Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'postao'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Šta su „ljudske himere“ i kako je Japan postao prva zemlja koja dopušta naučnicima da ih uzgajaju Piše: BBC News na srpskom13. novembra 2019. 20.24 Getty Images Istraživači žele da ubace embrione ljudsko-životinjskih himera u miševe Ljudi su od davnina zamišljali ljudsko-životinjske hibride: Stari Grci su ih zvali „himere“. Himere sada mogu da postanu stvarnost, jer je japanska vlada odobrila naučnicima ne samo da uzgajaju ljudske organe unutar životinjskih embriona, već i da dopuste da se ti embrioni razviju do kraja – što je ključno. Istraživanje vodi Hiromicu Nakauči sa Univerziteta u Tokiju i Stenforda. Tokom postupka, naučnici će ubrizgavati ljudske matične ćelije u modifikovane embrione pacova i miševa kako bi stvorili pankreas. Embrioni će potom biti presađeni u surogat-životinje. Profesor Nakauči namerava da jednog dana dobije životinje sa organima čoveka – krajnji cilj je da ovi organi mogu biti presađivani u ljude. Do nedavno, naučnici u Japanu morali su da uništavaju životinjske embrione u koje su usađene ljudske ćelije posle 14 dana i bilo im je zabranjeno da te embrione gaje u surogat-životinjama. Ali ta ograničenja sada su ukinuta, a istraživači mogu da traže pojedinačne dozvole za istraživačke projekte. Getty Images Etička pitanja Istraživanje profesora Nakaučija nije prvo u ovoj oblasti: on i drugi istraživači već su uzgajali ljudske ćelije u embrionima miša, pacova, svinje, pa čak i ovce. Cilj naučnika jeste da obezbede ljudske organe za transplantaciju, pogotovo one kojih najviše nedostaje – poput pankreasa. Profesor Nakauči je 2017. godine praktično izlečio miša koji je patio od dijabetesa, uzgojivši zdrav mišji pankreas u embrionu pacova, a potom ga presadivši u bolesnog miša. Ali do sada su eksperimenti sa ljudskim ćelijama morali da budu obustavljeni ili zbog pravnih zahteva, ili zato što su probe bile neuspešne. Ovo istraživanje poteže etička pitanja o mogućnosti da ljudske ćelije završe u životinjskom mozgu, potencijalno „humanizujući“ njegovu kogniciju. Ali profesor Nakauči je pristao da izgradi svoj eksperiment tako da „ćelije završe samo u pankreasu“. U julu je panel eksperata u japanskom Ministarstvu za obrazovanje, kulturu, sport, nauku i tehnologiju odobrio njegovo istraživanje pod određenim uslovima i postupcima. Getty Images Veoma mali broj ljudskih ćelija završi u telu životinja, pa zato i ne mogu da dobiju ljudske karakteristike, tvrdi profesor Nakauči ‘Životinje sa ljudskim licem ‘ Tehnika podrazumeva genetsko modifikovanje životinjskih embriona tako da se odstrane geni povezani sa proizvodnjom određenog organa – u ovom slučaju, pankreasa, ali u budućnosti možda čak i jetre i bubrega. Naučnici potom ubrizgaju u životinjski embrion ljudske matične ćelije. A odsada će im biti dopušteno da puste da se embrioni razviju do kraja. Dozvola ministarstva zahteva da eksperimenti profesora Nakaučija budu sprovođeni samo na sitnim životinjama, genetski udaljenim od ljudi, rekao je za BBC Ajako Maesava, direktor bio-etike i bio-bezbednosti pri japanskom ministarstvu. Uz to, tim mora pri svakom stadijumu razvoja da proverava ima li ljudskih ćelija u mozgu fetusa. Provodiće i do dve godine nadgledajući razvoj nakon što su glodari rođeni. Profesor Nakauči je rekao za BBC da će, kada se sva papirologija završi, moći da započne istraživanje u septembru. U eksperimentu sprovedenom na Univerzitetu Stenford u Kaliforniji, profesor Nakauči je prethodno stavio ljudske matične ćelije u oplođena jaja ovaca i embrione presadio u ovcu. Embrioni su uništeni nakon 28 dana razvoja. Sadržali su vrlo malo ljudskih ćelija i nisu razvili nikakve ljudske osobine, rekao je profesor Nakauči za list Asahi Šimbun. „Broj ljudskih ćelija koje su izrasle u telima ovaca bio je izuzetno mali, otprilike jedna na hiljadu ili jedna na desetinu hiljada“, rekao je on. „Na tom nivou, nikad se neće roditi životinja sa ljudskim licem.“ Getty Images Neki naučnici tvrde da su pokušaji da se ljudski organi uzgajaju u genetski udaljenim vrstama besmisleni Genetska distanca Ali uzgojiti ljudske ćelije u sasvim drugoj vrsti nije nimalo lako. Jun Vu, istraživač sa Jugozapadnog medicinskog centra u Dalasu, sa Univerziteta u Teksasu, tvrdi da nema smisla dozvoliti da se razviju ljudsko-životinjski hibridni embrioni uz pomoć evolutivno dalekih vrsta kao što su svinje i ovce. U ovim vrstama, kaže on, ljudske ćelije će biti eliminisane iz domaćina u vrlo ranoj fazi. Prošlog meseca, španski dnevni list El Pai objavio je da španski naučnici tvrde da su stvorili ljudsko-majmunske embrione u laboratoriji u Kini. Istraživanje je predvodio profesor Huan Karlos Izpisua Belmonte, na Institutu Salk za biološke studije u Kaliforniji, koji je prethodno napravio ljudsko-svinjske embrione u laboratoriji. Govoreći za El Pai, naučnici su rekli da će javno biti obelodanjeno više detalja o njihovoj najnovijoj studiji kad rezultati budu objavljeni u prestižnom naučnom časopisu, što će se desiti veoma brzo.
