Претражи Живе Речи Утехе

Dragi papa Franjo, ne prestaju mi dobacivati šale i pošalice zbog mog ”nastupa” u emisiji Hrvatske televizije ”Miljunaš”. Naime, ljudi koji sastavljaju pitanja za taj kviz odlučili su povezati vas i mene u pitanju koje je glasilo: ”Kojem je našem novinaru Jorge Mario Bergoglio bio profesor na studiju?” Natjecateljica nije bila sigurna, pa je u pitanju za 32.000HRK odustala i otišla doma sa 16.000 HRK. To da ljudi bez osobita znanja dignu par/nekoliko plaća bez puno muke se, siguran sam, ne događa samo u Hrvatskoj nego i u Vatikanu. Čitam, naime, da je opet frka s financijama u vašoj državi te da vam se upalilo crveno svjetlo i zvoni vam na uzbunu. Držim vam fige. Poštovani papa Franjo, molim vas da hrvatskom narodu, cijelom našem društvu te posebice hrvatskim biskupima uputite izravnu poruku koja jasno ističe kako su mir, snošljivost i ljubav prema bližnjem temeljne vrijednosti na kojima počiva kršćanstvo. I da valja poštivati našu kulturu i naše i srpsko pismo – ćirilicu! Nešto drugo me sada muči, a zbog čega vam pišem ovo pismo. Poštovani papa Franjo, ovim vam se pismom, preko mene kao svojevrsnog glasnogovornika, obraća velik broj građanskih inicijativa i organizacija iz svih dijelova Hrvatske koje se ustrajno zalažu za poštivanje prava svakog čovjeka i svake društvene skupine, za pravedan razvoj zajednice i društva, suzbijanje siromaštva i netrpeljivosti te iscjeljenje rana nastalih u ratu i tijekom poraća. Pišem vam povodom recentnih događaja vezanih uz grad Vukovar u kojem su ljudi doživjeli teška stradanja tijekom Domovinskog rata. Proces pomirenja u Hrvatskoj, o kojem je u više navrata, a osobito nadahnuto govorio papa Ivan Pavao II. prije 25 godina u Zagrebu (govor, na zagrebačkom hipodromu, kojem se hrvatski biskupi baš ne vraćaju koliko bi trebali i mogli), opterećen je brojnim preprekama – teretom ratnih događanja, vječno tinjajućim nacionalizmima na obje strane, dnevnopolitičkim obračunima. Međutim, svemu usprkos, postupno su stišavane tenzije, pa je bilježen stalni napredak u odnosima hrvatskog i srpskog naroda koji je omogućavao suživot bez većih incidenata. Ali sada je čitav proces dramatično zaustavljen. I tako već duže vrijeme. Vlada je, naime, bila počela u Vukovaru postavljati ploče na dva pisma – latinici i ćirilici (oba su pisma i hrvatska i srpska). Pravo na korištenje vlastitog jezika i pisma u Republici Hrvatskoj uređeno je ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i predstavlja jednu od najviših vrednota. Međutim, postavljanjem dvopismenih natpisa na zgrade ustanova pokrenut je lanac sukoba i incidenata u čijoj je osnovi međuetnička netrpeljivost. Nasilno razbijanje dvopismenih ploča u Vukovaru, prosvjedi protiv njihova postavljanja, sukobi između prosvjednika i policije, ali ponajviše govor mržnje prema pripadnicima srpske nacionalnosti (za njih se kaže da su svi zločinci i da je ćirilica, koje je isto njihovo pismo, simbol ”agresije na Vukovar”), nasilno su prekinuli mukotrpan proces pomirenja i vratili ga desetljeće unatrag. Proces pomirenja u Hrvatskoj, o kojem je u više navrata, a osobito nadahnuto govorio papa Ivan Pavao II. prije 25 godina u Zagrebu (govor, na zagrebačkom hipodromu, kojem se hrvatski biskupi baš ne vraćaju koliko bi trebali i mogli), opterećen je brojnim preprekama – teretom ratnih događanja, vječno tinjajućim nacionalizmima na obje strane, dnevnopolitičkim obračunima Mislili smo da se to neće dogoditi, ne nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju kada je pokazala da želi poštivati elementarne civilizacijske norme. Nacionalistički diskurs netrpeljivosti i netolerancije ove je godine opet preplavio javni prostor i počeo se širiti Hrvatskom: od Dubrovnika, preko Splita sve do Zagreba, a zatim prema istoku sve do Vukovara. Naša je zemlja išarana pronacistiškim parolama (domaća inačica nacizma se u Hrvatskoj u doba Drugog svjetskog rata nazivala ustaštvo), pa su opet osvanuli grafiti ”Srbe na vrbe” (što znači da Srbe valja vješati!), ”Srbe u Jasenovac” (Jasenovac je bio najveći logor smrti u doba toga rata, kojim su upravljale isključivo ustaške vlasti marionetske države koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska), u Splitu je podmetnuta eksplozivna naprava u prostorije Srpskog narodnog vijeća, razbijen je auto zamjenika predsjednika Srpskog narodnog vijeća, razbijena je ploča i prozori konzulata Republike Srbije u Rijeci, u tom gradu je ljetos batinama ubijen i srpski političar, bande su upale u kafiće u kojima su pripadnici srpske manjine gledali nogometnu utakmicu i napale ih… Vama pišem jer me posebno zabrinjava stav vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića i nekolicine biskupa, koji su se javno izjasnili protiv dvojezičnosti u Vukovaru koristeći pritom u svojim javnim obraćanjima sintagme čije značenje nimalo ne pridonosi miru i pomirenju, već vodi produbljivanju sukoba. Osim toga, nažalost, samo rijetki u katoličkim redovima pozivaju na mir i suživot. Tako je još u travnju 2013. (vi ste tada već bili rimski biskup), predvodeći misno slavlje u crkvi sv. Filipa i Jakova, kardinal Bozanić rekao kako su došli u Vukovar osnažiti se u vjeri jer je Vukovar posebno mjesto zahvalnosti na kome Bogu zahvaljujemo za dar vjere. Aludirajući potom na pokušaj uvođenja ćirilićnog pisma u službenu uporabu u Vukovaru, kardinal je rekao ”kako je pitanje jednoga pisma sažetak mnogih pitanja na koja odgovori nisu dani” i nastavio: ”U Vukovaru nisu na prvome mjestu oni koji su razarali, nego oni koji su čuvali i gradili”. Potpuno je jasno da je pritom kardinal mislio na Hrvate kao čuvare i branitelje Vukovara, a na Srbe, nametnuvši svim Srbima kolektivnu krivnju (koju naša Crkva ne prihvaća), kao razarače. Nacionalistički diskurs netrpeljivosti i netolerancije ove je godine opet preplavio javni prostor i počeo se širiti Hrvatskom: od Dubrovnika, preko Splita sve do Zagreba, a zatim prema istoku sve do Vukovara Umjesto poziva da se počinitelji zločina privedu pravdi, ali da se ne osuđuje čitav narod, ova izjava ukazivala je i bila od mnogih protumačena kao odobravanje razvrstavanja građana na one prvog i drugog reda. Usprkos činjenici da je ostvarivanje ustavnog prava srpske nacionalne manjine u Vukovaru izazvalo nasilje i val govora mržnje, kardinal Bozanić je u svojoj homiliji na svečanom euharistijskom slavlju prigodom 282. zavjetnog hodočašća vjernikâ grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije Majci Božjoj Bistričkoj u Mariji Bistrici umjesto poruke mira izgovorio: ”Kao vjernik i biskup danas ne mogu prešutjeti pokušaj da se obescijeni simbole slobode i da se hrvatska vukovarska rana otvara na križu bešćutnosti političara. Postavlja se pitanje komu to sada u Hrvatskoj treba i za čije se to dobro čini?” Sisački biskup Vlado Košić, koji se javno zalaže za uvođenje pronacističkog (ustaškog) pozdrava ”Za dom, spremni” u redovnu uporabu u hrvatskim oružanim snagama, dodatno je radikalizirao stav vrha ove pokrajinske Crkve davši podršku tzv. Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara i izjavom kako je: ”Vlast protunarodna. Ona, naime, ide direktno protiv našeg, hrvatskog naroda, gazi ga i ne poštuje nikakve primjedbe niti opravdane zahtjeve. Svakako, ako postoji i mala opravdana sumnja da podaci o trećini građana grada Vukovara kao pripadnicima srpske manjine nisu točni, nije se smjelo ići s tim”. Nije nikakvo čudo da onda gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na sjednici Gradskog poglavarstva baci na pod statut Grada Vukovara tiskan na našem ćirilićnom pismu izgovarajući grozote o našim susjedima Srbima. Mogao bih navesti još niz primjera iz kojih je vidljivo da vrh Katoličke crkve i mnogi političari ne čuju riječi koje vi upućujete svijetu, a koje diraju srca i umove milijuna ljudi na čitavom planetu. Usrdno vas molim, kažite nešto u korist mira i pravde u našoj Hrvatskoj! U Hrvatskoj znamo za vaše poruke mira i ljubavi prema svim živim bićima zahvaljujući medijima i ljudima koji pomno prate vaše riječi i djela, a ne ljudima koji bi i riječju i djelom trebali pokazivati da poštuju svoga poglavara. To me žalosti, brine i navodi na pisanje. Obraćam vam se jer takvim stavovima vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj odstupa od djelovanja rimskog biskupa – vas, pape Franje, kao i vaših prethodnika, koji su se usrdno zalagali za izgradnju mira i povjerenja među narodima. Nije nikakvo čudo da onda gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na sjednici Gradskog poglavarstva baci na pod statut Grada Vukovara tiskan na našem ćirilićnom pismu izgovarajući grozote o našim susjedima Srbima Takav zaborav mirovnog poslanja Crkve i usmjerenosti na društveno dobro, siguran sam, ne vodi dobru. Poštovani papa Franjo, molim vas da hrvatskom narodu, cijelom našem društvu te posebice hrvatskim biskupima uputite izravnu poruku koja jasno ističe kako su mir, snošljivost i ljubav prema bližnjem temeljne vrijednosti na kojima počiva kršćanstvo. I da valja poštivati našu kulturu i naše i srpsko pismo – ćirilicu! Želio bih da se vaše poruke, kojima iskazujete sućut i bliskost sa svima koji pate bez obzira na to kojoj vjeri i naciji pripadaju, poruke poštivanja našeg ekosustava, poruke poniznosti i spremnosti na društvenu solidarnost konačno i uvijek čuju u crkvama i javnim obraćanjima članova klera i hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, od Dubrovnika do Vukovara. S posebnim poštovanjem i bratskom ljubavlju u Isusu Kristu, Gospodinu našemu, Drago Pilsel, vaš student s Fakulteta filozofije i teologije – Colegio Máximo San José, u San Miguelu kod Buenos Airesa.

Premda je najveći postkoncilski (a možda i najveći uopće) teolog prof. dr. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić preminuo 21. srpnja 1999., Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića i Kršćanska sadašnjost organizirali su znanstveni kolokvij “Sluga Riječi” u povodu 20. obljetnice njegove smrti tek prošle subote, 19. listopada, na KBF-u. Želio bih ponuditi jedno teološko promišljanje u čast mog pokojnog i časnog profesora Šagi-Bunića, a kao upozorenje na štetno djelovanje političkih i crkvenih grešnih struktura. Za neupućene kažimo da je prof. dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić bio franjevac kapucin, doktor teologije, profesor patrologije i dogmatike na KBF-u te je postao središnja ličnost hrvatske znanstvene teologije. Bio je osobni teolog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Šepera na Drugom vatikanskom koncilu, supokretač i prvi glavni urednik teološkoga časopisa Svesci – Kršćanska sadašnjost, konzultor Tajništva za one koji ne vjeruju u Rimu, prvi tajnik Ekumenskoga vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije, konzultor Tajništva za jedinstvo kršćana u Rimu, član Međunarodne teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere u Rimu, suosnivač i prvi predsjednik Teološkoga kršćanskoga društva Kršćanska sadašnjost. Iako na glasu kao najizvrsniji teolog, bio je moj kolega jer je počesto pisao kolumne, članke i knjige za široko čitateljstvo, uvijek pazeći na visoku kvalitetu sadržaja. Povrh svega, bio je kršćanin koji nije samo nosio majicu s natpisom ”Mt 25,40”, već je živio što je propovijedao: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (rečeni biblijski stih). Teološki rad profesora Šagi-Bunića odgovarao je i još uvijek odgovara na sedam stvari koje sam do sada shvatio u svome životu (pa i zahvaljujući predavanjima Šagi-Bunića), a tiču se moga teološkog i publicističkog angažmana: 1) moramo se utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet žrtava i boriti se protiv tendencije, snažno prisutne u našim crkvama, da napustimo povijest, da od nje pobjegnemo, manje ili više suptilno; 2) moramo održavati nadu u budućnost bez obzira na križni put kakav nam se čini da je naša povijest; 3) trebamo djelovati pravedno, a ne samo govoriti o mogućnostima Kraljevstva Božjeg; 4) moramo prozivati ugnjetavače pravde i razbijati robovlasničke strukture, strukture grijeha; 5) moramo se prepustiti Duhu Svetomu; 6) moramo izgrađivati krotkosti našega duha, siromaštvo i bratstvo svega stvorenog i 7) moramo ustrajati u hodu bez obzira na sve moguće prepreke. Riječ ”teologija” dolazi od grčkog i znači ”govor o Bogu”. U teologiji, prema tom tumačenju, Bog dolazi do riječi. Stoga se onome koji se bavi teologijom postavlja dvostruko pitanje: a) Što to znači da Bog ”dolazi do riječi”, odnosno, kako čovjek dolazi do toga da govori o Bogu? b) Tko je i što je Bog, odnosno, što misli čovjek kada kaže Bog? Ova pitanja nisu postavljena samo da na njih odgovorimo (a odgovoriti treba tako da kao subjekt teologije postavimo i Boga i čovjeka), nego da pokažemo kako odnos Bog – čovjek doživljavamo kao odnos napetosti. Kada je određena kao govor o Bogu, kršćanska teologija polazi odatle da je sam Bog najprije progovorio i tijelom postao (Iv 1,14). Utjelovljenje Riječi, koja je sam Bog, povlači za sobom stalno novo prevođenje te Riječi u riječi govora ljudi. Ali, kako je mislio Karl Rahner, teologija mora uvoditi u misterij Boga da bi se dogodilo istinsko približavanje i otvaranje čovjeka. Dakle, pri prelasku od Božjeg govora na govor o Bogu obavezna je stalna povratna veza govora o Bogu na Božji govor. Bog nam se objavio u Isusu Kristu. Ova rečenica izražava ono što je svojstveno kršćanskom govoru o Bogu. Temeljno načelo kršćanske teologije je da ona mora govoriti o: Bogu: jer je On djelatni subjekt koji ima inicijativu u svojoj samo-objavi; Isusu Kristu (Isusu vjere): a ne samo o Isusu iz Nazaretha (povijesnom Isusu), jer kršćani dolaze do potpunog shvaćanja što znači Božja samo-objava kada se Isus kao Krist očituje kao uskrsli Spasitelj svijeta; nama: jer se Bog očitovao svakome ponaosob, ali i zajednici svih ljudi i trajno je prisutan u ”nama” kao mjestu djelovanja Duha Svetoga. Dakle, bavim se teologijom zato što je to moj način da upoznam Boga, da ga priopćim drugima, da u tom priopćavanju na djelu bude osloboditeljska uloga Boga te da, poslušan Bogu, On bude prepoznat kao onaj koji sjedinjava, okuplja, sabire, ujedinjuje i oslobađa. Kada se već želim baviti teologijom, postavljaju mi se sljedeća pitanja: a) Koja je teologija danas poželjna? b) Kojom bih se teologijom trebao baviti kako bih znao što bolje osluškivati i čitati znakove vremena? Hans Küng, jedan od onih stupova na kojima leži moje teologiziranje, kaže da se na ta pitanja odgovara s tri motrišta: on govori o etičkoj svijesti, o stilu i o programu teologije. Najprije, etička svijest teologije: teologija mora biti autentična, a ne oportunistička ili konformistička. Dakle, ona mora biti spekulacija o vjeri koja traži i lojalno priopćava kršćansku istinu. Teologija mora biti slobodna, a ne autoritativna. To mora biti aktivnost koja neće biti ometana administrativnim mjerama ili sankcijama onih koji vladaju crkvama, jer joj je cilj priopćiti ono u što je uvjerena. Teologija mora biti kritična, a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući da poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata. Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika, a ne neprijatelja, kako ad intra, unutar kršćanstva, tako ad extra, u susretu s drugim religijama. Zatim, teološki stil: Hans Küng predlaže deset zapovijedi teološkog rada: Teologija ne smije biti tajna aktivnost (samo za one koji vjeruju), nego mora biti dostupna i onima koji ne vjeruju. Teologija ne smije nagrađivati vjernike niti braniti klerikalni sistem, već tražiti istinu. Ideološki oponenti ne smiju biti ignorirani ili tretirani kao krivovjernici, nego se prema njima treba uspostaviti odnos kritične solidarnosti omogućujući što objektivniju diskusiju. Teologija mora biti interdisciplinarna aktivnost. Teologija i filozofija moraju biti, kao što su teologija i prirodne ili društvene znanosti, u kritičko-dijaloškome odnosu. Problemi prošlosti ne smiju imati prioritet pred problemima današnjice. Norma ne smije biti tradicija, bilo koja, nego primarna poruka Evanđelja, a Evanđelje treba biti proučavano kritično-povijesnom metodom. Koristiti treba jednostavan jezik, a ne skup biblijskih arhaizama ili helenističko-skolastičkih dogmatizama. Tražiti treba teoriju koju je moguće vjerovati i praksu koju je moguće živjeti, kako dogmatsku, tako etičku, kako u smislu osobne duhovnosti, tako u pogledu obnove dotrajalih institucija, posve tražeći slobodu pojedinca i oslobođenje u crkvama. Gajiti treba najveću moguću toleranciju i tražiti jedinstvo kršćanskog i ljudskog. Konačno, teološki program: teologija mora nastojati obuhvatiti cijelu Kristovu crkvu i vezati se za Evanđelje. Ona mora imati odgovornost prema povijesti, ali biti suvremena zato što vlastitima čini sve zahtjeve sadašnjice. Teologija treba biti Kristocentrična. Napokon, teologija treba biti doktrinarna, ali i pastoralna jer se bavi istinom, ali i životom. Zašto sam sve ovo napisao? Zato što, razmišljajući o teologu i o teologiji Šagi-Bunića osjećam stid kada vidim ponašanje članova hrvatskog episkopata. Nisu teolozi! Promatrajući servilnost hrvatskih (nad)biskupa koji brzim korakom dolaze u Banske dvore, gdje ih čekaju samo premijer i lider HDZ-a, predsjednik Sabora (HDZ-ovac) i neki ključni HDZ-ovski ministri (HNS-ovci niti su obaviješteni niti su pozvani!), imajući pak u vidu da ih je Plenković pozvao u dopisu od 10. listopada, a susret se dogodio već 15. listopada, premda nikakve hitnoće nije bilo nego su samo protokolarno časkali i međusobno se hvalili i veličali, valja reći da ni jedna kritika ne može imati smisla ili tražiti učinak ako kritičar nije sposoban refleksivno se vratiti bitnim pojmovima. Pozdravljajući prisutne u Banskim dvorima, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić rekao da je Crkva ne može biti indiferentna kada je u pitanje čovjek i njegovo vječno spasenje (Apostolski nuncij mons. Giorgio Lingua teološki netočno u nastupnom govoru kaže da je čovjek spašen, a nije: on je otkupljen i ponuđeno mu je spasenje jer za spasenje je potreban i trajni čovjekov odgovor Bogu) te da ona proročkim glasom prokazuje nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga zla ljudi. Nismo čuli glas episkopata pred stravičnim činom govora mržnje vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave prema srpskoj manjini, nismo vidjeli da mons. Puljića posebno brine nasilje prema ženama koje mu se događa pred nosom, u njegovom Zadru, nisu se (nad)biskupi oglasili ni kada su sindikati u obrazovanju i zdravstvu zatražili pažnju i dostojanstvo za radnike i radnice koje predstavljaju! Vidimo samo to da su članovi HBK spremni hitati na Plenkovićev glas, kao kakva služinčad, i da ih više zanima državni novac nego muka hrvatskih građana. Zato, i nikako slučajno, izgovaram i ponavljam riječi koje je Tomislav Janko Šagi-Bunić pokušao urezati u crkveni govor i u teološki diskurs: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste”. Osim toga, Šagi-Bunić, potpuno sam siguran, ne bi plazio pred Plenkovićem.

Film redateljice Dane Budisavljević ”Dnevnik Diane Budisavljević” pomeo je Vrdoljakovu papazjaniju o generalu Gotovini i trijumfirao je na 66. filmskom festivalu u Puli. Osvojio je tri najvažnije nagrade: Zlatnu arenu za najbolji film Festivala, nagradu Zlatna vrata Pule za najbolji film po izboru publike koja mu je dala gotovo maksimalnu ocjenu od 4,9. Uz to je Budisavljević dobila i Zlatnu arenu za režiju. U izjavi za portal Telegram redateljica je kazala i ovo: ”Moj film ne izaziva podjele. Upravo suprotno, on poziva na humanost, on je spomenik Diani i preživjeloj djeci, on govori o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Dianina priča daje nam snagu da odbijemo revizionistička podmetanja i da budemo ponosni na nju, njene suradnike, na tisuće hrvatskih obitelji koje su udomljavale srpsku djecu. Osim partizana koji su pružili oružani otpor fašizmu postojala je i građanska klasa koja je pružala otpor na drugi način. Komunisti su jako pogriješili kada su zatajili te ljude pripisavši sebi sve zasluge za humanitarnu akciju koju je inicirala Diana. Bila je to vjerojatno najveća akcija spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu i svaka normalna država bi to ugradila u nacionalni identitet, a ne bi se sramotila ustašama koji su ideju o nezavisnosti hrvatskog naroda sprovodili tako da unište druge narode s kojima stoljećima dijele životni prostor. Mislim da zaslužujemo bolje. Diana i njezini suradnici, kao i svjedočanstva spašene djece, velika su inspiracija da krenemo biti ponosni na prave stvari”. Tema filma – spašavanje djece od ustaškog terora i dvije važne poruke koje su se čule u proteklom tjednu novi su poziv da se obratimo hrvatskom episkopatu koji kasni, debelo kasni s molbom za oprost upućenom svim žrtvama ustaškog divljanja koje se dogodilo i zbog aktivnog sudjelovanja u tome sinova i kćeri Katoličke crkve, ali i katoličkih prvaka: neki su od njih žestoko zagovarali ustaše i Poglavnika (nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu), neki su oklijevali, ili bili nedorečeni ili često prešućivali i eskivirali nužni sukob s ustašama i Pavelićem (nadbiskup Alojzije Stepinac u Zagrebu). Prvo o dva meni važna događaja. Japanska biskupska konferencija je pismom zamolila oboljele od Hansenove bolesti (gube,lepre) i njihove obitelji za oproštenje što u prošlosti nisu ”na odgovarajući način osudili izoliranje i eliminaciju tih pacijenata”. Pojasnimo, Zakon o prevenciji gube (lepre) je u Japanu ukinut tek 1996. Godine, te je odlučeno da je država odgovorna za odštetu pacijentima. Godine 2001. ta je odšteta i zajamčena. Kada je godine 2005. državni odjel za Hansenovu bolest objavio zaključno izvješće s konkretnim uvjetima i uzrocima štete te mjere za njihovu buduću prevenciju, biskupi nisu zamolili gubavce i njihove obitelji za oproštenje, obrazložili su u pismu isprike japanski biskupi. ”Danas izražavamo duboko žaljenje što nam je tako dugo trebalo da zamolimo za oproštenje”, istaknuli su japanski biskupi. Godine 1943. razvijen je lijek pomoću kojega je Hansenova bolest postala lako izlječiva. Premda je još 1956. u Izjavi iz Rima o zaštiti oboljelih i njihovu ponovnom uključivanju u društvo zatraženo ukidanje svih diskriminirajućih zakona, kao što je Zakon o prevenciji gube u Japanu, tamošnja se politika promijenila tek 2001. Dotad su gubavci doživotno bili izolirani, podsjećaju biskupi u pismu. Također priznaju da se nisu dovoljno zauzimali za prava pacijenata na odštetu i ponovno uključivanje u društvo, te ”nisu uvidjeli koliko je taj njihov propust povećao patnju”. Nisu podržali one čija su prava trebali štititi, ističu japanski biskupi i poručuju da ”riječi nisu dovoljne da iskažu njihovo duboko žaljenje zbog toga”. Na kraju pisma obećaju da taj grijeh nikada više neće ponoviti nego će kao Kristovi sljedbenici cijeniti sve ljude i nikada više neće zanemariti zaštitu ljudskih prava, prenosi Vatican News, odnosno IKA. Navodim ovaj najnoviji primjer katoličkog kajanja da se vidi koliko Crkva zna i može biti ”konkretna”. Druga važna poruka koja nam je stigla je vezana uz 75. godišnjicu neuspjelog atentata na Hitlera. Kancelarka Angela Merkel poručila je u Berlinu, u sjedištu Ministarstva obrane, da ”postoje trenuci u kojima je neposluh obveza i da treba izvući pouke iz prošlosti”. Ona je u Berlinu nedvojbeno odala počast počiniteljima. ”Protivili su se nečovječnom sustavu, svjesni posljedica koje bi mogli snositi oni i njihove obitelji. Bili su spremni podnijeti najveću žrtvu i dati život za domovinu. Odlučnost i odgovornost pokazuju se na velikim djelima, ali i u malim gestama. To vrijedi i za nas danas. Moramo održavati sjećanje i odavati počast. Moramo se pobrinuti za to da pouke iz prošlosti ne izblijede”, rekla je kancelarka Angela Merkel u povijesnom bloku Bendler, u kojem su strijeljani izvršitelji neuspjelog atentata na Adolfa Hitlera okupljeni oko časnika Clausa Schenka Grafa von Stauffenberga. Dana 20. srpnja 1944. na tom su mjestu pogubljeni organizatori atentata. Inače, nikako slučajno, tradicionalno tu svake godine na ovaj dan ročnici Bundeswerha (njemačke vojske) polažu prisegu. Nova ministrica obrane i predsjednica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer je prije toga ročnike podsjetila na to da Bundeswehr njeguje tradiciju časnika koji su izgubili život u likvidacijama nakon neuspjelog atentata. ”Ovi vojnici bili su uzor jer su ustali protiv nepravde, barbarstva i prezira prema ljudima”, rekla je Kramp-Karrenbauer kojoj je to bio prvi javni nastup na dužnosti ministrice obrane. Elem, više su to nego poticajne poruke da svi mi, kako je to učinila nagrađena ekipa predvođena Danom Budisavljević, ”krenemo biti ponosni na prave stvari”, odnosno shvatimo kako se ”odlučnost i odgovornost pokazuju na velikim djelima, ali i u malim gestama” i da to vrijedi i za nas danas, dakle i za hrvatske katoličke (nad)biskupe. Gospoda iz episkopata u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini duguju to pokajanje. Ta njihova gromoglasna šutnja više nema nikakvo opravdanje. Papa Franjo je u više navrata javno molio za oprost: recimo u pismu Crkvi u Čileu zbog vlastitih pogrešnih zaključaka (branio je biskupa grada Osorno i kada je već bilo jasno da isti zataškava pedofilske skandale) ili, recimo, za mnogo teže stvari, za užasne grijehove Crkve prema domorodcima u vremenima kolonizacije američkih zemalja. Nedavno je, tijekom posjete Rumunjskoj, molio oprost romske zajednice zbog grijehove Crkve tijekom povijesti, osobito zbog češćih slučajeva nove diskriminacije. Kako pak zaboraviti možda najveću gestu u inače impresivnom pontifikatu sv. Ivana Pavla II. tijekom mise za čišćenja pamćenja 12. ožujka 2000. kada je, na simboličan način, sedam puta molio oprost za grijehe Crkve tijekom povijesti? ”Priznati devijacije u prošlosti služi nam kako bismo probudili savjest pred obavezama sadašnjosti, otvarajući svakome od nas ponaosob put obraćenja”, rekao je tada Papa tijekom homilije. Ta velika gesta Ivana Pavla II. bila je početak niza povijesnih kajanja koja su nastavljana i u pontifikatima Benedikta XVI. i Franje. No, ovdje ću navesti i par konkretnih primjera poziva na kajanje od strane Ivana Pavla II koji se tiču nas (a ima ih more). U Sarajevu, na stadionu Koševu, na misi održanoj 13. travnja 1997. (bio sam) rekao je i ovo: ”Draga braćo i sestre! Kada sam 1994. tako žarko želio doći k vama, u pameti mi je bila misao koja se očitovala izvanredno znakovitom u sudbonosnome trenutku europske povijesti: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Rečeno mi je tada da ono nije pravo vrijeme za to. Zar sada nije došlo vrijeme za to? Vraćam se danas k toj misli i k tim riječima. Želim ih ponoviti kako bi ušle u svijest onih koje je ujedinilo bolno iskustvo ovoga grada i ovoga kraja, svih naroda i zemalja razdiranih ratom: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Ako je Krist naš zagovornik kod Oca, onda ne možemo ne izgovoriti te riječi. I onda ne možemo ne krenuti tim teškim, ali nužnim putem oproštenja, koji vodi k duboku pomirenju”. Na misi (i na njoj sam bio) na kojoj je proglasio blaženim Ivana Merza, 22. lipnja 2003. u Banja luci, nadomak mjestu na kojem su ustaše izvršile svirepe zločine nad Srbima, priznajući odgovornost katolika kod ustaških zločina rekao je ovako: ”Iz ovoga grada, koji je tijekom povijesti obilježen tolikom patnjom i tolikom krvlju, molim Svemogućega Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode, pa i sa strane nekih sinova Katoličke Crkve. Neka On u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom. Jedino u ozračju istinske pomirbe spomen na tolike nevine žrtve i njihove patnje ne će biti uzaludan i poticat će nas graditi nove odnose bratstva i razumijevanja”. Podsjetimo još jednom da je delegacija hrvatskih biskupa, predvođena predsjednikom HBK Želimirom Puljićem, u Požegi 17 siječnja 2019., na susretu s vladikama koje imaju sjedišta na teritoriju RH u zajedničkom priopćenju izjavila i ovo: ”Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom (…) Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi’ (Rim 8,37) (…) Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan’ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka...”. Te riječi, i one kazane u Pismu HBK u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i one obećane na prošlom plenarnom zasjedanju HBK (kada su se bavili ”čišćenjem pamćenja”), hitan su poziv da oba episkopata objave dokument u kojem će se, u ime, Crkve, pokajati za strahote ustaša (članovi HBK se jako distanciraju od partizana, jer da su bili ”komunisti”, premda je i u partizanima bilo mnogo katolika, svećenika, redovnika i laika i drugih vjernika, ali bi se isto trebali ispričati i pokajati zbog grijehova katolika i na strani NOB-a). Jasno je – količina trostrukog genocida ustaša: protiv Židova, Srba i Roma je tolika da se episkopat ne smije nikako o tom pitanju izraziti u nekoj općenitom formi, nikako ne osuđujući ”grijehe totalitarizama”, već jako konkretno i precizno, kako pokazuju rimski biskupi ili japanski, već navedeno u ovoj kolumni. Crkva je ta koja mora učiniti prvi korak i ne čekati da je drugi potaknu na kajanje. Pojasnio je to dubrovački biskup na otvorenju Teološke ljetne škole. Citiram ga: ”Prema sv. Pavlu VI., Crkva ne treba čekati da je drugi pozovu, nego je, pokrenuta ljubavlju prema drugome, prva pozvana povesti dijalog, uvažavajući slobodu drugoga, bez obzira na njegove zasluge i bez obzira na to koliko će uspješan biti taj susret s drugim. Takav dijalog treba biti obilježen temeljnom Kristovom značajkom, a to je blagost (usp. Mt 11,29), što znači da crkveni dijalog sa suvremenim svijetom ne smije biti ohol, zajedljiv i uvredljiv. Ne smije biti zapovjednički i nije nametljiv. Oslanja se na nutarnji autoritet koji mu daje istina koju naviješta, ljubav koju razlijeva i primjer kojim je potvrđen. Takvu, blagom dijalogu svojstveno je da bude miroljubiv, izbjegava žestinu, strpljiv i velikodušan (usp. ES 83)”. Eto, to sam vam danas želio kazati. Čestitam Dani Budisavljević i cijelom njenom timu: dala je našoj omladini važan film koji obavezno svi moraju pogledati kako bismo se kao društvo učvrstili na putu pravde i mira. Predlažem i da članovi episkopata prije sastavljanja tog važnog dokumenta koje od njih očekujemo pogledaju ”Dnevnik Diane Budisavljević”. Vjerujem da neće ostati hladni kada osvijeste koliko je sućuti i ljubavi bilo potrebno da se spase toliki maleni, a oni su Kristu najdraži. Rekao nam je to.

