Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'dok'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Na društvenim mrežama pojavili su se novi snimci zlostavljanja dece, ovog puta, navodno iz privatnog vrtića "Zamak" na Voždovcu. Snimke iz vrtića "Zamak" na Voždovcu, sačinjene mobilnim telefonom, na momente je mučno gledati. Na snimcima se vidi kako vaspitačica drži dete na podu i grubo ga s obe ruke diže u vazduh, na silu mu gura cuclu u usta, izvlači decu iz špajza u kom su zatvorena, viče na njih dok ona jecaju i još mnogo toga. Roditelji tvrde da im decu maltretiraju u ovoj privatnoj predškolskoj ustanovi, u Ulici vojvode Vlahovića. Mališani se iz obdaništa vraćaju istraumirani, a ujutro, bukvalno, preplašeni, mole da ih ne vode tamo. Na jednom od snimaka koji su se pojavili na društvenim mrežama, vidi se kako se vaspitačica "bori" sa trogodišnjim dečakom. Mališan je uplakan, jeca, dok mu ona svojim rukama drži obe ruke, dok mu sedi na grudima. Dečak inače, po tvrdnjama roditelja čija deca idu u taj vrtić, boluje od blažeg oblika autozma. Ovo je valjda jedini vrtić koji ima i zatvor, ali u pitanju nije nikakva dečja igra, već je to mala prostorija, neuslovna za smeštaj dece, gde završavaju ona koja nisu poslušna. Na jednom od snimaka vidi se kako vaspitačica iz tog zatvora, izvlači troje mališana koji su "odradili kaznu". Celo klupko počelo je da se odmotava kada su deca masovno počela da odbijaju da idu u vrtić, da plaču i mole roditelje da ih ne vode. Roditelji su kontaktirali jedni druge i uskoro je istina isplivala na videlo, da ta ustanova pre potseća na neki maloletnički zatvor.. Da bi imali manje posla, vaspitačice stavljaju pelene i deci koja su prestala da ih nose i to je jedna od zamerki. U vrtiću nisu želeli da komentarišu snimke koji su se pojavili na društvenim mrežama. Vlasnik je izjavio da nema većih propusta i da on ne zna ni za kakve primedbe na račun ponašanja vaspitačica. O celom slučaju je obavešten Sekretarijat za Obrazovanje grada Beograda, a odlučeno je da se u vrtić "Zamak" pošalje inspekcija koja treba da prekontoliše rad ove ustanove kao i uslove u kojima borave deca. UZNEMIRUJUĆE! SNIMAK IZ BEOGRADSKOG VRTIĆA DIGAO SRBIJU NA NOGE: Decu zatvaraju u špajz, vaspitačica se dere dok JECAJU MONDO.RS Na društvenim mrežama pojavili su se novi snimci zlostavljanja dece, ovog puta, navodno iz privatnog vrtića "Zamak"...
  2. Drugi svetski rat: Odvažna opatica koja je sakrila 83 jevrejska deteta Samostan na jugu Francuske je tajno pružio sklonište za 83 jevrejska deteta tokom Drugog svetskog rata. Dve jevrejske devojčice iz Alzasa našle su se u velikoj opasnosti kad je Nemačka pre 80 godina okupirala Francusku. Ali dok su njihovi roditelji i mlađa sestra uhvaćeni i ubijeni, one su preživele - zajedno sa desetinama druge jevrejske dece - zahvaljujući hrabrosti opatice iz samostana blizu Tuluza. Dvanaestogodišnja Helena Bah igrala se u bašti sa mlađom sestrom Idom, kad je videla kako se približava vojni kamion i utrčala u kuću. Dve devojčice i njihova majka napustile su dom u Lorenu, u severoistočnoj Francuskoj, nakon nemačke okupacije u maju 1940. godine i počele da putuju ka "slobodnoj zoni" na jugu zemlje. Da bi smanjili rizik od toga da čitava porodica bude uhvaćena, odlučeno je da njihov otac Aron i najstarija ćerka Ani krenu na put odvojeno. Ali kad su Aron i Ani uhapšeni 1941. godine i odvedeni u zarobljenički logor kod Tura, Helenina majka je iznajmila kuću u blizini. Bile su tu i godinu dana kasnije, kad su se Nemci dovezli putem. Helena i osmogodišnja Ida utrčale su u kuhinju da upozore majku. "Moja majka nam je rekla da trčimo - da se sakrijemo u šumi", kaže Helena. "Držala sam mlađu sestru za ruku, ali ona nije htela da pođe sa mnom. Želela je da se vrati majci. Mogla sam da čujem Nemce. Pustila sam joj ruku i ona je otrčala nazad." Helenina i Anina majka Sesil Bah/BBC Sama u šumi, Helena se krila sve dok nije osetila da je opasnost prošla. Potom se odšunjala nazad do kuće i pronašla novac koji joj je majka ostavila na stolu. "Znala je da ću se vratiti", kaže ona. Helena je odsela kod prijateljice koju je stekla u kraju. Nikad više nije videla majku niti mlađu sestru. Helenina starija sestra Ani takođe se za dlaku izvukla. Posle godinu dana provedenih u logoru kod Tura, uspela je da preskoči ogradu i pobegne. Sa 16 godina, Ani je uspela da stigne do tetkine kuće u Tuluzu na jugu zemlje, ali čak ni tamo nije bila bezbedna. Iako porodica njene tetke nije bila zvanično registrovana kao jevrejska i mogli su da se pretvaraju da su katolici, to nije bila opcija za Ani. Jednog dana u jesen 1942. godine, policija je pozvonila na vratima. "Naredili su: Pokažite nam vaš porodični album i svu vašu decu, želimo da ih proverimo!'", kaže ona. "Sreća mog života bila je da je moja rođaka Ida otišla da kupi hleb - zato ponekad verujem u čuda. I zato je moja tetka rekla: ovo su Estela, Anri, Helena i, pokazavši na mene, Ida." Nedugo nakon što je Ani stigla u Tuluz, njena tetka je primila pismo od Helene, iz njenog skrovišta kod Tura. Potom je organizovala njeno spasavanje. I tako je jedne noći mlada žena iz francuskog Pokreta otpora Maki pokucala na vrata kuće u kojoj je Helena odsela. "Rekla je da je došla da me pronađe, da pređemo liniju demarkacije", priseća se Helena. Da bi pokazala da joj mogu verovati, izvukla je fotografiju Helene koju joj je dala tetka. Bilo je to teško putovanje. Mlada žena imala je lažne dokumente u kojima su ona i Helena opisane kao studentkinje, iako je Helena bila još jako mlada. Zaustavljane su i saslušavane nekoliko puta. "Slobodna zona" na jugu Francuske nije baš bila obećana zemlja. Vlada maršala Filipa Petena, sa sedištem u Višiju, donosila je anti-jevrejske zakone, dozvoljavala da se Jevreji hapse u Badenu i Alzas-Lorenu kako bi bili zatvarani na i oduzimala Jevrejima imovinu. Dvadeset trećeg avgusta 1942. godine, nadbiskop Tuluza Žil-Žiro Salijež napisao je pismo sveštenstvu, zatraživši od njega da izrecituje pismo pastvi. "U našoj biskupiji desile su se neke potresne scene", stajalo je u pismu. "Deca, žene, muškarci, očevi i majke, tretiraju se kao niža bića. Članovi jedne porodice su razdvojeni jedni od drugih i odvezeni u nepoznatom pravcu. Jevreji su muškarci, Jevrejke su žene. Oni su pripadnici ljudske rase; oni su naša braća i sestre, baš kao i mnogi drugi. Jedan hrišćanin to nikad ne sme da zaboravi." On je uložio protest kod vlasti iz Višija zbog njihove politike prema Jevrejima, dok je većina francuske katoličke hijerarhije ćutala. Od 100 francuskih biskupa, on je bio jedan od svega šest koji su digli glas protiv nacističkog režima. Saliježova poruka ostavila je snažan utisak na sestru Deniz Bergon, mladu igumaniju samostana Notr Dam de Masip u Kapdenjaku, 150 kilometara severoistočno od Tuluza. "Taj poziv nas je sve duboko dirnuo i srca su nam ophrvale snažne emocije. Povoljna reakcija na ovo pismo bila je potvrda snage naše vere, iznad svih stranaka, iznad svih rasa", napisala je ona posle rata 1946. godine. "Bio je to i čin patriotizma, jer štiteći potlačene mi smo pružali otpor progoniteljima." Samostan je imao i internat, a sestra Deniz znala je da će biti moguće sakriti jevrejsku decu među njegovim katoličkim đacima. Ali ona se plašila da će ugroziti opatice i zbog neiskrenosti na koju će biti primorani. Njen vlastiti biskup podržavao je Petena, tako da je pisala nadbiskupu Saliježu tražeći od njega savet. Ona je u svom dnevniku zabeležila njegov odgovor: "Lažimo, lažimo, kćeri moja, dok god spasavamo ljudske živote." U zimu 1942. godine, sestra Deniz Bergon već je sakupljala jevrejsku decu koja se skrivala u pošumljenim dolinama i klisurama regiona oko Kapdenjaka, poznatog kao L'Averjon. Kako se hapšenje Jevreja - koje su sprovodile nemačke trupe i, od 1943. godine, fašistička paravojna formacija Milicija Francuske - pojačavalo, broj jevrejske dece koja su se skrivala u samostanu na kraju je narastao na 83. Među njima je bila i Ani Bah, čija je tetka shvatila da će ona tamo biti bezbednija nego u Tuluzu, a za njom je nedugo zatim stigla i Helena, koju je direktno u samostan odvela njena pratilja iz Pokreta otpora. Helena se konačno osećala bezbednom, iako su je po dolasku ophrvale emocije. "U početku me je madam Bergon odvela u sobu i trudila se da se osećam kao da su mi roditelji tu, pa mi je bila kao majka", kaže ona. Istovremeno, počela je da je muči sudbina njene mlađe sestre Ide. "Svake večeri prvo smo morali da uradimo domaći zadatak. I onda kad bismo ga završili, mogli smo da izađemo da se igramo. "Stalno sam mislila na to da moja sestra nije pustila moju ruku, bila bi sa mnom u samostanu", kaže ona. Drugi jevrejski izbeglica iz Alzas-Lorena bio je dečak po imenu Albert Sejfer, koja je bio nekoliko godina mlađi od sestara. "Okruženi visokim zidinama, bili smo kao u tvrđavi", kaže on. "Bili smo srećni. Zapravo nismo osećali rat, uprkos činjenici da je svuda oko nas vladala opasnost." BBC Roditelji i njihovi staratelji slali bi decu sa novcem, nakitom ili drugim dragocenostima kako bi platili za staranje o njima, pre nego što bi dali sve od sebe da pobegnu iz Francuske. Sestra Deniz vodila je strogu evidenciju. "Od početka 1944. godine, hapšenja Jevreja počela su da budu stroža i brojnija", prisetila se ona 1946. godine. "Molbe su stizale sa svih strana i dobili smo petnaestak devojčica, od kojih su neke pukim čudom uspele da pobegnu od Gestapoa." Ona je dodala: "Ona su prosto postala naša deca i mi smo se obavezali da istrpimo sve što budemo morali kako bismo ih bezbedno vratili roditeljima." Sem sestre Deniz, samo je direktorka škole Margarit Rokes, njen kapelan i dvoje drugih sestara znalo pravu istinu o poreklu dece. Preostalih 11 opatica znalo je da su određeni broj dece izbeglice iz Alzas-Lorena, ali nisu znale da su ona Jevreji - a nisu ni zvaničnici koje je sestra Deniz sve više i više pritiskala za dozvole za sledovanja. Dečje nepoznavanje katoličkih rituala pretilo je da ih razotkrije, ali smišljeno je objašnjenje. "Došli smo sa istoka Francuske, mesta sa mnogo industrijskih gradova i mnogo radnika koji su bili komunisti", kaže Ani. "Tako da smo se pretvarali da smo deca komunista koja ne znaju ništa o religiji." Što je rat duže trajao, to je položaj dece postajao sve opasniji i sestru Deniz počeli su da brinu mogući pretresi. "Iako su svi kompromitujući papiri i nakit porodica dece već bili sakriveni u najtajnovitijim kucima kuće, nismo se osećali bezbedno", napisala je ona u dnevniku 1946. godine. "I tako, kasno noću, dok su svi u kući spavali, iskopali smo rupu za skrivene stvari u bašti samostana i zakopali najdublje što smo mogli sve što je moglo da nas kompromituje." Prozor na građevini koja je nekad bila dečja spavaonica/BBC U maju 1944. godine, ratom prekaljena elitna SS divizija poznata kao Das Rajh stigla je u ovaj kraj pravo s Istočnog fronta. Negde u to vreme, Ani se seća da je pripadnik Pokreta