Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'istoriju'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Novogradnja u donjem Kalemegdanu je najveća povreda kulturne baštine u novijoj istoriji Beograda. Ona niče na granici Donjeg grada Beogradske tvrđave i u potpunosti se nalazi u zaštićenom području i samo 20 metara od nadzemnih, vidljivih delova artiljerijskog utvrđenja iz 18. veka. A šta je ispod zgrada, nikada nećemo znati jer su podzemne garaže trajno obrisale materijalno svedočanstvo grada starog dva milenijuma, tvrdi za Novu ekonomiju arhitekta Marko Radosavljević. Marko je u online zajednici poznatiji kao osnivač Fejsbuk strane Beograd vekovni grad. Ovaj arhitekta je 2000-tih napravio 3d animaciju o Kalemegdanu i Beogradu iz 15.veka. Ni sanjao nije da dve decenije kasnije novim filmom mora da ukazuje domaćoj i stranoj javnosti kako građevinski radovi uz bedeme Kalemegdana nanose nepovratnu štetu svetskoj kulturnoj baštini, piše Nova ekonomija. Šta se to dogodilo u državnim institucijama da ste kao student arhitekture, pre 20 godina, imali privilegiju da dobijate poziv Turističke organizacija Beograda da sarađujete u izradi filma o Beogradu kao prestonici u 15.veku, a danas ste, nažalost, na društvenim mrežama urbanistički uzbunjivač i digitalni hroničar uništavanja vekovne istorije Kalemegdana? Početak dvehiljaditih pamtimo po demokratskim promenama koje su bile kratkog veka. Taj period, iz današnje perspektive, podseća na malu renesansu koja je obuhvatala buđenje i promovisanje pravih vrednosti u društvu, prvi put posle duže vremena. Turistička organizacija Beograda je imala inicijativu da “oživi” Beograd kada je prvi put postao prestonica Srbije, šest vekova ranije. Do tada sam se već nekoliko godina pasionirano bavio Beogradskom tvrđavom, što je bio preduslov da bi nekome ponudili tako obiman zadatak, za čiju izradu su bile potrebne naredne dve godine. Iskoristio sam priliku da tražim za stručnog savetnika dr Marka Popovića (arheolog, stručnjak za srednji vek, preminuo 2020., prim. novinara), koji me je ranije privukao svojim monografijama o Beogradskoj tvrđavi. Skoro 20 godina kasnije sam morao, iz moralnih razloga da intervenišem, kako devastacija Beogradske tvrđave ne bi ostala nezapažena. Moja naklonost Beogradskoj tvrđavi je bila dodatni motiv, ali su po svemu objektivni razlozi zašto taj prostor mora da se štiti i zašto je u interesu, ne samo naše, nego i svetske kulturne baštine da se sačuva njegova vrednost i autentičnost. Kažete da su izgradnjom novogradnje u donjem Kalemegdanu prekršeni brojni zakoni. Na osnovu kojeg planskog dokumenta je dozvoljena gradnja i ko je zakazao u lancu nadzora dozvolivši da se zida na ostacima Beograda? Da je ispoštovan Zakon o kulturnim dobrima, danas ne bismo imali o čemu da razgovaramo. Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda donosi rešenje 1965. god, da se Beogradska tvrđava sa svojom neposrednom blizinom proglašava za nepokretno kulturno dobro od izuzetnog značaja. Ne postoji veći stepen zaštite koji država može da dodeli spomeniku kulture. To je potvrđeno odlukom o kategorizaciji u Službenom glasniku 1979.godine. Jasno je da postoje granice koje obezbeđuju očuvanje urbanističke vrednosti Beogradske tvrđave i garantuju trajnom isticanju tvrđave kao posebnog i najjačeg akcenta panorame Beograda sa savske i dunavske strane.
  2. Seminarski rad 14-godišnje devojčice srpskog porekla Katarine Ristić iz Čikaga na temu „Bosanski genocid“ uzburkao je duhove u njenoj osnovnoj školi. Sve je počelo u februaru 2017. godine, kada je Katarina Ristić, tada učenica osmog razreda Emerson škole u čikaškom predgrađu Park Ridž, zajedno sa još četiri školske drugarice dobila zadatak da uradi projekat na temu „Bosanski genocid“, objavio je portal „Serbian Times“, napominjući da je Park Ridž mesto gde je odrasla Hilari Klinton, supruga bivšeg predsednika Bila Klintona koji je presudno uticao na pokretanje NATO bombardovanja SRJ. Katarina se, prirodno, za informacije o građanskom ratu u Bosni i Hercegovini obratila ocu Ranku Ristiću, rođenom u maloj bosanskoj varoši, Zavidovićima, koji je pre 24 godine kao izbeglica došao u Čikago, gde je formirao porodicu. Ranko Ristić je rekao da on nije imao nameru da se meša u njen rad, već je očinski obećao da će pomoći „ako negde zapne“, ali je, kaže, želeo da njegovo dete „samo dođe do istine“. Međutim, kada je Katarina iz školske biblioteke donela dostupnu literaturu za njen projekat, shvatio je da to neće ići tako lako…. „Prvo što mi je palo u oči jeste da je u tim knjigama stajalo da je Srbija izvršila agresiju na Bosnu i pri tome ubila 200.000 muslimana, tj. Bošnjaka. Takođe je navedeno da je predsednik Slobodan Milošević odgovoran za genocid u Bosni. Pokušao sam da joj objasnim da je rat u Bosni bio građanski rat a ne agresija i da brojke poginulih nisu tačne. Posavetovao sam je da pokuša sama da istraži ne informacije na internetu, ali da koristi samo nesrpske izvore informacija, kako bi bila nepristrasna, s obzirom da je projekat radila sa još četiri drugarice, različitih nacionalnosti. Ali avaj…“, ispričao je za portal Serbian times Ristić. Devojčica je, kako se navodi, bila zbunjena pred činjenicom da podaci iz školske literature možda nisu dobri. S jedne strane našao se autoritet škole, sa druge autoritet rođenog oca… Ristić je rekao da mu je ćerka bila opterećena time da mora da uradi domaći zadatak onako kako joj je to servirano u školi i da se uplašila da će joj učiteljica dati lošu ocenu ako ne bude radila po programu. „Video sam kuda to vodi i nisam više hteo da je uznemiravam. Rekao sam joj da uradi onako kako misli da je najbolje“, priseća se Ranko. Na njegovo iznenađenje, u Katarini je proradio inat, pa je narednih nekoliko dana prionula na posao, sa namerom da pronađe relevantne informacije za svoj rad, ali o tome ocu nije rekla ni reči. Katarina je, prema rečima oca, izvršila „pravu pravcatu istragu“, pronašla gomilu podataka iz više nezavisnih izvora, međunarodnih ogranizacija, ali i spiskove poginulih iz bošnjačkih i hrvatskih izvora. Na nekoliko mesta je pronašla citate relevantnih stručnjaka u kojima se kaže da je rat u Bosni bio građanski rat u kojem su se, između ostalih, borili i Hrvati protiv Muslimana, kao i Muslimani, Bošnjaci, sami između sebe, kakav je slučaj bio recimo u Cazinskoj krajini. Koristila je i dokumentaciju Haškog tribunala, kao i video zapise iz zapadnih medija koji nisu završavali na udarnim vestima ili na naslovnicama poznatih novina“, naveo je Ristić. Katarina je, međutim, bila vredna, i odlučna da istera istinu do kraja. Rezultat njenog rada je bio buklet o „Bosanskom genocidu“ koji je na jednoj strani imao netačne medijske informacije koje su njene drugarice navele, gde na jednom mestu čak stoje slike Svetog Save, Tesle, Divca i Đokovića kao srpskih ratnih vođa koji su „počinili genocide“ u Bosni. Na drugoj strani bila je informacija da je prva žrtva rata u Bosni bio srpski svat u Sarajevu i da je rat u Bosni zapravo počeo napadima Bošnjaka na Srbe. Ristić je shvatio da je posle toga došao red i na njega da uradi „svoj domaći zadatak“. Uskoro su roditelji pozvani na roditeljski sastanak i Ristić je zatražio razgovor sa nastavnicom istorije, koja mu je priznala kako je vrlo interesantno to što je Katarina uradila i da je njen deo projekta drugačiji. „Ja sam to iskoristio pa sam negodovao što se u školi koristi propaganda kao izvor informacija, da su da su do te mere zbunili studente te su srpski sveci, naučnici i sportisti opisani kao ratni zločinci. Ona je slegla ramenima i rekla: ‘Šta ćete, Amerikanci ne poznaju istoriju… Ali, zašto se ne žalite ako ste nezadovoljni školskim programom?” Posle nekoliko dana Ristić je to i učinio i uložio je zvaničnu žalbu kao roditelj čije je dete, kako je ukazao, „izloženo lažnoj propagandi“. On je, takođe, tražio i da se provere izvori informacija koje se koriste u školskom programu. Ubrzo je stigao i odgovor od direktora škole da je oformljena grupa koja će izvršiti istragu, kao i da će škola tražiti savet profesora istorije Univerziteta u Čikagu, koji se smatra ekpertom za područje Jugoslavije, Dr. Tomasa Mokaitisa. To ime je zainteresovalo Ristića, pa je saznao da je Dr. Mokaitis bio finansiran od organizacije “US Institute Of Peace” u čijoj upravi je bila Medlin Olbrajt, kao i da je Mokaitis u nekoliko navrata pisao članke koji su bili izrazito antisrpski nastrojeni i u kojima poredi Miloševića sa Hitlerom. Na kraju, kako je ispričao, profesor Mokaitis, suočen sa činjenicama, morao je da prizna da su informacije u udžbenicima netačne i treba da se izbace iz školskog programa. Ristić je naveo da su udžbenicima napravljene sledeće izmene: — Broj poginulih Bošnjaka za vreme rata u Bosni nije 200.000 već su sve tri strane ukupno imale 80.000 do 100.000 žrtava — Reč „genocid“ se izbacuje i zamenjuje rečju „atrocity“ — Potvrđuje se da presednik Slobodan Milošević nije bio osuđen za ratne zločine niti genocid Uvedena je i provera internet informacija koje se koriste u školstvu ovog distrikta, a u program su uvedena dokumenta i izvori koje je Katarina, inače danas srednjoškolka, koristila u svojoj istrazi. Ranko Ristić ističe da ova njegova i Katarinina pobeda može da ima veliki značaj jer stvara presedan za sve buduće žalbe u svim distriktima u Americi. On poručuje da se neće na ovome zaustaviti, već će tražiti uklanjanje profesora Mokaitisa sa mesta savetnika školskog distrikta. ONA JE PONOS SRPSKOG NARODA! Zbog Katarininog sastava promenjen američki udžbenik iz istorije: IZBAČENE LAŽI O SRBIMA! WWW.KURIR.RS Seminarski rad 14-godišnje devojčice srpskog porekla Katarine Ristić iz Čikaga na temu Bosanski genocid uzburkao je duhove u njenoj osnovnoj školi.Sve je počelo u februaru 2017. godine...