Danas bih u Beogradu trebao govoriti na jednoj debati na temu ”Ima li pomaka u crkvama prema ispravnom sjećanju”? Trebao bih istaknuti neke važne trenutke kao što je bio susret episkopa i biskupa u Požegi 17. siječnja ili međureligijska molitva za mir u Jasenovcu 2. svibnja, ali kako ću pristupiti temi a da ne naglasim kako prvaci Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj skandalozno šute usred novog vala nasilja, etnički motiviranog, bez ikakve sumnje, prema našim Srbima, našim sugrađanima? Trebao bih, osim toga, otići na konzultacije na Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu (gdje kanim doktorirati) a kako ću tamo govoriti o mojim motivima bez da svjedočim o sramu i stidu koji osjećam kao student koji nakon pustih decenija dolazi iz Hrvatske s tom namjerom? Kako ću pak pristupiti zakazanom susretu s patrijarhom Irinejem kada me bude pitao kako stoje stvari u Hrvatskoj i kada mu budem morao reći da se Srbe, opet, mlati i ubija? Sve ovo čemu svjedočimo, od Rijeke do Supetra, premda se nasilje događa i na drugim relacijama, vraća me onoj kolumni koncem 2013. kada sam se potpisao kao Jovo Pilsel. Bila je ta kolumna povod da me na proustaškim portalima nastave razvlačiti, ali sam rekao da je to minimalna cijena koja treba biti plaćena da se bude uz one koji nemaju platformu moći, uz one kojima teologiju križa nije potrebno objasniti jer je žive tijelom i dušom, iako misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja. Tada su se razbijale ćirilične table u Vukovaru, a ispred zagrebačke katedrale su se skupljali potpisi za referendum protiv ćirilice i prava srpske manjine. Ako me patrijarh srpski bude pitao: ”I, Drago, što kažu na sve ovo naša braća u hrvatskom episkopatu”, ja neću imati drugog izlaza nego da mu odgovorim: ”Ništa, oče, samo šute, sramotno šute”. I konstatirati da me ta njihova šutnja strahovito podsjeća na ”Stepinčevo ćutanje”. I zato, prije nego što krenem u pravcu Beograda, oprostite, ali ja ne mogu drugačije nego viknuti: ”Drago, Srbine, nemoj da ćutiš!” Da, Srbin sam, što je u tomu problem? I progovorit ću kada već gospoda iz HBK kolektivno i pojedinačno šute. Gospodin spominje mržnju u Propovijedi na gori: ”A ja vam kažem: Svaki koji se bez razloga srdi na brata svojega, bit će podvrgnut sudu” (Matej 5,22). Gospodin zapovijeda ne samo da se trebamo pomiriti sa svojim bratom prije nego što idemo pred Gospodina, već da to prvo učinimo (Matej 5,23-26). Dakle, pozicija mržnje je pred Bogom toliko mrska da kaže da čovjek koji mrzi hoda u tami, suprotno od svjetla (1. Ivanova 2,9. 11). Najgora je situacija kada čovjek nastavlja ispovijedati vjeru, ali ostaje u neprijateljstvu sa svojim bratom. Biblija izjavljuje da je takva osoba lažljivac (1. Ivanova 4,20) i da može prevariti ljude, ali ne i Boga. Koliki vjernici godinama žive i pretvaraju se da je sve u redu, da su dobro, da bi se na kraju saznalo da nisu, jer gaje neprijateljstvo (mržnju) prema drugom vjerniku? Djela, braćo (nad)biskupi, ona se traže, bez djela je vaša vjera mrtva. Ovako stoji u Jakovljevoj poslanici: ”14Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? 15Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje 16pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? 17Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. 18Inače, mogao bi tko reći: ‘Ti imaš vjeru, a ja imam djelâ. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. 19Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.’ 20Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djelâ jalova?” Mržnja je otrov koji nas uništava iznutra stvarajući gorčinu koja izjeda naše srce i um. Zato nam Sveto pismo govori da ne dopustimo da se ”korijen gorčine” razvije u našem srcu (Hebrejima 12,15). Mržnja također uništava osobno svjedočanstvo kršćanina, jer ga uklanja iz zajedništva s Gospodinom i drugim vjernicima. Budimo oprezni i učinimo kako nas Gospodin savjetuje i brzo riješimo problem sa svakime u vezi svega, bez obzira koliko problem bio malen, a Gospodin je vjeran i oprostit će nam, kao što je obećao (1. Ivanova 1,9; 2,1). Međutim, mi tu imamo i neki dublji problem. Saša Milošević, potpredsjednik SNV-a, za tjednik Novosti kaže kako je eskalacija fizičkog nasilja na nacionalnoj osnovi rezultat antisrpske kampanje koja se intenzivirala od ulaska Hrvatske u EU. ”Mi smo za velik dio javnosti ono što su Židovi bili za Der Stürmer u Hitlerovoj Njemačkoj. Nije bilo pitanje hoće li verbalno nasilje preći u fizičko, već gdje će se to desiti i koliki će mu biti obim”, izjavio je Milošević. Vraćam se zato ekumenskom susretu u Požegi, jer ga smatram dobrim izvorom mudrosti. Izrazili su sudionici, tog 17. siječnja/januara, uvjerenje kako ni jedna strategija, usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve ne može biti uspješna, jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenoj u Isusovoj ljubavi na križu. Spomenuli su se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima uzrokovanima mržnjom. Kazali su da su svjesni da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevnopolitičke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri ostaju zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti. Zauzeli su se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im se vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve. A to je, da podsjetim, dio strategije Koalicije za REKOM. Konačno, izjavili su da duboko žale svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti. Ja, Drago, Srbin, također uzimam kao polazište čvrsto uvjerenje da nas je Bog ”pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja” (2. Korinčanima 5,18). Stoga molim da se na nama ostvari Isusova riječ: ”Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Luka 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, da bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na sve žrtve, i na nove, te da liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini. Za svakog čovjeka. Gospodo draga, Srbe mlate i ubijaju, nečasno je i nekršćanski ćutati!

Kada sam ljetos s ocem, prvi puta u njegovom životu, posjetio područje nekadašnjeg logora smrti Jasenovac (stajali smo ispred Bogdanovićeva spomenika umorenima), rekao sam tati: Okreni se oko sebe i gledaj dokle ti pogled seže, ovdje je zemlja natopljena krvlju Srba, Židova, Roma te drugih… i, nemoj nikada zaboraviti, naših ljudi – Hrvata. Koliko su te moje riječi zaista pogodile tatino srce i um ja zaista ne znam, premda on ne bi uzeo u ruke, pročitao i pohvalio knjigu pokojnog Slavka Goldsteina ”1941. – godina koja se vraća” niti bi položio ruže u Jasenovcu tek tako. Nešto ga je ipak streslo. Od tada, praktični otkako se vratio iz Južne Amerike (iz Paragvaja, gdje je živio od 1972.), raspravljamo o politici i o povijesti; sada mu kanim pojasniti što su to strašno ovih dana napravili poljski političari, a Poljsku on smatra važnom zemljom jer je u njoj živio, kao dijete, dvije ratne godine (od 1942. do 1944.). Naime, poljski parlament je izglasao zakon kojim se može kazniti i sa tri godine zatvora svakog tko poveže holokaust s Poljacima. Potpiše li šef države taj zakon, pitao sam neki dan bivšeg predsjednika Ivu Josipovića za mišljenje (na predstavljanju nove knjige našega kolumniste Josipa Kregara), nitko ne može jamčiti, kako smo krenuli, da nećemo dočekati dan kada će biti zabranjeno i kažnjivo povezivati Hrvate s holokaustom. Istina je, puno je Poljaka pomagalo Židovima. U Yad Vashemu znamo za 6.706 Poljaka – pravednika među narodima. Više ih je nego u bilo kojoj drugoj zemlji, jer su riskirali, katkad i izgubili život u spašavanju Židova. Ali isto tako je činjenica da su nacisti uspjeli usmrtiti 3 milijuna Židova na teritoriju Poljske jer su znali da mogu računati s kolaboracionistima. Zašto su nacisti odvukli našeg Branka Lustiga ili našeg Olega Mandića na tako dalek put, do Poljske? Jer su znali da će dobar dio stanovništva sudjelovati u izvršenju plana genocida nad Židovima. Kad stojite na području logora Auschwitz-Birkenau ili na području Jasenovca, znajte da stojite na svetom tlu, na terenu na kojem je prolivena krv mučenika. I ja o tomu neću šutjeti. Moram o tome govoriti jer sam Hrvat i kršćanin, jer me na to sili osjećaj moralne odgovornost, isti onaj osjećaj krivice koji su osjećali Nijemci, a o kojem je već 1946. Karl Jaspers progovorio u djelu ”Pitanje krivnje”. Progovaram i zbog toga što sam unuk suradnika Wermachta i Gestapa (Jakov Pilsel) i unuk ustaše (Erih Pavlinec). Ne smijem šutjeti, osobito jer sam došao na svijet u obitelji onih koji su 10. svibnja 1945. spasili život uplašenom Anti Paveliću (u Judenburgu, u Austriji, gdje su tada živjeli Pilselovi, o čemu detaljnije možete pročitati u mojoj knjizi ”Argentinski roman”), pak osobito i zato jer mi je otac služio Paveliću i ustašama u Buenos Airesu i drugdje u Argentini i zato jer sam i sâm, kao mladić, bio inficiran idejama ustaštva, te mržnjom prema Židovima, Srbima, partizanima… To što sam se od toga distancirao polovinom osamdesetih i što sam se javno pokajao za nedjela (među kojima je i razbijanje prozora na sinagogi blizu moje kuće 1978. godine kada mi je bilo 16), te to što sam po uvjerenju antifašist i ljudskopravaški aktivist, mislim da mi daje pravo da kažem da je spomenuti poljski zakon sramota za Poljsku, koja, nažalost, sve dublje tone u fašizam, ali i prijetnja miru i demokraciji, samoj ideji Ujedinjene Europe, pobratimljene, pomirene… koju mi, građani Hrvatske, vjerujem i to, moramo baštiniti i braniti, pa i po cijenu života. Židovi se nisu skrivali samo od Nijemaca nacista, već i od Poljaka kolaboracionista i od Hrvata ustaša, dabome i od Srba nedićevaca, itd. Kad bismo slegnuli ramenima nad sramotom Poljske, bilo bi kao da priželjkujemo zakon kojim će se u Hrvatskoj kažnjavati povezivanje Hrvata s holokaustom. Još i gore, jer ako, objektivno rečeno, ne stoji pojam ”poljski koncentracijski logor”, pojam ”hrvatski koncentracijski logor” itekako stoji, jer su holokaust i genocid nad Srbima i Romima provedeni na teritoriju NDH, od Jadovna do Jasenovca, bili čista ”hrvatska manufaktura”. Umanjuje li činjenica da su tijekom Drugog svjetskog rata nacisti umorili jako puno Poljaka nedojbenu istinu da su mnogi Poljaci bili suučesnici genocida? Ne, ne umanjuje. To je dobro znao sveti Ivan Pavao II. koji je prvi od papa kleknuo u Auschwitzu i dok je još živio u Krakowu odlazio šutke na sahrane svojih drugova Židova i partizana. Mašinerija smrti nije mogla funkcionirati bez domaće radne snage. Tako je bilo i kod nas. Zato zakoni ne smiju služiti da se povijest zataška i zamuti, već da se ona ružna i krvoločna spriječi i ne ponovi. Moramo se suprotstaviti antisemitski i fašistički raspoloženim poljskim političarima, jer tako branimo i Hrvatsku od jačeg skretanja u ludost. Jedini nevini su umoreni u tim kampovima. U njihovo ime moramo progovoriti. Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Povijest, filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje. Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje. ”Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam tome prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja”, pisao je Jaspers. Poštovani čitatelji, ne smijemo šutjeti! Ostaje stid zbog stalno prisutnog zločina, koji se konkretno ne da rasvijetliti. Taj stid (osjetio sam ga opet, snažno, prije tjedan dana kada sam posjetio Ahmiće) se u najboljem slučaju može samo općenito razmotriti. Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih izrastaju politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i propuštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepravednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere (kakva se stvara u Hrvatskoj!!!) koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje. Zaustavimo zlo dok još možemo. Mora nas nositi odlučna razboritost da se u svako doba dohvati ono što je još moguće, dokle život traje. Poniznost i umjerenost, ali u stavu prosvjeda koji ne uzmiče, naš su udio. Za sada.

Tko može na bilo koji način odrediti duh jednoga naroda? U hrvatskom slučaju i u odnosu na Drugi svjetski rat (i na poraće) to je gotovo nezamislivo i skoro nemoguće. U prvome redu zato što smo od travnja 1941. do svibnja 1945. imali užasan građanski rat. Djelomice se kao građanski može opisati i tzv. Domovinski rat, jer su pucali jedni na druge građani iste države, suputnici iste povijesne kalvarije koja je u velikoj mjeri bila uvjetovana strahovima i frustracijama iz Drugog svjetskoga rata i poraća. Hrvati bi se za trajanje tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH), čije se postojanje itekako problematizira u nedavnoj odluci mjesne Crkve u Koruškoj u odnosu na komemoraciju tzv. Bleiburške tragediju u Pliberku, u Austriji, za vijeke vjekova morali smatrati obveznim gajiti osjećaje sućuti i pokajanja. Na našem su teritoriju, među nama, počinjeni holokaust (protiv židovskoga naroda) i genocidi (protiv romskoga i srpskoga naroda). Zbog toga su se naši ljudi podijelili i još žive podijeljeni. Tu ozbiljnog procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću nažalost – još nema. Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala Želio bih danas nešto kazati o ovoj velikoj i bremenitoj temi jer mislim da ipak postoji stanovita kolektivna krivnja Hrvata i jer mislim da ako je savjest mirna predsjedniku Sabora gosp. Jandrokoviću, moja to ne smije biti. Moj otac Adolf Pilsel približio se Paveliću u drugoj polovini pedesetih u Argentini kada je postao jedan od onih koji su čuvali Poglavnika. To je bila posljedica prijateljevanja mojega djeda Jakova Pilsela s Pavelićem i znak zahvalnosti što su djed Jakov Pilsel i baka Roza Ćosić ud. Pilsel spasili život Paveliću u bijegu iz Zagreba 10. svibnja 1945. sklonivši ga od Sovjeta u njihovom tadašnjem domu u austrijskom Judenburgu (što je opisano u mojim knjigama). Što se mene tiče, priča o ustašama i mom ustašovanju se u meni počela gasiti početkom osamdesetih ili, da budem precizniji, nestala je rapidno nakon poraza Argentine protiv engleskih snaga u ratu za Malvine (Falklands). Zašto tada? Jer sam tada počeo prihvaćati da imam i latinoamerički identitet, a ne samo neki difuzni europski, odnosno da sam svakim danom kojim sam se budio postajao svjestan da sam prije svega Argentinac (tada je to tako bilo) i jer sam morao moći odgovoriti na pitanje koje mi je 1978. postavio kolega sadašnjega pape Franje, svećenik isusovac oko kojeg sam se tada motao i koji mi je rekao ono sudbonosno: ”Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?” Danas znam da je to pitanje bitno odredilo moj život. Da, postoji ta naša moralna, metafizička krivnja. Osjećam nešto poput sukrivnje za djelovanje članova moje obitelji. Ta sukrivnja se ne može objektivizirati. Trebali bismo biti skloni i, ovisno o položaju i vrsti djela onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju iako moralno i pravno za djelo nismo odgovorni. Zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu te političku povijest i koji postaje svjestan ne uhvatljive krivnje, već analogije sukrivnje Ja, naime, zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu te političku povijest i koji postaje svjestan ne uhvatljive krivnje, već analogije sukrivnje. Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom. Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala. Moj nedavno preminuli otac Adolf Pilsel, nakon mene prvi, i to u 81. godini života, tek je postao sposoban i spreman čuti ne samo što mu sin ima reći nego što su o tome kazali Vlado Gotovac, Predrag Matvejević ili Slavko Goldstein. Moramo biti u stanju osjetiti moralnu kolektivnu krivnju i zadaću ponovne obnove čovjeka i nacije – zadaću koju imaju svi ljudi na svijetu koja, međutim, hitnije i osjetnije, kao da odlučuje o svemu biću, nastupa tamo gdje se jedan narod, makar podijeljen, vlastitom krivnjom našao pred ništavilom koje simbolizira pakao Jasenovca. Da, ja osjećam sram pred samim zločinima. Bilo me sram i za posjete Ahmićima. Sram me je jer su mnogi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Sram me je što hrvatski katolički biskupi nisu još uvijek otišli i obavili čin pokajanja u samom Jasenovcu, kao što su to učinili pape u Auschwitzu, a hrle članovi HBK svake godine na Bleiburg dajući prednost jednim žrtvama, među kojima je bilo mnoštvo zločinaca, dok u Jasenovcu krivih ljudi nije bilo! Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo. Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo Ne svi Hrvati, već manjina, bilo da su ustaše, bilo da su partizani, snosi krivičnu odgovornost za zločine, druga je, pak, manjina morala odgovarati za podržavanje ustaštva i za strahovladu u doba poratnog staljinizma. Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti. Tko ne prepoznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: I ja sam Hrvatska, ali kazati to uz zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj neka bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast. Ali ono dobro i istinito neće doći samo od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas. Možda jednom, kada budemo mrtvi, mognemo reći da smo se oslobodili krivnje. http://www.autograf.hr/bleiburg-ndh-i-pitanje-hrvatske-krivnje/

Ovo sa zabranom mise u režiji Hrvatske biskupske konferencije na Bleiburškom polju (ja bih se ipak priklonio k tomu da to mjesto nazovemo ne kao što ga nazivaju Nijemci, već kako ga nazivaju domaći ljudi – Pliberk), taj šamar koji su prilijepili biskupima i nositeljima vrha vlasti predstavnici mjesne Crkve u Koruškoj nedvojbeno nas poziva da se kaže istina o nama. Čitam ovih dana i kako je ”zabrana mise na Bleiburgu” napad na Hrvate ”i njihovu Crkvu”. Ponovit ću: nijedan narod ne može sebi anektirati Crkvu, ne može sebe proglasiti istovjetnim s Crkvom bilo tako da Crkvu učini isključivim oruđem svojih interesa, bilo tako da se odrekne tobože svih svojih narodnih interesa u korist Crkve. U svakom slučaju, kad se nešto takvo pojavi ili kad se nešto takvo tvrdi, u pitanju je zapravo jedna velika zbrka. Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom (što pod šifrom ”Stepinčeva crkva” i čine mnogi), ne može se govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve ili pogotovo onaj tko nije aktivan i praktični katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti, ali je među katolicima u Hrvatskoj bilo, nažalost, takvih brkanja u prošlosti, a i danas mnogi ponovo upadaju u tu staru pogrešku. Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime pokušala izbaciti iz tog naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje. U tom smislu kršćanstvo može biti uzeto kao polazište nacionalizma ili kao komponenta patriotizma, ali to onda nije kršćanstvo u svojoj autentičnosti. To je onda samo nacionalna vrednota, a budući da joj se po nesporazumu pridodaje transcendentalna vrijednost koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizma koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragedijom, pa čak katastrofom. Čini se da iz svega toga jasno slijedi da katolicizam to manje može sebe postavljati isključivim temeljem nacionalne svijesti ili polazištem i nadahnjivateljem nacionalizma što je više autentično proživljavan kao objava i zajedništvo s Kristom. Nacionalizam u tom smislu hipostazira na neki način svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi zadominirati drugim nacijama smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga naroda, bilo drugih naroda. Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici pape Pavla VI. Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno da upozori vjernike da se čuvaju ”pretjeranog nacionalizma” (Dekret o misijama, čl. 15, 6), a Pavao VI. je i inače rekao o nacionalizmu nepogodnih riječi. Problematika s kojom se u vezi javlja nacionalizam još uvijek ne silazi s dnevnog reda u Hrvatskoj, a osobito nakon ”zabrane Bleiburga”. Mnogi vjernici žele u tom sklopu pitanja doseći veću jasnoću, to više što se riječ nacionalizam nije uvijek upotrebljavala u tom smislu. Prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni je da kršćanstvo ne može biti poistovjećeno ni s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo se, kako tumači fra Tomislav Janko Šagi-Bunić (”Katolička Crkva i hrvatski narod”, KS, 1983.), očituje svijetu kao jedan svojevrstan – narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji, on vjeruje u osvajanje konačne i vječne domovine prema kojoj sada putuje, a koja je u Bogu. Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Krista i koji se u Kristovo ime ujedinjuju oko Kristovih misterija da, proživljavajući vjerom zajedništvo s Kristom, ostvare svoj život na zemlji tako da dosegnu vječno zajedništvo s Kristom u kraljevstvu Očevu. Mislim da smo apsolutno dužni raščistiti nejasnoće koje su se tako uvukle među nas i reći da držimo sve sinove hrvatske domovine jednakima bez obzira na njihov odnos prema Katoličkoj crkvi ili bilo kojoj drugoj sestrinskoj crkvi, ma kako se ona nazivala i koliko članove brojila, te da upravo kao kršćani ne bismo nikad smjeli pobjeći pred praktičnim posljedicama koje i za nas proizlaze iz te činjenice. Ne može se nijekati da je kršćanska religija kao povijesna činjenica duboko ušla u tkivo nekih nacija kao povijesna stvarnost. Sigurno je da je katolicizam značio za neke nacije odlučujući faktor u procesu njihova oblikovanja. Bilo bi smiješno to nijekati. Ali to treba dobro razumjeti. Prihvatiti treba istinu koju HBK ne uspijeva reći. Ne uspijeva kazati istinu ni o Crkvi za doba ustaške vladavine, ni o gospodinu Stepincu kao suputniku te strahovlade takvu istinu koja bi zadovoljila ne samo pravoslavne Srbe ili Papu već u prvome redu Hrvate koje je savjet natjerala da kažu ono za što Stepinac nije imao hrabrosti ni pameti: ”Hrvatska da, ali ne ovakva!” Na propovijedi u Bleiburgu (13. svibnja 2007.) nadbiskup Josip Bozanić se predstavio kao ”biskup Crkve hrvatskog naroda”. Takvo nešto ne postoji! Ispravio sam ga odmah, a on je ispravak, vidim, prihvatio, barem u naknadnim izdanjima svojih sabranih propovijedi. Dakle, da zaključimo: Crkva ne evangelizira i ne dominira narodima, nacijama ili etničkim skupinama. Ona iz njih izdvaja pojedince i spaja ih u novu zajednicu – Božji narod – koji svoju snagu crpi ne iz nacionalnog ponosa, nego iz povezanosti s Bogom i slušanjem poticaja Duha Svetoga. Teološko mjesto nije domovina. A ako nisam dovoljno uvjerljiv, evo što kaže papa Benedikt XVI.: ”Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku”. Locus theologicus suvremene hrvatske teologije, ako se želi biti u znaku vremena, mora biti borba za istinu. Mora se moći kazati istina o nama. Naše društvo tek traži (doduše, to traje malo predugo) svoj novi duhovno-etički oslonac bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska ni pravna država ni opće dobro. Građani, vjernici su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda. Iskreno i najiskrenije rečeno: ne vjerujem da zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac može biti u tome orijentir. Ja toga čovjeka ne klevećem, o njemu ne govorim s mržnjom niti ga blatim neistinama. Iznosim činjenice i vrednujem ih. Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Stepinac ga nije imao. Stepinac nije bio sposoban položiti život za unesrećene Židove, Rome i Srbe u NDH. Točka. Kada bismo imali pravi horizont, tek bismo tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi kao teolozi promašiti naše vrijeme i izdati evanđelje na najdrastičniji način. Dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima. Budućnost, izlaz iz krize, zaokret koji tražimo, preokret, obraćenje Bogu, da se dogodi mir, plod pravednosti – može li biti išta važnije za kršćansku zajednicu, za njezine službenike, za teologe, za kršćanske novinare, za mene? Ne, nit’ smije, nit’ može. Ta ”bleiburška” histerija koja se pokriva demokracijom i u odsutnosti bilo kakvog sadržaja izjednačava s njom u suštini služi da bi se sakrio temelj onoga što se ovdje u ime HDZ-a i HBK naziva ”demokracijom”, a predstavlja manje ili više ogoljeni nacionalizam. Kako kaže povjesničarka Olivera Milosavljević: ”Svaki oblik ekskluzivnog nacionalizma, ksenofobije, rasizma, antisemitizma, militarizma… uključujući i pravdanje kvislinštva, a svjedoci smo da se javljaju, nosi u sebi neki od elemenata koji u povoljnim uslovima može prerasti u fašizam. Ti opći uvjeti mogu biti vezani i za ekonomsku krizu i za ideološku promjenu odnosa snaga u Europi i svijetu… Uvijek je problem u političkoj eliti, u vrijednostima koje zastupa, u odnosu koji ima prema ovim pojavama. Ako za ispoljavanje ovakvih stanovišta kaže da predstavljaju demokratsko pravo na ispoljavanje svog mišljenja, što smo imali prilike čuti, onda je njena odgovornost i kada one ojačaju.” Ja bih stvar postavio ovako: ima tu jedno mi – pristojni građani kojima je puna kapa nacionalizma, to jest lažnog patriotizma koji se prakticira kako bi se kralo i devastiralo, šovinizma i netolerancije. Mi smo dobri ljudi. Dobri kao Boris Dežulović, kao jučer preminula kolegica Suzana Barilar ili kao Boris Pavelić. A ima i jedno oni – to su građani koji su neosjetljivi i neodgovorni, skloni nepravdama i alergični na pomirbu, ljudi koji ne žele priznati vlastita nedjela i koji bi se radije predali vragu negoli se ispričali. To su ljudi koji ”na Bleiburgu” mašu zastavama HOS-a i nose ustaške oznake, bilo kakve! A pitanje svih pitanja je ono o ispravljanju nepravdi gdje god je to moguće. Da, to bi bila poanta poruke iz mjesne Crkve u Koruškoj: da mi budemo dobri ljudi. Ako oni drugi ne žele biti dobri, ostaje im samo da sustavno poriču, pa i demoniziraju naš antifašizam, njegove tekovine i vrijednosti u Republici Hrvatskoj. To bi bila vrlo kriva i vrlo tužna odluka. Antifašizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti. Antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma. Antifašizam mora znati biti sućutan prema žrtvama partizana nakon kapitulacije kvislinških snaga. Današnja, demokratska Europa nastala je na antifašizmu. Fašizam i njegovi oblici kao što je nacizam, a u hrvatskom povijesnom iskustvu ustaštvo i četništvo, doživjeli su poraz zato što se radilo o najmračnijim pojavama u povijesti naše civilizacije. Nacizam i fašizam, sa svojim domaćim inačicama, nanijeli su golemo zlo našim ljudima i našoj zemlji. Pod zastavom fašizma i nacizma Hrvatska je bila okupirana i raskomadana. U našu je zemlju uveden totalitarni poredak koji je odgovoran za masovne zločine, etnička čišćenja i genocid. Rasni zakoni te nasilje i okrutnost bili su glavna sredstva vladanja nacističkih i fašističkih režima. Židovi, Srbi, Romi, Hrvati i drugi domoljubi bili su žrtve ustaškog režima. Zahvaljujući antifašističkoj borbi partizanskih jedinica te njihovih saveznika u svijetu Hrvatska se oslobodila i svrstala na stranu pobjedničke koalicije. Imam obvezu progovoriti iz iskrenosti mojega intimnoga procesa konverzije iz totalitarne kulturne paradigme u trajnu odanost ideji mira i demokracije, ideji ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, ideji ujedinjene i na antifašizmu utemeljene Europe. Moja je obveza kazati istinu o nama.

