Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'kada'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Uživotu ste neminovno sreli barem jednu ovakvu osobu – tvrdi da je stručnjak, da je vešta i prepuna znanja, ali kada treba to znanje i veštinu da pokaže, isti izostaju. Verovatno vam je prva misao da se svi malo hvale: stvaramo bolju sliku o sebi, „prodajemo se“ bolje ili to jednostavno radimo kako bismo hvaljenjem svojih sposobnosti prikrili nesigurnosti. Ovo su moguća objašnjenja, ali ona podrazumevaju namerno pretvaranje i svest o svojim nedostacima. A šta je sa onima koji iskreno veruju da su puni znanja, a to nisu? Psihologija nudi odgovor – oni se nose sa takozvanim Daning-Kruger efektom.
  2. Снагу губимо када: – Говоримо “да” док желимо да кажемо “не” – Осмехујемо се, уместо да плачемо – Не одмарамо се - Терамо себе да истрпимо још мало, уместо да се запитамо: “За чије бабе здравље ја то толеришем?” – Увредимо се, уместо да кажемо шта нам смета – Не бавимо се својим послом – Неко нам није занимљив а ми из неких умишљених разлога настављамо да комуницирамо са њим – Боравимо поред људи који све виде са негативне стране – Стално причамо о политици, рачунима, гужви у саобраћају итд. – Оговарамо – Често и са много емоција причамо о томе како други живе – Радимо незанимљив, досадан посао – Бојимо се – Чекамо да неко дође и промени наш живот (Деда Мраз, принц на белом коњу, Рокфелер) – Kритикујемо себе, сматрајући се безвредним, неспособним, несрећним.
  3. Koje osobine pojedinih članova foruma biste voleli da imate? Da su mi @Ayla -ini živci, @Bokisd-ovo smirenje (uglavnom ), @Milica Bajic-ina toplina... Ima ih još, naravno, ali ovo mi (trenutno) najviše nedostaje kod sebe. Izvol'te.
  4. ovde se misli na popularne ličnosti iz svih sfera društvenog života....
  5. Kada se desio rat na nebu i zbacivanje sotone zajedno sa 1/3 anđela zbog pobune protiv Boga? Da li se to desilo pre pada Adama i Eve ili posle?
  6. ABAVNA LOLA Šta se dogodi kada se svi horoskopski znaci nađu na autobuskoj stanici? Ovan: „Šta je sa ovim prevoznicima, do sada sam mogao kupiti autobus, rastaviti ga, sastaviti i dovesti na ovu stanicu..“ Jarac: „Rastavljanje bi možda išlo malo teže. Za to vam je potreban ekspert.“ Lav: „Ko me je zvao? Mogu ja da vam pokažem, ali neko drugi će to morati odraditi.“ Djevica: „Ako nešto ne možeš uraditi sam do kraja, odustani!“ Ovan: „Ko kaže da mi treba ičija pomoć?“ Vaga: „Molim vas, smirite tenzije, ovo i ne mora biti neprijatno vrijeme ako zabavimo jedni druge. Blizanci: „Neko je spomenuo zabavu? Hajde da premjestimo brojeve perona, tako da vozač ne zna tačno gdje da zaustavi autobus? Strijelac: „Napokon neko sa vizijom!“ Jarac: „Molim vas da se uozbiljite, nije to privatna imovina da je dirate. Poštujete li vi ikad ijedno pravilo?“ Bik: „Da je bar privatna imovina pa da ne izgleda ovako socijalno..i ova stanica i ovaj peron i autobusi…nema čovjek gdje ni sendvič da kupi.“ Vaga: „Ako vas išta tješi, bar nismo sami.“ Škorpija: „Samoća je pola zdravlja.“ Vodolija: „Ne može da me utješi činjenica da sam u grupi sa jedanaest ljudi sa kojima nemam apsolutno ništa zajedničko. Ooovo je gubljenje vremena. Ribe: „Od svakoga se može ponešto naučiti.“ Vaga i Djevica: „Kakvi su to maniri?“ Rak: „Sve je to do kućnog vaspitanja. U moje vrijeme se tako nije razgovaralo sa ljudima.“ Ovan: „Da vam ja kažem, tu pomažu samo batine!“ Blizanci i Strijelac: „Pretvara li se ovaj dan u nešto zanimljivo?“ Djevica i Jarac: „Zanimljivo bi bilo jedino to da se poštuju neka pravila u ovoj državi i da autobusi ne kasne.“ Vodolija: „Ako je neko zainteresovan da uradi konkretnu stvar, a ne samo da laprda, znam ja neke ljude koji to mogu da riješe. Nazvaću ih i završiti stvar.“ Lav: „Kladim se da znam bitnije ljude“ Škorpija: „Džaba vam je sto znate ljude kad ne znate sebe.“ Rak: „Plašim se da ćemo ovdje ostati do noći. Onda ćemo biti prisiljeni da spavamo na klupama. To nije sigurno.“ Bik: „To neće da biva. Ja da spavam na toj daščuri?“ Ovan, Jarac, Strijelac: „Ah gdje sam ja sve dosad spavao…“ Ribe: „Ako nekome bude trebala prostirka, ja mogu dati i svoju.“ Djevica: „Kako mislite da spavam na tuđoj prostirci?“ Blizanac: „Neće niko nigdje spavati, to je čisto gubljenje vremena. Do večeri smo ko zna gdje.“ Vaga i Vodolija: „Dok smo ovdje, možda da obiđemo stanicu, upoznamo neke zanimljive ljude?“ Škorpija: „Ako me neko traži, ja sam u kafani.“ Ribe: „Molim te, sačekaj idem i ja…“ Rak: „Uh popio bih i ja rado, ali imam nekih problema sa gastritisom, nije mi lako…“ Djevica: „Sad ću ja to da riješim“ (vadi apoteku iz torbe) Jarac: „Mislim da je trenutno najvažnije pronaći osobu odgovornu za sav ovaj haos i ozbiljno popričati sa njom.“ Ovan i Lav: „Dok se ovi bave gastritisima, kafanama, prostirkama i ostalim trivijalnostima, mi ćemo učiniti nešto značajno. Pridružujemo ti se u potrazi! Autobus nakon nekog vremena pristiže na stanicu…Ovan, Lav i Jarac se svađaju sa vozačem zbog kašnjenja, Strijelac i Blizanac su našli privatan prevoz i nestali sa lica mjesta, Škorpija iznosi pijanu Ribu iz kafane, slijedi ih Rak zamotan u omiljeno ćebe jer je zahladjelo, Vaga i Vodolija su pronašle tri osobe kod kojih mogu da prenoće kada odu na put, dva životna prijatelja, simpatiju i biznis partnera. Bik je ostao sjediti u mjestu od početka i ne namjerava da se pomjeri. Djevica je potrošila paket vlažnih maramica na brisanje kofera i sebi u bradu psuje vozača, prevoznika, državno uređenje i sistem. Svi osim Blizanca i Strijelca kojih nema ulaze u autobus i lagano napuštaju polaznu stanicu. https://lolamagazin.com/2019/09/08/sta-se-dogodi-kada-se-svi-horoskopski-znaci-nadju-na-autobuskoj-stanici/
  7. Film redateljice Dane Budisavljević ”Dnevnik Diane Budisavljević” pomeo je Vrdoljakovu papazjaniju o generalu Gotovini i trijumfirao je na 66. filmskom festivalu u Puli. Osvojio je tri najvažnije nagrade: Zlatnu arenu za najbolji film Festivala, nagradu Zlatna vrata Pule za najbolji film po izboru publike koja mu je dala gotovo maksimalnu ocjenu od 4,9. Uz to je Budisavljević dobila i Zlatnu arenu za režiju. U izjavi za portal Telegram redateljica je kazala i ovo: ”Moj film ne izaziva podjele. Upravo suprotno, on poziva na humanost, on je spomenik Diani i preživjeloj djeci, on govori o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Dianina priča daje nam snagu da odbijemo revizionistička podmetanja i da budemo ponosni na nju, njene suradnike, na tisuće hrvatskih obitelji koje su udomljavale srpsku djecu. Osim partizana koji su pružili oružani otpor fašizmu postojala je i građanska klasa koja je pružala otpor na drugi način. Komunisti su jako pogriješili kada su zatajili te ljude pripisavši sebi sve zasluge za humanitarnu akciju koju je inicirala Diana. Bila je to vjerojatno najveća akcija spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu i svaka normalna država bi to ugradila u nacionalni identitet, a ne bi se sramotila ustašama koji su ideju o nezavisnosti hrvatskog naroda sprovodili tako da unište druge narode s kojima stoljećima dijele životni prostor. Mislim da zaslužujemo bolje. Diana i njezini suradnici, kao i svjedočanstva spašene djece, velika su inspiracija da krenemo biti ponosni na prave stvari”. Tema filma – spašavanje djece od ustaškog terora i dvije važne poruke koje su se čule u proteklom tjednu novi su poziv da se obratimo hrvatskom episkopatu koji kasni, debelo kasni s molbom za oprost upućenom svim žrtvama ustaškog divljanja koje se dogodilo i zbog aktivnog sudjelovanja u tome sinova i kćeri Katoličke crkve, ali i katoličkih prvaka: neki su od njih žestoko zagovarali ustaše i Poglavnika (nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu), neki su oklijevali, ili bili nedorečeni ili često prešućivali i eskivirali nužni sukob s ustašama i Pavelićem (nadbiskup Alojzije Stepinac u Zagrebu). Prvo o dva meni važna događaja. Japanska biskupska konferencija je pismom zamolila oboljele od Hansenove bolesti (gube,lepre) i njihove obitelji za oproštenje što u prošlosti nisu ”na odgovarajući način osudili izoliranje i eliminaciju tih pacijenata”. Pojasnimo, Zakon o prevenciji gube (lepre) je u Japanu ukinut tek 1996. Godine, te je odlučeno da je država odgovorna za odštetu pacijentima. Godine 2001. ta je odšteta i zajamčena. Kada je godine 2005. državni odjel za Hansenovu bolest objavio zaključno izvješće s konkretnim uvjetima i uzrocima štete te mjere za njihovu buduću prevenciju, biskupi nisu zamolili gubavce i njihove obitelji za oproštenje, obrazložili su u pismu isprike japanski biskupi. ”Danas izražavamo duboko žaljenje