Aristotel

Čita. 

Kako bi vi to objasnili jednom protestantu?
I koji bi bio najvažniji razlog?
Zanimaju me vaši odgovori...

Na jedno pitanje:

«Profesore Barth, napisali se više izvrsnih knjiga, i mnogi od nas misle da ste jedan od najvećih teologa na svijetu. Od svih vaših ideja, koja je najdublja koju ste ikada imali?»

Bez sekunde oklijevanja veliki teolog je odgovorio:

«Isus me voli.»

Peter Kreeft

Izvor: www.peterkreeft.com

Ateisti su nam zavidni
Zašto pojedine osobe tako agresivno reagiraju na istupe vjernika? Zašto se kod naizgled tolerantnih javlja takva netolerancija kad je religija u pitanju? Na ta pitanja odgovara bečki psihijatar i psihoterapeut Raphael M. Bonelli u njemačkom listu Die Tagespost. Ključ odgovora Bonelli nalazi u suvremenim rezultatima istraživanja agresivnosti. Većini oblika agresivnosti prethodi neka psihička bol, a agresija bi tu bol trebala zatomiti. To otkriće se dobro slaže s već odavno poznatim fenomenom narcisističke povrijeđenosti. Takav osjećaj povrijeđenosti pogađa osobe kod kojih postoji velik nesklad između idealizirane slike koju su razvili o samima sebi, s jedne strane, i stvarnosti, s druge strane. Istina o sebi se doživljava kao bolna i treba je nekako potisnuti.
Prije stotinjak godina S. Freud je govorio o tri uvrede koje je morala pretrpjeti narcisistička slika čovječanstva o samome sebi. Prva je uvreda, po njemu, bila Kopernikova spoznaja da Zemlja nije središte svemira; druga je Darwinova teza da čovjek nije postao od Boga, nego od majmuna; treća je uvreda bilo otkriće samoga Freuda da se čovjek nalazi pod daleko većim utjecajem neželjenih nesvjesnih poticaja i motivacija nego bi to želio.
Bonelli na sličan način formulira tri narcisističke povrijeđenosti liberalnoga zapadnog čovjeka.
Prva je uvreda narcisizmu Zapadnjaka činjenica da je religija živa, zdrava i cvijeta po cijelom svijetu, nasuprot famoznoj najavi Božje smrti iz pera filozofa poput F. Nietzschea. Suvremena renesansa religioznosti doživljava se kao prijetnja jer je moderni čovjek već stvorio o sebi sliku da mu transcendencija više nije potrebna. Mnogo je energije uloženo da se odbije “bolna spoznaja” da svaki čovjek nosi u sebi prirodnu religioznost. Sada valja uložiti još više energije da se ugasi bol obnove religije. Ta energija se očituje kao anti-religijski afekt.
Kao još veća uvreda narcisističkoj slici liberalnog Zapadnjaka doživljava se moralni autoritet koje predstavljaju vjerske zajednice. U njegovim očima religija “ponovno degradira na status stvorenja tog modernog čovjeka koji je već za sebe postigao status boga” pa mu još nameće i norme kojih se treba držati. Uz to, religija tvrdi da postoji vječni Sudac kojem su svi ljudi odgovorni. “Sve to boli,” kaže Bonelli.
Naime, moderni čovjek sebe smatra bezgrešnim, a krivnju i pogreške vidi samo kod drugih. Tu sliku vlastite bezgrešnosti održava zahvaljujući napornom dugotrajnom samozavaravanju. Taj se napor u psihoanalizi naziva potiskivanje.
Bonelli kaže: “Danas se u prvoj liniji potiskuje krivnja, jer nemilosrdni duh našeg vremena za nju nema stvarnoga rješenja.” Agresija se javlja kao obrambeni mehanizam koji prikriva to postiskivanje. Crkva i druge vjerske zajednice su kao “utvare iz mraka” koje progone svojom porukom da je svatko grešnik.
Treća rana narcisizmu liberalnog Zapadnjaka jest zavist: “On osjeća zavist i ljubomoru zbog toga što drugi u Bogu nalaze ljubav, zaštitu i sigurnost, dok se on mora sam probijati kroz sivi i okrutni svijet. Zbog ovog je razloga Kain ubio Abela,” kaže Bonelli.
Bonelli prepoznaje također pojavu “agresivne religiozne netolerancije.” Ona se očituje kod osoba “koje religiju koriste za vlastite političke i/ili egoistične ciljeve,” a karakteristična je za razne oblike religijskog ekstremizma. Iza religijskog ekstremizma krije se slično narcisističko sebe-uzdizanje, koje je redovito nadomjestak za podsvjesni osjećaj malenosti, nesigurnosti i manje vrijednosti. Po Bonelliju, međureligijska agresivnost slijedi istu dinamiku kao i protuvjerska, s tim da je prva nešto više “licemjerna i farizejska.”
Prema www.kath.de, priredio D. Renić
http://www.skac.hr/index.php?Zastava=opsirnije&NovostID=1919