Danas je svetkovina Božića (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa) a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. Izvor znanja o Isusu uglavnom su evanđelja, pogotovo ono po Marku, koja se uzimaju kao najvjerodostojnije štivo u kojem se govori o Isusu. Pisalo se dosta, s pažnjom su praćene njegove propovijedi, ali nitko nije zapisao dan njegova rođenja, pa se misli da je za evanđeliste bilo važnije otajstvo otkupljenja (pa u evanđeljima imamo datum Pashe), iako je otkupljenje počelo njegovim dolaskom među ljude kao jednim od nas. Istraživanja o tome kada se Isus rodio počela su u 2. stoljeću. Prvi je tragati počeo Klement Aleksandrijski saznavši da se na Istoku pripovijeda da je Isus rođen 20. svibnja, a drugi da se to zbilo 20. travnja, pa 17. studenoga. Zabilježeno je i jedno mišljenje iz 243. godine prema kojem se Isus rodio 28. ožujka, jer je to (po nekim tadašnjim spisima) ”četvrti dan stvaranja svijeta”, kada je Bog ”stvorio Sunce”, pa je i Krist došao na svijet kao Sunce Pravednosti. Nakon toliko različitih mišljenja utvrđen je kao dan rođenja 25. prosinca. Naime, toga se dana u Rimu slavio blagdan koji je simbolizirao Sunce, Natalis solis invicti, Mitre. Dana 21. prosinca počinje rasti dan, pa se obilježavao početak novog života u prirodi. Kada je kršćanstvo u Rimskom Carstvu ojačalo, moglo je svoje blagdane štovati na dane kada su pogani svetkovali svoje najveće svečanosti. Tako su Isusovo rođenje počeli slaviti na Dan Sunca, koji postade simbolom Krista, Sunca Pravednosti. Taj dan vezuje se i za Isusovu savršenost. Krist je začet, smatrali su crkveni oci, na proljetni ekvinocij 25. ožujka. Naime, kako je kod njega sve moralo biti savršeno, morao je 25. početi i njegov život na Zemlji. Od jednog do drugog dana ima devet mjeseci, pa je 25. ožujka ”moralo biti” i začeće Isusovo. Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što svjedoči liturgijski kalendar izdan u Rimu te godine. Međutim, Klement Aleksandrijski navodi jednu gnostičku sektu na istoku koja je 6. siječnja već oko 215. godine slavila dan rođenja, ujedno i krštenje Isusovo. Ta se svetkovina u Rimu najprije ogledala u tri mise, od kojih je posljednja bila polnoćka, ubrzo prihvaćena u cijeloj zapadnoj Crkvi, a obilježila ju je pjesma ”U polnoći se Bog rodi”. Rođenjem Isusa ispunilo se mesijansko iščekivanje. Sve je počelo kad su Kaldejci pod Nabukodonosorom porazili Judu, kad je razoren hram i najveći dio Židova odveden u babilonsko sužanjstvo. Želja da se vrati ono što je izgubljeno nikada nije nestala. Kako je vrijeme odmicalo, u svijesti svakog Židova bila je sve jača. Tako prošlost postaje nezaboravna budućnost. Rađala se nada u povratak kralja stare Davidove loze, ali njihovi gospodari za te njihove snove nisu smjeli znati, pa su o kralju koji bi se u neko vrijeme trebao pojaviti i uspostaviti staro moćno kraljevstvo zlatnog doba govorili kao o Mesiji, što znači pomazan, jer se ustoličenjem kralj pomazivao uljem. Stoljećima se nada družila s tugom. Neki stihovi koji govore o zlatnom dobu iz kojih se naslućuje povratak Mesije stavljeni su u knjigu Izaije, proroka iz 700. prije nove ere, to jest prije Krista. Drugi hebrejski prorok Mihej iz vremena prije Izaije prorokuje Mesijino rođenje koje će se dogoditi u Betlehemu: ”A ti, Betleheme efrato, nipošto nisi najmanji među tisućama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena” (Mih 5, 1, Biblija, KS, Zagreb, 1987, str. 910). Evanđelist Matej izvješćuje da je Isus rođen u Betlehemu Judinu, za vrijeme cara Heroda (Mt 2, 1, Isto, str. 937), a izvješće drugog evanđelista Luke to potvrđuje (Lk 2, 7, Isto, str. 983). To je teološki diskurs, jer svi drugi izvori koji upućuju na povijesnu figuru navode da je Isus došao iz Nazareta. Što se tiče rodoslovlja, Matej vodi po lozi Abrahamovih potomaka do Josipa, muža Marijina (Mt 1, 1, Isto, str. 937). Tako se dokazuje porijeklo iz Davidova zlatnog doba, iz vremena i loze o kojoj su sanjali Židovi još od sužanjstva u Babilonu. Rodio se Mesija kojeg Židovi nisu prepoznali. Betlehem je danas mali gradić nedaleko Jeruzalema u kojem se nalazi crkva Isusova rođenja koju je sagradio Konstantin oko 330., a obnovio Justinijan oko 550. godine. Sadržaj božićnih poruka je u duhu Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve; to je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj da valja pomoći slabijem i nemoćnom. Veselo ozračje Božića stvorilo je kroz stoljeća bogatstvo narodnih običaja. Božić se dočekuje izniklom pšenicom, posudom u kojoj su sve vrste žita, božićnim kruhom – simbolom tijela Isusova. Pale se božićne svijeće, po podu na selu, naročito kod pravoslavnih kućanstava, stavlja se slama ili sijeno kao spomen na Isusov krevetac, pali se badnjak na ognjištu na kojem se čuva žar do blagdana – Sveta tri kralja (također mitološke naravi) kao sjećanje na vatricu koja je u štalici grijala malog Isusa. Iza polnoćke na stol se stavljala pečena ovca, a na njenoj lopatici gatalo se o životu u budućoj godini. Božić nije transcendentalni pojam nevidljivog Boga, promišljanje koje putuje beskrajem. Ono čemu se klanjamo je čovjek, Božić – mali Bog, koji je došao na svijet po Duhu Svetom, savršenstvo Božje. Sve treba biti savršeno, pa i čestitanje Božića. Vjera u spasenje koja se rodila s Isusom Kristom dala je narodu poticaja u promišljanju kako obogatiti božićne blagdane vedrinom i veseljem. Crkveni oci uvijek su isticali otkupiteljski vid utjelovljenja. Ćiril Aleksandrijski piše: ”Onaj koji je od vijeka, rođen je u tijelu, uzevši sve što je naše, zato da bi plod tijela – mi, koji bijasmo na putu propasti, ostali u njemu, koji je postao ono što jesmo, da bi nas učinio dionicama onoga što je on.” Oprost grijeha bez kazne donosi izvjesnu sigurnost, ali ne i duhovni mir. Ne može se zanijekati istina da se grijeh koji nije kažnjen najčešće ponavlja. Tako je i svijet nakon Kristove žrtve nastavio svoj hod putem osvajačkih ratova u kojima se zbog pljačke ubijalo i gazilo slabijeg. S druge strane, krađe i drugi poroci grešnog morala prekrili su zemaljsku kuglu. Zašto treba slaviti Božić? Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovom rođenju u betlehemskoj štali (ja, naime, tvrdim da je Isus rođen skromno (Vidi Luka 2, 7 premda ne kako ga želi prikazati srednjovjekovna duhovnost u talijanskih kršćana), kažimo ovako: u štalici (”u jaslama”, Lk 2, 7) se rodio Onaj za koji će kasnije kazati da je Svjetlo svijeta (prvo je Isus to rekao svojim apostolima, da su oni ”svjetlo svijetu”, vidi Mt 5, 14), Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. On je doista postao ljudima svjetlo – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka. Postao je svjetlo također svojom riječju istine koja proniče dubine ljudskog srca i obasjava svu povijest čovječanstva. I gdje god su pojedinci i narodi bili otvoreni ovom svjetlu, tu su se smanjivala područja mraka nehumanosti, a širila se područja nade, ljubavi i svakog pravog napretka. Ja sam kršćanin i trudim se slijediti Isusa, ne uvijek vjernošću kako bih želio, svakako ne više u potpunom ”dosluhu” s naučavanjem Katoličke crkve čiji sam svojevrsni disident. Ali mi nije svejedno što se to radi ”u ime Isusa”, jer otkako sam završio studij teologije (ako je uopće moguće takav studij dovršiti, ja mislim da nije), razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: tko je bio Isus? Kakva se tajna krije u tom fascinantnom Galilejcu, koji je rođen prije dvije tisuće i kusur godina u jednom beznačajnom selu rimske imperije i kojeg su ubili kao zločinca blizu jednog starog kamenoloma, izvan Jeruzalema, kad je imao trideset i kusur godina? Tko je bio taj čovjek koji je na odlučujući način obilježio religiju, kulturu i umjetnost Zapada do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Vjerojatno nitko nije imao tako veliku moć nad ljudskim srcima, nitko nije kao on izrazio nemire i pitanja ljudskog bića, nitko nije pobudio tolike nade. Zašto njegovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki milijuni ljudi i žena nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo pa ništa s dovoljnom sigurnošću?! To kod mene nije neka nova ideja. Uvijek sam, naročito nakon puberteta, kad sam odslušao prve lekcije iz Kristologije u župi otaca isusovaca, gdje ću naletjeti na subrata sadašnjega pape Franje (koji će mi jednim jednostavnim pitanjem poremetiti i promijeniti cijeli život: Dokle ću radnim danom biti argentinski ljevičar, a vikendom hrvatski fašist?!), osjećao potrebu da proučim njegovu osobu i njegovu poruku i da je predstavim, što ne prestajem činiti od 1978. kada sam počeo katehizirati i mlađe i starije od sebe. Uvjeren sam, bez obzira na sve što ćete pročitati u ovoj kolumni, da je Isus ono najbolje što imamo u Crkvi (sveopćoj i Kristovoj, ne ”rimokatoličkoj” ili, još gore, puno gore od toga, jer je taj pojam za mene svetogrđe, ”stepinčevoj”). Ne samo to, Isus je i ono najbolje što danas možemo ponuditi suvremenom društvu. Vjerujem, štoviše, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bi bio osiromašen kad bi Isus pao u zaborav. Zato me užasno smeta kad čujem govoriti o njemu (naročito o Božiću) na nejasan, neodlučan način ili kad se iznose sve moguće teme koje ne bi izdržale ni minimalnu konfrontaciju s izvorima koje o njemu imamo. Isus se, ipak, na našim prostorima polako gasi u našim srcima, a istovremeno su među nama u optjecaju izvjesni ”klišeji” koji osiromašuju ili izobličuju njegovu osobu (božićevanje u Hrvata je prestrašan kliše, toliko strašan da svake godine u ovim danima poželim pobjeći u neku arapsku ili budističku zemlju): taj Isus, barem ja tako mislim, ne može privući, osvojiti ili izazvati ljubav. Jednako patim i kad slušam rutinski jezik (kao u Bozanićeve božićne poruke, osobito ako, kako se radi u kaptolskim medijima, krene cenzurirati papu Franju), koji je već odavno potrošen: ne pali srca niti u svijet donosi njegov plamen; ne stavlja u pokret obraćenje. Isto tako me boli kad vidim kako se nesvjesno može defokusirati objava pravog Isusova projekta, s kojom se lakoćom skraćuje njegova poruka, čime se sakati njegova dobra vijest: ona o Kraljevstvu nebeskom (razumijem da je ova sintagma neprihvatljiva mnogima, pa radije govorimo o savršenom stanju potpune pravde i potpunog mira). Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegova života? Ima već puno godina kako stručnjaci govore o ”povijesnom Isusu” i ”Kristu vjere” kao o dva oblika ili različita puta za pristupanje Isusu. Kad kažemo ”povijesni Isus”, govorimo o poznavanju Isusa koje povjesničari mogu steći rabeći znanstvene metode modernog povijesnog istraživanja. Kada naprotiv govorimo o ”Kristu vjere”, govorimo o poznavanju do kojega dolazi Crkva odgovarajući vjerom u akciju otkrivanja Boga koji se otjelovio kao Mesija, pomazanik, Krist. Ne smije se pobrkati govor i znatiželja oko ”povijesnog Isusa” s proučavanjem ”Krista vjere” u koga mi kršćani vjerujemo. No, kakve potrebe imamo mi vjernici da pribjegavamo povijesnom istraživanju ako, putem vjere, poznajemo misterij koji je zatvoren u Isusu? Je li ovo istraživanje legitimno? Je li potrebno? Ne samo da je legitimno nego je to i posao od kojega Crkva (ne samo kao skup krštenika) ne može odustati. Razlog je jednostavan. Ako u Isusu ispovijedamo Sina Božjeg koji se otjelovio u našoj vlastitoj povijesti, kako da ne upotrijebimo sva sredstva koja nam stoje na dohvatu da bismo bolje upoznali njegovu povijesnu dimenziju i njegov konkretni ljudski život? Sama naša vjera to traži. Zašto povijesni lik Isusov ima toliku privlačnu snagu? Jednostavno zato jer nas približava Isusu ”od krvi i mesa” dajući konkretizaciju i život njegovu humanitetu. Mi kršćani ispovijedamo da je Isus ”pravi Bog i pravi čovjek” (KKC 422 i sl). Međutim, često se događa da velikom snagom podvlačimo da je Bog. I treba da tako činimo, jer bi u suprotnom naša vjera bila uništena. Ali ako naglašavanjem njegova božanskog svojstva, zaboravimo da je Isus čovjek i ignoriramo njegov konkretni ljudski život, također slabimo svoju vjeru. A ja želim da moja vjera bude jaka, pa i da bude jaka vjera onih koji misle da vjeruju ili da je pronađu u sebi oni koji je možda traže. Ali što ako bi me itko od mojih prijatelja agnostika ili ateista pitao ovako: Drago, tko je bio Isus iz Nazareta, to jest, koliko ti, kao teolog, znaš o Isusu da vidimo mogu li ja naći u tome inspiraciju? Reći ću to otvoreno, morao bih kazati da o Isusu, ne samo ja, znamo vrlo malo, gotovo pa ništa! Saznajemo da je iz Galileje, da je doma i u selu govorio aramejski, ne hebrejski, jezik koji će naučiti kasnije, u sinagogi, da su ga u Nazaretu nazivali Yeshúa bar Yosef, to jest Isus, sin Josipov, te da su ga u regiji i kasnije, također na aramejskom, nazivali Yeshúa ha-notsrí, to jest Isus iz Nazareta, itd. Zna li Crkva više, zna li papa Franjo više? Ma, kakvi! Oni vjeruju u Isusa, a to je sasvim druga priča. No, da pomognem eventualnim znatiželjnim čitateljima i, na kraju krajeva, samome sebi… Ne znamo tko mu je bio biološki otac jer je ”začet po Duhu Svetome” (Mt 1, 20 i Lk 1, 35), a ne znamo ni tko mu je zapravo bio staratelj, naime Josip. Ni kada ni gdje je taj dobri tesar rođen ne znamo. A ne znamo ni kada ni gdje je točno rođen Isus! U Betlehemu kažete? Zato jer to tako govori Josip Bozanić? Ja u to slabo vjerujem. Isus je najvjerojatnije rođen u Nazaretu. U evanđeljima po Mateju i Luki se spominje Betlehem, ali to se radi ne iz povijesnih, već iz teoloških razloga – da bi se ispunilo proročanstvo (o iščekivanju Mesije) gore spomenuto. Izvan toga, svi drugi izvori govore da je Isus stigao iz Nazareta, da je ”od tuda” (Marko 1,9; Matej 21,11; Ivan 1, 45-46; Djela apostolska 10,38, itd.) i da su ga zvali ”Nazarećanin” ili ”iz Nazareta” (Marko 1,24; 10,47; 14,67; 16,6; Luka 4,34; 24,19, itd.). Pojma nemamo što je bilo s Isusom između njegove 12. i 30. godine: je li putovao ili je bivao zatvoren u tom malom selu od nekoliko stotina stanovnika koliko ih je bilo u Nazaretu, toliko sićušan i nevažan da nikada nije spomenut u mapama ni u židovskim svetim knjigama? Lako je zamisliti da je Isus bio oženjen, jer je bilo nezamislivo da zdrav Židov živi bez žene, a ne znamo je li imao djece, što bi bilo najnormalnije s obzirom na važnost potomstva u židovstvu, toliko važnim da je patrijarsima bilo dozvoljeno lijegati s ropkinjama ako bi im supruga bila sterilna. Protestanti, mnogi, vjeruju da je Isus ima braću. Ne znamo ni zašto je točno ubijen. Postoje mnoge teorije, a ja sam najskloniji prihvatiti one koje je izložio S. G. F. Brandon u glasovitoj knjizi ”Suđenje Isusu iz Nazareta” (Stari Grad, Zagreb, 2002.): jer se, iz perspektive suda, poistovjetio s narodnim pokretom protiv uzurpatorske rimske vladavine, dakle, zbog svoje upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu, što je u židovskom mentalitetu jedna te ista stvar; uz fundamentalni razlog da je ”išao na živce” glavarima svećeničkim i pismoznancima koji su ga se željeli pošto-poto riješiti. Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu i pogubljenja u Jeruzalemu svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo! O Isusu vjere, pak, znamo gotovo sve; prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa, ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode, jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih. A znate još nešto? Ne znamo baš puno ni o Isusovim riječima! Najbolji tumači Biblije tvrde da u njoj, strogom analizom teksta, nema više od dvanaestak rečenica koje bi se mogle pripisati Isusu, baš njemu. Isus je možda rekao ono da bi lakše deva prošla kroz ušicu igle nego bogataš u nebo, da treba dati cesaru cesarovo, a Bogu božje ili da je pametnije da mrtvi pokapaju svoje mrtve. O drugim stvarima koje mu se pripisuju, pa čak i o molitvi ”Oče naš”, koja nam stiže u nekoliko varijanti, možemo s pravom sumnjati da su Isusovo autorsko djelo. Našli bismo se u problemima kad bismo tražili uporište u povijesnim dokumentima, jer ga samo spominje, i to usputno, povjesničar Josip Flavije. Ali teško ćete naći povjesničara koji će izrijekom tvrditi da povijesni Isus nije postojao. Gomila je detalja koji govore da je netko takav postojao. Paradoksalno, ni o jednom povijesnom liku nije toliko napisano bez tako malo temelja: samo u Biblijskom institutu u Rimu postoji biblioteka s preko milijun djela o Isusu! Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta je uspio doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, a koji ne mogu prihvatiti Isusa koji ima noćne polucije, seksualne fantazije ili ljubi u usta Mariju Magdalenu. Puno toga nema veze s Isusom povijesti, a pred religijskim smo slavljima i običajima koji su potpuno dizajnirani. Ima li veze s Isusom sva ova parada i sav konzumeristički kič, sve ovo ludilo zbog kojeg, na primjer, mnogi padaju u depresiju jer im lisnica nije dovoljno debela da se nose s blagdanima? Neću to kriti, prezirem one koji se za Božić ubijaju hranom i druge maltretiraju u alkoholiziranom stanju (hvala MUP-u što nam je uvelike pomogao da Hrvati dokažu svoj kilerski instinkt samo za Novu godinu). Odvratne su mi televizijske reklame, izbjegavam centar grada Zagreba i žalim za sretnim danima s udicom na obali Atlantika u Patagoniji gdje me bozanići, miklenići, pozaići, košići i drugi vjerski fanatici nisu dodirivali. Budući da, eto, vjerujem u Isusa iz Nazareta, ja ću vam kazati što je to za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime, smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili nevjernički blagdan, blagdan naših kolumnista Jadranke Brnčić i Petera Kuzmiča, blagdan brata i mitropolite zagrebačkog Porfirija, blagdan pape Franje ili blagdan sugrađanina i prijatelja Ive Josipovića, proslava života i to života jednog galilejskog propovjednika i iscjelitelja koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, oproštaja i bratstva svih onih koje Bog, Otac voli i drži na životu. U svojoj najvažnijoj esenciji blagdan Božića je oklada na humanost, na solidarnost, na sreću, na mudrost, na slobodu i na jednostavnost jer mnogo toga nam je nepoznato. Preostalo mi je za kraj ponoviti riječi apostola Petra: treba znati opravdati vlastitu vjeru. Mislim da isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju pojasniti svoju nevjeru (njima sam posvetio knjigu!). I jednima i drugima želim mir. A vama, pak, poštovani/e čitatelji/ce, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće: Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo. Haj’mo se onda svi zajedno kladiti na humanost!

Jedna diplomatkinja mi je ovih dana rekla da joj prilaze neki ljudi, često su to umjetnici, koji joj se povjere i kažu joj ispod glasa: ”Znate, ja sam Srbin/Srpkinja”. Diplomatkinja mi je zatim kazala da tim ljudima odgovara: ”I kakve to ima veze?” Zapravo, razgovarali smo o tome da se mnogi Srbi, premda su umjetnici ili neke druge javne osobe, ponašaju neprikladno srameći se priznati etničko porijeklo. Ja taj problem nemam: mene nije sram kazati da sam Srbin i da sam, što se duhovnog života tiče, pravoslavac. A vi ćete sada kazati da je jasno da nemam taj osjećaj srama jer nisam ni Srbin ni pravoslavac. Premda ću vam odmah reći: A kako vi znate da nisam ni Srbin ni pravoslavac? Odakle vama pravo da mi niječete moje srpstvo i moje pravoslavlje? Grozim se onih koji sebi uzimaju pravo diktirati drugima što imaju biti i kako se moraju izjašnjavati. Pa ću onda kazati da smatram groznim oblikom šovinizma i rasizma izjavu predsjednika HSS-a Kreše Beljaka koji Zlatka Hasanbegovića smatra izdajicom bošnjaštva, jer se rečeni desni (pa makar nekima bio i ekstremno desni) političar, koliko mi je poznato, smatra Hrvatom koji je i musliman. A onda ću dodati i da se šovinizam i slični oblici netolerancije šire u našim medijima, pa čitam kolumnu neke gospođe koja si daje pravo vrednovati tko je izvorniji Zagrepčanec: Bandić ili Hasanbegović? Mene nije sram kazati da sam Srbin i da sam, što se duhovnog života tiče, pravoslavac. A vi ćete sada kazati da je jasno da nemam taj osjećaj srama jer nisam ni Srbin ni pravoslavac. Premda ću vam odmah reći: A kako vi znate da nisam ni Srbin ni pravoslavac? Odakle vama pravo da mi niječete moje srpstvo i moje pravoslavlje? Sve je to užasno, neprihvatljivo i gadljivo. I pustite me na miru ako danas, ili ovaj tjedan ili tijekom užasavajućeg i kičastog zagrebačkog Adventa želim biti Srbin i pravoslavac. Ili ako dogodine odem dr. Krausu i rabinu Preleviću s molbom da mi se izvrši obrezivanje i primi u vjeru Mojsija? Koji se vama vrag događa? Ja želim biti Srbin i pravoslavac i baš mi paše kada mi stižu poruke u inbox ili kad mi se u komentarima ispod članaka (u kojima se inače o meni govori) poručuje da sam ”čedo”, ”Jovan” ili da se pokupim u tri p…e materine, što će reći u Srbiju. Ono što mene i dalje ohrabruje je stav kojim je vladika Porfirije Perić započeo i nastavlja svoju službu: ”Naglašavam, ne postoji alternativa – moramo učiniti sve da prihvatimo jedni druge onakvima kakvi jesmo”. Pozdravljajući ”sve građane Hrvatske i Slovenije – pravoslavne, katolike i svih drugih vjeroispovijesti, ali i agnostike ili ateiste”, mitropolit Porfirije je naglasio: ”Dolazim otvorena srca nastojeći primijeniti tri načela – dijalog, praštanje i pomirenje, uz poruke da moramo prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo.” Onaj glumac ili ona glumica, da spomenemo samo neke, koji se srame svog srpstva, možda i pravoslavnog krštenja, meni su poziv da budem Srbinom i pravoslavcem. Ali, zašto to tajiti? Ja, kad mi dođe potreba da uđem u crkvu da se pomolim i saberem, uđem u Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu na Cvjetnom trgu. Nemam problem ući ni u druge crkve, ali ova mi je u Zagrebu najdraža. U njoj, by the way, ljudi ne maze pseudosvece koji su bili suputnici ustaškim koljačima. Sada kad imam novu knjigu u knjižarama i izlozima (”Povratak Adolfa Pilsela”, VBZ) i kada mi mnogi prilaze da mi čestitaju zbog ispravnog načina tumačenja hrvatstva, zbog toga što sam opet, možda i najjasnije do sada, opisao nužnost distanciranja od nacizma i ustaštva, ja im se zahvaljujem s nelagodom jer kako da im pojasnim da sam ipak Srbin i pravoslavac? I pustite me na miru ako danas, ili ovaj tjedan ili tijekom užasavajućeg i kičastog zagrebačkog Adventa želim biti Srbin i pravoslavac. Ili ako dogodine odem dr. Krausu i rabinu Preleviću s molbom da mi se izvrši obrezivanje i primi u vjeru Mojsija? Kada mnogopoštovana Jagoda Buić svojim bliskim prijateljima i konfidentima Igoru Zidiću, Tonku Maroeviću i Zdravku Zimu tumači da se sprema održati predavanje Budimiru Lončaru jer što on to ima tražiti u društvu unuka suradnika Gestapa i sina tjelohranitelja Ante Pavelića, u meni raste osjećaj sažaljenja prema gospođi koja kasni jedno tri desetljeća (da, baš tako znaju biti neinformirani ti duhom osiromašeni Hrvati) u saznanju da sam ja odavno, bit će eto i više od trideset godina, napustio hrvatstvo kao profesiju da bih obgrlio kršćanstvo kao formu mentis. I baš to kršćanstvo me otjeralo u stanove Srba koje je Gojko Šušak bacao van na ulice ne bih li letio s njihovim namještajem kroz prozor. Upravo me to kršćanstvo dovelo do mnogih zapaljenih sela, pa tako i do sela Komić kod Udbine da sahranimo ostatke najstarije žrtve postolujnih strahota u režiji Franje Tuđmana i tog istog Šuška. 93-godišnju Savu Lavrnjić smo pronašli tek u veljači 1996. zavezanu žicom za sina i bačenu ispred njene kuće. Ne mogu ja drugačije. I znam da me to košta. Pretpostavljam da mnogi ne znaju što učiniti sa Srbinom i pravoslavcem koji je oženio (podunavsku) Njemicu, k tome i protestankinju koja dolazi iz filipinske prašume. Ja njih razumijem. Kažu da je teško biti Srbin i pravoslavac. Premda to uopće ne bi nikome trebalo biti breme. Dapače. Veli sveti apostol Pavao (Gal 3, 28) da smo svi jednaki, da su naše razlike ništavne ako smo jedno u Bogu. Pa i ovo: “Uistinu, mi smo svi – bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci – kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom” (1 Kor 12, 13). Smeta li te brutalnost hrvatske policije prema migrantima i izbjeglicama na granici s BiH? Budi Srbin iz kolone kod Bosanskog Petrovca koju zrakoplovi HRZ tuku mitraljezima. Boli te srce kad gledaš djecu migranata i izbjeglica pod snijegom na otvorenom? Otiđi u Jasenovac ili u ustaški logor u Sisku i stani među kozaračku djecu, onu istu kojoj se kao hijene smiješe Velimir Bujanec, Vlado Košić, Roman Leljak, Jakov Sedlar, Igor Vukić… Zašto to tajiti? Ja, kad mi dođe potreba da uđem u crkvu da se pomolim i saberem, uđem u Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu na Cvjetnom trgu. Nemam problem ući ni u druge crkve, ali ova mi je u Zagrebu najdraža. U njoj, by the way, ljudi ne maze pseudosvece koji su bili suputnici ustaškim koljačima Pozvao bi sirijsku obitelj na božićni ručak? Svakako, i ne zaboravi pozvati zabačene bake Jovanke po Lici, Baniji i Kordunu. Pamtim da se na početku ratnih sukoba devedesetih često spominjao slučaj vukovarskog novinara Stjepana Penića, mučki ubijenog i izmasakriranog u Dalju kod Osijeka. Pokojni franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me da je Penićeva supruga u razgovoru za Veritas, mjesečnik franjevaca konventualaca, u svoje i u ime svojih triju kćeri dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: ”Mi vas ne mrzimo i sve vam opraštamo!” Poruka gospođe Penić, nekima možda daleka ili paradoksalna, pravi je kršćanski odgovor i dokaz da u ratu nisu srozane sve vrijednosti. Fra Ljudevit je s pravom naglasio da je odupiranje mržnji pravi herojski čin koji zahtijeva veliku samozatajnost. Kad ne bismo bili toliko na udaru političkog primitivizma i onih koji svoju moralnu prazninu i duhovni nemir pretvaraju u osvetničku hajku na ”krivce”, shvatili bismo da mnogo takvih heroja živi oko nas. Ali meni nije dovoljno to što ljudi znaju i žele praštati ili trpjeti uvrede i prozivanja. Meni je od životne važnosti što mogu biti Srbin i pravoslavac. I kad bolje razmislim, vidim da nisam napustio ovu duhovno opustošenu i ekonomski razvaljenu zemlju jer pronalazim neku čaroliju i atrakciju u tome da budem Srbin i pravoslavac. Naše područje je negativan primjer koji smo ovdje stvorili svi mi zajedno. Mislim, zajedno s ocem Danilom Ljubotinom, da se svi mi koji pružamo ruku jedni drugima u svakodnevnom životu želimo izdignuti iz naših ograničenja, ali je potrebno iscijeliti duhovne rane na nekom drugom planu koje su nanijele jedna Crkva drugoj, jedan narod drugomu u vjekovima i vremenima kada su bile/i u sukobu. Kada mnogopoštovana Jagoda Buić svojim bliskim prijateljima i konfidentima Igoru Zidiću, Tonku Maroeviću i Zdravku Zimu tumači da se sprema održati predavanje Budimiru Lončaru jer što on to ima tražiti u društvu unuka suradnika Gestapa i sina tjelohranitelja Ante Pavelića, u meni raste osjećaj sažaljenja prema toj gospođi Apetiti prema moćima ovoga svijeta naglo su narasli, gramzljivost nas ždere, razara iznutra, čini nas svadljivima, razjaruje naš ego koji poprima nekontrolirane oblike. Ljudi nisu svjesni koliko su smiješni i ružni kad njima vlada egoizam. Mržnja se prodaje naveliko, na mržnji se grade politike, izborne kampanje, odnosi u društvu… Tražio sam neki dan tople papuče s anatomskim uloškom da poklonim supruzi. Dogodilo se to u nekoj apoteci. Bilo je više ljudi. Apotekarka mi pruža jednu papuču. Pipam, ”zgodno”, velim, a onda neoprezno, ali normalnim glasom kažem ”Made in Serbia”. Istog časa se društvo okrenulo prema meni, a apotekarka se krenula ispričavati. Pomislio sam joj reći: ”Ne brinite, ja sam Srbin i pravoslavac”. Zaključio sam da ću je još više zbuniti, pa sam zašutio. Pogriješio sam. Jer ne vidim drugi izlaz nego da Hrvati budu Srbi i da Srbi budu Hrvati.