  3. Milica Bajic

    Velike bolesti kroz istoriju

    Kako su epidemije menjale svet: Stvaranje velikih religija, revolucija u Rusiji, pa i širenje Dušanovog carstva… Predrag J. Marković - 24/03/2020 0 Epidemije, pošasti ili morije, podsećaju nas koliko je krhko naše prividno vladanje svetom. One su najcrnji od svih Talebovih „crnih labudova“. To su neočekivani i retki događaji koji potpuno izvrću sudbine pojedinaca, naroda, pa i čitavog čovečanstva. Strašna boleština je pre dve i po hiljade godina pobila trećinu Atinjana, uključujući i najvećeg državnika Perikla. Ta morija je doprinela završetku zlatnog doba ovog grada. Današnje velike religije su se raširile svetom od drugog do šestog veka, a jedan od razloga je bilo traganje za duhovnim spasenjem u vreme velikih pošasti, koje su baš tada pustošile planetu. Tadašnja globalizacija je raširila mnoge bolesti po krajevima sveta lišenim imuniteta. Tako je Rim izgubio tri četvrtine ljudstva. Onda su Rimljani morali da svoju proređenu vojsku popunjavaju varvarima, koji su na kraju oborili zapadni deo carstva. Kuga je u šestom veku ubila do četvrtine čovečanstva i sudbinski oslabila i Justinijanovu Vizantiju i sasanidsku Persiju. Nekoliko generacija kasnije, veliki delovi oba carstva potpašće pod pobornike nove vere – islama. Ista ta bolest iz Justinijanovog vremena, sada nazvana „crna smrt“, Evropljanima sredine 14. veka izgledala je kao smak sveta. Plućna i bubonska kuga su naročito pogodile velike gradove. Trebalo je više od sto godina da učenjaci dostignu brojnost od pre 1347. godine. Narodu je trebalo i duže, do početka 17. veka. Ipak je oporavak bio brži nego u vreme poznog Rima. A bilo je i neke kolateralne koristi. Meso i ogrev su postali pristupačniji proređenom stanovništvu, a malobrojniji radnici su mogli da iznude bolje uslove u pregovorima sa poslodavcima i zemljoposednicima. Novo preispitivanje Katoličke crkve je delimično podstaknuto tom epidemijom, baš kao i u slučaju širenja novih religija hiljadu godina ranije. SRBINISU IMALI VELIKE GRADOVE, PA IH JE CRNA SMRT DONEKLE ZAOBIŠLA. MADA, ISTORIČARI MEDICINE TVRDE DA JE SKLANJANJE OD KUGE JEDAN OD RAZLOGA ZA POSETU CARA DUŠANA I CARICE JELENE HILANDARU. A TO JE BILO TEŠKO KRŠENJE ZABRANE ULASKA ŽENA NA SVETU GORU Obične bolesti Evropljana su odigrale strašnu ulogu u istrebljivanju starosedelaca Amerike. Tu je ulogu, tvrdi Džared Dajmond, odigrala jedna istorijska slučajnost. Evropljani su, živeći sa kravama, ovcama i svinjama, razvili otpornost na mnoge bolesti životinjskog porekla. Sa druge strane Atlantika, ljudi nisu uspevali da pripitome svoje domaće krupne sisare. Bizon je vrlo prgava životinja, pa nije mogao da se muze i upreže kao njegovi azijski i evropski rođaci. Zato se američki urođenici nisu susreli sa boginjama, na primer. Zato je i reč „vakcina“ nastala od reči „ krava“, tj. vacca na latinskom, jer su prve vakcine rađene na osnovu kravljih boginja. Zato su epidemije ispraznile obe Amerike i raščistile put za pohode Evropljana. Srbi nisu imali velike gradove, pa ih je crna smrt donekle zaobišla. Mada, istoričari medicine tvrde da je sklanjanje od kuge jedan od razloga za posetu cara Dušana i carice Jelene Hilandaru. A to je bilo teško kršenje zabrane ulaska žena na Svetu Goru. Kuga je proredila Dušanove protivnike i omogućila mu da bez vojnih napora zauzme Epir i Tesaliju. Neka nepoznata bolest je okončala njegov san da zameni vizantijske careve u Carigradu. Dugo vremena je karantin, reč nastala od italijanskog izraza sa značenjem „četrdeset dana“, bio jedina odbrana protiv kuge i sličnih morija. U srednjem veku su mudri i oprezni Dubrovčani bili prvi koji su sproveli tu meru, koristeći Cavtat, Mljet, Lokrum, plažu Danče i predgrađe Ploče. U jednoj od poslednjih velikih kuga na samom kraju 18.veka, Austrijanci su oko nekih mesta, kao što je Irig, kopali rovove da bi zadržali zaraženo stanovništvo. U tom pomoru, koji je tako dobro opisao Vule Žurić u svom romanu „Pomor i strah“, stradala je polovina Irižana. Jelena Simić je izučavala kako je knez Miloš bio veliki pobornik „sanitetskih kordona“, kojima je svoju mladu državu čuvao od boleština iz Turske. „Kordonoprestupnici“ su strogo kažnjavani. Takva, za to vreme moderna politika zdravstvene prevencije, verovatno je doprinela ogromnom porastu stanovništva Miloševe Srbije, nasuprot stalnom opadanju naroda u okolnim oblastima pod Osmanlijama. I u Bosni je rastao udeo pravoslavaca, koji su izgleda manje stradali u epidemijama od muslimana u prenaseljenim otomanskim čaršijama. Ima mnogo primera neobične uloge epidemija i u novije vreme. Tako je tifus uticao na Rusku revoluciju, jer je 1916. i 1917. pobio preko dva miliona ljudi. U Srbiji je srazmerno stanovništvu, pomor od tifusa bio i veći. Po istraživanjima Gorana Čukića, Jelene Simić i Zorana Vacića, u Srbiji je od tri vrste tifusa, pegavog, trbušnog i povratnog, obolelo do 600.000 ljudi. Umrlo je možda i 150.000 ljudi, što predstavlja četvrtinu svih obolelih. Vođa britanske vojnomedicinske misije pukovnik Hanter, napisao je da je to bila „najnaglija epidemija u nastanku, najbrža u propagaciji, najveća u intenzitetu i najbrže zaustavljena od svih epidemija u istoriji“. Ima više razloga zašto je udarac bolesti bio tako strašan. Srpski lekari dotada nisu poznavali pegavi i povratni tifus. Pegavi tifus se u Kraljevini Srbiji prvo pojavio na Kosovu i u Makedoniji. Ali naročito su ga raširili austrougarski zarobljenici koji su ga doneli iz Galicije, gde je bio rasprostranjena bolest. Posle Kolubarske bitke, vlasti su gledale da što više bolesnika i ranjenika (koje nisu razdvajali jedne od drugih) puste na odsustvo. Železnica, taj simbol napretka, pomogla je brzom širenju bolesti po celoj zemlji. Po vozovima se, piše Vladimir Stanojević, „šarenelo od najrazličitijih vrsta sveta… pored nosilaca zaraze putovali su još i zdravi, ali već u periodu inkubacije…“ Da stvari budu gore, od oko 400 srpskih lekara, samo su njih desetorica bili specijalisti za bakteriologiju i higijenu. Da stvari budu još gore, oni su bili raspoređeni na neodgovarajuća mesta, a tek su dvojica posle izbijanja epidemije postavljena gde treba. Ni to nije sve. Skoro trećina lekara i studenata medicine je stradalo u rednji. Ali tu još nije kraj. Još je 1909. godine dokazano da bela vaš prenosi tada još nepoznatog uzročnika zaraze. Izgleda da mnogi srpski lekari nisu znali za to otkriće, a mnogi nisu hteli da poveruju u to. Državne vlasti nisu na vreme obavestile narod o opasnosti od vašaka. Ima jezive sličnosti sa današnjicom, zar ne? Može biti da je tada nastala panika od vaški. Svi se sećamo kako su se majke očajnički borile protiv vašiju, kada se pojave u vrtićima i školama. Pre epidemije 1915. godine vaške su bili neugodni ali uobičajeni žitelji glava. Iz narodnih priča znamo kako su devojke biskale kosu svojim draganima. Danas ne bismo vezivali vaši za tako jednu nežnu sliku. Džon Rid, pisac jedne od najčuvenijih knjiga o Oktobarskoj revoluciji „Deset dana koji su potresli svet“, napisao je i knjigu „Srbija – zemlja smrti“, koja pruža prilično mračnu sliku prljavštine, bahatosti i nebrige za prevenciju bolesti. Onda je nastupilo ono što je Hanter nazvao „najbržim zaustavljanjem epidemije u istoriji“. Mnogo lekara i bolničarki iz Velike Britanije, Kanade, Australije, SAD, ali