Strahovi koji nas prate kad želimo odgovoriti pozivu
Općenito možemo naići na šest strahova koji se javljaju u traženju poziva za posvećeni život.
1) Prvi strah je: Nisam slobodan – Već imam svoj životni program, plan, već sam sredio svoj život ili ga već sređujem i tko će sada mijenjati taj životni ritam.
I Abraham je sigurno tako razmišljao kada ga je Bog pozvao da napusti svoju zemlju, da mu se odazove i da krene u nepoznato, na daleki put. Oko sebe je okupljao mnogo ljudi koji su radili za njega, osiguravao je za njihove obitelji plaću. A sada bi se trebao uputiti na daleki put dovodeći u pitanje ne samo svoju fizičku i materijalnu sigurnost, nego i svih njegovih radnika. No ipak, unatoč zabrinutosti, on vjeruje i odaziva se i kreće na daleki put.
2) Drugi strah je: Nisam sposoban – Netko to može uistinu reći iz poniznosti da nije sposoban, ali također može tako reći da bi izbjegao odaziv jer ga je strah ili nema snage učiniti onaj konačni odgovor.
Tipičan primjer je Mojsije koji razgovara sa Bogom pred gorućim grmom. Bog mu govori da ide pred faraona u Egipat i da traži od njega da dopusti Izraelcima da napuste Egipat. No Mojsije iznosi pred Boga sve moguće argumente da ne ide u Egipat. Na kraju kada je sve iscrpio reći će: Tko sam ja da idem pred faraona?(Iz 3,11).
3) Treći strah glasio bi: Nisam dostojan – netko može reći da njegov život nije bio takav da bi se sada mogao dostojno odazvati redovničkom pozivu, da nije uvijek bio potpuno moralan na svim područjima života. Svatko od nas nosi svoje slabosti, pogreške no i svatko od nas nosi u sebi i iskustva Božje ljubavi i blizine koja se je za nas brinula i usmjeravala nas na ispravni put. Isus, kao da nam govori istim riječima kao svetom Pavlu: Dosta ti je moja milost(2Kor 12, 9). Zbog toga, vidjevši Božju blizinu u svojemu životu, Pavao govori: Hvalit ću se svojim slabostima jer kada sam slab onda sam jak!
4) Četvrti strah: Ne znam gdje će me odgovor na poziv odnijeti, što će sve biti od toga – No to je potpuno krivo pitanje, jer npr. muž i žena kada ulaze u brak, ne znaju kako će se razvijati njihov zajednički obiteljski život. Ili npr. niti Blažena Djevica Marija nije pitala anđela da joj dadne plan što učiniti u slučaju bijega u Egipat. To se je jednostavno iznenada dogodilo, otišla je u nepoznato s Isusom i Josipom.
5) Peti strah glasio bi nekako ovako: Nemam dovoljne ljudske garancije – U bilo kojem pozivu, ili poslovima nikada nećemo imati do kraja ljudske garancije, bitna je naša slobodna odluka.
U traženju poziva veliku pomoć može imati duhovnik ili neka druga osoba, oni mogu usmjeravati, mogu u osobi prepoznati klicu poziva, no onaj konačni odgovor i hrabrost reći DA ovisi o samoj osobi koju Bog zove. Mi se moramo slobodno odlučiti, bez ikakvih ljudskih garancija koje često puta mogu stvarati samo teret u duši.
6) Šesto: Strah me je da ne doživim neuspjeh – Ako se iskreno odazovemo nećemo doživjeti neuspjeh. Vjerujemo u Božju pomoć i njegovu milost. Kada osoba u svojoj slobodi potpuno predaje svoj život, tada unatoč svih raznih kušnji ide naprijed. Sve dok si iskreno znamo postavljati pitanje: Bože što želiš da učinim?, ne može se pogriješiti. No bitno je da odgovorimo na ono što nosimo u sebi. Ima jedan dokumentarac o slavnome umjetniku Michelangelu u kojem je jako dobro prikazana njegova bojazan da li će uspjeti ocrtati strop Sikstinske kapele u Vatikanu. No odvažio se i napravio je jedno od najvećih remek djela povijesti umjetnosti, stvaranje Adama. A da je podlijegao strahovima ništa od toga ne bi bilo. Tako je i za nas isto: strahovi mogu postojati, no ako se ne odvažimo nećemo postići naše potpuno ostvarenje.
Izvor: http://www.karmel.hr...i/duhovni2.html

Na jedno pitanje:

«Profesore Barth, napisali se više izvrsnih knjiga, i mnogi od nas misle da ste jedan od najvećih teologa na svijetu. Od svih vaših ideja, koja je najdublja koju ste ikada imali?»

Bez sekunde oklijevanja veliki teolog je odgovorio:

«Isus me voli.»

Peter Kreeft

Izvor: www.peterkreeft.com

U ovoj temi ću nastojat objasniti ovo što piše u naslovu:
Zašto i kako Katolička Crkva proglašava svece?
Za to će mi trebati malo više vremena, pa vas molim da budete malo strpljivi.  klapklap
Mislim da je ova tema izvanredno važna.
Bez njenog razumijevanja ne možemo razumjeti ni što je Crkva ni čemu služi, ni što je pravi hrišćanski život i što uopće znači biti hrišćanin, koji je smisao hrišćanskog života.
A tema se dobro uklapa u ovo vrijeme pripreme za Božić...

Na jedno pitanje:

«Profesore Barth, napisali se više izvrsnih knjiga, i mnogi od nas misle da ste jedan od najvećih teologa na svijetu. Od svih vaših ideja, koja je najdublja koju ste ikada imali?»

Bez sekunde oklijevanja veliki teolog je odgovorio:

«Isus me voli.»

Peter Kreeft

Izvor: www.peterkreeft.com

Na jedno pitanje:

«Profesore Barth, napisali se više izvrsnih knjiga, i mnogi od nas misle da ste jedan od najvećih teologa na svijetu. Od svih vaših ideja, koja je najdublja koju ste ikada imali?»

Bez sekunde oklijevanja veliki teolog je odgovorio:

«Isus me voli.»

Peter Kreeft

Izvor: www.peterkreeft.com

Kad sam ja bio mlad, govorilo se da je Djed Mraz mlađi brat svetog Nikole koji je otišao u partizane...