  2. Koliko se puta čulo za ovih 27 godina samo da je JNA reagovala u pravom trenutku Jugoslavija bi bila spasena, odnosno ne baš, možda bi se i raspala, ali ne u krvi i bratoubilačkom ratu kako se zaista dogodilo da su akteri krize bili pohapšeni. Osnovi preduslov za to bio je puč, koji je trebao da se dogodi i koji su visoki oficiri armije trebali da izvedu. Da li je postojala neodlučnost vojnog vrha i da li je oklevanje koštalo JNA gubitka države o kojoj je trebalo da brinu i čija su kičma bili? To su pitanja koja i dan danas nemaju odgovor. Jedino istina je da armija koja je bila uljuljkana u karijerizam i privilegije, kao i osećaj nadmoćnosti i prestiža, postala lak plen modernih političkih predatora od 1990-tih pa do dana današnjeg. Šta bi bilo da je vojska uzela stvar u svoje ruke? Verovatno ništa. Istorija je imala svoj put i čak i da su u tome uspeli, da su uzeli stvar u svoje ruke, veliko je pitanje da li bi išta i ostalo. A da su imali nameru, to jesu, mada o tome preživeli akteri vrlo retko govore čak i posle distance od 27 godina. Jedna od retkih izjava su navodi sada već pokojnog generala Živote Panića, koji je bio načelnik Generalštaba tokom 1992. i 1993. godine. On je, komentarišući mogućnosti izvođenja puča, izjavio da je „u vrhu JNA postojao plan da se izvede vojni udar, ali da pripreme nisu bile nikakve, tako da do njegove realizacije nije moglo ni doći“. Svoju verziju događaja ima i tadašnji savezni sekretar za narodnu odbranu (SSNO) Veljko Kadijević. Kadijević u svojoj knjizi „Kontraudar. Moj pogled na raspad Jugoslavije“ navodi kako su bivši predsednik Predsedništva SFRJ Stipe Mesić i nekadašnji predsednik Savezne vlade Ante Marković nameravali da uz pomoć armije svrgnu Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića. „Mesić je hteo da preko tadašnjeg predsednika Saveznog izvršnog veća Ante Markovića uvuče mene i armiju u svrgavanje Tuđmana, koji je, po njegovom mišljenju, bio apsolutista, i da na čelo Hrvatske postavi sebe. Mislim da ne treba posebno objašnjavati, znajući aktivnosti JNA i moju poziciju, zašto je taj pokušaj Markovića ostao bez rezultata“, piše bivši savezni sekretar za narodnu odbranu tvrdeći da je Marković u maju 1991. u Karađorđevu pokušao da ga ubedi da će, „ako svrgnemo Miloševića i Tuđmana, svi problemi u Jugoslaviji biti rešeni“. Čitava stvar zapravo počinje znatno ranije, tačnije već sredinom 1990. godine kada kontraobaveštajci JNA nailaze na informaciju o nelegalnom naoružavanju Hrvatske. Posle nekoliko meseci napornog rada uspevaju da snime više desetina sati video materijala i audio zapisa na kojima su zabeleženi istupi Martina Špegelja, ministra odbrane Hrvatske, i Josipa Boljkovca, ministra unutrašnjih poslova. Akcija se zvala „Štit“. Film je pušten u javnost 25. januara 1991. godine. Namera je bila da se šokira političko rukovodstvo Hrvatske, da se uvede u strah i paranoju i da se na taj način utiče na njih da promene politiku. Tuđman je bio na sastanku u Palati federacije sa najužim rukovodstvom SFRJ kada je film pušten na TV. Gledali su ga zajedno, dok je u holu njegovo obezbeđenje razmenjivalo mrke poglede sa pripadnicima vojne policije koji su se tu nalazili u broju većem od uobičajenog. Na spratu za trenutak se činilo da je film dao rezultat, Tuđman popušta, govori da te ljude treba procesuirati, zalaže se za redefinisanje federalnog modela i opstanak države… Tenzije padaju. Veljko Kadijević i Blagoje Adžić zadovoljni izlaze sa sastanka, Tuđman odlazi u Zagreb i odmah sutradan menja svoj pogled na događaje od prethodne noći. Stvari se, naravno, nisu odvijale onako kako je vojni vrh želeo, pa se tako 12. marta 1991. godine organizuje sastanak Predsedništva SFRJ u Beogradu. Namera im je bila da Predsedništvo donese odluku o uvođenju vanrednog stanja i da vojska preuzme kontrolu nad zemljom. Svi članovi Predsedništva, njih osam, smešteno je u vojni autobus i odvezeno na komandno mesto pod izgovorom da na takvom mestu imaju sve uslove za rad, mape i sve ostalo što će biti korisno da bi se donela odluka. Držani su u sali u kojoj nije bilo grejanja pa su članovima Predsedništva podeljeni vojni šinjeli. Bio je to još jedan od načina da moćna JNA demonstrira silu. Međutim, iz dva puta nisu uspeli da dobiju potreban broj glasova da donesu odluku o proglašenju vanrednog stanja, a takođe nisu smeli da pohapse članove Predsedništva iako su pojedini to očekivali. Ali takođe, pojedini su očekivali i da dođe do vojnog udara. Npr. Borisav Jović, koji o tome piše u svojim memoarima navodeći da je Kadijević njemu i Slobodanu Miloševiću saopštio da vojska odustaje od koncepta vojnog udara. Razočaranje je bilo obostrano. Da li je postojao plan po kome bi se u jednom trenutku pohapsili svi lideri republika, niko nije mogao da potvrdi sa apsolutnom sigurnošću, mada i oni koji su bili akteri pomenutih događaja veruju da je to zaista tako bilo. Objašnjenja zašto se plan nije realizovao su različita. Mada kao jedina zajednička tačka se ističe neodlučnost vojnog vrha. S proleća 1991. sukobi u Hrvatskoj