Претражи Живе Речи Утехе

Jung sigurno nije vodio hrscanski zivot, ali koliko je njegova tema tacna da je Isus u nama i postao arhetyp ili arhetip hrstos postoji od vajkada i taj se spojio za Isusom i on postao spasilac sveta. Jung svakako nije gnosticar jer nije smatrao svet produkt djavola, tako da je pogresno percepiran.

Neuroscience and psychology have rendered it basically unnecessary to have a soul By George PaxinosSeptember 23, 2016 Visiting Professor of Psychology and Medical Sciences, University of New South Wales Many people today believe they possess a soul. While conceptions of the soul differ, many would describe it as an “invisible force that appears to animate us.” It’s often believed the soul can survive death and is intimately associated with a person’s memories, passions and values. Some argue the soul has no mass, takes no space and is localized nowhere. But as a neuroscientist and psychologist, I have no use for the soul. On the contrary, all functions attributable to this kind of soul can be explained by the workings of the brain. Psychology is the study of behavior. To carry out their work of modifying behavior, such as in treating addiction, phobia, anxiety and depression, psychologists do not need to assume people have souls. For the psychologists, it is not so much that souls do not exist, it is that there is no need for them. It is said psychology lost its soul in the 1930s. By this time, the discipline fully became a science, relying on experimentation and control rather than introspection. What is the soul? It is not only religious thinkers who have proposed that we possess a soul. Some of the most notable proponents have been philosophers, such as Plato (424-348 BCE) and René Descartes in the 17th century. Plato believed we do not learn new things but recall things we knew before birth. For this to be so, he concluded, we must have a soul. Centuries later, Descartes wrote his thesis Passions of the Soul, where he argued there was a distinction between the mind, which he described as a “thinking substance”, and the body, “the extended substance”. He wrote: One of the many arguments Descartes advanced for the existence of the soul was that the brain, which is a part of the body, is mortal and divisible—meaning it has different parts—and the soul is eternal and indivisible—meaning it is an inseparable whole. Therefore, he concluded they must be different things. But advances in neuroscience have shown these arguments to be false. Stripping humans of the soul In the 1960s, Nobel laureate Roger Sperry showed that the mind and our consciousness are divisible, therefore disproving that aspect of Descartes’ theory. Sperry studied patients whose corpus callosum, the superhighway connecting the right and left hemispheres, had been severed by surgery aiming to control the spread of epileptic seizures. The surgery blocked or reduced the transfer of perceptual, sensory, motor and cognitive information between the two hemispheres. In his effort to prove the existence of the soul in humans, Descartes actually provided an argument against it. Sperry showed each hemisphere could be trained to perform a task, but this experience was not available to the untrained hemisphere. That is, each hemisphere could process information outside the awareness of the other. In essence, this meant the operation produced a double consciousness. Thus, Descartes cannot be correct in his assertion the brain is divisible but the soul, which can be read as the mind or consciousness, is not. In his effort to prove the existence of the soul in humans, Descartes actually provided an argument against it. Rather than investigating rats with souls, psychologists stripped humans of theirs. In 1949, psychologist D.O. Hebb claimed the mind is the integration of the activity of the brain. Many neurophilosophers have come to the same conclusion as the psychologists, with Patricia Churchland more recently claiming there is no ghost in the machine. The