ Vaga i Vodolija: „Dok smo ovdje, možda da obiđemo stanicu, upoznamo neke zanimljive ljude?“ Škorpija: „Ako me neko traži, ja sam u kafani.“ Ribe: „Molim te, sačekaj idem i ja…“ Rak: „Uh popio bih i ja rado, ali imam nekih problema sa gastritisom, nije mi lako…“ Djevica: „Sad ću ja to da riješim“ (vadi apoteku iz torbe) Jarac: „Mislim da je trenutno najvažnije pronaći osobu odgovornu za sav ovaj haos i ozbiljno popričati sa njom.“ Ovan i Lav: „Dok se ovi bave gastritisima, kafanama, prostirkama i ostalim trivijalnostima, mi ćemo učiniti nešto značajno. Pridružujemo ti se u potrazi! Autobus nakon nekog vremena pristiže na stanicu…Ovan, Lav i Jarac se svađaju sa vozačem zbog kašnjenja, Strijelac i Blizanac su našli privatan prevoz i nestali sa lica mjesta, Škorpija iznosi pijanu Ribu iz kafane, slijedi ih Rak zamotan u omiljeno ćebe jer je zahladjelo, Vaga i Vodolija su pronašle tri osobe kod kojih mogu da prenoće kada odu na put, dva životna prijatelja, simpatiju i biznis partnera. Bik je ostao sjediti u mjestu od početka i ne namjerava da se pomjeri. Djevica je potrošila paket vlažnih maramica na brisanje kofera i sebi u bradu psuje vozača, prevoznika, državno uređenje i sistem. Svi osim Blizanca i Strijelca kojih nema ulaze u autobus i lagano napuštaju polaznu stanicu. https://lolamagazin.com/2019/09/08/sta-se-dogodi-kada-se-svi-horoskopski-znaci-nadju-na-autobuskoj-stanici/
  20. " Da ja sam Srbin, svećenik katoličke crkve".
  21. Kada oduševljnje srpskom trobojkom i RV rondelom splasne (a neće još jer nas čeka Partner sa domaćom, srpskom, premijerom) vreme je da analiziramo i popišemo sve detalje vezane za „projekat H145M“ koje smo uspeli da rekonstruišemo, saznamo ili dobijemo kao zvanični komentar. Tango Six prati „Erbas Helikopters u Srbiji“ priču sada već tri godine. Doneli smo vam ekskluzivne informacije, preneli sva najbitnija dešavanja, obišli sve moguće lokacije na koje su nas zvali i one na koje nisu. Najviše od svega, trudili smo se da rekonstruišemo i poslednji detalj ove nabavke u oblastima prateće opreme, upotrebe i drugim segmenata. Ovo je sve što znamo do sada. Burže Kako smo već javili, H145M u srpskim bojama jedan je od dva HForce demonstratora u Erbasovom koralu na najvećoj svetskoj vazduhoplovnoj izložbi. Izložena letelica je i dalje D-HMBB (do zvanične primoporedaje koja će biti nakon Partnera svi helikopteri su formalno i dalje Erbasovi) s tim da joj je za dane izložbe privremena registracija danas ipak uklonjena. U pitanju je vojni evidencijski broj „14505“ (ne 504 kako smo javili juče) koji je Parizu „obučen“ u nevođeni set naoružanja lokalne VTI-Jugoimport proizvodnje. Kako Tango Six saznaje, nastavak isporuke H145M za Srbiju desiće se već za četiri nedelje. Prva dva primerka za Helikoptersku jedinicu MUP-a Srbije stižu u Srbiju između 8. i 10. jula. Na helidrom „Tesle“ prvi će sleteti YU-MED i YU-SAR a krajem jula i YU-ICE. Očekuje se da skoro celokupna civilna i vojna flota Srbiji bude isporučena Srbiji do kraja ove godine. Moguće je da će najviše dva helikoptera „preteći“ sa isporukom u iduću, zavisno od sitnijih logističkih faktora. Isporuka je trebalo da započne nekoliko meseci ranije ali, kako saznajemo, srpska strana nije bila krivac kašnjenju. „14505“ pored još jednne nove Erbasove letelice, A330neo / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Erbasovi H145M će u srpskom RV i PVO najverovatnije dobitni vojnu oznaku HV-50 / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Kokpit sa Talesovom HMSD kacigom Škorpion / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Takođe saznajemo da je procedura razrade već potpisanog ugovora za kupovinu policijskih srednje transportnih helikoptera H215 u toku. Okvirno, obuke MUP-ovih letača i tehničara započunju polovinom oktobra 2021. godine. Prijem prve Super Pume trebalo bi po dinamici koja je trenutno aktuealna da se dogodi najkasnije u februaru 2022., druga i treća očekuju se u aprilu iste godine. Domaća stručna i šira javnost prvi put će imati priliku da „14501“ vidi tokom Partnera, već prvog dana manifestacije 25. juna, kada u Beograd dolazi i direktor Erbas Helikoptersa Bruno Evan. Tom prilikom biće uručen i sertifikat remontnom zavodu „Moma Stanojlović“ koji će formalno biti odobren od strane Erbasa za remont helikoptera Gazela (sad zvanično jelte). Erbasova prodajno-politička diplomatija se tu nije zaustavila, i kako smo već javili, planirano je da u sredu na Burže dođe i premijerka Ana Brnabić, koja će obići i H145M u srpskim bojama. Hronologija i detalji naručene opreme helikoptera Objektivno najlepši H145M u Erbasovom koralu / Foto: Petar Vojinović, Tango Six AMPS senzori vidljivi na donjem delu helikoptera / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Ugovor za nabavku devet helikoptera H145M od kojih šest za Vojsku Srbije i tri za Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbija je, preko Jugoimport SDPR-a, sa Erbasom potpisala decembra 2016. godine. Naša zemlja je tako postala treća mušterija vojnih verzija helikoptera H145i to u najnovijoj varijanti H145M a istovremeno i prva država koja će koristiti helikoptere sa oružanim sistemom HForce Nivoa 1 i to, kako smo naknadno saznali, naoružanjem domaće proizvodnje. Svi helikopteri namenjeni za RV i PVO imaće instalacije za kasnije moguće nadogradnje na vođene pakete HForce kompleta. MUP-ovi primerci nemaju te instalacije. Erbas je od početka ovu prodaju posmatrao strateški pridodavši joj svojevrsni „zaslađivač“ u formi šire industrijske saradnje, odnosno konačne „legalizacije“ remonta Gazela, eventualno i za treća lica. Ministarstvo odbrane je priliku ozbiljno shvatilo, nije bilo kašnjenja sa naše strane, u međuvremenu je izvršena i integracija našeg naoružanja. Erbasu se strateški pristup naknadno isplatio prodajom Super Puma MUP-u. Helikopterska jedinica tako kompletno prelazi na Erbas nakon prodaje Belova i konačne nerentabilnosti zadržavanja Gazela koja će kad tad doći na dnevni red. Evropskom konzorcijumu onda ostaju prodajne aktivnosti foksirane na Er Srbiju i njihove moguće A320/319neo kupovine ili aranžmane iznajmljivanja. Tu je mnogo adekvatniji A220 ali i jedini transportni avion RV i PVO koji bi trebalo da je operativan možda može biti zamenjen sa C-295. Sve u svemu, prodajne aktivnosti Erbasa daleko su od kraja. Prema prvoj verziji narudžbine RV i PVO dobilo bi 6 a MUP 3 helikoptera. Aprila 2018. godine zvanično je saopšteno da će MUP ipak dobiti 4H145M a krajem jula iste godine ponovo je nagovešteno da bi Vojska Srbije mogla dobiti samo 5 helikoptera dok bi šesti pripao Helikopterskoj jedinici policije koja će svoje H145M koristiti za različite misije, između ostalog i za specijalne snage (Žandarmeriju, SAJ i podršku vojsci po potrebi). Definitivna potvrda da će odnos broja helikoptera biti 5 za vojsku i 4 za policiju dobijena je od predsednika Srbije Aleksandra Vučića nakon vežbe ‘’Vek