Претражи Живе Речи Утехе

Ovu je molitvu napisao Sv Franjo Asiski Gospodine, Učini me oruđem mira: Gdje je mržnja, da donosim ljubav. Gdje je uvreda, da donosim praštanje. Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo. Gdje je zabluda, da donosim istinu. Gdje je sumnja, da donosim vjeru. Gdje je očaj, da donosim nadu. Gdje je tama, da donosim svjetlo. Gdje je žalost, da donosim radost. Gospodine, daj da se ne brinem toliko da budem utješen, nego da tješim; da budem razumljen, nego da ja druge razumijem; da budem ljubljen, nego da ja ljubim. Jer, tko sebe daruje, taj se prima; tko sebe zaboravlja, taj sebe nalazi; tko prašta, bit će mu oprošteno; tko sebi umire, taj se rađa za vječni život. Licno mislim da bi svaki dan ako nista drugo ono trebalo da malo razmislimo o recima ove molitve!

https://rachfeed.com/pinay-girl-received-christmas-box-american-boy-kid-marries-14-years-later/ Molim vas da odete na link da biste procitali i odgledali pricu. Copy paste bi samo pricu pokvarilo. Mnog su lepo to tamo uradili.

Sveti novčani tokovi Bozanić u moćnoj šestorki koja u Vatikanskoj banci drži milijune. Koliki je njegov dio? Autor: Karlo Vajdić, Vlatka Polšak Palatinuš Zadnja izmjena 24.07.2017 06:44 Objavljeno 24.07.2017 u 06:44 Kardinal Josip Bozanić jedan je od šestorice nadzornika Vatikanske banke Izvor: Pixsell / Autor: Marko Prpic/PIXSELL Crkvene financije vječni su misterij, a tportalova tema vezana uz poslovanje Vatikanske banke u 2016. to je dodatno potvrdila. Naime, prema godišnjem izvještaju Vatikanske banke, potkraj 2016. šestorica članova odbora Instituta za religijske poslove (IOR), kako glasi službeno ime Vatikanske banke, među kojima je i kardinal Josip Bozanić, imali su u toj instituciji deponirano ukupno oko 25 milijuna kuna. Ne precizira se pritom kolika je pojedinačna vrijednost depozita nadzornika Stotinjak zaposlenika banke ima vrhovno nadzorno tijelo u Kardinalskom odboru, koji čini pet članova te predsjednik. Članovi odbora imaju petogodišnje mandate i može ih se ponovo imenovati, a od 2014. jedan od članova je i zagrebački kardinal Josip Bozanić. Prema godišnjim izvješćima Vatikanske banke, šestorica članova odbora imala su u Vatikanskoj banci 2014. deponirano 2,3 milijuna eura, što je godinu kasnije poraslo na 3,2 milijuna, da bi lani doseglo iznos od 3,4 milijuna eura. Iako se od 2013., kada su prvi put javno objavili izvješće o poslovanju, hvale transparentnošću, odgovore na pitanja o kakvom je depozitu kardinalske komisije riječ od Instituta za religijske poslove ni nakon tjedan dana nismo dobili. Na Kaptolu su nam jasno kazali da se ne miješaju u poslove Vatikanske banke te su nas uputili na njihovu adresu, no neslužbeno su nam potvrdili da nije riječ o privatnom novcu nadbiskupa zagrebačkog, kardinala Josipa Bozanića. Isječak financijskog izvješća Vatikanske banke za 2016. godinu Izvor: tportal.hr / Autor: IOR To je još jedan primjer toga kako se Vatikan i dalje teško nosi s financijskom transparentnošću, unatoč tome što je posljednjih godina bilo ozbiljnih iskoraka da bi se to promijenilo. Međutim u samo nekoliko tjedana Vatikan je ostao bez dvije ključne osobe svoje financijske reforme: kardinal George Pell vratio se u Australiju kako bi odgovorio na optužbe o seksualnom zlostavljanju maloljetnika, a još neobjašnjenu ostavku prije njega dao je i glavni vatikanski revizor Libero Milone. Kardinal George Pell dosad je bio jedna od ključnih osoba u jednoj od najvažnijih reformi unutar Vatikana otkad je za papu prije četiri godine izabran Argentinac Jorge Mario Bergoglio. U želji da unese transparentnost u vjekovima tajanstvene crkvene putove novca, papa Franjo je 2014. godine osnovao Ekonomsko tajništvo, u razini s Državnim tajništvom, središnjim papinskim tijelom za poslove Katoličke crkve. Na čelo Ekonomskog tajništva imenovao je australskog kardinala Georgea Pella i dao mu zadatak da reformira i konačno uvede reda u vatikanske financije. Iako je Pell najavio da će se vratiti u Vatikan čim 'očisti svoje ime', slučaj na australskom sudu mogao bi se otegnuti i na 2018. godinu, a njegov petogodišnji mandat u tajništvu istječe 2019. U međuvremenu bi zamah uvođenja transparentnosti u financije Svete Stolice mogao u potpunosti posustati. Pellov odlazak nije jedina prepreka za nastavak financijske reforme Vatikana. Desetak dana prije nego su objavljene optužbe protiv njega saznalo se da je poziciju glavnog vatikanskog revizora napustio Libero Milone. Vatikan je tada samo šturo objavio da je Milone podnio ostavku te da će Sveta Stolica odmah početi s procesom imenovanja njegovog nasljednika. Milodari državi Crkva ima pravo na 300 milijuna kuna godišnje, ali rijetko vidi taj novac Katolička crkva, sukladno ugovoru Republike Hrvatske i Svete Stolice, godišnje ima pravo na oko 300 milijuna kuna iz državnog proračuna. Novac namijenjen Katoličkoj crkvi se iz godine u godinu smanjivao. Prema dostupnim podacima, do 2012. odrekli su se ukupno 160 milijuna kuna. Do smanjenja iznosa dolazi na zahtjev Vlade ili pak na njihovu inicijativu. Tako su se 2009. odrekli 50 milijuna kuna proračunskog novca zbog gospodarske krize, sljedeće godine dobili su 18,5 milijuna kuna manje, 2011. godine dotacija države za Katoličku crkvu bila je 45 milijuna kuna niža od one propisane tzv. Vatikanskim ugovorom, sljedeće godine iznos je također bio za 50 milijuna kuna niži. Koliko je poznato, prošle godine biskupi su se odrekli deset milijuna kuna kada je Vladi ponestalo novca za prijevoz učenika. Neovisna pozicija glavnog revizora u Vatikanu stvorena je prije tri godine također u sklopu reformi, a njezina važnost proizlazi iz činjenice da glavni revizor odgovara jedino papi i ima ovlasti narediti bilo kojem vatikanskom uredu ili instituciji da mu pokaže knjige i dâ uvid u način na koji se troši novac. Nakon što je objavljeno da je Milone odstupio s pozicije pojavile su se glasine da je njegov odlazak još jedan dio vatikanskih trzavica i sukoba u vezi s reformom financija. Promjene oko toga kako se upravlja novcem u vatikanskoj državi i Katoličkoj crkvi te koji su njegovi putovi unutar i izvan njih tema je oko koje se lome koplja već godinama. Iako je teško načuti puno izvan tradicionalno šutljivih vatikanskih zidina, odluka pape Franje da uvede red u ekonomiju Vatikana po svemu sudeći naišla je na poprilično otpora starih struktura. +6 Papa Franjo predvodio je svetu misu u Fatimi Izvor: Reuters / Autor: REUTERS/Tony Gentile Ponovimo, najistaknutiju poziciju u ekonomiji Svete Stolice ima Vatikanska banka, pravim imenom Institut za religijske poslove (IOR, tal. Istituto per le Opere di Religione). Osnovana je 1942. sa zadatkom da bude na usluzi Svetoj Stolici i klijentima u Katoličkoj crkvi diljem svijeta. Prema statutu, funkcija joj je 'pružati usluge upravljanja i čuvanja imovine koju joj povjere fizičke ili pravne osobe, a namijenjene za religiozne ili dobrotvorne svrhe'. Jednostavnije, svrha joj je pružati dio bankovnih poslova – čuvanje depozita i usluge financijskih transakcija – crkvenim institucijama i njenim dužnosnicima diljem svijeta. Banka uglavnom ne odobrava kredite. Dokument: "IOR Godišnje izvješće 2016" S jedne strane osnivanje takve banke imalo je vrlo razuman praktični aspekt. Svećenici i razni crkveni misionari često borave u državama i područjima koji nemaju razvijene financijske sustave i u njihovim svakodnevnim aktivnostima institucija koja im može pružati usluge vezane uz transakcije i upravljanje novcem je dobrodošla. No jedinstvena pozicija koju Vatikan, odnosno Sveta Stolica, ima u svijetu dozvolila je i da ta banka bude daleko od ikakvog nadzora bilo kakvih drugih institucija. Desetljećima su se gomilale optužbe i sumnje u pranje novca i slične kriminalne transakcije, a sve je to kulminiralo prije nekoliko godina. Teroristički napadi na tornjeve Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 2001. godine označili su početak globalnog postrožavanja pravila oko sumnjivih financijskih transakcija s ciljem sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma. Odbijanje Vatikanske banke da usvoji nove, strože standarde dovelo je do niza sukoba s talijanskim vlastima, među kojima je bilo optužnica protiv osoba iz menadžmenta sa sumnjama u pranje novca, kao i blokiranja transakcija kreditnim i debitnim karticama. Vatikan je dugo i uporno odbijao otvoriti svoje poslovne knjige Izvor: Reuters / Autor: Max Rossi/Files Posljednjih nekoliko godina situacija se ipak popravlja. Banka već nekoliko godina uzastopce objavljuje revidirane financijske izvještaje pa je tako poznato da posljednjih godina posluje s profitom, da je lani imala dobit od 36 milijuna eura (u 2015. godini 16 mil.), da je upravljala imovinom od 5,7 milijardi eura, kao i to da ima oko 15 tisuća klijenata - raznih crkvenih institucija diljem svijeta, vatikanskih ureda i institucija te svećenstva. Iako je Vatikanska banka izvana najistaknutije tijelo koje se bavi financijama, novčani putovi su čak i u tako maloj državi kao što je Vatikan puno, puno kompleksniji. Za prihode i rashode samog Vatikana kao države, odnosno najbliže funkciji riznice ili ministarstva financija, zadužena je tzv. Administracija za imovinu apostolata, APSA (tal. Amministrazione del Patrimonio della Sede Apostolica). APSA je ured zadužen za upravljanjem 'imovinom Svete Stolice kako bi se namaknula sredstva potrebna za funkcioniranje Rimske kurije'. Reforma financija Vatikana pokazala se kao jedan od najtvrđih oraha za papu Franju Izvor: Reuters / Autor: Reuters George Pell je sa svoje pozicije čelnika Ekonomskog tajništva uspio natjerati većinu vatikanskih ureda da konačno počnu uredno pratiti i voditi financije i objavljivati izvještaje o tijeku novca, no APSA ne objavljuje nikakve javno dostupne izvještaje iako je poznato da upravlja imovinom vrijednom stotinama milijuna eura, uključujući nekretnine na najboljim pozicijama u Rimu, Londonu, Parizu i Švicarskoj. Vatikan, kao država, uz godišnji proračun u razini od tristotinjak milijuna eura ostvaruje deficite koji se godišnje kreću od desetak do nekoliko desetaka milijuna eura. Iako država nadzire neka neprocjenjiva umjetnička bogatstva, glavni izvor novca su investicije, najamnine, prihodi iz muzeja i suvenirnica te prihodi koje ostvari Vatikanska banka. 'Proračunski' deficit je tako 2014. godine iznosio 26 milijuna eura, a godinu kasnije 12,4 milijuna eura. +2 Trumpovi u gostima kod Pape Izvor: Reuters / Autor: POOL Uz već nabrojane APSA-u, Vatikansku banku, Ekonomsko tajništvo, u Vatikanu postoji Kongregacija za evangelizaciju naroda, tijelo koje nadzire crkvene misije po svijetu i koje također upravlja znatnim brojem nekretnina. Nadalje, tu je i Prefektura za ekonomske poslove Svete Stolice, također vrsta ureda koja bi trebala nadgledati sve ustanove Vatikana što se bave ekonomskim poslovima, no nema nadzora nad Vatikanskom bankom. Već i ovakav brzinski pregled jasno pokazuje zašto je nužna reforma financija u vatikanskoj državici, kao i zašto postoji otpor prema njoj. Parafraziranjem stare izreke, mogli bismo reći da se u Vatikanu i Katoličkoj crkvi ne zna 'tko moli, a tko plaća' te da je mnogima to savršeno odgovaralo. Neke procjene vrijednosti samo nekretnina koje su pod nadzorom Vatikana govore o ukupnom iznosu od desetak milijardi eura, no bilo kakvu realniju brojku vrlo je teško dobiti. Ne uspostavi li papa Franjo uskoro red na čelu financijske reforme, moglo bi se ispostaviti da će joj još jedino moći održati misu zadušnicu.

Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić. Sažetak Rad prati nastanak i razvoj feminističke teologije kao jedne u nizu teologija oslobođenja koja u svojim počecima izrasta kao feministička kritika religije, biblijskog teksta, historije kršćanstva, postojeće religiozne tradicije i religijskih institucija. Vremenom će uz kritiku postojećeg stanja i prakse ponuditi i alternativne metode poput čitanja Biblije kao političke knjige i društvenih implikacija tog i takvog čitanja. Stoga ćemo se pobliže upoznati s dvije klasične struje unutar feminističke teologije (biblijskom i post-biblijskom feminističkom teologijom), njihovim glavnim značajkama, mjestima otpora i predstavnicama (E. Schüssler Fiorenza, R. Radford Ruether, M. Daly). Isprva usidrena u salonsku sigurnost akademske zajednice, vremenom će meandrirati od sjeverno-američkih i zapadno-europskih dvostruko povlaštenih glasova bijelih teologinja sve do granica nepoznatog svijeta za tadašnju feminističku teološku misao. Oglasit će se teologinje iz Latinske Amerike i Azije. Od teorijskih znanstvenih promišljanja napravit će se pomak prema narativnim teologijama, autobiografskim feminističkim teologijama kroz koje progovaraju kako akademske teologinje, tako i ne-akademske građanke i ne-akademske radnice teologinje te promišljaju o ulozi i utjecaju religijskih praksi na život osiromašenih i potlačenih žena i muškaraca, sustavno izrabljivanih od centara moći, društva i religijskih institucija. Promišljat će se izazov tih glasova, kao i izazovi koje pred feminističku teologiju stavljaju feminističke teologinje oslobođenja Latinske Amerike i minjung teologije koje stavljaju naglasak na praktično djelovanje i ukazuju na ekonomske aspekte religiozne i društvene opresije siromašnih žena i muškaraca. Slijedeći taj povijesni i geografski put razvoja i umnažanja feminističkih teologija rad će nastojati ukazati i na važnost promišljanja o utjecaju religijskog nasljeđa na živote i djelovanje žena i društva u cjelini te razmotriti koje je mjesto i uloga te možebitna snaga feminističke teologije u borbi protiv opresije neoliberalnog kapitalizma u 21. stoljeću. U tom smislu, rad će se pozabaviti i pitanjem kako se artikulira i pozicionira feministička teologija u Hrvatskoj te koji su njeni dometi i snaga. Feminističke teologinje u većini slučajeva djeluju unutar nevladinih organizacija i nereligijskih institucija, balansirajući između teorijskog promišljanja i praktičnog djelovanja, na vjetrometini kako akademske, tako i društvene margine. Na početku Kada se promišlja o razvojnim počecima feminističke teologije, uobičajen je postupak dovoditi u vezu njen nastanak s institucionalizacijom feminističke teologije na sjevernoameričkim sveučilištima, a pod utjecajem ljudskopravaških feminističkih udruga na tlu Sjeverne Amerike i nadahnjujućim impetusima teologije oslobođenja Latinske Amerike. Sve to stoji, no ipak postoji još par nijansi koje bi trebalo dodati u priču o njezinim počecima. Istina je i da feministička teologija ima više rodnih mjesta, od kojih nisu sva akademska. Jedno od utemeljujućih mjesta feminističke teologije bio je članak studentice teologije Valerie Saiving iz 1960-te: „The Human Situation: A Feminine View“ (Saiving, 1960, 110-119), koji problematizira poimanje grijeha u kršćanskoj tradiciji koje se temelji na naučavanju Augustina i Origena, te grijeh povezuje s ponosom i sebeljubljem. Ukazujući na rodnu dihotomiju i konstruiranje cjelokupne teološke znanosti iz muškog kuta, posebice poimanja i tumačenja doktrine grijeha, njen članak ubrzat će proliferaciju feminističkih teoloških djela koja tematiziraju način mišljenja i djelovanja Crkve isključivo iz kuta muškog promatrača. Vremenom se kristalizira feministička teologija koja promatra teološka pitanja iz ženskog kuta. Zanemareno iskustvo žena tako postaje jedno od izvora teologije, pored Biblije i crkvenog učiteljstva. Feministička teologija izrasta kao kritika religije, biblijskog teksta, historije kršćanstva, postojeće religijske tradicije i religijskih institucija (Dickey Young, 1995, 47-71). Propituje se autoritet Biblije, Crkve, crkvenog učiteljstva, postavlja se pitanje ređenja žena. Paralelno se događa II. Vatikanski koncil (1962.-65.) koji poziva na vidljivost žene u crkvi i veliča žensko dostojanstvo, no u stvarnosti ne donosi ništa novo, osim što ozakonjuje hijerarhiju uloga u crkvenom životu, zabranjujući i dalje pristup ženama oltaru. Taj događaj utjecat će na Mary Daly, najpoznatiju pobunjenicu u katoličkoj crkvi, koja će značajno utjecati na proliferaciju feminističkih teoloških djela. Ona je nakon razočaranja raspletom II. Vatikanskog sabora osudila konzervativnu teologiju kao demonsku, te kao odgovor napisala knjigu Crkva i drugi spol (1968), okrenuvši leđa crkvenoj tradiciji i tradicionalnoj teologiji. Uslijedilo je djelo Beyond God the Father (1973) u kojem odbacuje poimanje Boga kao Oca, koje je duboko premreženo ljudskom ograničenom imaginacijom. Ako je bog muškarac, onda je muškarac Bog, smatra Daly. Takvo antropomorfno poimanje boga je demonsko, kao što je i demonsko ako boga poimamo kao vrhovnog suca, idola tako često prisutnog u kršćanskoj ikonografiji. Te idole treba svrgnuti, jer su naročito pogubni za žene, i stoga u sljedećoj knjizi Gyn/Ecology: The metaethics of Radical Feminism (1978), namjesto muške falocentričnosti predlaže ženama da se povežu sa svojom divljom stranom kroz duhovnost vještica (Radford Ruether, 2002, 3-20). U međuvremenu, događa se i konferencija Women doing Theology (Graillville, Ohio, 1972), te sastanak sekcije Women in Religion (Los Angeles, 1972) čime se inauguriraju feminističke studije religije (Schüssler Fiorenza, 1998, 1-5). Desetljeće prije navedene institucionalizacije unutar sveučilišnih kurikuluma iz 1972. godine, događa se još jedan paralelan proces – nastanak i razvoj teologije oslobođenja Latinske Amerike, koja u svojoj programskoj osnovi navodi preferencijalnu opciju za siromašne i marginalizirane te proizlazi iz iskustva opresije marginaliziranih skupina, temeljeći analizu društvene situacije na marksističkim zasadama. Duboko je obilježena vlastitim kontekstom, odnosno iscrpljujućom ekonomskom neokolonijalističkom politikom Sjedinjenih Američkih Država i izrabljivanjem siromašnih. Pod siromašnima i izrabljivanima ne misle samo na one koji nemaju novca i imovine, nego i na izrabljivane radnike, sezonske radnike i radnike migrante, koji u kapitalističkom sustavu ne uživaju u plodovima svoga rada, nego druge čine bogatima. Konferencijom u Medelinu 1968. udareni su njeni temelji, a već 1975. godine na konferenciji u Detroitu teolozi oslobođenja se susreću s crnačkim teologijama oslobođenja i feminističkom teologijom, čime počinje dug period uzajamne razmjene utjecaja (Gibellini 1999, 347-360). Teolozi oslobođenja (Gustavo Gutiérrez, Leonardo Boff, Jose Segundo) promišljaju materijalne uvjete postojanja, sistemsku opresiju i grijeh struktura moći, naročito crkve koja staje uz bok bogatim kapitalistima, a ne uz izrabljivane, ali ne promišljaju rodno pitanje – feminizam je za njih tek buržujska izmišljotina, pa tema dvostruke opresije žena ne dolazi u fokus njihova djelovanja. Upravo taj nedostatak utjecat će na razvoj feminističke teologije oslobođenja Latinske Amerike, ali i značajno obogatiti promišljanja feminističkih teologinja koje utiru put razvoju feminističke teologije i njene institucionalizacije na sveučilištima, poput Elisabeth Schüssler Fiorenza, Rosemary Radford Ruether, Letty M. Russell, Dorothee Sölle i mnogih drugih (Radford Ruether 2002, 15). Primjerice, Rosemary Radford Ruether se izravno poziva na teologiju oslobođenja kada se bori kao civilna aktivistkinja za ljudska prava crnaca, ili kada govori protiv crkvenog nauka o kontracepciji pozivajući se na stanje beznadnog siromaštva u Meksiku. U knjizi Liberation Theology: Human Hope Confronts Christian History and American Power (1972) kritički se osvrće na kršćansku tradiciju koja je diskriminirajuća prema Židovima, crncima, ženama, i Latinoamerikancima. Kao i Daly, opirala se nepopravljivom crkvenom seksizmu, ali nije napuštala crkvenu tradiciju, željela je reformu iznutra. Zabrinjavala ju je i slika Boga Oca: Kao alternativu predlaže da slika Boga polazi od aktivnosti radnika i seljaka, ljudi s dna društva. Vremenom je odustala od reforme i pozvala žene da osnuju žensku crkvu te inkorporiraju