Претражи Живе Речи Утехе

Ovo je priča o generacijama koje nisu imale ništa, a imale su sve! Pa, krenimo redom: - Generacija koja je išla u školu i vraćala se iz škole pešice. - Generacija koja je sama pisala domaće zadatke kako bi što pre izašli na ulicu da se igramo. - Generacija u kojoj su se dečaci igrali klikerima, a devojčice igrale lastiš. - Generacija koja je slobodno vreme provodila na ulici. - Generacija koja je igrala žmurke kad bi pao mrak. - Generacija koja je pravila kolače od blata i gacala po barama. - Generacija koja je volela lizalice sa pištaljkom i pravila grimase kad bi došlo do kiselog praha u sredini lizalice. - Generacija koja je svojim rukama pravila lančiće od papira. - Generacija gramofonskih ploča. - Generacija koja je sakupljala salvete, značke, imala leksikone i spomenare. - Generacija koja je gledala tatu kako popravlja televizor ili mu pomagala dok namešta antenu. - Generacija koja je imala roditelje, a ne strance. - Generacija koja se pre spavanja tiho smejala, kako roditelji ne bi znali da smo još budni. - Generacija koja je pila iz iste boce, davala griz svoje školske užine. - Generacija koja je iz igre, kući dolazila s prvim mrakom. - Generacija koja je kod prijatelja dolazila nenajavljena i po 10-tak u grupi. - Generacija koja se bez mobilnog sastajala svaki dan na tačno određenom mestu. - Generacija kojoj su autoritet bili roditelji, kako vlastiti tako i od prijatelja. - Generacija koja je svakog pozdravljala u prolazu, ustajala u autobusu i pomagala starijima. - Generacija koja se pela na drvo i krišom brala voće koje je raslo u komšiluku. - Generacija kojoj su bitna osećanja, a ne novac ili kola. - Generacija koja je naučila da se sama snalazi u svako doba i u svim situacijama. - Generacija koja je učena da voli. - Generacija koja čita knjige s lampom ispod pokrivača. Generacija koja prođe i nažalost nikad se neće vratiti! https://direktno.rs/zivot/399360/generacije-koje-se-nikad-nece-vratiti.html

„Gledajmo se u oči“ – naslov je knjige vladike Grigorija (Durića) u izdanju Vukotić Media (priređivači Danijela Jelić I Milojko Božović). Knjiga je koncipirana tako što u prvom delu vladika Grigorije odgovara na brojna pitanja priređivača knjige dok su, u drugom delu autorski tekstovi i besede izgovorene u raznim prilikama samog vladike Grigorija. U dogovoru sa izdavačem Danas donosi dva odlomka iz ove knjige. Izbor I oprema teksta redakcijski. Knjiga se može poručiti na ekskluziv @vukoticmedia.rs ili telefonom 011/3348516, Hilandarska 32/3. U maju 2019. održan je Sabor Srpske pravoslavne crkve, na kojem se raspravljalo o Kosovu i Metohiji. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je – na svoj zahtev ili poziv patrijarha Irineja i vas vladika, ostalo je pomalo nejasno – došao u Patrijaršiju i obratio vam se, kako je zvanično rečeno, želeći da vas upozna s trenutnim stanjem u vezi s pregovorima oko statusa Kosova. Šta je on tada rekao? Šta ste Vi njemu rekli? Da li je bilo teških reči? Da li je došlo do približavanja ili udaljavanja stavova između predsednika i vladika? – Još tokom susreta u Žiči, a koji je prethodio zasjedanju u Beogradu, pokušao sam da predočim patrijarhu da će dolazak predsjednika Vučića samo još više produbiti postojeće podjele u našem društvu, pa i u samom Saboru. A svaka nova podjela vodi ka još izraženijoj atrofiji demokratije. Mnogo episkopa je bilo protiv prijedloga da se sastanemo s predsjednikom na zvaničnom nivou, dok je, s druge strane, na tom susretu uporno insistirano uz obrazloženje da će nam predsjednik Vučić reći o Kosovu nešto što nismo čuli do tada, a što je veoma važno. Od početka sam sumnjao da ćemo čuti nešto novo, što se, na koncu, i pokazalo opravdanim. Bez saglasnosti Sabora, to jest bez glasanja, progurana je ideja da predsjednik ipak dođe. Međutim, ne na Sabor, nego pred nas, vladike, s kojima se sastao u jednoj prostoriji u Patrijaršiji. Predsjednik Vučić bio je sve vrijeme, blago rečeno, neprijatan prema vladici raško-prizrenskom Teodosiju, kojem je, između ostalog, zamjerao to što posjeduje kosovska dokumenta. Reagovao sam na predsjednikov prigovor, rekavši da pomenuta zamjerka uopšte nema smisla, dok je vladika Teodosije odgovorio da predsjednikovi poslanici sa Srpske liste takođe imaju kosovska lična dokumenta, a da ih on sam ima zato što mora da se kreće po Kosovu, dodavši i to da obaveza posjedovanja kosovskih dokumenata proističe iz Briselskog i drugih sporazuma, koje je potpisala vlast u Srbiji. Na kraju se ispostavilo da dolazak predsjednika Vučića uistinu nije urodio plodom, niti je rezultirao novim uvidima u vezi s Kosovom i Metohijom, ali je zato doprinio tome da predsjednik prilikom svoga boravka u Patrijaršiji nekoliko vladika označi kao svoje protivnike, među kojima sam bio i sam. On je tom prilikom, osim s episkopom Joanikijem, raspravljao nešto malo s mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem i sa mnom. Kada su poslije tog susreta Nikola Selaković i predsjednik Vučić javno počeli da tumače šta se dešavalo na pomenutom sastanku, odlučio sam da se oglasim i ja i otvoreno kažem da tokom tog susreta ništa novo nije rečeno, niti predstavljeno. Nakon toga je započela medijska hajka na vladiku Teodosija i mene, koji smo čitav mjesec razvlačeni po naslovnicama žute štampe. Nisam se mnogo uzrujavao zbog toga, jer znam iz ranijeg iskustva kako to funkcioniše. Na mene takvi napisi nemaju uticaja, ali vjerovatno imaju na glasače u Srbiji. Režiser kojeg veoma volim i cijenim, Andrej Tarkovski, zapazio je jednom prilikom da u naše vrijeme ljudi neće biti razapinjani na krst, nego u novinama, u medijima, te da svi oni koji pokušavaju da govore istinu moraju biti spremni na taj krst. Da li, naročito posle ovih zbivanja, mislite da bi odnos države i Crkve trebalo zakonski urediti na potpuno novim osnovama? Ranije ste to tražili? – U kontekstu pomenutog događaja, smatram da je došlo krajnje vrijeme da napravimo nove osnove za odnose države i Crkve, što je trebalo uraditi još devedesetih godina prošlog vijeka. Važno je da Crkva i država budu odvojene, tačnije, da se zakonski utvrdi kako i jedna i druga strana treba da se ponašaju i koje su im nadležnosti. Nije moguće poreći istorijsku ulogu Crkve u izgradnji državnog i nacionalnog identiteta srpskog naroda, ali Crkva ne može da se svede na to, niti je to njena jedina uloga, jer bi na taj način ona prestala da bude Crkva. Crkva, između ostalog, treba da bude korektiv, treba da ima proročki glas, što znači da treba da ukazuje na društvene i sve ostale anomalije, koliko god to bilo bolno i za nju i za državu. Stiče se utisak da je, nasuprot tome, sada sve svedeno na nastojanje da se po svaku cijenu uspostavi harmonija u odnosima Crkve i države, ali da se ta harmonija svede u prvom redu na princip „ne diramo vas, ne dirajte nas“, a to nipošto nije odnos koji donosi dobre plodove. Plodotvoran odnos bi podrazumijevao da država može korigovati Crkvu, ukazujući joj na njena zemaljska zastranjenja i poštovanje pozitivnih zakona koji važe za sve, a da istovremeno Crkva može korigovati državu podsjećajući je, pored ostalog, da njeni glavni predstavnici nisu iznad zakona koje su sami donijeli. Ako ne postoji ovakav uzajamni odnos, onda je posrijedi totalitarizam. Mnogo puta ste pitani o Vučiću, davali ste različite odgovore, pisali ste na tu temu… Kako biste okarakterisali njega i period njegove vladavine? – Da ne bi bilo nesporazuma, odmah na početku ću reći da nemam ništa lično protiv Aleksandra Vučića. Međutim, nikad nisam bio u saglasnosti s ideologijom koju je zastupao 90-ih, kao ni s ovom koju zastupa sada. Prije svega zato što se zalažem za demokratiju u kojoj je moguće imati drugačija mišljenja i iznositi različite stavove, naročito one koji su oprečni stavovima vlasti, a da zbog toga ne trpite posljedice. Drugim riječima, smatram da je sloboda veoma važna, to jest važno je pravo onog drugog da govori i da razmišlja, a da pritom zbog toga ne bude kažnjen. A ako pak onaj drugi ima dobre argumente, onda sloboda koju pominjem podrazumijeva i to da se ti argumenti uvažavaju. Stoga sadašnje stanje u Srbiji doživljavam kao veliku krizu u kojoj dolazi do konstantnog urušavanja države, i to na