otpora stigao sa zabrinjavajućim upozorenjem. "Jednog dana oglasilo se zvonce. Budući da je sestra zadužena za vrata bila negde daleko, sama sam ih otvorila", kaže ona. "Tu je stajao jedan mladić. Rekao je: 'Brzo! Moram da pričam sa vašom direktorkom! Veoma je hitno!' "Čovek nam je rekao da smo razotkriveni. Raširila se vest o tome da manastir krije jevrejsku decu." Sestra Deniz skovala je plan sa Pokretom otpora, koji je pristao da ispali hice upozorenja u vazduh ukoliko se neprijatelj bude približavao. "Deca bi odlazila na spavanje, starija uparena sa mlađom, i čim čuju prvi pucanj u noći, u tišini ali u žurbi, morala bi da stignu do šume i prepuste kuću okupatoru", napisala je ona 1946. godine. Ali ubrzo posle toga ona je odlučila da sakrije decu ne čekajući da se okupator pojavi. Jedna grupa, uključujući Ani, odvedena je u kapelu. "Kapelan je bio snažan i mogao da je podigne klupe. Otvorio je vrata u podu. Mi smo se spustili tamo dole", kaže ona. Mali podzemni prostor bio je 2,5 metara dugačak, a manje od 1,5 metra visok. Ani pored tajnih podnih vrata u kapeli/BBC Sedmoro dece provelo je pet dana zgureno tamo dole. Nisu mogla da se usprave niti da legnu da spavaju tokom dugih noći, a dopušteno im je samo na kratke periode u ranim jutarnjim časovima da vežbaju, piju, jedu i odlaze u toalet. Vazduh je stizao kroz mali otvor koji je izlazio na dvorište. "Posle pet dana provedenih tamo, više nije moglo da se izdrži", kaže Ani. "Zamislite samo da su kaluđerice bile uhapšene", dodaje ona. Ti dani provedeni pod zemljom obeležili su Ani za čitav život - ona od tada spava s upaljenim noćnim svetlom. Helena je imala sreće jer je bila smeštena kod jedne lokalne porodice. Iako nije ušao u sam manastir, SS je ostavio tragove razaranja na njegovom pragu. "Pronašli smo neke makisarde [članove Makija, francuskog pokreta otpora] koji su ubijeni i ostavljeni da leže na putu. Nemci su želeli da ih ostave tu za primer drugima kako ne bi pružali otpor", kaže Eni. Sestra Deniz je želela da oda počast mrtvima i zamolila je Ani da joj pomogne da ostavi cveće na svakom od mrtvih tela. U junu 1944. godine, Das Rajh je dobio naređenje da ide na sever da bi se pridružio kampanji za zaustavljanje savezničkog iskrcavanja u Normandiji. Usput je učestvovao u dva masakra čiji je cilj bio da kazni meštane za makijevske aktivnosti u kraju. Potom, kad je stigao u Normandiju, opkolila ga je američka Druga oklopna divizija i satrla - izgubili su 5.000 ljudi i više od 200 tenkova i drugih borbenih vozila. Nakon što je jug Francuske oslobođen u avgustu 1944. godine, jevrejska deca polako su počela da napuštaju samostan. Albert Sejfer se vratio kod porodice, uključujući oca, koji se živ vratio iz Aušvica. Ani i Helena nisu bile te sreće. Iako je njihova tetka preživela, njihovi roditelji i mlađa sestra Ida ubijeni su u Aušvicu. Ani se skrasila u Tuluzu, udala se, rodila decu i nedavno postala prabaka. I dalje se redovno viđa sa Albertom, koji sada ima 90 godina. Helena se udala i rodila sina, skrasivši se u Ričmondu, u zapadnom Londonu. Sa 94 i 90 godina, dve sestre putuju između Londona i Tuluza da bi se posećivale što češće mogu. Helena i Ani na ulazu u samostan/BBC One sestru Deniz zovu "notr dam de la ger" - naša dama od rata. Bile su tužne što su morale da se oproste od nje i redovno su je posećivale do kraja njenog života. Dok su Anina deca bila mlada, ona bi ih često vodila sa sobom, kako bi održala ovaj period istorije živim za njih - kao stalni podsetnik na ono što je jevrejski narod pretrpeo. Sestra Deniz je ostala u manastiru i nastavila da radi sve do smrti 2006. u 94. godini. Kasnije u životu pomagala deci u nepovoljnom položaju, a potom imigrantima iz Severne Afrike. Njoj je 1980. godine Memorijalna ustanova za heroje i žrtve holokausta Jad Vašem dodelila titulu Pravednice među narodima. Jedna ulica u Kapdenjaku nosi njeno ime, ali pored toga jedini spomenik u njenu čast nalazi se u krugu manastira. Helena (levo), Ani (desno) sa sestrom Deniz kod spomenika - Albert Sejfer stoji pozadi/BBC Na njemu piše: "Ovo drvo kedra posađeno je ovde 5. aprila 1992. godine u znak sećanja na to što je 83 jevrejska deteta (između decembra 1942. i jula 1944. godine) spasila Deniz Bergon… na zahtev monsinjora Žila-Žiroa Saliježa, nadbiskupa Tuluza." Spomenik se nalazi blizu mesta gde je sestra Deniz zakopala nakit, novac i sve dragocenosti koje su roditelji ostavili za sobom - a koje im je ona vratila, netaknute, nakon rata, kako bi im pomogla da ponovo zasnuju porodice. Drugi svetski rat: Odvažna opatica koja je sakrila 83 jevrejska deteta WWW.B92.NET Samostan na jugu Francuske je tajno pružio sklonište za 83 jevrejska deteta tokom Drugog svetskog rata.
  3. Problemi u Domu u Sremčici za decu i odrasle sa posebnim potrebama su mnogobrojni, a uslovi u nekim paviljonima nisu ni na najnižem nivou ljudskog dostojanstva, rekao je za N1 defektolog Petar Vladetić iz tog Doma, kojem je sud dodelio status uzbunjivača, a koji je zbog ukazivanja na loše stanje u toj ustanovi, kako kaže, ponovo dobio otkaz. - U muškom paviljonu uslovi su katastrofalni – sa kartonskim prozorima, deca nemaju gde da se istuširaju, prenatrpano je i jedan defektolog radi sa više od 40 dece bez negovatelja, spremačica, tehničke pomoći, bog da nam je u pomoći - kazao je Vladetić. On je naveo da stručni rad sa korisnicima u ovoj ustanovi zbog loših uslova praktično ne postoji, od obećanja koja su dobili se ništa nije promenilo i stanje je još gore, a na sve to se dešava i korona koja je, kako dodaje, dodatno otežala situaciju u svakom smislu. Dom u Sremcici za decu i odrasle sa posebnim potrebama je u predhodne dve godine otvoren za medije i pred kamerama pokazan je jedan paviljon, međutim, posle toga problemi se nastavljaju pa je defektolog Petar Vladetić ponovo rešio da se obrati medijima. On kaže da je trenutno opet dobio otkaz zbog konstantnog obraćanja i ukazivanja na probleme koji su konstantni u toj ustanovi sa 300 korisnika. - Ti problemi ne prestaju od mojih poslednjih obraćanja u medijima, ništa se nije popravilo, uplašen sam i za bezbednost i zdravlje te dece, kao i korisnika odraslih osoba - istakao je. On je objasnio da je njegova želja da se izvrši medijski pritisak, jer samo tako može stanje da se promeni i da se pomogne. - To je sada neuslovno, regresira, propada. Na žalost sve je prepušteno nama, organizujemo se kako uspevamo, ali to nije na najnižem nivou ljudskog dostojanstva - kaže. I hrana je bila neadekvatna, pa je, kako navodi, morao da reaguje. Kako je naveo, muški paviljon je apsolutno neuslovan. - U muškom paviljnu deca nemaju WC, ti uslovi stvarno nisu ni za koga, ni sat vremena niko tu ne bi trebalo da boravi. Na 120 korisnika imate 2, 3 poluispravna tuša, otpada plafon na glavu dok se tuširaju, a miris... nema spremačica, negovatelja. Ko je odgovoran za to? - upitao je. Kako je istakao, velika je nebriga i to se ne može dozvoliti. "Davali su pokvaren keks, buđav stari hleb, svaki put trpite odmazdu, pritiske, podeljeni su otkazi defektolozima, ili se ljudi drže na upozorenjima pred otkaz, od kuvarica do defektologa, drže se u strahu. Ja sam uplašen, ali ovo je jedini način da se toj deci pomogne", istakao je. Vladetić kaže da ima podršku kolega, ali da je veliki strah ostati bez posla u doba korone, gde su šanse za zapošljavanje minimalne. - Ljudi se plase i ja ih razumem. Dosta njih i želi da se obrati… Nisam ni ja previše hrabar, nego nema više ko, dužan sam da se obratim u ime te dece. Oni ne dobijaju ništa od toga što im je zagarantovano - kazao je defektolog. Prema njegovim rečima, korisnici su uznemireni, jer ne mogu da ostvare svoje potrebe. "Vrlo je teško, ceo stručni rad je urušen u ustanovi lošom organizacijom". https://direktno.rs/vesti/drustvo-i-ekonomija/294187/za-decu-u-domu-budjav-hleb-pada-plafon-na-glavu-dok-se-kupaju.html
  4. Dok Amazonija gori THE GUARDIAN24/08/2019 Foto: Ueslei Marcelino/Reuters Angela Merkel je podržala predlog Emanuela Makrona da se požari u Amazoniji uvrste na agendu samita G7 koji se održava ovog vikenda, pošto je francuski predsednik upozorio da je reč o međunarodnoj krizi. Predstavnik nemačke kancelarke Štefen Zajbert u petak se u Berlinu obratio novinarima: „Zapanjujuće razmere požara u području Amazona predstavljaju opasnost ne samo za Brazil i druge okolne zemlje, već i za čitav svet. Kancelarka je uverena da je ovoj akutnoj opasnosti u prašumama Amazona mesto na agendi skupa G7 ovog vikenda.“ Makronova intervencija izazvala je srditu reakciju njegovog brazilskog kolege Žaira Bolsanara. „Žalim što predsednik Makron gleda da jedno unutrašnje pitanje Brazila i drugih amazonskih zemalja iskoristi za ličnu političku korist“, tvitovao je desničarski lider kritikujući Makronov „senzacionalistički ton“. Zatim je dodao: „Predlog francuskog predsednika da se o amazonskim pitanjima raspravlja na sastanku G7 bez učešća zemalja ovog regiona evocira kolonijalni mentalitet koji je neprihvatljiv u 21. veku.“ Kasnije se priključio i brazilski ministar inostranih poslova Ernesto Arauho, koji je u seriji tvitova osudio „žestoku i nepravednu“ međunarodnu kampanju protiv njegove države. Arauho tvrdi da se kampanja vodi „zato što vlada predsednika Bolsanara obnavlja Brazil“. „Ta ‘ekološka kriza’ izgleda da je poslednje preostalo oružje iz arsenala levičarskih laži kojima ova činjenica treba da se prikrije“, dodao je on. Ranije je jedan od glavnih Bolsanarovih inostranih savetnika na Tviteru već izgrdio strane nametljivce. „Bog ne voli lažove“, napisao je Filipe Martins u seriji postova negirajući međunarodne kritike. Jedan od Bolsonarovih sinova koji se takođe bavi politikom, Eduardo, nastavio je ofanzivu tvitujući video snimak sa Jutjuba pod nazivom „Makron je idiot“ svojoj bazi od 1,6 miliona pratilaca. Ali međunarodna zajednica i dalje izražava brigu zbog razmera požara. Generalni sekretar UN Antonio Gutereš rekao je da je duboko zabrinut: „Usred globalne klimatske krize ne možemo sebi da priuštimo štetu u najvećem izvoru kiseonika i biodiverziteta.“ Gradonačelnik Londona Sadik Kan tvitovao je da požare „podstiče brazilska vlada“. Prašuma u plamenu je „čin zapanjujućeg ekološkog vandalizma sa planetarnim posledicama“. Do četvrtka su se uključili i slavni. „Požari besne, Amazonija i dalje gori“, tvitovala je Madona. „Strašno je gledati patnju našeg sveta“, napisao je britanski šampion Formule jedan Luis Hamilton na instragramu. Fudbaler Krstijano Ronaldo tvitovao je o opasnosti amazonskih požara i dodao da je „naša odgovornost da pomognemo spas planete“. Brazil je ove godine pogodilo preko 72.000 požara, što je skok od 84 odsto u odnosu na isti period 2018, navodi se u brazilskom Nacionalnom institutu za istraživanje svemira. Više od polovine ovih požara izbilo je u Amazoniji. Tokom jula zabeležen je nagli rastseče šuma, što je u avgustu pratilo širenje požara. Lokalna štampa navodi da u pojedinim regionima farmeri organizuju „dane vatre“ kako bi iskoristili slabiju kontrolu. Ekvadorski predsednik Lenjin Moreno rekao je u četvrtak da je razgovarao sa Bolsanarom i da će poslati tri „brigade stručnjaka za šumske požare i ekološka istraživanja, koji će pomoći da se tragedija u amazonskoj prašumi ublaži“. Tom Phillips, The Guardian, 23.08.2019. Prevela Milica Jovanović Peščanik.net, 24.08.2019. линк