i iz drugih zemalja, priteklo je u pomoć. Među prvim žrtvama tifusa su jedan grčki doktor i jedna švajcarska doktorka. Ukupno je umrlo dvadesetak britanskih bolničarki i dvadesetak lekara iz raznih zemalja. Pogotovo je dirljiva požrtvovanost tih žena. Kolika li je plemenitost nagnala te Škotlanđanke, Australijanke i druge, često otmene i bogate žene, da svoju sudbinu podele sa nekim nepoznatim narodićem, bukvalno u kaljugama improvizovanih i loše održavanih srpskih bolnica! Toliko i o tome da nas Britanci tradicionalno ne vole. Međutim, najvažniju ulogu je, po Jeleni Simić, odigrao Hanterov zamenik Džordž Stamers, koji je imao bogato epidemiološko iskustvo iz Afrike i Indije. On je u Indiji video jedan uređaj za dezinfekciju koji će dobiti naziv „srpsko bure“, „englesko-srpsko bure“ i „srpsko bure za uništavanje vašiju“ (Serbian barrel delouse). Osim toga, on je Državnom odboru za suzbijanje zaraznih bolesti predložio spisak mera za prevenciju. Ovaj put je taj odbor za svega nedelju dana prihvatio njegov predlog i počeo da sprovodi mere. Stamers je organizovao i „srpski voz“ za putujuću vakcinaciju i dezinfekciju, prvi takav na svetu. Vredni radnici železničke radionice u Nišu su za deset dana napravili taj voz. U Srbiju su dolazile svetske veličine da proučavaju pegavi tifus, kao Ludvig Hiršfeld. Tifus je suzbijen u nezabeleženo kratkom roku, od mesec ili dva. Sledeća velika svetska pandemija, španska groznica, opustošila je svet 1918. godine. To je bila neka vrsta gripa koja je pobila 50 miliona ljudi, što bi, srazmerno tadašnjem broju stanovnika na Zemlji, bilo kao danas 200 miliona. Dakle, ta morija je pomorila više sveta nego svi ratovi 20. veka. Najviše su umirali mladi i zdravi ljudi. Stariji su možda bili imunizovani nekom ranijom epidemijom blaže vrste tog virusa. Iz nekog tajanstvenog razloga, u samoj Srbiji nije zapamćen pomor od španjolke, za razliku od neposrednog susedstva, kao što je Hrvatska i neki drugi krajevi pod Austrougarskom. Makar jedna velika svetska nevolja nas je možda zaobišla, mada o tome nema skoro nikakvog istraživanja. Sada se, zajedno sa celim svetom, suočavamo sa jednim od najvećih iskušenja novije istorije. Da pokušamo da napravimo mentalni skok i da za trenutak zanemarimo neposredne posledice (recesiju, žrtve). Šta će se događati na duže staze, kada čovečanstvo pobedi i ovog, najnovijeg neprijatelja? Može biti da će se ubrzati neki preobražaji koji su već u toku. Već premoćni „Amazon“ i ostali onlajn dostavljači robe će verovatno još ojačati svoj položaj. Roboti, koji ne kašljucaju i ne sline, verovatno će biti još prihvatljiviji u svim poslovima u kojima danas još preovladava ljudski kontakt. Poznate su statistike da je i pre pandemije rastao broj ljudi koji su izbegavali dodir sa drugim pripadnicima svoje vrste. Prema istraživanju BBC-ja, 43% mladih Japanaca starih između 18 i 34 godine nije nikada imalo seks, a 64% nije bilo u vezi. Taj trend je primećen i u Južnoj Koreji, Britaniji i SAD. Koronavirus će možda krunisati taj tekući proces međuljudskog otuđenja. A sa druge strane, možda će zajednička borba pomoći da se prevaziđu neke uskogrude ideološke razlike i pohlepe. Već sada vidimo kako se lekari i naučnici celog sveta sabiraju u isti stroj za borbu protiv apokaliptičnog neprijatelja. Za borbu protiv tog najcrnjeg labuda, celo čovečanstvo treba da ima ono što se rimuje sa labudom u našoj bezobraznoj izreci. Kako su epidemije menjale svet: Stvaranje velikih religija, revolucija u Rusiji, pa i širenje Dušanovog carstva... WWW.NEDELJNIK.RS Epidemije, pošasti ili morije, podsećaju nas koliko je krhko naše prividno vladanje svetom. One su...
  4. "POD MAČ, BATO": Miroljub Petrović osnovao Institut za nacionalnu istoriju I. Mićević | 24. april 2018. 08:02 Bez akreditacije i zvaničnih prostorija za rad, nudi studije za diplomirane istoričare po ceni od 950 evra Miroljub Petrović MIROLjUB Petrović, u javnosti poznat po izreci "pod mač, bato", posle duhovnih i estradnih savetnika i lekara prirodne medicine, počeo je da školuje i diplomirane istoričare. Direktor je Instituta za nacionalnu istoriju, koji bez akreditacije i sa adresom u Njujorku, za 950 evra po godini, nudi studije istorije. Na sajtu instituta navodi se da je ustanova u procesu akreditacije kod ministarstva. Niti je napisano kod kog ministarstva, niti ijedno ministarstvo, pa bilo ono zaduženo i za prosvetu, izdaje akreditacije. To je dosad bio posao Komisije za akreditaciju, a uskoro će se njime baviti Nacionalno akreditaciono telo, koje bi u narednim nedeljama trebalo da bude formirano. U Komisiji, nezvanično saznajemo, nikada nisu akreditovali ovakvu instituciju, niti imaju njihov zahtev. U Ministarstvu prosvete kažu da oni nisu izdali dozvolu za rad ovom institutu. Direktor Miroljub Petrović odbio je da govori za "Novosti" o radu Instituta, o tome da li su neki studenti već upisani, da li je nastava počela, da li se odvija onlajn ili imaju prostorije u Srbiji... Sedište im je u u Njujorku, u stanu broj 11, na adresi 116. Ulica 8786, Ričmond Hil. Puna cena školarine je 950 evra, ali postoji i popust od deset odsto za uplate u gotovini, kao i 50 odsto popusta ako dvoje, troje ili više članova porodice upisuje fakultet. Prva rata plaća se 350 evra prilikom upisa, druga nakon položenih šest ispita 300 evra i treća nakon 13 položenih ispita još 300 evra. Cena ispita je 60 evra. Institut za nacionalnu istoriju deo je Centra za prirodnjačke studije, a Petrovićeve obrazovne institucije više puta su menjale ime - fakultet, institut, univerzitet za prirodnu medicinu, za prirodne studije... Cena školarine bila je ista i na ovim, takođe neakreditovanim studijama, samo što su ranije, 2012. godine, imali registrovane prostorije u Beogradu i Novom Sadu. Posle se biznis preselio u virtuelni svet. Izvor: Večernje novosti
  5. Kada govorimo o domaćoj kinematografiji, ne možemo poreći da se ona ima pohvaliti mnogim maestralnim filmovima, što iz doba bivše Jugoslavije, što iz kasnijih perioda. Ipak, u jednom se naši predstavnici nisu naročito proslavili, a to je ‒ trka za Oskara. Nema sumnje da su Oskari najprestižnija filmska nagrada i da bi svaki filmadžija bio počastvovan da se nađe i među 5 nominovanih za ovu nagradu u bilo kojoj kategoriji. Iako bi bilo apsurdno upravljati kvalitet jednog ostvarenja isključivo prema tome šta o njemu misli Američka filmska akademija, zanimljivo je pogledati kako se kroz istoriju kotirao srpski i jugoslovenski film u svetlucavom svetu Holivuda. Prvi predstavnici Kategorija za koju su se u 90 godina dugoj istoriji Oskara takmičili naši predstavnici jeste nagrada za najbolji film na stranom jeziku (tj. na jeziku koji nije engleski). Čitava priča počinje 1959. godine (svega 5 godina nakon što je nastala kategorija za najbolji strani film u okviru dodele Oskara) kada se prvi jugoslovenski predstavnik našao u borbi za Oskara za film na stranom jeziku. Bio je to film rađen u jugoslovensko-italijanskoj koprodukciji pod nazivom Cesta duga godinu dana koji je potpisao reditelj Đuzepe de Santis. Nakon što je postigao uspeh među američkom kritikom, film je osvojio Zlatni globus te davne 1959. postavši tako jedini naš predstavnik kojem je pripalo ovo laskavo priznanje (mada su još neki naši predstavnici bili nominovani, između ostalih i Aleksandar