između Srba i hrvatske policije su eskalirali, najpre “ krvavi Uskrs“ na Plitvicama, a onda i Pakrac gde se JNA našla kao “ tampon zona“ između sukobljenih strana. Maja meseca koji je bio ključni došlo je do okršaja u Borovom Selu kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca posle pokušaja iznenadnog upada u ovo slavonsko selo. Ubrzo kriza je eskalirala do tačke usijanja. Prekretnica, kada su kola otišla nizbrdo zapravo bila je Slovenija, koja 26. juna 1991. proglašava samostalnost, a jednice JNA kreću u akciju koja je planirana u generalštabu JNA. Prema nekim izvorima operaciju su planirali Blagoje Adžić i Milan Ružinovski, Makedonac, general, koji je bio načelnik operativnog sektora. Oni su formirali jedinu od 1.900 -2020 ljudi sastavljenu od jedinica iz pet korpusa koji su pripadali 5. Vojnoj oblasti koja je pokrivala celu Sloveniju, polovinu Hrvatske i deo BiH. Planeri su smatrali da će to biti jedna udobna šetnja, demonstracija sile slična onoj tokom 1980 tih na Kosovu i Metohiji kada su albanski separatisti prekinuli demonstracije, kad su se tenkovi, borbena vozila pešadije i oklopni transporteri pojavili na ulicama. Verovalo se da će tako biti i u Sloveniji, da će vojnici bez ikakvih problema izaći na severnu granicu SFRJ i tamo zaposesti karaule koje nisu bile pod kontrolom vojske, i granične prelaze koji su trebali da budu pod kontrolom savezne uprave carina. Međutim, slovenačka Teritorijalna odbrana TO otpočela je iznenadni otpor. Teritorijalci su prvo oborili helikopter u Ljubljani. Pilot koji je poginuo bio je Slovenac Toni Mrlak. Kolone jedinica koje su se kretale prema zacrtanim granicama nailazili su se na prepreke i otpor. Jedinice vojske koje su krenule u disciplonovanje Slovenije su bile bez logističke podrške, opkoljene na svim karaulama. JNA se suočila sa prvim mrtvima, ranjenima. Čitave jedinice koje su bile male, neobučene, vojnici bez završene osnovne obuke poslati su kao glineni golubovi… Mrtvi, ranjeni i zarobljeni vojnici su se pojavljivali svakodnevno na TV ekranima, uništena tehnika, podignuta bela zastava veoma je deprimirajuće delovala na pripadnike JNA u ostalom delu države. Veliki broj oficira koji su polagali vojnu geografiju znali su da tenkovi na kanalisanim putevima nemaju šta da traže bez podrške pešadije ispred i zaštite iz vazduha. U planinskom ambijentu kakva je Slovenija oklopno-mehanizovane jedinice tada su predstavljale lak plen za laka sredstva za protivoklopnu borbu, kojima je bila naoružana slovenačka TO. Za neuspeh JNA iza pogrešno angažovanje OMJ vojnici su krivili Kadijevića i Broveta. Videvši snimke pogođenih tenkova, ranjenu vojsku i neodlučnost vojnog vrha da Sloveniju bojno sravni sa zemljom, specijalci iz sastava čete Vojne policije za protivteroristička dejstva gardijske motorizovane brigade početkom jula 1991. godine, pripadnici Gardijske brigade traže smenu saveznog sekretara Veljka Kadijevića i planiraju da na to mesto dovedu načelnika Generalštaba, generala Blagoja Adžića. U samoj Gardijskoj brigadi deo oficira i podoficira sa ovom idejom upoznali su komandanta pukovnika Mileta Mrkšića, tadašnjeg komandanta Gardijske brigade. Oficir su od njega tražili da im se priključi u iznošenju zahteva za smenu Kadijevića i Broveta što je on prihvatio i specijalna jedinica je jednog popodneva ušla u krug SSNO-a. Oficir su otišli u kabinet generala Adžića, i tražili su da ih primi da mu prenesu zahteve. Zahtev je bio: smena Kadijevića i Broveta, dolazak Adžića na čelo vojske, upućivanje gardijske brigade u Sloveniju da se oslobode zarobljeni vojnici, udar ratnog vazduhoplovstva po vitalnim vojnim ciljevima u znak odmazde za poginulim vojnicima, izvlačenje JNA sa celokupnom tehnikom na granice buduće Jugoslavije. Inače kasnije se ispostavilo prema rečima samih aktera da je u zahtev sa granicama buduće Jugoslavije u spisak ubacio tada general Vuk Obradović. Prema rečima jednog od aktera koji je prisustvovao sastanku razgovor sa načelnikom GŠ general pukovnikom Blagojem Adžićem nije tekao u tonu koji je planiran jer je u kabinetu bio i Stane Brovet, inače Kadijevićev zamenik. Pre samog razgovora sa generalom Adžićem sa oficirma je razgovarao i Vuk Obradović, kome su oficiri usmeno u razgovoru preneli svoje stavove. General Vuk Obradović je kod generala Adžića prema rečima samog učesnika isto ušao u Adžićev kabinet i preneo zahteve oficira, ali ne u izvornoj verziji, već je to preformulisao u podršku vojnom vrhu da se okonča drama u Sloveniji. Ispalo je da je garda došla da podrži vojni vrh… Adžić je slušao i prihvatio objašnjenje generala Vuka Obradovića o razlogu dolaska oficira garde, ali je odbio da smeni Saveznog sekretara za narodnu odbranu Veljka Kadijevića i zauzme njegovo mesto. Istog dana general Adžić je posetio Gardijsku brigadu i pred prepunom salom oficira izjavio da će JNA adekvatno reagovati po vojnim ciljevima u Sloveniji, što su okupljeni oficiri pozdravili gromoglasnim aplauzom. Međutim od masovnog udara vazduhoplovstva nije bilo ništa, a JNA se pod ponižavajućim