  5. Dragan Marković Palma, predsednik Skupštine grada Jagodine danas je obišao sa saradnicama najdužu liniju autobuskog prevoza na teritoriji Jagodine, gde je sa građanima razgovarao. Svi se besplatno voze na teritoriji grada Jagodine od 20. januara, piše Kurir. -Grad Jagodina je jedini grad u Evropi koji je svim svojim građanima povećao plate koji rade na teritoriji grada Jagodine, preko gradskog budžeta. Prevoz je besplatan od 20. januara na celoj teritoriji grada Jagodine za sve i sve poslodavce i privatne preduzetnike sam zamolio da ne ukidaju svojim radnicima putne troškove, iako im je besplatan autobuski prevoz. Kada su javna preduzeća u pitanju i sve ono što je ingerencija lokalne samouprave, kao što je i prosveta, svi koji rade kao i do sada će primati putne troškove, a besplatno će se voziti. Imajući u vidu dosadašnje cene mesečnih i dnevnih karata za zaposlene, u zavisnosti od udaljenosti od grada jednoj višečlanoj porodici, ostajati će na mesečnom nivou u kućnom budžetu od 12 do 20 hiljada dinara, rekao je danas Dragan Marković Palma – predsednik Skupštine grada, dok se vozio na relaciji selo Rajkinac – grad Jagodina autobusom. Marković je bio i u ulozi ‘konduktera’ danas i svakog građanina pozdravio koji se vozio danas autobusom na toj relaciji i pokazivao u šali putne karte i poklanjao ih rekavši građanima da stave kod kuće te karte kao eksponat, kao što su u vreme najveće inflacije 90-ih godina prošlog veka stavljali nekadašnje pare sa visokim apoenima. -Dok je u Jagodini na vlasti ova koaliciji, koalicija Srpske napredne stranke i Jedinstvena Srbija – SPS, svi građani će se besplatno voziti, zaključuje on. Prisutan je bio i načelnik Pomoravskog okruga koji je izjavio da bi bilo dobro da donesu odluku o besplatnom prevozu i sve ostale opštine na teritoriji ovog okruga po uzoru na Jagodinu i onda bi, kako kaže Milosavljević, sa takvom odlukom to bio prvi okrug u Srbiji. http://pozitivmedia.info/palma-usao-u-autobus-kao-kondukter-i-pokazivao-gradanima-karte-nosite-ih-i-drzite-kao-eksponat-karte-su-besplatne-dok-je-ova-vlast-video/?fbclid=IwAR1VnyUGQXCzhKxPWUJMmfMLKf3E8KpBspfQhqLb9EwMxix9aUwXcDM_Nbg
  6. Lumpenproletarizacija mladih ljudi najjasnije se ogledava u kafanskom i folklornom nacionalizmu, koji se onda ispoljava na sportskim priredbama i kolektivnim manifestacijama tog tipa Kada sam u meču Kupa Uefe protiv Širokog Brijega u Bazelu ulazio u igru u drugom poluvremenu, nekoliko hiljada navijača gostujućeg sektora klicalo je “Ubij, ubij Srbina!” Bilo je pomalo čudno to doživeti na stadionu na kom sam proveo devet godina i koji sam svim srcem smatrao svojim. Posle utakmice, svita novinara, među kojima i par “naših”, tražila je od mene da prokomentarišem taj detalj. Bilo je previše lako i nimalo viteški reći kako su to sve hrvatski ekstremisti koji, eto, po ko zna koji put pokazuju svoju pravu narav. Umesto tog tradicionalnog “balkanskog” refleksa, koji je danas medijski i huškačko-forumaški sveprisutan, rekao sam da su to isto moji, u ovom slučaju ne toliko zbog toga što sam odrastao u jugoslovenskom duhu, već zbog toga što nisam hteo nikom “napolju” da dam povoda za priču o balkanskim plemenima i varvarima koji imaju tradicionalno šovinistički odnos jedni prema drugima. Kada kao klinac sanjaš o igranju za nacionalni tim, čistom dušom i naivnim dečačkim patriotizmom ne možeš da pretpostaviš kako sve to izgleda uistinu. Ne slutiš da se sport hrani najprizemnijim nacionalizmom, a da se stadioni i arene pretvaraju u fabrike šovinizma, nasilja i mržnje. Dok sam igrao, bio sam u priči u kojoj se sportski patriotizam identifikovao sa nacionalnim populizmom i pravoslavnom običajnošću, koji su meni više ličili na paganske rituale. Bio sam svedok tragikomičnog ispoljavanja neurotičnog kvazipatriotizma i verništva, ljubljenja krstova pred izlazak na teren, konstantnog krštenja, molitvi za pobedu i pogleda u nebo, salutiranja prepoznatljivim nacionalističkim pozdravima, kako na samom terenu među igračima tako i na tribinama. U takvim situacijama postaje primetno da se igrači ponašaju udvorički i populistički, uglavnom želeći da utole opsesivan strah da ne budu proglašeni za nepatriote. Pred odlazak na Svetsko prvenstvo u Južnoj Africi, srpska reprezentacija je posetila Hram Svetog Save u Beogradu. Polako se ustaljuje običaj da mnogi timovi pred početak sezone ili pred odlazak na veliko takmičenje traže naklonost Boga na putu ka uspehu, što nije karakteristično samo za balkansko podneblje, već na svim mestima gde religija ima narodnjački karakter i čini snažan element nacionalne svesti. Izbornik hrvatske reprezentacije pred utakmicu protiv Srbije moli se za snagu u predstojećem meču i svoju molitvu postavlja na društvene mreže, verovatno da bi dokazao svoj patriotizam. Na tribinama takođe dominiraju religijsko-nacionalna ikonografija i skandiranje. Sveštenstvo ne želi da progovori o toj vrsti bogohuljenja i “uzimanja zalud imena Gospodovog”, i sve dok uživa naklonost tih grupa i široke populacije koja se drži daleko od progresivnih ideja, biće im oprošteni smrtni grehovi i posezanje za “lažnim idolima”. Evangelizacija sportskih priredbi, kao što je to katolički kler podsticao nedavno u Poljskoj, i koketiranje sveštenstva sa sportom, pre svega su vrhunska blasfemija, jer je sport kao takav ustvari fetišizacija uspeha, medalja i pehara, gde dominiraju paganski rituali i idolopoklonstvo. Međutim, pored kriminalaca i novopečenih biznismena, sportisti su najveći ktitori crkve i zbog toga je organizovan sistem indulgencija, zastupljen gotovo više nego u srednjem veku. Religijsko licemerje pomešano sa praznoverjem, sujeverjem i neurotičnim kvaziverskim ritualima susretao sam kod svojih kolega svih mogućih vera, nevezano za zemlju u kojoj sam igrao. Nacionalizam je gotovo po pravilu u prirodnoj simbiozi sa crkvom i to u tranzicionim procesima postaje okosnica stvaranja reakcionarne društvene klime i politike. To nije fenomen uočljiv samo unutar verskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije, već globalno – sveštena lica redom su postala politički komesari desnice i najnazadnijeg konzervatizma. Kao što su sportisti i navijači privrženi banalizovanom iskustvu nacionalizma, na isti način su bliski narodnjačkoj religioznosti i bigoteriji, gde demonstriraju nepoznavanje najosnovnijeg katehizma, dok je meni sve to bila potvrda pređašnje intuicije da je dublja vera ateiste nego pomodnog i folklornog vernika. Huškački mentalitet neretko prati ostrašćena masovna događanja, a ovde je on pojačan medijima, navijačima, pa i političarima koji su uvek bliski toj vrsti patosa, dok se iracionalni patriotizam poslednih decenija pokazao kao tragična nit politike među jugoslovenskim narodima. Iako su te stvari, nažalost, postale uobičajene i vremenom se, što je još tragičnije, stvara određeni imunitet prema njima, najviše me potreslo kolektivno bezumlje navijača na utakmici Srbije i Crne Gore protiv Bosne, u Beogradu. Tada je veliki deo navijača na stadionu uzvikivao notornu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, nešto čemu u tim razmerama još nisam svedočio. Ova vrsta fašizma oseća se, nažalost, na velikoj većini sportskih priredbi, naročito kada nastupaju reprezentacije i klubovi iz bivše zemlje. Na osnovu iskustva sa igračima iz bivše Jugoslavije, shvatio sam da klerikalizacija i podržavljenje sporta nisu samo srpski fenomen. Hrvatski su sportisti još u većem obimu nego srpski uzjahali kleronacionalizam. Dobar deo njih svrstao se uz desnicu HDZ-a, za koju su postali najobičnije političke reklamne figure. To se dešava kada se stvori takva klima da se ne može biti patriota ako nisi uz izrazito nacionalistički program i ideologiju, tako da aklamacija hrvatskih fudbalera i rukometaša desnici naposletku izgleda kao prirodan čin. U Hrvatskoj je nezaobilazan deo kolektivne sportske ikonografije i euforije i famozni Marko Perković Thompson sa svojim neofašističkim nastupom, koji upotpunjuju sami navijači na tribinama fašističkim salutiranjem. On što je pritom neugodan presedan u regionu jeste da ovo ponašanje nije samo tolerisano od hrvatskog nogometnog vrha i izbornika, već je i direktno sa njihove strane podsticano. Profesionalni sport kao zrcalo anomalija društva U tranzicijskom, poratnom i postsocijalističkom društvu sport postaje institucija koja akumulira frustracije i reprodukuje nacionalizam, šovinizam i netrpeljivosti i kao takav idealan je instrument za držanje prekarijata i nezadovoljne mladosti daleko od zgrada ministarstava, fabričkih dvorišta i studentskih domova. Sport stoji tu zajedno sa svim drugim oblicima kolektiviteta i masovnim događajima u kojima sve otuđeniji građanin dobija snagu u kolektivnom ushićenju. Stadioni i arene time se pretvaraju se u inkubatore nacionalizma i šovinizma, a potomci osiromašene radničke i srednje klase u klasičan lumpenproletarijat. Klupska, regionalistička, nacionalistička svest je lažna svest, koja sprečava razvoj autentične klasne svesti. Nacionalna ili klupska zastava zamenjuje zastave i parole o društvenoj pravdi, a baklja zamenjuje molotovljev koktel. Sport kao takav u sebi već nosi takmičarsku notu brutalnosti i gladijatorstva, koja razvija oblik ratničke svesti. Tu je važno reći, nevezano samo za specifični balkanski prostor, da sport kao masovni fenomen nema samo instrumentalni karakter u političkom smislu, već ima i pedagošku ulogu jer reprodukuje darvinistički model ponašanja koji treba da se naturalizuje i izgleda kao prirodan. U tom smislu zapanjujući je nekritički odnos čak i najvrsnijih teoretičara iz levičarskog spektra prema profesionalnom sportu kao sekularnoj religiji našeg doba, koji često perpetuira i učvršćuje sve anomalije na kojima je izgrađeno kapitalističko društvo. Pored toga, profesionalni sport danas od samog sportiste stvara telesno i duhovno osakaćenu ličnost, i to nije očigledno samo meni kao nekom ko je dobar deo života proveo u profesionalnom sportu, nego i samoj javnosti povodom svakog javnog nastupa mladog sportiste, što je već dobilo poslovičan status. Međutim, umesto da se iskreno i kritički zamisle zbog čega sportisti većinom postaju samozadovoljni, nekultivisani i narcisoidni skorojevići i nadmeni šminkeri, javnost i društvo s jedne strane biraju licemerno zgražavanje ili s druge strane običnu porugu i podsmeh. Izbegava se suočavanje sa činjenicom da samo društvo stvara određene slojeve koji odrastaju u specifičnim uslovima, tako da su sportisti, kao i navijači, proizvod anomalija društva kao takvog, dok se sport i navijanje