Saša Petrović). Ipak, iako se našao u najužem izboru od 5 nominovanih filmova, De Santisov film nije nagrađen. Oskar je te godine otišao u ruke francuskog ostvarenja Moj ujak (Mon oncle/My Uncle) Žaka Tatija. Sličan scenario ponovio se i 1961. godine kada je film Deveti krug, koji je režirao France Štiglic, dospeo među 5 nominovanih, ali izgubio od filma Ingmara Bergama Devičanski izvor (Jungfrukällan/The Virgin Spring). Sa usponom jugoslovenskog crnog talasa u filmu, mnogi su mislili da bi domaća kinematografija napokon mogla da se okiti jednim Oskarom za najbolji strani film. Nade su, dve godine zaredom, polagane u jednog od naših najuspešnijih reditelja. Reč je o Aleksandru Petroviću koji je ušao se našao među nominovanima 1966. sa filmom Tri i 1967. sa filmom Skupljači perja. I jedno i drugo ostvarenje su do danas ostali primer onog najboljeg što je naša kinematografija imala da ponudi. Međutim, Američka akademija je odabrala drugačije i redom nagradila filmove Jedan čovek i jedna žena (Un homme et une femme/A Man and a Woman) Kloda Leluša i Strogo kontrolisani vozovi (Ostře sledované vlaky/Closely Watched Trains) Jiržija Mencla. Ovaj, ispostaviće se, najuspešniji talas kada su nominacije za Oskara u pitanju završiće se 1969. godine kada se među 5 nominovanih našla Bitka na Neretvi Veljka Bulajića. I ovog puta je jugoslovenska javnost verovala da je baš ovo ostvarenje koje će nam napokon doneti Oskara, mahom zbog zvučnih glumačkih imena (što domaćih, što stranih) koja su se našla među postavom. No, sreća nam ni ovog puta nije bila naklonjena i Oskar je otišao u ruke alžirsko-grčke koprodukcije pod nazivom Z Konstantinosa Gavrasa (Costa-Gavras kako se predstavljao inostranoj javnosti). Kasniji period domaće kinematografije Nakon toga, usledio je duži period posta. Čak 15 godina nijedan domaći film nije ušao u najuži krug kandidata za Oskara, a nije da dobrih ostvarnja sa ovih prostora nije bilo. Sa izuzetkom 1970. i 1977. kada nismo poslali predstavnika, Akademiji su nuđeni fantastični filmovi kao što su Majstor i Margarita Aleksandra Petrovića, Sutjeska Stipa Delića, Okupacija u 26 slika Lordana Zafranovića, te Poseban tretman Gorana Paskaljevića ili Sjećaš li se Doli Bel? Emira Kusturice, ali bez uspeha. Upravo je poslednjem pomenutom, Emiru Kusturici pošlo za rukom da napokon prekine ovaj sušni period i to 1986. kada se sa filmom Otac na službenom putu našao među nominovanima za prestižnu nagradu. Ipak, po već ustaljenom šablonu, naš predstavnik izgubio je trku, a Oskar je otišao u ruke Luisu Puenzu iz Argentine i filmu Zvanična verzija (La historia oficial/The Official Story). Ta 1986. godina ostaće ujedno i poslednja godina kada je neki domaći, srpski predstavnik bio nominovan za Oskara u kategoriji Najbolji strani film. Redom su kandidati poput filmova Već viđeno Gorana Markovića, Dom za vešanje i Podzemlje Emira Kusturice, Vreme čuda i Bure baruta Gorana Paskaljevića, Original falsifikata Dragana Kresoja, Lepa sela lepo gore Srđana Dragojevića i drugih bili tek ponuđeni Akademiji na razmatranje, ali nisu ulazili u uži krug uprkos svom kvalitetu. Među srpskim kandidatima za Oskara u 21. veku našlo se dosta fantastičnih filmova kojima se naša kinematografija može ponositi. Takvi su filmovi Nebeska udica Ljubiše Samardžića, Rat uživo Darka Bajića, Turneja Gorana Markovića, Krugovi Srdana Golubovića ili oba dela Montevidea Dragana Bjelogrlića. Najveći uspeh od svih kandidata postigao je film Klopka Srdana Golubovića koji se 2007. našao u užem izboru od 9 kandidata, ali nije uspeo da uđe među 5 najboljih po mišljenju Američke akademije. Regionalni predstavnici na dodeli Oskara Što se regiona tiče, pre svega bivših jugoslovenskih republika, može se reći da su jedino Makedonija i naročito Bosna i Hercegovina imale više uspeha kada je o ovoj prestižnoj filmskoj nagradi reč. Makedonija je 1995. imala predstavnika među 5 nominovanih stranih filmova i to film Pre kiše (Пред дождот/Before the Rain) koji je režirao Milčo Mančevski. Ipak, nagradu je te godine odneo briljantni Nikita Mihalkov sa filmom Uzavrelo sunce (Утомлённые солнцем/Burnt by the Sun). Bosna i Hercegovina je zato postala jedina bivša jugoslovenska država kojoj je pošlo za rukom da kući i ponese jednog Oskara za najbolji strani film i to 2002. godine. Radi se o filmu Ničija zemlja Danisa Tanovića kome je uspelo da pobedi oštru konkurenciju i zvaničnog favorita, film Čudesni život Amelije Pulen (Le fabuleux destin d’Amélie Poulain/Amélie) Žan-Pjera Ženea. Što se ostalih zemalja iz okruženja tiče, najuspešnije su Mađarska i Austrija sa po jednom pobedom i više nominovanih. Mađarski predstavnik trijumfovao je 1982. godine(film Mefisto Ištvana Saboa), a austrijski 2007. (FalsifikatoriŠtefana Ruzovickog). Srpski dobitnici Oskara Treba istaći, istorijske tačnosti radi, da nije istina da nijedan Srbin nije dobio najprestižniju filmsku nagradu. Doduše, dobitnici Oskara koji su poreklom iz Srbije nisu nagrađeni za ostvarenja domaće produkcije, već isključivo za svoj rad u stranim ostvarenjima. Dvojica najistaknutijih umetnika sa ovih prostora koji su osvojili Oskara su Dušan Vukotić i Karl Malden. Dušan Vukotić trijumfovao je 1962. godine u kategoriji za kratkometražni animirani film sa filmom Surogat, što je prvi put da je Oskara u ovoj kategoriji dobio neko ko nije iz Amerike. Karl Malden (kršteno Mladen Sekulović) poneo je titulu našeg prvog predstavnika koji je dobio Oskara i to 1952. u kategoriji najbolje muške sporedne uloge za tumačenje Harolda Mičela u filmu Tramvaj zvani želja (A Streetcar Named Desire). Oskara za najbolji originalni scenario 1980. dobio je Stojan Stiv Tešić i to za film Četiri mangupa (Breaking Away) sa Denisom Kvejdom u glavnoj ulozi, dok su Oskara dobila i dva inženjera i jedan naučnik iz Srbije za svoj doprinos specijalnim efektima i kvalitetu filmske kamere. Bili su to Zoran Perišić 1980. za specijalne efekte u Supermenu (zahvaljujući kojima je Supermen konačno poleteo na filmskom platnu), Mirko Kovačević 2007. za inovacije na objektivu filmske kamere i dr Dejan Ilić 2008. za digitalnu ARRI kameru i imitaciju dnevnog svetla (što je omogućilo snimanje gotovo svih modernih 3D efekata). делимична опрема текста