Na jedno pitanje:

«Profesore Barth, napisali se više izvrsnih knjiga, i mnogi od nas misle da ste jedan od najvećih teologa na svijetu. Od svih vaših ideja, koja je najdublja koju ste ikada imali?»

Bez sekunde oklijevanja veliki teolog je odgovorio:

«Isus me voli.»

Peter Kreeft

Izvor: www.peterkreeft.com

Opraštam.  

Na jedno pitanje:

«Profesore Barth, napisali se više izvrsnih knjiga, i mnogi od nas misle da ste jedan od najvećih teologa na svijetu. Od svih vaših ideja, koja je najdublja koju ste ikada imali?»

Bez sekunde oklijevanja veliki teolog je odgovorio:

«Isus me voli.»

Peter Kreeft

Izvor: www.peterkreeft.com

Na jedno pitanje:

«Profesore Barth, napisali se više izvrsnih knjiga, i mnogi od nas misle da ste jedan od najvećih teologa na svijetu. Od svih vaših ideja, koja je najdublja koju ste ikada imali?»

Bez sekunde oklijevanja veliki teolog je odgovorio:

«Isus me voli.»

Peter Kreeft

Izvor: www.peterkreeft.com

Socijalna radnica mi je na telefon rekla da imaju jednu djevojku od 15 godina rekla mi nešto o njoj. Od 15 godina? Iznenadio sam se. Kad su supruga i najstarija kćerka došle kući s posla, odnosno iz škole, "kućno vijeće" je zaključilo da prihvatimo onu koju nam Bog šalje. Pa i kod rođenog djeteta prihvatiš ono koje dobiješ, ne biraš boju kose, boju očiju, oblik nosa...
 
Tako smo svi troje otišli sutra na razgovor u Centar. Nismo doznali ništa što bi nas odvratilo od naše namjere. Djevojka je išla u istu gimnaziju kao i moja najstarija kćerka, samo jedna u prvi a druga u treći razred. Nisu se poznavale. Majka joj je bila umrla od raka prije godinu i po dana, a otac je imao više tegoba zbog kojih se nije mogao brinuti za kćerku. Neko vrijeme je bila kod tete, a onda je teta obavijestila Centar da se više ne može za nju brinuti. Tako je ostala - nigdje. Centar je mogao poslati u dom ili tražiti udomiteljsku obitelj. Evo, pokušali su ovo drugo, kasnije su nam rekli da nisu imali velike nade da će uspjeti jer svi traže malo dijete, što manje dijete.
 
Zatim je ona došla k nama na upoznavanje i onda su je u Centru pitali pristaje li doći k nama kao udomiteljima. Pristala je. I tako su je teta i tetak doveli autom k nama i donijeli njene stvari. U početku je bila zbunjena, ali se brzo uklopila. Vrlo brzo se zbližila s mojom najstarijom kćerkom, a onda i s drugima u obitelji. Mi smo od početka imali čvrst stav da je prihvatimo kao svoje dijete i tako se prema njoj odnosimo. Djeca su je od početka prihvatili kao sestru, kao i ona njih.
 
Iz Centra su normalno pratili kako se stvari razvijaju, to im je bila i dužnost. Bili su ugodno iznenađeni kako je sve prošlo iznad njihovih očekivanja. Nisu se nadali da će to baš tako ići s jednim velikim djetetom, zapravo djevojkom, u pubertetu. Najprije je prihvatila djecu kao braću i sestre, a onda i mene i suprugu kao roditelje. Nakon godinu ili dvije počela je o nama govoriti kao o mami i tati. Kad je jednom momku rekla da poznaje jedan otok jer je njena mama s toga otoka, on joj je odgovorio: "Pa prije si rekla da ti je mama s drugog otoka." Ona ga je pogledala sa smješkom i zadovoljno rekla: "Jesam, rekla sam, ali ja imam dvije mame!"
 
Sada ona ima 30 godina, završila je fakultet, udala se i ima dijete, ali mi smo i dalje obitelj, tako živimo, tako se doživljavamo i odnosimo. Mnogim ljudima to izgleda čudno i nevjerovatno, ali to je tako. Svatko tko nas pogleda i poznaje iz bližega, vidi da je to tako.
 
Kasnije smo doznali da smo mi odlučili udomiti dijete baš malo prije nego je njena majka umrla. Mi nismo znali za njih, oni nisu znali za nas, ali Bog je znao i za jedne i za druge i mislio je i na nas i na njih. Mi smo se upoznali tek više od godinu dana kasnije, rekao sam prije da je to bilo zbog trudnoće moje supruge.
 
Da ne bih ja previše pisao, tko ima konkretna pitanja o ovome - neka me pita.

Hoće, hoće, naravno da hoće!
Zar će biti toliko abortera ako ih bude čekala robija kao što ih ima sada kad na krvi male djece dobro zarađuju i ugledni su građani?!
Anastasija, takvo Tvoje razmišljanje je plod propagande aborcionista.
Ta propaganda kaže da i ako se pobačaji (abortusi) zakonski zabrane i kažnjavaju, oni će se i dalje činiti. Stoga navodno zabrana i kažnjavanje nema nikakvog smisla ni efekta.
To je tipično pogrešno razmišljanje.
Možemo takvo razmišljanje primijeniti na bilo koje drugo kriminalno djelo: zabranjeni su i kažnjivi krađe automobila, ubojstva odraslih ljudi, premlaćivanje odraslih ljudi, silovanja, zlostavljanja djece... pa se ipak i dalje događaju. Znači li to da zabrane i kažnjavanja ovih djela treba također ukinuti?!
Država je DUŽNA štititi život svih svojih stanovnika. U prvom redu onih koji se sami ne mogu zaštititi. Svaki čovjek ima od Boga dano pravo na život i to mu pravo ne može oduzeti nikakva ljudska vlast. Ljudska vlast može samo, protivno Božjem zakonu, činiti ili podržavati zločine... A to je onda teror, zločin, bezakonje...