uslovima ipak povukla iz Slovenije. Adžić, kojem se verovalo zbog činjenice da je u Drugom svetskom ratu od strane ustaša pobijeno 49 članova porodice, nije ispunio obećanje dato najelitnijoj jedinici tadašnje JNA. Kratkotrajni rat u Sloveniji je bio završen. JNA je potpisivanjem Brionske deklaracije bila primorana da se povuče kako zna i ume iz Slovenije. U to vreme već počinju i prve blokade kasarni u Hrvatskoj, pre svega u Dalmaciji i istočnoj Slavoniji, a jedna od najtežih je bila blokada vukovarske kasarne u kojoj se nalazila mala jedinca 14. pontonirski bataljon koji sa svim pomoćnim jedinicama nije imao više od 400-500 vojnika i oficira JNA. U istočnoj Slavoniji već se nalazio veliki broj jednica JNA iz 12. Novosaskog korpusa. Garadijska brigada je već polovinom septembra završila mobilizaciju i znala je da ide u Vukovar na zadatak da deblokira kasarnu. Negde u to vreme desilo se raketiranje kolone artiljerijskog diviziona sa haubicama “ NORA“ kod Tovarnika od strane našeg ratnog vazduhoplovstva. Prema podacima kojima su raspolagali oficiri Gardijske brigade, pilot je u dva, tri navrata nadletao kolonu i tražio pozitivnu identifkaciju cilja od strane Operativnog centra 1. Armije, pri čemu je obavestio OC da kolona ide iz pravca Šida ka Vukovaru. Iz Operativnog centra 1. Armije su to deklarisali kao da se radi o hrvatskim snagama koje su se obukle u uniforme JNA i načelnik štaba Prve armije general Silić izdao je naređenje da se raketira kolona. Prilikom raketiranja kolone divizion je gotovo uništen, a komandant diviziona po činu major je smrtno stradao. U javnosti su kolale i priče da general Anton Tus inače bivši komandant RV i PVO koji je već stupio u Zbor narodne garde i kako su tvrdili odneo operatine planove i organizacijsku strukturu RV i PVO i pri tome svečano ispraćen u Zagreb. Inače svi ti događaji, raketiranje, preletanje, stavljalo se na teret njegovom zameniku generalu Zvonku Jurjeviću kao aktivnom komandantu vazduhoplovstva. Takođe su dobijali informacije da avioni RV i PVO kojim su pilotirali Hrvati bacaju bombe u Dunav, i da se dešavalo da tuku po jedinicama JNA koje su uveliko dejstovale u okolini Vukovara. Sve ovo uticalo je ponovo na oficire Gardijske brigade da se pokrenu i da pokušaju da izvrše puč i spasu što se spasiti može. Početak drugog puča Tog 27. septembra 1991. komandant brigade pukovnik Mile Mrkšić saopštava manjem broju oficira da je donesena odluka da se smeni Kadijević, Brovet, Spirkovski, Silić i Jurjević, i da će oni to uraditi. Za akciju su angažovane dve čete Vojne policije sa oklopnim vozilima BOV M86. Jedna grupa specijalaca upućena je u zgrade SSNO po Kadijevića i Broveta, a jedna četa Vojne policije sa oklopnim transporterima za Spirkovskog i Silića, i generala Jurjevića. Kapetan I klase Šušić i kapetana Božić, koji su bili sa dve čete vojne policije oklopnih transportera u kasarni na Dedinju dobili su naređenje da se spreme za taj zadatak. I to tako da Šušić sa jednom četom bude u pripravnosti i zauzme komandu Prve armije, a da Božić sa drugom četom zauzme komandu ratnog vazduhoplovstva i dovede generala Jurjevića. Kapetan Bećirović koji je bio pomoćnik za službe Vojne policije komandovao je rezervom u kojoj je u tom trenutku bila i jedna četa vojne policije i saobraćajna četa i oni su bili smešteni u kasarni na Dedinju. Tog 27. septembra oko 22 časa uveče četa specijalaca munjevito je zauzela sve izlaze iz SSNO. Kadijević je u to vreme bio u kabinetu. Pukovnik Mrkšić se uputio kod njega. Mrkšić je odbio pratnju specijalaca i sam je otišao u kabinet. E sad, tu počinju spekulacije i misterija celog događaja. U istom danu pukla je vest da se i na VMA bune protiv Kadijevića, Broveta. Šuškalo se, ali pripadnici Gardijske brigade nisu ima imali ta saznanja. Takođe pričalo se da ima određenih pobuna i u samoj komandi RV i PVO. Postojala je predpostavka i da je komanda Garde koordinirala sa nekim iz komande RV i PVO, jer bi bilo apsurdno da se upute transporteri, a da ih tamo sačeka vojna policija RV i da dođe do međusobnog okršaja. Bilo je priča da su digli delove 63. padobranske brigade da brane komandu ratnog vazduhoplovstva. Sa dva vojnička voda čete VP za protivteroristička dejstva, preuzete su sve prijavnice i stražarska mesta oko zgrade Generalštaba i SSNO. To obezbeđenje je vršio bataljon za obezebeđenje iz sastava Garde kojim je komandovao kapetan I klase Andrijevski Vlado. Predaja obezbeđenja je urađena veoma brzo i bez ikakvih sukoba. Saveznog sekretara je obezbeđivalo jedno odeljenje podoficira iz sastava Prvog voda čete voda Vojne policije za protivteroristička dejstva. Veći deo njih nije bio u zgradi SSNO već kod kuće. Mrkšić odlazi u kabinet Kadijevića, kratko se zadržava i vraća i pita: Je l’ ne odustajemo? Odgovorili su: Ne odustajemo. Dva, tri puta je išao gore u kabinet i vraćao se… U jednom momentu Mrkiš dolazi iz kabineta i kaže: uspećemo, i VMA se pobunila i na našoj je strani. Nastalo je oduševljenje. U jednom trenutku Mrkšić se vraća iz kabineta Kadijevića i kaže: Pogrešili