brain does it all If the soul is where emotion and motivation reside, where mental activity occurs, sensations are perceived, memories are stored, reasoning takes place and decisions are taken, then there is no need to hypothesize its existence. There is an organ that already performs these functions: the brain. This idea goes back to the ancient physician Hippocrates (460-377 BCE) who said: Consider one of the functions supposedly—if we listen to Plato—carried out by the soul: memory. A major knock on the head can make you lose your memories of the past several years. If the soul is an immaterial substance separate from our physical being, it should not be injured by the knock. If memory were stored in the soul, it should not have been lost.The brain is the organ with a map of our body, the outside world and our experience. Damage to the brain, as in accidents, dementias or congenital malformations, produces a commensurate damage to personality. The neuronal activity in the brain is responsible for the cognitive and emotional dysfunctions in people with autism; it would be cruel and unethical to blame their hypothetical souls. Manipulation of the brain is sufficient to alter emotion and mood. The soul is totally superfluous to this process. The ability of psychotherapeutic drugs to alter mood provides another line of evidence against the presence of the soul. If you produce a chemical imbalance in the brain, such as by depleting dopamine, noradrenaline and serotonin with tetrabenazine, you can induce depression in some people. Correspondingly, many depressed people can be helped by drugs that increase the function of these neurotransmitters in the brain. The brain is where thinking takes place, love and hatred reside, sensations become perceptions, personality is formed, memories and beliefs are held, and where decisions are made. As D.K. Johnson said: “There is nothing left for the soul to do.” https://qz.com/789780/neuroscience-and-psychology-have-rendered-it-basically-unnecessary-to-have-a-soul/

Nadjoh zanimljiv tekst, mozda ce biti mnogima od koristi: Ljubavni opsesivci smatraju da previše vole i imaju neverovatan „talenat“ da ih zainteresuje emocionalno nedostupni partner bez kapaciteta za bliskost, a nemir u stomaku pripisujuzaljubljenosti umesto znaku upozorenja. Integrisana osoba sa kapacitetom za bliskost im je nezanimljiva, previše mirna jer nema fatalnosti i dramatike. Nalaze partnera sa greškom jer žele da su potrebnin, esvesno očekujući da kao takvi neće biti ostavljeni. Nakon početnog trijumfa što su osvojili partnera, pokušavaju da ga menjaju (pokušavajući da mu suzbiju loše navike) i spašavaju (u bajkama opisan fenomen magičnog poljupca sa terapijskim efektom promene: lepotica i zver, princeza ljubi žabu). Pogrešno veruju da će snagom ljubavi promeniti partnera, čime nesvesno pokušavaju da poprave loše obrasce iz detinjstva (pored emocionalno nedostupnog roditelja razvijena je težnja da se za ljubav opsesivno bore i to na pogrešnom mestu, od osobe koja to ne može da pruži, a za to krive sebe). Kako u tome ne uspevaju (čak i ako se partner promeni postaje im kao takav nezanimljiv, pa uleću u drugu disfunkcionalnu vezu), iznova potvrđuju lošu sliku o sebi kao nekom ko ne zaslužuje ljubav, čime pojačavaju doživljaj inferiornosti. Preporučuje se psihoterapija u cilju podizanja samosvesti, preispitivanja disfunkcionalnih obrazaca i jačanja zdravih kapaciteta. Kada ljudi osećaju prihvaćenost lakše se zaljube i zavole, ali ako očekuju da će intenzitet razmene osećanja biti uvek isti, ako su „gladni ljubavi“ pre svega zbog nezadovoljenih potreba u detinjstvu, normalne svakodnevne oscilacije u vezi doživljavaju kao potencijalno ugrožavajuće, kao početak kraja, što vodi osećanju zanemarenosti i napuštenosti. Ko ne veruje u sopstvene potencijale sklon je ljubomori, zavisti, u svakome vidi opasnost po vezu, pa preovlađuje ljubavna opsesivnost. U savremenom svetu je često Facebook špijuniranje i u skladu sa tim tzv. opsesivno-kompulzivni