Mislim da je likvidacija Mihajla i Marije Zec te njihova najstarijeg djeteta, 12-godišnje Aleksandre, jedno od najsramotnijih poglavlja novije hrvatske povijesti. Taj slučaj možda jasnije od drugih dovodi u pitanje obrambeni karakter Domovinskog rata. Počinitelji su bili pripadnici specijalnih postrojbi koji su oslobođeni zbog proceduralnih pogrešaka. Neki su nakon toga napredovali u karijeri, neki su odlikovani, što navodi na zaključak da su ljudi ubijani po nalogu državne vlasti. U kuću Mihajla Zeca, poznatog mesara koji je opskrbljivao brojne zagrebačke mesnice, ali i Sabor te financijski potpomagao HDZ, i njegove supruge, vlasnice kafića na Dolcu, u Poljaničkoj ulici na Trešnjevci upalo je 7. prosinca u 23 sata petero pripadnika pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova, jedinice pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, kasnije poznate i po nadimku Merčepov eskadron smrti. Obitelj je već spavala. Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović probudili su Mihajla Zeca i naredili mu da se odjene i pođe s njima. Mesar se uplašio i pokušao pobjeći. Istrčao je na ulicu, gdje ga je pucnjem u leđa likvidirao najmlađi iz petorke, tad 18-godišnji Siniša Rimac. Ubojstvo su gledale Marija i Aleksandra Zec, koje je petorka utovarila u kombi i odvela do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, gdje smo se okupili u subotu, a gdje su kao pričuvni pripadnici MUP-a zločinci bili stacionirani. Nakon što su u prvim satima 8. prosinca likvidirali Mariju Zec Siniša Rimac kolege je pokušao nagovoriti da ostave na životu 12-godišnju Aleksandru, ali nisu ga poslušali. Smatrali su da je to prevelik rizik jer im je vidjela lica. Munib Suljić djevojčici je hladnokrvno prislonio automatsku pušku na zatiljak i povukao okidač. Njeno tijelo bacili su u udubinu za smeće iznad Adolfovca. Sve što su učinili te noći merčepovci su nakon uhićenja nekoliko dana poslije detaljno ispričali istražnoj sutkinji. Izgledalo je kao da će pravda lako biti zadovoljena, ali umjesto toga dogodila se travestija koja baca ljagu na početke hrvatske države. Ubojice su puštene jer davanju iskaza u kojem su opisali i neka druga zvjerstva nisu nazočili njihovi odvjetnici. Za osudu nisu bili dovoljni ni svjedoci koji su vidjeli Rimca kako ubija Mihajla Zeca, ni iskazi svjedoka kojima je Mikola priznao ubojstvo. Nije bilo važno ni što je vještačenje pokazalo da je oružje oduzeto od petorke identično oružju kojim je počinjeno ubojstvo, a ni to što su u kombiju nađena vlakna s odjeće Marije i Aleksandre Zec. Munib Suljić Siniša Rimac postao je jedan od tjelohranitelja ministra obrane Gojka Šuška. Siniša Rimac je 30. svibnja 1995. primio orden Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za junački čin u ratu iz ruku predsjednika Franje Tuđmana. Siniša Rimac Shvatio sam to kao afirmaciju tog nedjela i poželjni način ponašanja. Uz spomen na Aleksandru i na njene roditelje dužni smo se sjećati stotina ostale djece ubijene tijekom Domovinskog rata i agresije na Republiku Hrvatsku. Molio bih vas i da pročitate poglavlje iz knjige Ive Goldsteina ”Jasenovac – o stradavanju srpske djece s Kozare od ustaša”, a koje se nalazi u rubrici Književni ogledi. Igor Mikola Sramota je da još ne postoji ulica ili trg Aleksandre Zec. Predlažem da se po toj djevojčici nazove sadašnja Avenija Gojka Šuška u Dubravi. Ili zagrebački Trg Franje Tuđmana. Ali neka se HDZ ne digne na stražnje noge – dovoljna će biti jedna ulica na Trešnjevci i ploča na zavoju, blizu mjesta ubojstva, u ime nas – građana Grada Zagreba. Dovoljno bi bilo da Grad Zagreb počisti dio napuštenoga i spaljenoga doma Adolfovac, da se napravi mala šetnica do tog mjesta, da se postave klupe za odmor i za razmišljanje, možda i ispod ili u blizini spomen-ploče. Nebojša Hodak (prvi zdesna) Prijatelj, profesor emeritus Instituta za fiziku Mišo Milun je napisao: ”Smaknuće obitelji Zec i sve što se kasnije s ubojicama dešavalo duboko je sramotno i predstavlja golemu mrlju na savjesti Republike. Zbog toga je važno sjetiti se male Aleksandre i njenih roditelja i odgovornih za njihovu smrt. Neki od njih su još živi i, bojim se, bez prevelike grižnje savjesti. Volio bih da se varam. Ove je godine, namjerno u crnilu noći, održana komemoracija na mjestu gdje su ubijene majka i kći. Da se ne zaboravi, jer se oprostiti ne može onima koji oprosta tražili nisu: ubojice, naredbodavac, državni tužilac i svi oni koji su omogućili da se “zbog proceduralne pogreške” počinitelji puste na slobodu.” Adolfovac: Mjesto gdje je ubijena obitelj Zec | Author: Siniša Hančić (PIXSELL) Aleksandra Zec nema spomenik. Tuđmanovi ljudi su je bacili u jamu za smeće. Ali ona se meni pred očima uzdiže kao najsvjetliji spomenik, podsjetnik na dobro u ljudima nasuprot užasno ružnom i grotesknom spomeniku Franji Tuđmanu. Nadam se da će mu na svoj poznati način svi zagrebački golubovi ostaviti svoj trag kao znak vremena jer je uvalio ovu zemlju i naše ljude u govna do guše. Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, pokraj Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca. Neka im je vječna slava i hvala. http://www.autograf.hr/mala-aleksandra-zec-nasuprot-uzasnom-spomeniku-tudmanu/

Prošle srijede, 3. listopada, navršilo se 20 godina od beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, ceremonije koju dobro pamtim i koju je 1998. predvodio sveti papa Ivan Pavao II. u okviru svog drugog pohoda Hrvatskoj, ali ne pred više od pola milijuna vjernika kako iznosi Tiskovni ured zagrebačke nadbiskupije ovih dana. Nije mi jasno čemu takva pretjerivanja. Znamo koliki je prostor ispred svetišta u Mariji Bistrici, a savršeno dobro pamtimo misu na punom zagrebačkom hipodromu, kod prve posjete Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994., kada nas je tamo bilo gotovo 700.000 duša. Elem, možda Bozanićevi PR-ovci pretjeruju jer im obilježavanje ove 20. godišnjice nije prošlo odviše zapaženo, osim u tzv. katoličkim medijima. Malo tko je zapamtio što je kardinal Bozanić kazao pred biskupima, svećenicima i bogoslovima koji su te srijede pohodili župni dvor i crkvu u Krašiću, gdje je Stepinac bio konfiniran po izlasku iz Lepoglave i gdje je 10. veljače 1960. preminuo, nikako mučenički kako izmišlja katolička kaptolska propaganda (zračenje, trovanje… kajgod!), već od posljedice raka krvi – policitemije vere, kako sam već dobrano pojasnio i argumentirao u nekoliko navrata. Zapravo, ništa novo Bozanić nije rekao, a trebao je, osobito jer je kanonizacija, za koju se opet u Krašiću molilo, odgođena ad calendas graecas, što će reći da nije na vidiku, točnije, da je vrlo upitno da se za naših života i dogodi. Bozanić je već mutio. I to sam in extenso pojasnio, jer je znao da papa Franjo ima namjeru formirati mješovitu katoličko-pravoslavnu komisiju, što je čuo iz prve ruke u Vatikanu, ali je gotovo godinu dana to sve tajio od domaće publike i bio je prisiljen progovoriti, na Trsatu (30.08.2015.), kada se njegova šutnja u samom Vatikanu i u hrvatskim medijima činila odviše ridikulozna i kompromitirajuća. Tako da ne čudi što muti i sada te što s njime muti cijela pokrajinska crkvena hijerarhija i kler, pa im ne preostaje nego papagajski ponavljati da je ”Stepinac najodličniji sin Hrvatske u novije vrijeme, svjetionik našem hrvatskom narodu te je simbol očuvanja katoličke vjere u hrvatsko” (župnik Hrvatske Dubice u Sisačkoj biskupiji Željko Jurković). A što bi Bozanić mogao i morao napraviti da ne muti? Fino: kazati istinu o Stepincu: napustiti hagiografiju i prijeći na historiografiju. Evo, ja mu danas želim kratko, ali značajno pripomoći. Naime, papagajski se ponavlja i to da je Stepinac stradao samo zato što se suprotstavio komunistima. Hajde da malo osvijetlimo to poglavlje. U više je navrata (u katoličkoj publicistici napose) elaboriran susret Tita i Stepinca. Najopširnije je to napravio prvi pouzdani hrvatski katolički biograf Alojzija Stepinca fra Aleksa Benigar (Zagreb, 28. 1. 1893. – Rim, 2. 11. 1988.) čija je knjiga ”Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal” najprije izašla u Rimu 1974. (u nakladi ZIRAL-a), a pod nazivom ”Stepinac” godine 1993. u Zagrebu (kao suizdanje Glasa Koncila i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda). Ali Benigar ne donosi transkript susreta Tita i Stepinca (tek ga prepričava) jer pošteno kaže da pri pisanju Stepinčeve biografije nije mogao dobiti uvid u izvorne isprave koje se nalaze u Vatikanskom arhivu papina Državnoga tajništva (s obzirom na to da prema važećim propisima tada to nije bilo moguće), a nije ih našao niti u državnim arhivima Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske ni komunističke Jugoslavije (premda smatra da to za njegov rad i nije bio veliki propust; danas bismo drugačije sudili, a i moramo suditi drugačije nakon rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije o Stepincu). Vratimo se onim napetim danima nakon kapitulacije Hitlerove Njemačke i bijega Ante Pavelića i ustaških glavešina iz Zagreba. Vrlo brzo se opazilo da su nove vlasti uzele nadbiskupa Stepinca na nišan. Već nekoliko dana nakon njihova dolaska, 15. svibnja (sasvim slučajno se to poklopilo s predajom ustaških trupa kod Bleiburga), bio mu je zaplijenjen automobil. Iako su ga poslije vratili, don Giuseppe Masucci (tajnik opata Ramira Marconea, papinskog legata pred vlastima NDH) konstatira u svojim spisima da je to bila najava represije prema nadbiskupu. Nedugo prije sloma mons. Svetozar Rittig, koji je za rata konspirativno surađivao s partizanima, poručio je Stepincu da će partizanska komanda doći najprije k njemu i da dočeka jugoslavensku vojsku naredbom zvonjave svih zagrebačkih crkvenih zvona. Rittig je pojasnio nadbiskupu da imenovani partizanski komandant Zagreba Većeslav Holjevac želi baš kod Stepinca preuzeti vlast nad Zagrebom. Rano poslijepodne toga 8. svibnja 1945. partizani su počeli ulaziti u Zagreb. Emisari su stigli na Kaptol u 13.30 sati. Ali vrlo brzo će početi uhićivanja ne samo svećenika nego i biskupa. Dana 17. svibnja don Masucci, tajnik papina izaslanika, u svom dnevniku piše: ”U 12.30 sati su jedan potpukovnik i dvije osobe u građanskim odijelima došli uhapsiti nadbiskupa Stepinca”. Najprije je odveden u jednu kuću u Mlinarskoj ulici gdje mu je priopćeno da je lišen slobode. Stepinac je prosvjedovao i zatražio da se o tomu obavijesti generalni vikar biskup dr. Franjo Salis-Seewis, koji je odmah preuzeo upravu nadbiskupije i naredio da se na svim misama moli za nadbiskupa. U toj ga je kući posjetio mons. Rittig, dotadašnji župnik sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, ali je Stepinac bio odrešit prema Rittigu. Nije ga podnosio. Neki Ranogajac je zatim optužio Stepinca da je ”surađivao s okupatorima”, na što mu je Stepinac odvratio: ”A što je to okupator?” ”Nijemci i ustaše”, reče ovaj, pa je Stepinac odgovorio: ”Što se tiče Nijemaca, stvar je jasna. A što se tiče ustaša, mogu reći samo to da nitko ne može okupirati svoju vlastitu zemlju na kojoj je”. Više je ljudi ispitivalo Stepinca, ali on se sve više zatvarao u sebe. Približavalo se Tijelovo, pa je naredio da se održi uobičajena procesija. Jednoga dana, dok je Stepinac još bio u Mlinarskoj, kaže Rittig, koji je u međuvremenu postao ministar za vjerska pitanja, da Tito, predsjednik savezne Vlade, dolazi u Zagreb i da se želi susresti s klerom. Tito se sastao sa Salisom-Seewisom i grupom kanonika u prisustvu predsjednika hrvatske Vlade dr. Vladimira Bakarića i mons. Svetozara Rittiga 2. lipnja 1945. na građanskom terenu. Salis je u ime Crkve zatražio oslobađanje Stepinca pozivajući se na načelo deklaracije o slobodi vjeroispovijesti i savjesti jugoslavenskih partizana te o slobodi kršćanskog odgoja na području školstva, ali i zagovarajući suradnju novih i crkvenih vlasti. Na to je Tito pozitivno odgovorio izjašnjavajući se kao Hrvat i kao katolik (vidi dokument 359. Josip Broz ”Tito katoličkom kleru u Zagrebu” u Jure Krišto, ”Katolička Crkva i Nezavisna Država Hrvatska – Dokumenti, 1941-1945”, knjiga druga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998., str. 372 i 373) te obećao da će jugoslavenska vlada raditi u duhu spomenutih načela. Međutim, Tito je rekao da, ”kao Hrvat i kao katolik”, baš tako, ”nije bio zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkog svećenstva” tijekom rata. Dodao je da ne osuđuje ”svećenstvo (kao takvo) uopće”, nego one koji su se ”odbili” od ”velikog Strossmayera, sljedbenika jugoslavenske ideje”. Kazao je Tito da je jasno da se stvari ne mogu ”riješiti dekretima” i da je pitanje religije ”duboko ukorijenjeno u našem (hrvatskom) narodu”. Zatim je predložio da predstavnici klera uz pomoć Rittiga učine jedan elaborat kako riješiti odnose Crkve i države, ali je dodao ono što će se kasnije pokazati kao kamen spoticanja, što pak crkveni hrvatski historičari tumače kao glavni argument za obračun sa Stepincem. Tito je kazao: ”Ja bih sa moje strane rekao da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji (…) da katoličko svećenstvo u Hrvatskoj bude dublje povezano s narodom nego sada”. Kritizirao je Tito Vatikan koji je ”uvijek više naginjao Italiji nego našem narodu”, pa je zatražio ”više samostalnosti za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj”. Kazao je da je to ”osnovno pitanje” i da je sve drugo ”sekundarno” te je to stavio u kontekst stvaranja ”velike zajednice Južnih Slavena”. Dakle, kaptolska je laž da je Tito tražio prekid odnosa domaće Crkve sa Svetom Stolicom. Zatim se razgovor malo zaoštrio jer su klerici oponirali Titu pojašnjavajući što Sveta Stolica znači Hrvatima, da je poštivala crkvenu vlast Stepinca i hrvatskih biskupa na okupiranim (predanim) teritorijima od strane Mađara (Međimurje) i Talijana (Dalmacija), pa su se napokon zauzeli za slobodu Stepinca argumentirajući to njegovom veličinom u suprotstavljanju ustašama i u spašavanju ”hrvatskih pravoslavaca, Židova i Cigana”. Tito je onda prigovorio zbog tolikih svećenika koji su bili ustaše i ustaški službenici te zbog onih koji su s ustašama pobjegli iz zemlje. Tito se obavezao ispitati slučajeve svećenika koji su nevini u logorima. Došlo je i do prepirke između Rittiga i kanonika, jer je Rittig optužio svećenike da su pogriješili i da moraju ”učiniti pokoru”, a klerici su uzvraćali da su to bili neki, ali ne i svi. Tito je zaključio sastanak kazavši da je to točno i da ne treba generalizirati. Tito popušta ili čini manevar povjerenja. Sljedećeg dana, tj. 3. lipnja, u 10.15 sati Stepinac je bio vraćen u nadbiskupski dvor na Kaptolu. Posjetio je bogosloviju, dobro raspoložen, ali je rekao, u kratkom obraćanju da će ”biti borbe”, najviše ”za odgoj mladeži”. Istoga dana u podne Tito je uz Bakarića primio opata Ramira Marconea i njegova tajnika Masuccija. Papin legat je upozorio Tita da njegova politika, komunistička, nije ispravna i žalio se na partizanski tisak koji je uvjeravao čitatelje da je Vatikan žarko želio Hitlerovu pobjedu. Opat je upozorio i na ateizaciju društva. Tito je obećao da će za 40 dana biti uspostavljeni mir i da će vladati ”najveća sloboda savjesti” (npr., hrvatske su vlasti 6. lipnja opatu vratile telefon, ali mu nikada nisu vratile i njegov konfiscirani automobil). Sljedećeg dana, 4. lipnja, Tito se sastao sa nadbiskupom Stepincem u današnjem Lovačkom muzeju u Ulici V. Nazora 63 u Zagrebu. Na sastanku je bio i Bakarić. Svrha sastanka, izrečena odmah na početku, bila je da se prilike srede i spriječe sukobi između svjetovne i crkvene vlasti. Dok sam još pisao za tjednik Nacional, donijeli smo (lani, zahvaljujući istraživanjima Gordana Akrapa u HDA) faksimil zapisnika toga povijesnoga susreta, dokument br. 5997 Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu koji je ovjeren pečatom i potpisom crkvene vlasti u Zagrebu dana 1. 10. 1946. (za potrebe suda) potvrđujući da se prijepis slaže s izvornikom. Budući da je bio informiran o onome što se dogodilo dva dana prije na susretu Tita i zagrebačkog klera, Stepinac je priznao da je uređenje države složen zahvat, ali da ”mudri državnici poštuju vjerski osjećaj državljana i slobodu savjesti”. Pojasnio je da je Kraljevina Jugoslavija pravno uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika, što je imalo teške posljedice. Za uređenje toga položaja nadležna je Sveta Stolica, dodao je nadbiskup. ”Razgovori s pojedinim biskupima mogu biti vrlo korisni, ali nijedan katolik ne može, čak ni uz cijenu vlastitog života, mimoići svoju vrhovnu vlast, Svetu Stolicu, jer inače prestaje biti katolik.” Stepinac je, drugim riječima, bacio rukavicu Titu u lice, pa je predložio konkordat ili neki drugi način, neki modus vivendi kakav je nađen ”u bivšoj Čehoslovačkoj”. Založio se i za uspostavu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Katoličke Crkve, jer je to za opće dobro i za međunarodni prestiž nove države vrlo važna stvar. Tito je izlaganje pomno slušao i izjavio da razumije važnost pitanja i da ga je načelno spreman urediti, no izrazio je bojazan s obzirom na ”premalu sklonost Svete Stolice prema slavenskim narodima, posebno prema Jugoslaviji”. Nadbiskup mu je odgovorio da je ta bojazan bez temelja i argumentirao je to slično kao Salis-Seewis. Podsjetio je Tita da kardinal Maglione, državni tajnik Svete Stolice, nije popustio Mađarima i održao zadanu riječ Stepincu da se ne mijenja status quo dok se rat ne završi. Slično je bilo i u Dalmaciji. Sveta Stolica, rekao je Stepinac Titu, ”ni za čas nije pomislila da bi dalmatinske biskupije pripojila Italiji i time ih odrezala od hrvatskih biskupa”. Tito je izrazio želju da Vatikan podupre jugoslavensku vlast u pitanju Istre, jer je ona ”slavenska pokrajina”. Stepinac je uzvratio da je Istra ”još danas Hrvatska zahvaljujući katoličkom svećenstvu koji je uz silne muke održalo materinski jezik”. Kako bi argumentirao posebnu skrb Svete Stolice prema Slavenima, nadbiskup je pojasnio važnost dozvole da se rabi staroslavenski jezik u bogoslužju, povlasticu koju nisu dobili ni najveći narodi na svijetu kao što su Nijemci, Francuzi ili Englezi. Ako je tada već bilo napetosti između Tita i Stepinca, čini se da je Stepinac učinio potez koji se Titu uopće nije dopao jer je stao zagovarati dijalog s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke i sa ”čestitim pristašama ustaškog pokreta”, te je dodao: ”Razgovarat se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobro došao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto se ne bi pokušali porazgovarati? Mudar državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje.” Među povjesničarima i teolozima koji nisu opterećeni hagiografskim pristupom Stepincu možda bi se trebalo raspraviti koliko se Stepinac tim nastupom definitivno ukopao i pokazao kao dobronamjeran, ali nedovoljno mudar i za politiku potpuno netalentiran čovjek. Konačno je nadbiskup stavio Titu na srce da se štedi život gdje god je moguće. Tito je odgovorio da je to i njemu važno, ali da se ”pravdi mora udovoljiti za (poradi) najteže povrede čovječnosti”. Na samome kraju Stepinac je kazao da je mišljenja kako se svi problemi mogu riješiti uz obostranu dobru volju ”jer se Katolička Crkva drži Kristova načela prema kojem treba dati caru carevo, a Bogu što je Božje”. Ta Stepinčeva izjava, smatra Benigar, kao i sam razgovor dokazuju da kasniji sukob koji je nastao između Crkve i države nije nadbiskup niti htio niti ga je izazvao (Pastirsko pismo od 22. rujna 1945. je bila reakcija Biskupske konferencije Jugoslavije na neodrživo stanje komunističkog nasilja smatra Benigar). Riječi koje stoje u zapisniku susreta Tita i Stepinca sadržavaju program koji je, tvrdi Crkva, režim mogao prihvatiti budući da se predstavljao kao narodni i demokratski te kao pobornik narodnosne ravnopravnosti i slobode. Dokument svjedoči i o nadbiskupovom dijaloškom duhu (mada nije dokaz njegove nevinosti iz perspektive, počnimo od Srpske Pravoslavne Crkve jer se ona sada računa u Vatikanu, koja u pismima papi Franji, koje sam dao na uvid šire javnosti, osporava Stepinčevu najavljenu kanonizacija već svima poznatim argumentima ”Stepinčeva ćutanja o genocidu nad Srbima”). Recimo na samome kraju i to da je novi režim, usprkos obećanju što ga je Tito dao predstavnicima klera i samom Alojziju Stepincu da se u stvarima vjere i Crkve neće ništa određivati nego sporazumno raditi, te da je spreman odgovoriti na pitanja koja ”tište hrvatski kler” (Stepinac je napisao mnoge predstavke počevši od one Vladimiru Bakariću, br. 64/BK, od 21.7.1945,), jer se Stepinac pozivao na Titove riječi, ”dane u jednom svečanom času, te su imale biti temelj dobrim odnosima između državnih i crkvenih vlasti”, zastupao i provodio protuvjerski, pa i u mnogočemu zločinački smjer. Za mnoge je 1945. došla sloboda, ali za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj je počela strahovlada. Problem je u tome što ni nadbiskup Bozanić niti bilo koji drugi (nad)biskup nije sposoban razlučiti, pojasniti i prihvatiti odgovornost Katoličke Crkve za grozne zločine ustaša, barem onako kako je Argentinska biskupska konferencija 2000. godine prihvatila odgovornost i pokajala se zbog zločine generala tijekom posljednje vojne diktature (1976. – 1983.), poduprte (podsjetimo) episkopatom (ili njegovim većim djelom) ili kako se papa Franjo i mnogi (nad)biskupi kaju zbog užasa pedofila u redovima klera. Takvih usporedbi ima više. Problem je, dakako, u tome što mnogi u Crkvi danas potpuno krivo misle da je ta Titova strahovlada (koju se naravno osuđuje kao što je to, npr. činio pokojni Slavko Goldstein), sudeći prema njenim učincima, bila groznija od strahovlade nacista, fašista i ustaša. Ne, nije! Stepinac je, sasvim sigurno i kao posljedica bijesa koji je zavladao među komunistima nakon objave i čitanja Pastriskoga pisma, postao meta hajke u štampi. Atmosfera se zahuktala. Uhićen je ponovo u srijedu, 18. rujna 1946. kada su milicionari nahrupili u kapelicu nadbiskupskoga dvora dok se nadbiskup pripremao služiti misu. Nosili su uhidbeni nalog javnog tužioca Jakova Blaževića od 17. rujna 1946. Stepinac je odgovorio: ”Idem s vama. Ako ste žedni moje krvi, eto me!” Glavna je rasprava počela 30. rujna 1946. Četvrti dan rasprave, 3. listopada, dopušteno je Stepincu da govori: ”…Savjest mi je čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti…”. Dana 11. listopada 1946. Stepinac je osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. To Crkva Titu i jugoslavenskim komunistima ne može i, što je važnije i preciznije, ne želi zaboraviti. Gospodin Josip Bozanić bi trebao, čini mi se da je odavno kucnuo taj čas, smoći snage i unutarnje slobode duha da o važnim obljetnicama Stepinca (120 godina rođenja i 20 godina beatifikacije) kaže ili počne kazivati da shvaća kako je poziv Ivana Pavla II. na čišćenje memorije i na kajanje (Tertio millennio adveniente, upućen, hej! 10. studenog 1994., a kamoli da se najiskrenije bavimo homilijom Ivana Pavla II. na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994. koju Bozanić, Glas Koncila et al. sustavno prešućuju!) prioritetan zadatak. Može li sve što je Stepinac pretrpio od komunista njega ekskulpirati od drugih očitih ogromnih propusta? (Naime, hoće li se stići priznati da Stepinac nije samo ”ćutao” već i na svoj način govorio kao kada je koncem 1943., naravno prekasno, osudio rasizam?) Može li izaći neokaljan nakon suda povijesti? Ili će prevagnuti zaključak da je morao manje moliti Svevišnjega, pak više glasno tražiti pravdu za progonjene (Židove, Srbe, Rome i druge), a ne 1945. pred Titom i Bakarićem tražiti suradnju i izgradnju nove države s ”čestitim ustašama”?! Pada mi na pamet mogućnost da kardinal Franjo Kuharić onda predloži Franji Tuđmanu koaliciju s Milom Martićem ili da Alija Izetbegović, nakon nagovora kardinala Vinka Puljića, pohrli u bratski zagrljaj Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću… Imali biste pravo da me nazovete političkom budalom kada bih ikoga nekako tako, ”u duhu Stepinca”, nagovarao, iako bih vam kazao da je to – dogovor i suradnja bivših neprijatelja – cilj kršćanskog humanizma među inima. Da, točno, ali brate, Alojzije je bio do grla umočen u ustaška sranja pak ga je strašno mučilo što Hrvati psuju i što žene, oh da, to ga je osobito nerviralo dok je mudrovao u Krašiću, tamo gdje se Bozanić ”nadahnjuje”, oblače hlače i zarađuju, pa će takve prokleti nazivajući ih (1955.) ”nakazama” i ”odvratnima i Bogu i poštenim ljudima”. Mislim, da zaključim ovaj gotovo pa roman, kako nešto u Stepinčevom (i Bozanićevom) poimanju ”čestitosti” i ”poštenja” temeljito ne valja.