različitim nivoima, čak i na ekonomskom, iako se uporno tvrdi da ekonomija cvjeta. Uprkos takvim izjavama, ne primjećujem da život ljudi u Srbiji napreduje nabolje. Ono što me najviše zabrinjava jeste to što toliko građana napušta zemlju, i to vrijedni i sposobni ljudi, uz to nerijetko i istinske patriote. Oni koji su već podigli djecu, koji su cijeli život ulagali u tu zemlju i imali namjeru da u njoj ostanu – sada, u zrelim godinama, kada već zalaze u treće doba, pakuju kofere i odlaze u inostranstvo. Ne može me niko ubijediti da je nekome drago da se zaputi u neizvjesnost, u nepoznato, i da život započne od nule. Nedavno sam čuo jedno razmišljanje koje mi se učinilo veoma smislenim. Naime, jedan čovjek iz Hanovera mi je rekao kako su „nekada ljudi išli trbuhom za kruhom, a sada idu razumom za dostojanstvom“. Ova rečenica udara tamo gdje je najbolnije i podstiče nas na razmišljanje, a naročito bi trebalo da aktuelnu vlast i njenu opoziciju podstakne na promišljanje o razlozima migracije i tome kako ih je moguće zaustaviti. Spomenuli ste upravo opoziciju u Srbiji. Vaš kritički stav prema vlastima jasan je i argumentovan, možete li nam, međutim, nešto više reći o tome kako ocenjujete delovanje opozicije? – Pomenuo bih suvisle riječi jednog svog poznanika, iskusnog gospodina od 90 godina, a koji je proveo čitav svoj život u Londonu i Ženevi, baveći se ozbiljnim poslovima. Kada sam nedavno razgovarao s njim, bio je u bolesničkoj postelji. Otvorio mi je oči jednom rečenicom kojom bih sada i sam htio da otvorim oči vođama opozicije, među kojima ima i onih koje lično poznajem. Ta rečenica glasi: „Lošu vlast na tom mjestu uvijek drži loša opozicija“. Naravno, udio odgovornosti koji snosi opozicija za loše stanje u državi nije isti kao onaj koji snosi vlast, ali svakako jeste znatan. S tom činjenicom, uistinu, moramo da se suočimo. Opozicija, naime, ne može biti bilo kakva – na primjer, opozicija puna kalkulacija ili opozicija koja ne zna šta hoće. Ne može biti dobra ona opozicija koja čeka da Vučić nešto potpiše u vezi s Kosovom, pa da na tome temelji svoj trijumf. Opozicija mora da bude beskompromisna, iskrena, takva da građani Srbije mogu da kažu: „Ovi ljudi će nam pružiti slobodu i dostojanstvo“. Ne smijemo takođe zaboraviti ni to da uloga nas kao hrišćana nije da nekog srušimo, nego da budemo spremni da se žrtvujemo, te da naša žrtva otkrije prevaru i falsifikat. Slabost srbijanske opozicije leži upravo u nedostatku pomenutih kvaliteta. Opoziciji ne smije da bude cilj da sruši vlast, a potom da radi to isto što je radila prethodna vlast – opoziciji treba da bude cilj da smijeni jedan sistem kako bi uspostavila zajednicu u kojoj svaki čovjek ima pravo na dostojanstvo i slobodu mišljenja. Vjerujem da u opoziciji ima ljudi koji su u stanju to da učine. Treba, isto tako, iskreno priznati da ne možemo reći da Aleksandar Vučić nije sposoban čovjek, da je neko ko nije radio na sebi. Ali ne možemo reći, između ostalog, ni to da on ne razapinje ljude po medijima na bezobziran način. Za mene, kao episkopa u NJemačkoj, to možda i nije toliko važno. Ali za nekoga ko je episkop u Beogradu, u Šumadiji, u Kraljevu, u Valjevu, to bi i te kako trebalo da bude važno. Zašto je neophodan ekumenski dijalog? Jedna od najznačajnijih činjenica koje se tiču Crkve 20. vijeka je ekumenski pokret. NJegov značaj se ogleda u tome što su u njega sada aktivno uključene sve hrišćanske Crkve kako bi prevladale podjele prošlosti i ponovo uspostavile jedinstvo hrišćanske Crkve. Svidjelo se to nama ili ne, u ekumenskom pokretu prednjačili su protestanti (već od početka 19. vijeka). U Katoličkoj crkvi ekumenizam je polako sazrijevao da bi se svom silinom projavio poslije Drugog vatikanskog sabora. Kod pravoslavnih to ide najsporije, ali zahvaljujući izuzetnim naporima nekih istaknutih teologa i pastira Crkve (da pomenem samo oca Georgija Florovskog i vladiku Nikolaja) i mi polako hvatamo korak sa drugim Crkvama. I dok se prva generacija pravoslavnih teologa i jeraraha sa puno entuzijazma angažovali u ekumenskom pokretu, njihovi nastavljači nemaju više njihovog žara. Oni odnose sa nepravoslavnima održavaju uglavnom mehanički i bez istinske želje da razumiju sagovornike i njihove argumente, držeći da je Božija milost izlivena samo na njih i da sa ostalima mogu imati odnos jedino ako se svi drugi saobraze njihovim rasudama i pred-rasudama. Ne pretendujemo da tačno znamo kojim putem treba da ide ekumenski dijalog, ali se slažemo sa Kongarom kojim putevima ne smije da ide: 1) putem povratka svih u okrilje Pravoslavne (Kongar bi rekao Katoličke) crkve, i 2) odgađanjem jedinstva među hrišćanima do eshatona (izgovarajući se da će eventualno jedinstvo hrišćana biti čudo koje će Bog učiniti na svršetku vremena). Prvi put je put isključivosti i integrizma, a drugi put je bjekstvo od istorijskog zadatka i projava ekumenskog pesimizma i vječnog odlaganja pod poznatim izgovorom da baš „sada nije vrijeme“. Dakle, ekumenskog dijaloga mora biti ako smo kao pravoslavni hrišćani uopšte odgovorni ne samo za sebe nego i za druge. Naravno, ključno pitanje ostaje: do koje granice zajedništvo može podnijeti različitost. Ali upravo zato potreban je iskren i odgovoran dijalog, prije svega sa katolicima ali i sa ostalim hrišćanima, a ne stav umišljenosti i snishodljivog ophođenja prema svima koji nisu pravoslavni. No, ako se odustajanje od dijaloga ili fingiranje dijaloga bez iskrenog i bratskog pristupa pravda strahom od antiekumenista koji bi mogli izazvati eventualni raskol, onda se čovjek pita da li je moguće da se ovakvi argumenti ozbiljno zastupaju. Da li je moguće odustati od borbe za uspostavljanje ponovnog jedinstva Hristove crkve zbog toga što bi neki ostrašćeni fanatici (a ostrastio ih je neodgovorni pristup naše Crkve prema tom pitanju) mogli da se pobune protiv toga? Ili da čak istupe iz Crkve koja traga za jedinstvom. Na ta retorička pitanja dovoljno je odgovoriti samo ovo: da su drevni oci Crkve (na koje se tako često pozivamo, a tako malo ugledamo) na način današnjih zastrašenih jeraraha prilazili problemima sa kojima su bili suočeni, oni ni jedan jedini ne bi riješili. Da su oci odustajali od suočavanja sa izazovima svoga vremena (kao što je izazov našeg vremena ekumenizam) zato što se to ponekim ostrašćenim fanaticima nije činilo prihvatljivim, ne samo što bi postupili nezrelo i neodgovorno, nego istorija Crkve ne bi ni postojala. Svaki njen novi korak bio bi onemogućen strahom od terora crkvenih ekstremista koji u svim vremenima kao korov pokušavaju da uguše plemenite biljke u crkvenoj bašti. Ako ove uprkos njima ipak uspijevaju, to je zato što su oci Crkve povlačili hrabre i odlučne poteze a nisu se skrivali i bježali od onih kojima je jedinstvo Crkve Hristove toliko mrsko da ne štede truda da ga na svaki način spriječe. Što se tiče nas čije eparhije zahvataju i prostore koji nisu tradicionalno pravoslavni, ali na kojima i pravoslavni žive kao manjina, nama je kristalno jasno da je dijalog sa nepravoslavnima ne samo poželjan, nego i nužan. Da bi živjeli normalnim životom, pravoslavni i u sredinama u kojima su manjina moraju biti integrisani u društvo u kojem se nalaze, a da bi se ta integracija odvijala na dostojanstven način, paralelno sa njom mora se odvijati i dijalog crkava (npr. pravoslavne i katoličke) koji će, što više odmiče, i jednoj i drugoj strani pokazivati da među njima ima neuporedivo više sličnosti nego razlika i još manje suprotnosti i isključivosti, a time i manje razloga za netrpeljivost i neprijateljstvo. Odustajanje od iskrenog i odgovornog dijaloga u takvim (a po mom mišljenju i u svim drugim) sredinama, značilo bi prepustiti sopstvene vjernike predrasudama onog drugog (ali i njihovim vjerskim fanaticima – jer od njih nijedna Crkva nažalost nije slobodna). A od tog drugog, kao manjinska zajednica, pravoslavni u tim sredinama na kraju krajeva egzistencijalno zavise. Zato mi, kako iz teoloških uvjerenja, tako i iz pastirskog odgovornog staranja, nećemo odustati od trezvenog dijaloga sa katolicima i drugim hrišćanima u nadi da će nas na tom putu uvijek rukovoditi Božija milost i njegovo bezgranično čovjekoljublje koje sve ljude dobre volje podjednako grli i miluje.