pobednika 1918-2018’’. Prva fotografijasrpskog H145M objavljena je 7. septembra 2018. Primopredaja prvog vojnog H145M izvršena je 22. novembra 2018. Na toj ceremoniji prikazan je primerak sa vojnim evidencijskim brojem 14501 (fabrički broj 20231) koji je namenjen za borbeno traganje i spasavanje a bio je opremljen elektrooptičkim i infracrvenim sistemom FLIR Star Safire 380HDc, farom za traganje TRAKKA Systems TrakkaBeam A800, dizalicom Goodrich Model 44301, fiksnim konzolama za tehniku iskrcavanja ljudi fast-rope, WSPS (Wire Strike Protection System) “makazama“ za sečenje naponskih i drugih kablova. Ovu letelicu videćete na Partneru i ona je jedina koja od vojnih primeraka trenutno ima planiran elektro-optički i infracrveni sistem. Svoja prva dva H145M Ministarstvo unutrašnjih poslova zvanično je dobilo 20. decembra 2018. kada je u Nemačkoj izvršena primopredaja helikoptera sa registracijom YU-ICE (maskirni primerak, sa privremenom nemačkom registracijom D-HADR) koji je namenjen za eventualne borbene namene i kako Tango Six saznaje glavni korisnici biće Žandarmerija i SAJ a biće naoružan sa dva PKT mitraljeza koji će biti postavljeni na bočna vrata. Reč je o Zastavinim M84 7,62 koji se mogu postaviti na nosače sa obe strane. Imaće 6 sklopivih sedišta pozadi. Šest sklopivih sedišta. Ukoliko se ukloni instalacija za dva mitraljeza moguće je staviti još dva / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Ne zaboravimo ovaj trenutak u istoriji srpskog vazduhoplovstva kada je MUP izabrao najbolje registracije ikad: YU-MED, YU-ICE, YU-SAR i YU-MUP / Foto: Tango Six Drugi helikopter koji je tada predat srpskom MUP-u bio je YU-MED (privremena nemačka registracija D-HAD0) namenjen za medicinski transport. On će biti zadužen za prevoz pacijenata kojima je već prethodno stabilizovano stanje. Od medicinske opreme imaće dva ili tri savijajuća nosila u zavisnosti od izabrane konfiguracije, mesto za dva ili tri medicinska tehničara, EKG aparat, portabl kiseonik i defiblirator. Medicinska oprema koju nosi tehnički mu omogućava obavljanje HEMS misija ali Policija to neće smeti da radi zbog domaćih regulatornih ograničenja. U periodu od kraja novembra 2018. do početka aprila ove godine objavljene su fotografije svih srpskih vojnih H145M. Najzanimljivi je svakako helikopter sa evidenicjksim brojem 14502 (fabrički broj 20236)jedini vojni primerak sa meteo-radarom Honeywell RDR 2000 koji ima ugrađenu i dizalicu Goodrich Model 44301 a koristiće se za traganje i spasavanje. Za razliku od vojnih, svi MUP-ovi Erbas helikopteri imaće meteo radar firme Telephonics, model RDR-1600. Razlog za ovo leži u fizičkoj poziciji radara koji se na civilnoj verziji nalazi na nosu dok vojna verzija (odnosno one vojne verzije koje će biti čisto borbene) na toj poziciji mora imati senzore Hensoldt AMPS sistema za aktivnu samozaštitu. Srpsko nevođeno oružje trebalo bi u nekom trenutku da bude i zvanično uvršteno u prodajni portfolio Erbasa / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Preostala tri helikoptera koji će biti „čistokrvni borci“ imaju privremene nemačke registracije D-HADZ (14503), D-HMBB (14505) i D-HCBT(14504). Oni će pored AMPS sistema imati domaće razvijeno nevođeno naoružanje i kako saznajemo, naša vojska trenutno ne razmatra kupovinu elektro-optičkog sistema. Ciljanje nevođenog naouružanja biće moguće sa HMSD kacigom (više detalja o njoj pogledajte u našoj video reportaži) ali će određivanje