oslonac

Znači, ni Bilal nije licemjeran također. Čovjek kaže ono što mu je na srcu.

citat "Догодине на Косову!" kraj citata Jel` onaj gornji potpis poziv na osvetu i dalja krvoprolića i propovijedanje nasilja, ili poziv na jedenje šampite i pijenje boze i limunade? :0104cheesy:

UHH, šta ste to vas dvojica toliko zakuhali? .mislise.

Zeleni Zube, selam alejkum! Otkud to sad na "ti" pa opet na veliko "Vi"? :cheesy:

Eto, to je upravo način na koji nas uči naša vjera islam. Sve ovo što si gore napisao slaže se sa učenjem islama. Mudrost, intelekt, razum, sve su to stvari kojima nas Allah obdari, ali su i ograničene i prostorom i vremenom te manjkave, tako da možemo spoznati samo onoliko koliko nam On to dozvolI. I doista, čovjek sam prema sebi nepravdu čini, a Allah je milostiv od milostivih najmilostiviji, i ne želi nam osim dobro, samo što je čovjek povodljiv za ovodunjalučkim opsjenama i blagodetima i onaj ko slijedi šejtanske stope sam sebe sunovraća i čini si nepravdu. Dok Milostivi Allah kaže da nam (čovjeku) je šejtan otvoreni neprijatelj. Kao nepopravljivi, zluradi zlotvor - zbog čega je i postao simbol zla - šejtan bez predaha navodi ljude na grijeh, raduje se i trudi više ako se radi o težem grijehu ili čvršćem vjerniku. U Kur'ani-kerimu, samo pod ovim imenom (u jednini ili množini) spominje se ravno 82 puta. Iz tog razloga među prvim dovama (molitvama) naučimo i: Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim = Utječem se Allahu od prokletog šejtana. Evo i nekoliko citata iz Kur'ani-kerima: - »Zar vam nisam rekao: Zaista vam je šejtan otvoreni neprijatelj!« (A'raf, 22). - »Zaista je šejtan čovjeku otvoreni neprijatelj.« (Isra', 53). - »Šejtan vam je zaista neprijatelj i smatrajte ga neprijateljem.« (Fatir, 6). - »Šejtan vam prijeti siromaštvom i naređuje da griješite, a Allah vam obećava oprost i Svoja dobročinstva. Allah je zaista sveobuhvatan i sveznajući.« (Bekare, 268). I na drugim mjestima Kur'ani-kerim ovako izričito i oštro upozorava na opasnosti koje nam dolaze od satane, ali smatram da je dovoljno ovo što je navedeno. Dakle, Allah nas poučava kojim putem ne treba da idemo, a sami smo krivi ako izaberemo stranputicu.

Sve je pojašnjeno. :cheesy: Dakle, Bog jeste stvorio sve, ali je ukazao i na puteve koji vode ka dobru ili zlu (paklu). A čovjek sam izabere. Pa ko mu je (čovjeku) onda kriv? B)

Rekao sam ti brate da je to tekst, a ne moje riječi.Gospodine ja sam teolog po struci i mani se tih pitanja u kojima testiraš nekoga zelenka da li je on vehabija ili nije.To isto kada bih ja tebe pitao slušaj da li ti smatraš Ratka Mladića zločincem ili herojem.ako je zločinac onda si ok a ako je ovo drugo onda si poput njega četnik...Jelde nema smisla... Selam alejkum, brate Enize! Što se tiče gospodina Logdanova, treba mu samo odgovoriti da svaki musliman koji vjeruje u Allaha slijedi i sunnet Allahovog Poslanika, a tako i svih Njegovih poslanika koji su nosili brade. Samim time od sunneta, a na to nas upućuje hadis (izreke Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem): kratite brkove a puštajte brade, jeste i to da musliman svaki treba tako da postupa ako želi Allahovo zadovoljstvo. To što određena skupina to praktikuje transparentno uz neke svoje određene osobine i obilježja ne znači da je automatski vehabija i svaki onaj ko slijedi praksu Allahovog Miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem. I te predrasude se već jednom trebaju razbiti. Na stranu to što i među samim muslimanima ima struja i grupacija napretek. Ali Istina je samo jedna i svakako se prepozna i ko se nađe u tome od Allaha je počašćen. Dakle, puštanje brade i kraćenje brkova je sunnet, odnosno praksa koju je imao Posljednji Allahov Poslanik, a kako nas Allah uči, isto su činili svi ostali Njegovi poslanici. (pogledajte Isusa, Isu, alejhi selam) Iako, učenjaci su se podijelili oko toga da li je i obaveza muslimana nošenje brade. Tako da to neki smatraju obavezom a neki pohvalnim svojstvom jednog vjernika u Allaha i Njegovog Poslanika. Dakle, puštati bradu a kratiti brkove nije da bi se neko deklarirao kao vehabija nego kao musliman. 0110_hahaha Lično, preferiram da trebam kao musliman slijediti sunnet Allahovog Poslanika. I svakako, iskreni i pravi vjernik je umjeren u svemu i nema osobinu da razmišlja isključivo. 0110_hahaha

"Posteri jarke žute boje poručuju kako je zabranjeno kockanje, muzika, pornografija i prostitucija, droga, pušenje i alkohol." Ovo gore pod navodima pročitah i ostadoh zapanjen. Pa ljudi ostvaraju šerijat u UK i između ostalog onakve stvari zabranjuju. Grozno li je to nema šta. ccccc Još neko reče: "Daleko im lepa kuća." Ne treba od onog ništa zabranjivati. Samo razuzdano i raspojasano pa dokle se stigne. SubhanAllah!