pokušavaju instrumentalizovati za njihovo odvraćanje od borbe za pravedniji svet. Zbog toga je važno da sport zaokuplja pažnju mladih ljudi i da njihovi junaci budu Davor Šuker ili Siniša Mihajlović, a ne Rade Končar ili Ivo Lola Ribar. Nacionalizam, politika i sport nisu povezani na specifičan način samo na balkanskom prostoru, već su pikanterije tipa koji igrači ne pevaju himnu ili šta skandiraju navijači uočljive u svim zemljama koje su pred izazovima nacionalizma, identiteta, integracije, ksenofobije, multikulturalnosti. Ovo je zapaženo u zemljama sa velikim brojem imigranata, kao što su Nemačka, Francuska, Švedska, i u njima jako često dolazi do politizacije koja dobija svoju medijsku dinamiku i naizgled tabloidni ukus, a ta pitanja su, po svojoj prirodi, jako opasna po društvo. Ne moramo uzimati regionalna neprijateljstva podstaknuta sportom kao primer, recimo ono u Mostaru između Hrvata i Bošnjaka, dovoljno je pogledati koliko utakmice Engleske i Nemačke sa sobom nose izraziti nacionalistički naboj, pa da postane očigledno zašto se sport često percipira kao nastavak rata drugim sredstvima. Čak ako se ne analizira strukturalno već samo fenomenološki, profesionalni sport, sve više sveden na svoj darvinistički aspekt a nauštrb estetskog i etičkog, gotovo uvek nosi pečat belicizma i ratničkog. Sportista je podlegao pritisku javnosti i postaje uočljivo kako se grozničavo trudi da u svakom javnom nastupu dokaže svoj patriotizam. Dominantna kvazipatriotska javnost uspela je da ga ubedi da ne može da bude pravi rodoljub ukoliko nije izričit u svom nacionalizmu i čvrstoj odanosti domovini, tako da on jako često i u svom matičnom klubu, u svakoj povoljnoj prilici, ističe nacionalne simbole i ikonografiju. Sportista zaboravlja svoje klasno poreklo – ako ga je uopšte ikada bio u dovoljnoj meri svestan. Naime, velika većina sportista rođena je u nižim slojevima i siromaštvu, u čiji su svet već na početku prodrli nacionalizam i vera kao ideologije koje imaju zadatak da naturalizuju njihov društveni položaj, koji im od početka izgleda sudbinski, tj. “od Boga”. To se može primetiti i kod južnoameričkih fudbalera koji većinom potiču iz favela, kod tamnoputih Afrikanaca iz prašnjavih provincijskih sela, kod Afroamerikanaca u američkim getima ili pak kod dece doseljenika iz prekarnih predgrađa evropskih metropola. Teško je ostati relaksiran u svom identitetu i dostojanstvu posle svega šta su jugoslovenski narodi prošli ili pred globalno-političkim izazovima kojima su izloženi. Međutim, jako je tanka granica između naizgled benignog nacionalizma i radikalne ksenofobije, mržnje i netrpeljivosti. Kada evropska javnost reaguje na rasističke, fašističke i nasilničke ispade navijača, onda postajemo zabrinuti za imidž zemlje koja teži demokratskim vrednostima i proklamovanom antifašizmu. Međutim, mnogo više od potrebe da izgledamo civilizovano u očima sveta, trebamo da budemo zabrinuti zbog suptilne i postepene fašizacije društva, koja u određenim političkim prilikama prerasta u političke pokrete i programe na šta, kao što može da se vidi u poslednje vreme, nisu imune ni najnaprednije evropske zemlje. Stadioni onda neretko postaju mesta inscenacije, okupljanja i organizovanja fašistoidnih grupa, a posredno i mesta društvene normalizacije takvih tendencija. Lumpenproletarizacija mladih ljudi najjasnije se ogledava u kafanskom i folklornom nacionalizmu, koji se onda ispoljava na sportskim priredbama i kolektivnim manifestacijama tog tipa. Stadioni i arene tako postaju mesta gde se akumulira nezadovoljstvo prekarizovane mladosti, koja je zajedno sa svojim roditeljima najveći “gubitnik tranzicije”. Upravo zbog toga, u tranzicijskom poretku, bolje reći haosu divljeg kapitalizma, sport kao institucija neretko dobija vrlo specifičnu i problematičnu ulogu. Energija koja treba da donese promenu i ustane protiv tranzicijske nepravde, umesto da postane svesna sebe kao klase, pretvara se u iracionalnu stihiju koja se vodi lažnim idolima kluba ili nacije. S druge strane, uspesi sportista i nacionalni naboj nude samo trenutno zadovoljstvo i osećaj povraćenog dostojanstva, izgubljenog nedaćama i poniženjima rata i neimaštine. Narodnjački populizam je zbog toga uvek blizak sportu u kojem vlada iracionalnost i tu se jasno vidi istorodnost politike i sporta, gde ne dolazi samo do politizacije sporta, već sportizacije politike – oni konvergiraju u slogane kao “Forza Italia” i slične, dok se sami političari služe navijačkom retorikom i tonom. Sportista: protivrečni idol Treba razumeti da se sportisti, naročito fudbaleri, nalaze u jednom svetu u kojem dominiraju kriminalci i lihvari iz menadžerskih struktura, korumpirani kravataši sportskih organizacija i političari raznih profila, koji svi zajedno eksploatišu njihovu popularnost, računajući pre svega na njihovu nezrelost. Njih niko ne vidi u tom smislu kao žrtve, štaviše, dominantna malograđanska javnost uglavnom im zavidi i u svakoj prilici gleda da ih omalovaži. Paradoksalno, oni su sa druge strane inaugurisani u idole i ljude koji trebaju da budu uzori, i to je dominantno mišljenje u svetu, jer sport kao poslednje utočište morala i fer pleja teži da zadrži auru čistote i nevinosti. Međutim, do sada niko nije uspeo da objasni kako neko u svojim dvadesetima, bez obrazovanja i izgrađenih vrednosnih orijentira, može da bude uzor, da bude svestan društva u kom živi i svoje prave funkcije u njemu. On jeste uzoran, ali u jednom drugom smislu, u smislu idola koji treba da sugeriše da je biti uspešan i popularan najviše životno postignuće, a za to je poželjno biti brutalan i beskompromisan takmičar. Zbog toga je sportista zahvalna figura za kapitalistički sistem i socijaldarvinizam koji nagrađuje one koji se bezobzirno popnu do samog vrha. Nacionalizam ima neverovatnu sposobnost regeneracije i njega desnica koristi u srednjoročne i kratkoročne dnevnopolitičke svrhe. U nedostatku kolektivnih događaja u kojima ima priliku da učestvuje čitava nacija, sport postaje gotovo jedino polje ispoljavanja nacionalizma u svom vulgarnom obliku. On kao takav postaje presudan za konstantno osvežavanje nacionalne svesti. Bez ikonografije, parola, pesama, zastava, običan čovek u svakodnevnom iskustvu ne ume više da ispolji patriotizam i ljubav prema domovini. Kolektivno ushićenje, naročito kod uspeha i pobeda, postaje kompenzacija za sva poniženja i šikaniranja koja se doživljavaju na radnom mestu i u svakodnevici, i u tom smislu takođe ima katarzično dejstvo, što je neofrojdijanska teza koja nije prevaziđena. Klubaška svest, regionalizam, rivalstvo, državni tim, navijanje, doveli su do takvog stanja svesti da je nemoguće zamisliti državu i društvo bez sporta. Velika većina mladih doživljava veći emocionalni lom i u većoj je egzistencijalnoj panici kada se njihov omiljeni klub nalazi pred bankrotom i gašenjem nego kada je pred gašenjem veća firma od koje živi lokalna zajednica ili širi region. Ovo može najbolje da se vidi u periodima krize, kada spašavanje klubova koji se smatraju nosiocima identiteta ima ogromnu podršku javnosti, tako da se često novac tih istih poreskih obveznika koji ostaju bez najosnovnijih uslova za život koristi za opstanak i oporavak kluba. Nije slučajno što veća ostrašćenost i okrenutost sportskom kolektivizmu i euforiji koincidiraju upravo sa periodom krize, tranzicije i drugih društvenih procesa, koji su po svojoj prirodi stresni i često nepodnošljivi. Zajedno sa nacionalnim timom, privrženost klubu i aktivno angažovanje imaju presudan politički značaj za očuvanje socijalnog mira, što političari i institucije kapitalističkog poretka jako dobro znaju. Gotovo da plaši pomisao na nestanak sporta, jer bi posledice po društvo i socijalni mir, a samim tim i poredak, bile katastrofične. Starorimska maksima “hleba i igara”, nažalost, ne gubi na svojoj aktuelnosti sve dok postoje izrabljivački odnosi unutar jednog društva, jer to je najpogodniji i, što je još važnije, najjeftiniji način imunizacije nižih slojeva i osiromašene radničke klase te izbegavanja klasnih animoziteta. Nekada je to bila religija kao opijum za narod, a danas je to sport kao sekularna religija. Zbog toga, kao što se dete odmalena krsti i veže za veru, koja je na ovim prostorima gotovo po pravilu u simbiozi sa etničkom pripadnošću, tako se odmalena zaodeva u klupske i nacionalne šalove i zastave, i to postaje neotuđivi deo njegovog identiteta koji nosi u sebi. To prepoznaje kao nešto benigno i vanpolitičko, što u svojoj suštini nikako nije, jer se afektivna vezanost i nekritički odnos prema stvarima i stvarnosti najbolje daju eksploatisati. Sve ovo nije izrečeno sa pozicije anacionalnog puritanizma koji se gadi prizemnih parola i ikonografije ili sa pozicije nekakvog samodovoljnog kosmopolitizma koji odozgo arbitrira. Kod mene lično više preovlađuje žal za poumljenim patriotizmom i za narodom svesnim svoje društvene realnosti, koju treba menjati kolektivnim naporom, a ne kolektivnom euforijom. Nacionalizam u smislu domoljublja ima svoju svrhu u momentima kada su ugroženi identitet ili kultura jednog naroda ili kada se na osnovama nacionalne svesti artikulišu kulturni ili ekonomski antiimperijalizam i druge vrste otpora. Međutim, ako se karakter društvenih pojava postavi u istorijsku ravan, dolazi se do spoznaje da sport, religija, nacionalizam, kako u određenim istorijskim trenucima mogu da služe emancipaciji, tako u nekim drugim služe konzerviranju postojećih odnosa i gramšijanskoj integraciji u kapitalistički vrednosni horizont. Ova vrsta kulturne hegemonije jača kada treba sprovesti ekonomsku liberalizaciju. Ovi narativi samo su simptom iskrivljene svesti i, kao što je pokazala naša nedavna prošlost, u pravilu služe da bi se iza njih sprovela prvobitna akumulacija i razvlašćivanje radnika kroz privatizaciju, drugim rečima klasična pljačka. Zbog svega toga ostaje nerazumljivo zašto kritička teorija i levica hronično izbegavaju da analiziraju profesionalni sport u njegovoj društvenoj suštini, tj. kao funkcionalni element unutar klasnog sistema eksploatacije, koji služi njegovom održavanju i učvršćenju. Obično se fokusiraju na karakter sporta kao akumulatora nacionalističkih i drugih strasti, što on i jeste, ali ne prepoznaju ulogu sporta u društvenoistorijskom totalitetu, u kojem on neretko igra ulogu kao institucija kapitalističkog poretka par ekselans. Ivan Ergić rođen je u Šibeniku 1981. godine. Kao nogometaš najviše se ostvario u Baselu, gdje je na poziciji veznog igrača u 202 nastupa postigao 31 gol. Prije Basela bio je kratko u Juventusu, u koji je došao iz Pertha, a karijeru je završio u Bursasporu. Bio je izabran u reprezentaciju Srbije i Crne Gore na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. Međutim, Ergić je u posljednoj deceniji poznat kao kolumnist koji je javnost upoznao s pravom slikom nogometa danas. Prenosimo ovdje njegov tekst objavljen 2013. u hrvatskom izdanju Le Monde diplomatique-a.
