Resistance is futile

Ne pripadam ovde Zaboravljene žene, sa osmjehom punim sjaja, love očima u tmini zadnjeg bara. Sve što vrijedi, što još ima, obukla je. Svaku poru skrpila je. Ta kraljica, prosjak sreće, graciozno, moćno šeće. Što me nema malo više, pa da svaku pomirišem? Da je ljubim, da joj gudim, milujem joj snove. U strast da je svučem, i u radost preobučem. Divne ste, i malo vas za dvoje. Sve vas želim, al male mi ruke moje. Sve voljeti, mašta luda, želja pusta, i kod jedne ljubav susta.

Reci joj Delča, ma ko te jebe... Ne smijem se više, a osmjeh trebam, rješenje tražim dok ti prazninu gledam. Tuđa si već dugo, nešto uzvišeno voliš. Glupo je siliti, nedostojanstveno tražiti, da za nečim prostim goriš. Potroših godine i nađoh konja, a princ što jezdi međ riječima, ostade u tvojim snovitim slovima. Prati tragove sa požutjelog lista, to su uzdasi sreće slijepih, što ne zadovoljiše se ploti već bluđahu umom tražeći sebi ista. Cureći kroz pijesak, taštinu i bol hraneći, samo tebe nađoh svoje žrtve vrijedeći. Možda je to stepenik, možda treba dalje... Bi mi lijepo u tom osmjehu pa poželih da traje. Nisi se igrala bojama tame, pa zamišljaš neki zemaljski Raj. Nema tu ništa, al šta zna leptir šta je to sjaj. Eto vam klikeri mudrosti, zabavaljat će se svijet. Licemjer se vara da kaktus nije cvijet.

Hvala Goku, ne radi mi tastatura kako treba pa sam bas molio Zeljku da mi ovo ispravi, ali eto ti bi brzi, hvala i na aminu

Ako šta održiš... Nemoj da vjeruješ mojim riječima i da misliš kako u njima neki žar istine gori. nema tu želje, ljubavi čežnje... u njoj se samo strast da preovlada bori. A nekad sam gorio, i iz mirne luke zagledao more, nemirnim očima lomio sam vale, premještao gore... Sad je lađa moja na dnu usidrena, vrlinska imena blatu prepuštena. Ponekad se dignem, da činim što neću, smiluj mi se Spase, ne mogu što hoću. Kažu još je dobro, jer Te glas doziva. Bojim se sebe, plačem zbog sutra, ne čekaj poziva.

Razbijene iluzije Birtija je puna žamora nebitnih lica. Mnogo je već godina kako sjedimo na istom mjestu, i s pijanim ponosom se hvalimo nečim što je od života ostala samo skica. Sve je već u nepovrat prošlo i naši životi su u statičnom patu. Tješimo se pričama o tome dok smo još bili živi, sladeći se pogledima onih koji to nikad nisu ni bili. Pošto prošlost bez tebe i ne postoji, ja im rekoh kako jednom, nekad, nekoga voli. Zamislih se u umu spaljenom pićem, da im ravnodušno pokažem sliku nekog koga sam volio svim bićem. Kroz priču o tebi, ne osjetih kad ni kako, al onaj anđeo il vrag me ponovo sa strijelom tako. Tek toliko da likuje što slijep ponovo vidi, i sad sve što želim u tom opjevanom životu je da te još samo jednom vidim. Svi tvoji osmjesi, čak ti čujem i glas, u nepovratu, u adu živih, ja pijan zamislih nas. Ako je razuma ikada i bilo ovo mu je poslednji dan, jer meni se iz ovog ludila ne trijezni, iako, iako... mala, ja znam da je san.

O ljubavi Oh, ti tanana dušo, znatiželjni cvijete, zašto me poželi, zašto na me sletje? Harfo poezije, talanta bogatune, što se dade da ti kidam strune? Hajdučka prostota, drčnost prazne flaše, lađari što voze jadne duše naše, tvoju pažnju zgrabiše, dušezlatnike ti ukraše. A ti, ljepoto mila. još vičeš izvini. Za hladnoću moju ti sebe okrivi. To mi podstrek dade da te vučem k sebi, od snishođenja tvoga pomislih da sam ravan tebi. Kupah se sa tobom da ti uzmem čednost, al’ praznoličnost moja ne oskvrnu vječnost.