smo. Oni su patriote. Oni su Jugosloveni, izdala nas je Srbija i Milošević. Daje se signal „sunce“ i jedinica se vraća u kasarnu. Za pojedince je usledio šok. Među specijalce su pre povratka došli general major Aca Vasiljević, i pukovnik Vuleta Vuletić i počeli su da ubeđuju vodnike da odustanu od puča. To je bila jedna opšta zbrka. U međuvremenu dolaze podoficir koji su čuvali Kadijevića i staju na stranu pučista. Neki od učesnika u puču su tokom razgovora sa generalom Vasiljevićem su videli da nešto tu nije u redu i čudili se zašto je načelnik bezbednosti protiv toga što specijalci žele da spase Jugoslaviju. To je bila dilema koju nisu uspeli da razreše. Tada je jedan stariji vodnik rekao: Daj da ih pobijemo i završimo posao. Jedan od oficira pitao ga je : “ Ko će na čelo vojske. Nije ovo Afrika u kojoj narednici vrše državni vojni puč. Napašće nas sutra tenkovi, znaš šta je bilo u Rusiji, kazaće da je grupa antijugoslovenskih ili prohrvatski usmerenih oficira pokušala puč, a tenkovi su to sprečili, Ili ćemo celog života biti izdajnici ili ćemo izgubiti glavu“. Akteri neuspelog puča posle ovog razgovora preko motorole izdaju naređenje podčinjeima da postupe po signalu “ sunce“. Pučisti zajedno sa vojnicima odlaze iz centra Beograda, blokada SSNO je prekinuta, a četa Vojne policije za protivteroristička dejstva se vraća u kasarnu na Dedinje. Pukovnik Mrkšić je po povratku u kasarnu naredio da se okupe starešine iz čete za protivteroristička dejstva i ponovio: „Mi smo tu pogrešili, oni su patriote i Jugosloveni“, nije bilo ništa tu da se pita. Mi idemo u Vukovar da deblokiramo kasarnu i vraćamo se najkasnije za sedam dana. To je bilo 28. ujutro, a 30. septembra jedinica je krenula put Vukovara. Tog 28. septembra Kadijević je posle odlaska pučista zatražio hitan sastanak, sa delom predsedništva SFRJ. Sastanku su osim Kadijevića prisustvovali: Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Borisav Jović, Branko Kostić i general Blagoje Adžić. Na tom sastanku Kadijević je izneo ocenu situacije na ratištu. Kadijević se osvrnuo i na stanje u samoj vojsci i na propali puč: Kako je u svojoj knjizi “ Poslednji dani SFRJ“ član predsedništva SFRJ Borisav Jović naveo Kadijević je rekao: “ Da postoji organizovani rad na razbijanju vojske i da je sada najaktivniji udar od strane srpskih opozicionih snaga. Kadijević je naveo da je upad u SSNO bio treći pokušaj puča za tri dana. Prvi je bio prema njegovim navodima u komandi JRV; drugi na VMA i treći u Gardijskoj brigadi. Na sastanku je takođe razmatran loš odziv na mobilizaciju rezervista, a odlučeno je i da svi oni koji su učestvovali u puču budu momentalno poslati u Vukovar. General armije Veljko Kadijević je tek januara 1992. podneo ostavku na mesto sekretara za narodnu odbranu, a na njegovo mesto došao je general pukovnik Blagoje Adžić koji je smenjen u čistki 42 generala JNA maja 1992. Zaključak Uvučena u prljavi obaveštajno-politički rat, JNA se nije snašla. Nakon operacija u Vukovaru i Hrvatskoj koje su bile potpuno, sa vojnog stanovišta, nerazumne, uz privremena povlačenja u BiH, na kraju se svela na teritoriju Srbije i Crne Gore i ubrzo je 1992. godine prestala da postoji kao takva. Neki od aktera puča s ove ili s one strane su unapređeni, neki su ubrzo isterani iz službe i marginalizovani. Istina se nikada nije saznala, a mitovi su se na takvo tle lako primali. Puč u kojem je JNA trebala da pohapsi političare i spase državu postao je urbana legenda iako su činjenice govorile drugačije a reči pravih aktera ostajale su van domašaja javnosti. Prava istina je da taj puč osim entuzijazma nekolicine i ambicije još nekolicine nije imao drugih aspiracija. Neki su bili spremni da poginu za ideale, a drugi opet da trguju za unapređenja, činove i sve što s tim ide. Ali ipak poražavajuće u celoj ovoj stvari je to što je CIA još 1988. godine u svom izveštaju o mogućnostima vojnog udara imala informacije da je to nemoguće izvesti upravo zbog ambicije vojnog rukovodstva da paktira sa političkim elitama. Jednostavno, nisu imali šanse. Andrej MLAKAR https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2018/10/24/jna-i-svi-njeni-pucevi-koji-su-trebali-da-se-dese-a-nisu-kako-je-vojni-udar-protiv-vrha-vojske-postao-udar-podrske/
  3. Simbolično, prvi put smo razgovarali telefonom 7. januara ove godine. On je bio u Australiji, a ja u Srbiji. Kod mene je, zbog vremenske razlike, još uvek bilo Badnje veče i zima, a kod njega letnje vrelo jutro, a veliki praznik uveliko stigao. Čestitao sam mu Božić. Tek kad se zahvalio, shvatio sam da sam Sretena Božića (86), u svetu poznatijem po imenu B. Vongar, pozvao baš na sveti dan, čiji je naziv u stvari njegovo prezime, a koje na lošem srpskom u kombinaciji sa imenom može da zvuči kao „Srećan Božić“. Kasnije sam čuo da je jedna australijska novinarka, saznavši da je on poreklom iz Srbije, a ne iz plemena australijskih domorodaca Aboridžina, u vreme kada je devedesetih poredio Srbe u bivšoj Jugoslaviji sa onim što su australijske vlasti učinile Aboridžinima, želeći