  7. Već osamdeset pet godina Jadranskim, Sredozemnim, njegovim rubnim morima ( Jadranskim, Jonskim, Egejskim, Crvenim, Maramornim i Tirenskim morem) ali i Atlanskim okeanom ( tri puta) plovi škola pod jedrima- školski brod „Jadran“ na kome se obučavale i sticale pomorske veštine i znanja generacije pomoraca sa istočne obale Jadrana. Brod je preživeo sudbinu velikih država koje su nastale i nestale na ovom prostoru od Kraljevine Jugoslavije, SFR Jugoslavije, SR Jugoslavije do Državne zajednice Srbije i Crne Gore i same Crne Gore koja ga i danas koristi povremeno za krstarenja, ali više za protokolarne svrhe. Internet je prepun slika ovog gracioznog broda koji zadivljuje lepotom dok uplovljava ili isplovljava sa razapetim jedrima. Međutim malo ljudi posebno u Srbiji zna da ovaj brod i na svoj 85. rođendan vodi novu bitku kome će pripasti.. Njega danas zvanično traži Hrvatska, koja optužuje Crnu Goru da ga je ukrala 1991. godine iako se „Jadran“ tada nalazio na redovnom remontu u Zavodu „Sava Kovačević“ u Tivtu. Tu je inicijativu još pre osam godina pokrenula Pomorska udruga „Vila Velebita“, a podržao ju je i tadašnji predsednik Stjepan Mesić. Pre godinu dana i hrvatski ministar odbrane Damir Krstičević ponovo je pisao svom crnogorskom kolegi Predragu Boškoviću da se jedrenjak „Jadran“ mora vratiti u Hrvatsku. A s proslave 85. rođendana tog jedrenjaka, Bošković je nedavno odgovorio da „Jadran“ ostaje u Crnoj Gori, da će ploviti pod crnogorskom zastavom, te da će moći da ga koriste svi saveznici Podgorice. Krstičević, međutim dan kasnije je izjavio: „Školski brod ‘Jadran’ je vlasništvo Republike Hrvatske i neraskidivi deo hrvatske pomorske istorije. Hrvatska će preduzeti sve legitimne korake kako bi spomenuti brod bio vraćen pod hrvatsku zastavu, a od Crne Gore očekuje sprovođenje dogovora o sukcesiji i poštovanje međunarodnog prava.“ Novinski natpisi i dalje pljušte kao letnji pljusak, ali Podgorica, a ponajviše Zagreb zaboravlja da ovaj brod ima doduše nevidljivog trećeg suvlasnika (Srbija) koga niko ništa ne pita, doduše on se i sam ne oglašava povodom ovog pitanja iako je dao najviše novca za kupovinu jedrenjaka preko doborovoljnih priloga i novca dobijenog ratnim reparacijama. Političko obeležavanje rođendana broda Pre samog vrhunca proslave rođendana „Jadrana “ iz Zagreba je stigla je preko tamošnjih medija vest, da su neformalni krugovi odlučili da blokiraju ulazak Podgorice u Evropsku uniju, sve dok ne vrate “ ukrdeni jedrenjak“ koji pripada Hrvatskoj. Ovo je kuliminacija sage koja traje od prošle godine, kada je hrvatski ministar odbrane Damir Krstičević uputio pismo svom crnogorskom kolegi Predragu Boškoviću, da se jedrenjak Jadran mora vratiti u Hrvatsku. Detalji tog pisma i argumenti na koje se pozivju hrvatske vlasti, još nisu poznate javnosti. Međutim jeste glavni argument na koji se poziva zvanični Zagreb, a to je da je brod bio lociran u Splitu pre ratnih dešavanja 1991. Ponekad doduše ređe se pojavljuju i navodi da je Hrvatska učestvovala u kupovini ovog ratnog broda, međutim činjenice govore sasvim drugačije. Kuliminacija bure oko “ Jadrana“ usledila je kada se saznalo da je na brodu u čast 85 rođendana trebala da preva hrvatska pevačica Ivana Vrdoljak -Vanna inače snaja Antuna Vrdoljaka, hrvatskog režisera i poznatog člana HDZ. Kada su hrvatski mediji kontaktirali pevačicu ona se pravdala da nije znala da je brod ukraden Hrvatskoj i momentalno je otkazala koncert, a da li je to zaista tako? Ko je i kako kupio Jadran? Nakon ujedinenja i stvaranja države južnoslovenskih naroda, stvorena je i njena mornarica, a njeni kadrovi većinom bili su školovani u bivšoj austrougarskoj mornarici. Tek 1922. godine stekli su se uslovi za početak školovanja jugoslovenskih kadrova. Da bi se što pre došlo do najnužnijeg broja novih pomorskih kadorva potrebnih za razvoj Mornarice osnovana je 1922. godine u Dubrovniku Pomorska oficirska škola. U toku dvogodišnjeg školovanja budući mornarički oficiri osposobljavani su za osvnovne dužnosti pomorskog oficira na brodovima. Prvog oktobra 1923. počela je sa radom prva jugoslovenska Pomorska vojna akademija, sa lokacijom u Dubrovniku u Gružu. Školovanje je trajalo tri godine. Sistem trogodišnjeg školovanja bio je teorijska nastava uz praktične radove i vežbe na brodovima za šta su se koristili brodovi minopolagač “ Orao“ ili minolovac „D-2“ sa kojima se svake nedelje po jedan ili dva dana provodilo na moru. Iz nastavnog plana i programa uočena je potreba za brodom na kome bi se pitomci pripremali za svoju dužnost nakon završteka školovanja. Odmah po formiranju Mornarice u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca planirana je nabavka školskog broda, ali za to nije bilo finansijskih mogućnosti. Ideja o nabavci Jadrana začeta je juna meseca 1926. godine na drugom sastanku delegata pomorske organizacije „Jadranska straža“ u Beogradu koja je imala isključivo jugoslovenski karakter, a ni u kom slučaju nacionalni, a ponajmanje hrvatski, kako se to danas tvrdi. Na tom sastanku donesena je odluka da se prikupljanjem novčanih sredstava da se nabavi školski brod, koji bi se kao poklon predao Ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije. U tu svrhu trebalo je prikupiti 1.200.000 dinara. O tome je obaveštena i Komande ratne mornarice. Prikupljeno je 1.145.665 dinara ( trebalo je ukupno 8.407.830 dinara ili 622.743 tadašnje nemačke marke). U “ Glasniku Jadranske straže“ od januara 1929. godine objavljen je novčani doprinos po oblasnim odborima ko je i koliko prikupio. Oblasni odbori iz Srbije: Beograd 150.000, Kragujevac 36.572, Niš 31.000, Novi Sad 135.630, Priština 33.613, Valjevo 24.000, Veliki Bečkerk 190.000 dinara, Vranje 13.000, Zaječar 3.488 dinara; Oblasni odbori iz Hrvatske: Dubrovnik 13.000 dinara, Karlovac 47.320 dinara, Osijek 5.000, Split 32.209, Sušak 22.000, Zagreb 21.108 dinara, Oblasni odbor Slovenije: Maribor 30.875 dinara; Oblasni odbor Sarajevo 310.000 dinara; Oblasni odbor Skoplje 49.996 dinara i Oblasni odbor Crne Gore sa Cetinja samo 1.500 dinara. Ono što je zanimljivo da su najveće novčane priloge dali oblasni odbori iz unutrašnjosti zemlje kao što su Beograd, Novi Sad, Veliki Bečkerek koji su zajedno skupili 475.000 dinara a imali su 5.792 člana. Split, Sušak i Dubrovnik 52.203 dinara a imali su 6.548 članova. Zagreb, Ljubljana i Maribor skupili su 57.901 dinar, a imali su 6.015 članova. Sarajevo je priložilo 310.890 dinara, a imalo je 4.634 člana. Organizovana je i lutrija, koju je inicirao Beograd i na ovaj način prikupljeno je još 525.000 dinara. U kupovini školskog broda Jadran najvećim delom učestvovala je i Ratna mornarica. A ako se ima u vidu da su korištena najviše sredstva iz ratne odštete koja je Nemačka isplaćivala Srbiji, onda ne može to biti na račun Hrvatske, jer je ona u Prvom svetskom ratu bila na strani Austrugarske kada je objavljen rat Srbiji, i do sloma Austrougarske bila na suprotnim pozicijama od Srbije kojoj je posle rata i pripala ratna odšteta. Takođe i tvrdnja Hrvatske da je “ Jadranska straža“ imala svoje sedište u Splitu, nema nikakve osnove jer je sama Hrvatska za brod sakupila 142.000 dinara. Školski jedrenjak “ Jadran“ izgrađen je u Hamburgu. Ugovor o gradnji potpisan je 4. septembra 1930. godine sa brodogradilištem “ H.C. Stulcken Shon – porinut u more 25. juna 1931 dobivši tada ime koje je zadržao do danas. U vreme otpremanja došlo je do spora sa brodogradilištem zbog pada vrednosti marke i naplate dela sredstava iz ratnih reparcija koje je trebalo da plati Nemačka. Nakon podmirivanja svih potraživanja školski brod je isplovio iz Hamburga 27.06.1933 godine. U 10 sati dana 16.07.1933 školski jedrenjak je uplovio u luku Tivat u 10.00 časova. Brodu je priređen svečani doček oduševljenog naroda uz salve salutnih topova sa obale. Prilikom uplovljenja dočekala ga je grupa hidroaviona u lucibili su postrojeni pripadnici Mornarice za svečani doček. Jadran je u flotni sastav Ratne mornarice upisan 19.08. 1933. koji se od tad obeležava kao dan broda. Iz propagandnih razloga centralna svečanost primopredaje broda održana je u Splitu 06.09.1933. na rođendan prestolonaslednika Petra II Karađorđevića, a tad je zvanično objavljeno da je brod Ratnoj mornarici poklonila “ Jadranska straža“. Na svečanosti u Splitu koja je trajala tri dana prisustvovali su predstavnici Vlade, ministarstava, Vojske i mornarice, delegati “ Jadranske straže“ iz cele zemlje i predstavnici lokalne vlasti. Na obali je postrojen odred pripadnika Kopnene vojske i Mornarice, u Splitskoj luci bila je kompletna eskadra sa postrojenim posadama na plaubi, Sa posadom u snasti brod je ulovio u luku praćen hidroavionima, jedrilicama i čamcima. Predstavnik Jadranske straže predao je počasnu zastavu prvom komandantu kapetanu korvete Nikoli Krizomaliju koja je uz topovsku paljbu podignuta na krmeni jarbol. Prava istina je da je brod tad nabavljen udruživanjem novčanih sredstava “ Jadranske straže“ i kredita Fonda ratnih reparacija koje je dobila Kraljevska mornarica. Opis jedrenjaka Jadran Jadran je tipični jedrenjak tipa barkantina sa opremom za pomoračku obuku. Nakon uslaska u sastav Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije „Jadran“ je 25. juna 1934. godine zaplovio na prvo školsko krstarenje i do 1941. plovio je sedam puta sa pitomcima Pomorske vojne akademije i Stručne podoficirske škole. Ploveći po Sredozemnom moru i njegovim rubnim morima- Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno, ali i tri puta Atalnskim okeanom: prvi put ruta Dubrovnik- Oran-Porto Grande-Maidera, Kadiz-Ajačo-Pirej Dubrovnik, prešavši 7.525 milja, krstarenje trajalo tri meseca, drugi put Dubrovnik-Malta-Gibraltar-Maidera-Bermuda-Njujork-Boston-Azori-Gribaltar-Tunis- Dubrovnik prešavši 11.252 milje ( krstarenje trajalo četiri meseca i 10 dana i Treći put na ruti Dubrovnik-Malta- Šerbrur-Roterdam-Hamburg-Kil-Gdinja-Stokohlm-Kopenhagen-Oslo-Portsmaut- Dubrovnik krstarenje trajalo četiri meseca prešavši 8.000 milja. Brod je krstario na ruti Dubrovnik- Crno more, a krstarenje trajalo tri meseca. Od početka Drugog svetskog rata nakon povratka sa krstarenja duž obala Zapadne i Severne Evrope (5. septembra 1939) brod nije isplovljavao van teritorijalnih voda Jugoslavije, a nakon prekidanja školovanja u vojnim pomorskim školama 27. marta 1941. prebačen je iz Šibenika u Tivat. Sa broda su iskrcana jedra i njihova oprema kao i sve ono što je moglo da izazove požar. Aprilski rat 1941 Za vreme aprilskog rata 1941. godine Jadran se zatekao u Boki Kotorskoj ispred Đenovića. Brod je mobilizacijskim planom pretpočinjen Komandi podvodonog oružja, odnosno Južnom sektoru pomorske odbrane. Posada nije bila popunjena, jer je jedan deo popunio jedinice Flote, ali je i tako smanjena mogla da izvrši zadatak koji je imala- prevoz jedinica unutar zaliva. Neprijateljski avionu nisu napali brod, a posada je nekoliko puta otvarala mitraljesku vatru na niskoleteće avione. Posada je ostala na brodu sve do 17. aprila kada je potpoljen razarač “ Zagreb“. Tog dana je po naređenju posada napustila brod zajedno sa posadama ostalih brodova Flote, koji su predati Italijanima. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije zarobili su ga Italijani koji su ga koristili kao školski brod pod imenom “ Marko Polo“ za školovanje pomorskog pomlatka. Nakon kapitulacije Italije 1943. brod se našao u Veneciji i od tada počinje njegovo propadanje. Niko ga nije održavao i kraj rata dočekao je potpuno opljačkan jedva održavajući se na vodi. Njegov trup je služio kao most na jednom od venecijanskih kanala. Na zahtev jugoslovenske vlade brod je vraćen i dotegljen u Tivat. Odmah je počela njegova obnova u Mornaričko-tehničkom remontnom zavodu “ Sava Kovačević“ u Tivtu. Posada koja je učestvovala u obnovi broda birana je pažljivo ( vojni rok u moraniric je tada trajao četiri godine), a jedan deo podoficira i oficira bio je i ranije na Jadranu. Obnova je počela 21. aprila 1947. godine glavni radovi su završeni 17. decembra 1948. godine, ali zbog neki delova bilo je to stvarno tek polovinom 1949. godine. Jadran je od olupine ponovo postao beli lepotan. Istovremeno sa obnovom broda, posada je obučavana svaki dan. Ugrađen je novi dizel motor 353 kW, novi osovinski vod i propeler. Ugrađeni su novi pomoćni uređaji, rekonstruisana drenaža i cevovodi, elektroinstalacija, navigacijska oprema i sredstva. Rekonstruisane su i stambene prostorije, adapitrana palubna oprema, popravljen snast i oputa i nova jedra. Već 1949. brod je bio spreman za plovidbu ušavši u sastav Vojnopomorskog školskog centra u Divuljama, gde je uplovio jula 1949. godine. U junu 1953. brod je krstario po Jadranu i Sredozemnom moru, ali nije uplovljavao u strane luke. Tad je donesena odluka da se izvrši generalni remont koji je urađen u toku 1956 i 1957. godine. Brod je potpuno ogoljen, sa njega je skinut kompletan inventar i jarboli. Demontriana je paluba. Na brodu je izmenjeno sve što je bilo potrebno. Ugrađena je nova oprema i nova jedran. Posle generalnog remonta brod je 1962. ponovo krenuo na četiri duža krstarenja po Sredozemnom moru, ali uplovljavajući i u Crno More i do Port Sudana. Pošto je 1967 brod bio već u sastavu Ratne mornarice 34 godine odnesena je odluka da se Jadran generalno remontuje i modernizuje. Nosilac remonta je opet bio Mornaričkotehnički remonti zavod „Sava Kovačević“. Remont je počeo 1. novembra 1967 i završen 30. jula 1969. Sa broda je demontrina celokupna oprema i skinuta sva tri jarbola i tri krsta sa 12 jedara. Izvađen je i balast od 125 tona. Rekonstruisan je komandni most, ugrađen novi krmeni jarbol sa ispušnim cevima, Stavljena su nova platnena jedra od materijala nabavljenog u Engelskoj. Stari brodski motor je skinut i ugrađen novi od 353 kW, i potpuno izmenjena kompletna brodska mreža i ugrađen novi generato. Brod je dobio novi radar i kompletnu navigacijsku opremu. Od 1. juna 1956. matična luka broda je u Divuljama gde se nalazio Odred školskih brodova Vojnopomorskog školskog centra. Transofrmacijom Vojnopomorske akademije u Mornaričku vojnu akademiju školovanje na Jadranu u nastavnom planu i programu dat je veći akcenat. Brod je tako do početla građanskog rata u Hrvatskoj 1991 imao matičnu luku u Splitu. Raspad SFRJ brod je zatekao u MTRZ “ Savo Kovačević“ u Tivtu. Veći deo posade je napustio brod svi oficiri, na čelu sa komandantom broda Dušanom Zaklanom. Preostali deo posade uspešno je završio remont i kasnije popunjen novim starešinskim kadrom i ponovo je zaplovio. Zanimljivo je da je ostatak posade dugo vremena čuvao bivše stvari odbeglih kolega, a jedan zastavnik i njihov novac od pripadajućih plata po koje nikad nisu došli. Iz ovoga se vidi da “ Jadran“ nije ukraden i da je ostao u luci Tivat u koju je uplovio 16.07.1933. Zašto je to tako na ovo pitanje odgovorio je kontraadmiral u penziji Boško Antić pomorski publicista i autor monografije o jedrenjaku Jadran. “ Na sastanku 2006. godine predsednika Filipa Vujanovića i Borisa Tadića potpisan je ugovor da Srbija može da koristi jedrenjak Jadran u protokolarne svrhe, ali od tada to više niko ni ne spominje, to se čak i ne zna. Srbija nema nikakva potraživanja, ne meša se, nezainteresovana je potpuno za čitav slučaj“, kaže kontraadmiral u penziji Boško Antić. Na pitanje zašto Srbija nije nikad pokrenula pitanje slučaja jedrenjaka Jadran Anitć kaže: “ Ne znam zašto nije, valjda zato jer Srbija nema pomorsku orjentaciju. Najveći primer je dotegljenje podmornice kao muzejskog eksponata. Mnogi tvrde šta će nam, pa ako je to tako, onda po tome treba sve eksponate koje imamo po našim muzejima, a nisu našeg porekla vratiti. Mi treba da se uključimo i dademo do znanja da je Srbija najviše novca dala za kupovinu Jadrana, kao i od ratnih reparacija, odšete koje je dobila Srbija, a ne Hrvatska koja je trebala nama da plati repraciju jer su bili Austrougarska i ne mogu pripsati da je te pare dala Hrvatska, a dala ih je Srbija, ističe Antić i dodaje: “ Brodu je bila matična luka Tivat, zato jer je počeo tamo, jer je remontnovan tamo i boravio veliki deo vremena. Antić kaže da je brod posle Drugog svetskog rata završio u Divuljama na osnovu rasporeda snaga i da to Zagrebu ne daje pravo vlasništva, jer su brodovi bili zajedničko vlasništvo svih republika i pokrajina i nisu pripadali samo Hrvatskoj, zato što su bili na njenoj teritoriji. “ Oni su pripadali Oružanim snagama SFRJ, a ne tadašnjoj Hrvatskoj, dodaje Antić. Na pitanje na koji način bi Srbija trebala da se uključi i formalno traži jedrenjak „Jadran“ Antić ističe: “ Srbija bi trebalo formalno Crnoj Gori da stavi do znanja kod donošenja konačne odluke, da li će brod dati Hrvatskoj da je važno da kontaktiraju Srbiju kao suvlasnika broda, kao i potpisnika ugovora o protokolarnoj upotrebi iz 2006. koja je i dalje na snazi. S druge strane visoki oficir mornarice koji je službovao dugo u Komandi RM Vojske Jugoslavije i VSCG i plovio Jadranom, a koji nije želeo da mu se spominje ime kaže: “ Školski brod Jadran je ponovo zarobljenik jugoslavenske krize. Jedrenjak za koji su najviše novca dali Srbi, sada se nalazi kod Crnogoraca koji su najmanje izdvojili novca. Komandant broda je Makedonac a brod traže Hrvati na osnovu toga što mu je matična luka bila Lora u Splitu. Pošto su Hrvati članovima posade Jadrana oteli stanove u Splitu, oni ne bi trebali da traže Jadran bar do povratka stanova i imovine članova posade. On dodaje još da ironijom sudbine Jadran je završio u državi koja je najmanje ulagala u njega, a traži ga država koja se pozivala na ne baš verodostoje argumente i narcisoidnu pomorsku tradiciju, dok država koja je najviše prikupila novca i finansirala od 2000 do 2006 godine dva remonta i krstarenja je potpuno nezainteresovana za njega, što je porazno. “ Jadran mora imati punu po formaciji posadu koja je vrhunski obučena. Na brod se moraju ukrcavati disciplinovani kadeti i njihovi nastavnici. Brod treba da stalno plovi da bi bio isplativ. Da li to mogu Crna Gora i Hrvatska da obezbede. Teško. Imam osećaj da je njima bitno da se slikaju pod nacionalnim barjakom ili stijegom a posle ko će to plaćati nije važno. Ima država i velikih mornarica koji nemaju školske jedrenjake, pa nemaju problema u obuci kadeta, kaže on. Od 2000. godine finansiranje krstarenja, remonta i opremanja vršeno je isključivo novčanim sredstvima iz Srbije. Najviše sredstava utrošeno je na prošireni mali remont 2004/2005. godine i kupovinu desalinizatora. Za potrebe školskih krstarenja, od goriva do toalet papira, trošena su sredstva poreskih obaveznika Srbije. Posebno vrednu donaciju dala je vlada Grčke sa 100.000 evra od čega su kupljena nova jedra i ostale opreme. Sudbina jedrenjaka Jadran Od samog početka “ Jadran“ je delio sudbinu država koje su nastajale i nestajale na ovim prostorima. Na njegovom jarbolu su se vijorile do sada zastave šest mornarica (Kraljevine Jugoslavije, italijanska, nemačka, SFRJ, SRJ, i Crne Gore. Čudna je ironija sudibine da brod vije do sada najveći barijak- crnogorski 14×7 metara i čudna sudbina da sve države koje su nosile zastavu su se raspale. Poslednje krstarenje Jadranom pre raspada SCG Poslednje krstarenje sa studentima Odseka Ratne mornarice Vojne akademije realizovano je 2005. godine. Tada je školski brod Jadran plovio rutom: Tivat-Kadiz-Portsmut-Kartahena (Španija)-Krf-Tivat. Prilikom učešća u takmičenjima svih mornarica sveta povodom proslave 200 godina Trafalgarske bitke, studenti Odseka mornarice VA iz Beograda postigli su visoke rezultate. U takmičenju u veslanju na čamcu „Dragon boat“ osvojili su prvo mesto. U polufinalu su pobedili ekipu posade nemačke fregate Sashen a u finalu ekipu posade francuskog nosača aviona Šarl de Gol. Pobeda budućih mornaričkih oficira -veslača sa Save i Dunava iznenadila je sve prisutne. Jedan britanski admiral nije mogao prežaliti što trofej ide u Beograd, pa je tražio da se ekipa sa Jadrana još jednom takmiči sa ekipom britanske kraljevske mornarice, koja je već izgubila u takmičenju. Načelnik Odseka RM Vojne akademije mu je rekao tom prilikom da se to može održati 3005. godine na proslavi 300 godišnjice Trafalgarske bitke. Andrej MLAKAR, Vojnopolitička osmatračnica