što nam je tako dugo trebalo da zamolimo za oproštenje”, istaknuli su japanski biskupi. Godine 1943. razvijen je lijek pomoću kojega je Hansenova bolest postala lako izlječiva. Premda je još 1956. u Izjavi iz Rima o zaštiti oboljelih i njihovu ponovnom uključivanju u društvo zatraženo ukidanje svih diskriminirajućih zakona, kao što je Zakon o prevenciji gube u Japanu, tamošnja se politika promijenila tek 2001. Dotad su gubavci doživotno bili izolirani, podsjećaju biskupi u pismu. Također priznaju da se nisu dovoljno zauzimali za prava pacijenata na odštetu i ponovno uključivanje u društvo, te ”nisu uvidjeli koliko je taj njihov propust povećao patnju”. Nisu podržali one čija su prava trebali štititi, ističu japanski biskupi i poručuju da ”riječi nisu dovoljne da iskažu njihovo duboko žaljenje zbog toga”. Na kraju pisma obećaju da taj grijeh nikada više neće ponoviti nego će kao Kristovi sljedbenici cijeniti sve ljude i nikada više neće zanemariti zaštitu ljudskih prava, prenosi Vatican News, odnosno IKA. Navodim ovaj najnoviji primjer katoličkog kajanja da se vidi koliko Crkva zna i može biti ”konkretna”. Druga važna poruka koja nam je stigla je vezana uz 75. godišnjicu neuspjelog atentata na Hitlera. Kancelarka Angela Merkel poručila je u Berlinu, u sjedištu Ministarstva obrane, da ”postoje trenuci u kojima je neposluh obveza i da treba izvući pouke iz prošlosti”. Ona je u Berlinu nedvojbeno odala počast počiniteljima. ”Protivili su se nečovječnom sustavu, svjesni posljedica koje bi mogli snositi oni i njihove obitelji. Bili su spremni podnijeti najveću žrtvu i dati život za domovinu. Odlučnost i odgovornost pokazuju se na velikim djelima, ali i u malim gestama. To vrijedi i za nas danas. Moramo održavati sjećanje i odavati počast. Moramo se pobrinuti za to da pouke iz prošlosti ne izblijede”, rekla je kancelarka Angela Merkel u povijesnom bloku Bendler, u kojem su strijeljani izvršitelji neuspjelog atentata na Adolfa Hitlera okupljeni oko časnika Clausa Schenka Grafa von Stauffenberga. Dana 20. srpnja 1944. na tom su mjestu pogubljeni organizatori atentata. Inače, nikako slučajno, tradicionalno tu svake godine na ovaj dan ročnici Bundeswerha (njemačke vojske) polažu prisegu. Nova ministrica obrane i predsjednica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer je prije toga ročnike podsjetila na to da Bundeswehr njeguje tradiciju časnika koji su izgubili život u likvidacijama nakon neuspjelog atentata. ”Ovi vojnici bili su uzor jer su ustali protiv nepravde, barbarstva i prezira prema ljudima”, rekla je Kramp-Karrenbauer kojoj je to bio prvi javni nastup na dužnosti ministrice obrane. Elem, više su to nego poticajne poruke da svi mi, kako je to učinila nagrađena ekipa predvođena Danom Budisavljević, ”krenemo biti ponosni na prave stvari”, odnosno shvatimo kako se ”odlučnost i odgovornost pokazuju na velikim djelima, ali i u malim gestama” i da to vrijedi i za nas danas, dakle i za hrvatske katoličke (nad)biskupe. Gospoda iz episkopata u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini duguju to pokajanje. Ta njihova gromoglasna šutnja više nema nikakvo opravdanje. Papa Franjo je u više navrata javno molio za oprost: recimo u pismu Crkvi u Čileu zbog vlastitih pogrešnih zaključaka (branio je biskupa grada Osorno i kada je već bilo jasno da isti zataškava pedofilske skandale) ili, recimo, za mnogo teže stvari, za užasne grijehove Crkve prema domorodcima u vremenima kolonizacije američkih zemalja. Nedavno je, tijekom posjete Rumunjskoj, molio oprost romske zajednice zbog grijehove Crkve tijekom povijesti, osobito zbog češćih slučajeva nove diskriminacije. Kako pak zaboraviti možda najveću gestu u inače impresivnom pontifikatu sv. Ivana Pavla II. tijekom mise za čišćenja pamćenja 12. ožujka 2000. kada je, na simboličan način, sedam puta molio oprost za grijehe Crkve tijekom povijesti? ”Priznati devijacije u prošlosti služi nam kako bismo probudili savjest pred obavezama sadašnjosti, otvarajući svakome od nas ponaosob put obraćenja”, rekao je tada Papa tijekom homilije. Ta velika gesta Ivana Pavla II. bila je početak niza povijesnih kajanja koja su nastavljana i u pontifikatima Benedikta XVI. i Franje. No, ovdje ću navesti i par konkretnih primjera poziva na kajanje od strane Ivana Pavla II koji se tiču nas (a ima ih more). U Sarajevu, na stadionu Koševu, na misi održanoj 13. travnja 1997. (bio sam) rekao je i ovo: ”Draga braćo i sestre! Kada sam 1994. tako žarko želio doći k vama, u pameti mi je bila misao koja se očitovala izvanredno znakovitom u sudbonosnome trenutku europske povijesti: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Rečeno mi je tada da ono nije pravo vrijeme za to. Zar sada nije došlo vrijeme za to? Vraćam se danas k toj misli i k tim riječima. Želim ih ponoviti kako bi ušle u svijest onih koje je ujedinilo bolno iskustvo ovoga grada i ovoga kraja, svih naroda i zemalja razdiranih ratom: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Ako je Krist naš zagovornik kod Oca, onda ne možemo ne izgovoriti te riječi. I onda ne možemo ne krenuti tim teškim, ali nužnim putem oproštenja, koji vodi k duboku pomirenju”. Na misi (i na njoj sam bio) na kojoj je proglasio blaženim Ivana Merza, 22. lipnja 2003. u Banja luci, nadomak mjestu na kojem su ustaše izvršile svirepe zločine nad Srbima, priznajući odgovornost katolika kod ustaških zločina rekao je ovako: ”Iz ovoga grada, koji je tijekom povijesti obilježen tolikom patnjom i tolikom krvlju, molim Svemogućega Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode, pa i sa strane nekih sinova Katoličke Crkve. Neka On u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom. Jedino u ozračju istinske pomirbe spomen na tolike nevine žrtve i njihove patnje ne će biti uzaludan i poticat će nas graditi nove odnose bratstva i razumijevanja”. Podsjetimo još jednom da je delegacija hrvatskih biskupa, predvođena predsjednikom HBK Želimirom Puljićem, u Požegi 17 siječnja 2019., na susretu s vladikama koje imaju sjedišta na teritoriju RH u zajedničkom priopćenju izjavila i ovo: ”Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom (…) Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi’ (Rim 8,37) (…) Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan’ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka...”. Te riječi, i one kazane u Pismu HBK u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i one obećane na prošlom plenarnom zasjedanju HBK (kada su se bavili ”čišćenjem pamćenja”), hitan su poziv da oba episkopata objave dokument u kojem će se, u ime, Crkve, pokajati za strahote ustaša (članovi HBK se jako distanciraju od partizana, jer da su bili ”komunisti”, premda je i u partizanima bilo mnogo katolika, svećenika, redovnika i laika i drugih vjernika, ali bi se isto trebali ispričati i pokajati zbog grijehova katolika i na strani NOB-a). Jasno je – količina trostrukog genocida ustaša: protiv Židova, Srba i Roma je tolika da se episkopat ne smije nikako o tom pitanju izraziti u nekoj općenitom formi, nikako ne osuđujući ”grijehe totalitarizama”, već jako konkretno i precizno, kako pokazuju rimski biskupi ili japanski, već navedeno u ovoj kolumni. Crkva je ta koja mora učiniti prvi korak i ne čekati da je drugi potaknu na kajanje. Pojasnio je to dubrovački biskup na otvorenju Teološke ljetne škole. Citiram ga: ”Prema sv. Pavlu VI., Crkva ne treba čekati da je drugi pozovu, nego je, pokrenuta ljubavlju prema drugome, prva pozvana povesti dijalog, uvažavajući slobodu drugoga, bez obzira na njegove zasluge i bez obzira na to koliko će uspješan biti taj susret s drugim. Takav dijalog treba biti obilježen temeljnom Kristovom značajkom, a to je blagost (usp. Mt 11,29), što znači da crkveni dijalog sa suvremenim svijetom ne smije biti ohol, zajedljiv i uvredljiv. Ne smije biti zapovjednički i nije nametljiv. Oslanja se na nutarnji autoritet koji mu daje istina koju naviješta, ljubav koju razlijeva i primjer kojim je potvrđen. Takvu, blagom dijalogu svojstveno je da bude miroljubiv, izbjegava žestinu, strpljiv i velikodušan (usp. ES 83)”. Eto, to sam vam danas želio kazati. Čestitam Dani Budisavljević i cijelom njenom timu: dala je našoj omladini važan film koji obavezno svi moraju pogledati kako bismo se kao društvo učvrstili na putu pravde i mira. Predlažem i da članovi episkopata prije sastavljanja tog važnog dokumenta koje od njih očekujemo pogledaju ”Dnevnik Diane Budisavljević”. Vjerujem da neće ostati hladni kada osvijeste koliko je sućuti i ljubavi bilo potrebno da se spase toliki maleni, a oni su Kristu najdraži. Rekao nam je to.