liturgiju božice u svoju liturgiju što je i razradila u djelu Women-Church: Theology and Practice of Feminist Liturgical Communities (1985). Njezina najutjecajnija knjiga Sexism and God talk: Towards a Feminist Theologypredstavlja nacrt feminističke teologije kojoj je temeljni zadatak promoviranje punog dostojanstva žene, a sve što to dostojanstvo niječe ili umanjuje prokazuje se kao neotkupiteljsko, neovisno radi li se o biblijskom tekstu, tradiciji ili dogmi. Kao i Daly, ona napušta kršćansku tradiciju i uobičajeno je takve teologinje zvati post-kršćanskim ili post-biblijskim teologinjama. Najčešće se u teološkim krugovima feministička teologija dijeli na spomenute dvije skupine biblijskih i post-biblijskih teologinja (Gibellini, 1999, 420-426). Ovdje ćemo se posvetiti i biblijskim teologinjama, iako se nećemo strogo držati te podjele jer sam sklonija feminističku teologiju promatrati kao veliku riječnu struju s mnoštvom izvora i pritoka, obilježenu lokalnim kontekstima i vremenom u kojem se javlja, u stalnoj igri razmjene i preispitivanja vlastite pozicije u odnosu na samu sebe, akademsku zajednicu, društvene i religijske strukture te iskustvo žena u različitim historijskim kontekstima. Feministička teologija u okrilju američkih sveučilišta bit će pod kritikom marginalnih glasova žena iz drugih historijskih i manje privilegiranih konteksta, ali će upravo biblijska struja s američkih sveučilišta utjecati na artikulaciju teoloških misli teologinja s drugih kontinenata – dok će i njihova kritika utjecati na stalno preispitivanje akademske teologije u odnosu na teologinje iz globalnog Juga. Osim kritikom postojećeg stanja, to će stalno preispitivanje uroditi i alternativnim modelima teološkog promišljanja i življenja vjere u pluralnom svijetu. Jedan od alternativnih modela jest čitanje Biblije kao političke knjige.

Pitanje slobode čoveka jedno je od ključnih pitanja kojim se bave mislioci različitih struka i opredeljenja otkad je čoveka i mišljenja. Mora se priznati da uz sva ograničenja postavljena na rođenju, ograničenja koja donosi fizičko telo kao takvo, zatim ona koja nameću mesto i vreme rođenja, ekonomska situacija roditelja i slično, dete u trenutku rođenja ima nebrojeno više mogućnosti nego što će svojim životom ostvariti. Broj mogućnosti se, iz dana u dan, smanjuje. Naravno, u drugom smislu i povećava, rastom i razvojem određenih sposobnost. Upravo je o tome i reč – do razvoja određenih sposobnosti stiže se odabirom, svesnim odbacivanjem nekih mogućnosti i sposobnosti, a zatim ulaganjem truda, vežbom, učenjem. Taj odabir dugi niz godina vrši roditelj. Primer – svako je od nas u stanju da uvežba pisanje i crtanje ne samo obema rukama, nego i nogama. No, onima koji su se rodili bez ikakvih fizičkih nedostataka, ove veštine su nepotrebne za nesmetano funcionisanje u svetu, sve što je potrebno je pisanje i crtanje jednom rukom. Dete pored crtanja i pisanja, istovremeno, savladava čitav niz drugih, za njega isto komplikovanih veština, kao što su samostalno oblačenje, vezivanje pertli, ponašanje u saobraćaju, samostalno obedovanje, sposobnost za pažljivo praćenje nastave i učestvovanje u traženim aktivnostima u vrtiću ili školi. Sve to traži njegovo stalno angažovanje, kome se ono u izvesnom smislu i opire, jer mu oduzima vreme od igre i zabave. U to ime, roditelj, koji ulaže veliki rad i strpljenje da ga svim tim „veštinama“ nauči, neće uvoditi još i dodatne, nepotrebne veštine, kao što je crtanje nogama, pre svega zato, jer te veštine detetu ne mogu obezbediti ni bolje snalaženje, ni izvesnu samostalnost, ni priznanje okoline. Sviranje violine takođe nije aktivnost koja je detetu neophodna za pravilan razvoj i samostalno snalaženje. No, sviranje violine je društveno priznata aktivnost, njome dete sebi može obezbediti divljenje okoline, utoliko će neko od roditelja svom detetu ponuditi violinu u nekom trenutku.

Poljski biskupi, pokazali su kako lažne ‘katoličke političare’ u svojoj zemlji neće ignorirati, nego će im reći što ih ide. Ne samo zbog političara samih nego i zbog savjesti i spasenja vjernika na čije živote oni s političkom i društvenom moći imaju utjecaj Foto: Shutterstock.com Prošle nedjelje, 19. nedjelje kroz godinu, katolički su vjernici u Poljskoj nakon župnih obavijesti na kraju svete mise mogli čuti još jednu važnu informaciju. Zapravo – podsjećanje. U tom su podsjećanju vjernici koji su profesionalni političari i koji su na bilo koji način podržali nedavno donesen zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji bili ponovno upozoreni – time su počinili težak grijeh i prije nego pristupe pričesti trebaju se ispovjediti i iskreno pokajati zbog toga. Tako je u svim poljskim župama pred vjernicima ponovno izrečen zaključak iz dokumenta koje je nedavno objavilo Vijeće za pravna pitanja Poljske biskupske konferencije i koji je potpisao čelnik tog tijela nadbiskup Andrzej Dzięga (o tome smo pisali OVDJE). U tom se dokumentu jasno navodi: “Vjernik koji se svjesno i dragovoljno suprotstavio dostojanstvu čovjeka glasajući za ili potpisujući zakon koji je legalizirao in vitro metodu, a želi pristupiti svetoj pričesti, mora se prije toga pomiriti s Bogom i Crkvom kroz sakrament ispovijedi, pokajati se za počinjeni grijeh i popraviti nanesenu štetu… U ovom slučaju treba znati da je grijeh počinjen javno, a sudjelovanje u donošenju zakona koji narušava dostojanstvo života jest posebno štetna sablazan. Iz tog razloga, takva osoba trebala bi se suzdržavati od pristupanja svetoj pričesti (dok se ne pokaje i ispovijedi, op. a.)”. Dokument, koji su neki katolički komentatori opisali kao ‘povijestan’ objavljen je nakon što je Poljska dobila jedan od najpermisivnijih zakona o in vitro metodi u Europi, koji uključuje selekciju, zamrzavanje, a naposljetku i moguće uništenje zametaka, te ostale negativnosti vezane uz ovaj medicinski postupak. Zakon je donesen ‘zahvaljujući’ inicijativi i potpori zastupnika Građanske platforme (PO), vladajuće stranke desnog centra među čijim se parlamentarnim zastupnicima nalazi veliki broj deklarativnih vjernika, a u njezinu programu je uključeno i pozivanje na kršćanske vrednote kao izvorište europske civilizacije. Nakon što je prošao parlamentarnu proceduru, zakon je potpisao sada već bivši predsjednik Bronisław Komorowski, kandidat PO-a, političar koji se također deklarira kao vjernik. Sve se to dogodilo unatoč konstantnim upozorenjima poljskih biskupa kako je zakon u ovom obliku neprihvatljiv za katolike i kako vjernici angažirani u politici trebaju ponuditi drugačija zakonska rješenja koja će pomoći parovima koji se bore s neplodnošću. Kada je zakon došao na potpis na stol Komorowskog, predsjednik Poljske biskupske konferencije nadbiskup Stanisław Gądecki poslao je pismo u kojem je apelirao na političara i vjernika da ne potpiše zakon i ponovno ga vrati na raspravu u Sejm, gdje bi se korigirale odredbe koje idu protiv ljudskog dostojanstva i začetog života. Komorowski, kojem je, usput budi rečeno, verificiranje tog zakona bila jedna od posljednjih predsjedničkih dužnosti i koji nije imao jače političke razloge da biskupov apel ne uvaži – zakon je ipak potpisao. Dogodilo se, dakle, da je zakon čije su odredbe u izravnoj suprotnosti s teološkim i moralnim naukom Katoličke Crkve, politički ‘prošao’ zahvaljujući – katolicima. I to uz popratne besmislene komentare poput onog Komorowskog koji je rekao kako je ‘za život’ i ‘zato podupire in vitro’. Crkva je na ovu apsurdnost odmah reagirala i to preko svojih kanonskih stručnjaka koji su jasno obrazložili da su predsjednik Komorowski i oni parlamentarni zastupnici koji su za zakon glasali i podržali izašli iz jedinstva s Crkvom, te su u stanju grijeha i ne mogu pristupiti pričesti. Ono što se, međutim, nakon toga dogodilo bilo je to da je predsjednik na odlasku nazočio jednom euharistijskom slavlju u Varšavi i pred televizijskim i fotografskim kamerama pristupio pričesti. Tog trenutka postalo je očito kako biskupi moraju pokazati kako ‘misle ozbiljno’. Jer, ako predsjednik Komorowski može dopustiti sebi da kao deklarirani katolik u svom političkom djelovanju ne slijedi nauk Crkve kojoj pripada i pri tome ne snosi nikakve posljedice, to bi značilo i kako Crkva pristaje na situaciju u kojoj njezin nauk ne treba imati utjecaj na društveno djelovanje bilo kojeg od njezinih vjernika. On tada postaje tek skupom određenih teoretskih načela koje