Piše: Mirjana Bobić – Mojsilović Došla je jesen, deca krenula u školu, a Srbija se vratila u kuće da gleda rialiti programe na televiziji i da u njima, pradoksalno, pronalazi vrhunsku zabavu. Jer, šta ima zabavnije u životu nego posmatrati kako se ljudi, skupljeni skoro isključivo po principu „od zla oca i od još grđe majke“ danonoćno uzajamno da izvinete, pičkaraju, tuku, pljuju, ponižavaju, mrze i gaze, svlače, pominju polne organe, prljave gaće, pokazuju zadnjice, podriguju, pljuju, prde i psuju? Sasvim je razumljivo zašto moćne nacionalne televizije ne snimaju drame i serije, ne dovode pred svoje kamere pristojne i pametne ljude pošto pristojnost, vaspitanje, pamet i integritet ne dižu rejting, i „ti ljudi nisu dovoljno filmični“. A škola je, ionako, za gubitnike, agresija je jedino društveno isplativo ponašanje, kome je do morala taj nije razumeo moderno doba i nek ode u manastir, pošto ono što svi gledaju- poručuje samo jednu jedinu stvar – pobedniku je sve oprošteno, čak iako je i tukao i bio tučen. Pare i skandalozna slava, brišu sve. Zato, gazi preko leševa, urlaj, pljuj, psuj, otimaj, preti, lomi, penji se na sto, i pobedićeš! Sodoma i Gomora naših rialiti šou programa, međutim, deleko je opasnija od onoga što se na prvi pogled vidi. Daleko opasnije od sve te „stvarnosne proze u direktnom prenosu“ jeste nešto drugo: rialiti programi ovakve vrste osim što pojam integriteta brišu iz vrednosnog sistema, i osim što uporno lome kičmu ionako sluđenom, ojađenom malom čoveku, i čije ćemo posledice tek videti, čine jednu strašnu stvar: u svom tom naizgled stihijskom dokumentarizmu ljudskih najnižih strasti, ovi projekti promovišu koncept logora kao vrhunski cilj savremenog čoveka, i njegovu najbolju moguću sudbinu, kao njegovu prvu i poslednju šansu. Zatvoreni na neodređeno vreme, plaćeni da se međusobno mrcvare, ali i da pokažu kako je vrhunski cilj zadovoljiti, odobrovoljiti i nasmejati gospodara. Drugim rečima, opasni, grozomorni eksperiment masovne kontrole uma, koji poručuje da smo svi po malo kurve, nasilnici, zveri i bezvredna bića. To što u tim gladijatorskim arenama nema lavova, i što još uvek nismo videli ubistvo, ništa ne menja na stvari. Jer, promenjen je ne samo jezik nego i smisao javnog prostora, srušene su sve ograde, unutar strogo kontrolisane životinjske farme. Ugasiti televizor jeste početak revolucije. Izvor: AllMe / Foto: Printscreen youtube link

"Prijatelji se sreću, a onda nestaju, da bi ustupili mesto drugima." To je na poleđini naše zajedničke fotografije sa maturskog plesa napisala jedna moja tadašnja simpatija iz gimnazijske klupe. Onda je otišla na studije. Na faksu je srela jednog starijeg i zanimljivijeg - i više se nismo sreli. Posle se udala. Tako se njeno poimanje tematike zvane meaning of life sa poleđine one fotografije (koju, začudo, čuvam i danas), obistinilo. Međutim, sva moja kasnija iskustva govore suprotno: ljudi koji su mi u bilo kom trenutku životnog maratona postali prijatelji i danas su uza me. Možda ne fizički, taktilno, na dohvat ruke, ali su prisutni u mislima, povremenoj konverzaciji, onlajn razmeni, čak i kod susreta jednom u dvadeset godina a kao da je juče bilo. Nikakav problem. Milan Milošević je umetnik, čitaj: muzičar, kompozitor, virtuoz na klarientu (uostalom, kao i njegov otac, legendarni Božidar Boki Milošević) i profesor na Konzervatorijumu u Vankuveru, gradu koji zovem "kanadskim Mediteranom". Sada već mogu da kažem da se dugo znamo, još od 2008. godine, kada sam poslednji put boravio u Vankuveru. Tada sam sa njim i nekoliko njegovih bliskih prijatelja, naših zemljaka, sada naturalizovanih Kanađana, razmenio gomilu informacija o zajedničkim vremenima koje zovemo "nekad i sad" i o zemlji koja je nekada postojala, a sada je više nema. I, gle, evo me ponovo sa Milanom Miloševićem, nakon kreativnog kontakta iz te davne godine u kojoj sam pokušao da na ovim prostorima predstavim njegov tadašnji world music projekat "Darunam". Napominjem da se nisam proslavio kao promoter - "Darunam" numere zavrtele su se, koliko mi se čini, samo u mom ZAIRU i nigde više... Rekoh, čini mi se. Zato se, molim vas, uzdržite kad poželite da me angažujete kao promotera vaših krvlju i znojem stvorenih proizvoda. Ali, sada je u pitanju jedna priča koja će, mislim bar tako, malo koga ostaviti ravnodušnim, pošto je akter priče Margita, a to znači: Margita Stefanović Magi, tragična junakinja jugoslovenskog roka, pored Milana Mladenovića duša i srce benda koji odavno pripada legendi, EKV. Moj prijatelj Milan Milošević nazvao je ovu priču "Nema nazad", a ja sam bio toliko drzak da je prekrstim u: Magi, jednom i nikad više "Ne znam za bolju osobu od tebe za ovo sto ću da kazem," pisao mi je Milan, "a nadam se da ćeš imati strpljenja za celu priču, budući da je ‘scenario’ zaista zivotni. Želeo bih da dopre do šire publike, a nisam siguran koji je način najbolji da se ovo podeli sa svetom. Priča govori o poslednjem, nikad objavljenom snimku sa Margitom iz maja 1991. godine, snimku koji je nastao sasvim slučajno... Elem, pre 28 godina, kao student druge godine na FMU, snimao sam muzički demo u kući jednog zajedničkog prijatelja na Vračaru. To je bio amaterski tonski studio, poseban zbog maltene muzejske kolekcije istorijskih elektronskih klavijatura, kao odraz strasti njegovog vlasnika prema elektronskoj muzici. Noć pre tog neobičnog jutra nisam mogao da spavam. Imao sam ključ od studija. Ispostavilo se da su u tom podrumu, zapravo, snimale muzičke zvezde poput EKV, ali i neke tada još nedovoljno poznate grupe poput Mobi Dika i još nekih. Došao sam u studio sam tog ranog jutra, tog krajnje običnog, toplog, mirisnog majskog beogradskog jutra. Napravio sam sebi kafu. U tom neko iznenada, bez kucanja, otvori vrata podrumske sobe, a na vratima - Margita iz EKV! Odmah sam je prepoznao, krajnje iznenađen što je srećem u vreme i na mestu na kom je zaista nisam očekivao. Neobično živahnog glasa za tako rani jutarnji čas, reče mi: "Hajde da nešto imrovizujemo, pa kako ispadne... Evo, pustiću traku da ide tek tako, bez stajanja i vraćanja, pa da vidimo, ha?" I tako, neplanirano snimismo jednu punu tonsku traku od nekih četrdesetak minuta čiste muzičke aleatorike. U početku, uglavnom, muzičke besmislice, ali ubrzo, nešto kasnije, mnogo smislenije muzičike misli. U prvih 10 minuta čak mislim da se uopšte nismo ni razumeli, niti slagali u idejama; ali posle tog početnog, kriznog perioda, počeli smo da se nadopunjujemo u idejama - i završismo tu seansu krajnje ekstatično... Sećam se da sam iz svoje naivnosti i neiskustva namerio da iste večeri sve to izbrišem sa trake. Ali hoćeš, Margita je kasnije dosnimavala svoje improvizacije na postojeći snimak, dodavajući svoje muzičke ideje, kao na kakvom muzičkom kanvasu. U narednih par nedelja, ta traka je postala jedini preostali vid komunikacije među nama. ...Nakon tog jutra, Margitu nikada više nisam sreo. Samo sam nailazio na tragove koje je ostavljala za sobom, na tonskom pultu u studiju - male ceduljice, kriptične podsetnike. Tek sada shvatam da je Magi radila demo-snimke i komponovala za buduci EKV album, "Dum Dum". Čuo sam i neke grube snimke na klavijaturama koji su, sada to znam, bili prapočetak numera za album "Neko nas posmatra". Zapravo sam, kao kakav nepozvani svedok, ne kapirajući, slušao i gledao rađanje jednog od najznačajnijih "kamenova mudrosti" jugoslovenskog roka u njegovom izvornom, embrionalnom obliku... Tek nekoliko meseci kasnije iste te 1991. godine preslušah naše delo i počeh da ga editujem, dok u jednom trenutku nisam došao do, otprilike, sedam i po muzickih minuta. To što smo napravili zazvučalo mi je kao da dolazi sa druge planete! Ništa slično do tada nisam čuo. Danas mi se čini da zrači duhom albuma grupe Pink Flojd iz 2014, "Endless River", izdatog dvadeset i tri godine posle onog našeg trenutka inspiracije i improvizacije! Do sada je taj neobjavjeni snimak bio na analognoj traci u sefu prijatelja. Sef je otvoren ovog proleća, posle 28 godina. Mislim da je ovo poslednji neobjavljeni muzički snimak Margite Stefanovic-Magi i jedini ikada urađen zajedno sa Aleksandrom Radulovicem-Futom, gitaristom i poznatim kompozitorom, koji je tek kasnije nasnimio svoj muzički doprinos na naš inicijalni duet. Magi mi je na kraju rekla: "Neka se ovo zove NEMA NAZAD". Zapisao sam to u mom notnom bloku i ostalo je kao podsetnik sve do danas. Bio sam veoma mlad. Nisam tada bio u stanju u potpunosti da razumem njen poseban kreativni muzički dar. Margitu nakon tog jutra više nisam video. Ta jedna efemerna, neobjavljena numera, "Nema nazad", ostala je kao trag jednog vremena i nekih divnih ljudi kojih, nažalost, više nema." . (Vankuver, 28. juna 2019, 2:56 PM, Milan Milošević) . * * * Šta sam mogao da dgovorim Milanu osim: "...Divna priča, hvala ti. Odmah da kažem, više nego išta želim da je u tvoje ime podelim sa slušaocima moje radio-emisije, istovremeno i sa 5000 svojih prijatelja i isto toliko pratilaca na Fejsbuku, a zatim i sa posetiocima sajta www.modli.rs. Znam da će ovu priču sa mog Fejsbuk zida mnogi šerovati - Magi je legenda koju vreme, kako protiče, sve više jača. Očekujem reakcije, a slutim da će mnoge ići ka tebi. Ostaje samo pitanje zajedničkog kompozitorsko-produkcionog projekta na kom ste radili, to jest njegove 7-minutne esencije: gde bi i kako bi svi koji to požele mogli da ga čuju?" Milanov info stigao je odmah. Sadržavao je link ka kraćoj verziji na YouTubeu, a tu je, između ostalog, napomena na engleskom: "Never before released improvisational electro-acoustic music from 1991, "Nema Nazad" by Margita Stefanović Magi (EKV), Milan Milošević & Aleksandar Radulović Futa." Zoran MODLI, FB