  8. Horde pobesnele dece izašle su na ulice, otišle do minitarstva, gađale jajima i ministarstvo i policiju, pokšali da upadnu unutra, napravivši pravi mali rat na ulicama - rat dece protiv matorih pokvarenih zlikovaca Početak završnog ispita za skoro sedamdeset hiljada srpskih osmaka delovao je idilično. Test iz srpskog, tvrdila su deca, bio je „baš lak“, a Informer je u opširnoj reportaži primetio kako je jedini problem nastao kod pesme Boj na Kosovu izvesnog Ljubomira Simovića, jer klinci nisu razumeli pitanje koje se odnosilo na dijalog Lazara i Milice. Količina teksta posvećena ovoj marginaliji valjda treba da nas podseti kako je pitanje Kosova toliko komplikovano da se, eto, i budućnost nemačkih medicinskih centara, to jest srpski mali maturanti, o njega sapliću i na svom poslednjem koraku u osnovnoj školi. To bi bilo to kad je reč o idili, pošto je već sledećeg dana, kada je trebalo polagati matematiku, pukla bruka, jer se ispostavilo da je fejsbukom kružio test iz matiša, koji je prema strogim prosvetnim pravilima do početka ispita morao ostati tajna. Verovatno je namera nekog dobronamernog naprednjačkog prosvetara bila da sinu svog stranačkog kolege malo pomogne prilikom upisa u srednju, budući da je tokom cele osnovne bio jedva dobar, pa mu je doturio ispit iz matematike, ne bi li ovome malo skočili izgledi za upis u srednju medicinsku. I tako ko zna koliko njih, ko zna koliko puta, u proteklih ko zna koliko dana, a deca kao deca, nekima od njih je drugarstvo važnije od svega, pa su podelili ispit iz matiša na društvenim mrežama, naivno pretpostavivši kako će to proći neprimećeno u društvu u kom je predsednik ludak, lažov i prevarant, premijerka bahata uličarka i profesionalni uterivač Dina kartica roditeljima učenika, ministar policije vlasnik sumnjivog doktorata, ministar finansija vlasnik dokazano plagiranog doktorata, predsednik opštine Novi Beograd isto, o guvernerki narodne banke da ne govorimo, a naročito je ova akcija deci delovala nekažnjivo pokraj ministra prosvete, kvarcovanog nakurčenog privatnika, vlasnika srednje škole u koju idu izdanci onih sa vrha piramide, poput aktuelnog selektora fudbalske reprezentacije Srbije, Danila Vučića. Ministar šoferskog senzibiliteta, sklon bahatim javnim nastupima (kao kad se onomad opušteno popišao po profesorima i asistenatima koji su podržali građanske proteste), pre neki dan je demonstrativno napustio emisiju na N1 u kojoj su ga pitali šta će nam ostati od društva ako se ukida poslednje odeljenje društvenog smera u Prvoj beogradskoj. Preplanuo poput Tita na Brionima, odeven u laku belu košuljicu, bahati kočijaš skočio je sa stolice i neko vreme gunđajući mrdao buljom ispred kamere, u potrazi za izlazom iz studija, da bi napokon nestao iz programa, ostavivši gošći koja je bila direktno uključena iz Mostara otvoren prostor za rečenicu: „Svako od nas koji gostujemo u ovoj emisiji predstavlja svoju zemlju na pravi način“. Bilo je raznih ministara prosvete, koji su, svaki u nekom delu karijere, imali protiv sebe manji ili veći deo javnosti. Setite se Danila Ž Markovića, protesta maturanata 1994 zbog uvođenja maturskog ispita, onda Žarka Obradovića, koji je 2013. podneo ostavku na mesto ministra kad se desilo nešto slično ovome od juče, pa zatim one kako se zvaše iz DSS, koja je htela da ukine Darvinovu teoriju evolucije u školama, pa Gaše Kneževića, koji je iskorak u odnosu na Miloševićevo gotovo nepostojeće školstvo napravio tako što je u škole uveo veronauku. Svi redom, osim sa nerealnim zahtevima roditelja i učenika da u ovoj zemlji školstvo liči na nešto, borili su se i sa večito nezadovoljnim prosvetnim radnicima, ali niko kao kvarcovani Šarčević nije na sebe navukao ovoliki gnev za tako kratko vreme za samo jedan dan. Realno, mi nemamo pojma kakva su današnja deca. Šta su oni? Ovo neznanje je posledica sistemske nebrige društva za mlade, pa se oni stoga razvijaju anarhično, delom pod uticajem svojih roditelja, delom pod uticajem druge dece, a delom pod uticajem Jale Brata i Bube Korelija. Ono što može da se zaključi o mladima jeste da su studenti gola govna, od kojih se nikakva promena ne može očekivati. Da li se starosna granica onih koji su svesni svojih kapaciteta za promene snizila? Pre nekoliko nedelja, oko podneva, slušao sam jezive životinjske krike preživelih sa maturske večeri. Došli su kolima sa aftera na obližnji parking i jaukali uz džiberska autotjunovana sranja, razbijajuću flaše. Ali, već sledećeg dana za njih je počeo novi život. Neko na faks, neko u stranku, neko u kriminal, neko u prostituciju, neko preko. Dakle, svršeni srednjoškolci mu dođu isto što i studenti – društvenopolitičke propalice. Ako odemo ka malo mlađima, naletećemo na učenice i učenike Druge beogradske, koji su u jednom danu svojom odlučnošću i energijom posramili sve učesnike protesta „Jedan od pet miliona“, kada su stali u odbranu svog uhapšenog druga. Šaka srednjoškolki načela je tih dana sistem više nego svi mi koji smo šetali mesecima. Da li su srednjoškolci novi nosioci društvenih promena? Ili možda treba otići među još malo mlađe? Vest da su mali maturanti sa Karaburme, u znak slavlja zbog kraja škole, izmlatili školskog policajca, brzo je demantovana. Premlatili su ga navodno neki za nijansu stariji. Javnost nije ni stigla da poveruje u taj providni demanti, kada se desio test iz matematike. Odnosno nije se desio test, desili su se mali maturanti. Za samo nekoliko sati otkako je pukla bruka, horde pobesnele dece izašle su na ulice, otišle do minitarstva, gađale jajima i ministarstvo i policiju, pokšali da upadnu unutra, napravivši pravi mali rat na ulicama - rat dece (i pokojeg roditelja) protiv matorih pokvarenih zlikovaca, prema kojem štrajkovi ozloglašenih beogradskih taksista deluju kao gej parada, a o našim protestima bolje i da ne govorim. Deca traže da ne polažu maturu, deca traže ostavku Šarčevića i šta god sutra da bude, a najverovatnije će ipak biti novog maturskog, treba zapamtiti ovaj dan, kada su se deca, makar na kratko, naejebala majke pokvarenim drtinama, koji ih jebu otkako su se rodili. Šarčević ne mora ni da podnosi ostavku, njega su mali maturanti juče poništili i kao političara i kao ljudsko biće, a mi smo svojim očima videli kako je naprednjački sistem moguće razjebati u samo jednom danu. Potrebno je samo dovoljno besan, dovoljno mlad i da imaš dovoljno jaja.
  9. Na današnji dan prošlo je tačno 27 godina od kada je osnovana Vojska Republike Srpske, odlukom Narodne skupštine Srpske Republike Bosne i Hercegovine u Banjaluci. Vojska Republike srpske zvanično je postojala od 12. maja 1992. do 1. januara 2006, kada je rasformirana i integrisana u jedinstvene oružane snage BiH. Vojska Republike Srpske nastala je uporedo sa osnivanjem Republike Srpske i predstavljala je garant očuvanja Srpskog naroda u BiH, a ovo je priča o njenom nastanku. Foto: Danko Borojević Snažna homogenizacija nacionalnih snaga, koja je dovela i do stvaranja oružanih formacija koje su bile iznedrene iz pojedinih političkih partija nije mimoišla ni Bosnu i Hercegovinu. Sve je počelo od “ Patriotske lige” čija je prva brigada osnovana 1991. godine preko “Hrvatskih odbrambenih snaga”, Teritorijalne odbrane BiH koja je prerasla kasnije u Armiju BiH, do Hrvatskog veća odbrane koje je bilo ispostava Hrvatske vojske u delovima BiH pod kontrolom Hrvata. Srpske političke stranke i druge organizacije su tokom 1991. verovale u JNA i tek početkom 1992. godine političko vođstvo Srba u BiH formira Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu – kada i počinje oružani sukob, koji će trajati do kraja 1995. godine. Tokom prva četiri meseca događaji u BiH su se smenjivali veoma brzo. Muslimani (Bošnjaci) i Hrvati su izvršili opštu mobilizaciju pripadnika svojih nacija u BiH proglasom od 4. aprila 1992 kako bi spremno dočekali nezavisnost. Tadašnje rukovodstvo BiH nije sprečavalo formiranje raznih divljih paravojnih formacija. Srbi su zbog svega toga opravdano strahovali, ne samo za svoj biološki opstanak, nego i za svoju teritoriju što je dovelo do samoorganizovanja posle odluke vrha JNA o povlačenju iz BiH. Posle masakra pripadnika JNA na Skenderiji i Dobrovoljačkoj ulici tokom povlačenja iz Sarajeva ubrzana je odluka o povlačenju JNA iz BIH. U takvim uslovima dolazi do formiranja Vojske Republike Srpske. Pre početka ratnih dejstava na prostoru SFRJ, JNA je raspolagala sa tri korpusa na području BiH: 5. Korpus u Banjaluci, 17. Korpsu u Tuzli, koji je delom bio raspoređen i u Hrvatskoj, kao i delovi 2. Korpusa sa sedištem u Titogradu i neke jedinice Vojnopomorske oblasti. Osim toga na teritoriji BiH bio je veći broj remontnih zavoda i vojnih fabrika, kao i vojne škole JNA u Sarajevu i Banjaluci. Foto: Danko Borojević Posle početka sukoba na prostoru bivše SFRJ, JNA je iz Slovenije i Hrvatske povlačila delove svojih jedinica u BiH. “ 31. Korpus iz Maribora, najvećim delom se pridodao 17. Korpusu u Tuzli, a deo tehnike se povlači u Srbiju ili ostaje u Sloveniji. Ljubljanski 14. Korpus se najvećim delom pridodaje 2. Korpusu u Titogradu, a još veći priliv sredstava dolazi povlačenjem snaga iz Hrvatske, jer 13. Korpus sa sedištem u Rijeci predislocira se u istočnu Hercegovinu (gde se privremeno formira operativna grupa Trebinje-Bileća), 10. Korpus iz Zagreba se premešta u Bihać i delom u 17. Korpus, dok se 9. Korpus sa sedištem u Kninu povlači u zapadnu Bosnu. Stvaranjem VRS delovi tih korpusa preći će u njen sastav. Tako će 4. Korpus JNA biti preformiran u Sarajevsko-Romanijski korpus VRS, 5. Korpus JNA u 1. Krajiški korpus VRS, 13. Korpus JNA operativna grupa Trebinje – Bileća biti preformiran u Hercegovački korpus, dok će deo 17. Korpusa JNA biti preformiran u Istočno-bosanski korpus., pišu u svojoj knjizi Vojska Republike Srpske dvojica autora Danko Borojević i Dragi Ivić. Od napada počekom rata u BiH izuzeti su bili samo garnizoni koji su bili na srpskoj teritoriji. Ljudstvo i drugi resursi JNA kao i ranije u Sloveniji i Hrvatskoj našli su se u neprijateljskom okruženju, sa ciljem da se isprovocira njihovo borbeno delovanje i time opravda otcepljenje od SFRJ. Otvoreni sukobi koji su počeli u Sarajevu 2. maja proširili su se na čitavu BiH. Mesec dana pred formiranje VRS, dotadašnji štab TO BiH menja oznaku i objavljuje novu sa ljiljanima, razrešava dotašanjeg komandanta Srbina i postavlja Hasana Efendića. “ Narodna skupština Republike Srpske na zasedanju u Banjaluci 12. maja 1992. donosi odluku o formiranju VRS, kao sedme i poslednje oružane sile na prostoru prethodne SFRJ: Za komandnata Glavnog štaba imenovan je general-potpukovnik Ratko Mladić (kasnije general-pukovnik). VRS je formirana od delova ostataka JNA, postojećih jednica TO po opštinama i regionima sa većinskim srpskim stanovništvom i određenog broja stranačkih formacija koje su se dobrovoljno stavile po komandu depolitizovane VRS”, piše u knjizi o nastanku VRS.. “ Narodna skupština Republike Srpske na zasedanju u Banjaluci 12. maja 1992. donosi odluku o formiranju VRS, kao sedme i poslednje oružane sile na prostoru prethodne SFRJ: Za komandnata Glavnog štaba imenovan je general-potpukovnik Ratko Mladić (kasnije general-pukovnik). VRS je formirana od delova ostataka JNA, postojećih jednica TO po opštinama i regionima sa većinskim srpskim stanovništvom i određenog broja stranačkih formacija koje su se dobrovoljno stavile po komandu depolitizovane VRS”, piše u knjizi o nastanku VRS.. Interesantno je da dan uoči donošenja odluke o formiranju VRS, 11. maja formiran je uži deo Glavnog štaba buduće Vojske, sastava četiri generala, sedam pukovnika i jedan kapetan- sva aktivna vojna lica, već bivše JNA. Ta grupa starešina odredila je principe (doktrinu) na kojima će se zasnivati VRS. Foto: Danko Borojević Navedeno je 10 stavki od kojih su bile značajne: 1. Iskoristiti sve potencijale u ljudstvu i materijalno-tehničkim sredstvima, zaostale JNA i TO BiH na prostorima RS i učiniti ih okosnicom buduće Vojske, 2. Sve paravojne formacije, zatečene na teritoriji RS uključiti u organizacijske jedinice VRS, a one koje to odbiju razbiti i proterati.; 3. Postojeće krizne štabove po opštinama i regionima, isključiti iz sistema komandovanja jedinicama VRS; 4. Isključiti već zaživelu četničku strategiju ratovanja, ali i težnje pojedinih oficira ka partizanskom načinu ratovanja odnosno, ni četnici ni partizani, već borba za odbranu RS; 5. Ne izmišljati novu ratnu veštinu- taktiku, operatiku i strategiju, već potrebama VRS prilagoditi uputstva i borbena pravila bivše JNA, 6. Ratovati, isključvio u duhu međunarodnog ratnog prava i pozitivnih propisa Ujedinjenih Nacija, kojim se regulišu postupci zaraćenih strana, 7. U VRS imati strogu vojnu subordninaciju, a starešine na komandne i druge dužnosti postavljati sistemom “ odozgo”, a ne izborom “ odozdo”, 8. Vojska RS mora biti depolitizovana kao organizacija, a komandni kadar i pojedinačno- podoficiri, oficiri, generali i civilna lica na službi u VRS, ne mogu biti članovi ni jedne političke partije, 9. Moral u VRS graditi i razvijati na srpskoj prošlosti, tradiciji, patriotizmu, svesti za što se bore, veri, stručnosti komandnog kadra i boraca i osećanjima pravednosti i humanosti u odnosu prema ranjenima, poginulim i zarobljenim borcima i članovima njihovih porodica, 10. Snabdevanje VRS vršiti preko Vlade RS, osloncem na regione, opštine, radne organizacije i donatore, a osnova u snabdevanju oružjem, borbenom tehnikom i municijom je aktiviranje zatečenih kapaciteta vojne industrije”, piše u knjizi o nastanku VRS. Organizacijsko-formacijska struktura VRS odgovarala je savremenoj vojnoj organizaciji u svetu, prilagođena materijalnim mogućnostima Republike Srpske, ponašanju neprijatelja ( uzvraćati na izazove) i zahtevima teritorije. Zamišljena je bila kao čisto odbrambena vojska, namenjnea za odbranu već zaokruženih srpskih teritorija. Andrej MLAKAR
  10. Pomoz' Bog! Mom prijatelju je juče umrlo tek rođeno dijete. Tačnije, beba je umrla iznenada treći dan nakon rođenja. Kada je otac djeteta otišao kod sveštenika, on mu je rekao da ne može da služi molitvu na sahrani, jer je dijete živjelo manje od 8 dana. Beba je umrla iznenada, nije se ni slutilo da nešto nije u redu da bi se pozvao sveštenik da krsti dijete. Zanima me ako neko može da mi objasni kakvo je to pravilo od 8 dana i da li je moguće da crkva nema neku molitvu za takve slučajeve, da ispoštuje porodicu umrle novorođenčadi, a služi se na sahranama osoba koji su izvršili samoubistvo recimo. Zar je u interesu crkve da gubi vjernike tako, da ne smisli neko rješenje za ovakve situacije?