vjernik nema obvezu ozbiljno shvatiti i provoditi u svom životu. A ovdje je riječ o jednom od načela koje je najvažnije – zaštiti života. Puno toga je, dakle, bilo ‘u igri’ nakon postupaka Komorowskog. Ono što je uslijedilo bilo je već spomenuto priopćenje nadbiskupa Dzięge koje je na jasan, ali i empatičan način, u majčinskom tonu poručilo: Počinjen je grijeh koji traži ispovijed. Prije te ispovijedi – nemojte se pričešćivati. Pomirite se s Bogom i Crkvom. Dokument je upozorio i kako je uskraćivanje pričesti za svećenike osjetljivo pitanje. Svećenik ne može biti siguran da konkretna osoba nije ipak pristupila sakramentu ispovijedi. Zato je najbolje ocjenu o tome prepustiti ordinariju, koji će potom donijeti odluku u svezi konkretnog vjernika. Ovo biskupsko priopćenje dočekano je ‘na nož’ u liberalnim medijima. Čak su ga i pojedini svećenici ocijenili kao ‘preradikalno’. Međutim, biskupi su nastavljali davati do znanja kako ‘misle ozbiljno’. Nakon što je na misi povodom napuštanja dužnosti Komorowskog jedan svećenik tijekom homilije izjavio kako se ‘ispričava predsjedniku zbog neprikladnih postupaka nekih ljudi Crkve’, aludirajući na priopćenje objavljeno par dana ranije, reakcija duhovnih poglavara bila je odlučna. Nadbiskup varšavski Kazimierz Nycz (kojega svjetovni mediji u Poljskoj doživljavaju kao ‘liberalnog’ biskupa) pozvao je tog svećenika na razgovor i tražio pojašnjenje njegova politikantskog istupa za oltarom. Postalo je jasno. Iza dokumenta stoje svi biskupi i to bezrezervno. I iza njegove glavne poruke – političar koji se izjašnjava kao katolik (na što ga nitko ne primorava) mora pokazati odgovornost prema općem dobru i katoličkom nauku u svom djelovanju, upravo zbog toga što je njegova djelatnost javna i može zbuniti illi sablazniti druge vjernike. Prije desetak godina slična se rasprava vodila u SAD-u, kada su neki od prelata tražili uskraćivanje pričesti za katolike političare koji podržavaju pravo na abortus. Međutim, američki biskupi tada nisu pokazali jedinstvenost kakvu danas pokazuju poljski duhovni pastiri. Neki od američkih biskupa tada su inzistirali kako umjesto uskraćivanja pričesti treba ponuditi ‘pozitivni pastoralni pristup’. Ovaj ‘pastoralni pristup’, nažalost, potpuno je zakazao, pa danas imamo situaciju u kojoj nema niti jednog ozbiljnog katoličkog političara u Demokratskoj stranci (inače stranci čija je povijest vezana uz američke katolike) koji ima pro-life stajališta. Dapače, neki od katolika-demokrata najglasniji su u promoviranju abortusa – među njima je Nancy Pellosi, nekadašnja predsjednica Zastupničkog doma Kongresa koja je pričala takve gluposti o ‘sukladnosti katoličke vjere i zalaganja za prava na abortus“ da joj je papa Benedikt XVI. morao održati predavanje (doslovno) na susretu u Vatikanu 2009. Poljski biskupi, pokazali su, takve ‘katoličke političare’ u svojoj zemlji neće ignorirati, nego će im reći što ih ide. Ne samo zbog političara samih nego i zbog savjesti i spasenja vjernika na čije živote oni s političkom i društvenom moći imaju utjecaj. Što se Hrvatske tiče, u našoj zemlji još se uvijek se nije dogodila izraženija politička konstelacija u kojoj bi političari koji se izjašnjavaju kao katolici morali pokazati da deklariranu vjeru doista ozbiljno shvaćaju. Ako se i dogodi, nadajmo se da neće stvoriti situaciju u kojoj će naši biskupi morati reagirati na isti način na koji su reagirali poljski. Goran Andrijanić | Bitno.net https://www.bitno.net/vijesti/biskupi-porucili-ne-mozes-donositi-bezbozne-zakone-a-sutra-ici-na-pricest-kao-da-se-nista-nije-dogodilo/

KOLUMNA, MAGIČNI: Muževnost i muško pitanje 7.03.2017. Autor: Zoran Ćirić Bred Pit nikada nije bio moj izbor, kao glumac ili kao ličnost – a pokazalo se da ni Andželini Džoli nije bio prvi pik, ni prva rezerva, čak ni prvi dildo. Ali poslednje što želim jeste da budem istomišljenik s tom poganom pijavicom, gadurom sklonom gadostima, kučkom sa zmijskim talentom da se pretvara u aždaju i krokodila istovremeno. Optužujući svog dadiljastog muža da je stalno bio upišan jer je spavao s njenom usvojenom i prisvojenom decom, ambasadorka Unprofora je izvršila brutalan atak na mušku nevinost, a još više na mušku glupost, pa sam osetio epsku obavezu da odbranim brata-dilbera Breda – dok još ima šta da se brani. Muško pitanje je proletersko pitanje i zahteva internacionalizam i jedinstvo, naročito u prevrelim trenucima kada se trpeljivost poniženih papučara i kopitara pobuni i počne da se džilita pokušavajući da skrši dubak u koji su kurati egzemplari zatočeni. Kao što je zapisano u apendiksu Starog zaveta: Žene nemaju grižu savesti jer su uvek u pravu. Njihova pamet veli da je muška solidarnost impotentno izdrkavanje. A one ne vole onaniju, ni u pričama ni u pesmama ni u svojim posteljama s baldahinima što ih uvis drži zavisnička erekcija. To je razlog više za akciju spasavanja redova Pita, koga su već razvukli kao pitu od zelja. E sad, pitanje je kako odbraniti muškog retarda, napederičavo lepuškastog i džiberski zgodnjikavog. „Odbrana Sokratova i smrt” ne nudi rešenje prihvatljivo za današnji svet. „Volja za moć” je odavno oteta od nas i pretvorena u feministički bedeker. A i kada su muda u procepu videla vajdu od knjiga? Mada, izgleda da je pogrešno usmerena načitanost komično ostarelog momka s tri para trbušnih pločica bila šlag na nagaznoj mini, kako se obično opisuju holivudski brakovi. Naime, iz krajnje ličnih izvora (proverenih u FBI-brbljaonici) procurila je pikantno-šokantna informacija o tome kako je čitav taj pičvajz otpočeo. Jedne neradne subote, cuclajući ručno smotani džoint, opušteno naduvani Bred se upustio u čitanje Njegoševog „Gorskog vijenca”, valjda želeći da proširi svoj rečnik te da prizemlji preterano dignutu svest. Možda se našao poneki zalutali čitalac koji se zgranuto pita otkud „Gorski vijenac” u Bredovoj biblioteci? Evo odakle: Milovi kumovi iz Majamija su poznatom glumcu i konopljaru, pokušavajući da mu otkriju čari snifanja „belog Lovćena”, poklonili Njegoša u engleskom zlatotisku, antikvarno izdanje knjižare-poslastičare „Sveto & Maro”. Inače se već od vremena prinudno treznog Buša Juniora po Kaliforniji širi predanje o „novom Kastanedi”, koji se prejeo nadaleko čuvenih crnogorskih tartufa i u napadu celonoćnog prijapizma opisao svoje „halucinacije na vrhu planine”, miksujući na dosad neviđeni način Hijeronimusa Boša i Alistera Kroulija. I tako je alavi Bred gutao Njegoša bez goveđe pršute i jetrene lozovače. Primećujete kako se fatalnosti smenjuju i nadovezuju? Ima ih još, jašta! U jednom trenutku, beslovesni glumac se zagrcnuo od gandžinog dima i nevidljive vatre što mu mozak satre. Pretpostavljate, naišao je na onaj deo gde u svemu iskusni vladika piše kako je ženska ćud „smiješna rabota”, što je nepripremljenog Breda totalno raspametilo. Samo što neće biti da su mu se „vrata percepcije” zamandalila isključivo zbog lorensovskog prevoda i hakslijevske napušenosti. Očigledno mu se skupilo ONO što je dugo gutao, iako ga u postupku predbrakorazvodnog nagovnjavanja buduća bivša žena nije optužila da je bio pilulaš ili tabletoman. Šta sada vele senatori s Pala kada u zapadnim medijima Bred Pit ima gori tretman od Dodika? Da li vam polako postaje jasnije u kakvom poretku živimo, moja mudolika braćo i brkate trans-sestrice? A tu je i večno retoričko pitanje jezika: kako prevesti umnoga Njegoša, majstora pisanja i brisanja? Kao da ste pitali: kako prevesti felacio na kunilingus? Pa, lako, al’ nikako – jasno je svakome ko se u neprskano zabranjeno voće razume. Ali Bred Džoli Pit nije ni primirisao da bude među takvima. Kakav strašan scenario, ni Dejvid Mamet ga ne bi bolje smislio – dohvatilo se odrtavelo holivudsko mezimče da čita surog Njegoša ne shvatajući da ne bi ni bilo „istrage” da nije bilo „poturica”. A ima li većih poturica od žena, bilo kada i bilo gde? Znam da je to suviše za Bredov ispušeni mozak, ali mora da je osetio da se o grdnoj muci radi čim je otišao u Anđinu komandnu sobu i naglas joj pročitao onaj deo o ženskoj ćudi. E, nadalje više ništa nije bilo smešno jer se na benastog čitača stuštio ženski mozak. A kao što je zapisano u apendiksu Starog zaveta: Ženski je mozak u obliku sablje. Otuda mu tupa britkost, na čijoj se oštrici krv ne zadržava. Ono, jebi ga, kad čovek razmisli – gde, bre, Anđi da rekneš u facu da je smešna nevernica? Mislim, ima žena i žena, ali jedna je Džolijeva. Ako smo se