Mirjana Marković, supruga nekadašnjeg predsednika SR Jugoslavije i haškog optuženika Slobodana Miloševića, ponovo je u fokusu javnosti nakon što joj je ovih dana ukinuta presuda kojom je osuđena na godinu dana zatvora. Vest da se ova članica porodice Milošević-Marković približava ishodu da ne odgovara ni za jedno svoje zlodelo, pa ni za ovo, neki bi rekli banalno, koje se tiče "podstrekivanja na nezakonitu dodelu stana dadilji njenog unuka Marka", stigla je baš tokom obeležavanja 20. godišnjice NATO bombardovanja. I dok porodice žrtava ratova bivše Jugoslavije i dalje oplakuju mrtve, a svi i dalje osećamo posledice Miloševićevih i Markovićkinih zlodela, podsećamo zbog čega je važno da nikada ne zaboravimo šta su sve učinili. Ni sam Slobodan Milošević nije dočekao kaznu za sve što je učinio, a njegova deca, Marko i Marija, i supruga Mirjana, sa bezbedne udaljenosti i uudobnosti posmatraju šta se o njima govori u Srbiji, zemlji koja i danas živi "recidive" jednog sumanutog režima. PROČITAJTE I... KRVAVI TROUGAO MILOŠEVIĆ, NATO I OVK Koji su se sve razlozi krili iza BOMBARDOVANJA SRBIJE 1999. godine KLINTON, OLBRAJTOVA, SOLANA, KLARK... Pre 20 godina naredili su bombardovanje Jugoslavije, a evo GDE SU SADA ŠRAPNELI GA RAZNELI PRED OČIMA ŽENE I DVE MALE ĆERKE Milan je bio poslednja žrtva NATO bombardovanja, a nastradao je NA KUĆNOM PRAGU 1. NATO bombardovanje NATO je 24. marta 1999. godine počeo vazdušne napade na vojne ciljeve u SRJ, da bi se kasnije vazdušni udari proširili i na privredne i civilne objekte. Broj stradalih u bombardovanju Jugoslavije 1999. godine, tokom Miloševićevog predsednikovanja, ni 20 godina kasnije nije definitivno utvrđen. FOTO: PRIVATNA ARHIVA / RAS SRBIJA Milica Rakić Među poginulim civilima bila je trogodišnja devojčica Milica Rakić iz Batajnice, koja je bila u kupatilu kada ju je pogodio geler, koja je postala simbol stradanja ovog rata. U borbi za propagandni rat, žrtvovani su i radnici RTS. 2. Izgubljeno Kosovo Milošević problem Kosova nije rešavao kada je trebalo, već se na to "odvažio" tek posle sukoba u BiH i Hrvatskoj, i to vojno, što je bio povod za bombardovanje Srbije 1999. godine. Kapitulacija je potpisana u kafani "Evropa", kojom se zapravo srpska vojska povukla sa Kosova, a bombardovanje prekinuto. To je bio i početak kraja južne srpske pokrajine u sastavu Srbije. FOTO: KLIX.BA / PROMO Najstrašniji su podaci o poginulima na KiM. Procenjuje se da je na Kosovu tokom rata život izgubilo i nestalo više od 10.000 civila, a da je samo na početku sukoba, u proleće i leto 1998, poginulo nekoliko desetina hiljada ljudi. Prema podacima srpskog Komeserijata za izbeglice, do 2000. godine sa te teritorije raseljeno je oko 190.000 ljudi i to u države bivše SFRJ, a najviše njih je došlo u centralnu Srbiju. Pitanje Kosova je i dalje naš najveći problem i u ovom trenutku traži se rešenje o konačnom statusu KiM koje bi bilo prihvatljivo i za srpsku i za albansku stranu. Bez toga, Srbija neće moći da postane članica EU, niti će joj biti omogućeno da ozbiljnije pregovara sa Briselom. 3. Još krvavih ratova Milošević je pokretao ratove čiji su rezultati na desetine hiljada žrtava, na stotine hiljada progranin, uništena imovina, porodice i životi. Najveća ironija je što je Milošević tvrdio da u tim ratovima SRJ, odnosno Srbija - nije učestvovala. FOTO: VERITAS / PROMO Kolone izbeglica U tim ratovima, od Slovenije, preko Hrvatske i BiH, poginulo je oko 140.000 ljudi, dok skoro četiri miliona njih postali izbeglice. FOTO: LT. STACEY WYZKOWSKI / WIKIPEDIA Granatiranje Sarajeva Međutim, izbeglice koje su spas potražile u Srbiji, nisu mogle baš tako lako da se zadrže gde su htele i gde su mogle, a Beograd je za njih bio zabranjeni grad. Prema nekim procenama, ukupna ekonomska šteta od građanskih ratova u bivšoj SFRJ iznosila je oko 100 milijardi dolara. 4. Prisilna mobilizacija U ratove koji su se vodili "za odbranu srpstva" i velikosrpske ideje nije slata samo profesionalna vojska, već najvećim delom mladići na odsluženju vojnog roka, ali i oni koji sa vojskom nikada nisu imali veze. Mnogi od njih se nikada nisu vratili, a veliki broj onih koji jesu, nikada nije zalečio fizičke i psihološke rane. 5. Politička ubistva Ivan Stambolić, novinar Slavko Ćuruvija, žrtve atentata na Ibarskoj magistrali, atentat na Vuka Draškovića u Budvi... Za sve to je bio zaslužan Slobodan Milošević. FOTO: N. RAUS / RAS SRBIJA Ivan Stambolić U pravosnažnim presudama u slučajevima Stambolića i Budve, srpski sudovi su u tri instance utvrdili da je Milošević "iz niskih pobuda" naredio ubistva političkiih neistomišljenika. 6. Napuštanje zemlje - zauvek Prema podacima UNHCR-a, od 1991. godine izbeglo ili je raseljeno između 3,7 i četiri miliona ljudi sa prostora bivše SFRJ. Iako je većina promenila mesto življenja u okviru bivših republika, ni najmanje nije zanemarljiva brojka od od 600.000 do 800.000 koji su emigrirali u zemlje Evropske unije, dok je njih između 10.000 i 15.000 zatražilo azil u SAD i Australiji. FOTO: V. LALIĆ / RAS SRBIJA Svi oni otišli su da se ne vrate u bilo koju od republika u kojima su živeli. Tako su čitave generacije napustile ove prostore, deca rođena ovde, nastavljala živote "tamo negde", iz početka, bez ičega, i veoma često sećajući se strašnih scena koje su tokom ratova preživeli. 7. Velika pljačka pod okriljem države Pod budnim okom i u režiji države osnovane su najpre "Dafiment banka" a zatim i "Jugoskandik", piramidalne štedionice koje su opljačkale destetine hiljada građana. FOTO: G. SRDANOV / RAS SRBIJA Jezdimir Vasiljević Bajka o lakoj zaradi trajala je neko vreme, kada je ceo sistem doživeo krah a ušteđevina većine građana otišla u nepovrat. Iako su osnivači ovih banaka bili Dafina Milanović i Jezdimir Vasiljević, kasnije je otkriveno da je to bio državni projekat iza kojeg je stajao prvi bankar Srbije - Slobodan Milošević. PROČITAJTE I... Pre 25 godina pojavili su se Dafina i Jezda, a onda je usledila VELIKA PLJAČKA NARODA MALVERZACIJE SA DRŽAVNIM STANOVIMA Kertes, Ivković i Kneževićeva OSLOBOĐENI OPTUŽBI, nastavak suđenja Mirjani Marković u februaru SVI ZLOČINI PORODICE MILOŠEVIĆ Dugi niz nedela za koja Sloba, Mira i njihova deca NIKADA NISU KAŽNJENI Banke su nudile enormne kamate do čak 160 odsto mesečno. Sve više se ljudi uključuje u "projekat", a dnevne isplate postaju veće nego uplate. Krah se desio 1993. godine kada "Dafiment" proglašava bankrot, a Jezdimir Vasiljević beži iz zemlje. FOTO: IGOR JOVANOV / RAS SRBIJA Mihalj Kertes Samo su retki uspeli da izvuku novac, među kojima naravno nisu bili državni funkcioneri, pa su svoj novac izvukli Milutin Mrkonjić, Mihalj Kertes, Radoman Božović, Željko Ražnatović Arkan... Oštećeno je 150.000 ljudi za 450 miliona maraka. Ne zna se tačno koliko je novca izneto iz zemlje i da li je korišćen za finansiranje Miloševićevog režima. Država je vraćala i ove dugove. 8. Hiperinflacija Sve je počelo 1990. godine, koja je završena inflacijom od 121,7 odsto, a godinu dana kasnije inflacija je iznosila 235 odsto. Pre toga, država je "zamrzla" celokupnu deviznu štednju građana, kako je i nastao problem "stare devizne štednje", koju oni koji su je imali nikada neće dobiti u punom iznosu. Nju Srbija i 25 godina kasnije i dalje otplaćuje. FOTO: WIKIPEDIA / RAS SRBIJA Procene su da su obaveze banaka prema građanima Srbije i Crne Gore iznosile 8,7 milijardi maraka. U tom periodu kurs nemačke marke na crnom tržištu povećan je za više od 1.100 odsto. Procena ekonomista iz devedesetih je da je 4,7 milijardi maraka zahvaljujući sivoj emisiji novca otkupljeno od građana za dve godine. Jugoslovenska hiperinflacija je trajala 24 meseca. 