Ugledni hrvatski novinar i urednik portala Autograf.hr Drago Pilsel u razgovoru za Vijesti.ba analizira oštre političke poruke koje su razmijenili zvaničnici Srbije i Hrvatske povodom obilježavanja vojno-policijske akcije “Oluja”. Nemaju se Hrvati što ljutiti na Vučića dok se u Hrvatskoj bude slavilo u ustaštvo i dok se bude smatralo da je bilo OK riješiti se Srba i pobiti srpske starce preostale na oslobođenim područjima nakon Oluje, kaže, između ostalog, Pilsel. - Kako gledate na činjenicu da političkim diskursom i ove, kao i prethodnih godina uoči i nakon obilježavanja akcije "Oluja" preovlađuju politička prepucavanja zvaničnog Zagreba i zvaničnog Beograda, dok pitanja procesuiranja zločina ostaju po strani? PILSEL: Nažalost, jedan i drugi diskurs ne pridonose ispravnoj kulturi sjećanja. Ja polazim od poruke kardinala Franje Kuharića i hrvatskih biskupa od 1. svibnja 1995. (povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata) koje toplo preporučujem vojnom biskupu Juri Bogdanu, koji je održao jednu neprijatnu i tvrdu nacionalističku propovjed u Kninu ove nedjelje. Naime, kazao je Kuharić s tadašnjim kolegama: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”. Kako se onda moramo ispravno ponašati i kako se valja sjećati? Nasuprot onima koji kažu da se ne treba stalno vraćati u prošlost, ja kažem da nam treba neka vrsta uskrsnuća prošlosti. Nama je potrebno dovesti u pamćenje, što je moguće preciznije, ono što se dogodilo žrtvama, svim žrtvama, dakle, ne samo Hrvatima, već i Srbima i svima drugima. Moramo prestati s praksom nijekanja odgovornosti. Moramo preuzeti teret moralne krivnje. Moramo činiti djela milosrđa. Moramo pokušati nadoknaditi patnju stradalnika. Moramo priznati žrtve. Moramo im namiriti štetu. Pitanje mira i ispravnog pamćenja je pitanje našeg biti i ne biti. To su temelji zdravog društva, a meni bude sumnjivo kada bilo tko iz svijeta politike ili religije kani graditi bilo što, a da nije propitao na kojim i kakvim temeljima gradi. Mir traži unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese. Toga, hvala Bogu, u nas ima. Ali nedovoljno. Zato se ponavljam. Nažalost, nemamo niti jednu presudu za zločine počinjene nakon Oluje. Za neke pouzdano znamo da su ih počinile konkretne jedinice. Tako je Vrhovni sud ustanovio da je zločin u selu Grubori počinila Antiteroristička jedinica policije Lučko kod Zagreba. Predmet je vraćen na ponovno suđenje. Ali vlada omerta. Jedni druge pokrivaju, ali ja se pitam kako spavaju ti ljudi. - Šta je, prema Vašem mišljenju, cilj oštre političke retorike srpskih i hrvatskih zvaničnika? Kome i čemu ona doprinosi i služi? PILSEL: Puno toga ostaje nejasno i neprihvatljivo je. Kao što Milorad Dodik nema što tražiti u Bačkoj Palanci na komemoraciji Srbije žrtvama Oluje, tako na kninskoj tvrđavi kao gost Kolinde Grabar-Kitarović, Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića nema što tražiti Dragan Čović. I Srbija i Hrvatska tim potezima pokazuju da ne poštuju suverenitet Bosne i Hercegovine i da ima tu itekako još otvorenih pitanja. Postoji jedna nejasna politika Hrvatske prema BiH. Vidjeli smo nedavno kako se u Livnu slavilo drugo mjesto Hrvatske na nogometnom prvenstvu u Rusiji. Samo su se viorijle hrvatske zastave, mahom one Republike Hrvatske, a pijani su, kao i u Širokom Brijegu, vrijeđali BiH prostotama koje ovdje ne bih ponovio. Vučić mora do kraja godine iskomunicirati Srbiji gubitak Kosova i onda usput diže tenzije s Hrvatskom da zadovolji nacionalističke apetite. Hrvatski vrh, pak, slavi Oluju u društvu ustaša iz HOS-a i pušta na kninsku tvrđavu ljude sa zastavama i majcama na kojima stoji ustaški pozdrav “Za dom spremni”. Osim toga, organizira veliku ustašijadu s Thompsonom u Glini, mjestu na kojem su ustaše 1941. počinile nezapamćeni pokolj Srba. To ne može biti slučajno. Oba nacionalizma su odvratna. Za Vučića me nije briga, to je problem onih koji su ga izabrali, ali mene muče tzv demokrati i europejci iz Zagreba koji koketiraju s najcrnijom varijantom nacifašizma. Nemaju se Hrvati što ljutiti na Vučića dok se u Hrvatskoj bude slavilo u ustaštvo i dok se bude smatralo da je bilo OK riješiti se Srba i pobiti srpske starce preostale na oslobođenim područjima nakon Oluje. - Kada smo dogovarali ovaj intervju, kazali ste da smatrate kako je Vučićeva poruka, koja je proizvela političke reakcije u Hrvatskoj, išla prvenstveno prema Izraelu, a potom i prema Hrvatskoj. Možete li pojasniti svoj stav? PILSEL: Da, meni je jasno da je Aleksandar Vučić, a to se vidi i iz reakcije veleposlanika Srbije u Izraelu, bio ljut zbog toga što je Ministarstvo obrane Izraela poslao tri F16 tipa Barak, kakvih će Hrvatska kupiti od Izraela, da ''uveličaju'' proslavu Oluje. Od tuda usporedba Oluje s hapšenjem i umorstvom Ane Frank, što se dogodilo na isti dan, 4. kolovoza/augusta. Naravno, Vučić opet zaoštrava prema Hrvatskoj i tako će ostati jer je za Srbiju Oluja bila etničko čišćenje preko 250.000 hiljada Srba iz tzv Republike Srpske Krajine. Razgovarala: Nevena Ćosić

Gost Novog dana bio je urednik portala Autograf i teolog Drago Pilsel, koji je komentirao priopćenje Tiskovnog ureda Svete stolice, koje je jučer objavila Hrvatska biskupska konferencija (HBK) o zaključcima Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca. Postoji zaključak da se nisu dogovorili, da nije bilo zapravo pomaka s obzirom na rad Komisije? Nije točno da nije bilo pomaka, bilo je pomaka, a mislim da je najvažniji trenutak bio u čitavom ovom procesu kada smo donijeli pismo državnog tajnika Pietra Parolina, a koje je zatajeno u Republici Hrvatskoj, a imali su ga godinu dana, mi smo objavili pismo u Nacionalu i na Autografu, pismo predsjedniku HBK-a Želimiru Puljiću i sa zahtjevom da se o tome obavijeste svi (nad)biskupi te katolička i šira javnost, i počela se tada tresti čitava propagandna struktura Katoličke crkve u RH. A Pietro Parolin u ime Pape u tom pismu kaže, najkraće rečeno: Stepinčeva kanonizacija - da, možda jednog dana, nije bitno kada. Bitne su pretpostavke pošto obje strane imaju ozbiljne prijepore jedna spram druge i traži se trenutak svijesti obje strane da se, kako kaže Papa, stekne stanje duha i uma koje će omogućiti dijalog i, što je najvažnije, zajedničkog čitanja povijesti ovog prostora kako bi se dogodili plodovi razumijevanja, pomirenja i poboljšanja odnosa između pravoslavaca i katolika, Srba i Hrvata. Tih pretpostavki još nemamo, nemamo uvjete postavljene od same Svete Stolice za kanonizaciju Alojzija Stepinca. Nije li bila iluzija očekivati zajedničko čitanje povijesti koje se toliko razlikuje u interpretaciji? Naravno da je iluzija očekivati to unutar jedne godine koliko su katolici forsirali da traje ova Komisija, ali treba uzeti u obzir da su katolici igrali nekorektno pa je moderator Komisije, Francuz otac Bernard Arduro, doveden da neutralno vodi taj dijalog, stopirao važne dokumente iz vatikanskih arhiva. Bilo je bojkota pa se nisu dobivali dokumenti onako kako su to tražili pravoslavni. I o tome postoji pismo koje smo objavili. Arduro je imao moć otvoriti te arhive, pogotovo kako je, otkako je Franjo postao Papa, počela se digitalizirati ostavština Pija XII. i to će uskoro biti gotovo. Hoće li se pojaviti neki novi dokumenti koji bi ukazali na neke nove povijesne činjenice? Pojavile su se argumentirane spoznaje, počevši od onih one koje su srpski stručnjaci pokazali u Zagrebu, na opće iznenađenje katolika, da je Stepinac odgovoran moralno, ako ne i politički za sve što se događa na području Kraljevine Jugoslavije među katolicima, odgajajući kadrove u okviru Katoličke akcije, koji su dijelom bili oslonjeni na HSS, dijelom na druge strukture, on ih ne odgaj u zdravom duhu, već se može govoriti o nekim zastranjenjima i ti ljudi postaju dužnosnici ustaškog režima. On ima odgovornost za ono što se dogodilo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a što pravoslavni pojednostavljuju pa kažu - šutio je. Dijana Budisavljević je pokušvala uvjeriti Stepinca, imamo tekst u Globusu, koliko joj je bilo teško i mukotrpno ga uvjeriti da stavi na raspolaganje infrastrukturu kako bi se pomoglo djeci koju je spašavala, sve to pomalo izlazi van, kao i to da je bio upoznat sa strahotama koje je provodio ustaški pokret. Njegova odgovornost je ogromna i tko se s time ne želi suočiti - biva lošim kršćaninom i povjesničarem. Komisija je, smatram, tek ogrebala po površini neke važne teme. Je li ovo bio svojevrsni arbitražni sud u kojemu je Papa tražio zajednički stav? Ovo je za mene, poznavajući psihologiju Pape Franje, a gledam ga i slušam svaki tjedan, on pili, pili, pili stalno o jednakosti, zajedništvu, stvaranju prostora za drugoga, mimo egoizma, htio je vidjeti hoće li obje strane pokazati mudrost i sposobnost dijaloga. Osim toga, dobio je alibi - jer pismo patrijarha Irineja je alibi - od pravoslavaca, i vidjet ćemo, puno toga još ne znamo, mogu li Srbi i Hrvati unutar godinu dana pokazati malo mudrosti i želje za mirnim, neglupim, a takvih smo imali od strane srpske politike, komunikacijama. Ovo je bilo razdoblje i slijedi razdoblje kada se političari trebaju maknuti iz te priče, a progovoriti trebaju dokumenti. Počela je važna komunikacija Pape i patrijarha Irineja i gotovo sam siguran da će na jesen, možda tijekom zime, uslijediti novo pismo Papi patrijarha ne samo da se vratimo tamo gdje smo bili, da je potrebno pristupiti kanonizaciji ako postoje elementi, a ja mislim da ne postoje, da se Stepinca prihvati kao vjerskog orijentira. Kad ste blaženik, to je neka osoba koja može biti uzor mjesnoj crkvi, ali kada nekoga proglastite svecem, uzorom općenito, taj mora biti orijentir univerzalno, a Stepinac to, nažalost, zasada, nije. Postoje crne točke koje treba rasvijetljivati u njegovoj biografiji. No, pitanje svetosti je marginalno pitanje, fundamentalno pitanje je Isus Krist, oko njega se okreće čitava naša priča, on je centar. Možemo li očekivati da se ide prema svojevrsnom zaključku da će iduće godine biti proglašenja Stepinca svecem? Mislim da bi to bilo velik grijeh prema ekumenizmu, mislim da Papa ima važnije ciljeve nego nahraniti hrvatski ego. Kakva bi u tom slučaju mogla biti reakcija hrvatskih katolika? Pod pretpostavkom da će jednoga dana u ovoj zemlji živjeti informirani građani, biti izgrađeni vjernici, samosvjesni i svoju vjeru temeljiti ne na mitologiji, nego na evanđelju, na ekumenizmu, onda neka Stepinac bude proglašen svetim, ako to većina u Katoličkoj crkvi želi, ako su se smirile sve polemike, ako sve znamo o njemu, a zasada ne znamo. Zaključno, mislim da slijedi intenzivniji rad povjesničara i da papa Franjo neće žuriti i pokvariti još više ekumenske i međunacionalne odnose.

Iz fascinacije državom, pa onda i iz opsjednutosti pitanjima nacije (a sada i iz uspjeha nogometaša, a bilo je prilika i kod ranijih uspjeha sportaša), naime, iz klanjanja lažnom bogu države i nacije, proizlazi i svojevrsna “domoljubna blokada”. Krilaticu je skovao varaždinski teolog i župnik fra Bono Zvonimir Šagi, koliko pamtim, u jednom razgovoru za tjednik Feral Tribune, premda je pater Šagi o tome pisao u svojim publicističkim člancima (mjesečnik KANA) i knjigama. Želio je naglasiti potrebu kritičkog preispitivanja vladajućeg paradiranja, ruku pod ruku, države i svećenstva. Kazao je da Crkva na taj način postojećoj politici daje veći legitimitet nego što bi trebalo. Posebno kritički treba prosuditi nacionalizam, jer je snažno povezivanje katolištva s hrvatstvom, po Šagiju, dovelo do “domoljubne blokade”, to znači da se ”iz domoljubnih razloga nisu postavljala pitanja otvaranja modernom svijetu”. Nevjerojatnu zarobljenost tim kvazipatriotskim razlozima crkvena je hijerarhija pokazala i povodom masovnih egzekucija Srba u Gospiću i Pakračkoj Poljani, pa kasnije na područjima oslobođenim u Bljesku i Oluji, čemu katolički mediji (kako je tada konstatirala Jelena Lovrić), počevši s tjednikom zagrebačke nadbiskupije, dakle sada tjednikom kardinala Josipa Bozanića, nisu našli za shodno posvetiti ni retka! A kako i bi kada je koncem kolovoza 1995., premda upoznat sa stravičnim zločinima koji su hrvatski vojnici i policajci počinili nakon ”Oluje”, tadašnji komentator GK-a don Živko Kustić pozdravio u najsvirepijem tekstu u povijesti toga lista – ”Neviđenu humanost ratovanja”, o čemu sam pisao u brojnim prilikama. Katolički tjednik Glas Koncila o temi ratnih zločina nije inače šutio. Uredništvo se trudilo da bude registriran svaki zločin koji je počinjen nad Hrvatima. O tome mogu govoriti iz prve ruke jer sam dvije godine početkom devedesetih pisao za kaptolski tjednik. Ali o zločinima koje su počinili Hrvati taj je list, koji se smatrao glasom oficijelne Crkve, uporno šutio, pokazujući koliko mu je teško konkretizirati načelan stav što su ga hrvatski biskupi zauzeli u posebnoj izjavi povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata. Tada su naglasili da svakoj nevinoj žrtvi pripada jednako poštovanje bez obzira na nacionalne, konfesionalne ili stranačke razlike. Također su precizirali da je osnovno pitanje kako žaliti žrtve druge zajednice i kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici. Dapače, ne samo što Glas Koncila i druge katoličke tiskovine, a sada i elektronički mediji (katolički programi na HRT-u, Radio Marija, Hrvatski katolički radio, Laudato TV, IKA, itd.), šute o svinjarijama i zločinima Hrvata već se bave revizijom povijesti, žele prikazati ustaše kao dobročinitelje, a partizane kao najveće zločince. Jasenovac je, po njima, bio uzoran sanatorij, maltene SPA. Još sam u riječkom Novom listu, kada sam precizirao da se Šagijeva krilatica ima tumačiti kao ”domoljubna blokada duha”, smatrao potrebnim kazati kako se duboka šutnja Crkve o hrvatskim zločinima može tumačiti kao odbijanje da se prizna vlastita pogreška. ”Onima koji su pisali o neviđenoj humanosti hrvatskog ratovanja i koji su svako govorenje o zločinu sustavno diskvalificirali kao antihrvatsko djelovanje teško je priznati da im je urednička i komentatorska koncepcija bila pogrešna”, napisao sam još 1995. Braneći svoje pozicije, ti su glasnogovornici Crkve u posljednje vrijeme skliznuli možda niže nego ikad dosad, do upravo skandalozne razine. Otvoreno su se radovali izbornoj pobjedi HDZ-a, kritičke opservacije vjernika proglasili su djelom Antikrista, sugerirali su da kukaste križeve na židovskom groblju ispisuju pripadnici organizacija za zaštitu ljudskih prava, lagali su kada se raspravljalo o Istanbulskoj konvenciji, zazivali su propast za one koji neće slušati episkopat… Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, nećemo mu to zaboraviti, najavio je da “Katolička Crkva u Hrvatskoj želi ispitati svoju dugu prošlost, obnoviti koncilsku usmjerenost, ojačati ekumenska nastojanja i poticati dijalog na svim razinama, vjerujući da tako najbolje služi čovjeku koji je jedini razlog postojanja i Crkve i države”. Za njega je samostalna i međunarodno priznata Hrvatska prvorazredan povijesni događaj, ali nije vrhunski kriterij. On je neko vrijeme insistirao na sadržaju, kazivao da najviši državni dužnosnici trebaju služiti općem dobru svih građana Hrvatske. Tvrdio da je razdoblje kada je trebalo više isticati povijest i pravo na državu stvar prošlosti i da se Crkva treba okrenuti budućnosti. Govorio je o pluralizmu u društvu i Crkvi, prizivao za Hrvatsku ljude novih vizija, koji će unositi duh razumijevanja, dogovaranja i tolerantnosti, najavljivao je insistiranje na socijalnoj pravednosti. Tako je to bilo kada je u listopadu 1997. nasljeđivao nadbiskupa Franju Kuharića. Mnogi su ga u Hrvatskoj prepoznali kao nadu. Ali, avaj, Bozanić se već 2000. stropoštao u nacionalističku kaljužu. Kada se ganjalo Mirka Norca, izjavio je u tzv. Porečkoj izjavi da vlast (čitaj: Račan) ”hapsi selektivno da bi zastrašila narod” (SIC)! Od groznih Bozanićevih izjava možemo izdvojiti i onu kojom se nadbiskup protivio mogućnosti da u državi u kojoj se većina građana izjašnjava katolicima najviše zakonodavno tijelo donese zakone koji nisu u skladu s katoličkom vjerom, što je sasvim moguće i prihvatljivo, pače demokratski, legalno i legitimno, jer u članku 41. našeg Ustava stoji da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i da su odvojene od države. To znači da Crkva nema pravo tražiti da zakoni budu ”u skladu s katoličkom vjerom”. Ali nije samo to ono što Bozanić ne shvaća. Na primjer, on ne vidi da je nacionalizam zlo. Citirajući Stepinca, kazao je da ima svetih istina i uzvišenih ideala kao što je nacionalizam! Kao, postoji dobar nacionalizam, onaj Pavelićev, koji je Stepinac na sva zvona hvalio u travnju 1941., zatim branio pred papom Pijom XII sredinom 1943., čak i malo prije ulaska partizana u Zagreb. Kaže da postoji i loš nacionalizam, poganski, ”fanatičan”, onaj hitlerovskog tipa, koji je Bozanić, s nekoliko godina zakašnjenja, stao osuđivati. Kako je napisao Milan Kangrga u knjizi ”Nacionalizam ili demokracija”, nema dobrog nacionalizma. Svaki je poguban. Kao što je pogubno kada se iz zagrebačke prvostolnice narušava ustavni poredak naše zemlje. Govorio nam je to veliki fra Tomislav Janko Šagi-Bunić (čiju smo se 19. obljetnicu smrti spomenuli u subotu), a ponovio je to ovih dana kardinal Reinhard Marx kritizirajući njemačkog ministra unutarnjih poslova Seehofera: ”Nacionalizam nije opcija za kršćane. Čovjek je po prirodi solidaran i dostupan, ali je i ranjiv kada mu strah zamagli osjećaje”, kazao je kardinal Marx. Ukratko, ”domoljubna blokada duha” je stanje opsjednutosti državom i nacijom u kojoj akteri toga sljepila ne vide ili ne žele vidjeti ni kršenja ljudskih prava, ni nasrtaje na pravnu državu, ni nacionalistička pretjerivanja, ni brak trona i oltara, ni bilo kakav oblik obespravljenosti. Jednom će Alojzije Stepinac okrenuti glavu od zločina Pavelićevih ustaša, drugi puta će Kaptol zašutjeti kada se Srbe nabija na kolac u Lici, treći puta će Bozanić zažmiriti pred ustaškim kostimima na Bleiburgu, dapače, jer je izjavio da tamo progovara kao ”biskup Crkve hrvatskog naroda” (što je nevjerojatna glupost i teološka nepismenost s obzirom na to da je Crkva univerzalna – jer je Kristova, a nikako hrvatska), četvrti puta će Vlado Košić zatražiti da se u redovnu uporabu u Hrvatskoj vojsci uvede ustaški pozdrav ”Za dom spremni”, peti će puta nadbiskup Đuro Hranić preskočiti umorstvo mlade Madine od strane MUP-a (koji je ugurao izbjegličko dijete pod kotače teretnoga vlaka), i tako dalje, i tako slično. ”Domoljubna blokada duha” nije imanentna samo crkvenim predstavnicima. Vidjeli smo ovih dana kako blokada zahvaća i Milana Bandića koji dopušta Zlatku Daliću da Marka Perkovića Thompsona pretvori u VIP gosta autobusa i dočeka ”vatrenih”, ali i Zlatka Dalića i Luku Modrića koji, jer su politički nepismeni, ne znaju ili ne shvaćaju da Thompson promovira ustaštvo i nacizam u mjeri u kojoj pjeva ustaške i rasističke stihove (u ”Bojna Čavoglave” i u ”Geni kameni”). Jer, dodajmo, zar nije domoljubna blokada duha kada Zlatko Dalić nameće pjesme sa nacionalističkim i razbijačkim stihovima (onima koji pretendiraju ugurati ”Herceg-Bosnu” u Lijepu našu i onima o arijskim Hrvatima) nazivajućih ih ”hrvatskim himnama”?! Rečena blokada zahvaća i šire mase u Hrvatskoj (ali i u susjednim zemljama). Na primjer, kada se pozdravlja nacionalističko urlikanje Drage Ćosića na HTV-u ili kada se žuri vidjeti kako je raspoloženje Zdravka Mamića u međugorskim pripizdinama, kada Aleksandar Vučić naređuje da se Srbi ne smiju veseliti uspjehu Hrvatske ili kada naši fašisti bacaju govna na Novaka Đokovića. Sve je to ”domoljubna blokada duha”. Kakvo je to domoljublje, zapitajmo se za kraj, ako većina ljudi sve više tone u siromaštvo, sve manje djece se rađa, a sve više stanovnika umire? Kada se događa pravi egzodus iz zemlje? O kakvom se domoljublju u takvoj stvarnosti može govoriti? Domoljublje se mora dokazati u brizi za siromašne i dobrobit obitelji. Oni su, međutim, zanemareni, o njima malo tko govori na pravi način, o socijalnoj pravednosti se uopće ne govori. U sve većoj mjeri dolazi do izražaja zlouporaba općega dobra u privatne svrhe. Zbog različitih zlouporaba vode se sudovi, u javnosti se stvara slika o korumpiranosti na svim razinama društva. Sudski se sporovi vode unedogled i više se ne može znati što je istina, tko je kriv, a tko prav (reče Šagi). Povucimo crtu. Domoljublje nije mahanje zastavom, pozivanje na netolerantnost i mržnju niti kukavičluk da se suočimo s vlastitim postupcima. Srećom, još ima ljudi koji ne žele da se Hrvatska predstavlja i ponaša kao mafijaška organizacija, koji su se uvijek borili za Hrvatsku drugačiju od one ”koja ne želi da drugi narodi žive u njoj” i od one u kojoj će sve biti u rukama 200 obitelji (ističe Zoran Pusić). O tome za koje vrijednosti ćemo se uspjeti izboriti ovisi kakvu ćemo Hrvatsku imati. Naš je imperativ da se bude čestit spram prošlosti i prema našim sugrađanima, osobito onima u potrebi. I zato u ovim kolumnama pokušavam razviti teološko promišljanje kao čežnju za solidarnijim svijetom i nadom u bolje i pravednije sutra. Istina, u tom se potrebnom suočavanju s tragičnošću naše istine u nas dosta zakasnilo: kad su se još nedavno Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC) širile grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, gotovo nitko se ili se malo tko tome odupro (malo nas je zaista bilo), iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju. Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana, nove generacije hrvatskih građana svih svjetonazora morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u vladavinu prava i u ustavne vrijednosti. Katolička Crkva je na ovim prostorima Isusa iz Nazareta i kršćanstvo ugušila nacionalnim, zamračila ih zastavama i grbovima, ušutkala proročku i kritičku riječ Evanđelja bukom i šundom nacionalnih i pseudoreligijskih poskočica. Konstatiramo li to za početak, na dobrom smo putu.

Začudili su se neki moji poznanici jer sam na Facebooku napisao (a onda neoustaški portali od toga napravili svoj klasični mržnjokaz) da ne mogu i ne želim navijati za momke u crnom, premda sam čestitao hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji jer je zasluženo dobila argentinsku, za koju sam do tada navijao. Kao: nedosljedan sam. I, po Bogu, zašto mi se stalno pričinjavaju ”ustaše”? Nekako to ide uz moju reakciju da ugasim Hrvatski radio kada puštaju Thompsonovu ustašovanje. Ta je priča završena: Herceg-Bosna je zločinački, promašen i pravomoćno osuđeni projekt Franje Tuđmana i Gojka Šuška koji bi završili u Haagu da su ostali na životu pa je ”umjesto njih”, simbolički rečeno, otrov popio Slobodan Praljak. Dakle, završena priča. Osim za fašiste na HRT-u i u Šukerovom odnosno Mamićevom HNS-u. Tko stavlja crne majce hrvatskim igračima i zagrijava im mozak u svlačionici uz Bojnu Čavoglave, taj ne može imati moju podršku, pa makar u tome ostao sam na svijetu. Dixit. Osim toga, masa ljudi se pitala za koga zapravo navijamo Davor Ivo Stier i ja? Ne znam za Davora. Odnosno, pretpostavljam, ali reći ću za sebe kako stvar ide. Sinoč je hrvatska nogometna reprezentacija lako mogla izgubiti, ne samo zbog Modrićeva promašenog jedanaesterca unutar drugog produžetka. Penali jesu važan dio nogometa ali teško je reći da je tu bilo pravde. Čak je i nacionalistički agitator i propagandist Drago Ćosić morao priznati da Danska na terenu stajala bolje od Hrvatske. Osim igre ja u nogometu tražim ono nešto više. Trenutno nam to daje fantastični napadač Francuske koji je razbio Argentinu. Mbappé, koji je srušio Peleov rekord iz 1958. u Švedskoj i postaje prava senzacija Mundijala, sve što zaradi igrajući za reprezentaciju donira za pomoć djeci s posebnim potrebama. Dakle, nakon svake utakmice donira minimalno 20 tisuća eura, dok bi nakon eventualnog naslova donirao i dodatnih 300 tisuća eura. Sve me to navodi na slijedeće razmišljanje: je li lakše ili bolje biti Argentincem ili biti Hrvatom? Krivo, mora se znati biti jedno i drugo, istodobno. Ili ovako: ponuđeno mi je bilo položiti prve redovničke zavjete te odmah nastaviti studij filozofije i teologije u Argentini (početkom 1989.) ili ih dati tako da mi redovnički poglavar bude onaj iz zadarske-dalmatinske provincije Svetog Jeronima pa, kako se i dogodilo, studij nastaviti u Hrvatskoj (kamo sam se preselio u svibnju 1989.). Da sam rekao: ne, hvala, želim biti član te i te franjevačke provincije u Argentini, tko zna, možda bih danas ipak bio svećenik, zaposlen među Indijancima i argentinskom sirotinjom, povremeno angažiran i među tamošnjim Hrvatima, ne samo koncentriranima u Buenos Airesu već i razbacanima po cijeloj Argentini. Ali ja sam rekao: u redu, riješio sam, idem u Europu, u Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku. Tako sam se opredijelio: da i suštinski, isključivo mojom odlukom, zavičajno, egzistencijalno, ako baš želite, postanem Hrvatom, a ne samo zato jer su to od mene tražili tata i mama, odnosno djedovi. Ali – ovo želim jako istaknuti – to ne znači da sam ikada prestao biti i Argentincem. Naime, ja savršeno dobro funkcioniram kao osoba podvojenog ili višestrukog identiteta, što je meni jako milo i komotno, ali što mi stvara poteškoća jer me mnogi ljudi ne razumiju smatrajući da sam ekscentrik, svojeglav, štoviše, da sam kontroverzna ili konfliktna osoba. Ne, ne i ne, ja sam Hrvat, ali na argentinski način. I ne samo to, ja sam zadržao opredjeljenje za siromašne i stanovitu unutarnju franjevačku dinamiku. Što to znači? To znači da imam drugačije prioritete. To znači da me nerviraju bahatost i galama, sebičnost i okrutnost tako svojstveni ovome našemu prostoru. Odvratni su mi ovdašnji nacionalizam i etnički ekskluzivizam. I tako sam se, 29 godina nakon što sam stigao iz Argentine i nakon što pokušavam biti Hrvatom na argentinski način, konačno našao u prilici da odigram jednu jako dugo pripremljenu ulogu. U pjesmi ”Život na licu mjesta” poljska dobitnica Nobelove nagrade za književnost Wisława Szymborska napisala je da se život odvija na licu mjesta, da je predstava bez probe, tijelo bez mjere, glava bez razmišljanja, spoticanje na svakom koraku s nepoznatim stvarima, amaterski instinkt, sretne okolnosti koje osjećamo kao okrutne, žalosne posljedice naših naglosti, trema, koja, objašnjavajući nas, još nas više ponižava, teško podnošljiv nametnut tempo akcije, redoslijed nepovratnih riječi i pokreta, improviziranje. Pred vama je pokušaj da pišem o sebi, ali i o fragmentima najuzvišenijeg poziva koji prepoznajem: poziva na jedinstvo koje uopće nije tako teško postići kako bi se moglo činiti. Ova moja uloga je i to – poziv na jedinstvo, počevši od mojega vlastitog: Argentinca i Hrvata. Kakva šteta – reći ćete možda – ako ste očekivali da ću se i ovdje razbacivati nadmenošću, inače raširenoj u Hrvatskoj, te pričati o tajanstvenosti autora koja zapravo otkriva njegovu bijedu. Ne, nisam želio biti tajanstven. Ove kolumne traže iskrenost, razgolićavanje, provjeru naših (navodno) nezamjenjivih uloga loše pripremljenih za počast životu. Identitet pretpostavlja da možda ne znamo koju ulogu igramo, da tek otkrivamo o čemu govori kazališni komad i da ćemo to odgonetnuti tek na sceni. Ova je kolumna, naime, moja scena. Danas, zapravo, i sutra i svaki čas kada se odvažimo, imamo premijeru i varljiva je misao da je svaki tekst samo površan ispit naše autentičnosti održan u nekakvoj provizornosti, u neznanju o kojem svjedoči pitanje: Koliko ćemo trajati? Hoće li nas prepoznati drugi? To je nebitno. Teme kojima sam se ovdje bavio najavljene su već davno i što god da učinimo, kako god da ga ispunimo, on će se pretvoriti zauvijek u ono što smo učinili, jesmo i što ćemo biti. Pišem, dakle, kolumnu koja želi otkriti smisao, koja kao vjetar mora otjerati svaku sumnju da smo promašili. Da sam promašio. Zadivljujuće je i tako jednostavno da nema drugih putova osim putova dolaska, tu gdje se prepoznajemo i odakle krećemo u pučinu jedinstva. Kao da smo oduvijek samo odlazili na taj otok na kome se sve razjašnjava i na kojem je moguće stajati na temeljima dokaza o nama samima. Naš svijet nije siromašan u detaljima, a znamo biti tako dosadni, tako nenadahnuti, tako predvidljivi. Možda stoga što sebi i drugima ne priznajemo pravo na različitost, što je preduvjet za utvrđivanje identiteta. Idemo, dakle, k tomu. Dok nam glave nisu odrubljene, jer neki opet stadoše oštriti sjekire kojima će osigurati opstojnost monizma u kojem se kao prasci veselo valjaju. Idemo dok nas nisu ušutkali oni koji govore ”mržnja”, ”mržnja”, iako su im lica iskrivljena u grimasama ljubavne ekstaze. Religija ili ne religija, samo kleknimo jedni pred drugima i hajdemo. Domovina ili ne domovina, samo okusimo zemlju pod nogama i dajmo se u trk. Ulovimo li dobro i pravednost na početku, jurit ćemo neuhvatljivi u bratstvo. Jer vjerujem da se i u gomili možemo prepoznati i držati za riječ. Kakav je to način? Kakve to sitnice pisac ovdje razbacuje po tekstu i kako ih kani spojiti? Svaki je uvod sitnica i svaka je sitnica uvod – tako je rekao filozof Branko Despot govoreći o filozofiranju. A radi se, uostalom i o tomu. Jer, zapravo, filozofiranje i jest ili ono jedno jedino bitno, neizbježno, samo istini, slobodi i ljubavi nužno ili je najizlišnije od svih mogućih izlišnosti. Živimo, vjerujem, u stanovitom vremenu apsurda, jer koliko se god tvrdilo da znamo tko smo, toliko osjećamo da te tvrdnje predstavljaju punjenje rupa i pukotina, mnogo njih. Primjerice, tko se uvodi u građansko društvo, taj se prethodno mora reducirati na radnu snagu, na volju učenja, na dugo pripravljanje i pripremanje zrelog čovjeka osposobljenog da stvara i zagovara opće dobro, čega nema bez poštivanje autonomije drugoga. A znamo li ga? Ne. Pred nama uglavnom stoje rupe. A i mi smo za njih praznine koje treba ispuniti. Ali različitostima, jezikom opažanja, strategijom antistereotipa. Tko to ne shvaća, ne može dokučiti zašto sam Hrvat na argentinski način, koliko toga argentinskog ima u meni ili zašto sam se uopće i kako uspio usuglasiti i dostići harmoniju mojih identiteta. Jer ono najvažnije je da sam želio postati slobodan čovjek. Slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su me opteretili. Otvoren prema drugima baš kao i papa Franjo. Mislim da sam u tomu uspio. A koja je to, pitate se, dugo pripremljena uloga? Ona u kojoj se moram razgolititi do kraja i u kojoj ću, pisanjem romana, popuniti, odnosno zaokružiti sliku jedne izuzetno komplicirane obiteljske sage koja želi i mora govoriti o ispravnom načinu življenja identiteta. Zašto vam ovo danas pišem? Zato jer se iza taštine pisca krije urgentnost svjedočanstva nekog dubljeg ”ja” od onog kojeg odavno više ne mogu zadovoljiti pohvale zadovoljnih ili zahvalnih čitatelja. Čak i djela koja su sasvim formalistička, literarna ili estetska govore o strukturama našega jastva i o univerzalizmu. Želim reći da bivamo nošeni ideologijama koje iščezavaju, ali važna je metafizika, važan je trenutak kada više nema prostora za oslonac na dominantan diskurs partije ili crkve, kada više nisu bitne ni stolica ni stol, već važi samo duša. Vjera koja ne postaje kultura je vjera koja nije u potpunosti prihvaćena, koja nije cjelovito domišljena i koja nije vjerno življena. A kultura je moć razgovora. Kultura je sve samo ne nešto rubno i sporedno u cjelini života. Ona je skrb za sam temelj smislena života kako svakog pojedinca tako i svake ljudske zajednice. Pisati, reče Kafka, znači otvarati se preko svake mjere. Nisam siguran da će vas ova kolumna zadovoljiti, ali napisana je iz želje da svjedočim jedan odnos povjerenja. Mene i vas. Vremena nisu ugodna. Mnogima se opet javljaju strahovi. Mnogima je noć. Osobito onima koji moraju ostavljati sve iza sebe i krenuti u neizvjesnost jer ih ne dotiču laži vladajućih koji tamburaju o blagostanju i prosperitetu dok Slavonija i Lika doslovno umiru. I nemojmo se zavaravati: dok se nacija klanja milijunašima u dvadesetim godinama, momcima koji trče za loptom i imaju sreće u izvođenju penala, Hrvatima curi mirovinski sustav u kanalizaciju. Dakle, stanimo na loptu, ovo je samo nogomet. Puno je važnije što će biti sutra sa svima nama. Argentinci su ušli u prvenstvo na krivoj nozi i zasluženo su otišli doma. Hrvati fanovima pružaju važno veselje. Možda će ono biti i još veće, ali ovo želim reći: sretni su oni koji u tamnoj noći vjeruju u sjaj svjetlosti. Pošto sam se nekada zaista zanimao za nogomet, za dobar nogomet, ostala je u meni ta sklonost da ponajprije navijam ili pokažem sklonost argentinskoj reprezentaciji. Znači li to da se sada moram zadovoljiti hrvatskom? Ipak i nakon svega? Ne znači. Tražit ću i pozdraviti najbolji nogomet, mimo penala i mimo Kolinde u svlačionici vatrenih (kao, ona nije populistkinja, ama nikako!). A sada, što god Bog bude dao da se živi.