svi mi, čak odavde, mogli da uverimo da je tako i nikako drukčije, kako se marihuanasti mužić Bred usudio da vikne da car nije go, već je Anđa preodevena u muškobanjastu caricu? Da li je u pitanju hrabrost? Lepo zvuči, ali ne pije vodu niti sisa majčino mleko. Jer, da je Bred hrabar tip, ne bi se ovako nemušto držao u skandalu koji je vrlo brzo postao sapunica u kojoj nema mehurova – samo se čuje kako čirevi pucaju, a gnoj se širi kao smrdljiva pouka, kao vibracija koja guši i brije dlake u nozdrvama. Ne, nešto drugo je pozadina svih ovih menopauznih pizdarija. Nije Anđa glavni nosilac radnje, ona samo javno trpa i guzi onoga koga je izabrala da joj pridržava mamuze na ambasadorskim koktelima – u besu što joj tata Džon – Ponoćni Kauboj Vojt nije, umesto ribice, poklonio pačicu kad je bila mala. Od tate, hipijevskog glumca što glumi prirodu, jedino je nasledila ljubav prema heroinu, a naročito prema „spidbolu”, kako i priliči gazdarici salonskih posthipijevskih komuna. Ali, rekoh, batalite Anđu, ona je svoje dobila i uvek će ga dobiti. Bred Pit je onaj čiji idiotizam pokreće fabulu i pravi sve dramske efekte. Svakako, čim neko misli da će postati „umetnik” ako glumi u filmovima Dejvida Finčera ili Gaja Ričija, jasno je da je od takvog i njegov sopstveni mozak digao ruke. Bred Pit, ljubimac maloumnih a punoletnih tinejdžerki i zabudavelih zrelih žena, em je mnogo šupljoglaviji od svojih obožavateljki, em je grandiozno netalentovan glumac. Pa šta? Osim Džonija Depa, i sve ostale zvezde današnjeg Holivuda su slavno netalentovani, mentalno hendikepirani manekeni. Ali neki od njih umeju da sakriju nedostatak glumačkog dara i višak nedotupavnosti radeći uporno na svojoj brljivoj mentalnoj higijeni. Edvard Norton i Met Dejmon kradu uloge svojim devojkama i tako stiču „živo iskustvo”. Robert Dauni Džunior između žene i kokaina uvek izabere kokain i tako preživi još jedno snimanje. Ili obratite pažnju kako je Šon Pen naučio lekciju iz braka s Madonom. Tukao se s fotografima, abortirao umesto zauzete pevaljke, pridržavao flaše Bukovskom, secao kamere De Palmi, glancao čizme Istvudu, i logično da je naučio ponešto o muškoj glumi. Setite se kako je onomad šmekerski šutnuo prikrivenu strvožderku Skarlet Johanson. Džordž Kluni je otišao još dalje u osvajanju mudrosti – on je živeo s prasetom godinama i niko nije postavio pitanje ko je tu čiji ljubimac. A i Kluni je, kao i ortak mu Bred, jedino dobar u ulogama kretena. Samo što izgleda da tu Bred uopšte nije glumio: zato mu je raspad braka i prateća javna blamaža toliko autentična da to već vređa opštečovečansku „mušku stvar”! Ženska prevlast je prečesto tretirana kao hemijsko, hormonalno i biološko pitanje. One nas rađaju, one nas primaju u sebe i izbacuju iz sebe kroz isti put svile i opijuma, koji se lako pomeša s pustinjačkom, biblijskom trasom Gde su sada borci za ljudska prava, s obzirom na to da je dokazano da je Bred Pit muškarac s posebnim potrebama? Gde su borci za rodnu ravnopravnost da reaguju na bračno nasilje – Anđa se čak i sarajevskim tabloidima hvalila kako je Breda, za sve vreme trajanja njihove bračne federacije, samo nekoliko puta ručno zadovoljila! „A i to je jedva izdržao”, kako ju je citirao pi-ar bošnjačkog suda za zločine nad civilima. Zar Bred Pit nije civil ako ga već Bakir ne smatra žrtvom? Srbi misle da se „dvostruki aršini” primenjuju samo na njima, i to zato što su nemoćni i privatizovani. Ali šta sada vele senatori s Pala kada u zapadnim medijima Bred Pit ima gori tretman od Dodika? Da li vam polako postaje jasnije u kakvom poretku živimo, moja mudolika braćo i brkate trans-sestrice? Breht je jednom, davno, kazao: „Ljudi su čudne, smrdljive životinje.” A šta tek reći za žene? Vidite, čak je i bahati, politički zaštićeni i umetnički slavljeni Breht to prećutao! A Magični nastavlja da piše na sopstveni rizik. To se zove samosažaljenje za nepoznatog druga. Premda postoji i druga dijagnoza. Neka, mogu da živim s tim, ali kako živeti pored žena – to je muka što me tera da dalje mrčim papir, šamarajući tastaturu umesto svog ponosa… O, zašto ne mogu da budem sam i voljen, ne kao čovek među ljudima, već kao vuk među vukovima? Čujete li taj muški vapaj, najsamotniji glas u dolini suza? To zavijanje prevazilazi pubertetsku čežnju, nadglasaće svaki proživljeni uzdah. Jer čovek je čoveku – žena. A muškarac koji se trudi da bude majka, može ponekad da dogura i do domaćice ili spremačice, učiteljice ili vaspitačice, ali nikada neće postati žena. Svako doživi to iskustvo i ne biva prosvetljen od njega, već postane smračen poput jumferskog mraka učenika škole za dualno obrazovanje. Svestan onoga što želi, svestan žrtve koja je nepotrebna i zadovoljstva koje je nezamenljivo kao smrt u životu. Mladoženja zaslužuje saučešće, žigolo ne zaslužuje muško dupe. Iako obojica na kraju ostaju napušteni u paru. Ženska prevlast je prečesto tretirana kao hemijsko, hormonalno i biološko pitanje. One nas rađaju, one nas primaju u sebe i izbacuju iz sebe kroz isti put svile i opijuma, koji se lako pomeša s pustinjačkom, biblijskom trasom. Stvari nisu tako proste da ne mogu začas da se bespovratno iskomplikuju. Lavirint u kući užasa je stazica u školskom dvorištu u poređenju sa odrazom u kojem smo zatečeni, od svih posmatrani i pregledani. Ženska vlast je ogromna peć čijem je plamsanju neprestano potrebno dodavati cepanice – udrvljena drva, suva drva, oguljena drva i još drva. Neželjeni pepeo se izbacuje, a kvalitet drveta nije toliko važan. U sadašnjem vremenu ta peć dobro radi – sve se pretvara u plamen. Loše drvo brže sagori, dobrom treba malo duže. „Ne može da umre dok ga žena ne zavoli”, glasi ovdašnje narodno verovanje. Ima li tužnije definicije muškog usuda? Koji je ispod svakog ropskog mazohizma: stanje u kojem se ne moli ni za milost ni za dostojanstvo. Muško je Ništa, veliko ravnomerno Ništa, zaludno koliko i nedužno. U takvom odnosu viših i još viših sila, ne preostaje mi ništa drugo nego da neznatno parafraziram drevnog grešnika Šekspira, koji nije mogao da odoli da bude human. „Zato što sam Muškarac? Zar Muškarac nema oči? Zar Muškarac nema lice, prljavo i oprano? Zar nema udove, čula, naklonosti, strasti?… Ako nas bodete i seckate, zar ne krvarimo?… Ako smo u svemu drugom kao i vi, hoćemo da smo i u tome… U osveti.” http://www.ekspres.net/kolumne/kolumna-magicni-muzevnost-i-musko-pitanje

Lečimo usamljenost kao bolest, zato što to i jeste Istraživanja sve češće potvrđuju našu najdublju intuiciju: ljudska povezanost u samom je srcu čovekove dobrobiti. I moj pacijent i ja znali smo da on umire. Umreće danas. Možda sutra. Ili sledećeg dana. Treba li nekoga da pozovem? Nekog koga bi želeo da vidi? Nikog, rekao mi je. Nema porodicu. Nema bliskih prijatelja. Za mene, žalost njegove smrti bila je nadjačana jedino žalošću njegove samoće. Pitao sam se da li je njegova izolovanost, a ne splet nesrećnih okolnosti, podstakla preranu smrt. Društvena izolovanost je u porastu. Od osamdesetih godina, procenat odraslih Amerikanaca koji će priznati da su usamljeni udvostručio se sa 20 na 40 odsto. Skoro jedna trećina Amerikanaca starijih od 65 godina živi sama, i čak polovina onih starijih od 85. Pojedinci sa manjom društvenom povezanošću imaju poremećaj sna, slabiji imunosistem i viši nivo hormona stresa. Jedna skorašnja studija pokazala je da izolovanost povećava rizik od srčanih bolesti za 29 odsto, a za 32 od infarkta. Druga istraživanja otkrila su da kod društveno izolovanih pojedinaca postoji 30 odsto veći rizik od umiranja u narednih sedam godina. Usamljenost kod starijih ljudi može ubrzati nastanak kognitivnih oštećenja, a za izolovane pojedince verovatnoća da će doživeti preranu smrt dvostruko je veća nego kod onih sa bogatijim društvenim životom. Nova istraživanja ukazuju i da usamljenost može biti delom izazvana neobičnom osetljivošću na oblike socijalne interakcije (facijalne ekspresije, govor tela i sl.). Usamljenim ljudima svojstveno je da dvosmislenu verbalnu i neverbalnu komunikaciju tumače negativno i pokrenu mehanizam samoodržanja. Na ovaj način, samoća može biti zarazna: kada je jedna osoba usamljena, ona se povlači iz društvenog kruga i podstiče druge da učine isto. Doktor Džon Kaćopo, profesor psihologije na Univerzitetu u Čikagu, isprobao je razne pristupe u lečenju usamljenosti. Došao je do zaključka da su najefikasnije intervencije one koje se usredsređuju na "maladaptivnu