9. Redovi za hranu, bonovi, šverc benzina... Ekonomske sankcije SRJ su uvedene 1992. godine, kada počinju i nestašiće ulja, šećera, deterdženta... Bio je ograničen i promet strateški prehrambenih proizvoda pšenice, kukuruza, brašna, i oni postaju retkost na tržištu. Ta godina završava se sa godišnjom inflacijom od 19.755 odsto, dok je godišnji rast crnog kursa dostigao 18.789 odsto! FOTO: K. KAMENOV / RAS SRBIJA Uvedeni su bonovi za benzin i dizel gorivo, pa je svaki automobil imao pravo na 40 litara benzina mesečno, naravno ako ga bude na pumpi. Redovi su bili jezivi, a bonovi su se "na crno" prodavali za više novca nego što je bila njihova vrednost. Plata je iznosila samo nekoliko maraka, ali pre podne, jer bi je popodne "pojela" inflacija. 10. Izborna krađa i protesti 1996/97 Krađa na lokalnim izborima bila je povod za građanske i studentske proteste, a pravi razlozi leže u nezadovoljstvu građana teškom socio-ekonomskom situacijom, izolaciji zemlje i želji ljudi, pre svega mladih, za promenama. Demonstracije su počele u Nišu, a kasnije su se vrlo brzo proširile na sve veće gradove u Srbiji. FOTO: SRDJAN SUKI / EPA; Građanske proteste organizovala je Koalicija zajedno, a uporedo sa njima počele su i studentske demonstracije. Režimski mediji njihove učesnike nazivali su "špijunima" i" stranim plaćenicima". FOTO: SRĐAN SUKI / EPA; Najmasovniji skup demonstranata bio je u novogodišnjoj noći, kada se na centralnim beogradskim ulicama okupilo oko pola miliona ljudi. Početkom februara, zbog pokušaja vlasti da spreči šetnje, koalicija Zajedno pozvala je građane da iz različitih pravaca dođu na Trg Republike. Međutim, kolona sa Novog Beograda blokirana je korodonom na početku Brankovog mosta, a pokušaji protestanata iz drugih pravaca da im se priduže takođe je sprečila policija. Na demonstrante su puštani vodeni topovi, a građani su udarani i pendrecima. Građanski protesti trajali su 88 dana, a studentski 117. Završeni su intervencijom OEBS-a i donošenjem specijalnog zakona čije je usvajanje tražio Slobodan Milošević kako bi se izvukao iz situacije u koju je sam upao. Tim zakonom priznata je pobeda opozicije na lokalnim izborima u Beogradu i drugim gradovima na osnovu nalaza misije OEBS-a. U drugom krugu lokalnih izbora u Srbiji, koalicija opozicionih partija "Zajedno" koju su predvodili Zoran Đinđić, Vuk Drašković i Vesna Pešić, pobedila je u najvećem broju velikih gradova, uključujući Beograd, Niš, Novi Sad i Kragujevac. FOTO: PROFIMEDIA Zoran Đinđić To je bila prva pobeda srpske opozicije od uvođenja višestranačkog političkog sistema 1990. koja je uzdrmala Slobodana Miloševića i tadašnju vladajuću koaliciju SPS-JUL, zbog čega su pokušali da prekroje volju građana. Za šta je suđeno Miri Marković Podsetimo, Apelacioni sud u Beogradu pre nekoliko dana ukinuo je prvostepenu presudu kojom je u junu prošle godine na godinu dana zatvora bila osuđena nekadašnja predsednica JUL-a Mirjana Markovića povodom optužbi da je 2000. godine uticala na vladinu komisiju za nezakonito dodeli državni stan dadilji njenog unuka. Ovom odlukom naloženo je da se suđenje ponovi pred Višim sudom u Beogradu i otklone sve nelogičnosti iz presude i povrede krivičnog postupka. PROČITAJTE I... ZA UBISTVA I ŠVERC NEMA EPILOGA Mira Marković za ove UŽASNE ZLOČINE izgleda nikada neće biti kažnjena UKINUTA PRESUDA MIRJANI MARKOVIĆ Posle 16 godina od početka postupka ide se na NOVO SUĐENJE PRVA PRESUDA MIRI MARKOVIĆ Osuđena zbog stana, a njeno ime vezuje se za MNOGO MRAČNIJE ZLOČINE Markovićevoj se sudilo u odsustvu, jer je nedostupna pravosudnim organima Srbije i za njom je 2005. godine raspisana međunarodna poternica. Ona je optužena da je podstrekavala Živku Knežević da bez neophodne procedure pribavi stan u Beogradu od 47,36 kvadratnih metara Iloni Pešić, dadilji njenog unuka. Ipak, njeni gresi sežu dalje od jednog stana, te se uz ime nekadašnje prve dame vezuju i ubistva Ivana Stambolića i Slavka Ćuruvije, šverc duvana devedesetih godina i druge mahinacije cele predsedničke porodice, koja je na vlasti bila tokom smutljivih vremena. Ratovi, žrtve, sankcije, nemaština, poniženje, izgubljeno Kosovo i neviđena inflacija koja je pojela srednju klasu, tek su neki od razloga zbog kojih će par Milošević-Marković i njihova deca uvek biti omraženi među Srbima.

Institut za globalne promene, koji predvodi bivši britanski premijer Toni Bler, demantovao je za Danas tvrdnje pojedinih britanskih medija, uključujući Dejli telegraf, da je Bler lično tražio od zvaničnika britanske vlade da sakriju od javnosti detalje njegovog unosnog savetodavnog rada nakon isteka premijerske funkcije. foto: strategic-culture.org S druge strane, Institut nije juče odgovorio na naša pitanja sa kojim sve državama ili vladama u svetu i na koji način sarađuje i kakve odnose ima sa kosovskim vlastima, uključujući predsednika Kosova Hašima Tačija, koji je prekjuče putem Tvitera obavestio javnost da je „imao odličan sastanak u Londonu sa mojim prijateljem Tonijem Blerom“. Kako se navodi u odgovoru Instituta, Bler se 2008. obratio Savetodavnom odboru za poslovna angažovanja, savetodavnom javnom telu u Britaniji, sa molbom o „poverljivosti, kako bi se poštovale želje klijenata, što je normalna praksa i u bilo kojim drugim konsultantskim biznisima“. „Gospodin Bler je sve vreme postupao u skladu sa smernicama Odbora. Kao što pokazuju prepiske, njegova kancelarija je bila u stalnom kontaktu sa Odborom, tražila je savet i potom ga primenila. Nije apsolutno postojao nikakav sukob interesa između komercijalnih aktivnosti konsultantske firme Tony Blair Associates i njegovog rada u svojstvu izaslanika bliskoistočnog kvarteta. Nijedna konsultantska aktivnost nikada se ni na jedan način odnosila na taj rad. Gospodin Bler je 2016. zatvorio firmu Tony Blair Associates i donirao značajne rezerve, u iznosu od nekoliko miliona funti, njegovom neprofitnom Institutu“, precizira se u pisanom odgovoru Blerovog instituta za Danas. Na veb-sajtu i zvaničnom Tviter nalogu Instituta za globalne promene navedene su aktivnosti Instituta koje se uglavnom sprovode u afričkim državama i odnose se na razvojne projekte, ali se saradnja sa Zapadnim Balkanom ne pominje. Institut je putem Tvitera izvestio da se Toni Bler ovih dana sastao sa etiopskim premijerom sa kojim je „razmatrao napredak postignut u poljoprivredi, koja čini okosnicu u industriji i naš zajednički rad u pokretanju održivih radnih mesta“. Takođe, javnost je obaveštena da Institut podržava vladu Sijera Leonea koja nastoji da osnaži privredu, kao i da su predstavnici Instituta boravili u Nigeriji, gde su podržali obuku mirotvoraca. O susretu Blera i Tačija Institut nije ništa saopštio. Bler je zvanično sarađivao sa Vladom Albanije, koju predvodi Edi Rama, od 2013. do 2016. godine. Prema navodima Gardijana, očekivalo se da Bler i njegovi saradnici pomognu Albaniji da postane članica EU. Kako je isticao taj britanski list pre pet godina, „Albanija je veliki fan Blera i nada se da će joj pomoći da se pridruži Uniji, a budući da Blerove usluge nisu jeftine, neće ga plaćati albanske vlasti već će njegovu kancelariju finansirati neimenovane međunarodne organizacije. U diplomatskim krugovima se spekuliše da konsultantske usluge Bleru za potrebe Vlade Srbije plaćaju vlasti Abu Dabija, „a ne zvanični Beograd, zbog projekta Beograd na vodi“. Premijerka Ana Brnabić je na pitanje Insajdera prošle sedmice da li je Vlada sklopila ugovor o savetovanju s Blerovim institutom i da se za „ne izdvaja ni dinar iz budžeta“. Na dodatno pitanje ko ga onda plaća da savetuje srpsku vladu, premijerka nije odgovorila. Premijerka je navela da je angažovanje Blerovog instituta u formi „deliveri junita“ počelo u vreme tadašnjeg premijera, a sadašnjeg predsednika Srbije Aleksandra Vučića, a da je „ona samo nastavila tu praksu“. Blerov institut je pre nekoliko meseci za portal KoSSev demantovao da Bler pregovara u ime Vučića i Vlade Srbije oko Kosova. Diplomatski izvori Danasa sa Zapada nezvanično navode da su „skeptični u vezi sa načinom i vrstom angažovanja Blerovog instituta na Balkanu“. „Aktivnosti Instituta i Blera u Albaniji su okončane, a sada nije potpuno definisana vrsta njegove zainteresovanosti za Srbiju i Kosovo. Prošlonedeljna vest da je Institut raspisao konkurs ta angažovanje stručnjaka za komunikaciju za Vladu Srbije i savetnika za projekte od visokog značaja, koji je potom povučen pre isteka roka, sa objašnjenjem da su kandidati već pronađeni, pokazuje da nije najjasnije čime se Institut bavi. Naime, nije transparentno navedeno šta bi bili sadržaj, opseg i cilj takvog angažovanja stručnjaka i savetnika. Istovremeno, Institut kao opšti cilj navodi „borbu protiv zastrašujućeg autoritarnog populizma“, pa ostaje nejasno kako se to uklapa u savetodavne aktivnosti za Vladu Srbije, za koju mnogi smatraju da je autoritativna i populistička“, ističu diplomate. Brnabić ne želi da otkrije ko plaća Blerov Institut Premijerka Srbije Ana Brnabić ne želi da otkrije ko plaća Institut za globalne promene Tonija Blera da savetuje Vladu Srbije, piše Insajder. Navodi se da je, uprkos nedavnom obećanju premijerke na