  8. DOK ALEKSANDAR VULIN UPORNO PONAVLJA DA BI SVAKI NEPRIJAVLJENI PRELET IZNAD SRBIJE ZAVRŠIO OBARANJEM, DANIMA SU U DRUGOJ POLOVINI MARTA BESPILOTNE LETELICE, UGLAVNOM TIPA "PREDATOR", NAPROSTO "ŠPARTALE" NEBOM IZNAD SRBIJE, UZDUŽ I POPREKO, UKLJUČUJUĆI I NADLETANJE BEOGRADA. PRIPADNICI VOJSKE SRBIJE MOGLI SU IM SAMO MAHATI SA ZEMLJE "Nebo nad Srbijom nije bilo sigurnije od NATO agresije", izjavio je početkom januara 2018. ministar odbrane Aleksandar Vulin tokom postnovogodišnje posete aerodromu Batajnica, gde mu je prikazana spremnost "dežurne pare" aviona MiG-29. O kakvoj borbenoj spremnosti se radi i kakva je to bila predstava za javnost, dovoljno ilustrira to što je jedan od aviona bio dvosed, bez borbenog radara, a i same letelice su zarulale po pisti, ali nisu poletele, što je opravdano "lošim vremenskim uslovima". Nešto ranije – 5. avgusta prošle godine – ministar Vulin je, navodno nenajavljeno, posetio jedinicu u kasarni "Jugovićevo" u Novom Sadu. Tu je sleteo helikopterom, čijeg pilota je pre toga terao da leti uz granicu sa Hrvatskom, a žalio se i na visoku temperaturu u kabini letelice, te tražio da se podigne na veću visinu, koja nije bezbedna. "Nijedan neprijavljeni prelet, nijedan avion, nijedan helikopter – nije uočen. A i da jeste, bio bi lociran i oboren. Ni jedan lovac, ni jedan helikopter iz našeg susedstva ne bi mogao da ugrozi naš prostor. Naređenje vrhovnog komandanta Aleksandra Vučića će biti ispunjeno. ‘Oluja’ se više nikada neće ponoviti gde god da žive Srbi", rekao je tada Vulin. A još dve nedelje ranije, u julu 2017, Vulin je obišao Komandu Ratnog vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane (RV i PVO) i izjavio da nema slobodne i suverene zemlje koja ne kontroliše svoje nebo i čitavu teritoriju "U stanju smo da odbranimo sebe i svoju teritoriju, na prvom mestu zahvaljujući obučenosti ljudi i njihovoj ljubavi prema otadžbini, ali to ne bi bilo moguće bez odgovarajućih tehničkih resursa i radujem se daljem osnaživanju vazduhoplovstva, uvođenju novih aviona i protivvazduhoplovnih sistema". Komandant RV i PVO Ranko Živak poručio je tada da su operativne sposobnosti na potrebnom nivou i da obezbeđuju izvršenje svih zadataka... Čemu ovaj uvod? Iz prostog razloga što su u drugoj polovini marta danima bespilotne letelice, uglavnom tipa "predator" naprosto "špartale" nebom iznad Srbije, uzduž i popreko, uključujući prelete i iznad Beograda, a nijedna ne samo da nije oborena, nego to nije ni pokušano. AKCIJA I REAKCIJA: Pomenute bespilotne letelice krstarile su brzinom od 200 kilometara na sat, na visini između 600 i 1.200 metara. Dolazile su sa teritorije Bosne i Hercegovine i letele preko Srbije do Rumunije. S obzirom da se zna čije snage su u BiH, nije teško zaključiti da je te letelice slao NATO, kome Srbija, iz nekih razloga, ne sme da se zamera, pa se zato o preletima ćuti. Jedan dnevni list je početkom aprila objavio informaciju o tome, doduše malo "spinovanu" (kako tvrde izvori "Vremena" iz RV i PVO Vojske Srbije), a Vulin je tim povodom izjavio da "ništa ne može ni da uđe na našu teritoriju ni da izađe sa nje, a da mi to ne znamo, da to nismo ispratili i procenili da li je realna opasnost ili ne". On je tako indirektno priznao da je procenjeno da bespilotne letelice NATO nisu realna opasnost po Srbiju, što se kosi sa njegovim ranijim izjavama da niko ne može da uđe nenajavljeno u vazdušni prostor Srbije, jer bi svaka letelica bila oborena. Vulin u intervjuu za "Politiku" 22. aprila odlazi korak dalje kada potvrđuje "da postoje pokušaji ugrožavanja našeg vazdušnog prostora i da su oni prepoznati i sprečeni": "Ništa ne može da uđe u naš prostor a da mi to ne primetimo i u skladu sa procenjenim stepenom opasnosti reagujemo", ustvrdio je tada Vulin, a novinar koji je radio intervju nije ga pitao (ili možda jeste, ali to nije objavljeno) zašto se onda nije reagovalo na bespilotne letelice krajem marta. Da je priča tog lista "spinovana", vidljivo je zato što se preleti dovode u vezu sa hapšenjem vršioca dužnosti direktora Kancelarije Vlade Srbije za Kosovo i Metohiju Marka Đurića 26. marta u Kosovskoj Mitrovici i navodnom spremnosti vojnih i policijskih jedinica Srbije da krenu u zauzimanje severa Kosova. Reč je, dakle, o pokrivanju klasičnih špijunskih aktivnosti pričom za unutrašnju upotrebu, u konkretnom slučaju – o nekakvim planovima Srbije za akciju na Kosovu, što domaća javnost voli da čuje. Međutim, bespilotne letelice su išle iznad Srbije i pre hapšenja Đurića, kao i posle, i nisu bile upućivane samo uz granicu sa Kosovom, nego iznad cele zemlje. U kakvom stanju je RV i PVO? I da li bi mogli oboriti te letelice kad bi dobili naredbu? Svakako da bi mogli, mada ne tako lako kao što političari i generali u izjavama tvrde. VOJSKA NA POŠTEDI: Jedan od razloga zašto je to teško, a pokazalo se na delu u martu kada je u jednom danu bilo čak šest preleta bespilotnih letelica, jeste i to što NATO ima i avione za ometanje radarskih sistema Vojske Srbije, koji su tada uključivani u akciju, pa su radari za otkrivanje niskoletećih ciljeva bili blokirani. A radari koji opslužuju velike raketne sisteme "Kub" i "Neva" ne mogu se upotrebiti za otkrivanje takvih ciljeva. U javnost je potom puštena priča kako su preleti bespilotnih letelica prestali kad je poletao par aviona "orao" sa aerodroma Lađevci kod Kraljeva da ih presretne, pa su one vraćene. Da je to stvarno tako bilo, letelice ne bi imale šansu da se vrate nazad za BiH, jer im je brzina 200 km/h i ne bi imale vremena da pobegnu. "Orao" bi ih, s druge strane, morao gađati samo topom i to samo kad ima vizuelni kontakt, pošto se radi o borbenom avionu koji nema radar da ih locira. Inače, Ministarstvo odbrane i država Srbija o svemu ćute i nisu se ni potrudili da bar Bosni i Hercegovini ili Rumuniji upute protestnu notu zbog toga što letelice doleću sa njihove teritorije i špijuniraju Srbiju. O protestu NATO da se ni ne govori. Ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog činjenice da te bespilotne letelice mogu da nose rakete i drugo naoružanje, čime se može ugroziti bezbednost građana, a i visokih vojnih i državnih funkcionera. Primera radi, skoro sav državni i vojni vrh je 29. marta, u vreme "špartanja" letelica srpskim nebom, bio na vežbi na Pasuljanskim livadama… Oficiri Vojske Srbije ogorčeni su zbog takve nemoći i nepostupanja po propisima, ali su se pomirili sa takvim stanjem koje vojsku gura sve dublje ka dnu i zbog čega ne samo vojnici, nego i oficiri, odlaze sve češće. Tome doprinosi i sistem napredovanja po "mehanizmu" poltronizma, koji je u vojsci uvek bio izražen, ali je sad više nego ranije, doveden do savršenstva. Ministar i saradnici prave predstave za javnost, ali kada se zagrebe ispod površine, vide se sva Potemkinova sela. To je, nevoljno, morao da prizna i predsednik Srbije Aleksandar Vučić (Vulinov "vrhovni komandant") koji po Ustavu i zakonima komanduje vojskom, obelodanivši da je inspektorat odbrane u jednoj brigadi Kopnene vojske zatekao situaciju da više od polovine pripadnika ne može da ispuni one osnovne, minimalno propisane fizičke norme (trčanje, savladavanje prepreka i slično) i da su zbog toga bili "na poštedi" na dan kad je inspekcija dolazila. I za to, naravno, niko nije odgovoran, iako Vučić najavljuje smene. Takve priče, po običaju, ostaju samo u najavama jer se poslušnici ne smenjuju dok se ne pronađe neki veći poslušnik. I ne samo da se ne smenjuju, nego je jedan od takvih, koji je mobingovao potčinjene da drže na sebi gas-maske 90 minuta, čak i po kancelarijama, dobio godišnju novčanu nagradu kao najbolji oficir. Davor LUKAČ
  9. Slovenački proizvođač aviona Pipistrel predstavio je svoj novi eVTOL (electric Vertical Take off and Landing) koncept. Nova letelica koristiće jedinstvenu pogonsku grupu kako za režim krstarenja tako i za vertikalno poletanje i sletanje uz odluku da se razvije familija letelica kapaciteta od dva do šest putnika. Koncept je predstavljen na drugoj konferenciji „Uber Elevate Summit“ koja je posvećena inicijativama američke ride-sharing kompanije za razvoj letelica koje će biti korišćene za masovni urbani transport. Pipistrelov eVTOL koncept Kako je Tango Six preneo prošle godine, Uber i Pipistrel potpisali su tada memorandum o saradnji koji podrazumeva masovnu proizvodnju električnih letelica sa vertikalnim poletanjem i sletanjem (VTOL) kako bi se ispunili zahtevi za „bezbedan i pouzdan transport za svakoga, svuda“. Cilj partnerstva je da korisnici budućeg Uberovog servisa „Elevate Network“ mogu naručiti električni Pipistrel VTOL gde god da se nalaze. Rok za razvoj, izradu i testiranje definisan je tada za 2020. godinu. Obećano, ispunjeno. Pipistrel je u Los Anđelesu pre dva dana predstavio svoju ideju koja će biti realizovana uz pomoć još jedne dobro poznate slovenačke kompanije – Elan. Ivo Boskarol, osnivač i direktor Pipistrela rekao je ovom prilikom da je sledeća etapa priče sa Uberom, jednom kada se koncept dokaže u vazduhu, masovna proizvodnja: – Zbog toga se strateški udružujemo sa Elanom, kompanijom koja je pionir u primeni kompozitnih materijala u avijaciji, i još bitnije, poseduje iskustva u svim do sada poznatim tehnologijama za masovnu proizvodnju kompozita. Slovenački Pipistrel uključen u pisanje nove istorije komercijalnog vazdušnog transporta Što se našeg koncepta tiče, ne pokušavamo da inoviramo helikopter tako što ćemo vozilu dati mnogo rotora, već želimo da razvijemo jedinstvene pogonske grupe za krstarenje i vertikalno poletanje i sletanje sa skaliranjem ugrađenim u dizajn kako bi mogli da razvijemo vozila od dva pa sve do šest sedišta. Konačni rezultat bi trebalo da bude uparivanje integrisanog sistema za vertikalno poletanje i sletanje, koji je tih i efikasan, sa izuzetno aerodinamičnim krilima. To će stvoriti novu klasu električnih VTOL vozila koja će biti brza u krstarenju sa primarnim ciljem da se dramatično snize troškovi operacija radi primene u Uber Elevate konceptu. – Uber Elevate planira da Dalas i Los Anđeles dobiju leteće taksi demonstratore u 2020. godini što bi vodilo komercijalnoj upotrebi tri godine kasnije. Još nije odlučeno da li će jedna kompanija ili više njih dobiti ekskluzivno pravo da Uber snabdevaju inovativnim letelicama ali za sada su pored Pipistrela u igri Aurora Flight Sciences, Embraer i Bell Helicopter. Da bi se jata budućih taksija kretala bezbedno po nebu Uber je prošle jeseni potpisao sa NASA-om razvoj Unmanned Traffic Management koncepta koji bi trebalo da automatizuje i obezbedi bezbedni nadzor letačkih operacija na malim visinama. Konačan cilj Ubera je da Uber Elevate vožnja vazduhom košta identično kao UberX na istoj razdaljini. Petar VOJINOVIĆ