Socijalna radnica mi je na telefon rekla da imaju jednu djevojku od 15 godina rekla mi nešto o njoj. Od 15 godina? Iznenadio sam se. Kad su supruga i najstarija kćerka došle kući s posla, odnosno iz škole, "kućno vijeće" je zaključilo da prihvatimo onu koju nam Bog šalje. Pa i kod rođenog djeteta prihvatiš ono koje dobiješ, ne biraš boju kose, boju očiju, oblik nosa...
 
Tako smo svi troje otišli sutra na razgovor u Centar. Nismo doznali ništa što bi nas odvratilo od naše namjere. Djevojka je išla u istu gimnaziju kao i moja najstarija kćerka, samo jedna u prvi a druga u treći razred. Nisu se poznavale. Majka joj je bila umrla od raka prije godinu i po dana, a otac je imao više tegoba zbog kojih se nije mogao brinuti za kćerku. Neko vrijeme je bila kod tete, a onda je teta obavijestila Centar da se više ne može za nju brinuti. Tako je ostala - nigdje. Centar je mogao poslati u dom ili tražiti udomiteljsku obitelj. Evo, pokušali su ovo drugo, kasnije su nam rekli da nisu imali velike nade da će uspjeti jer svi traže malo dijete, što manje dijete.
 
Zatim je ona došla k nama na upoznavanje i onda su je u Centru pitali pristaje li doći k nama kao udomiteljima. Pristala je. I tako su je teta i tetak doveli autom k nama i donijeli njene stvari. U početku je bila zbunjena, ali se brzo uklopila. Vrlo brzo se zbližila s mojom najstarijom kćerkom, a onda i s drugima u obitelji. Mi smo od početka imali čvrst stav da je prihvatimo kao svoje dijete i tako se prema njoj odnosimo. Djeca su je od početka prihvatili kao sestru, kao i ona njih.
 
Iz Centra su normalno pratili kako se stvari razvijaju, to im je bila i dužnost. Bili su ugodno iznenađeni kako je sve prošlo iznad njihovih očekivanja. Nisu se nadali da će to baš tako ići s jednim velikim djetetom, zapravo djevojkom, u pubertetu. Najprije je prihvatila djecu kao braću i sestre, a onda i mene i suprugu kao roditelje. Nakon godinu ili dvije počela je o nama govoriti kao o mami i tati. Kad je jednom momku rekla da poznaje jedan otok jer je njena mama s toga otoka, on joj je odgovorio: "Pa prije si rekla da ti je mama s drugog otoka." Ona ga je pogledala sa smješkom i zadovoljno rekla: "Jesam, rekla sam, ali ja imam dvije mame!"
 
Sada ona ima 30 godina, završila je fakultet, udala se i ima dijete, ali mi smo i dalje obitelj, tako živimo, tako se doživljavamo i odnosimo. Mnogim ljudima to izgleda čudno i nevjerovatno, ali to je tako. Svatko tko nas pogleda i poznaje iz bližega, vidi da je to tako.
 
Kasnije smo doznali da smo mi odlučili udomiti dijete baš malo prije nego je njena majka umrla. Mi nismo znali za njih, oni nisu znali za nas, ali Bog je znao i za jedne i za druge i mislio je i na nas i na njih. Mi smo se upoznali tek više od godinu dana kasnije, rekao sam prije da je to bilo zbog trudnoće moje supruge.
 
Da ne bih ja previše pisao, tko ima konkretna pitanja o ovome - neka me pita.