konferenciji za novinare da će Insajderu dostaviti tu informaciju, iz njenog kabineta poručeno da se informacije o finansiranju potraže u Blerovom institutu. Institut Tonija Blera, nekadašnjeg britanskog premijera, konkursom je tražio dva viša savetnika koji će biti zaduženi za „visoko prioritetne projekte Vlade Srbije i podršku državnim zvaničnicima u odnosima sa javnošću“. Na pitanje Insajdera da li postoji ugovor izmedju Vlade Srbije i Instituta i koliko je vredan, premijerka Brnabić je na konferenciji za novinare odgovorila da se za to ne izdvaja ni dinar iz državnog budžeta. Ona tada nije htela da otkrije ko plaća Blerov institut da savetuje Vladu, uz napomenu da će njen kabinet proslediti odgovore Insajderu u razumnom roku. „Institut Toni Bler ima kontinuiran projekat u Srbiji koji pomaže u pružanju javnih usluga. Projekat je deo šireg neprofitnog rada Instituta koji podržava vlade širom sveta. Projekat se ne finansira iz budžeta Republike Srbije“, piše u odgovoru koji je Insajder kasnije dobio iz kabineta premijerke. Novinari Insajdera su i od Blerove organizacije, koja je konkurs za savetnike objavila na svom zvaničnom sajtu, tražili odgovore na ista ta pitanja, ali im je rečeno da se oni više neće oglašavati na tu temu. List „Danas“ je objavio da se u diplomatskim krugovima sprekuliše da konsultantske usluge Blera za potrebe Vlade Srbije plaćaju vlasti u Abu Dabiju a ne zvanični Beograd, i to zbog projekta Beograd na vodi, gde je investitor kompanija Igl hils iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Podsetimo, Institut za globalne promene, koji predvodi bivši britanski premijer Toni Bler, demantovao je za Danas tvrdnje pojedinih britanskih medija, uključujući Dejli telegraf, da je Bler lično tražio od zvaničnika britanske vlade da sakriju od javnosti detalje njegovog unosnog savetodavnog rada nakon isteka premijerske funkcije Marija STOJANOVIĆ (Danas), BETA https://www.danas.rs/politika/blerov-institut-za-danas-nikada-nije-bilo-sukoba-interesa/ https://www.danas.rs/politika/brnabic-ne-zeli-da-otkrije-ko-placa-blerov-institut/

Objavljena pre nekoliko dana, knjiga “Štulić: Biografija”, autora Hrvoja Horvata najiscrpniji je prikaz karijere i života Branimira Štulića: od djetinjstva u Skopju, Jastrebarskom i Ninu, do dolaska u Zagreb i studija na Filozofskom fakultetu, od Balkan sevdah banda do osnivanja Azre, od jedinstvenog uspjeha s pjesmama koje je napisao, do raspada Jugoslavije i trajnog egzila u Holandiji. Čitaoci XXZ magazina imaju jedinstvenu priliku da pročitaju delove ove važne i zanimljive knjige Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio. ŠTULIĆEVO SVETO TROJSTVO Priča o Branimiru Štuliću jedinstvena je, neusporediva s bilo kojom storijom domaćeg rock protagonista, a bogme i šire: koliko zbog Štulićeva talenta i odjeka njegova rada s Azrom, toliko i zbog njegova životnog puta bogatog raznolikim „štofom“. S koje ga god strane i u kojem god ga vremenu promatrali, čini se da je Štulić bio kontradiktorna osoba. Toliko fanatičnog uvažavanja i nekritičkog osporavanja - ili obrnuto - koliko je upućeno njemu teško da bi izdržao bilo koji drugi domaći rock autor. Toliko loših albuma koliko ih je on naredao u zadnjem poglavlju (samostalne) karijere pokopalo bi mnoge. Prije toga najčešće je ipak bio slučaj da se radilo o autoru najviše klase, koji je svojim radom zaslužio svu pažnju i „kolajne“ koje su mu potom uručivane. Photo: Mio Vesović Činjenica da je Štulić bio, i još jest, živopisna osoba, čiji je put popločen mnogim zanimljivim detaljima, neočekivanim promjenama i potresima jakih amplituda, nesumnjivo pogoduje pisanju nečije biografije. I naizgled nebitne epizode Štulićeva životopisa daju nekonvencionalne priče i povoda za analitičke prosudbe, pa knjiga o njemu u nekim vremenskim razdobljima može djelovati kao akcijski roman. (…) Nakon „osloboditeljske“ misije kojom je sebe, i one koji su to htjeli, poveo ravno do dna i pritom razmaknuo mnoga prijašnja ograničenja, Štulić je (p)ostao najdosljedniji primjer ovdašnjeg rock glazbenika koji se, tragom Grete Garbo, povukao u trenutku dok je još vladala velika tržišna potražnja za njim. U rekapitulacijskom intervjuu “Ninu” 1989., kada se već činilo da je svjestan kako je zatvorio puni krug, objašnjavao je razloge odlaska s tipičnim egocentrizmom: „Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Likurg: napravio što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni koji nešto naprave zasjednu i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene nitko nije skinuo i to je važno da se zna“. (…) (…) Podjednako omiljen među „radnicima i inteligencijom“ Johnny B. Štulić bio je privlačan u strastvenim emocijama i zakučastim pjesničkim konstrukcijama, autor kojemu se vjerovalo čim ste mu na koncertu vidjeli napete vratne žile. Iako stoje i optužbe za neartikuliranost koja je u kasnijoj fazi rada znala poput bujice naplaviti sve i svašta, ono što je Štulić ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina rada s Azrom nitko drugi nije uspio. Bez njega domaća bi rock scena osamdesetih godina prošlog stoljeća bila ne samo bitno siromašnija, nego nezamisliva i puno dosadnija. Photo: Erol Čolaković Šehić Njegovo autorsko sveto trojstvo, demonstrirano kroz jaku autorsku, pjevačku i gitarističku optiku bilo je bez premca; izvanserijska muzikalnost i sposobnost pisanja egzaktnih rock-pjesama - s vrlo konkretnim melodijama, poduprtim energičnom sviračkom mašinerijom Azre - bile su osnova njegova uspjeha. Sva retorika o društvenom značaju Azre i Štulića, koji nesumnjivo postoji, pala bi u vodu bez sasvim konkretne glazbene podloge. Azra se pojavila u vrijeme kada se nasušnom pokazala potreba svježe autorske krvi koja bi unaprijedila dosege na rock sceni postignute probojem Bijelog dugmeta. Dakako, Branimir Štulić nije bio jedini novi autor jakog kalibra, ali je bio izdvojen slučaj, primjer radoholičara spremnog i sposobnog za visoke domete, „totalno drukčiji od drugih“. Photo: Mio Vesović U vremenu kada su koncem sedamdesetih Buldožeri, Pankrti, Prljavo kazalište, Riblja čorba i Leb i sol svaki sa svoje strane bivše države krčili put novom glazbenom rječniku i proširivali izražajne mogućnosti rock glazbe, konkurencija se činila prije poticajnim nego otežavajućim faktorom u kreativnom loncu domaće rock scene. Ako su Goran Bregović i Bijelo dugme domaću rock glazbu u drugoj polovici sedamdesetih pretvorili u široko prihvatljiv, primijenjen lokalni govor - zamijenivši internacionalne simbole lokalnim leksikom, svima razumljivom porukom i bliskim emocionalnim kodom - nadolazeća generacija autora unutar novog vala odradila je zadatak daljnjeg raslojavanja poetike rock glazbe u druge stilske rukavce. Negdje na rubu između novovalne energije, ljutog angažmana s oslobađajućim političkim podtekstom, gotovo klasičnog pjesmopisačkog pristupa i izrazite emocionalnosti, Štulić je s Azrom predstavljao samosvojan dio novog rock-poretka na ovim prostorima. Njegovi prostori, osvojeni probojem Azre, podjednako su bili Zagreb, Beograd, Sarajevo i drugi gradovi bivše države. Radilo se, uz nedodirljivog Arsena Dedića ranije, o vjerojatno jedinom autoru zagrebačkog kruga koji je uspio tržišno i općim utjecajem ne samo parirati općenarodno prihvaćenim protagonistima SFRJ rock scene poput Bregovića ili Bore Đorđevića, nego su njegove autorske postupke i oni sami kasnije znali preuzimati. (…) Od debitantskog albuma Azra i Sunčane strane ulice, preko koncertnog Ravno do dna i Filigranskih pločnika, Azra i Štulić su prvu i najznačajniju fazu rada završili u hiperproduktivnom nizu dvostrukih i trostrukih albuma. Upravo na temelju tog dijela rada, zaključno sa pločama “Kad fazani lete” i “Krivo srastanje” kao dokazima drugačijih Štulićevih stilskih manevra, Azra je stekla čvrstu poziciju krećući se po rubu između masovne tržišne prihvaćenosti i očigledne činjenice da smo dobili autora drugačijeg svjetonazora. Konkretnih dokaza za raspravu o sebi Štulić je ostavio više nego dovoljno. Već i samo preslušavanje Azrine diskografske zaostavštine opsežan je posao, ali i najispravniji put za određivanje vrijednosti Štulićeva rada i njegovog mjesta pod suncem. Razlika između Štulića autora i Džonija javne osobe druga je priča, ali čak i čudak kakav je postao – što će ga kasnije koštati gubitka zemljopisnog sidra i biti uzrokom nepomirljivog ostanka u Holandiji - teško da je u stanju retroaktivno promijeniti sud o izvanserijskom autoru kakav je bio „kad je imao Fendera“. NEMAM BRADU, BRKOVE: DJETINJSTVO I ODRASTANJE Photo: Mio Vesović Branimir Štulić rođen je, naravno, na Balkanu, u Skopju 11. travnja 1953. Kao djetetu aktivnog vojnog lica JNA, djetinjstvo mu je bilo prožeto stalnim selidbama. Otac Ivan, porijeklom iz Nina kod Zadra, bio je oficir u tenkovskim jedinicama u kasarni