Претражи Живе Речи Утехе

http://www.mpc.org.mk/vest.asp?id=7639

TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima. Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima. Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje. Prevelika šutnja – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije. Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo. Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu. – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija. Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan? – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika. Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom? – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija. Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti. Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske? – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira. Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII. Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH. – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost. Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces? – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima. No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti. U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena. Izvor: Novi list, Foto: YouTube

Foto: N.N. | Na današnji dan rođen pisac Mehmed Meša Selimović Srna26.04.2019 11:00 Na današnji dan 1910. godine rođen je pisac Mehmed Meša Selimović, član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i jedan od najvećih srpskih i jugoslovenskih književnika 20. vijeka. Pisac je "Derviša i smrti" - jednog od najvećih romana domaće i svjetske književnosti. Selimović je rođen u Tuzli, bio je partizan, a kasnije istaknuti pisac. Uvršten je među 100 najznamenitijih Srba. Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih su najznačajnije: NIN-ova nagrada, "Goranova nagrada", "Njegoševa nagrada", Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH, te Nagrada AVNOJ-a. Njegovo životno djelo je stilski besprijekoran roman "Derviš i smrt", u koji je utkao tragediju rođenog brata koji je stradao nakon rata zbog banalnog povoda, mada je bio prvoborac. Tu su i poznata djela: "Tvrđava", "Krug", "Sjećanja", "Tuđa zemlja", kao i "Za i protiv Vuka". Selimović se za života izjasnio kao srpski pisac i poznato je njegovo testamentarno pismo upućeno SANU iz 1976. godine, u kome se navodi: "Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u BiH, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije 'Srpska književnost u sto knjiga', koji su takođe članovi SANU i sa mnom su zajedno u Odjeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem SANU sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom". Selimovićevi bliži preci su iz Bileće, a porijeklom su iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića. Meša Selimović živio je u Beogradu od januara 1973. godine. Umro je 11. jula 1982. godine, a sahranjen je u Aleji zaslužnih građana Beograda. https://www.nezavisne.com/kultura/knjizevnost/Na-danasnji-dan-rodjen-pisac-Mehmed-Mesa-Selimovic/535424