  11. Iako se vlasnici trude oko dresure i obuke, događa se da neki ljubimac ima prejaki karakter sa kojim čovek ne može da se izbori i tada mogu da budu opasni po okolinu Autor: Dragoljub Stevanović (Фото Пиксабеј) Da li postoje opasni i bezopasni psi pitanje je na koje nije uvek lako odgovoriti. Možda bi, kažu kinolozi, bilo bolje reći zahtevni i manje zahtevni. Jer, ako se i negde pogreši kod vaspitanja čivave, pudlice ili džek rasel terijera, čak i kada vas takav pas ugrize, posledice neće biti velike. Malo lajanja ili neprijatnog glockanja, ali slučaj neće dobiti drastične razmere. Međutim, kada je reč o takozvanim opasnim rasama, situacija nije naivna. Ako je vlasnik neodgovoran, pas ne nosi korpu, nije socijalizovan, a uz to nosi i epitet borbenog, može biti i smrtnih ishoda, kao nedavno u Pančevu, kada je staford terijer usmrtio majku vlasnika i teško povredio njenu rođaku. Maltretirani najopasniji To je ponovo pokrenulo brojna pitanje ko je kriv – vlasnik ili „loša genetika”, da li postoji „agresivna crta” kod pasa. Miloš Jević iz Kinološkog društva „Polet” objašnjava da ne možemo okriviti samo jednu rasu i svrstati je u opasne pse. Ima, kaže, divnih staforda koji su apsolutno socijalizovani i ne predstavljaju ama baš nikakvu opasnost. – Problem može da nastane kada su vlasnici pasa nemarni, a posledica su zapušteni psi koji, bez kontakta sa ljudima i psima, često maltretirani, uglavnom provode vreme na lancu i u kavezu. Takvi psi imaju mnogo veće preduslove da budu opasni po okolinu – kaže Jević. Zakon, inače, definiše šta je opasan pas i njihovi vlasnici moraju proći posebnu obuku i test socijalizacije. To prolaze i svi drugi psi koji su naneli teške telesne povrede ljudima ili psima. – Ponekad se događa da se vlasnici trude oko svojih ljubimaca, ali prosto neki pas ima prejaki karakter sa kojim ne mogu da se izbore i on postaje gazda u kući! Tada se uglavnom javljaju problemi: pas se suprotstavlja vlasniku, to je u početku režanje, a može doći i do ujeda – ističe naš sagovornik. Genetika, takođe, igra veliku ulogu. Pre nego što nabave četvoronožnog prijatelja, budući vlasnici bi trebalo da saznaju odakle on dolazi, ko su mu roditelji, treba naći odgovornog i proverenog odgajivača. – Tako će dobiti važne informacije o naslednim bolestima i karakteru psa. Takođe bi trebalo izabrati i rasu koja odgovara karakteru vlasnika – kaže naš sagovornik, koji ima dosta iskustva u obučavanju i dresuri pasa.
  12. Neki ljudi vas ne cijene, sve dok ne odete. Kada im više ne budete davali podršku, koju su prihvatali kao dužnost, kada im više ne budete pisali prijatne sms poruke, koje su ignorisali, kada ih više ne budete sretali raširenih ruku svaki put kada pokucaju na vaša vrata usred noći i kada više ne budete čekali njihov poziv. Neki ljudi ne shvataju koliko ste ih jako voljeli, sve dok ne mogu da nađu nekog drugog ko bi ih volio isto toliko jako. Kada ne mogu da nađu nekoga ko bi volio sve ono što su i kakvi su, ko bi ih gledao bukvalno kao da su jedini, ko bi im omogućio da se osjećaju kao kod kuće - bezbjedno i zaštićeno od haosa cijelog svijeta. Neki ljudi će pokušati da zadobiju vašu pažnju tek tada kada prestanete da im je ukazujete. Kada prestanete da lajkate sve njihove postove, zovete usred dana da kaže kako ih jako volite, kada prestanete da im kupujete sitnice, koje su spomenuli u slučajnom razgovoru, i kada prestanete da ostavljate sve i žurite da im pomognete, kada im je potrebno.
  13. “ИН МЕМОРИАМ: МИЛАН МИЋИЋ ТАЛИЈАН, БОГДАН ДЕКИЋ, ЧЕДОМИР ИЛИЈЕВСКИ, 21.12.2002.-21.12.2018. ДАНАС СЕ НАВРШАВА 16 ГОДИНА ОД ПОГИБИЈЕ МОЈИХ КОЛЕГА! ХЕЛИКОПТЕРСКИ УДЕС У ВРЧИНУ - Чедо! Куцни горивомере! Видиш да су се залепили на нулу! - прекиде интерфонску тишину пилот Милан Мићић Талијан. Летач-механичар Чедо Илијевски изврши наредбу. Куцну прстима по инструментима за показивање количине горива. Казаљке остадоше приковане на нулу. - Показују да нема горива! Немогуће! Опет лажу, мајку му! - рече Илијевски. - Сипао сам шест канти по двадесет и пет литара! А било је у резервоарима око четирсто литара! - настави летач-механичар. - У ваздуху смо укупно четердесет минута! - јави се копилот Богдан Декић. - Близу смо Бубањ Потока! По џи-пи-есу још тринесет кило-метара! - Значи, Деки, треба нам још 50 литара! Чедијев, ниси ваљда на кашичицу сипао! - нашали се Талијан окрећући се према летачу-механичару. Затим баци поглед кроз ветробран. Закаснили су, помисли у себи. Ухватио их је мрак. Било је то против свих правила. Није волео да крши правила летења. Хеликоптер Ми-2 није био опремљен за ноћно летење... Мисли навреше... У овом „најамничком послу“, често је морао гутати кнедле и прелазити преко неких поступака којима су други били склони. Нажалост ти “други“ су се питали. Били су власници хеликоптера. Њихово једино мерило био је новац. То је често било важније и од безбедности летења. Они о томе нису водили рачуна. Морао је слушати ироничне примедбе својих путника и послодаваца. Примедбе на рачун стручности и храбрости. Они су њему причали о стручности! А тек о храбрости! Јавише се слике из казамата у сплитској Лори. Четири месеца усташке тортуре. Надљудских напора да се преживи. Па опет није поклекао. Летови у ЈНА. Много критичних ситуација али срећом без последица. По ко зна који пут сети се 23. априла 1992.године. Хеликоптерска деблокада касарне у Чапљини. Осам „његових“ хеликоптера је спасило 170 војника. Он уместо у „осмици“, у усташком логору. И то баш тада. Жалио је годинама због тога. Судбина или шта ли је? Волео је да лети. Морао је због тога и да трпи. Пензија војног пилота није могла покрити трошкове пристојног живота у Београду. Трпео је за неку „цркавицу“ која је често била понижавајућа. Супруга Слађана није радила. Син Душан је био још школарац. Професија пилота била је у доброј мери деградирана. Главни допринос томе дао је велики одлив овог кадра из војске. Преверемене пензије Демократски изум за смањење војске ради додворавања Западу. Мала је била понуда летачког посла на овим просторима, а велика потражња. Многи, као и он, нису могли без летења. Адреналинска овисност била је велика. То су многи послодавци знали и бесрамно су то користили при плаћању. И вечерас су остали непланирано дуже у Свилајнцу. Опет туђом кривицом. Оријентацију су им олакшавале осветљене змијолике траке ауто-пута Београд-Ниш. По његовом прорачуну требало је само да „прескоче“ брдашце код Врчина и испред њих ће се указати ауто-пијаца Бубањ Поток. Ту им је одредиште. Из размишљања га тргну прасак елисе у ваздуху. Био му је познат тај звук. Мотори стадоше. Висиномери су показивали висину двеста метара. Хитро спусти ручицу „колектива“ надоле до упора и одвоји моторе од ротора. Одврну корекцију на „колективној палици“ и све то пропрати давањем леве ноге. Овим радњама и поступцима преведе хеликоптер у ауторотацију. Циљ му је био да управљајући брзином понирања контролише лет, тј. понирање. Радио је ово успешно више пута током обуке у летачкој каријери. Једино га је забрињавало што је мрак, и што немају видљив контакт са земљом. Хеликоптер је губио висину. Понирао је али под контролом. Надао се да неће закачити жице далековода или не дај боже неку шуму. Богдан укључи рефелектор. Сину светлост. Али ко за инат, били су баш изнад шуме. Понирали су право на њу. Дизањем „колективне палице“ и давањем ноге промени број обртаја ротора и нападни угао елисе. Овим маневром покуша „превући“ летилицу што даље изнад шуме. Крајичком ока угледа Чеду како напушта седиште. По удару хладног ваздуха осети отварање бочних врата. Чедо ће искочити, помисли. У том тренутку хеликоптер се затресе. Нагну се на Декићеву страну. И тада поче... Ударају гране. Ударају са свих страна. Надјачава их ломљавина стакла, метала и дрвета. И траје читаву вечност... И чу се један крик. А затим још један... ...И смртна тишина обузе све! Љутомир Рундић Ljutomir Rundić Romanijski Из књиге "ДОСАЊАНО НЕБО" други део” Zima počinje onoga dana kada piloti postanu “vlasništvom” nabeđenih gazda, a ne Države! Kada njihove nove Gazde, u svom osionom besu, zaslepljeni novcem i slavom, pilote počinju tretirati jednostavno kao šofere, kočijaše, a letenje, visokorizičnu veštinu-profesiju izmeste iz sfere Pravila i Propisa, i prepuste je slučajnosti. A slučajnost, k’o slučajnost, poigrava se malo dok jednoga dana ne pokaže svojom krvavom šapom da u LETENJU NEMA SLUČAJNOSTI!!! “Minić je pilotirao helikopterom 'gazela SA-341', vlasništvo 'Proizvodnje Mile Dragić'. Rano ujutro je poleteo iz Zrenjanina, a na Svetom Stefanu je primio tri putnika Van der Kruiza de Vazijera, Vitenberga i njihovog prevodioca Veru Cvijetić-Boazje. Po sletanju na Žabljak, Cvijetićeva je svoje mesto ustupila Kujundžiću da bi strancima pokazao okolinu jer su pokazali interesovanje za investiranje. Na oko dva i po kilometra od planinskog doma u Sušici, letilica se srušila u kanjon istoimene reke, dubok oko 800 metara. Uzrok pada letilice je to što je donjim skijama zakačila žice dalekovoda. Na mesto nesreće odmah su stigle spasilačke ekipe. Zbog nepristupačnosti terena, nisu mogle da helikopterom dođu do olupine letilice oko koje su bila tela pilota i putnika. Spasioci, da bi izvukli tela poginulih, spuštali su se pešice niz vrlet do olupine. Posle nekoliko sati spasioci su izvukli tela stradalih, koja su prebačena u Podgoricu, gde ih je identifikovala Vera Cvijetić-Boazje, koja je rodom iz Kotora a stalno nastanjena u Briselu.” (BLIC 28.09.2005.) Tako se, jednoga jutra, mamuran od slave i neznanja, kao Gazda probudio i Bratislav Gašić. I Država-gazda pretvorila se u Gazdu-državu! Slava svim žrtvama Zime.