društvenu kogniciju" – odnosno one koje pomažu ljudima da preispitaju način na koji komuniciraju sa drugima i percipiraju oblike društvene interakcije. Usamljenost kod starijih ljudi neretko je posledica odlaska članova porodice i smrti bliskih prijatelja. Kako je jedan stariji čovek obrazložio: "Vaš svet umire pre vas." Idealno bi, prema rečima eksperata, bilo da susedstvo i zajednica povedu računa o starijim ljudima koje zadesi tako nešto i preduzmu sve što je potrebno da preduprede ili makar umanje društvenu izolovanost. Njima bi trebalo omogućiti i pristup saobraćaju, obezbediti niže cene karata za autobus ili posebne službe za prevoz, što bi pomoglo održanju društvenih veza. Religiozne starije ljude treba ohrabrivati da nastave da redovno posećuju službu; njima bi koristio osećaj duhovnosti i zajedništva, kao i budno oko drugih koji posećuju crkvu. Oni koji mogu da brinu o životinji mogli bi da uživaju u društvu ljubimca. Ali u nastajanju su i mnogo uređeniji programi pomoći. Na primer, dr Pol Teng iz Fondacije Palo Alto osnovao je linkAges, međugeneracijsku razmenu usluga. Program funkcioniše tako što članovima dozvoljava da objave onlajn nešto u vezi sa čim im je potrebna pomoć: časovi gitare, partner za skrebl, vožnja do lekara. Drugi mogu da volontiraju, pomognu i "sakupe" sate koje će iskoristiti kada je njima potrebna pomoć. Na primer, studentkinja može videti objavu starijeg čoveka kome je potrebna pomoć u bašti. Ona mu pomogne da zasadi leju cveća i "skupi" dva sata usput. Nekoliko meseci kasnije, kada ona želi da skuva nešto sa menija malezijske kuhinje, penzionisani kuvar će joj priskočiti u pomoć. Istraživanja sve češće potvrđuju našu najdublju intuiciju: ljudska povezanost u samom je srcu čovekove dobrobiti. "Ne treba vam drug za igru svakodnevno", kaže dr Teng. "Ali znati da vas neko ceni i da ste još uvek pripadnik zajednice i doprinosite joj neverovatno dobro utiče na psihu." http://www.nedeljnik.rs/nedeljnik/portalnews/lecimo-usamljenost-kao-bolest-zato-sto-to-i-jeste/

Supruga princa Đorđa, za "Novosti", prvi put otvoreno o sebi, Beogradu i Srbiji, rodnoj Britaniji, kako živi i šta planira. Titula mi uopšte nije važna. Počela sam da učim da igram srpsko kolo Felon i Đorđe Karađorđević, u centru Beograda Foto P. Mitić NIKAD se do sada nije dogodilo u istoriji i tradiciji bogojavljenskog krsta da se za njega bori jedna princeza. Ove godine, a pre tri dana, za ovo pravoslavno znamenje u ledenu vodu skočila je Felon Karađorđević, supruga Đorđa, sina princa Tomislava i Linde Karađorđević. Ne razmišljajući, ne trepnuvši, uhvatila se sa suprugom za ruke i gotovo zajedno dodirnuli su hladnu dunavsku vodu. - Ništa čudno. Želela sam da ove trenutke podelim sa suprugom i pokažem privrženost srpskom narodu - govori za “Novosti” dvadesetjednogodišnja princeza. - Potičem iz drugog naroda, pola sam Engleskinja, pola Škotlanđanka. Mi za tu tradiciju ne znamo. Obožavam izazove, ali ovo je posebno iskustvo za mene. Odlučila sam da probam. Zašto da ne? Volim avanturu. Plivanje za časni krst je lep običaj, zato što je za hrabre, za prave vitezove! Za hrabru princezu, koja je plivala rame uz rame sa muškarcima, do sada gotovo niko nije čuo. A, Felon je trostruka prvakinja Evrope i Velike Britanije u karateu! I njen suprug princ Đorđe bavio se borilačkim sportovima. Venčali su se u avgustu prošle godine u Engleskoj, gotovo u tajnosti. - Upoznali smo se na jednom takmičenju - priča nam princeza Felon. - Ljubav prema karateu nas je spojila. Učinilo mi se da Đorđa poznajem oduvek, i od prvog dana poklonila sam mu srce bezuslovno. Odlučili smo da se venčamo na godišnjicu zabavljanja. Venčanje je bilo skromno, u krugu najbliže porodice i prijatelja. Mladi par uveliko kuje planove za crkveno venčanje na Oplencu, koje je zakazano za 14. i 15. jul ove godine. Spisak zvanica je dug. Biće ih više od osam stotina. - Dopadaju mi se vaši običaji. Venčanje u Oplencu je tradicija porodice Karađorđević - kaže princeza Karađorđević. - Volim da igram, počela sam kada sam imala devet godina. Jedva čekam da sa ansamblom “Kolo” zaigram i na našoj svadbi. Đorđe zna da igra kolo, pa me podučava. Prinčevski par na Krstovdan je plivao u ledenom Dunavu Foto M. Anđela Felon je skromna devojka, koja osvaja iskrenošću, neposrednošću i toplinom. Obožava srpsku tradiciju, obilazi muzeje, interesuje je naša istorija. - Uživam kad dođem ovde, vaša zemlja je divna, priroda je prelepa. Volela bih da bolje upoznam Srbiju. Ljudi su ljubazni, blagonakloni - govori princeza Felon. - Đorđe ima mnogo prijatelja sa kojima se družimo. Često se vozimo gradskim prevozom, ponekad uzmemo taksi, ali najviše volim da šetam ulicama Beograda. Tako upoznajem ovaj grad. Princeza Karađorđević otkriva da želi da nauči srpski jezik. - Naučila sam da kažem dobar dan, kako si, taksi. Znam našu adresu i brojeve telefona - kaže ona. - Dopada mi se vaša kuhinja. Obožavam ćevape i karađorđevu šniclu. To nemamo u Engleskoj. Felon priznaje da ne zna mnogo o kraljevskoj lozi Karađorđević, mada bi volela da sazna mnogo toga o precima svog supruga. - Kada sam upoznala Đorđa, nisam znala da je princ. Bili smo čovek i žena koji su se zaljubili jedno u drugo - kaže Felon. - Čitala sam bajke o princezama, ali nikad nisam maštala da budem jedna od njih. Titula mi nije važna. Moji prijalji u Engleskoj ne znaju da sam postala princeza. O tome i ne razgovaramo. Ovde se prema meni drugačije ophode i ne mogu da kažem da mi to ne prija. U Engleskoj živimo kao obični ljudi i uživamo u tome. Princ Đorđe je grafički dizajner i posao ga vodi od Beograda do Londona i nazad. Mladi par živi na ovoj relaciji. - Ovog puta uspeli smo da odemo van Beograda. Bili smo u selu Babine, kod Prijepolja, gde živi moja svekrva Linda - kaže Felon. - Bilo je divno. Đorđeva majka skoro ceo život provela je u gradu i odlučila je da se odmori od brzog života. Uživali smo u njenom društvu. Bili smo i na Kopaoniku i mnogo mi se dopalo. Felon ima tri brata i sestru, a pošto je mlada ušla u profesionalni svet sporta, njena majka joj je i prijatelj i menadžer. - Volim svoju porodicu i svog psa - kaže princeza. - Draga mi je i porodica mog supruga, njegova sestra Katarina je divna. Princ i princeza ponekad zajedno treniraju i idu u teretanu. Felon je tri puta bila engleski, britanski i evropski šampion, a Đorđe “samo” jednom. Tomislavljev sin je trenirao ful-kontakt, ali je zbog obaveza odustao od ozbiljnog bavljenja ovim sportom. - Uzela sam odmor dok ne odlučim šta i kako dalje. Pre svega, želela bih da imamo dete - kaže Felon. - Dobro je što smo oboje sportisti, sa malo snage podignemo ono drugo kad padne. Tako radimo i u životu. TETOVAŽOM DO SRODNE DUŠE DOK je uskakala u hladnu vodu, novinari su primetili da Felon ima tetovažu na preponi. Inače, ona i Đorđe imaju iste tetovaže na rukama. - Volela bih da svi od rođenja imamo istu tetovažu kao i osoba koja nam je suđena. Znali bismo koga tražimo i ne bismo gubili vreme sa pogrešnim ljudima. Sa onima koji ne brinu o nama - objasnila je Felon. TOMISLAV BIO DOBAR OTAC GOTOVO sve vreme u Beogradu princ Đorđe Karađorđević je uz svoju suprugu. Podseća nas da je i on mnogo vremena proveo van Srbije, pa uvek kad dođe nauči nešto novo. Nedostaje mu otac Tomislav, koga je izgubio kada je imao 16 godina. - Retko smo bili zajedno. Kada je on bio ovde, ja sam živeo u Engleskoj. Kad je on bio tamo, bio sam ovde - kaže Đorđe. - Ali, uvek sam mogao da odem kod njega, ako imam neki problem. I uvek bi mi pomogao. Bio je dobar otac. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:645864-Felon-Karadjordjevic-Ne-zivim-kao-princeza--vozim-se-trolejbusom