fejsbuk poremećaj koji karakteriše stalno proveravanje profila partnera (sadašnjeg ili bivšeg), skupljanje „dokaza“ za neverstvo, okupiranost istim. Oni smatraju da ih samo određena osoba može usrećiti (dok se ne pojavi novi izvor fiksacije) i ne mogu prihvatiti da objekat požude bude srećan sa nekim drugim, dok oni pate. Kod integrisanih, normalnih osoba prekid veze prouzrokuje tugu, povlačenje, žalost za značajnim drugim, prihvatanje realnosti da bivši partner ima izbor, da je za vezu potrebno dvoje, dok kod neintegrisanih koje odlikuje tzv. cepanje (ili nekoga vole ili mrze, ništa između) dolazi do narcističkog besa, osvete i potrebe za dramatizacijom. Opsednutost nije zaljubljenost, mada se često izjednačava. Osoba gladna ljubavi opsesivce na početku tumači pogrešno, npr. na posesivnost i ljubomoru gleda kao na izraze ljubavi. Koriste se racionalizacije „toliko me voli da ne može bez mene“, preko mnogih oblika posesivnog ponašanja se prelazi i tone u destruktivnu vezu. Ljubomora je strah od gubitka ljubavi, predstavlja izraz nesigurnosti i i/ili projekciju sopstvenih nedozvoljenih težnji, a posesivnost se javlja kod osoba difuznih granica, koji drugog doživljavaju kao sopstveno vlasništvo. Na početku obično ne pokazuju pravo lice već socijalnu masku, iza zainteresovanosti za detalje, upoznavanja i brzog zbližavanja sa svima, sačekivanja, pokušaja menjanja najčešće se krije pokušaj kontrole. Ne tragaju za istinom, već traže dokaze nevere koje najčešće nema, ali to im nije bitno jer „znaju“ pravu istinu. Opsednutost nije ljubav. Kad neko voli, želi toj osobi dobro ali ne nametanjem stavova, menjanjem njenog izgleda, osobina i ponašanja. Teško mu je kad voljena osoba pati, pomaže maksimalno, raduje se kad je srećna, pruža užitak. Ljubavni opsesivci žele da menjaju nečiji izgled (boju kose, frizuru, način oblačenja, šminku, čak predlažu plastične operacije), porodicu, profesiju, prijatelje, hobije, veroispovest, način ishrane i sl., sve što predstavlja stub identiteta, doživljaja sebe, pod izgovorom „bolje od tebe znam šta je za tebe dobro“. Mnogi se opsesivno vežu za prvu vezu ili simpatiju i pored raskida, neopravdano veličaju njen značaj kao čiste, jedine prave, pa se emocionalno zatvaraju za naredne veze. Ne uviđaju da je njihovo ponašanje u toj vezi najverovatnije bilo ispravno jer je bilo iskreno, samo sa pogrešnom osobom. Tako se stvara začarani krug kojim se potvrđuje teza da je prva veza nešto posebno („samo jednom se ljubi“), a u stvari se izgubila nada da će opet voleti, pa se menja ponašanje. Mnogi se prerano vežu, što je u redu ako rade na vezi i zajedno psihološki rastu, što u životu nije toliko često. Kada se radi na sopstvenim potencijalima, ljubav u zrelijem dobu je često adekvatnija, sklonija kompromisima. Prava ljubav ne zna za godine, važno je na vezi raditi, napredovati zajedno. Da bi ljubavna veza funkcionisala adekvatno, potrebno je da oba partnera budu integrisana, tj.u dobroj komunikaciji sa samim sobom. Zato je upoznavanje sebe kroz psihoterapiju najbolji put koji vodi ljubavi. Uviđanjem sopstvenih mana i vrlina stiče se tolerancija, prihvatanjem sebe proširuju se kapaciteti za ljubav. Za razliku od opsednutosti u kojoj je dominantan doživljaj opterećenja i gušenja, ljubav ne guši, čak i kada se povremeno pojavljuju loši trenuci, najveći deo vremena je osoba srećna i ispunjena, pa ljubav predstavlja podsticaj za proširenje sopstvenih potencijala. Jedna od meta ljubavnog opsesivca može biti i integrisana osoba koja je u skladnoj vezi i koja jasno stavlja do znanja da ne želi da budu zajedno, a čija se uobičajna ljubaznost u početku pogrešno tumači. Ona se već dokazala kao neko ko ume da formira zdravu vezu i predstavlja ideal koji želi ljubavni opsesivac ali za to nema kapaciteta, pa teži da to ostvari zamenom sa partnerom integrisane osobe. Što ih integrisana osoba više odbija ne želeći da daje lažnu nadu, to se oni više prilepljuju i progone, jer njihova potreba nije da formiraju vezu punu bliskosti