  14. Superjunaci u posjeti Bosni i Hercegovini Kako to onda izgleda kada se sila superjunaka sretne sa tvrdoglavom bosanskom glavom Naš poznati strip crtač, Filip Andronik, već nekoliko mjeseci ilustruje svjetski poznate superjunake u posjeti našoj domovini. Superjunake bije glas/stereotip da su sjajni i moćni, a nas Bosance bije glas da smo gorštaci i malo prgav narod. Kako to onda izgleda kada se sila superjunaka sretne sa tvrdoglavom bosanskom glavom - eh, to možete vidjeti u izboru iz serije ilustracija koje vam predstavljamo. Ko je pak Filip Andronik? Filip Andronik je nagrađivani strip crtač iz Sarajeva, najpoznatiji po svom strip serijalu o "Amneziji, superjunaku s problemom sa pamćenjem". Njegove ilustracije i stripovi su objavljivani u domovini i inostranstvu, a on trenutno radi kao strip crtač za izdavačku kuću Delcourt iz Francuske. * http://www.prometej.ba/clanak/kultura/strip/filip-andronik-superjunaci-u-posjeti-bosni-i-hercegovini-3611
  15. Prošle subote na aerodromu koji nosi naziv jednog od rumunskih i svetskih pionira avijacije Aurela Vlajkua u Bukureštu održan je BIAS-2018, aeromiting kojim je ujedno obeležena i desetogodišnjicapostojanja ove manifestacije i 100 godina ‘’Velikog ujedinjenja’’ rumunske države 1918. godine. Najneobičnija i letelica koja se danas u svetu rekto viđa, pogotovu na ovakvim događajima, sovjetski helikopter Ka-26 koji se još uvek koristi za zaprašivanje useva / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Ovogodišnji BIAS je bio veoma posećen i može se reći uspešan iako su letački program kao i statička izložba bili dosta slabiji u poređenju sa onim što se moglo videti prošlog puta pa i nekih ranijih godina. Nedostatak MiG-a 21 na nebu iznad Banease Rumuni su donekle nadomestili češćim letovima njihovih F-16 / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Glavni razlog da BIAS-2018 bude slabiji svakako su dva udesa koje je početkom jula imalo rumunsko Ratno vazduhoplovstvo u kojima je poginuo jedan pilot. Bio je to MiG-21 koji na aeromitingu nije leteo ali su se i pored toga dva primerka mogla videti na zemlji dok su sutradan posetioci mogli videti i njihovo poletanje prilikom povratka u matičnu bazu. Na statici su bila izložena dva LanceR-a od kojih jedan dvosed / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Na MiG-u 21 rumunski piloti već 20 godina na domaćim i stranim aeromitinzima prikazuju svoje veštine na ovom tipu vazduhoplova koji se danas u Evropi retko viđa a mnogi na BIAS dolaze samo zbog njega (to je i ovoga puta bio glavni motiv da se Tango Six još jednom nađe na ovom događaju). Drugi tip aviona koji nije viđen jeste školsko-borbeni IAR-99čiji se jedan primerak takođe srušio ovoga meseca ali su srećom piloti uspeli da iskoče iz aviona. Njega ne samo da nije bilo na nebu nego ni na statici. Španski Hornet u popodnevnom nastupu kada su obično bolji uslovi za pravljenje dobrih fotografija / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Domaćin se ipak potrudio da dešavanja na aerodromu budu dinamična i da se, sem jednosatne pauze, ne prekida stalno privlačenje pažnje publike. BIAS je jedan od retkih ako ne i jedini veći međunarodni aeromiting koji ima istovetne programe pre i posle podne koji u zavisnosti od situacije mogu biti podložni manjim izmenama. Atraktivno ispaljivanje IC mamaca iz rumunske Pume / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Letački program bio je praćen odgovarajućom muzikom, uglavnom je to bila rok muzika koja, složiće se mnogi (a mnogi i dalje to ne razumeju), ide najbolje uz vojnu pa i civilnu avijaciju. Aeromiting je završen veličanstvenim vatrometom a nakon toga je održan i rok koncert rumunskog benda Zdob si Zdub. Šta smo sve videli na nebu iznad Banease Nedostatak MiG-ova 21 Rumuni su pokušali i donekle uspeli da nadomeste češćim letenjem njihovih F-16 i s obzirom da je ovaj avion nedavno uveden u upotrebu i da na njemu još uvek nije postignuta puna borbena sposobnost, njihova pojava je bila efektna i u pojedinim trenucima zanimljiva. Formacija rumunskih F-16AM doletelala je iz baze Borcea-Festesti gde su ovi avioni i stacionirani / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Iako nije bilo solo programa, rumunski F-16 su tokom dana leteli 4 puta, između ostalog u formacijama od 4 i dva aviona kao i u pratnji transportera C-130 ‘’Herkules’’, prikazana je i bliska manevarska vazdušna borba dva aviona koja nije ostavila baš ubedljiv utisak da se radi o ‘’dog fajtu’’. Letelice RV Rumunije F-16, C-130, C-27J i IAR-330 nisu poletale sa aerodroma Baneasa već su doletale iz svojih matičnih baza i u njih se vraćale nakon završetka letačkog programa. Najbolji letački program na borbenom avionu, Španac u Hornetu / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Solo nastupe na savremenim borbenim avionima imali su Španci na F/A-18, Česi i Mađari na Gripenu dok su Britanci na EF-2000 još gore razočarali nego u Varaždinu. Pilot Horneta je izveo možda i najbolji program koji je postao već uobičajen ali nikako dosadan. I ovoga puta prikazane su osobine koje krase ovaj tip aviona, horizontalan let na velikim napadnim uglovima, manevrisanje i odlično ponašanje kao i upravljivost aviona na malim brzinama i mnoge druge manevre koje malo koji drugi borbeni avion u svetu može izvesti. Sasvim solidan Gripen u rukama češkog pilota / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Čini se da je češki pilot na Gripenu ostavio bolji utisak od svog mađarskog kolege, u svom nastupu je bio agresivniji i agilniji, izveo je program na manjem prostoru a po oceni dobrog dela publike bio je podjednako pa čak i zanimljviji od španskog F/A-18. Čest i redovan gost evropskih aeromitinga, austrijski SAAB-105 / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Poslednjih godina redovni na velikom broju aeromitinga su Austrijanci sa školsko-borbenim avionom SAAB-105 čija je posada i ovaj put bila sasvim solidna. Britanci su se opet osramotili, iznad Banease je jednim EF-2000 izvršen prelet velikom brzinom i na velikoj visini, to gotovo da nije privuklo nikakvu pažnju jer su sve oči bile usmerene ka španskom Hornetu čiji se pilot na zemlji pripremao za poletanje. RAF-ov Tajfun je doleteo iz vazduhoplovne baze Mihail Kogalničeanu gde se od aprila nalaze četiri takva aviona koji pomažu Rumunima u kontroli vazdušnog prostora a pre neki dan su iznad Crnog mora izvršili presretanje ruskog Su-24. “Turske zvezde“ su dostojno predstavljale svoju zemlju / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Dve vojne akro-grupe imale su odlične programe u kojima su iskoristili maksimalne mogućnosti tipova vazduhoplova na kome nastupaju, ujedno i da prikažu umeće pilotiranja njihovih veoma iskusnih pilota. Od ‘’Turskih zvezda’’ smo videli ono što smo već navikli, dinamičan nastup, letenje u zbijenim formacijama, besprekorna sinhronizacija, atraktivni manevri i figure. I sve to i pored toga što lete na vremešnim američkim F-5A i B ‘’Freedom Fighter’’ koji međutim kao da su stvoreni za akro-grupe. Oldtajmeri TS-11 u poljskoj vojnoj akro-grupi “Crveno-bele iskre“ / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Obzirom na skromne mogućnosti školsko-borbenog aviona TS-11‘’Iskra’’ koji je već odavno oldtajmer, poljska akro-grupa ‘’Belo-crvene iskre’’ nije bila nezanimljiva. Manevar vredan divljenja izveo je njihov najiskusniji pilot koji je napravio čitav krug u horizontalnoj ravni a to ne bi bilo ništa impresivno da to nije urađeno pod negativnim opterećenjem. Najbrojnija letelica na nebu iznad Bukurešta bili su helikopteri Puma RV Rumunije različitih verzija / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Vazduhoplovne snage Rumunije pokazale su umeće i na drugim avionima i helikopterima sa kojima raspolažu. Već ustaljena praksa je bio dolet 9 transoportno-borbenih helikoptera IAR-330 Puma SOCAT koji su nakon dolaska iznad piste aerodroma dugo lebdeli ispred publike a zatim je iznad njih proletela formacija od 4 Pume od kojih je vodeći nosio rumunsku nacionalnu zastavu. U solo nastupu korišćena je medicinska varijanta Pume, a posada je prikazala zavidno umeće letenja. Rumunski Herkules u društvu F-16 koji je, zanimljivo imao izvučene stajne trapove / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Dosta skromnije učešće ali u skladu sa mogućnostima vazduhoplova, imali su piloti aviona IAK-52 (rumunski Jak-52) koji su leteli u formaciji od 4 aviona kao i sinhropar dva helikoptera IAR-316 (SA-316) ‘’Alouette III’’. Tri preleta imala je posada transportera C-130H od kojih jedan sa dva F-16 a drugi u društvu transportera C-27J ‘’Spartan’’. Malo razočarenje dogodilo se na kraju dana kada nije došlo do očekivanog preleta Spartana u noćnim uslovima uz obavezno ispajivanje mamaca, što je jedan od zaštitnih znakova BIAS-a. Akro-grupa “Iacarii Acrobati“ / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Da Rumunija ima sasvim solidno razvijenu i generalnu i civilnu avijaciju još jednom su prikazale mnogobrojne akro-grupe i letelice raznih vazduhoplovnih organizacija. Letela su tako tri aviona BN-2 rumunskog Nacionalnog instituta za vazduhoplovna ispitivanja INCAS koji su ustvari leteće laboratorije, potom akro-grupa “Iacarii Acrobati“ na tri aviona IAK-52, Civilna vazduhoplovna akademija (Scoala superioara de aviatie civila) sa avionima Cessna 172 i P2006T. Sinhro par “White wings“ / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Najviše zastupljen bio je ‘’Aeroklub Rumunije’’ sa svojom akro grupom ‘’Hawks of Romania’’ na avionima Extra 330, sinhro parom “White wings“ na jedrilicama IAR-35, avionima Zlin 142, Zlin 526, motornim jedrilicama IAR-425. Padobranac sa prilično velikom nacionalnom zastavom Rumunije / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Iz aviona An-2 je iskakala padobranska grupa ‘’Blue Wings’’. Takođe bili su prisutni i padobranci iz centra ‘’Skydiving Center’’. Boeing 737-700 kompanije TAROM u društvu aviona Extra 330 akro-grupe ‘’Hawks of Romania’’ / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Izvedeno je i letenje mešovitih formacije, kao na primer vojnog IAR-330 i civilnih Extra 300 zatim putničkog aviona Boeing 737-700 avio-kompanije TAROM u društvu akro-grupe ‘’Hawks of Romania’’. Nastup mešovite letačke grupe Air Bandits: Ljubitelji akrobacija uživali su u prisustvu, poslednjih godina stalnog gosta BIAS-a, litvanskog pilota Jurgisa Kairisa koji je osim solo-nastupa na avionu Su-31 imao i svoj uobičajen let sa akro-grupom “Iacarii Acrobati“ a spektakularna predstava priređena je kao i uvek na kraju dana, kada su oni zajedno u okviru mešovite formacije ‘’Air Bandits’’izveli letački program uz simulacije vatrenog dejstva na ciljeve na zemlji koje su bile propraćene upotrebom pirotehnike. Impresivan nastup neobične letelice, pilot Valer Novac u sovjetskom Ka-26 / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Jedan od najneobičnijih i veoma retko viđanih vazduhoplova danas u Evropi i u svetu je sovjetski laki višenamenski helikopter Ka-26 koji je, po mišljenju mnogih entuzijasta (pa i autora ove reportaže) ovoga puta bio najveća atrakcija BIAS-a. Pilot Valer Novac je helikopterom koji je bio opremljen sistemom za zaprašivanje useva izvodio sjajne manevre pokazavši koliko ova letelica ima odličnu pokretljivost. Formacija Flying Bulls-a sačinjena od po jednog B-25, F4U i dva Alfa Džeta / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Neizostavni su i ovoga puta bili i avioni i helikopteri Flying Bulls-a čiji je kao što znamo glavni sponzor i osnivač kompanija Red Bull. U solo nastupima i mešovitim formacijama leteli su američki bombarder iz Drugog svetskog rata B-25 “Mitchell“, lovac F4U “Corsair“, trenažni avion iz 50-tih godina T-28 ‘’Trojan’’, školsko-borbeni avioni Alpha Jet i helikopter BO-105. Pilot Flying Bulls-a je u helikopteru BO-105 izveo sve što ovaj helikopter može da uradi, a za ovu kategoriju letelica može zaista mnogo / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Od svih njih zanimljivo je bilo formacijsko letenje Korsera i dva Alfa Džeta koji su osim preleta izvodili i komplikovanije manevre. Pilot BO-105 je izvodeći manevre petlja i valjak iz raznih položaja letelice u prostoru još jednom pokazao da je to verovatno najpokretljiviji helikopter na svetu. …i na zemlji Izložba vojnih aviona i helikoptera na statici bila je veoma siromašna sa malim brojem letelica koje su uglavnom već viđane prethodnih godina. Ponovo je bio prisutan leteći radarski sistem E-3A ‘’Sentry’’ zajedničkih snaga NATO koji je bio jedini vojni avion u koji su posetioci mogli ući pa je od ranog jutra oko njega bio formiran veoma dugačak red onih koji su bili dovoljno strpljivi da zavire u ovaj interesantan avion. Američki F-15C / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Od modernih borbenih aviona bili su izloženi dvosedi grčki Mirage-2000-5 Mk II koga je uvek lepo videti zbog njegove savršene linije i šeme farbanja. SAD su bile prisutne sa dva lovca F-15C ‘’Eagle’’ iz sastava 131. ekspedicione lovačke eskadrile čijih se 12 aviona u okviru tzv. TSP – Theater Security Package trenutno nalaze u rumunskoj vazduhoplovnoj bazi Campia Turzi. Cilj ovog privremenog baziranja američkih aviona jeste obuka, pružanje podrške i učvršćivanje veza sa NATO saveznicima. Američki UH-60 “Black hawk sa zanimljivim motivom na nosu / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Pored F-15 bio je izložen i jedan američki višenamenski helikopter UH-60 ‘’Black Hawk’’. Na statici su bila izložena čak tri EF-200, jedan iz Italija i dva iz Nemačke / Foto: Živojin Banković, Tango Six Za razliku od letačkog programa u kome smo avion EF-2000 videli, kako smo već opisali, samo na kratko te je njegovo pojavljivanje bilo gotovo beznačajno, na zemlji su bila izložena čak tri aviona ovog tipa. Italijanisu poslali jedan dvosed pored koga su stajala dva nemačka jednoseda i to što je zanimljivo, bili su u varijanti Tranche 1. Austrijanci su osim u vazduhu SAAB-105 prikazali na zemlji i to primerak koji je na repu imao motiv koji je urađen radi izložbe ‘’Tiger meet’’ okupljanju. Od drugih stranih vazduhoplova mogli su se videti još samo dva transportna aviona C295M od kojih je jedan pripadao Španiji a drugi Češkoj. Avion zbog koga se dolazi na BIAS kao i na mnoge druge evropske aeromitinge, MiG-21 LanceR C. Ovoga puta samo na statici / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Postavka letelica Ratnog vazduhoplovstva Rumunije je takođe bile skromna sa samo četiri aviona i jednim helikopterom. I pored toga što smo pre aeromitinga imali informaciju da su zbog udesa MiG-ovi 21 i dalje prizemljeni, iz baze Campia Turzi su radi statičke izložbe doletela dva aviona, po jedan jednosed LanceR C i dvosed LanceR B. Rumunski F-16BM u veoma lepoj šemi farbanja / Foto: Živojin Banković, Tango Six Mnogi strani posetioci prvi put su na zemlji mogli videti rumunski F-16, bio je izložen dvosed F-16BM a veoma lepa maskirna šema farbanja rumunskih aviona nazvana ‘’Carpathian Ghost’’ pravo je osveženje u sivilu koje trenutno vlada što se tiče bojenja vojnih letelica u svetu. Društvo španskom i češkom C295M pravio je rumunski transporter C-27J‘’Spartan’’. Mi-24 iz filma Rambo 3? Ne, ovo je rumunska Puma SOCAT / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Drugi vojni helikopter na zemlji je, pored američkog UH-60 bio rumunski transportno-borbeni IAR-330 Puma SOCAT koji donekle podseća na specijalno dorađeni SA-330 koji je u kultnom akcionom filmu ‘’Rambo 3’’iz 80-tih godina ‘’glumio’’ sovjetski desantno-jurišni helikopter Mi-24. Kao i 2016. ponovo su bili izloženi raketni sistem MIM-23 ‘’Hawk’’ PVO Rumunije kao i njihov osmatrački radar AN/TPS-79(R) američke proizvodnje. Eksperimentalni avion Coanda 1910 konstruktora Henrija Koande iz 1910 godine / Foto: Uroš Mitrović, Tango Six Bogata vazduhoplovna istorija i tradicija Rumunije takođe nije zanemarena. Prikazane su tri replike aviona pionira svetske avijacije, avion Vlaicu II konstruktora Aurela Vlajkua, potom takođe njegov avion Vlaicu III i svakako najzanimljiviji eksperimentalni avion Coanda 1910 Henrija Koande koji je vrlo verovatno prvi mlazni avion na svetusa zanimljivim hibridnim pogonom koji je Koanda tada nazvao “turbo-propulzor“. Živojin Banković
  16. FOTO: YOUTUBE, SCREENSHOT / SCREENSHOT Devojčica Džulijet Vejts (2) rođena je sa ozbiljnim deformitetom leve noge, zbog kojeg nije mogla da se kreće. Zbog njenog zdravstvenog stanja stanja, morala je na amputaciju pre nego što je prohodala, ali to je nije zaustavilo.
  17. Dakle, kao što su neki danas primetili, oni koji su koristili teme "Pouke.org Gradient" i "Pouke.org Midnight" u jednom trenutku više nisu mogli da koriste sajt. Šta se desilo? Da vam objasnim. Neki forumaši su se žalili da kada kliknu na "Ignore" nekog forumaša, oni i dalje vide sadržaj od forumaša kojeg su ignorisali (iako nakon ingorisanja više ništa ne bi trebalo da vide od blokiranog forumaša, kao što je slučaj na facebook, twitter, itd.). I ja sam odlučio da probam to nekako da popravim. Vi koji se bar malo razumete u programiranje znate da se svaki sajt sastoji od računarskog koda koji je pisan u nekom jeziku. "Pouke.org" radi na "Invision Community" platformi (btw, veoma kompleksan kod) i sajt radi na PHP / MySQL serverskim jezicima. Da stvar bude smešnija, ja čak nisam ni dirao PHP kod, niti HTML. Već CSS. A kako sam uspeo da zabrljam CSS kod i da sve funkcionalnosti na sajtu postanu nedostupne? Problem je ležao u pogrešnom targetovanju CSS klasa u DOM pregledaču. Kada se neki korisnik na "Pouke.org" ignoriše, browser upiše HTML klasu u DOM pregledaču pod imenom "ipsHide". I šta sam ja tu uradio? Pa evo ovako nešto, ovaj kod sam upisao u CSS datoteku sajta: .ipsHide { display: none !important; } I šta sam ja ovime uradio? Rekao sam računaru da ukloni sve sa sajta što nosi klasu "ipsHide" i desilo se šta se desilo, sve na sajtu se zeznulo. Ja sam mislio da se ta klasa aktivira samo na ignorisane članove, međutim ta klasa je bila upisana i u ostale delove foruma, kao što su slanje privatnih poruka, notifikacije, odgovaranje na teme, taster "pošalji" i taj kod se izvršio na celom forumu umesto da se izvršio samo na ignorisane članove. A šta sam trebao uraditi? Pa trebao sam pametnije targetovati CSS klasu, na ovaj način: .cPost.ipsBox.ipsComment.ipsComment_parent.ipsClearfix.ipsClear.ipsColumns.ipsColumns_noSpacing.ipsColumns_collapsePhone.ipsHide { display: none !important; } E ovako bi već radilo kako treba, jer bi se onda kod izvršio i sadržaj bi se sakrio samo ukoliko se sve ove klase nalaze u DOM pregledaču. Ako samo jedna od ovih klasa fali, kod se neće izvršiti jer ne ispunjava uslov. Ovo će najbolje razumeti oni koji znaju programiranje, dok oni koji nikada nisu radili programiranje, ovo će im biti totalno nejasno, ali neka znaju samo da zbog moje greške sajt se na par minuta "raspao". Naravno, ovo nije efikasan način (ovo se radi preko JavaScript-a ili PHP-a, a ne preko CSS-a), no ja sam mislio da ću moći i samo sa CSS kodom da popravim tu opciju za ignorisanje članova. Eto, ko radi taj i greši.