U manastiru posvećenom Svetom Pantelejmonu posebno mesto zauzima neobična ikona. Ikonu uradilo sestrinstvo crkve povodom čuda koje se dogodilo tokom NATO bombardovanja Crkva u kojoj se nalazi ikona vojnika U selu Lepčinjcu, nadomak Vranja, na proplanku okruženom netaknutom prirodom, smešten je ženski manastir posvećen Svetom Pantelejmonu, zaštitniku bolesnih. Mnogobrojni vernici, meštani i stanovnici Pčinjskog okruga rado dolaze u manastir po duševni mir ili da uživaju u lepoti koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ipak, ovaj manastir u crkvi koja je deo kompleksa čuva jednu specifičnost koja kod mnogih koji dolaze prvi put u manastir izazove iznenađenje. Na zidu crkve posebno mesto zauzima ikona vojnika u uniformu. Ovakvi prizori prava su retkost u pravoslavnim hramovima, a pretpostavlja se da je reč o jedinoj ikoni ovakvog tipa u srpskim hramovima. Ikona predstavlja Svetog Jovana Ruskog u stojećem stavu, obučenog u uniformu srpske vojske. - Ikonu su naslikale sestre manastira Svetog Pantelejmona povodom čuda koje se dogodilo 1999. godine, o kome smo saznali iz dopisa sveštenika u crkvi gde se čuvaju mošti Svetog Jovana Ruskog u selu Prokopion, na ostrvu Eviji - pojašnjava sveštenik Siniša Piljanović. Dopis koji je došao iz pomenutog hrama u Grčkoj stigao je na adresu Eparhije vranjske. I on je, prema rečima Piljanovića, svojevrsno svedočanstvo o pomoći koju je svetitelj ukazao našem narodu u vreme stradanja. U dopisu je opisano kako su u crkvu na Eviji te godine u vreme NATO bombardovanja došla dva čoveka iz različitih krajeva Grčke. Iako se nisu poznavali, oni su sveštenicima ovog svetog hrama ispričali gotovo istovetnu priču. Monahinje se prisećaju da je mir koji je značio i prestanak bombardovanja na Srbiju potpisan u Kumanovu, na dan kada se proslavlja Sveti Jovan Ruski, 9. juna. Svojevrsna simbolika i mir koji je usledio razlog su što se svetitelj u vojnoj uniformi srpske vojske našao u crkvi. One kažu i da je svetih vojnika iz svih vremena mnogo u pravoslavnim crkvama po celom pravoslavnom svetu. Ikona Svetog Jovana Ruskog u manastiru u Lepčinjcu je jedinstvena po tome što je to retki primer svetitelja obučenog u uniformu savremene srpske vojske. SAN Sanjali su, nezavisno jedan od drugog, Svetog Jovana kako skida svetu odeždu u koju je bio odeven i oblači vojničku uniformu. Tada je rekao: "Idem u Srbiju, da pomognem našoj braći Srbima, jer se tamo progoni pravoslavlje" - pričaju monahinje manastira Sveti Pantelejmon razlog dolaska dvojice Grka u crkvu na Eviji. GRAĐEN, PA ZAPUŠTEN Pretpostavlja se da je manastir u selu Lepčinjcu podignut u XIV veku, za vreme vladavine kralja Milutina. Ova pretpostavka potkrepljena je činjenicom što u blizini postoje temelji Spasovdanske crkve, koja je po obliku gradnje slična manastiru Pantelejmon, a sama crkva datira iz XIV veka, kako je zabeleženo u crkvenim zapisima. U periodu od 1952. do 1992. godine, manastir je bio zapušten. Dolaskom arhimandrita Pajsija 1992. godine na Prohor, počela je obnova manastira, koji je 1999. postao ženski manastir. od 1.decembra 2005. godine manastir je proglašen spomenikom kulture. http://www.novosti.rs/vesti/srbija.73.html:645846-Sveti-Jovan-Ruski-kao-srpski-vojnik

Malo poznati detalji iz života kontroverznog generala Dragoljuba Mihailovića. Bio je najodlikovaniji, ali i najsatanizovaniji oficir General Dragoljub Mihailović GENERAL Dragoljub Draža Mihailović bio je i ostao jedan od najkontroverznijih, a istovremeno i najtragičnijih ličnosti novije, ne samo srpske, odnosno jugoslovenske, već i evropske istorije. Njegov životni opus istovremeno podseća na sve ono što smo kao nacionalni kolektivitet preživeli, a možda još preživljavamo u ovom sumornom modernom dobu koje nam ni najmanje nije naklonjeno. Gotovo pola veka njegova sudbina, iz ideoloških i sebičnih razloga ratnog pobednika, koji je pisao svoju istoriju, predstavljala je najveću tajnu bivše Jugoslavije. Tajna njegove likvidacije, i mesta gde je pokopan, preživela je Josipa Broza i njegovu partiju i državu. Svako čeprkanje po toj misteriji kao da povređuje osećanja bezgrešnosti onih koji i dalje misle da je postojanija istina koja se propisuje, a ne koja se istražuje i utvrđuje. A takvih je danas mnogo i u stručnim (istorijskim), i u političkim, kao i u gotovo svim krugovima javnih delatnika. DRAŽA Mihailović bio je najodlikovaniji ali i najsatanizovaniji oficir koji je obukao uniformu od formiranja savremene Srbije. Kroz čitavu jednu epohu tretiran je kao veći izdajnik Srpstva i od Vuka Brankovića. Šta je sedam decenija naspram šest vekova, rekli bi cinici, pošto, nažalost, naša istoriografija nije raščistila ni sve detalje oko navodnog Vukovog izdajstva. Možda bi primer i razjašnjenje njihovih sudbina mogao da bude korak naše istorije u novo sagledavanje ko smo, šta smo bili i činili i šta nam je činiti. Dragoljub Mihailović je 14. aprila po starom, a to znači 27. aprila po ovom nasušnom gregorijanskom kalendaru 1893, rođen u Ivanjici. U varošici u koju su državni činovnici, učitelji, praktikanti, slati po kazni. Otac Mijailo je bio sreski pisar, a majka Cmiljana domaćica. Prezivali su se Mijajilovići. U Požarevačkom arhivu mogu da se pronađu podaci da je otac Mijajilo bio rodom iz tog grada, iz porodice papudžije Milosava i domaćice Ekaterine. Draža kao potporučnik na Solunskom frontu Tih godina kada je rođen junak ove naše priče u Srbiji dolazi do masovne transkripcije starih imena pa njegov otac postaje Mihailo, a majka Smiljana. I prezime se menja. Postaju Mihailovići. MIHAILOVIĆ je rano postao siroče. Bez oca je ostao sa navršene dve godine, bez majke kad je imao sedam godina. Jedan od stričeva, veterinarski major Vladimir Mihailović, doveo siročiće, Dragoljuba i njegove dve sestre Jelicu i Milicu, u svoj dom u Beogradu, u Studeničkoj ulici, koja danas nosi ime Svetozara Markovića. Stric Vlajko, kako su ga od milošte zvali, umire kad je Dragoljub navršio deset godina. Bez sestre Milice ostaje kad je napunio 12 godina. O deci se starala Vlajkova majka, Dražina baba po ocu, Stanica. U osnovnoj školi imao je sve petice izuzev pevanja i gimnastike, iz kojih je bio "vrlo dobar". Draža Mihailović je 1910. sa vrlo dobrim uspehom, primernim vladanjem i pohvalom da je izuzetno vredan, završio Treću mušku gimnaziju na Vračaru, u kojoj mu je jedan od školskih drugova bio srpski knez Pavle Karađorđević. SAVREMENOG čitaoca, pogotovo one koji sa simpatijama gledaju na astralne znake, verovatno zanima horoskop čoveka koji je imao tako stradalnu sudbinu. Rođen je u znaku Bika. U Dražinom horoskopskom znaku rođeni su Salvador Dali, Petar Iljič Čajkovski, Sigmund Frojd, Vilijam Šekspir, Karl Marks, Hari Truman, Vladimir Iljič Lenjin, Ivo Andrić, Marija Terezija, Adolf Hitler, prorok Muhamed. I, naravno, Mihailovićeva zla kob, Josip Broz Tito. Draža sa sestrom Jelicom, babom Stanicom i strinom Draža, koji će na početku Drugog rata poštedeti život Titu, a ovaj ga na kraju tog istog rata osudio na smrt, prvi put će se sa njim sučeliti početkom avgusta 1914. u Cerskoj bici. U tom Velikom ratu Draža je kao komandir čete Drinske divizije bio uspešniji od Josipa Broza, komandira izviđačke čete 25. domobranske divizije 42. vražje divizije austrougarske "Kaznene ekspedicije" na Srbiju. Sa svojim ratnim drugovima, dva puta ga je naterao na odstupanje preko Drine. Dobio je i više odlikovanje od Broza. Draža je dobio zlatnu medalju za hrabrost za "umešno rukovanje četom" i zasluge u odbrani srpskih položaja i zauzimanju Valjeva, a Broz srebrnu medalju za hrabrost za izviđanje srpskih položaja i nanošenje teških gubitaka srpskoj vojsci i civilnom stanovništvu zapadne Srbije. POSLE sedmogodišnjeg ratovanja i dva visoka odlikovanja, u jesen 1919, poručnik Mihailović je postao vodnik Kraljeve garde, u kojoj se zadržao samo četiri meseca. Zbog solidarisanja sa jednim svojim klasnim drugom, koji je u kafani "Sloboda" u Masarikovoj ulici u centru Beograda na dočeku nove 1920. godine nazdravljao Maksimu Gorkom, ruskom filozofu Plehanovu i Lenjinovim boljševicima, kažnjen je sa 15 dana zatvora i prekomandovan u Skoplje. Neće ovo vreme provedeno u apsani biti i jedino. U jesen 1939. pukovnik Mihailović je zaglavio mesec dana zatvora zbog kritike zastarele strategije odbrane Jugoslavije, oštre kritike jugoslovenskog režima i ukazivanja na "sve jači uticaj Berlina i Rima na Hrvate i Slovence" i na "petokolonašku aktivnost folksdojčera i ustaša u Hrvatskoj". U elaboratu o stanju u jugoslovenskoj armiji piše da "ovako formirana vojska ide u propast i rasulo" i da se "iz vojske moraju izbaciti austrijski oficiri", hrvatske i slovenačke nacionalnosti koji su primljeni u jugoslovensku vojsku. Draža sa američkim oficirima 1944. godine OKTOBRA 1940. pukovnik Mihailović je ponovo osuđen na mesec dana zatvora, ovog puta zbog toga što je na prijemu u britanskom poslanstvu u Beogradu održao "harangerski govor protiv nacističke Nemačke". Uprava Udruženja jugoslovenskih podoficira tražila je da mu se oduzme čin i da se najuri iz vojske. Nemački poslanik u Beogradu Viktor fon Heren lično je uputio protest vladi Kraljevine Jugoslavije. Kazna od 30 dana zatvora doneta je da bi se