Povijest hrvatskog Karmela
Karmelićanski samostan u Somboru, utemeljen početkom ovoga stoljeća (1904.), u kojem je bilo i karmelićana Hrvata, isprva se nalazio u okviru Mađarske Provincije OCD. Nakon prvog svjetskog rata, kada je Sombor pripao Jugoslaviji, samostan je izdvojen iz mađarske provincije i stavljen pod neposrednu upravu Reda. Na poziv Sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, karmelićani iz Sombora dolaze 1959. u Zagreb, te 1960. u Remetama osnivaju samostan i od tada se brinu za svetište Gospe Remetske, "Zagovornice Hrvatske".
  Danas su Remete dio glavnog grada Hrvatske, ali je samostan u svojoj okolini ipak očuvao zelenilo i mir od gradske vreve, te se s pravom drži duhovnom oazom Zagreba. Od 1987. g. u sklopu Katoličkog Bogoslovnog Fakulteta u Zagrebu u Remetama djeluje i Institut za kršćansku duhovnost (danas u Vlaškoj ulici 38).
  Iz Remeta karmelićani 1976. osnivaju samostan u Splitu (župa Kamen) a onda 1996. i u Krku. Hrvatski karmelićani, uključujući i samostan u Somboru, imaju status tzv. "povjerenstva" ("komisarijata") sve do 1990. godine, kada je ustanovljena Hrvatska Karmelska Provincija Svetoga Oca Josipa.
    Klauzurne karmelićanke, Hrvatice iz pojedinih Karmela u susjednim zemljama, okupile su se, također na poziv Sluge Božjega, kardinala Alojzija Stepinca, u Brezovici, gdje je 1939. kanonski utemeljen prvi ženski klauzurni Karmel u Hrvatskoj. Počevši od Brezovice sestre se potom dalje razgranavaju. Prvo je oblikovana jedna zajednica koja se nakon nekoliko godina boravka u Juršićima (1965.-1977.) smješta u Kloštar Ivaniću. Ta zajednica iz Kloštar Ivanića potom 1987. "rađa" novi Karmel u Šarengradu (Đakovačko-srijemska biskupija), odakle su sestre na početku domovinskog rata prognane te su od 2001. - nakon desetogodišnjeg prognaničkog utočišta kod otaca karmelićana u Remetama – nastanjene u novopodignutom samostanu u Đakovačkoj Breznici (Levanjska Varoš blizu Đakova).
  Zajednica u Brezovici "iznjedrila" je 1998. četvrti Karmel u Hrvatskoj, u nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici. U jubilarnoj 2000. godini sestre iz Brezovice s pojedinim sestrama iz drugih zajednica hrvatskih karmelićanki utemeljuju novi Karmel u Sarajevu. Zajedničkim snagama Hrvatske karmelićanke iz samostana okupljenih u Udrugu bl. Alojzija Stepinca oblikovale su jezgru zajednice koja je 21. svibnja 2003. doputovala u novi Karmel u mjestu Nënshat (župa Kallmekta u skadarskoj nadbiskupiji u Albaniji). Danas u svijetu ima 823 ženska klauzurna Karmela sa ukupno oko 11.657 karmelićanki.
    Da bismo dočarali realni život današnjeg hrvatskog karmelićanina poslužimo se opisom koji su u svome prospektu pod naslovom "Karmelićani" načinili karmelićanski bogoslovi. Ovi mladi ljudi, koji živeći unutar Karmela imaju neposredno iskustvo konkretne karmelske svagdašnjice, na pitanje "Što obilježava Hrvatsku Karmelsku Provinciju Sv. Oca Josipa?" odgovorili su slijedeće:
    "Duhovne obnove; duhovne vježbe; nagovori; propovijedi; ispovijedanje; duhovno vodstvo; duhovni razgovori; susreti Svjetovnog karmelićanskog reda; rad na sijenu i otavi; rad u voćnjaku; vjeronauk; pastoral bolesnika; rad u vinogradu; rad u vinskom podrumu; rad na sebi; rad na izdavanju knjiga ("Karmelski izvori"); Institut za kršćansku duhovnost KBF-a Sveučilišta u Zagrebu; predavanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu; predavanja na Katehetskom institutu KBF-a Sveučilišta u Zagrebu; bratsko zajedništvo i suradnja s klauzurnim karmelićankama iz Brezovice, Ivanić Kloštra, Šarengrada (sada u Đakovačkoj Breznici) i Sore (Slovenija); Svetište Majke Božje Remetske; župa Uznesenja B. D. Marije - Remete; …područna kapela Sv. Terezije Avilske u Čretu; župa Sv. Mihovila na Kamenu (Split); Caritas župe i samostana M. B. Remetske; Caritas župe Sv. Mihovila (Kamen - Split)..."
    Karmel u Hrvatskoj, kako muška, tako i ženska grana pokazuje i nadalje tendencije rasta i to je razlog da se uz pomoć Božju nadamo dobroj i lijepoj budućnosti u trećem tisućljeću.

Istina. A zašto je to tako? Mnogi kažu: "Danas se teško živi!"
A je li se prije 50 godina živjelo lakše? Nije, sjećam se ja toga vremena...
A prije 100 godina? A prije 200 godina? A prije 300 godina?
A djece je bilo puno više...

"Da li možete da zamislite da vam prođe dan bez mobilnog telefona?" 
Naravno da mogu. Ne samo dan, nego i godine.
 
Vjerovali ili ne: nemam mobilni telefon. I ne nedostaje mi.

16. Kojim je jezikom govorio Isus?
 
54 pitanja i odgovora o Isusu Kristu, pripremljenih od tima katoličkih teologa sa sveučilišta Navarra. Ovo je pitanje br. 16.: "Kojim je jezikom govorio Isus?
 
Francisco Varo
 
Tijekom prvog stoljeća  na području gdje je živio Isus postoje dokazi da su bila u uporabi četiri jezika: aramejski, hebrejski, grčki i latinski.
 
Od svih njih službeni, istovremeno najmanje korišten, bio je latinski. Koristili su ga gotovo isključivo rimski dužnosnici, kada su razgovarali među sobom, a znali su ga i neki obrazovani ljudi. Ne čini se izvjesnim da bi Isus učio latinski, niti da bi ga koristio u običnom razgovoru ili u svojim propovijedima.
 
Što se tiče grčkog, ne bi bilo čudno da se je Isus ponekad njime služio, kao i mnogi zemljoradnici i zanatlije u Galileji koji su znali taj jezik, tj. njegove osnove potrebne za jednostavan posao ili komunikaciju sa stanovnicima gradova u kojima je uglavnom živjelo stanovništvo helenske kulture. I u Judeji se govorio grčki; procjenjuje se da ga je govorilo u Jeruzalemu između osam i petnaest posto građana. Ipak, nije poznato je li Isus koristio grčki ikada, niti se može to zaključiti sa sigurnošću iz bilo kojeg teksta, ali to ne bi trebalo odbaciti kao mogućnost. Moguće je, naprimjer, da se Isus obratio Pilatu na tom jeziku.
 
Međutim, učestale aluzije u evanđeljima na Isusove propovijedi u sinagogama i njegovi razgovori s farizejima o tekstovima Svetog pisma čine vrlo vjerojatnim da je poznavao i koristio hebrejski jezik u nekim situacijama.
 
Iako je znano da se Isus ponekad i koristio hebrejskim, čini se da se u običnom razgovoru i u propovijedima Isus obično služio aramejskim jezikom koji je bio uobičajeni jezik svakodnevne uporabe među Židovima u Galileji. Ustvari, ponekad grčki tekst evanđelja neke aramejske riječi i fraze stavlja u Isusova usta: Talitha Kum (Mk 5,41), Korban (Mk 07:11), Effatha (Mk 7,34) , Gehenna (Mk 9,43), Abba (Mk 14:36), Eloi, Eloi, Lama Sabakthani? (Mk 15:34), ili njegovih sugovornika: Rabbuni (Mk 10,51).
 