da ga diskredituje pokušala da predstavi njegovo ime kao pseudonim – Merry Christmas (Srećan Božić). Da bih bio siguran da će prihvatiti razgovor, po uspostavljanju veze odmah sam rekao odakle zovem –iz njegove i moje, Gornje Trešnjevice, zabukuljskog sela udaljenog 15 kilometara od Aranđelovca i 20 kilometara od Topole, u kojem je Sreten Božić rođen 1932. godine. Te dve reči su izgleda bile svojevrsna lozinka, koja mi je omogućila da sa ovim neverovatnim čovekom razgovaram skoro sat vremena. Dugo me je ispitivao. Gde se nalazi kuća moje porodice, kako su zvali mog dedu, koliko sam daleko od crkve, da li sam čuo za čuvene Čumiće iz Trešnjevice, po kojima je nazvano Čumićevo sokače u Beogradu, da li poznajem čuvenog pukovnika poreklom iz Trešnjevice… Božić je govorio na tečnom srpskom jeziku, sa šumadijskim akcentom, iako u zemlji u kojoj je rođen nije bio od 1982. godine. To je ujedno bila njegova jedina poseta posle napuštanja tadašnje Jugoslavije i odlaska u beli svet. Krajem pedesetih pisao je na srpskom jeziku, radio kao novinar u više gradova, da bi silom prilika ostavio sve i nastavio karijeru u Francuskoj. Tamo je sarađivao i družio se sa Žan Pol Sartrom i Simon de Bovoar i pisao za njihov politički, književni i filozofski časopis Les temps modernes. Po dolasku na peti kontinent, gde je stigao da radi na građevini, krenuo je kroz pustinju na jednoj kamili, ostao bez hrane i vode i bio na ivici smrti. Utonuo je u san, a sledeće čega se setio bio je susret sa jednim Aboridžinom i kasnije sa njegovim sunarodnicima. Vongarova poznata rečenica posle „oživljenja“ je: „Niko mi nije rekao da je Sveti Petar crn“. Aboridžini su ga nazvali „glasnikom iz drugog sveta“. Sreten Božić tada se ponovo rodio u pustinji Tanami kao B. Vongar, a kulturu Aboridžina posle decenija borbe spasio od zaborava. Pod tim imenom je pisao knjige, bavio se temom domorodačkog stanovništva Australije, jedinim narodom na svetu koji je preživeo dve nuklearne katastrofe: prvi put kad su tragači za rudama uranijuma potpuno uništili njihovu otadžbinu, a drugi put tokom tragičnih nuklearnih proba od strane belih ljudi, odnosno britanske imperije, pedesetih godina. Vongar je prvi belac koji je deset godina živeo sa Aboridžinima. Ušao je u srž njihove kulture i bio je oženjen Aboridžinkom Đunalom koja ga je naučila kako da živi u skladu sa prirodom. Imali su dva sina, ali su oni sa majkom preminuli pod nerazjašnjenim okolnostima, najverovatnije od trovanja vodom. Kada je shvatio da žene i dece više nema, vodeći se verom Aboridžina da se duše umrlih sele u dingoe, pustinjske pse koji sami prilaze ljudima, počeo je da živi sa njima na imanju nedaleko od Melburna, koje je planirao za svoju porodicu. Tu i danas stanuje. Iz drugog braka dobio je sina, supruga je preminula 2004. godine. On je jedini pisac na svetu koji je postavio pitanje nuklearnog holokausta, odnosno pomenutih atomskih proba na severu zemlje, posle kojih su uništena mesta na kojima su Aboridžini živeli hiljadama godina. Jedini je imao hrabrosti da samostalno stane, svojim perom i znanjem ispred britanske imperije i njenih kolonijalnih interesa. Zbog toga su mu izložbe često bile zabranjivane, imao je problema sa izdavanjem knjiga, čak u jednom trenutku nije mogao slobodno da se kreće celom teritorijom Australije. Progonjen je i skrajnut kao pisac, ali je s druge strane dobijao najveće australijske i američke nagrade za književnost. Njegove knjige su prodate u milionskim tiražima i prevedene na petnaestak jezika. Sa Božićem sam se, želeći da proverim da li će mi poslati odgovore na pitanja za Priče sa dušom,ponovo čuo, takođe sasvim slučajno na veliki praznik, Bogojavljenje, 19. januara 2018. U toku telefonskog razgovora jedina tema koje smo se dotakli, ponovo je bila Gornja Trešnjevica. I ovaj tekst je, nekoliko meseci kasnije, nastao u tom selu. Postavljao je pitanja. Pitao me je koliko ljudi danas živi u njegovom selu, da li ima dece u školi, kakva je ova zima, da li je udario jak minus… Prisetio se kako je Trešnjevica bila puna meštana u vreme kada je iz nje otišao, kao i 1982. kada se jedini put vratio da poseti svoju majku. To je bio njihov poslednji susret. Našalio se kada je rekao zbog čega ne može ponovo da dođe u Srbiju. „Verovatno bih umro kad bih video kako je Trešnjevica opustela i kako se broj ljudi desetostruko umanjio“. Pitao me je ko je bio moj deda i odakle mi je baba. Sa neverovatnom preciznošću je znao da kaže gde je čija kuća i kuda tačno prolazi put. Kao da je ispred sebe imao mapu sela, odnosno slike svih predela. Odrastao je u seoskoj porodici i kao dete je često slušao legende, priče, narodne pesme i umotvorine. U njegovoj kući se oduvek cenila pismenost, a porodična osobenost bila epski razuđena, pa su se čuvenoj seoskoj vodenici sastajali, čitali knjige i pričali o junacima. Posebnu pažnju Sreten pridaje vilama, pa ih u jednoj od svojih knjiga spominje u priči sa poznatom vodeničarkom Canom iz Gornje Trešnjevice koja je, kako kažu, imala posebne moći. Vilama je i nazivao žene koje