Njegove dede bili su gestapovac i ustaša. Njegov otac bio je telohranitelj Ante Pavelića. Njegova porodica je Pavelića spasla sigurne smrti, igrom sudbine, baš u gradu Judenburgu, stecištu Jevreja koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriji NDH. Njega su kao dete učili ustaškim koračnicama. Isti taj čovek je 1995. godine sopstvenim rukama sahranjivao Srbe u Hrvatskoj čije je živote odneo zločinački pir "Oluje" koji se danas u našem komšiluku slavi kao Dan pobede. Istom tom čoveku u Hrvatskoj od tada psuju majku i žele smrt, a on ima samo jednu poruku: "Neću prestati da se borim za istinu dok sam živ". On je Drago Pilsel, novinar i teolog, pisac, borac za istinu o zločinima koje su počinile ustaše u Drugom svetskom ratu i zločinima počinjenim nad Srbima u "Oluji", potomak ustaške porodice, antifašista, Hrvat. Jednom rečju čovek koji se ne plaši da stvari nazove pravim imenom. U intervjuu "Blicu" govori o svemu - ustaštvu, detinjstvu, porodici, njegovoj ličnoj katarzi, papi Franji, borbi za istinu i pravdu, stigmatizaciji, ali i odnosima Srba i Hrvata danas, političarima koji nas guraju nazad, raspirivanju mržnje, povampirivanju duhova prošlosti... Vaša porodica i preci deo su ustaškog pokreta, pa i Vi sami ste bili odgajani u skladu sa tom idelogijom. Danas vaše reči i ono za šta se borite, a što nazivate istinom, prkose upravo vašem odgoju. Kako ste prešli taj put? Šta je to što vi razumete, a deo javnosti u Hrvatskoj ne može da shvati? Lako je biti general poslije bitke i pametovao bih kada bih vam rekao da je to bilo ovako ili onako, ali uglavnom planirano, jer – ne, nije bilo tako. Počelo je jednim pitanjem jednoga svećenika koji je bio kolega isusovac sadašnjega pape Franje koji je u to doba bio poglavar isusovcima u Argentini, a bilo je vrijeme žestoke argentinske vojne diktature. Dakle, bila je to 1978. godina kada je Argentina kao domaćin u finalu pobjedila Nizozemsku 3:2 i postala nogometni prvak svijeta. Taj mi je svećenik, od prilike rekao: ''Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?'' Na to pitanje – koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa, nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar– dakako, sa šesnaest godina, ponavljam, 1978., nisam umio odmah odgovoriti. Danas znam da je ono bitno odredilo moj život. Moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupili su prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi, i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. aprila u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije. Tko želi više saznati o mom putu, bojim se, jer je isuviše kompliciran, morat će uzeti moj ''Argentinski roman'', ali ovako ću vam reći: dolaskom u Jugoslaviju u maju 1989. ubrzao se proces koji će kulminirati u ljeto 1995. kada sam istraživao zločine počinjene nad preostalim Srbima na teritoriju dobivenom natrag nakon ''Oluje'' i kada sam neke Srbe i vlastitim rukama sahranio u Lici. U tom procesu je sve manje prostora u meni bilo za ikakav nacionalizam, a raslo je uvjerenje da sam sve više upućen da spoznam antifašizam i da ga živim. Politički rečeno, ja sam kršćanin na ljevici, a to je jedna od mnogih stvari koji se u Hrvatskoj, kako ste me pitali, ne shvaća: da možeš, naime, da moraš živjeti slobodu i širiti prostor za pravdu, kakvu takvu. Mitropolit zagrebačko ljubljanski Porfirije Perić, Drago Pilsel, Adolf Pilsel, bivši predsednik RH Ivo Josipović FOTO: PRIVATNA ARHIVA Pisali ste i da su vas roditelji u detinjstvu učili ustaške koračnice, a takva praksa se često može sresti u porodicama sa jakom idelogijom, ma kakva ona bila. Kako danas to posmatrate, i da li vam je poznato da takva praksa opstaje i danas u Hrvatskoj? Tata i mama su mi prenosili jedini način ''postajanja Hrvatom'' kakav su poznavali, kakav su upijali u toj ustaškoj enklavi u Buenos Airesu, a kasnije u Patagoniji, ili pak nasljedili od bake i djedova. Ni tata ni mama danas više ne misle da je to bilo ispravno. Problem, dakako, nije toliko u našem tadašnjem odgoju, koji je bio pogrešan jer je bilo, naravno argentinskih Hrvata koji su započeli novi život i zazirali su od bilo kakve vrste ustašovanja, naime, bili su ili su postajali svjesni grozota koji su počinili ustaše. Problem leži u tome što moji vršnjaci i danas žive takvim načinom. Jedan od njih, zove se Tomislav Frković, a unuk je ministra u Vladi NDH Ivice Frkovića, nedavno je održao proustaški govor pred Kolindom Grabar-Kitarović koja je bila u Argentini, kao da je to najnormalnija stvar. Problem je, naravno i u tome što se hrvatska predsjednica nije od toga govora ogradila kao što nije ukorila one koji su skandirali ustaške povike na stadionima pred njenim očima. Problem je, dobro uočavate, i u obiteljima u kojima se još dalje gaji kult ustaštva, toga ima i toga sam svjestan, kao što vi u Srbiji imate cijeli jedan četnički folklor. Problem nastaje kada jedva održavate saborsku većinu s glasovima hrvatskih Srba, a mislite da možete seliti po Hrvatskoj neku mramornu ploču s ustaškim pozdravom ''Za dom – spremni!''. Valjda sam bio jasan. Koji je bio taj prelomni trenutak u vašoj mladosti kada shvatate da to čemu vas uče nije ispravno, i kako se čovek nosi sa takvom transformacijom? Mislim da toga ''prelomnog trenutka'' u Argentini nema, premda me rat sa Englezima 1982. (oko otočja Malvini, odnosno Falklands), rat u kojem sam bio pozadinac natjerao da krenem na politologiju i novinarstvo (iako sam se novinarstvom bavio od svoje sedamnaeste godine, dakle od 1979., pa sve do danas), a onda i da se odlučim za duhovnost, filozofiju i teologiju i tako se događala transformacija. Potpuno je jasno da 1986. kada ulazim u franjevački samostan više ne mogu ispoljavati nikakav nacionalistički ili hrvatski militaristički duh jer je to inkompatibilno s franjevačkom mirovnom paradigmom i duhom bratsva. Sveopćeg, kozmičkog bratstva svih stvorenja. Kako se nosim danas? Pa, lagano trpim uvrede i prijetnje, godinama to traje, hajde da ne budem lažno skroman: psuje mi se majka i želi mi se smrt od 1995. na ovamo, ali ja to sve nosim kao svoja odlikovanja. Šalim se. Puno je ljepše to što me mnogi cijene i što tisuće i tisuće ljudi, ogromno mnošto prati moje kolumne, a pišem jednu od najstarijih u Hrvatskoj - Democroacia, bez tjedna pauze, od maja 1995. (sada na portalu autograf.hr, ponedjeljkom). Kako je vaša porodica gledala na tu promenu? Tata se pokupio u Paragvaj 1972. Bilo mi je deset godina. On tu priču nije poznavao sve do našeg ponovnog susreta 1997., nakon 25 godina praznine. Sada je bio 10 mjeseci kod mene u Zagrebu, pa sam odlučio napisati knjigu ovo ljeto, o mom odnosu sa njime i o njemu, ''dobrim kurvinim sinom''. Mama, jadna, i dalje se muči, ne umije sve to pratiti, svu tu količinu materijala koje ''proizvodim'', ali ima dojam da se napokon smirila i da me poštuje. Sestra se okrenula svojim susjedima, indiosima, živi u Patagoniji, ne zanima je ustaštvo ni pod razno. Vozi taksi i brine za najmanje od svoje petero djece. Sretna je žena. Brat, znate, poginuo je ili nestao u oktobru 1991. u razmjeni vatre s patrolnim čamcem JRM 178 kod otoka Šipana. Nisam stigao o tome sa njim razgovarati. Imao je tek 23 godine. Pilsel je vratio dve novinarske nagrade Hrvatskom novinarskom društvu u znaku protesta FOTO: PRIVATNA ARHIVA Pominjete i da je na taj proces dosta uticao sadašnji papa Franja. Možete li detaljnije da nam ispričate kako su izgledali ti razgovori sa njim? Riječ je o tomu da su nas pripravnike, ušavši u franjevački samostan, naši fratri slali na studij u isusovački fakultet kojim je tada bio rektorom Jorge Bergoglio, sadašnji Papa. Uz to je bio stručnjak za argentinsku književnost i nas je uveo u poznavanje velikoga argentinskog pisca Jorge Luisa Borgesa s kojim je Bergoglio prijateljevao. Padre Jorge nas je učio da bi se crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava. Tvrdio da nije pogrda ako ga mladi u župi zovu "padre Jorge" i nije se smatrao prečasnim i presvijetlim jer su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji. U svoju je župnu kuću, svojedobno, primao studente i studentice, te sve mlade kojima je trebala pomoć jer, za razliku od vladajuće i patrijarhalne nomenklature, vjerovao je da su mladi dobri. "Imaju u sebi toliko dobrote da se često zapitamo odakle to njima", kazao je. Kao da je to rekao jučer, pamtim koliko nam je ponavljao da ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih. Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom, govorio nam je. Oni koji vjeruju u Boga, znaju koliko je takav ''Padre Jorge'', sada papa Franjo, spasio ljudi da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga, znaju to isto. Vaša porodica pomogla je Anti Paveliću, i zapravo ga spasla. Šta ste vi o tom delu porodične istorije saznali od vaših predaka? Jednog dana u maju 1945., točnije 10. maja rano ujutro, u Judenburg je, napustivši svoj ''voljeni hrvatski narod'' u Zagrebu i na putu prema Bleiburgu te izbjegavajući Ruse i Engleze, stigla mala grupa u bijegu. Nabasali su na moju baku Rozu i njenu najstariju kćer Bebu u dvorištu Pilselovih. Roza je odmah prepoznala čovjeka s naslovnih stranica novina, onog koji je u Sarajevu 1942. odlikovao njena muža: Pred njom se nalazio, vidno uplašen, nitko drugi nego Ante Pavelić. Namjeravao se predati Amerikancima, ali su se oni naglo povukli iz Judenburga jer su u grad ulazili Rusi. Poglavnik se, reći će kasnije memoaristi, našao u klopki. Pavelić odlučuje krenuti prema Judenburgu 9. maja. Stigavši u predgrađe, doznaje da nema više nikakve anglo-američke komisije nego da je premještena u Salzburg te odluči krenuti prema Triebenu i nastaviti prema Salzburgu. Situacija bijaše dramatična. Američke trupe su se povukle upravo pred Pavelićevim nosom i on 10. maja u 5 sati ujutro ulazi u Judenburg koji su opkolile ruske snage. Trebalo mu je hitno sklonište! Svojoj je grupi predlagao da se sakriju u neku kuću, a onda pobjegnu u šumu. Moja baka, Roza Ćosić udata Pilsel, je Antu Pavelića brzo sklonila u kuću. Poglavnik se u njoj zadržao cijeli dan. Tek ću prije nekoliko godina, saznavši za ovu važnu epizode od tete Bebe u Njemačkoj (za razliku od Pilselovih je ostala u Europi te je živjela i umrla u Limburgerhofu, kod Mannhaima), shvatiti zašto će se Ante Pavelić i moj djed Jakov Pilsel tako srdačno pobratimiti u Buenos Airesu: Poglavnik je bio uvjeren da su mu moja baka i moj djed – toga gadnoga dana u gradu simboličnoga naziva Judenburg, utvrdi Židova, koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriju NDH – spasili život. Jedna će od važnih posljedica toga prijateljstva biti da će moj otac, nakon prelaska iz njemačke u hrvatsku kulturnu i političku paradigmu, u drugoj polovini pedesetih godina biti jedan od naoružanih tjelohranitelja Ante Pavelića u Buenos Airesu. Dosta ste kritikovali odnos Katoličke crkve i pojedinih političara kada je reč Blajburgu? Šta je sporno u njihovom pogledu? Kao prvo je sporno to što se tamo komemorira ustaška vojska kao jedina hrvatska vojska. Za mene su i partizani koji se bore protiv ustaša i okupatora ''hrvatska vojska'', ona prava. Zatim, da se nikada ne govori o kontekstu, o zločinima ustaša, o tome da je na čelu kolone bila formacija čuvara iz Jasenovca, o tome, zaključno, što je to zaista bila NDH: a bila je odurna, rasistička i zločinačka tvorevina. Nedostaju riječi kajanja. A da o lupanju kojekakvih cifri da ne govorimo. Na samom Blajburgu, likvidacija nije bilo. Što, pred očima Engleza? Drago Pilsel u Gudovcu kod Bjelovara, na mestu masovnog ubijanja Srba nakon osnivanja NDH FOTO: PRIVATNA ARHIVA Navodite i da se Katolička Crkva, odnosno neki njeni (nad)biskupi, kao i političari, klanjaju ustaškog vojsci, kažete i da bi u Blajburgu trebalo čuti reči kajanja, a otvoreno kažete i da su ustaše vršile genocid. Međutim, utisak je da većinska javnost u Hrvatskoj tako nešto ne prihvata? Nisam siguran da smijemo govoriti o većini. Ma koliko god to zvučalo nevjerojatnim, mi ne znamo što većina misli. Nema podrobnih ispitivanja. Imamo djelomična zapažanja i dojmove. Vaši dojmovi ne moraju biti moji, ili obratno. Kako vi gledate na proces kanonizacije Stepinca? Kao na potrebu jedne grupe katoličkih nacionalista da napišu jednu bolju verziju povijesti. Ali sve skupa je to jedna nepotrebna mitologizacija i jedna velika obmana. Ali, što ću vam ja, katolički mitomani hoće vjerovati da su Stepinca ubili komunisti koji su ga ''trovali'' i tajno ''zračili'', premda sam pokazao i dokazao da je umro od policistemije, jedne vrste raka krvi koja se pojavila nakon izlaska iz zatvora u Lepoglavi, a iz zatvora je izašao potpuno zdrav, toliko da nikada u pet godina tamnice nije bio kod lječnika. Samo dva puta kod stomatologa. Koliko je po vašem mišljenju ustaštvo danas rasprostranjeno u Hrvatskoj, u kakvim oblicima ono postoji, i da li se toga treba plašiti? Bilo je toga više devedesetih, naravno, ali i za trajana vladavine Tomislava Karamarka, u HDZ-u i u participaciji u Vladi Tihomira Oreškovića. Plenković nije ustaša, a zašto tolerira ustaštvo u mjeri u kojoj to svakako meni smeta, lako je odgovoriti: jedva sastavlja većinu u parlamentu. To može puknuti svaki trenutak i toga smo svi u Hrvatskoj svjesni. Po gotovo mi koji se plašimo naglog skretanja u desno i da ostanemo ne samo geografski nego i metaforički na pola puta između Rima i Budimpešte. Da li je koketiranje hrvatskih političara sa ustaštvom i insistiranje na poziciji rivalstva i sukoba između Hrvatske i Srbije neophodno za opstanak na vlasti? Glupa faza. Zar nije zaista glupo kada Kolinda kaže da ne vidi mogućnost pomirenja sa Srbijom, ili da ne znam koliko vode mora teći Dunavom prije nego se to dogodi, a onda pada u nesvjest kada joj Aleksandar Vučić dolazi u goste? Vaše je pitanje retoričke naravi. Opstati na vlasti će, na kraju krajeva, moći oni koji osiguraju penzije. Ni jednima ni drugima sadašnjima se to ne čini misija sa sretnim završetkom. Mislite li da u doglednoj budućnosti mogu da se "povampire" duhovi prošlosti kada je reč o odnosu Srba i Hrvata? Ako članstvo u NATO Hrvatskoj išta znači onda ne, ne vjerujem u tu opciju. Zašto Hrvatska i danas ne može malo šire da posmatra dešavanja iz vojne akcije "Oluja", na primer, da prizna zločine i ono što je pogrešno rađeno. Zašto je, čini se, nemoguće da se to desi? Nije nemoguće. Bili smo na putu ka nekom službenom priznavanju za vrijeme Josipovićeva mandata. Josipović je nešto pogriješio u koracima, a nešto i pokraden kada je za 20.000 glasova pobjedila Kolinda Grabar-Kitarović. Zato je taj proces zaustavljen, ali velika grupa nas novinara i ljudskopravaških aktivista ne prestaje govoriti istinu i nećemo prestati dok smo živi. Ko generiše težnju u jednoj i drugoj zemlji da se raspiruje mržnja i netrpeljivost između dva naroda? Važno je da vaš list Blic i moj portal Autograf.hr u tome ne sudjelujemo. Surađujem i sa medijima u Srbiji koji su po mojoj mjeri, profesionalni. Ali vi hoćete imena budala i zločinaca? Ime zločinca znate: Vojislav Šešelj. Ime budale, a imamo ih na bacanje, vam lako dajem: zastupnik u hrvatskom Saboru, general Željko Glasnović. I na kraju, ljudi koji su dovoljno hrabri da u jednom društvu kritikuju ono što je ukorenjeno, a evidentno loše i šteti tom društvu, često su na meti ozbiljnih kritika, pretnji, stigmatizacije... Kakav je Vaš život u Hrvatskoj? Živim život osobe koja se 1986., prihvativši franjevačku paradigmu i duhovnost, dobrovoljno odrekla svake vrste bogatstva, pa mi ne pada odviše teško što jedva zarađujem za kruh i režije. Za prijetnje, uvrede i stigmatizaciju više ne marim. Bolje umrijeti od metka nego od raka. Što god Bog dadne, podnijet ćemo. Nadam se. Lana GEDOŠEVIĆ

HDZ je vratio pokroviteljstvo kada je došao na vlast, a na čelu Sabora bio je Željko Rajner. Inicijativa SDP-a neće polučiti rezultate. Situacija u parlamentu, ali i u društvu, je takva da se neće skupiti dovoljan broj ruku da takva inicijativa prođe, premda bi za takvu odluku bila dovoljna većina u Predsjedništvu Sabora. No, SDP tamo nema većinu, tako da se to ne može izvesti, kaže u razgovoru za Vijesti.ba hrvatski novinar i jedan od istaknutijih antifašista u Hrvatskoj danas Drago Pilsel. Kako tumačite činjenicu da je hrvatski Sabor pokrovitelj komemoraciju u Blajburgu? Mi smo ovu temu već bili apsolvirali na način da je Predsjedništvo Sabora, dok je predsjednik Sabora bio pokojni Boris Šprem, a to je bilo u vrijeme vladavine Zorana Milanovića, prihvatilo prijedlog za ukidanje tog pokroviteljstva. Predsjedništvo Sabora ga je ukinulo. Dvije stvari su tada bile odlučujuće. Na jednu sada ponavljaju i austrijski biskupi i predstavnici različitih političkih stranaka u Austriji, te nekoliko nevladinih organizacija, upozoravajući da se na Blajburgu komemorira uglavnom ustaška vojska i zloupotrebljava misa, kako bi se veličao ustaški režim. Biskupi, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske, koji svake godine dolaze na Blajburg da predvode misu, a ove godine to će biti predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, nekada su korektno propovijedali, a nekada se događalo da su bila pretjerivanja, ne samo u samoj propovijedi. Najžešći u tim pretjerivanjima bio je sisački biskup Vlado Košić, koji je poznat po proustaškim sentimentima. Onda se događa da cijelu stvar, od početka, prenosi HRT, a u komentarima tokom prenosa govore se stvari koje istorijski ne stoje. Nakon što završi misa, slijedi molitva predstavnika islamske zajednice, koji uglavnom korektno kaže nekoliko riječi. Masovna ubistva počela su nakon 15. maja, kada su partizanske trupe vratile te ljude put Slovenije. Najveća stratišta pronađena su u okolini Maribora. Takvih masnovnih grobnica ima i u Hrvatskoj. U varaždinskoj županiji u mjestu Macelj postoji spomenik, a čak se u nekoliko navrata dogodilo da su zajedno komemorirali predstavnici hrvatske vlasti, drugih političkih stranaka i nevladinih organizacija, a među njima i antifašisti. No, problem Blajburga ostaje. Katolička Crkva je zakupila zemljište na kojem je napravljen natkriveni oltar. Desno od tog oltara, podignut je spomenik pred kojim se polažu vijenci svake godine. Sporno je to što na tom spomeniku postoje dva kratka teksta – jedan je na njemačkom, a drugi na hrvatskom jeziku. Na njemačkom jeziku piše “U spomen poginulim Hrvatima, maj 1945”. Međutim, na hrvatskom jeziku piše “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945”. Problem je što tekst nije usaglašen, odnosno natpis na njemačkom i hrvatskom ne govori isto. Onaj na njemačkom bi i moglo proći, premda je i to problem, jer tamo nisu stradali samo Hrvati, nego i Srbi, Slovenci, Njemci, Crnogorci… Nekorektno je na Blajburgu komemorirati samo Hrvate, nego bi trebalo komemorirati i pripadnike drugih nacionalnosti koji su se tamo našli nakon kapitulacije. Drugi problem, ne može se komemorirati ustaška vojska na način da se o njoj govori kao i hrvatskoj vojsci, te da se to radi pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Po shvatanju tadašnjeg predsjednika Sabora Borisa Šprema, premijera Zorana Milanovića, u konačnici i po mom, ali i shvatanju svih onih koji su tada predlagali da se pokroviteljstvo suspenduje dok se ta pitanja ne riješe, o ustaškoj vojsci se ne može govoriti kao o hrvatskoj vojsci. Iz perspektive sadašnje Republike Hrvatske, ustaška vojska nije hrvatska vojska. Šta su onda partizani, šta su onda domobrani? Austrijski mediji objavljuju da su ove godine strožije kontrole u pogledu korištenja ustaških simbola, oznaka i slično na komemoraciji u Blajburgu. Na dan kada se na Blajburgu komemorira, nedaleko od samog mjesta gdje se služi misa, imate šatora u kojima se kuhaju kobasice, toči se pivo, a onda se jako puno ljudi napije. Pjevaju ustaške pjesme, neki budu obučeni u uniforme crne boje na kojima ističu oznake ustaškog pokreta. Tu i tamo zna intervenisati austrijska policija. Ove godine rekli su da će vrlo strogo, čak i dronovima, kontrolisati čitav taj prostor i na mjestu će biti istražni sudija, koji će ekspresno izricati kazne prema austrijskom zakonu. Iz SDP-a najavljuju da će od Sabora zatražiti ukidanje pokroviteljstva nad komemoracijom u Blajburgu. Vjerujete li da će ova inicijativa polučiti rezultat? HDZ je vratio pokroviteljstvo kada je došao na vlast, a na čelu Sabora bio je Željko Rajner. Inicijativa SDP-a neće polučiti rezultate. Situacija u parlamentu, ali i u društvu, je takva da se neće skupiti dovoljan broj ruku da takva inicijativa prođe, premda bi za takvu odluku bila dovoljna većina u Predsjedništvu Sabora. No, SDP tamo nema većinu, tako da se to ne može izvesti. Osim toga, smatram da se HDZ, nakon frtutme oko Istanbulske konvencije, neće dodatno konfrontirati sa Katoličkom crkvom. Hrvatski biskupi su dobili upozorenje i jako jasne upute od austrijske biskupije Klagenfurt da ukoliko Katolička Crkva u Hrvatskoj (kao i ona u BiH) ne stavi pod kontrolu tu manifestaciju, na način da ne bude političke zloupotrebe oltara, te isticanja fašističkih ustaških simbola, izgubiće pravo na misu. Stoga će svi ove godine paziti da ne bude ekscesa, a ako se dogode, intervenisaće austrijska policija i prekršajni sudija. Međutim, postavlja se pitanje šta dalje. Na jučerašnji dan 1941. godine u Hrvatskoj su uvedeni rasni zakoni. U današnjem Ustavu Hrvatske navodi se da ova država baštini antifašizam. No, kako gledate na činjenicu da dio desnice i klera gaji otvoreni proustaški sentiment? Ne samo zbog uvođenja tih ustaških zakona, u subotu, 28. aprila, bio sam u Gudovcu, mjestu pored Bjelovara, u kojem su ustaše u noći između 27. i 28. aprila 1941. godine okupile dvjestotinjak Srba seljaka, koji nisu imali nikakvu namjeru podizati pobunu. Bili su obični seljaci, nenaoružani. Većina njih dovedena je na prevaru, jer im se govorilo da idu na neku svečanost, jer je bilo vrijeme poljoprivrednog sajma. Ustaše su ih odvele u neki šumarak i strijeljale ih 28. aprila ujutru. Tamo je bio spomenik kipara Vojina Bakića, ali su ga 1991. godine proustaški elementi, kakvi su bili po cijeloj Hrvatskog, digli u zrak. Do dana današnjeg vlasti nisu vratile taj spomenik. Ove godine obilježena je 77. godišnjica tog pokolja. To je prvi veliki masovni zločin kojeg su ustaše počinile. Rasni zakoni su samo bili kolosijek po kojem je išla lokomotiva zla Ante Pavelića i njegovih. Takođe, podsjetio bih na činjenicu da je Ante Pavelić došao u Zagreb 14. aprila, a 16. aprila Alojzije Stepinac je došao da se pozdravi sa njim i da mu iskaže lojalnost. Tada je već bila zapaljena sinagoga u Osijeku. Tada je već bila krenula kampanja huškanja na Srbe i mnogi incidenti su se već događali. Prije rasnih zakona, odmah su zabranili ćirilicu, Srpska Pravoslavna Crkva stavljena je van snage i bilo je jasno kako će izgledati rukopis ustaške vladavine. Svejedno, 28. aprila Stepinac piše veliko pismo, veliko obraćanje katolicima na teritoriji NDH, u kojem ih moli da podrže to “Božje djelo”, kako je rekao, te pozdravlja uskrsnuće hrvatske države. Kada su se dogodili rasni zakoni i kada je svima postalo jasno šta se tu događa, onda prestaju alibiji. Možete biti zaneseni, srećni što se dogodila hrvatska država. To se donekle može razumjeti. No, Stepinac je bio čovjek koji je 1938. godine, kao savjetnik pape Pija XI, sudjelovao u pisanju enciklike Humani generis unitas (Jedinstvo ljudskog roda) koja je trebalo da osudi Holokaust, antisemitizam i nacizam. Enciklika nije objavljena jer je Pio XI umro tri dana prije planirane objave a Pio XII ju je zaključao. Ona nam je danas poznata. Pa se postavlja pitanje – ako je Stepinac 1938. godine bio dovoljno kvalifikovan, mudar, informisan i oprezan u vezi sa zločinima nacista, kako to da on prećutkuje rasne zakone iz 1941. godine i ponaša se kao da oni ne postoje. To je veliki problem. To je jedan od ključnih razloga zašto Židovi, Romi, Srbi i drugi ne mogu pristati na kanonizaciju Stepinca. Dakle, vrlo važno pitanje je kako Stepinac sebi dopušta da prečutkuje rasne zakone. Da ih opravdava. Bilo bi vrijeme da Hrvatska biskupska konferencija objavi dokument o tom vremenu, gdje će se tačno kazati šta je bio propust Katoličke crkve i gdje će se tačno osuditi, bez ikakvih rezervi i kalkulacija ustaški režim. Konačno se u jednom jasnom dokumentu Hrvatske biskupske konferencije mora osuditi ustaški režim i ono što se događali Srbima, židovima, Romima, nepodobnim Hrvatima i drugima od 1941. do 1945. godine. To čekamo. Nevena ĆOSIĆ