Izučavanje jezične pozadine evanđelja ukazuju na to da su riječi sadržane u njima bile izvorno govorene semitskim jezikom: hebrejskim ili, što je još  vjerojatnije, aramejskim. To je osobito vidljivo iz strukture grčkog koji se koristi u evanđeljima, iz koje se nazire model aramejske sintakse. Također, to se može zaključiti i iz činjenice da evanđelja stavljajući riječi u Isusova usta dobivaju posebno izražajnu snagu prevedena na aramejski te da postoje riječi koje se koriste s različitom semantičkim nabojem nego inače na uobičajnom grčkom, izvedene iz semitske uporabe. Čak ponekad kod prevođenja evanđelja na semitske jezike, opažaju se u njima igre riječi koje su skrivene u grčkom izvorniku.
 
http://hr.opusdei.org/art.php?p=52397

16. Kojim je jezikom govorio Isus?
 
54 pitanja i odgovora o Isusu Kristu, pripremljenih od tima katoličkih teologa sa sveučilišta Navarra. Ovo je pitanje br. 16.: "Kojim je jezikom govorio Isus?
 
Francisco Varo
 
Tijekom prvog stoljeća  na području gdje je živio Isus postoje dokazi da su bila u uporabi četiri jezika: aramejski, hebrejski, grčki i latinski.
 
Od svih njih službeni, istovremeno najmanje korišten, bio je latinski. Koristili su ga gotovo isključivo rimski dužnosnici, kada su razgovarali među sobom, a znali su ga i neki obrazovani ljudi. Ne čini se izvjesnim da bi Isus učio latinski, niti da bi ga koristio u običnom razgovoru ili u svojim propovijedima.
 
Što se tiče grčkog, ne bi bilo čudno da se je Isus ponekad njime služio, kao i mnogi zemljoradnici i zanatlije u Galileji koji su znali taj jezik, tj. njegove osnove potrebne za jednostavan posao ili komunikaciju sa stanovnicima gradova u kojima je uglavnom živjelo stanovništvo helenske kulture. I u Judeji se govorio grčki; procjenjuje se da ga je govorilo u Jeruzalemu između osam i petnaest posto građana. Ipak, nije poznato je li Isus koristio grčki ikada, niti se može to zaključiti sa sigurnošću iz bilo kojeg teksta, ali to ne bi trebalo odbaciti kao mogućnost. Moguće je, naprimjer, da se Isus obratio Pilatu na tom jeziku.
 
Međutim, učestale aluzije u evanđeljima na Isusove propovijedi u sinagogama i njegovi razgovori s farizejima o tekstovima Svetog pisma čine vrlo vjerojatnim da je poznavao i koristio hebrejski jezik u nekim situacijama.
 
Iako je znano da se Isus ponekad i koristio hebrejskim, čini se da se u običnom razgovoru i u propovijedima Isus obično služio aramejskim jezikom koji je bio uobičajeni jezik svakodnevne uporabe među Židovima u Galileji. Ustvari, ponekad grčki tekst evanđelja neke aramejske riječi i fraze stavlja u Isusova usta: Talitha Kum (Mk 5,41), Korban (Mk 07:11), Effatha (Mk 7,34) , Gehenna (Mk 9,43), Abba (Mk 14:36), Eloi, Eloi, Lama Sabakthani? (Mk 15:34), ili njegovih sugovornika: Rabbuni (Mk 10,51).
 
Izučavanje jezične pozadine evanđelja ukazuju na to da su riječi sadržane u njima bile izvorno govorene semitskim jezikom: hebrejskim ili, što je još  vjerojatnije, aramejskim. To je osobito vidljivo iz strukture grčkog koji se koristi u evanđeljima, iz koje se nazire model aramejske sintakse. Također, to se može zaključiti i iz činjenice da evanđelja stavljajući riječi u Isusova usta dobivaju posebno izražajnu snagu prevedena na aramejski te da postoje riječi koje se koriste s različitom semantičkim nabojem nego inače na uobičajnom grčkom, izvedene iz semitske uporabe. Čak ponekad kod prevođenja evanđelja na semitske jezike, opažaju se u njima igre riječi koje su skrivene u grčkom izvorniku.
 
http://hr.opusdei.org/art.php?p=52397

Netko tko je uložio stotine milijuna kuna u civilni sektor i u političke stranke koje provode rodnu ideologiju očito je zabrinut za svoju investiciju. Zastrašuju ljude jer im je jasno da akcija ide dobro i da će u Ustavu biti zaštićen brak muškarca i žene. Njihov trud bit će uzaludan – ističe Krešimir Miletić.
 
Iznenađujuće veliki uspjeh građanske inicijative 'U ime obitelji', koja je u svega nekoliko dana prikupila više od 50 posto potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma kojim će zatražiti da se u Ustav RH unese definicija da je brak zajednica muškarca i žene, kao da je razbjesnio nevladine udruge i medije vjerne vladajućim strukturama. Činjenica da će do referenduma gotovo sigurno doći i da će većina, po svemu sudeći, glasati za ustavnu zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene, izazvala je veliku nervozu kod onih koji se, iz nekog razloga, protive takvoj definiciji braka te koji sada na sve strane rigaju vatru po organizatorima peticije, proglašavajući ih homofobima, fašistima, zagovarateljima nejednakosti među ljudima, marionetama Crkve i pojedinih političkih opcija.
 