sa nekim ko je dostupan već da projektuju želje na nekoga sa kime ne mogu biti. Time se njihova misija puna patnje ispunjava jer veruju da prava ljubav mora da boli, da što je više prepreka i veća bol, veća je očekivana nagrada u vidu večite ljubavi. Pravi način komunikacije sa ovakvim osobama je diskretno prikazivanje sebe u socijalno manje poželjnom svetlu upravo u preuveličanim osobinama, a prekid komunikacije je najbolje izvesti tako da ljubavni opsesivci misle da su oni prekinuli komunikaciju. Ljubavni opsesivci kao izvor fiksacije najčešće biraju ili osobu socijalnu uspešnu baš po aspektu koji im lično manjka (fizička privlačnost, obrazovanje, društveni uticaj, situiranost), pokušavajući da preko nje kompenzuju sopstveni nedostatak ili submisivnu osobu koja ponavlja patološki obrazac dominacija-podređenost iz sopstvene primarne porodice (sa istorijom alkoholozma, zanemarivanja, fizičkih i/ili psihičkih zlostavljanja). Zaljubljeni misli stalno na voljenu osobu sa osećanjem ispunjenosti i prijatnosti, dok ljubavni opsesivci osećaju težinu, višak napetosti; zaljubljani ponekad čeka voljenu osobu posle posla da bi što više vremena proveli zajedno, dok opsesivci uhode da vidi sa kime izlazi; zaljubljeni često šalje mailove i sms-ove, dok opsesivci špijuniraju poruke, mailove i facebook profile, prisluškuju pozive; zaljubljeni povremeno zove, shvata da osoba ima i druge aktivnosti sem zajedničkog viđanja; dok ljubavni opsesivci zovu svaki čas uz povremeno isleđivanje zašto je npr. zauzet telefon; zaljubljenom je teško kada je ljubav neuzvraćena, ali to prihvata kao pravo na izbor, dok ljubavni opsesivci to doživljavaju kao veliku narcističku povredu, često iskaljuju bes („kako se usuđuje da raskine samnom“), smišljaju i sprovode osvetu. napisala: Jasna Bulajić-Stepanović psiholog-psihoterapeut, psiholog Mense Srbije, [email protected] Ovo je deo teksta, procitajte ceo tekst na ovom linku: https://www.pharmamedica.rs/iz-ugla-psihologa/opsesivna-ljubav/

S vremena na vrijeme se plasira prijedlog da se predmet psihologijauvede u osnovnoškolski kurikulum. Međutim, to uvijek ostane samo na prijedlogu. Skoro sve aktivnosti današnjeg društva su bazirane na polju psihologije, počevši od jednostavnih prodajnih vještina i marketinških tehnika do masovne hipnoze i utjecaja propagande na ljude. Ponekad nam se može učiniti kako demokratski sistem prepoznaje vrijednost psihološkoga znanja u smislu bolje organizacije i upravljanja vlastitim životom, kao i u cilju postizanja prosperiteta društva. Ali to je samo privid. Učimo djecu misterijama hemije, a samo dvoje od mogućih 500 učenika će iskoristiti to znanje u toku života. Nešto veći broj učenika će u toku života koristiti zakone fizike naučene u školi. Znanja koja učenici stiču iz biologije su možda i jedina najbliža predmetu psihologije, ali se i ta znanja svode na organsku bazu bez uvođenja psihičke komponente. Predmet psihologija ne postoji u osnovnim školama. Ne samo da ne postoji u osnovnim školama, već nije prisutan u većini srednjih škola. Predmet psihologije koji sadrži sve važne faktore koji utiču na svjesnu i nesvjesnu komponentu našeg uma biva zanemaren. Pritom su učenici, u cilju boljeg razumjevanja samih sebe i međuljudskih odnosa, prinuđeni da informacije iz područja psihologije traže u magazinima zabavnog karaktera koji imaju samo djelimičan ili čak nikakav naučni kredibilitet. Pored boljeg razumjevanja vlastitih psihičkih procesa, psihologija kao predmet u školi bi učenike podučavala nekim važnim životnim aspektima kojima ćemo se detaljnije baviti u nastavku.

Šta mislte o tzv savremenoj psihologiji: Moć podsvesti, Najveći trgovac na svetu, Moć pozitivnog mišljenja, Sve se dešava s razlogom, Put kojim se ređe ide... U kojoj meri mogu pomoći ljudima da savladaju svoje strahove, probleme i nedoumice? Ako nemate pozitivno mišljenje o toj literaturi, molim vas predložite onu koja po vama može pomoći ljudima u postizanju duhovnog mira. Sveto Pismo se podrazumeva. Post i Molitva takođe.