  6. „Ne zaradjujemo milione kako bismo dodavali loptu sa grudi koristeći obe ruke“ Ovo je samo jedna od interesantnih izjava jednog od najvećih madjioničara koji je ikada kročio na parket neke košarkaške dvorane, a iako je amerikanac njegovo poreklo je srpsko, ime mu je – Pit Maravić. Piter Maravić se rodio u Alikipi, mesto u saveznoj državi Pensilvanija, 22.06.1947.godine, a njegovo srednje ime je bio i nadimak njegovog oca, Pres. Njegov otac, Petar Maravić, poznat pod nadimkom Pres se takodje rodio u Alikipi, a njegovi roditelji, Sara i Vojo Maravić su se preselili iz Srbije (tačnije iz Like) u Sjedinjene Američke Države još pre Prvog svetskog rata kao politički imigranti. Petar ili Pres, kako Vam je lakše, rodjen je 1915.godine, a bio je dobar košarkaš i takodje jako dobar koledž trener. U Drugom svetskom ratu se borio u američkoj ratnoj mornarici, a kada se rat završio igrao je za Jangston Berse i Pitsburg Ajronmene. Baš u vreme kada je nosio dres Ajronmena, sa svojom suprugom Helenom, dobio je sina Pitera. Kada je Piter bio mali, njegov otac je radio kao trener u manjim koledžima i lokalnim srednjim školama, a takodje je svoje vreme koristio da svom jako malom sinu prenese deo košarkaškog znanja. Kada je imao sedam godina, gledao je sa ocem košarkašku utakmicu i sa sjajem u očima mu je rekao: „ Tata, ja hoću da budem košarkaš baš kao ovi momci“. Dobio je odgovor da za tako nešto treba mnogo truda, ali ukoliko Pit bude uporan i ukoliko bude slušao svog oca/trenera, biće upravo to što je tada zaželeo. Pres jeste rodjen u Americi, ali nije zaboravio svoje korene i znao je da se obraća svom sinu na srpskom jeziku, a kao uspavanku pevao mu je: „ Čuj me sine oči moje, čuvaj ono što je tvoje“. Kako je Pit rastao i rastao, raslo je i njegovo interesovanje za košarkom. Već u ranom dobu je kapirao košarku na izuzetno visokom nivou, pa je već u početnim razredima osnovne škole znao napamet neke akcije, ali i razne košarkaške vežbe. Naučio je dosta toga posećujući očeve treninge, a kada bi se vratio kući satima je uvežbavao dribling i šut čak i kada bi padala kiša Pit ne bi bio ometen. Otac mu je svake godine podizao obruč kako bi Pit rastao, a postoji jedna anegdota da je u čuvenoj igri „Magarac“ redovno pobedjivao svog oca pogadjajući neke nemoguće šuteve, poput jednog koji je prikazan u filmu o njegovoj srednjoškolskoj karijeri. Pit je probacio loptu od zemlju kroz svoje noge i pravo kroz obruč. Postoji još jedna neverovatna priča o Pitu u tom periodu, a to je da je vezao oko 500 slobodnih bacanja. Ništa od ovoga ne bi bilo čudno da mladi Pit nije imao samo 11 godina. Kada bi ga otac vozio u školu, usporio bi automobil, a Pit bi spustio prozor i tapkao loptu sve do škole. Čak je u bioskopu dok traje film, Pit sedeo i tapkao loptu, a znao je i da se iskrade iz kuće kroz prozor i da šutira po celu noć. Ta njegova radna etika je bila neverovatna, a znao je da kaže da ne možeš imati milionske snove sa radnom etikom minimalca. I znate šta, bio je u pravu. Sve ono što je radio bila je inovacija. Kao kada gledamo stare snimke čuvenog fudbalera Romaria koji sa loptom pleše po terenu i izgleda kao da igra „sambu“ takve revolucionarne stvari je radio i Pit Maravić. Na jednoj utakmici je asistirao saigraču tako što je bacio pas kroz svoje noge. Publika je prosto „poludela“ nakon ovog poteza i od tada je Maravić tražio novi način da se publika tako oseća. Kada je bio u osmom razredu, dobio je poziv da igra za prvi srednjoškolski tim! werunandride.files.wordpress.com Njegov otac je tada bio trener Klemsona, a Pit je nastupao za srednju školu Daniel u Južnoj Karolini. Njegovi saigrači nisu bili presrećni jer im „klinac“ otima mesto u ekipi i nisu želeli da mu dodaju loptu na utakmici. Sve dok na jednoj utakmici u poslednjim sekundama Pit nije ostao sam(jer su protivnički treneri znali da mu niko neće dodavati pa ga nisu ni čuvali) dobio je loptu i postigao pobedonosni koš. Tada su već mišljenja o sitnom, mršavom klincu počela da se menjaju. 1962.godine, njegov otac prihvata poziv NC Stejt univerziteta i porodica se seli u Severnu Karolinu, a Pitpostaje košarkaš Broton srednje škole. Pit je imao izuzetno brze ruke, a po dolasku na Broton je svojim novim saigračima pokazao jedan trik. Neko mu je držao loptu na potiljku, a kada bi je pustio, Pit bi pljesnuo rukama ispred sebe, pa bi onda uhvatio loptu iza ledja. Niko nije mogao da ponovi tu vežbu. Na Brotonu je Pit igrao zaista izuzetno, takodje je stekao simpatije publike i dela saigrača, ali je i ovde bilo ljudi koji ga iz raznih razloga nisu voleli. Jednog dana je dobio opkladu, tako što je sat vremena vrteo loptu na jednom prstu, a vrteo je i u pokretu pa je tako prošetao od poslastičarnice do škole, a kada je vreme isteklo Pit je postigao koš i ostavio sve posmatrače u neverici. Bio je neverovatno slavan u svojoj školi, a kada bi ga pitali da li želi da popije pivo, jednostavno bi odgovorio da bi ga otac upucao ukoliko bi ga video sa pivom u ruci. http://www.urbana.k12.oh.us Na nekoj od narednih utakmica, jedan od lokalnih novinara je primetio nešto izuzetno u Pitu Maraviću. Njegov izbačaj, sa strane, kada mu se ruke prvo nalaze na kukovima je neodoljivo podsećao na revolveraša i ovaj gospodin je Pitu dao nadimak „Pistol“. Često se Pit hvalio svojim drugovima kako ga prati dosta skauta, ali da on želi da pohadja univerzitet Zapadna Virdžinija. Njegov otac je sav ushićen jednog dana došao kući i rekao porodici da preuzima univerzitet Luizijana. LSU je bio popularan univerzitet ali zbog američkog fudbala, a ne zbog košarke. Tako je Pres izrazio želju da nastavi da trenira Pita i u koledž košarci, ali Pit nije želeo na LSU već na Virdžiniju. Tada je došlo do velike svadje izmedju oca i sina i otac mu je zapretio da će ili igrati za LSU ili da se više ne vraća kući. Pres je rekao svom sinu da je posao koji mu ponudjen sjajan, sa svih strana, a pogotovo finansijskih. Medjutim, problem je bio taj, ukoliko Pit ne potpiše za LSU, njegov otac neće biti trener tog univerziteta. Pit se nakon toga nije mnogo bunio i prihvatio je poziv Tajgersa. Medjutim, nije sve baš bilo tako sjajno u Pitovom životu. Njegova majka, Helena, imala je psihičke probleme koji su već uzimali maha. Već neko vreme nije napuštala kuću jer se strahovito plašila vrana, a često je imala histerične reakcije na odnos Petra i Pita, koji se uglavnom vodio kroz košarku. Čak je u jednom momentu Pistol izjavio da je to najteža moguća situacija jer nikad ne znate gde se završava granica trenera, a počinje granica oca. si.com Pre odlaska na koledž, prihvatio je savet skauta i trenera i otišao na „prep“ na Edvards vojni institut, gde je beležio oko 33 poena u proseku i dodatno unapredio svoju igru. Sa svojim poznatim imidžom, braon kosom ošišanom u stilu „Bitlsa“ i dugačkim belim čarapama, Pistol Pit se pojavio na treningu svoje nove ekipe. Tada nije bio dozvoljeno „frešmenima“ da igraju u NCAA ligi, već su imali sopstveno prvenstvo u kom su se takmičili. Maravić je za tim frešmena u prvoj utakmici postigao 50 poena, 14 puta asistirao i 11 puta je skočio. Važno je da se napomene da u ovo vreme nije bilo vremena za napad, a nije postojao ni šut za tri poena. Već je tada bilo jasno da će Maravić izbaciti LSU na košarkašku mapu i da će ovaj univerzitet privući neke od najboljih košarkaša i fudbalera nacije svake godine. Ljudi su dolazili u čuveni „Cow Center“ kako bi gledali upravo Maravića i nisu odlazili razočarani. Svaki put bi podelio neki pas preko ramena u trku, ili neki pas iza ledja ili neku od čuvenih finti kada lažira taj pas iza ledja, pa onda položi loptu na drugi obruč. Dok je glavni tim Tajgersa imao skor 3-23, Pit i njegovi frešmeni su dominirali i izgubili samo jednu utakmicu od 18 odigranih. Protiv Baton Rog Hoksa, Maravić je odigrao svoju najbolju partiju u sezoni. Ubacio je 66 poena, a takodje je zabeležio po 9 skokova i asistencija. Utakmice frešmen tima Luizijana Stejt Univerziteta, gledao je prilično veliki broj ljudi, a Maravić beležio oko 44 poena u proseku i odužio se svojim fanovima. Pres je regrutovao dosta dobru ekipu za svog sina. Uzimao je centre koji jako dobro znaju da igraju pik end rol i igrače koji su sposobni da naprave dobar blok od lopte, što je Pistol Pit fantastično koristio. Louisiana State Pete Maravich (23) in action, no look pass CREDIT: Rich Clarkson Već na prvom meču protiv Tampe, pred