  10. PROMIŠLJANJE O POSTU VLADIKE PROGOVORILE O POSTU ONO ŠTO DANAS MNOGI PREĆUTKUJU: Crkva omogućava bogatim hrišćanima da budu dobri hrišćani, dok siromašni hrišćani postaju loši! Božićni post počeo je u utorak 28. novembra. Većina vernika je upoznata sa pravilima koje post nalaže. U vezi sa tim đakon Nenad Ilić na svom Fejsbuku objavio je tekst o postu iz jednog drugačijeg ugla. Naime u pitanju je deo zajedničkog obraćanja Saboru na Kritu vladika Maksima i Grigorija, sastavljeno na osnovu tekstova i promišljanja nekih mlađih teologa. "Način na koji danas postimo (kada jedemo samo određenu vrstu hrane, a drugu izbegavamo) poništio je sve ostale vrste posta, koje pronalazimo u predanju i koje demonstriraju kreativnu prirodu hrišćanskog posta", kaže se u obraćanju. "Na primer, u našoj tradiciji pronalazimo: 1) potpuno uzdržanje od jela, 2) post do sredine popodneva, 3) smanjenje jela kako bi se sačuvao novac za dobrotvorne svrhe ili 4) uzdržanje, ne od hrane, nego od omiljenih aktivnosti. Ono što je bilo važno bio je razlog za post, a ne njegovo trajanje, koje je direktno zavisilo od tog razloga. Takođe, pravo značenje posta počivalo je ne u vrsti hrane, nego u uzdržanju." Kako se navodi ukusna i luksuzna jela nažalost često bivaju prihvaćena od strane naše Crkve kao posna jela, pod pretpostavkom da ne sadrže zabranjene sastojke. "Na taj način, Crkva omogućava bogatim hrišćanima da budu dobri hrišćani, budući da oni mogu da poste mesecima, koristeći različite vrste skupih namirnica, dok siromašni hrišćani postaju loši hrišćani, pošto ponekad uzmu malo sira ili jaja, ukoliko ne žele da jedu, po više od šest meseci godišnje, samo dve do tri vrste jela koje sebi mogu da priušte". Još jedan problem za trenutno razumevanje posta naše Crkve predstavljaju vegetarijanci i vegani. "Šta Crkva da čini sa velikim brojem vegeterijanaca i vegana koji ionako nikada ne jedu meso? Na osnovu crkvenih posnih propisa, ti ljudi već poste sve vreme. Na taj način, naše trenutno razumevanje posta onemogućava ovim ljudima, da, s vremena na vreme, uzmu učešća u zajedničkom podvigu Crkve, jer za Crkvu oni ionako stalno poste", izdvaja đakon Nenad Ilić. Takođe post kako ga sada razumevamo, sa periodima posta na kojima Crkva insistira (što uglavnom čini više od pola godine) nije realno izvodljiv za različite kategorije hrišćana (kao što su npr. stari i bolesni), koji, sa druge strane, budući hrišćani, imaju želju da ispune zapovesti svoje Crkve. "Na taj način nepotrebno stvaramo unutrašnji konflikt kod ovih ljudi. Nadalje, naš tipik nije u skladu sa važećim propisima o postu. Dozvolite da navedem samo jedan primer: Praznik Preobraženja Gospodnjeg 6. avgusta. Važan aspekat značenja ovog praznika jeste to da on predstavlja znamenje konačnog sveopšteg vaskrsenja. Međutim, način na koji praktikujemo post toga dana (dozvoljena je samo riba, ali ne i meso, jaja i sir) u suprotnosti je ne samo sa značenjem ovog praznika, već i sa načelom da Gospodnji praznici ne mogu biti „podređeni“ drugim praznicima. Kao što vam je poznato, vizantijski car Lav VI Mudri (886-912) bio je taj koji je ukinuo praznični karakter Preobraženja, zabranio meso, koje je na ovaj praznik dotad bilo dopušteno, i pripojio 5 dana posta koji su prethodili Preobraženju Uspenjskom postu. Ipak, znamo da su čak i čitav vek kasnije neki nastavili da proslavljaju Preobraženja ispravno, kao ne-posni dan. Zašto ne bismo tako činili i danas?", navodi se dalje. Kako se ističe naročito je važno istaći da je u 12. veku (dakle, čak tako kasno!) vizantijski kanoničar Teodor Valsamon insistirao na tome da su samo post sredom i petkom, kao i Veliki post obavezni, ustanovljeni sveštenim kanonima, dok svi ostali postovi nisu bili obavezujući. "Prema toma, istorija naše Crkve pokazuje nam da umnožavanje i proširenje posnih perioda nikada nije predstavljalo jednoglasnu i neupitnu praksu. Dugačak post, isto kao i „duge molitve“ nisu nužno znamenje pobožnosti, već takođe mogu biti i razlog za osudu (dovoljno je podsetiti se Hristovih reči u Mk 12, 40 i Lk 20, 47)" - "Ovi što jedu kuće udovičke, i lažno se mole dugo, biće još većma osuđeni". Kurir.rs
  11. Citirao sam jednog velikog coveka zato sto je izgovorio nesto sto mi se cini da je velika istina. Moje je pitanje: sta mislite da li je moguce da politicar ne laze i da bude istinoljubiv? Obrazlozite?
  12. “Artan Lili” predstavili su se publici početkom 2013. godine pjesmom “Džoni”, a prvi album objavili su tako što je publika imala priliku da čuje pjesmu po pjesmu Foto: facebook Autor: Marija Vasić Noise pop bend “Artan Lili” riješio je da svoje fanove obraduju još jednim novim singlom prije nego što pred kraj godine zvanično izađe i novi studijski album. “Artan Lili” predstavili su se publici početkom 2013. godine pjesmom “Džoni”, a prvi album objavili su tako što je publika imala priliku da čuje pjesmu po pjesmu. Ovaj četvoročlani sastav koji čine Bojan Slačala - bas i vokal, Romana Slačala - vokal i daire, Marko Ajković - bubanj, Dragan Knežević - gitara, svojim angažovanim rok pjesmama skreće pažnju na aktuelne društvene siruacije, pa i najnoviji singl- numera “Salonac” donosi jednu vruću priču. O novoj pjesmi, albumu, ali i aktuelnoj političkoj i društvenoj situaciji za “Vijesti” priča Bojan Slačala, frontmen i basista grupe. Objavili ste novi singl sa spotom. Kakve su prve reakcije na numeru “Salonac”? Očekivano različite. Ali ja to volim da dirnem tamo gdje se kao ne smije. Na kraju, sve se svede na Kojin stih “Da li umeš da razumeš”. Pjesma se bavi vrućom temom, ali je i prilično aktuelna ako se pogleda trenutna situacija u Srbiji nakon izbora. Šta vas je inspirisalo da napišete numeru "Salonac"? Pjesma je davno napisana, snimljena je u septembru prošle godine i zbog komplikovanih produkcionih zahvata, (mislim na audio i video) tek je sad izbačena kao singl-spot, što je i neki normalni tajming kada je grupa “Artan Lili” u pitanju. To što je ona davno napisana, svakako ne ovim posljednjim povodom, govori o tome koliko je tema pjesme vanvremenska, a njena poruka univerzalna… Pjesma govori o studentu koji pokušava da izazove revoluciju dok je gladnog stomaka. Šta se desi kad se studenti zasite? Vidite, nema revolucije dok su frižideri puni. Danas realno nije tren za nju, jer još nema dovoljno gnijeva i gladi. Ja sam na ulici svaki dan, 25 godina koliko sam u Beogradu. Šetam, urlam, osluškujem, mjerim to stanje kad god su protesti. Tiče me se, jer to je mladost mog naroda. Ja volim pobunu protiv nepravde, volim taj inspirativni ulični naboj. Prezirem teror manjine nad većinom. Naravno, uvijek su mi smetali neki detalji u svemu tome. Npr. kao u ovoj pjesmi - To što je neko sad mlad i pri kraju studiranja, a nije doživio studentske proteste, to mora da je strašan hendikep. Najglasniji su često i najgori. Takvi pojedinci se ponašaju kao generali bez rata i obično su vrlo agresivni u nastavku karijere. Koliko oni žale zbog toga, toliko ja žalim njih. Jer takav promašaj ostavlja traumu za cijeli život. Takav salonac, kad odraste postaje glavni kamen spoticanja svih budućih revolucija, ostario, zaboravljen predstavnik srednje generacije, što je gro glasačkog tijela u cijelom svijetu. A kad razočarenje obuzme taj najveći dio glasačke populacije koja mora biti garant očuvanja stabilnosti u jednoj normalnoj državi, dešava se apatija u kojoj najbolje rastu diktatori. Danas uglavnom sve “revolucije” traju koliko i Facebook statusi, pa su ljudi hrabri jedino da kritikuju po društvenim mrežama. Smatrate li to što masa ne izlazi na ulice lijenošću ili nedostatkom hrabrosti? Kao što rekoh malopre, dok se ne zapali taj gro glasačke mase, nema ništa. Jabuka pada sa drveta tek kad je zrela. Revolucija često, što su u jednoj svojoj pjesmi rekli “Orthodox Celtsi” “pojela svoju djecu”. Da li se mladi možda zbog toga plaše da budu njeni direktni pokretači? Mladi se ne plaše ali trenutno nemaju koga da pokrenu. Tu je problem - vrijeme koje je potrebno za to, a vrijeme ide i život prolazi. U tome je sva naša tragedija, Kako vi zamišljate revoluciju i šta bi ona trebala da donese? To je ciklična društvena pojava nalik kruženju vode u prirodi. Ima svoje zakonitosti pojavljivanja. Kao Halejeva kometa, svakih nekoliko desetina godina. Ta nepredvidivost i anarhičnost tih trenutaka su odlike koje me najviše i provociraju. Utopistički bi bilo razmišljati o bilo kakvim benefitima od same revolucije, to se nikad neće desiti, zato se ljudi uglavnom i razočaraju jer očekuju nešto od same revolucije, a ne shvataju da je sve u njihovim rukama. A lijenjost je jedna od najvećih mana. I grupa “Artan Lili” ima društveno angažovane pjesme, a da li je to dovoljno za revoluciju? Naravno da nije. Mi smo samo rokenrol bend. Ako Lenon, Džeger ili Hendriks nisu uspjeli da zaustave rat u Vijetnamu, zašto bi od nas bilo ko šta očekivao? Vidite li sebe kao nekoga ko bi i na ulici mogao da pokrene revoluciju? Ne bih sebe uzimao za tako ozbiljnog igrača. Moja uloga je uloga kritičara, strogo umjetnička. Dosta je bendova koji kroz svoje pjesme šalju društveno angaživane poruke, međutim izostaje reakcija naroda. Može li se kroz muziku mijenjati svijest ljudi ili se sve ipak završava samo na pjevušenju? Uticati se može, mijenjati ne! Ne možete sad svu odgovornost prebaciti (u ovom slučaju) na rokenrol. To nije realno. Do kraja godine izlazi i vaš novi album “New Deal”. Većinu će ove dvije riječi asocirati na uspješne reforme kapitalističkog sistema u prvoj polovini prošlog vijeka u Americi. Kakve će nam promjene donijeti ovaj vaš album? Mi smo tu da održimo vatru misli u savremenom rokenrolu. Zabava sa sadržajem i porukom. Nadamo se da će svaka iduća pjesma biti povod za novo viđenje na nekom od naših sljedećih koncerata. Dosadašnje objavljene pjesme možete preslušati preko naše Bandcamp strane: https://artanlili.bandcamp.com/ Na koncertima svirate i neke pjesme koje će se naći na novom albumu. Na koju od njih publika najbolje reaguje? U tom smislu je sigurno najzanimljivija pesma Jutro koja je i sljedeći singl koji ovim putem najavljujem. Nekoliko puta ste svirali u Crnoj Gori. Kakva je crnogorska publika i hoćemo li skoro uživati uživo uz vaše pjesme? Tačnije samo jednom smo svirali i to u Kotoru. Vjerujem da je crnogorska publika željna našeg zvuka, jer nam se fanovi stalno javljaju i postavljaju isto pitanje. Naravno, samo ozbiljni organizatori takvih koncerata nas dijele od toga. Njih, na žalost, ima jako malo. Na Balkanu nikad dosta cenzure Vaše pjesme svjedoče o vremenu u kojem trenutno svi živimo, u tekstovima ste prilično oštri. Imate li problem zbog direktnosti sa muzičkim urednicima? Ima li onih koji se plaše da emituju neku vašu pjesmu? Naravno da ima, cenzure na Balkanu nikad dosta, kao i onih koji se plaše za svoju platu i tako sami sebi uvijek daju autogol. To svakako ne utiče na naš rad. Prosto smo navikli na rad u nekom zapećku. To je naša odluka i naš zalog da bi se bavili ovim privilegovanim poslom. Volim i Lenona i Džegera Član ste i benda "Stuttgart Online". Kada biste morali da birate između ta dva benda, na čiji tas bi vaga prevagnula? “Sofijin izbor”, sećate se tog filma? Nikada ne bih mogao izabrati, jednako su mi dragi i Lenon i Džeger. http://www.vijesti.me/caffe/nema-revolucije-dok-su-frizideri-puni-936927
×
×
  • Креирај ново...