  18. Iza rešetaka, foto Igor Čoko Kad mi je Igor Čoko, dokumentarni fotograf i antroplog po vokaciji i drug po realizaciji poslao link na upravo objavljen novi spot pjesme ‘Ako te ikada‘ srpskog garage-postpunk-noise-rock tria Repetitor (kojeg će ljubitelji podrumskog mlaćenja bubnjeva i moćnog basa začinjenog jasno izgovaranim vokalom moći slušati na trinaestom Pozitivcu), i kada sam vidio naslovnu fotografiju zatvorenika iz Okružnog zatvora u Beogradu u ekstazi — pitao sam se što li je ovaj kreativac iz beogradske udruge Grain opet zakuhao. Odlušao sam i pogledao spot čiji su me žestoki ritmovi u trenu odveli u mladost gdje smo po vlažnim podrumima i napuštenim zgradama nekadašnjih proizvodnih kombinata, ne znajući tko je od nas muško a tko žensko, bacakali čupe i ispijali jeftina i odvratna piva i nekako bili sretniji. Nakon što sam kratko istražio pozadinu iza ovog spota, malo sam se prepao shvativši što se sve moralo dogoditi da bi spot nastao, a kad sam shvatio da je to samo mali dio još veće priče, uzeo sam tipkovnicu u ruke i zamolio Igora za intervju. Bio je to jedini način da shvatim o čemu se ovdje radi i zašto sve ovo. Pa imenjače Igore, što je ovo bilo? Centralni zatvor, punk bend, udruga Grain, antropologija, film, izložba, dokumentarac? Tko tu radi što i zašto radi to što radi? — U biti, sve je počelo negdje krajem 2014. godine kada je Marina Kovačević, predsjednica udruge Centar za rehabilitaciju imaginacijom iz Beograda stigla u beogradski Okružni zatvor, popularni “Ce Ze” sa namjerom rađenja kazališne predstave sa osuđenicima sa zatvorenog odjela te ustanove. Htjela im je u svijest usaditi Dostojevskog i “Zapise iz podzemlja”. Služba za tretman OZ Beograd izabrala je šestoricu momaka koji će nositi predstavu, među njima Đorđe Vasiljević, tada najinteligentniji robijaš sa IQ 151 i Uroš Milovanović, mladić koji je ranije glumio u filmovima Emira Kusturice i koji je davne 2007. godine otvorio Kanski filmski festival, pobravši desetominutni aplauz. Marina je sjajno iskoristila bend Goribor, a ja sam ubacio Igora Đekea iz Vinkovaca na usnjaku, kao prateći soundtrack i priča se ozbiljno zavaljala kako zatvorom, tako i narednih godinu dana turnejom po drugim zatvorima po Srbiji, a kao veliko finale uslijedila je predstava za javnost u beogradskom Domu omladine pred oko 500 posjetitelja. Čitav taj proces sam pomno i dokumentaristički pratio kroz tražilo aparata i tako je paralelno nastajala i knjiga fotografija „Iza rešetaka“ koja je po prvi put transparentno prikazala život osuđenika u zatvorenom odjelu zatvora u srcu Beograda. Knjiga je izašla krajem 2016., a u međuvremenu smo od snimljenog materijala skockali i dokumentarni film „Zapisi iz ćelije br. 12“. Marina je taj film premijerno prikazala u New Yorku na manifestaciji „Performing the world“. Nakon toga, prikazala je film američkim osuđenicima u kultnom zatvoru San Quentin, gdje se film i sada prikazuje američkim osuđenicima kao školski primjer uspješne rehabilitacije umjetnošću sprovedene u zatvoru u Srbiji. Iza rešetaka, foto Igor Čoko Ako se dobro sjećam, nešto od ovoga bilo je prikazano i hrvatskoj publici? — U četvrtom mjesecu ove godine imali smo zajedničku projekciju filma i izložbu fotografija u pulskom Rojcu, a interesantno je da su fotografije iz knjige “Iza rešetaka” imale svoju svjetsku premijeru na zajedničkoj međunarodnoj izložbi u Pogonu Jedinstvo u Zagrebu, prije točno godinu dana. Od tada, fotografije su obrnule dobar krug po svijetu, pobrale nekoliko nagrada i što je najbitnije, zajedno s filmom razbile predrasude i stereotipe o osuđenicima kao nužno lošim momcima. U međuvremenu smo se igrali sa osuđenicima Alana Forda, striktno se držeći Brixijevog prijevoda što je bilo sjajno iskustvo, radili još neke predstave , da bi se 30. lipnja bez medijske pompe i informacija za vanjski svijet dogodio prvi pravi sirovi i snažni rokenrol koncert u nekom srpskom zatvoru, tj. Ce Zeu. Zašto baš Repetitor? — Repetitor kao bend mi je bio najbolje riješenje, znajući i prateći njihov rad. Znao sam da će biti to — to. I nije mi žao utrošenih godinu dana koliko sam stvarao i pripremao složenu logistiku za realizaciju svirke na zatvorskom šetalištu. Ispred udruge Grain, zajedno sa momcima iz beogradskog foto kolektiva Invert, htjeli smo pomjeriti granice istražujući kako to agresivna glazbena energija utječe na agresivnu energiju onih koji služe kaznu, a koji nisu rokenrol publika. Izuzev jedan posto onih koji zalutaju u zatvor sa jasnim predznanjem i osjećajem za rnr. I dogodio se savršen krešendo, ludilo od svirke koja će se uskoro pretočiti u dokumentarni film, a kojem prethodi ovaj video uradak za pjesmu “Ako te ikada“. Kad u uvodu zatvorenik stoji u ćeliji i priča o rocku iz perspektive čovjeka iz zatvora, u jednom trenutku kaže — ljubav je adrenalin. Interesira me, obzirom da su i pjesma i spot adrenalinska bomba, koliko je ta izjava uvjetovana svim ovim događajima, a koliko ona doista proizlazi iz zatvorenikovog iskustva? — Tu imamo susret sa osuđenikom koji živi rokenrol, koji guli robiju zbog droge, koji je propustio boga i oca svirki zbog svojih grijehova, čovjeka koji potajno sluša beogradski Radio 202 kao jedini dostupni izvor, kao netko tko u nogama ima stotine i stotine svirki i šutki. E, sad se eto njemu ukazala prilika da iživi svoje frustove i adrenalin kroz ono što najviše voli. Kroz svirku. On vozi kroz spot i film kako pričom, tako i energijom koju je dao na koncertu. Pazi, zatvorski režim je jako strog, ne dozvoljava fizičku interakciju osuđenih i ljudi sa slobode, izuzev zatvorskih službenika, ali smo na ovoj svirci uspjeli prevazići i tu granicu. Osuđenici su prije početka iz “sigurnosnih” razloga bili udaljeni tridesetak metara od benda, pa smo krenuli mic po mic da urgiramo na približavanje i kako je svirka odmicala, bend i osuđenici su se bukvalno stopili jedni s drugima. Nitko nije nastradao, nitko nije napravio ništa što ne treba, dogodio se na kraju jedan kolektivni euforični hajp. Buka je pobijedila JA, sve je to bila jedna adrenalinska ljubav, kako publike, tako i benda. Iza rešetaka, foto Igor Čoko Bio si puno s tom istetoviranom ekipom, naslušao se brdo priča, vjerujem zanimljivo iskustvo, pogotovo tebi koji se baviš proučavanjem kulturne i biološke različitosti kod ljudi. Reci mi dakle, što će nama ljudima zatvori? Poštuje li uopće više itko neka pozitivna a nepisana univerzalna (svemirska, božja, svejedno) pravila? Ne bi li svi na neki način trebali završiti iza rešetaka? — Pazi jednu stvar, u zatvoru de facto nije nitko bez razloga, a toga su svjesni i sami osuđenici. Ali tim pitanjima otkud oni tamo i zbog čega i na koliko, odgovore i pitanja daju i postavljaju službe koje se bave prirodom njihovog krimena. OK, državni organ je tog nekoga osudio na toliko i toliko robije zbog toga i toga i to se mora sprovesti. Zatvor je užasno neprijatno i rigidno mjesto sa jako lošom energijom i da se razumijemo, nisu svi cvijeće i postoje oni koji debelo zaslužuju biti tu gdje jesu. Ali je isto tako jako velik broj onih koji nikada nisu imali mogućnost drugog izbora, a imaju što reći. Zato je svrha svih ovih napora bila pokušati ih osloboditi kroz umjetničke, kreativne poticaje, omogućiti dašak slobode u zatvoru. I vjeruj mi, jako se isplatilo jer smo probudili jako dobru kreativnu energiju i potencijale. Činjenicom da si osuđeniku prišao kao čovjeku, bez predrasuda za njega samoga je velika stvar. Mogao bih sad dvije knjige o tome, ali svaki trenutak uložen u priče kolje je sprovela Marina ili Grain su se isplatile. A zatvor nisu samo rešetke i fizičke barijere. U biti, svi smo mi negdje u kolektivnom zatvoru, zarobljeni u sterteotipima i predrasudama. Pa hajdemo pobjeći iz tih okvira, može biti super taj eskapizam. Kad smo se dopisivali, rekao sam ti da mi je tekst ove pjesme nasilnički. Stihovi, ‘ako te ikada vidim sa nekim ko ni malo ne liči na mene, odmah ću na njega da krenem, onda na tebe, onda na sebe’ su mi sirovi, izazivaju mi emociju kakvu nekom u flašu rakije zakucanom jadniku u krčmi izaziva najgori turbofolk. Na to si mi bio odgovorio kako se zapravo u suštini radi o dirljivoj ljubavnoj priči. O čemu je onda tu riječ? — To je već priča koja se tiče autora pjesme Borisa Vlastelice i on ima razloge zašto je ta pjesma toliko nabrijana. Spakirana u zatvor, ona svojom energijom poništava to “nasilje”. Nekoliko kratkih rečenica, sirova energija i eto — netko voli i osjeća na taj način. Ok, kad smo kod tolike adrenalinske dirljive ljubavi, kako je završio onaj lik iz zatvora koji je onako izbezumljeno kroz prozor na osebujan način iskazivao ljubav curi iz benda? — Pazi, impresija je tu jaka. Dva krhka nježna ženska bića s brutalno jakom energijom. Pa i oni što vježbaju sto sati na dan i bildaju svoju muskulaturu malo su ustuknuli pod nabojem jednosatnog nemilosrdnog zbijanja bubnja i basa na način na koji to Repetitor radi. To je kod osuđenika izazvalo izuzetno poštovanje prema damama, štoviše, dodatno priznanje u smislu svaka vam čast, ja utege ne mogu da nosim sat vremena, a kamoli da tako zbijam bubanj ili bas. Vidjet ćete njihove puno veće impresije u filmu koji slijedi. Iza rešetaka, foto Igor Čoko http://www.dopmagazin.com/dop/2017/11/27/sto-se-dogodi-kada-postpunk-bend-odrzi-koncert-u-okruznom-zatvoru-u-centru-beograda/ Vise fotografija Iza resetaka ovde: http://igorcoko.net/living-behind-bars/
  19. Pokazao je kakav je i prema ljudima, životinjama, neprijateljima, sada je pokazao, na malo grublji način, da je on taj koji treba da ljubi ruku sveštenom licu, a ne ovaj njemu! Putin je verovatno, iznervirano što je sveštenik krenuo da se pozdravi tako što je krenuo da ga poljubi u ruku, verovatno je ruski predsednik osetio, da je to njegov zadatak i pošto je preduhitren, morao je da odreguje ovako :)… https://beograd365.com/svestenik-je-krenuo-da-poljubi-putina-u-ruku-kada-budete-videli-kako-je-odreagovao-shvatice-zasto-je-javnost-sokirana-ovim-potezom-video/
  20. NAŠEG SVEMOGUĆEG BOGA -- SVI SLUŠAJU Jedna sirota i jadna žena s malom porodicom , koja je u krajnjoj bedi jedva preživljavala , pozvala je lokannu radio stanicu , tražeći pomoć od Boga . Jedan zao čovek i nevernik ( bezbožnik ) , koji je također slušao ovaj radio program , odlučio je da se ismeva na racun ove žene i BOGA . Dobio je njenu adresu . Pozvao svoju sekretaricu i naredio joj da kupi veliku količinu prehrambenih proizvoda i odnese to kod te žene sto je trazila pomoc od Boga . Međutim, on je poslao sa sledećom porukom : " Kada te žena pita tko je poslao hranu, reci joj da je POSLANA OD SOTONE '' Kada je sekretarica stigla kod te sirotice kući , žena je bila veoma sretna i zahvalna na pomoći I primljenoj hrani . Počela je unositi hranu u svojoj maloj kući . Sekretarica onog bezbožnika sto je poslao pomoc je upita : '' Zar ne želite znati ko Vam je poslao hranu ? '' Žena je odgovorila: '' NEEE , JA -- UOPŠTE NE BRINEM ,-- JER KAD BOG NAREĐUJE , ČAK I ĐAVO MORA DA SLUŠA
  21. Citirao sam jednog velikog coveka zato sto je izgovorio nesto sto mi se cini da je velika istina. Moje je pitanje: sta mislite da li je moguce da politicar ne laze i da bude istinoljubiv? Obrazlozite?