nekih 7500 ljudi, Pistol Pit Maravić postiže 48 poena, hvata 16 skokova i beleži 4 asistencije. Mnogi ljudi kažu da je tada Pit učinio nemoguću stvar. Stanovnike Luizijane je uspeo da zainteresuje za još jedan sport pored američkog fudbala. Ukupno 231,188 ljudi je uživo gledalo Pita Maravića kako stvara čarolije sa loptom iz noći u noć. Bacao je neke nemoguće lopte, kroz noge, preko ruke, ispod ruke, imao je neke neverovatne promene pravca i promene ritma i činio svoje čuvare da izgledaju poput čunjeva. Maravić je u svojoj prvoj sezoni za „glavni“ tim LSU beležio čak 43.8 poena u proseku i postao prvi igrač u istoriji NCAA lige koji je postigao 1000+ poena u jednoj sezoni!Na treninzima je radio još neverovatnije stvari, kao na primer pogadjanje šuteva tako što lopta prvo pogodi parket, pa onda i „dizanje“ na šut sa nekih deset metara kada niko ne očekuje. Član bratstva Sigma Alfa Ipsilon je nakon katastrofalne sezone u kojoj je LSU imao samo tri pobede, vodio svoju ekipu do 20 pobeda i 8 poraza, što im je obezbedilo učešće na NIT turniru, gde su eliminisani od Marketa u polufinalnom susretu. Već naredne sezone, čarape su mu se razvukle, patike malo ofucale, ali je Pit odbijao da išta promeni. Postao je idol ne samo mladjih već i svoje generacije. Sve više igrača se pojavljivalo sa sličnom frizurom, sličnim patikama i dugačkim čarapama. Njegova igra je postajala sve lepršavija i sve efikasnija, a postoje priče i da se smejao svojim protivnicima dok bi ih lagano prolazio. U ovoj sezoni postigao je 44.2 poena u proseku, a protiv Tulana je postigao 67 poena i zabeležio 10 skokova što je bila njegova najbolja partija, dok je u svojoj poslednjoj sezoni samo nastavio gde je stao u ovoj. Najbolja skorerska godina, sa 46.6 poena u proseku, a ispod 30 poena je otišao samo tri puta, dok ispod 20 nije otišao ni jedan jedini put! Već tada je znao da kaže da nikada nije odigrao savršenu utakmicu, ali da će jednog dana doći na utakmicu i šutnuti 40 puta i pogoditi svaki šut od tih 40. Njegova statistika sa koledža je najbolja ikada, a ono što sledi je zaista za svako poštovanje: Na ukupno 83 utakmice, postigao je 3667 poena, što je prosek od 44.2 poena. Proseci poena od 46.6, 44.2 i 43.8 su prvi, četvrti i peti najbolji prosek ikada! Protiv Alabame 1970.godine, postigao je 69 poena i igrao na završnom turniru što je bilo prvo njihovo pojavljivanje nakon 16 godina. Član najbolje petorke tri puta u nizu i to proglašavan jednoglasno 1968,1969 i 1970. Drži rekord po broju ubačenih slobodnih bacanja 30/31, čak deset puta je 1970.godine postigao 50+ poena što je apsolutni rekord, a takodje je rekorder po broju upućenih i pogodjenih šuteva. Praktično je nedodirljiv kao skorer za svega tri godine provedene u NCAA ligi kao član LSU Tajgersa, a 1970.godine je proglašen za igrača godine. Na NBA draftu 1970.godine, sa treće pozicije Atlanta Hoksi biraju Pita Maravića i daju mu tada rekordni ugovor vredan 1.9 miliona dolara i momentalno stavili pritisak na mladog beka. Maravić se tako priključio Luu Hadsonu, jako dobrom NBA šuteru, kao i Voltu Belamiju i Bilu Bridžisu koji su odlično obavljali svoje zadatke u odbrani i na skoku. Čisto primera radi, Pit Maravić je odbio da potpiše za ABA tim Karolina Kuguars kako bi postao član Atlante, kasnije se ispostavilo da je ovaj potpis mogao da bude izuzetno značajan za dalji razvoj američke košarke, ali to je sasvim druga tema. Njegova plata je momentalno postala problem u ligi, belac u igri crnaca koji nije odigrao ni jedan jedini minut u ligi, a već zaradjuje trostruko više od ljudi koji su tu godinama. To je pre svega iznerviralo Džoa Koldvela, koji je prvo tražio više novca, pa je onda zvao Lojda Frija (kasnije World.B.Free) da se upari sa njim u Karolini Kuguarsima(tim koji je Maravić nešto pre toga odbio). Pit je izjavio da je očekivao da će ga ajkule napasti čim ga svetla NBA lige osvetle, ali da on očekuje da ostavi trag u ligi, baš onakav trag kakav mu garantuje koledž karijera. Riči Gerin, tadašnji trener Atlante je bio prezadovoljan što ima priliku da izabere jednog od najboljih ofanzivaca koje je ikada video i uprkos mišljenju javnosti da će dolaziti do konflikta u igri izmedju Hadsona i Maravića bio je uzbudjen što će imati prilično kvalitetan „back court“. Nakon prve sezone u gradu Koka – Kole, Pistol Pit beleži 23.2 poena, 3.7 skokova i 4.4 asistencije u proseku i zaradio je mesto medju pet najboljih rukija u sezoni. Najbolju partiju u sezoni je odigrao u Sinsinatiju, protiv Rojalsa, gde su Hoksi poraženi rezultatom 136:127, a Pistol Pit je ubacio 44 poena, pritom je pogodio osam slobodnih bacanja od ukupno deset. Ono što je malo smirilo Hadsona i ekipu je način na koji je Pit igrao. Možda nisu bili u najboljim odnosima van terena, ali je na terenu sve funkcionisalo simfonijski. Maravić je nastavio da pogadja saigrače u ruku tačno kada treba, da podeli pas iza ledja ili preko ramena i time podigne publiku, baš kada treba. Pistol Pit je mesecima bio glavna tema u svim novinama u Džordžiji, a snimio je i prvu reklamu. Medjutim, nije baš sve išlo kako treba, Atlanta nije pobedjivala, dobar deo javnosti je već odlučio da okrivi Maravića za to jer je po njihovom mišljenju bio isuviše sebičan i previše atraktivan da bi tim pobedjivao. Maravić je proveo pune četiri sezone u Hoksima i nikada nije pobedio utakmicu u doigravanjima. To je na njegovu karijeru bacalo prilično veliku mrlju. Najviše je bio skrhan nakon serije sa Boston Seltiksima, u sezoni 1971/72 kada je Maravić beležio 27.7 poena u proseku, ali je njegov tim eliminisan u šest utakmica. Jednostavno je radio sve što je bilo u njegovoj moći, ali nije imao adekvatnu podršku saigrača za neke veće uspehe. Kako je morao sam da se suoči sa kriznim periodom koji ga je snašao, Pistol Pit je počeo polako da se odaje alkoholu. Kako kažu njegovi saigrači, dva piva i već je gotov, ali vremenom su dva piva postajala tri, a tri piva četiri i tako dalje. Zaradio je Pit i jedno isključenje zbog preterane reakcije i žustre rasprave sa arbitrima na duelu izmedju Atlanta Hoksa i Hjuston Roketsa u februaru 1974. Ta sezona je inače bila i njegova najbolja u Atlanti, jer je beležio 27.7 poena, 5.2 asistencije i 5 skokova u proseku. http://i.cdn.turner.com NBA je odlučio da proširi ligu i baš se desilo da je u ligu ušla ekipa iz Luizijane, Nju Orleans Džez. Poznato je da Pistol Pit imao status Božanstva u Nju Orleansu jer je nekih pedesetak kilometara odatle žario i palio u zlatno-ljubičastom dresu. Marti Mjul, novinar Nju Orleans Tajmsa je napisao članak o Pitovom povratku sa naslovom PISTOL SE VRAĆA KUĆI. Dok se Pit borio sa svojim demonima, njegov otac Pres je takodje imao svoje demone. Dobio je otkaz na LSU, ali je bio više nego dekoncentrisan problemima van terena, pošto je stanje sa njegovom majkom, Helenom bivalo sve gore i gore. Psihički problemi nisu nestajali, a Helena je pila sve više i više i tonula u svoje probleme svakim danom. Pit se maksimalno trudio da pomogne, ali jednostavno su nekad stvari iznad vaših mogućnosti i ruke su vam vezane. Osmog oktobra 1974.godine, Pit je dobio vest da je njegova majka pokušala da sebi oduzme život vatrenim oružjem i da je hitno prebačena u bolnicu. Medjutim, već sutradan je izgubila bitku i Piter je ostao bez majke. Opelo je održano u rodnoj Alikipi