su tokom Prvog svetskog rata došle iz Engleske, Australije i Kanade da se kao dobrovoljci brinu o srpskim vojnicima. Otac mu je pričao o jednoj čudesnoj zemlji iz koje su doletele i u kojoj nije nikad nije bilo ratova. Inspirisan tim pričama, maštao je da jednog dana ode u Australiju, da nađe zemlju punu vila, zemlju bez ratova i ljudske zlobe. Bežeći od nesreće u koju je zapala njegova porodica i država u kojoj je živeo, Sreten upada u australijski pakao i u brojne probleme koje je imao sa tamošnjim vlastima. Zvaničan intervju ipak nismo uradili, jer mi je više puta ponavljao da je star za to, da je čovek u godinama i da retko koristi računar. Kad smo se zimus čuli, u Australiji su buktali požari i bilo je previše vruće, pa je i to bio jedan od razloga za naše neformalne razgovore telefonom. U Gornjoj Trešnjevici se zna za Vongara, ali, doduše, retko ko ima pravu informaciju o tome šta je ovaj čovek napravio za čovečanstvo. Još kao dečak, dok sam provodio raspuste u selu, upamtio sam priče o tome da je jedan čovek otišao u Australiju, da živi u plemenu sa crncima i da su mu psi najbolji prijatelji. Skoro da među meštanima Gornje Trešnjevice nije poznato koliko je knjiga napisao i koja je njihova vrednost na svetskom nivou. – U Trešnjevici su mi pupak i duša. Još uvek sanjam stado stoke koje sam pazio u brdima. Svaku ovcu i goveče znao sam po imenu – dolazili su da ližu so sa mog dlana. Još uvek to rade u mom snu gotovo svake noći. To me i motiviše da pišem – izjavio je Vongar svojevremeno u jednom intervjuu. Po rečima profesora dr Aleksandra Petrovića, urednika izabranih Vongarovih dela u izdavačkoj kući Jasen, B. Vongar, odnosno Sreten Božić je onakav pisac kakav pisac treba da bude: sam protiv svih, sam protiv cele kulture, sam protiv cele civilizacije. Dolazeći u Australiju samo sa jednim papirom, bez dinara u džepu, na kojem je pisalo „Ovaj čovek za sebe tvrdi da se zove Sreten Božić“ koji mu je izdala francuska policija potpuno je prevazišao ravan jednog radnika koji se bori za preživljavanje. On je počeo da se bori za nov život jednog naroda koji se nalazio pred uništenjem. Uspeo je da spase od zaborava kulturu koja ima najduži kontinuitet na našoj planeti, kulturu Aboridžina dugu 50.000 godina. Knjige B. Vongara, među kojima prvo preporučujem autobiografsku Dingovo leglo, naručite u izdavačkoj kući Jasen na ovom LINKU, a emisiju o ovom izuzetnom čoveku, čiji delovi su korišćeni u ovom tekstu pogledajte OVDE. Tekst: Nenad Blagojević www.pricesadusom.com (Tekst je autorsko delo) http://pricesadusom.com/filmska-prica-od-sumadije-do-australije-kako-je-sreten-iz-gornje-tresnjevice-postao-vongar-prvi-belac-u-plemenu-aboridzina/ Fotografije: arhiva izdavačke kuće Jasen, Nenad Blagojević (fotografije Gornje Trešnjevice)
  4. Zbog lekova protiv bolova sam postao gej: Sada sam srećan i otvoren (FOTO) On je raskinuo šestomesečnu vezu sa devojkom i okrenuo se muškarcima Foto: Tanjug/AP Mladi Britanac tvrdi da je postao homoseksualac nakon što je popio lekove protiv bolova. Nakon preloma noge u nesreći u kartingu, počeo je da pije lekove, zbog kojih je, kako je istakao, promenio seksualnu orijentaciju. http://www.telegraf.rs/zanimljivosti/svastara/2951482-zbog-lekova-protiv-bolova-sam-postao-gej-sada-sam-srecan-i-otvoren-foto Nezaposleni Skot Purdi (23) je bio heteroseksualac i uživao je u druženju sa ženama, pre nego što je počeo da uzima tablete Pregabalin, poznate i pod nazivom Lirica. Gej iz Srbije živi već 4 godine u Hrvatskoj i u braku je sa Zagrepčaninom: Obožavam ovu zemlju, ovde nemam nikakav problem (FOTO) Skot je rekao da je ubrzo izgubio interesovanje za žene, pa je čak i raskinuo sa svojom tadašnjom devojkom sa kojom je bio šest meseci u vezi, piše Dejli mejl. - Primetio sam da mi je libido pao i da mi treba muška pažnja. S devojkom sam bio u vezi šest meseci i nikad me nisu privlačili muškarci, ali nakon uzimanja Pregabalina više mi nije bila fizički privlačna. Rekao sam joj da ne znam šta mi se događa, da mi se sviđaju muškarci i da ne možemo više da budemo zajedno - rekao je Skot i dodao kako je devojka ''relativno dobro podnela raskid''. Pregabalin je lek koji se uzima za epilepsiju, bolove povezane s mozgom i često se javljaju nuspojave koje uključuju i gubitak libida. Ovaj lek prepisao mu je doktor nakon nesreće u kartingu, a Skot je želeo da svi znaju šta se njemu desilo kada ih je popio. Britanac je nastavio da pije lekove jer ga čine srećnim Foto: pixabay.com - Trebalo mi je neko vreme da shvatim šta se dešava. Prestao sam da uzimam lekove nekoliko nedelja i želja za muškarcima je nestala - ispričao je on. Međutim, Skot je ponovo počeo da ih pije jer ga čine srećnim. - Lekovi me čine srećnim i otvorenim. Pregabalin se koristi i za kontrolu paranoje i anksioznosti, zbog čega sada ne marim šta ljudi misle i govore o meni - rekao je Skot. Prema njegovim rečima, uskoro treba da se vidi sa muškarcem koji živi u Londonu i veoma je uzbuđen zbog toga. - Nisam ljut jer sam sada konačno shvatio ko sam i šta želim - zaključio je on.