daljine i drugih parametara (uz pomoć laserskog daljinometra) biti sigurno potrebno u perspektivi. Tako da je RV i PVO i dalje potencijalna mušterija za Wescamove MX-15 ili MX-15D (D – „Designator“ verzija) sisteme. Sistem ispod nosa helikoptera „14505“ na Buržeu je Wecamov MX-15. Podvešen je odlukom Erbasa u cilju promocije svih mogućih opcija nadogradnji. Integrisanje i ispitivanje domaćeg naoružanja, kontejnera GH-78 sa mitraljezom kalibra 12,7 mm i sedmocevnih saćastih lansera L80-07ruskih nevođenih raketnih zrna S-8 kalibra 80 mm kako saznajemo već se dogodilo. Za sada je proizvođač H145M vršio ispitivanja opcija HForce sistema sa naoružanjem koje je uključivalo mitraljeze, topove, nevođena raketna zrna i vođena raketa zrna (HForce Nivo 1 i 2). Nivo 3 sistem HForce podrazumevaće integraciju savremenih vođenih raketa vazduh-zemlja i vazduh-vazduh. L80-07 / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Kontejner GH-78 sa mitraljezom 12,7 mm / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Jedinica koja će koristiti vojne H145M biće 119. mešovita helikopterska eskadrila “Zmajevi“, 98 vazduhoplovne brigade na aerodromu ‘’Narednik pilot Mihajlo Petrović’’ u Nišu. Njeni piloti i pripadnici vazduhoplovnootehničke službe su u nekoliko grupa krenuli na obuku još u septembru prošle godine. Helikopteri će biti smešteni u novom hangaru koji je skoro identičan novom hangaru na Batajnici a njegova izgradnja je pri kraju. Do danas smo videli fotografije tri od četiri helikoptera namenjenih Helikopterskoj jedinici MUP-a, jedino još nije objavljena fotografija helikoptera registracije YU-MUP. Osim već spomenutog maskirnog YU-ICE i medicinskog YU-MED tu je i primerak za traganje i spasavanjeYU-SAR (privremena nemačka registracija D-HCBV) koji će, kako takođe saznajemo, imati dizalicu Goodrich Model 44301, elektrooptički i infracrveni sistem FLIR Star Safire 380HDc i far za traganje TRAKKA Systems TrakkaBeam A800. Policija za sada (kao i RV) dobija samo jedan FLIR koji može prebacivati sa helikoptera na helikopter budući da će kao i u slučaju vojnog „14501“, moći da ga lako instalira i deinstalira sa jedne od skija. H145M YU-MUP imaće samo dizalicu (MUP je uzeo dve dizalice za sve svoje Erbasove) i jedini neće imati specifičnu ulogu. Vojni H145M imaće instalaciju za upotrebu kuke radi prevoza spoljnog podvešenog tereta. Zanimljivo je da srpski policijski helikopteri imaju skoro potpuno identičnu šemu farbanja poput one na nemačkim policijskim H145, osim naravno maskirnog YU-ICE koji ima šemu skoro identičnu srpskim vojnim H145M ali je braon boja malo tamnija. Takođe je interesantno da će sve MUP-ove letelice imati zatamljena stakla putničke kabine. Dva policijska H145M imaće duple kuke za podvesni teret. Kuke će moći da se prebacuju sa helikoptera na helikopter a razlog zbog čega je u pitanju dupla instalacija nalazi se u strožijim civilnim „fail-safe“ zahtevima kada su HESLO (Human External Load Cargo) misije u pitanju. Ako do sada niste, pogledajte i panel o vojnim helikopterima Srbije i regije na Tango Six SEAS samitu iz marta 2018. godine. Tada smo ugostili ključne ljude iz vojnog dela priče nabavke helikoptera H145M, dr. Nenada Miloradovića, pomoćnika ministra odbrane za materijalne resurse i nekadašnjeg načelnika Uprave za odbrambene tehnologije general-majora dr. Bojana Zrnića. Na panelu su takođe govorili predstavnici kompanije Erbas kao i analitičar Igor Tabak i vazduhoplovni publicista Antonio Prlenda. Petar VOJINOVIĆ