Jelica Moram da ti pišem! Odlučio sam da te tražim, i lud ću sasvim da budem, i prihvatiću svaku laž koju mi kaže, bilo koja druga, jer želim da me laže. I praviću se kako mi pišeš ti, a ne neke druge, jer ne želim više da živim bez tebe, sve te godine duge. S besmislom razumnog života, i svim trudom da ne mislim o tebi, donio sam samo smrt radosti u sebi. I zato, makar i lud, al svoju maštu želim da živim, želim tebe kroz drugu da proživim. Pišem svakoj koja će na moje pismo da mi uzvrati, i kojoj neće smetati što ću je tobom zvati. Možda ima i luda žena, koja za nekim pati, možda će i ona željeti nekog drugog kroz mene dozivati. Pa i pijanac u pogrešnom sreću traži, zašto i mi ludi da ne živimo srećni u laži!? Neka se na moje ljubavno pismo javi svako, ko bi se Jelicom zvao i koga sam u srce tako. Da se riječima volimo i srećni kroz nekog drugog možemo biti, jer gorčinu bez tebe ne mogu više ni s medom piti.

Ponosno je volim Ne živim više, mislim i cvijet živi, miriše, hrani, uljepšava dane, i neku svrhu ima, iako statičan, dani mu nisu sivi. A ja tapkam u tami, iščekujući čudo s kojim će da mi svane. Ugasio sam se, kao ćik, kao list što pada, a nekada, ah nekada, smrt nije mogla da me svlada. U jednom danu, ovakvih godina pet, zato me ovoliko i boli što živim ko oduzet. Podredio sam se, i dao za ciljeve više, i nije mi žao, nije to ono što me tište. Mogu da živim ko cvijet, ali i njemu treba malo kiše. I kad izostane taj trun pažnje, tad počnu demoni da vrište. Rušim svjetove, skrećem pažnju, naizgled se pravim strašan, i tad samo Ti znaš da sam tužan, slab i lažan. Nema tog gnjeva kroz kojeg zaboravit mogu svu dobrotu Tvoju, i na svu ljubav Tvoju, kako da ti uskratim kap svoju. U pustinji samo tebe, koja mjesto vode crpi mene, glumac sam postao u sporednoj ulozi samog sebe. Aplauze izprosim, al mi od tog stid na prošlost padne, jer ljubav se ne traži, već se kroz strast spontano dadne. Taj bijeli konj, kome se krišom, narcisoidno divim, kvari mi učmalost, i mami me da ponovo sa njim živim. Samo, znam ja, da je i pored sve snage, slobode i sjaja u kome blista, bez tebe ljubljena, taj konj ništa, ama baš ništa.

To je suludo tebi i pokušati objasniti koliko je besmisleno Judi objašnjavati šta ima duhovno u Hristu.

Pitaj učiteljice

Shadows i ti ako si za potpisivanje sporazuma si za mene izdajnik a ako si protivan saopštenju i stavu SPC si još nešto više od izdajnika

Ovaj stav Crkve nema veze sa politikom već sa sa jednom najvišim duhovnim pitanjem nas Srba.

Ovo nije mala stvar ovo je jako bitna stvar, sama kičma svega srpskog, i same crkve, (to izdajnicima ne djeluje tako ali, ima vremena uvidjeće to u narednim godinama) , zbog neposlušnosti ste razapinjali Artemija, a sad ovaj Milojkov to čini isto i šta sad........... gdje pravda, kako smije, mislim može on šta hoće ali sankcije moraju da slijede, protivi se sinodu i izdajnik je.

Ti Aleksandre se svojim stavom, djelom i riječima protiviš stavu SPC i to znači da si izdajnik, ili nešto još mnnogo gore.

http://spc.rs/sr/saopshtenje_za_javnost_svetog_arhijerejskog_sinoda_srpske_pravoslavne_crkve