Maršal Tito u Skopju i u vojničkoj je karijeri stigao do čina potpukovnika. Kada je imao godinu dana Branimirova majka Slavka rodila je drugo dijete, sestru Branku. Djed po majci bio je ninski radićevac od kojega je Branimir, kažu, naslijedio lucidnost. Život u Skoplju obilježio je nekoliko prvih godina života Štulića mlađega i vjerojatno utjecao na njegovu sklonost makedonskoj narodnoj glazbi koju će iskazivati kasnije. I utjecaj makedonskog jezika kojim je bio okružen u najranijem razdoblju odrastanja osjetit će se kasnije kod Štulića kroz primjetljiv naglasak u govoru. I 2017. u intervjuu za beogradske Večernje novosti prisjećao se djetinjstva. "Živio sam na brdu iznad stare turske kasarne, mislim da je danas tamo američka ambasada. Na sto metara ispod kuće bila je taraba ispod koje sam se kao mali provlačio i ulazio u krug kasarne. Imao sam četiri-pet godina. Kao što u Engleskoj imaš one životinje koje su maskota vojske, ja sam bio maskota te kasarne. Ne znam kako su me podnosili. A ispod tog brega, dva puta godišnje, u proljeće i jesen, održavali su se sajmovi. To je stogodišnji običaj, kad se stočari sele, pa se u proljeće i jesen nađu na nekoliko dana. A tamo, sva ta božja muzika koja mi je ušla u uho. Nisu sve takozvane makedonske pesme najbolje, ali neke su stvarno vrh vrhova". Sjećao se Štulić još detalja iz najranijeg dijela života: "Sjećam se ko sad, sa šest godina sam čitao i latinicu i ćirilicu. Nevjerojatno kako je to bilo napredno vrijeme. Čitao sam sve stripove Dan Derry, za koje nisu baš znali u Americi i Engleskoj. Kekec je 1957. počeo izlaziti s tim stripovima i ja sam kao dijete gutao sve futurističke stvari. Pjevao sam ‘Dianu’ od Paula Anke, ali sa domaćim tekstom, 'O Dajana, volim te, skini gaće, molim te, da ti vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu" (smijeh). Nisam znao što to znači, ali sam pjevao sa pet godina". Photo: Privatna arhiva/ Džoni Štulić Štulićeva obitelj kasnije se seli u selo Cvetkovići, čekajući na završetak vojnih stanova u Jastrebaskom gdje Branimir ide u osnovnu školu. Ljetne mjesece mladi Štulić redovito je provodio s obitelji u Ninu, gdje su mu rođeni i otac i majka. Tijekom šezdesetih boravio je u kući djeda Frane, a kasnije u novoj kući koju je otac sagradio u „novom“ Ninu, tik do mora, kao i mnogi drugi koji su gradili vikendice u starom kraju. Kamenom obložena kuća koju je Branimirov otac Ivan podizao dugo godina bila je skromna prizemnica sa dvije sobe, kuhinjom, kupaonicom i wc-om, a prilikom postavljanja prve deke čitava je Branimirova generacija iz Nina sudjelovala na radnim akcijama miješanja betona i postavljanja „ploče“. Iskazujući fascinaciju nogometnom loptom, s rođacima je dječačke dane provodio na potezu od plaže do dvorišta, gradskog trga i igrališta. „Ajmo napucavati“, bile su riječi kojima je Branimir nagovarao svoga dvije godine starijeg bratića Svetka Stulića, najodanijeg rođaka i prijatelja, na igranje nogometa. Svaki komad ravne livade bio je potencijalno igralište, na kojem se pokretni Svetko snalazio najbolje u društvu. Svetko i njegov mlađi brat Marin prezivali su se Stulić, iako se zapravo radilo o istom prezimenu. Kao i u mnogim drugim manjim sredinama događalo da iste obitelji imaju malo različita prezimena. U ovom slučaju zato jer je prije stotinjak godina, dok je Dalmacija bila pod tuđinskom vlašću matičar izostavljao „kvačicu“ na slovu „s“ kod nekih. (…) Prijateklji iz škole: Mio Vesović i Branimir Štulić Photo: Arhiva/ Mio Vesović (…) Prvi dodir s rock glazbom Štulić je imao 1964. kada je čuo Beatlese koji će mu ostati trajna fascinacija u životu, o čemu je pričao u svom prvom intervjuu Poletu januara 1980.: „Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam“. U Jastrebarskom je u istu osnovnu školu sa Štulićem išao i Milisav Vesović, kasnije fotograf i autor naslovnice albuma Filigranski pločnici. Fotografija odraslog Džonija s neizbježnim klompama na nogama, milicijskog Fiće i školarke s pletenicama bila je duhoviti hommage vremenu zajedničkog odrastanja kada su Štulić i Vesović išli u osnovnu školu u Jatrebarskom i obojica bili zaljubljeni u predsjednicu razreda Nadu Kraljević, kćerku milicajca. Sredinom šezdesetih godina Štulićeva porodica seli se bliže epicentru Džonijeve kasnije karijere, u Novi Zagreb, u naselje Siget. Kako u tom zagrebačkom prekosavskom naselju, jednom od prvih zagrebačkih socrealističnih, „blokovskih“ zdanja, još nije bilo škole, upisan je u osnovnu školu u obližnjem Trnskom, gdje je u razred s njim išao Veseli Oršolić, još jedan budući zagrebački gitarist. Ispred 'Kavkaza' 1981: Džoni Štulić i Rastko Milošev, tadašnji gitarist Parnog valjka Photo: Goran Pavelić Pipo Ključne godine odrastanja koje provodi u Novom Zagrebu imati će veliki utjecaj na Štulića kojemu će se prigradska tematika i outsiderske priče neprestano javljati u pjesmama. Prvu akustičnu gitaru Štulić dobiva na poklon od tete u novembru 1968., model iz trgovine Muzičke naklade, na kojoj uči svirati i od prijatelja traži da mu na papiru nacrtaju hvatove. Odrastanje uz autoritativnu figuru oca, vojnog lica, mladom je Štuliću pomoglo u razvijanju tinejdžerskog bunta i dalo želju za borbom protiv autoriteta koji će kasnije redovito iskazivati u svome radu. „Ja sam izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu“, tvrdio je godinama poslije u “Ninu”. „Vjerujem da u tim porodicama ima dosta 'ratničkog' duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonačelnik toga. Čovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno da li su bila moralna, ideološka ili bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlačio. Još ih uvlačim, ali sam uspio napraviti svoje. Međutim, mene mama i tata nisu u ovo (glazbu, op.a.) ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju“. (…) (…)Šezdesetosmaški studentski nemiri, „ulazak Rusa u Čehoslovačku“, kako će kasnije reći, prodor rock supkulture u monolitnu kulturnu scenu socijalističkog društva, gimnazijska druženja i omladinski tisak poput Poleta, okruživali su ga tijekom odrastanja, kao i strast prema nogometu i košarci. „Rusi“ i JNA postati će mu i ostati najjasniji primjeri totalitarne sile koju nije podnosio i s čijim će se raznim oblicima boriti u svom kasnijem glazbenom radu. Okus i miris ikonografije rocka podsvjesno je imao i veći, ili barem spontaniji upliv na tinejdžera koji je maštao o električnoj gitari. „U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored Opatija kina. Dan danas tamo na nekom zidu piše Kinks, Rolling Stones... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privlačilo. Sjećam se jednog dana, pošao sam u kino Opatija na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to“, pojašnjavao je Svenu Semenčiću u intervjuu Poletu početkom 1980. fascinaciju novom „kulturom čupavaca“. Ako već nije imao izravan dodir s bjelosvjetskim glazbenicima, na licu mjesta Štulić je mogo doživjeti prve zagrebačke plesnjake na kojima su svirale lokalne zvijezde Crveni koralji i Bijele strijele, s čijim će članom Jankom Mlinarićem –Trulim kasnije često surađivati. Mjesto gdje se često ručalo: Džoni Štulić u restoranu 'Pod gričkim topom' 1982. godine Photo: Arhiva/ Hrvoje Horvat Od 1968. godine Štulić je pohađao 6. gimnaziju smještenu na Katarininom trgu na zagrebačkom Gornjem gradu. Radilo se o školi nešto „labavijih“ kriterija u koju su upisivani i ponavljači iz drugih gimnazija, ali i bogataška djeca iz centra grada. Prednost je imala u praktičnom položaju iznad glavnog zagrebačkog trga; odlazak u školu Štuliću je pružao svakodnevnu priliku za prolazak najužim središtem Zagreba čije će ulice kasnije osvojiti sa Azrom i znati sve glavne gradske punktove. Iako nisu bili pripadnici iste generacije, istovremeno kad i on 6. gimnaziju išlo je mnoštvo kasnijih protagonista kulturne scene Zagreba s kojima će Štulić biti u doticaju; novinar Branimir Baron Brljević, kazališni redatelj Branko Brezovec i teatrologinja Gordana Vnuk. Svi oni, osim Štulića i Brljevića, bili su i članovi dramske grupe 6. gimnazije koja će kasnije pod vodstvom Branka Brezovca prerasti u ambicioznu avangardnu kazališnu družinu Cocolemocco. Štulić je maturirao 1972. s radom “Pariška komuna”. Izbor maturalnog rada i sklonost socijalnim i društvenim temama vjerojatno nisu imale veze s političkim događajima u Hrvatskoj 1971., uz koja ga veže tek neprovjereni podatak da ga je tijekom studentskih nemira na Trgu Republike u Radićevoj ulici istukao milicajac. Maturalni rad mu je ocijenjen kao odličan, iz povijesti je imao četvorku, ali je iz hrvatskosrpskog jezika i književnosti budući cijenjeni rock-poeta dobio samo - dvojku. Ukupna završna ocijena bila mu je vrlo dobar (…). (NASTAVIĆE SE) Hrvoje HORVAT https://www.xxzmagazin.com/jednog-dana-nema-me-da-nikada-ne-dodem

Izuzetno dobar i koristan video.