  22. Dan nakon emitovanja poslednje epizode najskuplje igrane serije svih vremena „Game of Thrones“ gotovo da ne postoji medij koji nije iskoristio njenu popularnost da se ogrebe o klik. Zbog čega bi Tango Six bio drugačiji? Na žalost, nisam gledao ni jednu epizodu pomenutog fantazijskog spektakla a pored (letećih) zmajeva ne postoji verovatno ništa što bi #GoT moglo spojiti sa avijacijom. Sa druge strane, trenutno se na istoj internet lokaciji (on-demand video servisu HBO Go) emituje izuzetna serija koja ima veze sa vazduhoplovima, njihovom možda najhumanijom upotrebom u modernoj istoriji, Muzejem vazduhoplovstva na Surčinu ali i koncesionarom beogradskog aerodroma Nikola Tesla. „Černobilj“ Prvobitni „Sarkofag“ koji su izgradili herojski „likvidatori“ / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Serija jednostavnog naziva u pet nastavaka priča priču o najvećoj mirnodopskoj nuklearnoj havariji na vizuelno i dramaturški gotovo savršen način. Kao američko-britanska koprodukcija snimana je u Litvaniji (zbog najvećih pruženih finansijskih olakšica za snimanje u konkurenciji drugih Soviet-like zemalja) od strane reditelja koji je režirao nekoliko epizoda serije „Breaking Bad“ i scenariste koji u svojoj biografiji, između ostalog, ima i poslednja dva nastavka filmskog serijala „Hangover“. Vilnius idealno glumi Pripjat (reditelj je u postprodukciji menjao prozore na zgradama jer su štrčali iz „perioda“), laboratorija izmišljene nuklearne naučnice iz Belorusije ima gotovo sve originalne instrumente i mašine iz osamdesetih, morbidno privlačna pred i post havarijska atmosfera začinjena je detaljima koji vas efektno stavljaju u prvi red možda najveće ljudsko-komunističke greške u istoriji čovečanstva. Ljudski faktor koji je doveo do nesreće (kao i u avijaciji jelte) prilično je komplikovan za objasniti. Serija „Černobilj“ je u prve dve epizode fokusirana na zatucani, tromi i (strukovno) neobrazovani sovijetski aparat koji je negirao, cenzurisao i kasnije zbog spore reakcije sebi na dušu stavio mnogo više ljudskih smrti nego što je to moralo da se desi. Pripjat je od 27. aprila 1986. godine grad duhova. Flora i fauna su se preporodile eliminacijom ljudi / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Černobilj je i priča o „maskirovki“ pred drugima. „Glasnost“ je počela nedugo nakon poslednjeg obolelog „likvidatora“ / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six „Bнима́ние, внима́ние…” / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Vreme i dizajn fontova stali su u „Zoni“ / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Drugi deo serije bavi se aspektom priče koji do sada nije bio toliko dramaturški obrađivan osim u dokumentarcima (od kojih preporučujem ovaj, ovaj i ovaj). Herojstvo i nesebično žrtvovanje Rusa, Ukrajinaca i Belorusa u ulozi spasilaca (možda i planete) pod zajedničkim i podjednako apokaliptičnim imenom „likvidatori“ biće tema preostala tri nastavka serije. Interesantno je da nije jedino Sovijetski Savez zloupotrebio svoje građane i iskoristio njihovu humanost ne govoreći im koliko raka mogu dobiti u procesu. Ako posle „Černobilja“ poput mene razvijete fetiš ka nuklearnim nesrećama obavezno pogledajte i ovaj dokumentarac o još jednom betonskom sarkofagu koji čuva kancerogeno-toksični otpad. Ovoga puta unutar raja Maršalskih ostrva. Muzej (još uvek jedino nekontaminiranih) aviona Kada se letelice