  5. Popularnost avokada je sve veća. Koje su to različite vrste avokada, koja je njegova nutritivna vrednost i za šta je blagotvoran? Saznajte u nastavku teksta. Foto: PIxabay/Stevepb Avokado ili Persea Americana je plod koji pripada porodici Lauraceae; grupa koja uključuje i članove kao što su cimet i lovor. Njegova popularnost je opravdana njegovom bogatom, kremastom teksturom, blagog ukusa. Postoji desetine različitih vrsta avokada u rasponu veličine, boje i teksture. Svi rastu u tropskim podnebljima. Plod avokada se koristi za spremanje umaka, namaza, ali i za pravljenje ukusnih deserata. Različiti tipovi Avokado Hass i Fuerte su dve glavne sorte koje se prodaju širom sveta. Hass avokado dolazi iz Gvatemale i ima tamno ljubičasto/smeđu, hrapavu i deblju kožu. Hass avokado imaovalan oblik. Nasuprot tome, Fuerte avocado je iz Meksika i ima tanku, glatku, svetliju zelenu kožu.Sadrži manje ulja, što ga čini manje kremastim. Nutritivne vrednosti Avokado je odličan izvor monozasićenih masti i vitamina E. Međutim, avokado ima visok nivo kalorija, zbog visokog sadržaja masti, pa oni koji vode računa o unosu kalorija u svoj organizam, treba da ograniče unos avokada do dva nedeljno. Avokado je bogat vlaknima, znatno više nego neko drugo voće i povrće i sadrži niz korisnih minerala kao što su gvožđe, bakar i kalijum. Takođe predstavlja dobar izvor vitamina B. 100 g avokada sadrži oko 19 g masti, od kojih su 12 g mononezasićene masti, a samo 4 g zasićenih masti. Zdravstveni benefiti Smernice oko vrsta masti koje trebamo konzumirati kako bismo bili zdravi, uvek se menjaju. Trenutno se preporučuje da izaberemo nezasićene masti, kao što su mononezasićene masti (baš one koje se nalazi u avokadu), jer su navodno bolje za zdravlje srca nego zasićene masti. Istraživanja sugerišu da mononezasićena mast pomaže u zaštiti od bolesti srca i smanjuje krvni pritisak. Ulja dobijena iz avokada uključuju oleinsku kiselinu i linolnu kiselinu i stoga se preporučuju kao deo uravnotežene ishrane, kako bi se sprečio visok holesterol. Nema sumnje da je sadržaj kalorija u avokadu veći od ostalih voća i povrća. Jedna mala studija je pokazala da sadržaj masti u avokadu može dovesti do osećaja sitosti, što može pomoći u regulisanju apetita. Međutim, kako je istraživanje razvijeno, avokado je pohvaljen kao dobar primer zdrave namirnice. Osim pogodnosti navedenih gore, avokado je bogat izvor antioksidantnog vitamina E i karotena za koje se smatra da su sjani za zdravlje očiju. Kako odabrati avokado i kako ga čuvati Avokado se najbolje jede kada je savršeno zreo. Da biste to postigli, ostavite ga na sobnoj temperaturi do nedelju dana. Nežno ih pipnite s vremena na vreme. Kad je zreo, avokado bi trebao da bude mekan pod pritiskom prstiju. Avokado se ne sme stavljati u frižider dok ne budu zreo. Jednom kada ga otvorite, i ne iskoristite ga celog, ostatak možete da prelijete limunovim sokom, kako biste ga zaštitili od tamnjenja.
  6. Saznaćemo u filmu Miroslava Lekića, po scenariju Milovana Vitezovića! "Večernje novosti" prenose da je u toku snimanje filma "Princ Rastko srpski", i da je u pitanju "težak i komplikovan" projekat. Naslovna rola poverena je studentu treće godine glume Filipu Hajdukoviću, koji je odabran na kastingu među čak 80 glumaca koji su želeli ovu ulogu. Film će pratiti odrastanje, učenje i život Rastka Nemanjića, sve do odlaska u manastir sa 17 godina. Ostale role tumače Žarko Laušević, Nataša Ninković, Miloš Timotojević, Sloboda Mićalović, Dragan Petrović Pele, Nina Janković… Producent Zoran Janković rekao je za "Novosti" da su prvi kadrovi već snimljeni na Fruškoj gori i u Deliblatskoj peščari, a da će snimanje biti nastavljeno u avgustu na raznim lokacijama. U planu je da film premijerno bude prikazan krajem ove, ili početkom sledeće godine. Reč je o priči o odrastanju princa koji je na kraju postao monah, o njegovom dotadašnjem životu, mladosti. Scenarista Vitezović bavio se ovom temom više od 30 godina, odlikovan je Ordenom Svetog Save zbog obrade njegovog života, a prošle godine dobili smo i blagoslov patrijarha Irineja za snimanje filma," rekao je Janković.
×
×
  • Креирај ново...