Svaki čovek razmišlja o Bogu na svoj način. Mnogi imaju otpor prema Crkvi, jer Crkvu vide samo kao instituciju i mnogo toga ih sprečava da se uključe. A Crkva je nešto mnogo dublje od onoga što na prvi pogled vidimo. Foto: V. Lalić / RAS Srbija Evo jednog ženskog, nežnog, lirskog i modernog glasa SPC. Mati Efimija Topolski pre nego što je postala monahinja bila je slikarka, magistrirala je na Fakultetu likovnih umetnosti. Svoju umetnost donela je u manastir Gradac 1991. godine. Kao igumanija tamo je provela skoro 20 godina i napravila svojevrsnu monaško-slikarsku koloniju. Zatim je, posle kraćeg boravka u Beogradu, dobila „nameštenje“ u Francuskoj, u manastiru Srpske pravoslavne crkve, u mestu Išon. Tamo već skoro dve godine živi sama kao jedina monahinja. Kao slikarka, vreme provodi spajajući duhovnost i savremenu umetnost jer ne slika samo ikone. „Mislim, tražim, čekam“ naziv je njene izložbe umetničkih slika u „Galeriji 73“ na Banovom brdu. U Galeriji kažu da ne pamte da je u poslednjih nekoliko godina neka izložba bila tako dobro posećena. „Mislim, tražim, čekam“ moglo bi da stoji kao oblačić iznad glava svih ljudi? - Čovek dok živi, on misli. Imamo loše i dobre misli, i borimo se protiv takozvanih pomisli. Učimo se da to razdvojimo i da te loše odbacujemo. I da tako sebe menjamo. Ta borba u monaškom životu stalno postoji. Polako je došlo da kroz to razmišljanje i tražim. Kad čovek kaže tražim, misli se na ona večna pitanja o suštini života. Ja se ne pitam da li postoji Bog, da li postoji večni život, jer sam ta krupna pitanja, barem zasad, rešila. Ja tražim odgovore na neka pitanja svakodnevnog života i odnosa sa drugim ljudima. Kada vidiš u svom neposrednom iskustvu, neko nekog muči, neko nekom napakosti, neko pati. Gledaš sebe, svoj život i ljude oko sebe i tražiš odgovore zašto. Ja znam da ništa nije bez smisla, ali zašto je, volela bih da definišem. To je moja večita tema. I odnos ljudi u braku, pa odnos roditelja sa decom, pa odnos među prijateljima. To su sve suštinske stvari našeg života. A onda čekam da mi Bog da odgovore na ta pitanja. Sve odgovore treba sačekati. Mislim da je strpljenje bitno. Treba svi da savladamo tu veštinu čekanja i strpljenja. To je objašnjenje naziva izložbe. Foto: V. Lalić / RAS Srbija Gde su naša najveća iskušenja? - Definitivno najviše iskušenja imamo sa našim najbližima. I to nas najviše boli, kad napravimo neku grešku. I njih boli. I zato za njih treba da imamo najviše pažnje. Mi pazimo kako se odnosimo sa pretpostavljenima, ali kakvi god da smo prema njima, njih nećemo mnogo povrediti. Ali svoju baku, svoju mamu, lako možemo da ucvelimo ni zbog čega. Videla sam da onaj ko te najviše voli, ko ti najviše daje, njemu najmanje vraćaš jer se podrazumeva da je on taj koji ti daje. A ti daješ drugima. A mi dajemo od tog bogatstva koje smo dobili od onog ko ima veliku ljubav i koju nam daje. A uopšte se ne setimo da mi to treba da vratimo. Nekad to shvatimo tek kad ti ljudi odu. Ljubav koju mi imamo, to je ljubav kojom se obogatimo u odnosu sa Bogom, zato ta reč obogatiti ima koren u Bogu, ali i onoliko koliko dobijemo od onih koj nas najviše vole. To je naše blago koje nosimo u život dalje sa sobom. I kad njih više nema na ovom svetu, mi ostajemo sa tom ljubavlju koju su nam dali. Foto: V. Lalić / RAS Srbija Posetioci izložbe dele sa vama oduševljenje i često uz pohvale dodaju „ja inače nisam vernik“. Vi im na to kažete: „Ne delimo se tako“. - Imaju potrebu da se opravdaju ako prilaze meni da se družimo. Da ja znam da se družim sa nevernikom. Ja volim da se identifikujem sa drugim ljudima. To što smo monasi, možda smo malo drugačije obučeni. Čak mogu da budem gruba, pa kažem da smo kostimirani. U stvari, svi smo mi ljudi isti. Borimo se. I verujem da svaki čovek razmišlja o Bogu na svoj način. Mnogi imaju otpor prema Crkvi jer Crkvu vide samo kao instituciju i mnogo toga ih sprečava da se uključe. Što je meni žao. Jer je Crkva nešto mnogo dublje od onoga što se na prvi pogled vidi. Naš prvi susret je sa sveštenstvom, ili sa nekim crkvenjakom. Svako ima da ispriča priču koja ga je odvratila od odlaska u crkvu. Ili je nešto debelo platio. Ili kaže, „moj pop vozi skupa kola“. To postoji u svakoj drugoj sferi i profesiji. Ljudi prekorače granicu ukusa. Ali treba i taj pop, kad bude zreo, da prevaziđe to. Mladi ljudi završe bogosloviju, dođu do para, prvo im je da kupe auto. Šta da radimo, to je ljudska pala priroda. Foto: V. Lalić / RAS Srbija A običan čovek očekuje od duhovnika da bude iznad onoga gde mi obični padamo. - Postoje stereotipi o sveštenstvu i monaštvu. A episkopi su stalno na tapetu. Postoji jedan okvir, šta ljudi očekuju od episkopa. I taj koji grdi episkopa, taj isti čovek se nikad neće zapitati niti će reći da on ne ispunjava ono što je obećao. Na primer, da li je on baš veran svojoj ženi, koliko je dobar roditelj, koliko je predan svom poslu. Ljudi o tome ne razmišljaju. Treba gledati svakog čoveka sa obe strane. Kako imamo milosti prema sebi i sebe uvek opravdamo, poželjno bi bilo tako i druge ljude da gledamo. Da li žene moraju da rađaju? Nekad u Crkvi čujemo i zapovedne tonove. Poslednji takav stigao je od srpskog patrijarha da je dužnost Srpkinja da rađaju. - Sloboda koju nam Bog daje, to je jedino što je iznad ljubavi Božije. I Bog nas neće iz svoje ljubavi prisiliti nikada ni na šta. Da mi na bilo koga vršimo pritisak, da radi ovako ili onako, žene da rađaju, to ne može. Vi nikog ne možete da naterate ni na šta. Žene mislim da treba da rađaju onda kad to žele. Kako mi žene da teramo da rađaju, kad one ne znaju šta će sutra da pojedu, da li će imati posao, kako će živeti. Ja se ne usuđujem da govorim o tome. Jer mi monasi, šta mi imamo da pričamo o rađanju. Mi smo se opredelili za jedan drugi život i nemamo to iskustvo. Možda neka žena koja je rodila desetoro dece, možda one mogu da posavetuju žene, kako se to nosi. I sigurno one imaju primera kako im je Bog pomogao u situacijama kad se čini da je nemoguće opstati i onda ipak opstanu. Ali, da to pominjem ja, ili bilo ko drugi ko nema svoje biološko potomstvo, mislim da nemam to pravo. http://www.blic.rs/vesti/drustvo/srpska-monahinja-ima-otreznjujucu-poruku-bog-nas-nikada-nece-prisliti-na-bilo-sta-pa/qpmj5jp