Nemcima stavilo do znanja da Mihailovićeve reči izgovorene na njihov račun "ne izražavaju mišljenja zvaničnih jugoslovenskih krugova". OVAKVI istupi jednog iskusnog obaveštajnog oficira nisu bili slučajni. Postoji više istorijskih izvora koji nagoveštavaju da je Mihailović sarađivao sa sovjetskim službama. Još kao niži obaveštajni oficir vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca dvadesetih godina prošlog veka imao je prve kontakte sa sovjetskim službama. Tada su ti susreti imali uobičajnu saradnju obaveštajaca, ali nisu prekidani ni docnijih godina. Međutim, ozbiljna saradnja počinje tek posle dolaska Hitlera na vlast. Ali, nije on bio klasičan špijun, agent, u običnom smislu te reči. Podrazumeva se da pukovnik Draža kao veliki nacionalista i monarhista, samom ideološkom odrednicom, nije mogao da radi za obaveštajnu službu jedne komunističke zemlje. Ali, uvek ono ali, kao iskusni obaveštajni oficir, shvatio je da je komunistički Sovjetski Savez, "crvena Rusija", jedina sila koja se može suprotstaviti nemačkom uticaju i agresiji na Balkan, to jest Jugoslaviju. I ponudio je svoje usluge... KADA je aprila 1941. saznao za kapitulaciju Jugoslavije, pukovnik Mihailović je na planini Ozren kod Doboja rekao: "Ja tu kapitulaciju ne priznajem. Živ se Nemcima neću predati. Nemačka mora da izgubi ovaj rat. Ovakva heterogena vojska kakva je bila naša, nije bila sposobna ni za kakvu borbu... Ovo nije bio rat, ovo je bila zabuna. Mi ćemo se organizovati i povesti gerilsku borbu protiv okupatora." Draža u zatvoru jula 1946. Globalna nadolazeća ratna i poratna zbivanja su više- -manje poznata. Osim za one s početka ovog teksta koji i dalje misle da je postojanija istina koja se propisuje. I naravno, osim Dražinog groba koji su Tito i njegovi saradnici tako sakrili da se ni danas ne zna gde je. I nikako ne bi trebalo zaboraviti Dražine reči koje je izgovorio na kraju životnog puta: - Mnogo sam hteo, mnogo započeo, ali svetski vihor razneo je mene i moj rad. PRVI SUSRET DRAŽE I VOJVODE ĐUJIĆA KADA je voz sa posmrtnim ostacima kralja Aleksandra, posle atentata u Marselju, krenuo za Beograd, sveštenik Momčilo Đujić, budući četnički komandant iz Drugog svetskog rata, određen je da bdi pored kovčega. Bilo je predviđeno da se staje na svim većim stanicama i zadržava deset ili dvadeset minuta, zavisno od toga koliko naroda ima. O ovom vozu, bez voznog reda, ostalo je Đujićevo svedočenje: - Pred ulazak u dalmatinsko Kosovo, pozvao me je komandant voza, oficir srednjeg rasta, sa neobičnim okruglim cvikerima, inače potpukovnik po činu. Bio je to moj prvi susret sa mojim budućim komandantom i komandantom jugoslovenske vojske u otadžbini, Dragoslavom Dražom Mihailovićem. Njega je zanimalo koliko ovde ima Srba. Rekao sam mu da moja parohija ima 18 sela i samo tri hrvatske porodice. U dalmatinskom Kosovu dočekala nas je masa naroda.Bilo je više od deset hiljada ljudi. Draža je odlučio da se ovde stoji pola sata. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:645829-Draza-kao-tragicni-junak

"Svi mi južno od Ibra želimo da živimo normalno i u miru, ali kad god političari podignu tenziju, mi smo ovde žive mete." To ističe za "Blic" Darko Dimitrijević iz Goraždevca, srpske enklave kod Peći. Darko je urednik-novinar na radiju "Goraždevac" i najbolje zna kako je nositi žig Srbina među albanskom većinom dok se napetost oseća u vazduhu. Tenzije zbog "slučaja voz" ponovo su mu uvukle jezu pod kožu. "Ovo su dani kada po pogledu vidiš da si nepoželjan" - Ćerke bliznakinje od tri godine i žena ne izlaze iz sela dok se ne smire malo strasti, a ja zbog posla moram da se krećem. Idem automobilom do Peći i nije mi svejedno pošto imam srpske tablice i mogu svakog trenutka da me kamenuju. Ovo su dani kad po pogledu vidiš da si nepoželjan. Taman uspostaviš zajednički odnos sa Albancima i onda se opet sve naruši - kaže Dimitrijević. U Goraždevcu, kako navodi, ima barem 50 automobila sa srpskim registarskim oznakama i njihovi vlasnici se ovih dana osećaju kao glineni golubovi. - Recimo, saobraćajna policija je komšiju izvukla iz kolone samo zato što ima kragujevačke tablice - objašnjava Dimitrijević. Život između dva haosa Da situacija nije nimalo naivna kaže i Živojin Rakočević, direktor Doma kulture u Gračanici, inače pesnik i novinar sa Kosova. - Sve ovde je zasnovano i postignuto zahvaljući incidentima i haosu koji je posle njih nastao. Decenijama od jednonacionalnog trovanja do pogroma 17. marta, živi se između dva haosa, jer nema demokratskih promena i funkcionalnih institucija, pa je puštanje krvi "neophodno" - priča on. Kako navodi, Srbi računaju vreme od 17. marta 2004. godine jer posle njega više ništa nije isto, a hiljade incidenta, koji se u međuvremenu dešavaju na terenu, služe da održavaju mržnju i psihologiju konačnog obračuna. U strahu od novog pogroma - Hapšenje Ramuša Haradinaja u Francuskoj i slučaj "voz" postali su jedan incident, tako da su stvoreni svi uslovi da se na Kosovu i Metohiji ponovi martovski pogrom iz 2004. godine. Odnos prema Srbima se promeni bukvalno za nekoliko sati, kada nastupi povišena i naglašena hladnoća u komunikaciji, ponašanje prodavca u trgovini, policajca ili nekog činovnika, i sve to pokazuje da je sve spremno za zlo - opisuje Rakočević šta se dešava posle svakog trvenja albanske i srpske strane. Život u stalnom strahu od novog zla Kako navodi, Srbi imaju taj refleks za atmosferu koja se kreira, pa se čitaju znakovi koji im se šalju i prema njima se uređuje život i ponašanje. - To znači ne putuj ako ne moraš, kloni se gradova, gledaj da si manje vidljiv, upotrebi svaki oblik mimikrije, čekaj i trpi da te muka zaobiđe i nadaj se da stihija ne krene - priča on. "Čim sam videla dekoraciju voza, sve mi je bilo jasno" Čitava priča sa vozom je neka politička igra, kaže za "Blic" Olivera Radić, profesorka srpskog jezika iz Orahovca. - Ne razumem se u tu visoku politiku, ali kad sam videla da je voz išaran natpisima "Kosovo je Srbija", znala sam da neće proći. A zašto? Zato što živeći poslednjih 17 godina na Kosovu i Metohiji znam da se sa tim natpisom ja i moji sunarodnici ne smemo slobodno kretati. To je ispisano u mojoj duši, i zbog mog verovanja da to jeste tako, živim ovde sa svojom porodicom - priča ona. Surova realnost Međutim, kaže, mnoge činjenice ukazuju na to da na terenu tako ne stoje stvari. Radić kaže da ona i njeni sunarodnici na KiM nemaju isti pasoš kao i ostali građani Srbije, tačnije uz pasoš moraju da imaju i vizu. - Imamo dupla dokumenta i Republike Srbije i "Republike Kosovo", moramo da posedujemo dve registarske tablice iako kažu da je potpisana sloboda kretanja... Ja i moji sunarodnici okrećemo na telefonu 00381 pa onda pozivni broj grada u Srbiji kad hoćemo da čujemo rođake - priča Olivera. Kaže da se poradovala kada je čula da su u vozu Beograd-Kosovska Mitrovica motivi sa fresaka, jer smatra da ljudi treba da odmaraju oči uz poglede na lepu umetnost, ali... Nezpaoslenost i strah su ovde glavni problemi - A šta mi u Orahovcu i Velikoj Hoči imamo od toga? Ja znam da se tim vozom u Orahovac ne bi vratilo dvadesetoro Srba koji su se letos iselili iz Orahovca. Zašto? Zato što za njih nema novih radnih mesta, zato što ovde važi zabrana zapošljavanja u javnom sektoru, zato što ni jedan jedini Srbin nije dobio posao, zato što se ništa na infrastrukturi nije uradilo u Orahovcu, zato što smo sabijeni u deo grada oko crkve, zato što su nam godinama predstavnici naših (srpskih) vlasti pričali da smo prioritet, a od tog prioriteta se na terenu ne vidi ništa. Zato što u školi (improvizovanoj) nije ništa popravljeno, iako se prilikom svake posete obećavali da će doći sve renovirati, doneti novi inventar - navodi Olivera. "Zaštite sem Božije odavno nemamo..." Na pitanje da li se plaši nekakvog revanša albanske strane zbog provokacija sa vozom, ona kaže da su Srbi na Kosovu "pod svakodnevnom prismotrom". Ne treba oružje da nas neko poubija nego to mogu kamenjem, ako hoće. Zaštite, sem Božje odavno nemamo. I ubijaju nas svakodnevno pretnjama, provokacijama, uvredama... - priča ona. Kaže da ljudi negoduju, da nije trebalo da se ovo sa vozom ovako izdešava, "ali mi smo ovde odavno mrtvi, što se nekog delovanja tiče". - Mi smo manjina, i nas niko nizašta ne pita. Ideja o ovakvom vozu bi bila realna samo kada u Briselu i u drugim sporazumima, Šiptarima sa Kosova ne bi bilo dato sve što je dato - ističe Radićeva. blic