Histerične reakcije na legalnu i vrlo uspješnu građansku akciju
Tako su organizacije civilnoga društva udružene u Platformu 112 (čiji su stvarni izvori prihoda najčešće dobro skrivani) procijenile kako je ‘U ime obitelji’ stranačka inicijativa političke stranke ‘Hrast’, a ne građanska inicijativa, te da je riječ o ‘velikoj političkoj manipulaciji’. Vladajućoj koaliciji besramno privrženi Jutarnji list pisao je pak da ‘iz pouzdanih izvora doznaju da će Vlada pronaći načina da, unatoč uspjehu referenduma, u Ustav ne unesu tražene izmjene i ne priznaju volju većine naroda.’
Sve te histerične reakcije na posve legalnu i iznimno uspješnu inicijativu ‘U ime obitelji’ bile su povod da intelektualce iz crkvenih, političkih i aktivističkih krugova upitamo što misle hoće li se vladajuće strukture doista usuditi poništiti rezultate referenduma te tako praktički dokinuti demokraciju u Hrvatskoj, te neskriveno uvesti teror manjine nad većinom.
 
Miletić: Udruge koje plaća država otvoreno staju na stranu vladajućeg režima
- Očito je da se samo jedna stranka proziva od eksponenata totalitarne politike i zagovornika rodne ideologije, koji već godinama pokušavaju onemogućiti građanima upotrebu temeljnih ljudskih prava kao što su pravo na odabir odgoja i obrazovanja djece. Naši kandidati odazvali su se na poziv građanske inicijative ‘U ime obitelji’ da pomognu u organizaciji i prikupljanju potpisa, no valja naglasiti da je taj poziv poslan svim političkim strankama, što znači da su se baš svi mogli odazvati tom pozivu. Zanimljivo je da se ‘Platforma 112’ javlja tri dana prije lokalnih izbora i dva dana prije izborne šutnje s ciljem da difamiraju jednu stranku optužbama za navodnu homofobiju i zlouporabu demokratskih stečevina, iako se sve članice te platforme financiraju iz državnog proračuna. Oni se u skladu s tim otvoreno stavljaju na stranu vladajućeg režima, koji od početka nameće narodu vrijednosti protivne njegovu identitetu i kulturi – primjećuje Krešimir Miletić, politički aktivist koji se već duže vrijeme zalaže za zakonsku zaštitu braka i obitelji te za pravo roditelja na odgoj vlastite djece u skladu s vlastitim vrijednosnim sustavom.
 
Uništavajući obitelj žele uništiti narod
Miletić potom ističe da će se definicija braka kao zajednice muškarca i žene morati ugraditi u Ustav, koliko god se nevladine udruge i vladajuće stranke tome protivile.
-  Oni bjesne i izazivaju incidente zato jer je ‘netko’ tko je uložio stotine milijuna kuna u civilni sektor i u političke stranke koje provode rodnu ideologiju očito zabrinut za svoju investiciju u Republici Hrvatskoj. Zato pokušavaju različitim spinovima i zastrašivanjem ljudi stvoriti strah od uspjeha referenduma. No, pravni tim koji je sastavio peticiju za referendum sve je temeljito pripremio, tako da ne postoji mogućnost da se u okviru Ustava i zakona zaustavi referendum i spriječi provođenje referendumskog zaključka. Zato je i zavladala tolika panika, zato i svjedočimo nasilju i brojnim napadima na aktiviste. Zastrašuju ljude jer im je jasno da akcija ide jako dobro i da će u Ustavu biti zaštićen brak muškarca i žene, što znači da propadaju silni novci te da će njihov desetogodišnji trud biti uzaludan i zaustavljen. To dokazuje da se dio civilnog društva, koji brani tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda, pokazao sposobnim organizirati kvalitetne akcije za obranu temeljnih vrijednosti. Zaustavit ćemo sve što rade, brak muškarca i žene zaštitit ćemo Ustavom, što će se reflektirati i na sve zakone u Hrvatskoj. Na taj način će se zaustaviti proces redefiniranja antropologije čovjeka, braka i obitelji, pa i sadržaja zdravstvenog odgoja. Važno je naglasiti da će ovaj uspjeh pokazati da postoji realna snaga da građani zaustave svaki pokušaj nametanja antivrijednosti hrvatskom narodu – podvlači Miletić, koji potom dodaje da ‘gender ideologija’ želi dekonstruirati narod tako što želi uništiti obitelj kao temelj svega.
- Hrvatski narod preživio je razne sustave i režime upravo zato jer je hrvatska obitelj bila zdrava. Samo zato je narod i preživio – ističe na kraju Krešimir Miletić.
Slične zaključke ponudio nam je i dr. Zdravko Tomac, potpredsjednik u Vladi nacionalnog jedinstva dr. Tuđmana, bivši komunist i obraćenik koji se ne ustručava govoriti o cijelom svom profesionalnom i životnom putu.
 