ostave napolju bez zaštite nekoliko godina a još su i kontaminirane… Redovni čitaoci portala setiće se tada kontroverznog teksta „Muzej prljavih aviona“nastalog uparivanjem fotografija Dragana Trifunovića i mog mišljenja da sve (napolju) propada i izgleda prljavo i zarđalo kao na otpadu. Pet godina kasnije gotovo da se ništa nije promenilo. Hrabri černobiljski likvidatori bile su i posade civilnih i vojnih helikoptera Sovijetskog Saveza. Oni su među prvima leteli iznad raznetog jezgra broj 4 reaktora RBMK-1000 neznajući za posledice kojima su bili izloženi. Milovi su tada zasijali. Leteli su Mi-2, Mi-6, Mi-8, ABHO verzija Mi-24R (sa dozimetrom umesto nosnog topa) i Mi-26. Mešavina bora, olova i dolomita posipana je danima iz helikoptera iznad „četvorke“, većina posada je preživela ali su mnogi kasnije, poput hiljade drugih, oboljevali. U drugoj epizodi serije prikazan je pad jednog od Mi-8 koji se u stvarnom životu dogodio nešto kasnije. Letelica je glavnim rotorom zakačila kran kao što se vidi na originalnom snimku incidenta. Posada nije preživela pad. Jednostavna naprava za detaljnu navigaciju koju piloti vezuju oko noge / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Kada su „likvidatori“ završili svoju višemesečnu herojsku operaciju vojna tehnika koja je bila korišćena (uključujući i vazduhoplovnu) ostavljena je kao visoko-kontaminirana na tri placa blizu černobiljske elektrane „Vladimir Ilič Lenjin“. Danas je kroz Pripjat moguće proći uz dozu radijacije koja je ekvivalentna onoj u bilo kojoj svetskoj metropoli (čemu se lično uverio i naš kolega fotograf Uroš Mitrović). Međutim, obilazak i zadržavanje na placevima na kojima možete videti i „nuklearne Milove“ je strogo zabranjeno. Ko kaže da zaboravljene, zarđale olupine letelica koje su ostavljene nezaštićene od prirodnih (pa i nuklearnih) elemenata ne mogu izazvati podjednaku (morbidnu doduše) fascinaciju i želju da ih obiđete, dodirnete? Pogledajte sledeće video klipove i kažite da nisu podjednako zanimljivi kao i adekvatno zaštićeni ili restaurirani avioni? Možda je rešenje za Muzej vazduhoplovstva da ga namerno pustimo da propadne? Rezultat možda i ne bi bio toliko različit od današnjeg stanja a možda bi bio dovoljno interesantan i vizuelno prihvatljiv pravim entuzijastima. Sarkofag 2.0 Nakon što su „likvidatori“ završili svoj posao odlučeno je da se razrušeni reaktor broj 4 ogradi velikom čelično-betonskom strukturom koja je nazvana Sarkofag. Ideja je bila da se spreči radioaktivna kontaminacija okoline jer se u „četvorci“ i dalje nalazi zatrpanih oko 200 tona radioaktivnog koriuma, 30 tona kontaminirane prašine i 16 tona uranijuma i plutonijuma. Deset godina nakon izgradnje Sarkofaga odlučeno je da je potrebno napraviti trajnije rešenje za narednih 100 godina. Koalicija zemalja prikupila je 2,1 milijarde evra uz pomoć Evropske banke za obnovu i razvoj (od ex-YU zemalja jedino je Slovenija dala pare za ovaj projekat) i izveden je jedan od najspektakularnijih građevinskih projekata u možda najrizičnijem okruženju za rad ikad. Izvođači su bili Vinci Constructions čiji je Vinci Airports koncesionar beogradskog aerodroma „Nikola Tesla“ i kompanija Bouygues koja je izgradila novi terminal zagrebačkog aerodroma. Ako su znali da izgrade ovako nešto i osiguraju planetu na barem 100 godina od sledeće nuklearne katastrofe valjda će sprovesti koncesiju „Nikole Tesle“ kako treba u sledećih 25? Petar VOJINOVIĆ
×
×
  • Креирај ново...