Od verzije disfunkcionalne porodice iz izmišljenog Springfilda, do najdugovečnijeg američkog sitkoma. Simpsonovi su danas popularni u celom svetu i imaju značajan uticaj na pop-kulturu. Kada je Met Grejning, autor crtanih filmova, animatorima predao skicu Simpsonova, verovao je da će je oni doraditi. Grejning je ideju za seriju dobio u hodniku, čekajući na sastanak sa scenaristom i rediteljem Džejmsom L. Bruksom. Na brzinu je skicirao likove porodice koje je oblikovao po uzoru na svoju, zamenivši svoje ime sa – Bart. Likovi su vremenom dobili bolji grafički izgled, ali je Grejningova ideja ostala nepromenjena. Gledaoci su za skoro tri decenije emitovanja ove serije, osim uživanja u avanturama žute porodice, na satiričan način upoznali život srednje klase u SAD. Neizostavan humor uz primese parodije upotpunjen je često realnim društvenim situacijama. Serija je dobila brojne televizijske nagrade, kao i svoju zvezdu na holivudskom Bulevaru slavnih. Televizija “Foks” ima ekskluzivno pravo emitovanja sve do 2082. godine. Članove Simpsonova čine Homer Simpson koji je glava porodice. Zaposlen je u Springfildskoj nuklearnoj elektrani. Mnoge njegove izreke postale su čuvene fraze a usklik „Dou!” može da se pronađe u rečniku engleskog jezika. Zatim, majka Madž koja pokušava da život prosečne američke domaćice učini zanimljivijim, i njihovo troje dece. Dok je desetogodišnji Bart nestašni dečak koji stalno upada u nevolje, Lisa Simpson je veoma inteligentna i svira saksofon. Ona je obično glas razuma u porodici, i zato je svi ignorišu. Njena mlađa sestra je Megi, beba koja ne govori. Gestikulaciju najmlađe Megi zamenjuje prva izgovorena reč tek u filmu iz 2007. godine. Iako ima najmanje izgovorenih reči, glas joj je do sada pozjamilo ukupno osam glumaca. Ono što je manje poznato jeste da je prvu reč snimila Elizabet Tejlor, dok joj je u 20. sezoni glas pozajmila američka glumica i rediteljka Džudi Foster. Svi članovi porodice su žuti, imaju po četiri prsta, žive u izmišljenom gradu Springfildu, i nikada ne stare. Ime Springfild izabrano je zato što je to često ime američkih gradova, koje se pojavljuje u više od 30 saveznih država. Objašnjenje zašto su Simpsonovi žute boje nalazimo u psihologiji boja na koju naše oči nesvesno reaguju. Dokazano je da različito reagujemo na određene boje i da one kod nas izazivaju različita emocionalna stanja. Žuta boja nam lakše drži pažnju, povezana je sa srećom i energijom, a i većina daltonista prepozna žutu. “Kreativno brilijantan u svojoj gluposti” Tako je Homera Simpsona opisao režiser Dejvid Silverman. Pored svih stereotipa američke radničke klase, Homer je kroz mnoge epizode pokazao i da je brižan suprug i otac. Pa ipak, svi se setimo njegove lenjosti, nezainteresovanosti za bilo kakav posao, uživanja uz televizijski program, omiljene krofne i pivo. Prateći samo svoje nagone, ne uspeva dugo da zadrži pažnju na jednom mestu, što se vidi u njegovim kratkim hobijima i menjanju mišljenja kada stvari postanu onakve kakvim ih on nije zamislio. Homer ima nizak nivo inteligencije zahvaljujući naslednom “Simpson genu”, problemu sa alkoholom i izloženosti radioaktivnom otpadu. I pored svih dobrih i loših osobina, za skoro trideset godina emitovanja Simpsonova, Homer je posao jedan od omiljenijih izmišljenih likova. Od religije i ekologije, do najčešće pominjane politike Serija je od početka izazivala kontroverzu, čak je i ondašnji predsednik SAD Džordž Buš izjavio: „Mi ćemo ojačati američku porodicu tako da više liči na “The Waltons” (porodična TV serija) nego na Simpsonove”. Međutim, Simpsonovi su pokazali da ne robuju političkoj, niti bilo kakvoj drugoj korektnosti. Junaci prikazuju američko društvo i kulturu, bave se pitanjima religije i ekologije a jednako je zastupljena i politička satira. Džordž Buš prikazan je kao Homerov zakleti neprijatelj u epizodi “Dva loša suseda”, Al Gor-u su zamerili banalnost, a Ujedinjene nacije često su prikazivane kao nesposobna organizacija. Seriju su prihvatili mnogi socijalni konzervativci. Pre svega jer su Simpsonovi, za razliku od drugih, modernijih porodica iz TV serija, ipak tradicionalna porodica. Scenaristi su se, tokom trajanja serije, poigravali mogućnostima vanbračnih avantura, ali na kraju uvek još više učvršćuju Homerov i Mardžin brak. Tramp je bio predsednik i pre 16 godina Nakon pobede Trampa, mnogi su se setili epizode „Bart iz budućnosti” u kojoj su Simpsonovi predvideli da će on biti izabran za predsednika. „Bilo je to upozorenje Americi. To je izgledalo kao logičan korak pre nego što dotaknemo dno. Taj scenario smo upotrebili jer se poklapa sa situacijom u kojoj SAD gubi razum. Predvideli smo da će biti predsednik još 2000, ali je Tramp naravno bio najapsurdniji mogući lik, ime koje je služilo za pošalicu u to vreme i to važi i dalje. To je više od satire”, rekao je autor Grejning. Neki im pripisuju još neka predviđanja koja su se ostvarila: da će biti legalno učiti decu o evoluciji u školama, otkrivanje izborne prevare, da će velike kompanije izazvati prirodne katastrofe, dugovečnost grupe “Rolling Stones”... Među tim predviđanjima našla se i vest od pre nekoliko dana da kompanija Dizni kupuje Foks. Poznati u Simpsonovima Leri King, Arnold Švarceneger, Ringo Star, Sting, Bruk Šilds, Bet Midler, Hju Hefner, Alek Boldvin, Rupert Murdok, Doli Parton, Mel Gibson, Britni Spirs, Stiven King, sestre Vilijams, Džastin Timberlejk, Mik Džeger, Toni Bler, Bono Voks iz U2 i Majkl Džekson samo su neki od poznatih koji su imali priliku da dobiju svoju crtanu verziju u Simpsonovima. Manje je poznato da je samo 12 glumaca pozajmilo glasove za preko 100 crtanih likova u seriji Simpsonovi. Den Kastalaneta ima 59 godina i glumi najpoznatijeg Simpsona, njegov realni glas nema sličnosti sa Homerovim. Da bi postigao takvu intonaciju, Den je izjavio da bradu spušta ka grudima i uvek pokušava da vizalizuje scenu koju snima. Džuli Kejvner je pozajmila glas Mardž. Neke scene kao što je ona u kojoj Mardž pravi emotivnu video poruku Homeru su snimane su više od sto puta kako bi se postigao pravi efekat. Jedini član ekipe Simpsonovih koji je prošao profesionalnu obuku za glasovnu glumu je Nensi Ketrajt. Tokom prve sezone producenti su joj zabranili da daje intervjue jer nisu hteli da se sazna da je Bart u stvari žena. Uvodna špica kao zaštitni znak serije Gotovo svaka epizoda počinje približavanjem kamere Springfildu kroz veliki natpis sa imenom serije. Nakon toga, pratimo porodicu Simpson na njihovom putu kući. Svima je dobro poznat čuveni kauč na kome je porodica okupljena, a tu scenu prati jedinstveni “retro” zvuk. Ono što je karakteristično kod uvodne spice je nekoliko delova koji se uvek menjaju. Ulazak porodice u kuću uvek je malo drugačije, Bart obično piše nešto drugo na školskoj tabli za kaznu, a Lisa ponekad svira drugu melodiju na svom saksofonu. Jelena MILOVIĆ