u Pensilvaniji, pravoslavnoj crkvi Svetog Ilije, a sahranjena je na groblju koje takodje nosi naziv ovog Sveca i nalazi se iza crkve. Kalvin Marfi, dugogodišnji Pitov prijatelj je rekao da ga nikad nije video u toliko lošem stanju i da je mogao da vidi bol u njemu kilometrima daleko. Pit je bio veoma blizu da prekine košarkašku karijeru nakon ove bolne porodične tragedije, ali je odustao od te ideje nakon dugih razgovora sa najbližim prijateljima. Uzbudjenje u Nju Orleansu je bilo ogromno, ljudi su slavili dolazak Maravića i masovno nosili plastične pištolje aludirajući na njegov nadimak. Pitova prva utakmica za Nju Orleans nije bila sjajna. Postigao je 15 poena uz šut iz igre 4/16, uz to je imao 2 ukradene lopte, 3 skoka i 4 asistencije. Medjutim, kako je sezona odmicala, igrao je sve bolje, a iako je izgubio status „All Star“ igrača, nije prestajao da impresionira publiku svojim neverovatnim potezima. Tako je na primer svom bivšem klubu, Atlanti, osmog februara, u pobedi rezultatom 106:102 ubacio čak 47 poena uz 8 skokova i 5 asistencija. Osveta se služi hladna. Naredne sezone dobili smo novog Pitera Maravića. Obrijao je bradu, zamenio je čarape, uzeo je dres sa brojem 7 i na dresu je pisalo „Pistol“, postao je timski igrač više nego ikada. Igrao je mnogo čvršću odbranu, slao je sigurnije pasove, a za to je poprilično bio zaslužan trener Buč van Breda Kolf. Na otvaranju sezone je bio maestralan. Videli su se obrisi njegove igre sa LSU, postigao je 31 poen, 7 skokova i 4 asistencije u pobedi protiv Detroita, a u drugoj utakmici u sezoni, pobedili su Njujork Nikse uz ogroman doprinos Maravića od 45 poena, 11 skokova i 8 asistencija. Već u trećoj utakmici je postigao tripl dabl. Savladan je Portland rezultatom 99:90, a Pistol Pit je imao 15 poena i po 10 skokova i asistencija. Iako im je izmakao plej of, Maravić je bio u najboljoj petorci lige zajedno sa MVP lige Karim Abdul Džabarom, Džordžom Meginisom, Nejtom Arčibaldom i Rikom Berijem sa 25.9 poena, 4.8 skokova i 5.4 asistencije u proseku i najboljim procentom šuta u karijeri, 46%. prohoopshistory.files.wordpress.com Naredna sezona je bila njegova najbolja u karijeri. Ponovo je zaradio nastup na „All Star“ meču, završio je sezonu kao najbolji skorer lige sa 31.1 poenom u proseku, 5.4 asistencije i 5.1 skokom. Vašingtonu je ubacio 50 poena, Finiksu i Kanzasu po 51, a ono najbolje je tek došlo. Najbolja partija jednog beka u istoriji lige. I dan danas se o toj utakmici priča u superlativu. U direktnom duelu protiv Njujork Niksa i jednog od najboljih defanzivaca lige Volta Frejžera, Pit Maravić je ubacio rekordnih 68 poena!!! 26/43 iz igre, 16/19 sa linije za slobodna bacanja, 2 blokade, 3 ukradene lopte, po 6 skokova i asistencija, a isključen je iz igre nekoliko minuta pre kraja nakon dva prilično sumnjiva faula u napadu. I dan danas je ostao jedini igrač sa tolikim brojem poena koji nije završio utakmicu. Ko zna šta bi se desilo da je ostao do kraja na parketu. Džezeri su dobili utakmicu rezultatom 124:107, a Pistol Pit je postao besmrtan. Samo su Vilt Čemberlejn i Eldžin Bejlor postigli više poena od njega na jednoj utakmici, a naslovi poput „Moć Pištolja“ su preplavljivali novine širom zemlje. Pit je na jednoj utakmici ove sezone bacio loptu o parket, šakom napravio pun krug oko nje i ošamario je pravo do saigrača za lake poene u reketu, što je dovelo do potpunog delirijuma u hali. Medjutim, sudija svirao grešku u vodjenju i poništio koš, što je Pita potpuno izludelo. Drao se na sudiju iz sveg glasa: „Kako možeš da sviraš grešku kada nešto ovako nikada nisi video“?!?!?! U narednoj sezoni je odigrao samo 50 utakmica, a razlog je bila teška povreda kolena zbog koje je morao da ide na operaciju. Ovo je bila sezona kada su Džezeri igrali atraktivnu i pobedničku košarku i svi su ih videli u doigravanjima, medjutim, nešto im nije dalo. Pit više nikada nije bio isti igrač, a ni čovek. U narednoj sezoni, 1978/79, Maravić je igrao sa steznikom za koleno i pojavio se na samo 49 utakmica, na kojima je prosečno beležio oko 23 poena, 3 skoka i 5 asistencija. Njegovi problemi sa alkoholom su se nastavljali, ekipa se preselila u Jutu, a on je bio „persona non grata“ u Solt Lejk Sitiju. Juta ga je otpustila, a u januaru mesecu, Boston Seltiksi, koji su na draftu pokupili Lerija Birda su najbrže reagovali i doveli problematičnog Pita Maravića u svoju ekipu. Pit je odigrao 43 utakmice za Boston, na kojima je beležio oko 14 poena i po 2 skoka i asistencije, što je bilo najlošije u njegovoj karijeri, ali su Seltiksi završili kao najbolja ekipa u ligi. Uloga Pita Maravića je u ovom poduhvatu bila ogromna. Kada su pred kraj sezone počeli da posustaju, Pistol je preuzeo odgovornost na sebe, poslednje dve utakmice je imao 31 poen, dve pre toga po 29, a jednu pre 28 i to je itekako dovelo Boston do toliko željene pozicije broj 1. Počistili su Hjuston u prvoj rundi i to je bila prva plej of pobeda u karijeri Pita Maravića. U finalu Istoka, poraženi su od prejake Filadelfije u pet utakmica, koju su predvodili legendarni Džulijus Irving, Deril Dokins, Moris Čiks, Dag Kolins i ostali… Pit Maravić je nakon sezone sa Seltiksima shvatio da neće biti starter, niti će biti bitan faktor s klupe, pa je tako na leto 1980.godine odlučio da okači patike o klin i stavi tačku na devetogodišnju NBA karijeru. Mnogi košarkaški stručnjaci su žalili što Pit nije ranije došao u Boston kod Reda Oberbaha, jer da je tako bilo mnogo ranije bi naučio da igra timsku košarku i verovatno bi bio mnogo bliži diskusiji za najboljeg igrača svih vremena. http://sports.mearsonlineauctions.com Ovo su postale najgore godine u Pitovom životu. Problemi sa alkoholom su se gomilali, ali ga je uništavala i depresija, pritom nije želeo da napusti kuću, što su neki povezali sa problemima koje je imala njegova majka, a upravo ti problemi su je odneli sa ovog sveta. Govorio je kako je imao kontakt sa vanzemaljcima, kako se spremaju da unište čitavu planetu, a neretko se peo na krov svoje kuće obučen u crveno odelo gledajući ka nebu je vikao da dodju po njega ako smeju, kako se on njih ne plaši. Takodje je rekao da njegov život nikada nije imao svrhu osim košarke i da je košarka bio jedini izvor sreće u njegovom životu. Nakon dve godine, njegovi demoni su ga napustili i to je bio još jedan izuzetno čudan momenat u njegovom životu. Pit je tvrdio da je Bog sišao na zemlju kako bi razgovarao sa njim i kako bi ga urazumio. Nakon ovog dogadjaja Pit je pronašao svoj mir, ponovo je bio onaj stari, satima je čitao Bibliju, ali se i redovnije pojavljivao u javnosti, pogotovo na raznim mitinzima gde je držao motivacione govore. Kasnije je zajedno sa svojim ocem imao košarkaški kamp na kom je radio po 19 sati dnevno, postao je i vegeterijanac i konstantno pokušavao da ljude odvuče u crkvu i približi ih Bogu. Prihvatio je Pravoslavlje ozbiljnije nego što je ikada mislio da će moći. 1986.godine, njegov otac je oboleo od raka prostate, pošto je rak bio u odmakloj fazi, Petar Pres Maravić je osmog aprila 1987.godine izgubio život. 