Tomac: Otkud im pravo da ukinu oca i majku i uvedu roditelja 1 i roditelja 2?
- Nemam ništa protiv prava homoseksualaca i lezbijki, ali sam protiv toga da njihove veze nazivamo brakom i obiteljima. Činjenica je da se promjenama Ustava koje traži građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ ne ukidaju njihova prava, ali se u isto vrijeme štite prava većine da nas se ne izjednačava s manjinom. Jer tko ima pravo ukinuti naziv otac i majka i uvesti termine ‘roditelj 1’ i ‘roditelj 2’? Na taj način nama se oduzimaju ljudska prava. Jer temeljno je pravo djeteta da ima oca i majku, što manjina želi ukinuti. Oni na taj način hoće ukinuti bit čovjeka, jer suština braka i obitelji je majčinstvo i ljubav koja iz toga proizlazi. Nitko nema pravo zabraniti mi da budem otac svom sinu, Zahtjevi da se ukinu otac i majka, te da se umjesto njih uspostave ‘roditelj 1’ i ‘roditelj 2’ udaraju u samu bit prirode čovjeka. No, nisu to ateistični liberali prvi izmislili. Komunisti takve ideje odavno guraju. Još je Engels pisao protiv obitelji, te je govorio da je odgoj zadatak države, a ne obitelji. Ta učenja sada se obnavljaju u novom obliku jer se želi udariti u temelj društva, a temelj je obitelj. Zadovoljavanje seksualnih potreba je samo jedna, ali ne i najvažnija funkcija braka. Stvaranje djece i obitelji primarna je i najvažnija zadaća. A budući da muškarac i muškarac, te žena i žena ne mogu imati djece, te da oni djecu žele uzeti od prirodnog para, nek’ se zovu kako hoće i nek’ imaju svoja prava, ali ne mogu tražiti da se nazivaju obitelj i brak. Udruge koje napadaju građansku inicijativu ‘U ime obitelji’ provode politiku suvremenog ateističkog liberalizma, što znači da će napadi na Crkvu u budućnosti biti sve češći i sve žešći, jer im je Crkva glavni protivnik. Smeta im zato jer propovijeda ljubav i altruizam, dok oni zagovaraju požudu i egoizam. No ljubav je bit čovjeka i temelj kršćanstva, što znači da se mi kršćani moramo ovakvim napadima suprotstaviti – napominje dr. Tomac, te potom primjećuje da snage o kojima govori žele izigrati referendum koji se sprema, govoreći da referendumsko pitanje zadire u ljudska prava.
 
'Ako ne smijenimo ovu vlast, neće biti priznata volja većine
- Istina je da oni nama oduzimaju ljudska prava, odnosno da manjina želi nametnuti svoju volju većini. I ako ne smijenimo ovu vlast, oni će ponovno pokušati izigrati volju većine i spriječiti unošenje definicije braka u hrvatski Ustav. Ova je vlast više puta pokazala da je narod za nju višak, da ne mari za volju većine, te da bi najradije izbrisali ljude kako bi mogli vladati kako im se prohtije. I gospodarske probleme države najradije bi riješili tako da svima smanje plaće, da većinu otpuste s posla, da ukinu sva socijalna prava… A da se ne obaziru na volju naroda pokazalo je i iskustvo s ćirilicom, odnosno činjenica da se 71 posto građana izjasnilo protiv uvođenja ćirilice u Vukovar, a da oni za to uopće ne mare. Nisu se obazirali ni na volju naroda izraženu nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču. Tada je narod pokazao da oslobađanje Gotovine za njega znači i oslobađajuću presudu ‘Oluji’ i Tuđmanu, no vlast je i  nakon toga nastavila s optužbama na račun akcije Oluja, kao i na račun Franje Tuđmana. Vlast opet šuruju s velikosrpskom politikom te želi povući tužbu za genocid. Sustavno, dakle, odustaju od istine i sustavno ignoriraju volju naroda. No, sada su nervozni jer vide da gube – podvlači Tomac, koji je potom dodao da i vladajućim strukturama u svijetu ponajviše smeta čovjek kao svjesna individua i kao član obitelji.
- Obitelj, nacija i vjera glavne su prepreke u pretvaranju čovjeka u običnog potrošača, odnosno u standardiziranog ‘robota’. Jer čovjek s razvijenim emocijama teško se pretvara u nebiće kakvo priželjkuje globalizirani svijet. Oni bi htjeli da smo svi isti, da svi pijemo Coca-colu, da jedemo umjetnu hranu, jednako se odijevamo, slušamo istu glazbu i da smo potrošači kojima upravlja kapital. Zato nam se i nameću lažne potrebe. Jer marketing je djelatnost koja čovjeka tjera da sve više radi da bi sve više kupovao te da bi se hvalio susjedu, koji za to uopće ne mari. I skijanje, je primjerice, nametnuta potreba, itekako prisutna u hrvatskom društvu – zaključuje Tomac.  
 
Rebić: Htjeli bi da ih priznamo, a oni ne priznaju i ne poštuju nikoga!
Ni ugledni teolog dr. Adalbert Rebić nimalo ne dvoji o karakteru udruga koje zadnjih dana žestoko napadaju građansku inicijativu ‘U ime obitelji’.
- Od nas traže poštovanje i priznanje, a oni nas ne poštuju i ne priznaju naše osnovne tekovine. Brak je oduvijek bio zajednica muškarca i žene. Tek u novije doba pojavila se svojevrsna moda da brak može biti i zajednica muškarca i muškarca te žene i žene. To je nepojmljivo i neprihvatljivo. Inicijativa ‘U ime obitelji’ u okviru je naše tradicije i civilizacije, a valja napomenuti da i sve druge religije zastupaju isti stav. Žalosno je, međutim, što Hrvatska vlada ide protiv većine i što diskriminira većinu, a daje prava manjini. No trebali bi imati na umu da neće vječno ostati na vlasti, te da će, kada odu, iza njih ostati loši tragovi – zaključuje dr. Adalbert Rebić.
 
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/86926-propala-akcija-isus-voli-pedere-aktivisti-i-vlast-bjesne-jer-nisu-opravdali-u-njih-ulozen-novac.html
 

Hodočašća NISU turizam.
 
A posjeti vjerskim objektima zbog razloga koji nisu vjerski (nego su kulturni, umjetnički, istorijski...) NISU "vjerski" turizam.
 
Dakle, "vjerski turizam" NE postoji.