Krenula je ofenziva hrvatskih (nad)biskupa protiv pape Franje da ga se slomi u politici približavanju pravoslavlju, odnosno da ga se privoli da odustane od ”nepravednoga stava” i konačno odredi datum proglašenja Alojzija Stepinca svetim. Plan je sljedeći: iskoristiti dvije važne obljetnice – 120 godina od blaženikova rođenja u Krašiću (8. svibnja 1898.) i 20 godina od proglašenja blaženim u Mariji Bistrici (3. listopada 1998.) – da bi se izazvalo divljenje apostolskog nuncija Pinta koji bi imao svjedočiti Papi koliko su hrvatski katolici uvjereni da je njihovo pravo da Stepinca časte i kao sveca važnije od bilo kakvih sekundarnih stvari, bilo da je to poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa do razine bratske ljubavi, za što se zalagao sveti Ivan Pavao II. (osobito na misi na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994.), bilo da je to argumentiranje kako ne stoje baš neki opisi Stepinca. Hrvatske katolike koji će sada organizirano i masovno biti vođeni u Krašić i u zagrebačku katedralu, kako se dogodilo prošle subote s vjernicima Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije (tijekom prijepodneva njih oko 1500) i Đakovačko-osječke nadbiskupije (popodne njih oko 6000), filat će se antikomunističkim i antijugoslavenskim sentimentima, a nikako idejama Drugog vatikanskog sabora ili ekumenske teologije, kako bi se ”dokazalo” da su oni u pravu, a ne papa Franjo ili, ne daj Bože, vladike Srpske Pravoslavne Crkve, pa makar se to ”dokazivalo” očitim pretjerivanjima i lažima o tom istom Stepincu. Važan je, dakle, cilj, zaključili su hrvatski (nad)biskupi, dok su sva sredstva dozvoljena! Tako se, da ne duljim, jer će toga biti na kile, u propovijedi đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića moglo čuti da je aktualno odgađanje Stepinčeva proglašenja svetim ”teško prihvatljivo i bolno”, ali da ima ”i neke pozitivne učinke: Dodatno istraživanje arhiva dodatno osvjetljuje njegov humanitarni i karitativni rad te njegovo spašavanje Srba, Židova, Roma i političkih zatvorenika”. Tu se, zatim, otvara cijeli niz mogućnosti za laži, pretjerivanja i manipulacija, pa će Hranić kazati da se ”toksičnim supstancama, odnosno trovanjem izazvala (Stepinčeva) prijevremena smrt” te da je ”sve to (komunistička vlast bila) prikrila da se spriječi da blaženik umre u zatvoru, kao mučenik pred licem domaće i međunarodne javnosti, te da ga je (ta ista komunistička vlast) pustila da umre u kućnom pritvoru u svom rodnom Krašiću”. Riješimo odmah ovu neistinu. Pisao sam već o tome, ali valja ponoviti ono što sam najprije objavio u tjedniku Nacional. Naime, laž da je izvršena nasilna smrt nad Stepincem sam već raskrinkao: Stepinac je umro od posljedice jedne vrste raka krvi – policitemije. Dapače, ne samo Stepinac, koji je to izjavio po dolasku u Krašić, a objavio njegov bliski prijatelj Lav Znidarčić (koji je to i ovdje potpisanom novinaru u nekoliko navrata ponovio) u knjizi ”Alojzije Stepinac” (1998.), već i Živko Kustić kaže (”Stepinčevo doba”, 1991.) da je Stepinac iz Lepoglave ”izašao zdrav” i da su ”u kaznionici s njim uglavnom dobro postupali”. Stepinac nikada nije bio u ambulanti, samo se par puta našao kod stomatologa, nikada nije bio bolestan, nije gubio na težini niti je imao povišenu tjelesnu temperaturu, pa čak nije bio ni ozbiljnije prehlađen. Ukratko, Stepincu nije otvoren liječnički karton jer to nije rađeno ni za jednog zatvorenika koji nije barem jednom posjetio ambulantu. U zatvoru u Lepoglavi nije trovan niti je zračen smrtonosnim zrakama. To su budalaštine. Hematologija još uvijek ne zna odgovoriti na pitanje zašto netko oboli od raka krvi i umre od leukemije (ili neke druge vrste raka krvi). Sasvim je jasno da je medicina jako uznapredovala, ali još nema odgovora na to pitanje. Nadbiskup je obolio od raka kada je već bio u Krašiću, liječilo ga se najbolje što se moglo, ali u župnom dvoru jer Stepinac nije želio da ga se odvede u bolnicu u Zagreb. O svemu se izvijestilo Svetu Stolicu. Posjedujem i usmeni izvještaj Stepinčeva liječnika prof. dr. Danka Riessnera papi Ivanu XXIII., što se dogodilo na privatnoj i tajnoj audijenciji 1. lipnja 1959. (uz Papino obećanje da se ništa neće javno o tom susretu obznaniti, pa tako ni u listu L’Osservatore Romano), u susretu na kojem je, nakon posredovanja tadašnjeg rektora hrvatskog Zavoda svetog Jeronima dr. Đure Kokše Papa iz prve ruke saznao od čega i od kada boluje Stepinac, kako ga se liječi, tko ga sve liječi i od čega će neminovno i otprilike kada umrijeti. Papa Ivan XXIII. je bio jako zahvalan doktoru Riessneru i to je bitno utjecalo na početak poboljšanja odnosa, što je bio proces koji je završio uspostavom diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije desetak godina nakon toga, za pontifikata Pavla VI. (svečani susret Pape i predsjednika Tita zbio se 29. ožujka 1971.). Zaključno: nadbiskup Stepinac je umro tri mjeseca nakon posljednjeg susreta s osobnim liječnikom prof. Hauptmannom. Nije mu se moglo više pomoći. Do kraja su uz njega bili dr. Bogičević i dr. Riessner. Istina, svi koji su dolazili iz Zagreba i sestra koja ga je njegovala nisu mu mogli pružiti skrb koji bi dobio da je pristao da ga se liječi u najboljim hrvatskim bolnicama. Možda je Stepinac zbog toga umro nešto ranije, ali to je bio njegov odabir, a ne propust liječnika ili represivnog aparata. Uz mnoga pretjerivanja nadbiskupa Hranića koja se inače redovno pojavljuju svaki puta kada se agitpropovski govori o Stepincu, a osobito kada to čini postulator kauze Juraj Batelja, svakako prednjači i navodno žestoko prosvjedovanje zagrebačkog nadbiskupa kod Ante Pavelića i drugih ustaških glavešina, premda se zaista treba potruditi da se nađe nekoliko takvih uvijenih kritika u kojima, uostalom, Stepinac ne dovodi u pitanja same rasne zakone kao takve; dapače, prihvaća rasne distinkcije, pa govori ”o nearijevcima”. A ”gromoglasno” zagovaranje prava drugih rasa se dogodilo, ponovimo i to, kada više nije bilo Židova na dohvat ustaške tvornice smrti u Jasenovcu i drugdje. Štoviše, Stepinac se ”angažira” za Židove nakon što je sredinom 1943. u Zagrebu bio Heinrich Himmler koji se došao uvjeriti da je konačno rješenje židovskog pitanja zaista i riješeno. I ne samo to: najstrašnija optužba na račun Stepinca, a koju ignoriraju Hranić, Batelja, Miklenić i njegov potrčko Bozanić te ostala ekipa, je da se Stepinac i nakon silnih strahota učinjenih protiv Srba, Židova, Roma i Hrvata sredinom 1943. glavom i bradom pred papom Piom XII. i dalje zalaže za svetu misiju priznavanja i spašavanja monstruozne tvorevine NDH! Ali sve to ne zanima katoličke propagandiste. Važno je šarmirati nuncija Pinta i izvršiti snažan protunapad na papu Franju, prikazati ga kao bešćutnog lika koji ne želi duhovno dobro pobožnim katoličkim Hrvatima, bez obzira što ti Hrvati katolici ne daju pišljiva boba za žrtve genocida ustaša. Vrhunac manipulacija nadbiskupa Hranića se vidi u ovoj rečenici: ”Kardinal Stepinac je danas blaženik, a međunarodna zajednica je komunistički režim, zajedno s nacizmom i fašizmom, ocijenila kao totalitarni zločinački sustav. Iako su njegovi ostaci na našim prostorima još uvijek prisutni, nostalgični, nesposobni za samokritičnost i zato sve glasniji, međutim i oni će izdahnuti nakon što blaženi kardinal Stepinac bude proglašen svetim. Jer, iako je pravda teško dostižna, ona uvijek pobjeđuje.” Želi, dakle, nadbiskup Hranić da crknu svi kritičari Stepinca i crkvenih manipulativnih radnji. Stepinčeva bi kanonizirana svetost bila dokaz da je pobijeđena ideja mira i pravde među južnoslavenskim narodima. Mene to ne zanima; ako moram birati između Hranićevih konstrukcija i poziva Ivana Pavla, ponovljenog devet puta unutar iste propovijedi, da prihvatimo balkanski prostor i odnose koje taj prostor sam po sebi nameće, ja nemam nikakav problem s tim da me se naziva i Jugoslavenom. Ako je istina da je hrvatsko društvo još uvijek nezdravo jer se ne postiže mir, jer se ne oslobađamo od neprestanog instrumentaliziranja prošlošću, jer se ne vraća ”zdrav nacionalni ponos”, ne budi nada i ne otvora budućnost, izlaz sigurno nije u izbjegavanju mea culpa i nadbiskupovo sakrivanje iza gromoglasne Stepinčeve šutnje pred strahotama ustaša.

Danas nam u dvodnevni pohod stiže predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Pozvala ga je, navodno iznenada, usred galame o Jasenovcu, kolegica Kolinda Grabar-Kitarović. Kažem navodno, jer se ovaj susret pripremao duže. Berlin, Washington i Bruxelles prisilili su KGK da ubrza proceduru, pa je Predsjednica iskoristila priliku povišenih tonova i razmjene diplomatskih prosvjednih nota da dezavuira Plenkovićevu Vladu čak do te mjere da brani agendu dogovorenu s Vučićevim uredom, pa je tako rekla hrvatskom premijeru da se o ratnoj šteti neće govoriti. Elem, pamtimo da je propao plan Vučićeva dolaska kad je lani izbila svađa nakon što je u Srbiji podignut spomenik majoru Milanu Tepiću (koji je 29. rujna 1991. digao u zrak sebe i kasarnu JNA u Bjelovaru) i kada je Grabar-Kitarović izlanula megastupidnost da će ”još puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija mogu reći da su prijateljske države…”. Iz spomenutih centara moći su pojasnili KGK, a vjerojatno i Vučiću, da se izvole pokrenuti. Pozivnica i ekspresno prihvaćanje djelovali su komično, ali dobro je da se to ipak dogodilo. Mene ne zabrinjava to što Vučić, superiorniji i sposobniji od kolegice KGK, ne može razgovarati s osobom koja može nešto konkretno riješiti. Naime, o problemima treba razgovarati na svim mogućim razinama. Ja bih danas iskoristio priliku da pitam hrvatsku Predsjednicu i njenog kolegu vjeruju li oni zaista u identitet koji je utemeljen na mitu i na mržnji, to jest, smatraju li da se o budućim pitanjima može raspravljati dok se korača kaljužom međusobnih optuživanja? Ekskluzivna, samorazumljiva priča koja ne mora nužno uvijek biti loša s obzirom na to da mit, kako tumači Ivan Čolović, često održava koherentnost arhaičnih zajednica, u srpskom ili hrvatskom slučaju najčešće je izvor fašizma jer im mit služi da poraz pretvori u pobjedu ili da jedan narod proglasi boljim od drugoga. Taj se moral, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, može vidjeti u sljedećem stavu: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom” (Mario Missiroli, ”Vjerska politika Mussolinija”, Zagreb, 1941.). Mit i utopija svojim poetskim i profetskim otkrivanjem početnog i s(a)vršenog stanja čovječanstva jesu na strani života. Ideologija kao djelatna apsolutizacija relativnog, nasilna prema zbilji, protivna je životu. Anti-Mit je, dakle, negacija mita u prenesenom značenju; to je mit izmišljene vrijednosti, smišljeno lažan, u službi dnevnopolitičke poruke. Pišemo ga velikim slovom M – jer se radi o napuhanosti, kočoperstvu i ”lajanju na Mjesec”. Politički mitomani užasno gnjave i sretan je onaj narod u kojem su prestali brbljati. O naciji nije još sve rečeno. I nacionalna svijest i nacionalni pokreti postojali su prije nacionalizma, dok Eric Hobsbawm misli potpuno drugačije. Ukratko – piše – u analitičke svrhe nacionalizam prethodi nacijama. Nacije ne stvaraju države i nacionalizme, već upravo obrnuto. Između tih krajnosti bezbroj je nijansi u definicijama nacije i nacionalizama; prihvatit ću stoga ono što razni autori kršćanskog humanizma vide u naciji: ona je nešto ćudoredno-društveno, ljudska zajednica utemeljena na činjenici rođenja i podrijetla, ali sa svim ćudorednim suznačenjima tih naziva. Rođenje za razumski život i za civilizacijske djelatnosti, podrijetlo svojstveno obiteljskim predajama, društvenom i pravnom odgoju, kulturnom nasljeđu, zajedničkim shvaćanjima i običajima, povijesnim sjećanjima, patnjama, zahtjevima, nadama, predrasudama i zajedničkim ozlojeđenostima. Teologija nacionalnog anti-Mita (kojom se bavim) može se svrstati u dio političke teologije. Politička teologija nije isto što i ”kršćanska politika” – kako bi netko mogao pomisliti. ”Kršćanska politika” ne postoji; postoje kršćani u politici, kao što postoje ateisti, židovi, liječnici, pravnici…, koji onda sebe, naravno, unose u politički angažman i s onim što ex professo znaju i mogu. Političku teologiju inspiriralo je Evanđelje i njegov duh, a s intencijom da se politika i ljudi oko nje prožmu kršćanskim načelima; bolje reći, usklade s njima i s moralom koji je ”evanđeoska zadnja riječ” u životu. Politička teologija je tako krenula de facto relativizirati politiku i njezino apsolutističko ponašanje. Tako su se otvorili prostori i za druga jednako vrijedna bogatstva, pa i duhovna. Politička teologija nije prema tome ni mogla upasti u ”političku arenu” – jer je u krajnjem cilju demitologizirala politiku. O demokraciji se govori s rezervom i – uvjetno. Tako, recimo, govori Nikolaj Berđajev: ”Demokracija ostaje ravnodušna prema dobru i zlu. Ona je tolerantna, jer je indiferentna, jer je izgubila vjeru u istinu i nema snage da izabere istinu. Demokracija je skeptična, ona se javlja u skeptičnom vijeku, vijeku bezvjerja, kad su narodi izgubili stalne kriterije istine i kad su nemoćni da ispovijedaju bilo makar kakvu apsolutnu istinu. Demokracija je krajnji relativizam, poricanje svega apsolutnog.” Ta druga strana demokracije opisno se izražava i ovako: ”Pa i Hitler je na vlast došao demokratskim putem!” – što nije bio zadnji slučaj te vrste u prvoj polovici 20. stoljeća. Bilo bi pogrešno reći da se današnje društvo vraća vjeri, ali je točno da ono uvažava vjeru. Zato je pluralističko – i s principima vjere računa. Današnje društvo ne bi smjelo biti neutralno prema moralu koji je svakidašnja primjena Evanđelja i crkvenog iskustva na život. Što ometa demokratska kretanja u Hrvatskoj ili Srbiji nakon pada komunizma? Drugim riječima, što je slika totalitarnog stanja u našim državama? Iskustvo govori: ne funkcionira pravna država, predsjednik države se devedesetih ponašao kao Mesija od Boga pozvan da spasi narod od propasti i ujedini ga u državi, svetoj i vječnoj; neoustaštvo i neočetništvo kao posebni oblici fašizma postali su čest način razmišljanja; sve je jači utjecaj jedne crkve u društvu; jaz između bogatih i siromašnih dobiva zastrašujuće dimenzije… Predsjednik Franjo Tuđman je govorio da ima tajni sporazum s Bogom. U mitu je i to moguće. Ali naše su se rijeke Sava, Drava, Dunav… pretvorile u krv, žabe su nas prekrile, pijesak se okrenuo u komarce, muhe su na nas navalile, uginula nam je stoka, kraste su se pojavile na ljudima i životinjama, tuča nam je satrla usjeve, skakavci su pobrali ono što nam je još ostalo, tama je zastrla Domovinu, prvijenci su nam izginuli u ratovima… Pitali smo se: Što li nas još čeka, Bože!? Faraon je, naime, uporan u stavu: ”Tko je Gospod da ga ja slušam? Ne znam Gospoda i neću pustiti Izraela!” Država nije cilj samoj sebi. Ona je radi blagostanja i razvitka svih pojedinaca. Crkveni društveni nauk odbacuje sve koncepcije države-mita, svaku divinizaciju države, državu-moloha kojoj bi se nesmetano žrtvovale ljudske osobe … Država, dakle, nema apsolutnu vrijednost. Naučio sam da religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestruke funkcije. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije. Današnja istraživanja ukazuju na to da je u povijesti religija igrala – možda i više nego što se pretpostavljalo – ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi. Važno je stoga pitanje kako se rastati s identitetom koji je utemeljen na mitu? Nove generacije Hrvata i Srba morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u čovjeka. Naime, nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem (kako je upozorila HBK, pod vodstvom Franje Kuharića, 1995.): Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? Iz te perspektive pozdravljam dolazak Aleksandra Vučića, premda mu itekako zamjeram nedemokratske tendencije u Srbiji i gušenje preostalih slobodnih medija (za jedan pišem, tjednik Novi magazin). Pozdravljam napor svih onih koji će se potruditi da upozna jednu drugačiju Hrvatsku od one koja se prikazuje u beogradskim tabloidima, televizijama, itd. koje mu laskaju. Pozdravljam napor hrvatske Predsjednice, osobit napor mitropolite zagrebačko-ljubljanskog Porfirija (o tome drugom prilikom), prijatelja iz Srpskog narodnog vijeća te svih ostalih koji, kao i ja, ne vjerujemo u mržnju jer znamo da je Kolinda Grabar-Kitarović u krivu: Hrvatska i Srbija su dvije ne samo prijateljske već i bratske države. Ja zaista vjerujem da ćemo mi i Srbi biti na Balkanu ono što su Njemačka i Francuska postigli u Europi (ne isključujem nikoga, molim vas!) – jamstvo jedne sređene, pomirene, plodonosne i trajno miroljubive koegzistencije.

Za Dan sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti izabran je 27. siječnja jer je na taj dan 1945. ruska armija oslobodila oko 7.000 zatvorenika koje su ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Poljskoj. Sistematska i namjerna destrukcija jednoga naroda ili etničke grupe se iz perspektive međunarodnoga prava smatra najtežim od svih mogućih zločina. Zovemo ga genocid. To je zločin protiv čovječnosti, zločin koji teško i danas možemo razumjeti. Holokaust, masovno umorstvo Židova u Europi (Hitler je želio zbrisati i Rome), je grčka riječ koja znači ”potpuno spaljen”, a obilježava razdoblje od 1933. do 1945. koje karakterizira neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača. Vrhunac je bilo ”konačno rje­šenje” (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje čitavog europskog židovstva. Povijest holokausta je pedantno i na široko dokumentirana, kako pokazuje 72 milijuna stranica, 300.000 fotografija i 23.000 predmeta u arhivima Yad Vashema u Izraelu. Naši povijesničari još duguju iscrpno istraživanje o zločinačkom ustaškom režimu. Tragična je činjenica da veći dio naše mladeži nije informirana o njemu U civiliziranom svijetu javne institucije i mediji provode posebne programe koji se bave antisemitizmom, a njega ima i u nas iako je pojačana obrazovna aktivnost. To što se holokaust (šoah na hebrejskom) dogodio i na području tzv. Nezavisne Države Hrvatske, dakle i na teritoriju sadašnje Republike Hrvatske, trebalo bi nas činiti izuzetno osjetljivima i nepopustljivima prema bilo kakvoj pojavi negacionizma i relativiziranja bilo čijih zločina, odnosno uzdizanja ili nekritičnoga predstavljanja bilo kojeg od ustaških dužnosnika i ubojica, od Ante Pavelića na niže. Povijest holokausta je pedantno i na široko dokumentirana, kako pokazuje 72 milijuna stranica, 300.000 fotografija i 23.000 predmeta u arhivima Yad Vashema u Izraelu. Naši povijesničari još duguju iscrpno istraživanje o zločinačkom ustaškom režimu. Tragična je činjenica da veći dio naše mladeži nije informirana o njemu. Mnogi ne znaju o strahovitom zločinu koji su Srbi počinili kod Ovčare u studenom 1991. ili Hrvati kod Mrkonjić grada u listopadu 1995., a kamoli o stradanjima u Jadovnom ili Jasenovcu u režiji ustaških mesara. Izazov je to i za Katoličku crkvu, pogotovo što je 1941. podržala ustaški režim i što se do dana današnjega nije ispričala i pokajala na adekvatan način, a željela bi se baviti obrazovanjem djece i mladeži. Nobelovac Elie Wiesel, koji je preživio čak tri nacistička logora, kao i naš oskarovac Branko Lustig ili antifašist koji je također preživio Auschwitz Oleg Mandić, naučili su me da moramo svjedočiti u ime onih koji su stradali kao nevine žrtve i da to moramo učiniti odgajajući za mir. Jer što će nam sjećanje na holokaust bez želje da nam se ne ponovi povijest koja u nas ima neumoljivu sklonost prema nasilju? Što se mene tiče, ja imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki puta kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je stajala sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge u pokušaju da oživim duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla. Zašto? Jer još uvijek pred nama stoji teška zadaća da demontiramo mitove naše povijesti, da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima. Valja upozoriti na još uvijek prisutan problem antisemitizma u modernom društvu. Ima ga i u nas. Itekako ga ima. I zato, parafrazirajući pismo koje je njemački kancelar Konrad Adenauer u veljači 1946. poslao prijatelju, katoličkom svećeniku u Bonnu (”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički”), grijesi u hrvatskoj nacionalnoj stvarnosti su činjenice kao što je praznina u Praškoj ulici u Zagrebu gdje sramota traje jer sinagoga i prateći kulturni centar nikako da se dogode! Još nešto. Hrvatska biskupska konferencija još nikad nije NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac magnum crimenom, podrazumijevajući da je zločinac Ante Pavelić ipak ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivahu ustaške novine iz tog tragičnog vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske, ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije. Međutim, kada se analiziraju, na primjer, govori (nad)biskupa na Bleiburškom polju, vidi se da se veliča vojska NDH i žali zbog stradavanja ”nevinih” ustaša. Taj refleks ne bi trebao iznenaditi: Katolička crkva se dosta puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece! Pa i kada osuđuju zločine NDH-zije, predstavnici Katoličke crkve stalno moraju balansirati, nivelirati, relativizirati, svoditi na rat brojem žrtava. Zašto se broj žrtava mijenja ovisno o okolnostima i potrebama političkih režima i njihove vlasti? Zašto se neke žrtve nisu smjele ni spominjati, zašto mi u naše vrijeme ne spominjemo sve žrtve, nego neke prešućujemo, zašto ne brojimo sve, nego samo žrtve na svojoj strani te zašto Jasenovac nije do danas od političke prerastao u povijesnu temu? ”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički” Odmah nakon proglašenja NDH na udaru sistematskog državnog terora našli su se prije svega Srbi i Srpska pravoslavna crkva, s njima i Židovi, Romi i politički protivnici, prije svega komunisti i demokratski orijentirani Hrvati. Sve to odvijalo se pred očima Alojzija Stepinca koji je, manje-više, kako je napisao patrijarh srpski Irinej papi Franji – ”ćutao”. Važno je istaknuti da je on sudjelovao i u iniciranju nekih važnih dalekosežnih odluka koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC i ustaške države, a ujedno i u planove o ”etničkoj reorganizaciji” Europe koju je provodila nacistička Njemačka. Na primjer: ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode ”na čovječan način”. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone. Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi ”na human način” i nadbiskup je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve. Nadbiskup se pri tome nije obazirao na činjenicu da je ta država stvorena agresijom osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju (kojoj je bio obećao lojalnost), da je organizirana na principima i u okviru ”novog europskog poretka”, odnosno na totalitarnim načelima, na vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti i masovnoj represiji i uništenju diskriminiranih grupa. Povremene intervencije u korist progonjenih Srba i Židova izloženih genocidu, prije svega onih koji su prešli na rimokatoličku vjeru, te zakašnjelo povremeno javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni progoni nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca i Rimokatoličke crkve ustaškoj državi do samog kraja njenog postojanja. Dapače, sredinom 1943., nakon uništenja Židova, Stepinac će se i dalje pred samim papom Pijom XII. zalagati za priznanje NDH!! Nadbiskup Stepinac je imao vrlo naglašen moralni autoritet i velik utjecaj na vlasti NDH. To je svakako bio glavni razlog da mu ustaški vođa Ante Pavelić uoči sloma države i povlačenja iz zemlje ponudi prerogative vlasti, što je Stepinac odbio. Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi ”na human način” i nadbiskup Stepinac je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve Elem, tvrdi se da mi koji na te stvari upozoravamo napadamo, čak i mrzimo Crkvu. To nije točno. Crkva napada samu sebe sadržajem onoga što je izgovarala, ne samo u doba NDH, što je jednostavno pokazati i to na temelju izjava članova episkopata koji ne poznaju niti poštuju duh Drugog vatikanskog sabora. Slično je ponašanje predstavnika hrvatskih vlasti, cinične dabome (kako to pojašnjava kolega Dragan Markovina). To dokazuje da su i tada i danas na djelu oni koji prakticiraju moral fašista. A on je, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, u sljedećem: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom.” Bilo bi vrijeme da se ta praksa napusti: da Crkva jasno osudi ustaše i NDH te da Andrej Plenković prestane razvijati jedan diskurs za po doma, a drugi za Yad Vašem. View full Странице