13 godina nakon smrti majke, Pit je morao da se suoči sa smrću njegovog oca. Najvažnije dve osobe u njegovom životu više nisu bile tu. http://media.npr.org Pit Maravić je u jednom intervjuu dok je nastupao za Atlantu rekao da ne želi da igra košarku deset godina, pa da sa 40 godina umre od srčanog udara igrajući košarku. U Pasadeni, savezne države Kalifornija, Pit Maravić je igrao košarku sa svojim prijateljima pred intervju za crkveni radio. To se dogodilo 5.1.1988.godine. Odigrali su nekoliko partija i svi su bili oduševljeni njegovim košarkaškim znanjem, a Pit se nakon jednog razgovora sa svojim prijateljem prosto srušio na parket. Ubrzo mu je lice poplavelo, a oči su se zarotirale unazad, nakon jednog minuta usledio je poslednji trzaj i Pit je umro na rukama svog prijatelja doktora Džejmsa Dobsona. Pistol Pit Maravić je sa 40 godina umro igrajući košarku od srčanog udara, baš kako je predvideo 15 godina ranije u Atlanti. Iza sebe je ostavio suprugu Džeki, sinove Džošuu i Džejsona, koji su predstavljali Pita na ceremoniji 1997.godine, kada je Pit uvršten medju 50 najboljih igrača NBA lige svih vremena. Pit je često govorio da šut nije ništa specijalno, da svako može da šutira, ali ako si stvarno veliki igrač nateraćeš publiku da skače sa sedišta zbog nekog tvog poteza. Kao što sam gore rekao, to je moja omiljenja izjava Pita Maravića: „Ne zaradjujemo milione kako bismo dodavali loptu sa grudi koristeći obe ruke“. Upravo ova izjava govori o tome kakav je čovek, ali i igrač Pit Maravić bio. 1987.godine je postao najmladji igrač ikada koji je dobio tu čast da udje u Kuću Slavnih u Springfildu, nakon njegove smrti 1988.godine, hala u kojoj igraju Luizijana Stejt Tajgersi je promenila ime u Pit Maravić Centar, 2005.godine je proglašen najboljim NCAA košarkašem svih vremena, 1997.godine uvršten medju 50 najboljih igrača NBA lige ikada. Bob Dilan je napisao pesmu „Dignity“ inspirisan upravo Pitom Maravićem, Medžik Džonson je izjavio kako je izraz „Šoutajm“ nastao od Pita Maravića, a da su ga Lejkersi samo preuzeli. Juta Džez i Nju Orleans Hornetsi su povukli broj 7 iz upotrebe, a Atlanta je isto uradila sa brojem 44, a ukupno je postigao 15948 poena u devet godina dugoj NBA karijeri u kojoj se igrala žustra odbrana i nije bilo linije za tri poena, kao ni vremena za napad. Čovek je vlasnik 34 rekorda SEC Divizije i zaista će proći prilično mnogo vremena dok se ne pojavi neko ko će imati potreban talenat i strpljenje da ga skine sa vrha. Jedan od najboljih strelaca, ali i košarkaša u njenoj dugoj istoriji je sigurno Piter Pistol Maravić, koji s godinama odlazi u zaborav, ali ljudi poput mene, poput Vas čitaoca neće dozvoliti da se tako nešto dogodi. Njegova priča će živeti dokle god se bude narandžasta lopta provlačila kroz metalni obruč uz čuveni zvuk „sviš“. Stefan N.
  7. Luksuzno oslikana ranohrišćanska grobnica, otkrivena nedavno prilikom zaštitnih iskopavanja na gradilištu u Sremskoj Mitrovici, promeniće istoriju hrišćanstva, smatraju stručnjaci. Velika zidana „večna kuća“ potiče najverovatnije iz vremena pre Konstantinovog Milanskog edikta, kojim je hrišćanstvo od proganjanog kulta postalo religija izjednačena sa svim drugim verama u Rimskom carstvu. – Na zidovima grobnice su na pročeljima naslikani s jedne strane Dobri pastir, a s druge trojica mladića koje je Nabuhodonosor bacio u užarenu peć, a anđeo Gospodnji ih spasava svojim hladnim dahom. Sa strana se nalaze ograde raja. To jesu vrlo česti hrišćanski motivi, ali iz mnogo kasnijeg perioda, oko pola veka kasnije, kad je religija kanonizovana posle sabora u Nikeji. Na freskama ove grobnice imamo prototip tog kasnijeg kanona, naslikan najverovatnije pre Milanskog edikta i mnogo pre Nikejskog sabora. Ove starozavetne freske predstavljaju Sirmijum u sasvim novom svetlu kad je reč o istoriji hrišćanstva – kaže Biljana Lučić, arheolog-konzervator iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture Sremska Mitrovica. Ona je s kolegama tokom zaštitnih iskopavanja na prostoru istočne nekropole antičkog Sirmijuma otkrila 26 grobova i grobnicu koja odudara od svega što je do sada viđeno na ovim prostorima, a retkost je i u Evropi. Slične freske su zabeležene samo na po jednoj lokaciji u Solunu, Rimu i Napulju, ali sirmijumske su izgleda starije. – Moramo da budemo oprezni i sačekamo rezultate analiza, koje će nam precizno dati vreme kad je grobnica načinjena i kakva je bila osoba koja je u njoj sahranjena. Međutim pošto je reč o području koje je iskopavano sedamdesetih godina 20. veka, kad je pronađena Bazilika Svetog Irineja, možemo da damo preliminarne procene. Grobnica je najverovatnije sagrađena u drugoj polovini trećeg veka ili na samom početku četvrtog veka, a u njoj je, s obzirom na veličinu i oslikavanje, bez ikakve sumnje sahranjena neka važna ličnost – kaže Biljana Lučić. Pronalazak ovakvog sakralnog objekta otvara niz pitanja, pre svega da li su hrišćani zaista tako nemilosrdno proganjani u Rimu, kako navode crkveni hroničari? Ukoliko jesu, kako je bilo moguće da se u Sirmijumu, koji je u to vreme bio jedna od četiri prestonice carstva, neko tako pompezno i javno sahranjuje kao hrišćanin. Ili je možda reč o tome da su hrišćani već bili većina u Sirmijumu koji je već bio centar episkopije i kulta svetih mučenika Irineja i Dimitrija? Stručnjaci sremskomitrovačkog zavoda za zaštitu spomenika kulture kažu da odgovor mogu da pruže samo dalja iskopavanja, a sigurni su da će ona Sirmijum vratiti u žižu pažnje svetske naučne javnosti. Pošto je grobnica nedavno otkrivena prilikom zaštitnih iskopavanja na terenu gde će se graditi benzinska pumpa, nametnuo se veliki problem kako sačuvati epohalno otkriće. Zavodu za zaštitu spomenika kulture pritekli su u pomoć stručnjaci Republičkog zavoda i zajedno su smislili ingeniozno rešenje i izveli pravi tehnički podvig. Umesto da skidaju malter sa fresaka, a zatim rastavljaju grobnicu kamen po kamen i ponovo je sastavljaju, što je uobičajeno, oni su celu građevinu upakovali u kavez od čeličnih profila, podigli dizalicom i potpuno neoštećenu dopremili u depo. – Nužda nas je naterala da smislimo nov metod transporta. Zahvaljujući njemu, grobnica će biti jedinstven eksponat, koji će po završetku konzervacije i restauracije moći da se vidi onakava kakva je bila na terenu – kaže Biljana Lučić. – Nažalost, prilikom proslave godišnjice Milanskog edikta Sirmijum je napravedno ostao u zasenku, iako su se ovde dešavale veoma važne stvari za razvoj i širenje hrišćanstva. Možda će ovo otkriće biti početak nove epohe u istraživanju tog dela istorije. Sama naivnost fresaka pokazuje da su one etalon nečega što će postati kanon, uzor za sve predstava ovog tipa do današnjih dana. Nijedna kasnija freska koju su slikali vrhunski umetnici nije vrednija od ovog naivnog rada posvećenog vernika koji je van sumnje „nulta tačka“, od koje se može pratiti razvoj hrišćanske religije – naglašava Biljana Lučić. Otkriće ranohrišćanske grobnice potvrđuje značaj antičkog Sirmijuma, o kome se više zna u inostranstvu nego u Srbiji. – Mi imamo ogromnu baštinu koja je resurs za kulturni turizam, na kome se u svetu zarađuje mnogo. Ranije se kod nas nije razmišljalo na taj način, vladala je neka neobjašnjiva ravnodušnost. Sad se stvari menjaju i očekujemo da će Sirmijum zauzeti mesto koje mu pripada na kulturnoj i turističkoj mapi sveta – kaže Ljubiša Šulaja, direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture Sremska Mitrovica. Boris Subašić http://mitrovica.info/pronadjena-grobnica-iz-sirmiuma-menja-istoriju-hriscanstva/
×
×
  • Креирај ново...