  22. BRAZILAC KOJI ŽIVI U BEOGRADU "Svake godine sam ponovo dete kada padne prvi sneg" - Od uzbuđenja nisam mogao da zaspim jer sam znao da će tokom noći pasti sneg. Probudio sam se u tri ujutru i video da stvarno pada. Otvorio sam prozor i bilo je čarobno, pipao sam pahulje, lizao sneg i prosto nisam mogao da verujem - priča Tiago Fehejra, Brazilac koji već četvrtu godinu živi u Beogradu i svake zime iznova raduje snegu. Tiago je prvi sneg video u Americi pre osam godina. Toliko ga je zanimao taj fenomen da je "natempirao" da ode u Njujork baš tog dana kada će ga zavejati pahulje. - Brzo sam se presvukao i izleteo napolje. Sneg je padao na mene, pravio sam Sneška. Čak sam i za sutradan odložio sve planove i igrao se sam u snegu ceo dan u Central parku – priseća se Tiago. Ipak, u Njujorku se zadržao samo nekoliko dana, a prvu pravu zimu doživeo je tri godine kasnije u Srbiji. Ostao je u zemlji mesec dana i posetio Zlatibor, a kad je prelomio da se preseli u Beograd nema planine na kojoj nije ostavio tragove svojih skija. Neke od njih su Zlatar, Goč, Kamena gora, a na Kopaoniku je naučio da skija. - Za samo jedna dan sam naučio da skijam zao što sam na stazi bio tokom celog radnog vremena ski staze, od 9 do 16 sati, pauzu nisam napravio. Prijatelj i ja nismo jeli ni pili, samo smo skijali ceo dan. Toliko je bilo lepo i toliko sam puta pao da uopšte nije bilo važno – priča Tiago. Tiago je i Novu godinu i Božić proslavio na planinama jer kako kaže, tamo je prava zimska čarolija i idila. - Novu godinu sam dočekao na Tari iako je bilo minus 17 napravili smo roštilj i slavlje na otvorenom i bilo je mnogo lepo. Katolički Božić proveo sam u porodičnom duhu sa Brazilcima koji takođe žive ovde, jer smo svi ipak daleko od svojih porodica. Na Badnji dan sam i palio badnjak i lomio česnicu i sviđa mi se što ovde mogu da proslavim i dve Nove godine i dva Božića – priča ovaj zaljubljenik u Srbiju. Međutim, ovaj pravoslavni Božić ostao mu je u posebnom pamćenju. - Odveo sam grupu Brazilaca na skijanje na Divčibare. Oni dolaze sa juga Brazila koji je najhladniji deo zemlje sa nekih plus 5 stepeni zimi. Pošto su mislili da su naviknuti na veliku hladnoću, poslao sam im vremensku prognozu jer je ovde bilo minus 14 tada. Neki od njih uopšte nisu videli sneg i rekao sam im kad smo krenuli na planinu da obuku sve što imaju. Oni su bili u tankim jaknama i košarkaškim patikama i gurali su se u maloj prodavnici za iznajmljivanje skija, jer nisu mogli da čekaju red napolju od hladnoće. Nije dolazilo u obzir da idemo na vrh staze, skijali su se u dnu nekih 15 minuta. Rekli su da je sneg prelep, ali da je mnogo hladno – priča Tiago kroz smeh. Prvi sneg koji je pre nekoliko dana zabeleo Beograd, Brazilci su tradicionalno dočekali na njihovom omiljenom mestu u gradu – Kalemegdanu. - Grudvali smo se, pravili Sneška, i koliko god godina da smo tu nikada nam nije dosadno jer smo svi odrasli tamo gde nema ovoga i onda smo svi ponovo deca kad padne sneg i tako se okupimo i igramo nekoliko sati kao da smo mali. Neverovatan osećaj - osećaj da smo daleko od kuće, a opet da je lepo i tu gde smo – priča Tiago. Sestra oduševljena snegom i ledom Tiago je promocijom planina i snega i kako kaže svakom Brazilcu je san da vid sneg, a pre dve godine u posetu mu je došla i sestra koja je prvi sneg doživela upravo u Beogradu. - Na ulicama je tada bilo samo malo leda i ona već nije mogla da veruje. Rekla je da je to snežni raj, klizala se i dirala led. Odveo sam je na Zlatar i bilo je čarobno, igrali smo se kao deca, pravili anđele u snegu i po ceo dan bili napolju. U jednom trenutku rekla samo je rekla "Tiago ja te potpuno razumem zašto si ostao u Srbiji i svaka ti čast, ovo je divna zemlja sa divnim ljudima i teško je opisati sa kojom srdašnošću nas tretiraju, goste i pričaju sa nama" – priča Tiago, ne krijući da i sestra razmišlja o selidbi u Beograd. Tiagovi roditelji su u početku bili skeptični zbog njegove odluke da se preseli u Srbiju jer oni nikada nisu videli sneg ali, kako kaže, i njima je uspeo da probudi tu želju i uskoro ih očekuje u prestonici. Gradski, planinski, mokri, suvi... - Sneg je nešto nama napoznato kad dolazimo iz zemlje gde on ne pada, ali sam sa godinama video da ih ovde ima različitih vrsta. Postoji suv sneg koji je skroz mekan, mokar sneg koji je odličan za grudve i Sneška, imaš planinski sneg koji bi samo da pojedeš koliko je čist, a sa druge strane ima i taj gradski sneg koji je užasan, siv i prljav – priča Tijago kroz smeh. U Beogradu debeli minus, u Riju pakao! Kako kaže Tiago u Rio de Žaneiru je pre nekoliko dana bio najtopliji dan u godini sa izmerenih 45 stepeni, a u blizini grada subjektivni osećaj je bio čak plus 63 stepena! - Ljudi se u Brazilu kuvaju i osvežavajuće im je kada pogledaju moje snimke snega i zime. Ja sam izgleda neobičan Brazilac, meni više smeta velika vrućina nego hladnoća, tajna je samo da se dobro obučemo – priča Tiago. Kako dodaje, upravo to što voli u Srbiji jeste što može da uživa u čarima svih godišnjih doba. Parkovi i šume omiljena mesta u Beogradu - Beograd je veliki grad ali u isto vreme ima dosta parkova i šuma i to je nešto što dosta Beograđana ignoriše. Živeo sam na Miljakovcu, a sada živim na Voždovcu i gde god da sam imam gde da prošetam i da se osetim kao da sam na planini. Košutnjak, Banjička šuma, Miljakovačka šuma, Kalemegdan, ili čak Tašmajdanski park ili kej mesta su na kojima se osećam i kao u drugom svetu - kaže Tiago. Ovog mladog Brazilca u Beogradu je najviše privuklo zelenilo i parkovi. Rio u srcu - Ljudi bi pomislili da ja ne volim plaže i sunce, ja volim sve. Ja ću i na plaži maksimalno uživati kao i na planini pod snegom. Volim svoju zemlju i po meni je Rio najlepši grad na svetu. Takav spoj grada, plaža i prirode ne postoji nigde i nisam ja otišao iz Brazila zato što ja mrzim svoju zemlju ili zato što mislim da više para mogu da zarađujem negde drugde nego sam prosto osetio tu ogromnu ljubav prema Srbiji – priča Tiago. Tiago se u Srbiju preselio zbog devojke u koju je bio zaljubljen, ali iako ta veza nije uspela, on se zaljubio u Srbiju i ostao, a kasnije i u drugu devojku. Izvor
  23. Policijski auto na čelu kolone blješti sa uključenim svim rotacijama, iza njega džip sa velikim zvučnicima sa kojih odjekuju srpske božične pesme. Potom kolona automobila. Bruje sirene, svetle baklje. Sa prozora, iz dvorišta, Amerikanci koji su proslavili Božić pre dve nedelje, pozdravljaju svoje komšije Srbe. Od sirena jedva se probija uzvikivanje: “Meri krismas“, „Srećan Božić“! Foto: RAS SrbijaOvako je počelo: Crkvenjak Majk sprema se za božićnu gozbu u Midlandu Na Badnji dan i Božić zatekli smo se sa Srbima u Midlandu. Varošici u Pensilvaniji na 40 kilometara od Pitsburga. Danas ovde živi oko 150 porodica, i iako ima mešovitih brakova deklarišu se po veri – pravoslavlju. Žene poreklom Srpkinje u šali kažu da ih muževi slušaju pa se većina pokrstila i danas su Irci, Nemci, Italijani u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ako neko iz Amerike očekuje slavljenje Badnjeg dana i Božića kao usputnu stavku, davno zaboravljenu tradiciju predaka, prevario se. Kao malo gde, poreklom Srbi u Midlandu, danas sa imenima po kojima se nikada ne bi pretpostavilo da su iz Šumadije ili Like, žive tradiciju i običaje države u kojoj nikada nisu bili. Vole tu na mapi daleku Srbiju iako je ne znaju, iako nikada nisu bili, iako tamo nikoga nemaju. Foto: RAS Srbija - Izvinite, kuda treba da vozim, prvi put sam u koloni. Znam da obilazimo ulice, ali koje? Inače, danas mi je rođendan – kaže mladi policajac Kajl, šef stanice.
×
×
  • Креирај ново...