Kršćanin sam, ali mi nije svejedno što se radi ”u ime Isusa“, jer otkako sam završio studij teologije (ako je uopće moguće takav studij dovršiti) razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: tko je bio Isus? Kakva se tajna krije u tom fascinantnom Galilejcu, koji je rođen prije dvije tisuće i kusur godina u jednom beznačajnom selu Rimskog Carstva i kojega su ubili kao zločinca blizu jednog starog kamenoloma, izvan Jeruzalema, kad je imao trideset godina ili nešto više? Tko je bio taj čovjek koji je na odlučujući način obilježio religiju, kulturu i umjetnost Zapada do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Vjerojatno nitko nije imao tako veliku moć nad ljudskim srcima, nitko nije kao on izrazio nemire i pitanja ljudskog bića, nitko nije pobudio tolike nade. Zašto njegovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki miljuni ljudi i žena nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo pa ništa s dovoljnom sigurnošću! Kod mene ovo nije neka nova misao. Uvijek sam, naročito nakon puberteta, kada sam odslušao prve lekcije iz kristologije u župi otaca isusovaca, gdje ću naletjeti na subrata sadašnjega Pape koji će mi jednim jednostavnim pitanjem poremetiti i promijeniti cijeli život, osjećao potrebu da proučim njegovu osobu i njegovu poruku te da je predstavim. A to ne prestajem činiti od 1978. kada sam počeo katehizirati i mlađe i starije od sebe. Uvjeren sam, bez obzira na sve što ćete pročitati u ovoj kolumni, da je Isus ono najbolje što imamo u Crkvi (sveopćoj i Kristovoj, ne ”rimokatoličkoj” ili, još gore, puno gore od toga, jer je taj pojam za mene svetogrđe – ”stepinčevoj”). Ne samo to – Isus je i ono najbolje što danas možemo ponuditi suvremenom društvu. Vjerujem, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bi bio osiromašen kad bi Isus pao u zaborav. Zato mi užasno smeta kad čujem da govore o njemu (naročito o Božiću) na nejasan, neodlučan način ili kad se iznose sve moguće teme koje ne bi izdržale ni minimalnu konfrontaciju s izvorima koje o njemu imamo. Isus se polako gasi u našim srcima, a istovremeno su među nama u optjecaju izvjesni ”klišeji” koji osiromašuju ili izobličuju njegovu osobu (božićevanje kod Hrvata je prestrašan kliše, toliko strašan da svake godine ovih dana poželim pobjeći u neku arapsku ili budističku zemlju): taj Isus, barem ja tako mislim, ne može privući, osvojiti ili izazvati ljubav. Cijeli taj narativ oko Božića je plod mašte i ozbiljnih pogrešaka u prevođenju Evanđelja. Lijepo za djecu, ali miljama daleko od stvarnosti tadašnje Palestine. Jednako patim i kad slušam rutinski jezik biskupa koji je već odavno potrošen: ne pali srca niti u svijet donosi njegov plamen. Ne stavlja u pokret obraćenje. Isto tako me boli kad vidim kako se nesvjesno može defokusirati objava pravog Isusova projekta, kojom se lakoćom skraćuje njegova poruka, čime se sakati njegova dobra vijest: ona o Kraljevstvu nebeskom (razumijem da je ova sintagma neprihvatljiva mnogima, pa radije govorimo o savršenom stanju potpune pravde i potpunog mira). Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i koje su crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegovog života? Ima već puno godina kako stručnjaci govore o ”povijesnom Isusu” i ”Kristu vjere” kao o dva oblika ili različita puta za pristupanje Isusu. Kad kažemo ”povijesni Isus”, govorimo o poznavanju Isusa koje historičari mogu steći rabeći znanstvene metode modernog povijesnog istraživanja. Kada, naprotiv, govorimo o ”Kristu vjere”, govorimo o poznavanju do kojega dolazi Crkva odgovarajući vjerom u akciji otkrivanja Boga koji se otjelovio u Kristu. Ne smije se pobrkati govor i znatiželja oko ”povijesnog Isusa” s proučavanjem ”Krista vjere”, u koga mi kršćani vjerujemo. No, kakve potrebe imamo mi vjernici da pribjegavamo povijesnom istraživanju ako putem vjere poznajemo misterij koji je zatvoren u Isusu? Je li ovo istraživanje legitimno? Je li potrebno? Ne samo da je legitimno, nego je to i posao od kojega Crkva (ne samo kao skup krštenika) ne može odustati. Razlog je jednostavan. Ako u Isusu ispovijedamo Sina Božjeg koji se otjelovio u našoj vlastitoj povijesti, kako da ne upotrijebimo sva sredstva koja nam stoje na dohvatu da bismo bolje upoznali njegovu povijesnu dimenziju i njegov konkretni ljudski život? Sama naša vjera to traži. Zašto povijesni lik Isusov ima toliku privlačnu snagu? Jednostavno zato što nas približava Isusu ”od krvi i mesa” dajući konkretizaciju i život njegovom humanitetu. Mi kršćani ispovijedamo da je Isus ”pravi Bog i pravi čovjek”. Međutim, često se događa da snažno podvlačimo da je Bog. I treba tako činiti, jer bi u suprotnom naša vjera bila uništena. Ali ako naglašavanjem njegovog božanskog svojstva zaboravimo da je Isus čovjek i ignoriramo njegov konkretni ljudski život, slabimo svoju vjeru. A ja želim da moja vjera bude jaka, pa i da bude jaka vjera i onih koji misle da vjeruju te da je oni koji je možda traže pronađu u sebi. Ali što ako bi me bilo tko od vas pitao ovako: Drago, tko je bio Isus iz Nazareta, to jest, koliko ti kao teolog znaš o Isusu? Da vidimo mogu li ja naći u tome inspiracije? Kada biste me takvo nešto upitali, reći ću to otvoreno, morao bih kazati da o Isusu znamo vrlo malo (ne samo ja), gotovo pa ništa! Zna li Crkva više, zna li papa Franjo više? Oni vjeruju u Isusa, a to ti je sasvim druga priča. No, da pomognem eventualnim znatiželjnim čitateljima i na kraju samome sebi… Ne znamo tko mu je bio biološki otac jer je ”začet po Duhu Svetome”, a ne znamo ni tko mu je bio staratelj. Ni kada ni gdje je Josip, taj dobri tesar, rođen također ne znamo. A ne znamo ni kada ni gdje je točno rođen Isus! U Betlehemu kažete? Zato jer to tako govore crkveni autoriteti? Ja u to slabo vjerujem. Isus je najvjerojatnije rođen u Nazaretu. U evanđeljima po Mateju i Luki se spominje Betlehem kao mjesto Isusova rođenja, ali to se ne radi iz povijesnih, već iz teoloških razloga, da bi se ispunilo proročanstvo (o iščekivanju mesije) jednoga čovjeka iz 8. stoljeća prije Krista, Miheje (5,1): ”A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena”. Svi drugi izvori govore da je Isus stigao iz Nazareta, da je ”od tuda” (Marko 1,9; Matej 21,11; Ivan 1, 45-46; Djela apostolska 10,38, itd.) i da su ga zvali ”Nazarećanin“ ili ”iz Nazareta“ (Marko 1,24; 10,47; 14,67; 16,6; Luka 4,34; 24,19, itd.). Pojma nemamo što je bilo s Isusom između njegove 12. i 30. godine: je li putovao ili je bio zatvoren u tom malom selu od nekoliko stotina stanovnika koliko ih je bilo u Nazaretu, toliko sićušnom i nevažnom da nikada nije spomenut u mapama ni u židovskim svetim knjigama? Lako je zamisliti da je Isus bio oženjen, jer je bilo nezamislivo da zdrav Židov živi bez žene, a ne znamo je li imao djece, što bi bilo najnormalnije s obzirom na važnost potomstva u židovstvu, toliko važnim da je bilo dopušteno patrijarsima lijegati s ropkinjom ako bi im supruga bila sterilna. Ne znamo ni zašto je točno ubijen. Postoje mnoge teorije, a ja sam najskloniji prihvatiti one koje je izložio S.G.F. Brandon u glasovitoj knjizi ”Suđenje Isusu iz Nazareta“: jer se, iz perspektive suda, Isus poistovjetio s narodnim pokretom protiv uzurpatorske rimske vladavine, dakle, zbog njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu, što je u židovskom mentalitetu jedna te ista stvar, uz fundamentalni razlog da je ”išao na živce“ glavarima svećeničkim i pismoznancima koji su ga se pošto-poto željeli riješiti. Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu i pogubljenja u Jeruzalemu svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo! O Isusu vjere znamo sve, prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa, ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode, jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, ovo podcrtavam, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih. A znate što još? Ne znamo baš puno ni o Isusovim riječima! Najbolji tumači Biblije tvrde da u njoj, strogom analizom teksta, nema više od dvanaestak rečenica koje bi se mogle pripisati Isusu, baš njemu. Isus je možda rekao ono da bi lakše deva prošla kroz ušicu igle nego bogataš u nebo, ili da treba dati caru carevo, a Bogu božje, ili da je pametnije da mrtvi pokapaju svoje mrtve. U autorstvo drugih stvari koje mu se pripisuju, pa čak i u molitvu ”Oče naš“, koja nam stiže u nekoliko varijanti, možemo s pravom sumnjati. Našli bismo se u problemima kad bismo tražili uporište u povijesnim dokumentima, jer ga samo spominje, i to usputno, povjesničar Josip Flavije. Ali teško ćete naći povjesničara koji će izrijekom tvrditi da povijesni Isus nije postojao. Gomila je detalja koji govore da je netko takav postojao. Paradoksalno, ni o jednom povijesnom liku nije toliko napisano bez tako malo temelja: samo u Biblijskom institutu u Rimu postoji biblioteka s milijun djela o Isusu! Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta je uspio doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, koji ne mogu prihvatiti Isusa kako ima seksualne fantazije, itd. Puno toga nema veze s Isusom povijesti, a usred smo religijskih slavlja i običaja koji su potpuno dizajnirani. Nije se Isus rodio u noći s 24. na 25. prosinca; to valjda znate i ne trebam ovdje pojašnjavati (kako se rođenje Isusa odredilo prema rimskoj proslavi boga Sunca). Ima li veze s Isusom sva ova parada i sav konzumeristički kič, svo ovo ludilo zbog kojeg, na primjer, mnogi padaju u depresiju jer im lisnica nije dovoljno debela da se nose s blagdanima? Neću to kriti, prezirem one koji se za Božić ubijaju hranom i druge maltretiraju u alkoholiziranom stanju (hvala MUP-u što nam je uvelike pomogao da dokazujemo kilerski instinkt samo za Novu godinu). Odvratne su mi televizijske reklame, izbjegavam centar grada i žalim za sretnim danima s udicom na obali Atlantika u Patagoniji gdje me bozanići, miklenići, košići i drugi vjerski fanatici nisu dodirivali. Kako, eto, ne vjerujem u Isusa iz Betlehema, već u Isusa iz Nazareta, kazat ću vam što je za mene proslava Božića i zašto sam sve ovim danas ovdje izložio: jer je Božić, naime, smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili sekularni, blagdan Jadranke Brnčić, Petera Kuzmiča ili Porfirija Perića ili blagdan spomenutog sugrađanina koji se pita za osnovne stvari, proslava života i to života jednog galilejskog propovjednika i iscjelitelja koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, oproštaja i bratstva svih onih koje Bog, Otac voli i drži na životu. U svojoj biti blagdan Božića, premda je dječja bajka, oklada je na humanost, na solidarnost, na sreću, na mudrost, na slobodu i na jednostavnost jer nam je mnogo toga nepoznato. Preostalo mi je ponoviti riječi apostola Petra: ”Treba znati opravdati vjeru”. Mislim da isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kad znaju opravdati svoju nevjeru. I to sam već napisao, i jednima i drugima želim mir. A vama, pak, poštovani čitatelji, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha, radoznalost, ali i poniznost. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće – ”Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo”.

Odmah nakon Interlibera (kada svi ispucaju svoje izdavačke metke, u zatišju, topom ću se oglasiti) – imam knjigu. Izdanje VBZ-a pod nazivom ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?”, a ovdje ću pokušati objasniti zašto sam odlučio sastaviti to djelo te zašto smatram da će ova knjiga biti hit. Pitao sam se: koliko stvarno ima ljudi oko nas koji ne vjeruju u Boga, te zatim: u što onda vjeruju? O tim pitanjima intenzivno razmišljam otkako sam pročitao knjigu pokojnih velikana duha i riječi, bibličara, rektora rimske Gregorijane i milanskog nadbiskupa, kardinala Carla M. Martinija i romanopisca, esejiste, filozofa i lingviste sa Sveučilišta u Boloniji Umberta Eca (”U što vjeruje tko ne vjeruje”, Izvori, Zagreb, 2001.). Jürgen Moltmann mi je u jednom razgovoru rekao: ”Tko kaže da časti Boga, a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi”. Mislim da to vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir Knjiga Martinija i Eca je zamišljena kao rasprava, odnosno razmjena pisama i napeti je dokument jednog dijaloga kakav se rijetko vodi. Na primjer, pravo na prekid trudnoće, položaj žene u Katoličkoj crkvi i druga pitanja, koja se sva svode na pitanje svih pitanja, ono o Dobru i Zlu. Kako možemo odlučivati što je moralno ispravno u novom tisućljeću u kojem će ljudske moći prijeći granice danas još nezamislive. Može li nam u tome samo Bog pomoći ili postoji li, kako Umberto Eco u svome briljantnom odgovoru pokazuje, i za nevjernike mjerilo razlikovanja Dobra i Zla? Razmjena pisama te dvojice autora, jednog katoličkog i drugog ateističkog, izazvala je najveću pozornost u Italiji. Ja sam doista bio pod jakim dojmom nakon čitanja pisama Martinija i Eca i želio sam napraviti nešto slično. Ali sam se ipak odlučio dati priliku poznatim hrvatskim ateistima i agnosticima da nam kažu svoje vlastito iskustvo bez mojih uredničkih intervencija. Zašto? Zato jer sam se vrlo često, nažalost prečesto, susretao s prijateljima i poznanicima, ateistima i agnosticima, koji su se žalili da su zbog svog svjetonazora u Hrvatskoj smatrani građanima drugog reda te da njihov odabir vjerničkoj većini nije prihvatljiva stvar. Želio sam, naime, jer sam vjernik i kršćanski teolog, pokazati puno poštovanje svojim prijateljima i sugrađanima nevjernicima i dati poticaj svima onima koji se tako osjećaju, a more ih je, da to stanje u Hrvatskoj prestane, to jest, da bude apsolutno slobodno prakticirati, bez negativnih posljedica, bilo kakav svjetonazor ako je u duhu Ustava. Premda sam se u svom novinarskom radu često susretao s ljudima koji su govorili da ne treba baš previše držati do statistika, pogotovo u ovoj oblasti jer se mnogi još ne osjećaju udobno u samodeklariranju, ipak smatram da treba navesti podatke Državnog zavoda za statistiku od prosinca 2012. godine, naime rezultate popisa stanovništva u Republici Hrvatskoj 2011. godine. Ti rezultati odnose se, između ostalog, i na popis stanovništva po vjeri, odnosno svjetonazoru. U Republici Hrvatskoj ukupno je tada živjelo 4,284.889 stanovnika, a pripadnicima Katoličke crkve izjasnila su se 3,697.143 građana, pravoslavcima 190.143, protestantima 14.653, muslimanima 62.977, židovima 536, ostalim kršćanima 12.961, te agnosticima i skepticima 32.518 osoba. Ateistima i onima koji nisu vjernici izjasnilo se njih 163.375, dok se 93.018 osoba nije izjasnilo, a za njih 12.460 je određenje nepoznato. Nama akutno treba dijalog i zato sam priredio i uredio knjigu koja će, uvjeren sam, predstavljati među u našem društvu jer nakon nje više neće biti nepopularno ili nepoželjno izjasniti se kao agnostik ili ateist Dakle, u odnosu na 2001. određene su se promjene dogodile u vjerskoj strukturi stanovništva. Katolička crkva izgubila je 200.000 vjernika. Prije deset godina bilo ih je 3,897.332, a 2011. godine 3,697.143. Velik rast bilježe ateisti. Njih je otprilike 67 posto više nego na prošlom popisu. Tada se 98.376 ljudi izjasnilo kao nevjernici. Broj agnostika i neizjašnjenih je podjednak – s 132.532 pao je na 125.536 osoba. Živi li u Hrvatskoj samo nešto manje od 5 posto ljudi koji ne vjeruju u Boga ili ih je u stvarnosti daleko više? Neki će reći da to nije važno. Sve dok se nevjernici budu smatrali građanima drugog reda i sve dok bude građana koji smatraju da se ne poštuje ustavno načelo koje jamči jednakost svjetonazora, pitanje će biti važno. Jedan dobar teolog, Jürgen Moltmann, mi je u razgovoru rekao: ”Tko kaže da časti Boga, a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi“. Mislim da to vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir. Moja velika zahvala, kao urednika ove knjige, ide svim tim meni dragim ljudima, izuzetno poznatim i utjecajnim osobama našega društva, koji su se odvažili hrabro svjedočiti o vlastitoj nevjeri, izložiti nam u što vjeruju kada već u Boga ne vjeruju i ohrabriti sve one koji se tim pitanjima muče ili smatraju da ih vjernička većina na bilo koji način ”muči” zbog toga što ne vjeruju u Boga. To su: Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Nikola Petković, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Zoran Pusić, Borivoj Radaković, Tanja Rudež, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić. Odmah nakon Interlibera (kada svi ispucaju svoje izdavačke metke, u zatišju, topom ću se oglasiti) – imam knjigu. Izdanje VBZ-a pod nazivom ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?”, a ovdje ću pokušati objasniti zašto sam odlučio sastaviti to djelo te zašto smatram da će ova knjiga biti hit Bilo je nužno da, slijedeći princip ravnopravnosti, nađem adekvatnu formulu za predstavljanje uglednika koji će nastupiti u knjizi, pa sam se odlučio da svjedočanstva poredam po abecednom redoslijedu prezimena autora/ica. Žalim, dakako, što su me mnogi odbili jer im je, čini se, nedostajalo hrabrosti da budu dio ovakvog važnog društvenog eksperimenta. Nama akutno treba dijalog i zato sam priredio i uredio knjigu za koju sam uvjeren da će predstavljati među u našem društvu jer nakon nje više neće biti nepopularno ili nepoželjno izjasniti se kao agnostik ili ateist. Knjiga predstavlja jednogodišnji rad i moje nastojanje da uvažimo jedni druge. Bio bih presretan da dobijem komentare čitatelja: [email protected] Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće. Na kraju, još samo jedno: mojoj braći i sestrama nevjernicima – uz vas sam!

Bilo mi je jako važno nakon prestrašnog, ne samo jednog u nizu, skandaloznog govora sisačkog biskupa Vlade Košića u petak u Šibeniku, na proslavi Dana grada, kada je rigao vatru na sve nas novinare koje naziva sotonama (ali neću više o ispadima Košića; dovoljno smo za danas zatrovali eter samim njegovim spominjanjem), jučer u ovom istom gradu doživjeti djelovanje Duha Svetoga koji je izlio svoje darove, osobito dar mudrosti, ne samo nad novim dalmatinskim vladikom nego i nad episkopima Srpske Pravoslavne Crkve koji su ga 24. svibnja 2017. izabrali da naslijedi vladiku Fotija koji je postao episkog zvorničko-tuzlanski. Iguman (starješina) manastira Krka gospodin Nikodim Kosović (36), rođeni Zadranin, u subotu predvečer u svom je manastiru prihvatio službu vladike, a jučer u stolnoj crkvi eparhije u Šibeniku je ispovjedio vjeru kršćansku i rukopoložen je kao prvi Dalmatinac za dalmatinskog vladiku nakon 106 godina. Predodređen je, u to sam uvjeren i za taj ću se pothvat silno moliti, ne samo da dosegne slavu velikog vladike dalmatinskog Nikodima Milaša (po kojem je dobio crkveno ime) već i da ostvari zaista proročku, ako ne i herojsku misiju obnove ove, kako sam već jednom napisao, voljene, izranjavane, ali prelijepe Dalmacije. Nikodim Kosović je bio izbjeglica; on i sestra su ostali siročad. Sestru, čije su suze ganule sve koji su bili na liturgiji ili su pratili prijenos, posvojili su dobri, predobri Novosađani, a Nikodim je svoj duhovni put započeo pod plaštem velikog odgojitelja i teologa, čovjeka izuzetnoga kršćanskog srca, vladike bačkog Irineja Bulovića, da bi školovanje, nakon sjemeništa u Sremskim Karlovcima i teološkog studija u Solunu nastavio specijalizacijom u Rimu (gdje bi trebao doktorirati na papinskom sveučilištu Gregorijana), služio kao đakon u Šibeniku, a nakon toga kao profesor i kao iguman u manastiru Krka. Predvodeći liturgijsko slavlje u Šibeniku, patrijarh srpski gospodin Irinej je nekoliko puta zavapio ”Dosta je bilo mržnje!” te zadao, točnije, precizirao zadatak vladike Nikodima: popraviti ono što je sila zla razorila, obnoviti vjeru preostalog naroda, vratiti ljude koliko god bude moguće, zaustaviti one koje bi otišli. Nije nimalo lak posao okrijepiti Božji narod da ostane ovdje. I, da, ponovimo, obnoviti ono što je sila zla uništila. A zadatak nije lak jer se nove mržnje bude, pa bismo s patrijarhom mogli ponoviti: Daj, Bože, da to ostane samo na riječima. Nikodim je u svom prvom govoru ispružio ruku prijateljstva i mira većinskom narodu, jer u Kristu Gospodinu ”nema više Srba i Hrvata”, u svima je prisutan sam Bog na način da smo svi mi ”ikone Božje”, na Njegovu smo sliku i priliku stvoreni. Nikodimov zadatak nije lak, ali nada se nazire. Srpska Pravoslavna Crkva prepoznaje duh i znakove vremena i po treći nam puta šalje autentičnog svjedoka Evanđelja (nakon imenovanja Porfirija Perića mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim te Jovana Ćulibrka vladikom pakračko-slavonskim). Siguran sam da će nam se dogoditi poker asova kada na proljeće 2018. bude izabran nasljednik pokojnog vladike Lukijana u istočnoj Slavoniji. Nikodim, baš kao njegova braća u episkopatu Porfirije i Jovan, želi upravljati ne vlašću, nego ljubavlju, želi okupljati, biti mostograditelj i obnovitelj. On, koji se smatra ”nedostojan” i ”malen u svemu”, kao da je fratar iz družine Franje Asiškoga – obećava služiti najmanjima, pripadati svima. I ta njegova gesta mora ostati zapamćena ne samo nama novinarima nego u prvome redu katoličkim (nad)biskupima koji se više ne smiju ponašati kao da su pravoslavni Srbi u Hrvatskoj neka društvena anomalija, već dokaz da je projekt etničkog čišćenja Hrvatske propao, ili da mora propasti ili da ćemo se svi skupa truditi da propadne, ma koliko sada ja bio optužen za naivnost i romantizam. U ime Katoličke Crkve brata u episkopatu su jučer u Šibeniku pozdravili nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić i šibenski biskup Tomislav Rogić. I lijepo ih je bilo vidjeti sabranima na liturgiji. Ti biskupi imaju zadatak pomoći vladiki Nikodimu. Gospodo, jer ja u mržnju ne vjerujem! Mi svi zajedno moramo mržnji reći – dosta je bilo! Jer ja vjerujem da je Nikodim Kosović dar Duha Svetoga, teološko mjesto koje nije nacija i nacionalni ponos, već pomirenje i oprost, kao ključne zadaće koje su zadane ovim crkvenim zajednicama na epohalnom govoru pape svetog Ivana Pavla II. u rujnu 1994., na zagrebačkom hipodromu. “Ne podsjeća li nas Koncil da je Crkva ‘sakrament ne samo prisnog jedinstva s Bogom, nego i jedinstva cijelog ljudskog roda? (usp. Lumen gentium, 1). U ovim krajevima, danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.“ Taj put “jedinstva i mira“, gospodo katolici svih crkvenih adresa, taj put bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, reče Papa, “nitko ne smije izbjegavati“. I to, kaže Papa, nije imperativ samo vjere, već prije svega razbora, koji prethodi vjeri: “Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe. Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva i to sve na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka. U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!” Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak, ti, Crkvo u cijeloj Hrvatskoj (mi katolici, pravoslavni, protestanti, mi djeco Božja, mi Abrahamova ćeljad), pozvani smo jednim kategoričkim moralnim imperativom. “Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’. Tim nas je riječima Krist učio kako se trebamo obraćati Bogu. ‘Oče’, riječ slatka, ali i vrlo zahtjevna!” Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. To nam govore Irinej i Nikodim. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati “Oče naš” dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? “Oče naš” uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Radi se o društvu shvaćenom kao jedna velika obitelj u kojoj se pojedinci i grupe osjećaju, bez ikakve diskriminacije, kao poštovani i voljeni. Vrijeme je da ne samo svi mi kršćani već i svi ljudi “dobre volje” u Hrvatskoj i regiji postanemo promicatelji međusobnog oproštenja i pomirenja. Zato, dobrodošao i Bog te blagoslovio i poživio, brate biskupe, vladiko Nikodime, vjesniče jedne bolje i poželjne Hrvatske, tvoje Hrvatske!

Američki predsjednik Donald Trump u ponedjeljak 14. kolovoza ipak je bio prisiljen oštro osuditi ”rasističko nasilje” u kojemu je u subotu u Charlottesvilleu jedna osoba poginula, a dvadesetak je ozlijeđeno, osudivši ”bjelačke suprematiste, KKK i neonaciste” čije su vrijednosti protivne američkima. ”Rasizam je zlo”, istaknuo je Donald Trump kojemu su bile upućene salve kritika zbog toga što nije jasno osudio nasilje ekstremnih desničara u svojoj prvoj izjavio o tom pitanju koju je dao u subotu. ”Svi koji su u rasističkom nasilju ovog vikenda počinili kaznena djela morat će za to odgovarati na sudu, pravda se mora zadovoljiti”, rekao je u kratkoj izjavi u Bijeloj kući. ”Bez obzira na boju kože, svi živimo s istim zakonima i poštujemo istu zastavu”, dodao je. ”Oni koji u njezino ime posežu za nasiljem kriminalci su i lupeži, među njima KKK, neonacisti i bjelački suprematisti (…) koji se protive svemu što je nama Amerikancima sveto”, rekao je. Američki predsjednik je u svojoj izjavi u golferskom odmaralištu u Bedminstreu u New Jerseyju u subotu osudio nasilje, ali je rekao da odgovornost ”dolazi s više strana”. I to je izazvalo salvu negativnih reakcija, jer je tridesetdvogodišnja žena poginula u Charlottesvilleu kada se simpatizer neonacizma James Fields zaletio automobilom u protuprosvjednike. Sudac mu je u ponedjeljak odredio pritvor na neodređeno vrijeme. Pojasnimo ukratko što je bio povod neredima. Rasisti i ekstremni desničari imali su za cilj protestirati protiv odluke općinskih vlasti Charlottesvillea (a odluku je privremeno bila zaustavila sudska vlast) da se makne spomenik generalu Robert E. Leeju. Taj zapovjednik konfederalnih, dakle južnjačkih, snaga u američkom Građanskom ratu (živio je od 1807. do 1870.) smatran je simbolom politike koja žali za gubitkom rata, pa tako i za nivelacijom rasa, jer je kraj rata donio slobodu stanovnicima afričke rase. Sukob ukazuje na velike rane društva u kojem bijelci i crnci nastavljaju živjeti razdvojeni, što je pojačano velikim socio-ekonomskim barijerama. Ideja o postrasnoj Americi, koja se pojavila dolaskom Baracka Obame u Bijelu kuću, bila je zapravo iluzija, jer je Obama svoja dva mandata proživio udaran mnogobrojnim rasnim incidentima koji su podsjetili na krhkost zemlje. Sve je veći broj analitičara koji upozoravaju da je američko društvo tempirana bomba pogotovo jer kod bijelih rasista raste bojazan od činjenice, vrlo realne, da će bijelci uskoro biti manjina u SAD-u. Gradonačelnik Charlottesvillea, demokrat Mike Signer, optužio je predsjednika Trumpa da potiče rasiste prozvavši ga da je i njegova predizborna kampanja hranila takve snage. I, točno je: Trump je prihvatio zagrljaj Davida Dukea, bivšeg ali ključnog autoriteta Ku Klux Klana, a osobito Richarda Spencera, oca koncepta alt-right koji je prošlog studenoga pozvao na veliko buđenje ”domoljuba” i proslavio Trumpovu pobjedu velikim zborovanjem u Washingtonu u kojem se vidjelo mnogo nacističkih simbola. Duke, Signer i drugi su uoči sukoba u Charlottesvilleu rekli da imaju namjeru ”ispuniti Trumpova obaćenja” o vraćanju uzdi zemlje ”u prave ruke”. Od svih zala ili šteta koje Trump donosi instituciji predsjednika najgora je moralna. Neonacisti su marširali 200 km od glavnog američkog grada i zasad brojimo tri mrtva (osim spomenute žrtve poginula su i dva policajca pilota kada im se srušio helikopter). U usporedbi s Trumpovom šutnjom nad orgijanjem neonacista ridikulozne usporedbe s Putinovom Rusijom i junačenje pred prijetnjama sjevernokorejskog diktatora bivaju malene epizode. Do sada su takve situacije služile predsjednicima da se izdignu apelirajući na iskonski optimizam američke demokracije (kako je učinio Obama kad su policijska ubojstava crnaca gotovo zapalila zemlju 2014.). Ali Trump je sve samo ne osoba sporazumijevanja. On je po naravi provokator. Izabrao je tu ulogu. Njegova blagost prema rasističkom divljanju proizlazi iz uvjerenja da nije loša stvar da postoje grupe bijelaca koji ”protestiraju”, jer se vlada desetljećima bavila financiranjem programa za ukinuće diskriminacije afričkih Amerikanaca i Latinoamerikanaca, osobito Meksikanaca, protiv kojih je žestoko govorio u predizbornoj kampanji. Nakon osam godina Obamine vladavine u SAD-u se pojavila ne mala grupa građana koja je bijesna i koja je žedna osvete. Osjećaj koji nas obuzima kad promatramo sadašnju Ameriku je tuga, jer je to zemlja koja smatra da je Leonardo (da Vinci) talijanski nogometaš, u kojoj se sve manje čita, kao, uostalom, i na Balkanu, u kojoj se ne cijene umjetnost i ljepota. SAD bi se po Trumpovu mišljenju trebale riješiti svojih Meksikanaca, Kineza, muslimana, drugih ”latinosa” i svih ostalih koje viđamo u Silicon Valley i drugdje, a koji su obogatili najkozmopolitskiju zemlju na planetu. Nas mora zabrinjavati nešto drugo: je li američka vizija Donalda Trumpa istovremeno i najava izgleda budućega svijeta u kojem bi se nacije trebale opet okrutno uništavati? Taj skok prema bahatom ponašanju, prema banalnome i nekulturnome nas okreće prema Berlusconiju, prema ocu i kćeri Le Pen, prema Orbanu, u Hrvatskoj prema ispraznoj Kolindi Grabar-Kitarović. Mislim o novoj internacionali koja o stotoj godišnjici Oktobarske revolucije neće više zagovarati pravdu, već vulgarnost i sirovo bogatstvo. Bit će to svijet u kojem se obzorje sužava na televizijski set, u kojoj se umjetnost raspravljanja reducira na izmjenjivanje psovki, a umjetnost nadomještava faraonskim delirijem. Bit će to internacionala egoizma, globalizacija korupcije, univerzalnost institucionalizirane laži, sveobuhvatnost mržnje. Operetni Don Corleone. Da, to mi se čini adekvatnim opisom. Neki smatraju da nije tako loše što je Trump indirektno izazvao raspravu o rasizmu, pa čak i budeći i hrabreći aktiviste Ku Klux Klana da skinu kapuljače i paradiraju u ime Konfederacije, rasizma i mržnje, ali je problem u tome što rasizam nije racionalna stvar. Ne oslanja se na objektivna istraživanja, nego upravo na predrasude i preuveličani strah o ”onom drugome”, onome koji je drugačiji od nas, ima različitu boju kože, govori nama nepoznatim jezikom ili se klanja na čudan način još čudnijem bogu. Sva društva, nažalost, u sebi hrane takve rasističke animozitete, neka manje, neka više i često su razum i kulturni alati nedovoljni da se rasizmu suprotstavimo. Zato smatram da je ovo što čini Donald Trump izuzetno opasna stvar, jer je rasizam uvijek bio i ostao pogon za nasilje i sredstvo za žestoka kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Što učimo od primjera američkog predsjednika? Da imati velik novac nije ujedno i znak uzvišenosti. Naime, može se plivati u milijunima i posjedovati čitavu kupaonicu obloženu zlatom, a ostati perfektnim idiotom, osobom bez takta i duha. S druge strane, bilo bi također pogrešno zaključiti da su rasizam i druge diskriminatorne predrasude suština kapitalizma. Naši preci jako dobro znaju o čemu govore tisuće hrvatskih i srpskih domova u SAD-u: da je ta zemlja bila oaza mnogima koji su iskreno željeli i slobodu i priliku za rad i za boljitak. Sadašnja kriza SAD-a ostavlja političku, društvenu, etničku, kulturnu i moralnu katastrofu bez premca, štetu koju će biti jako teško sanirati i to u kratkom roku. Neke grupe već funkcioniraju kao privatne vojske, mnogi građani su naoružani, mahom su to bijelci, zemlja se raspada po etničkom ključu. Teorije o kako su SAD stigle tamo gdje su sada punit će biblioteke: rasizam, ksenofobija, supremacija bijelih, izolacionizam… zasićenje politikom. Trump nije samo idiot – on je opasni demagog koji hrani konspiratorne teorije jer je za demagoga istina nešto što se uvodi dekretom, što se naslućuje, otkriva, a ne nešto što se traži, dokazuje, pobija ili verificira. Najvažnije su, nažalost, emocije, a ne razum. Neka nam je Bog na pomoći.