Pozdrav, Rodoljube. Pošto baš nemam vremena da se zadržim na objašnjenu onih drugih postova onako kako to lično razumijem, vidjeh da mogu ukratko da tebi odgovorim na ovaj upit. Naime, brojanice koje pominješ se drugačije zovu tespih i služe samo za brojanje prilikom zikra i tesbiha koji ću ovom prilikom i prenijeti, odnosno objasniti onako kako sam to razumio. Tespih, odnosno brojanica nema nikakvu vrijednost u smislu poštivanja, a najbolja je praksa Poslanikova, sallallahu alejhi we sellem, da se zikri i tesbih čini na prste ruku. Dakle, tespih samo služi kao pomoćno sredstvo a ne bilo kakva relikvija ili predmet svetosti, jer to je u islamu strogo zabranjeno zbog toga što svaki vid obožavanja pripada samo Allahu, aze we dželle. Sada slijedi pojašnjenje kada se koristi tespih: ZIKR I TESBIH Salavat Alā Resūlinā salavāt! Allāhumme salli `alā Muhammedin ve `alā āli Muhammed. Subhānallāhi ve-l-hamdu lillāhi ve lā ilāhe illellāhu vallāhu ekber. Ve lā havle ve lā kuvvete illā billāhi-l-`alijji-l-`azīm. Ājetu-l-kursijja: E`ūzu billāhi mine-š-šejtāni-r-radžīm Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm Allāhu lā-ilāhe illāhū, El-hajjul-kajjūm. La te'huzuhū sinetun ve-lā nevm. Lehū mā fi-s-semāvati ve mā fi-l-erd. Men zellezi ješfe'u `indehū illā bi iznih. Ja’lemu mā bejne ejdihim ve mā halfehum. Ve lā juhitūne bi šej'in min 'ilmihī illā bi-mā šā'e. Vesi'a Kursijjuhu-s-semāvāti ve-l-erda, ve-lā je'ūduhū hifzuhumā, ve Huve-l-'alijju-l-`azīm. Tesbih: Jā Rabbi ze-l-dželāli subhānallāh. (Ovdje treba reći 33 puta: Subhānallāh!) Subhanallāhi dā'imeni-l-hamdu lillāh. (Ovdje treba reći 33 puta: El-hamdu lillāh!) Rabbi-l-ālemine te'ālā še'nuhū Allāhu ekber. (Ovdje treba reći 33 puta: Allāhu ekber!) Kebīren 'azīmen lā ilāhe illellāhu vahdehū lā šerike leh, lehu-l-mulku ve lehu-l-hamdu ve Huve `alā kulli šej'in kadīr. Ve mā erselnāke illā rahmeten li-l-ālemīn. Zikr u prijevodu na bosanski jezik Salavat: Milostivi Bože, blagoslovi Muhammeda i rod Muhammedov. Slava Allahu i Njemu zahvaljujem. Samo je Allah Bog, Allah je najveći! Nema stanja, kretanja niti snage bez Allahove pomoći! Ājetu-l-kursijja: Molim Te, dragi Allahu, spasi me od prokletog šejtana! U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog! Samo je Allah Bog. Nema drugog Boga osim Allaha. On je Živi i sve što postoji On održava. Njega ne obuzima drijemež niti san. Njegovo je sve što je na nebesima i na Zemlji. Niko ne može kod Njega posredovati bez Njegove dozvole. On zna sve što je pred ljudima i što je iza njih. Ljudi ne znaju osim ono što im je On dao da spoznaju. Njegova vlast obuhvaća nebesa i Zemlju. Održavanje nebesa i Zemlje On vrši bez truda i zamora. On je Uzvišeni i Veliki. Tesbih: Uzvišeni Gospodaru, iskazujemo Ti poštovanje i klanjamo se pred Tvojim savršenstvom Subhānallāh! (Tu treba reći 33 puta Subhānallāh) Neprestano Ti na Tvojim darovima zahvaljujemo: El-hamdu lillāh!, (Tu se izgovori 33 puta El-hamdu lillāh) Tvoju moć, veličinu i milost ističemo: Allāhu ekber. (Ovdje treba reći 33 puta Allāhu ekber) Samo je jedan Bog, Allah. On je jedan i nema druga. Samo Njemu pripada sva vlast i moć. Samo je On dostojan da se hvali i veliča. On je Svemoćan. Mi smo te, Muhammede, poslali kao milost ljudskom rodu. Zatim se dignu ruke i prouči namaska dova. Dakle, tespih, iliti brojanica kako kažeš, se koristi kod ponavljanja riječi koje su navedene u zagradi po 33 puta. 4chsmu1

A kada Allah rekne: "O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: 'Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!'" – on će reći: "Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. (Al-Maaida: 116) Да, овај ајет сам и ја помињао у дијалогу са муслиманима. Очигледно је потпуно погрешно схватање, чак не схватање него поптуно погрешна обавештеност о светотројичном догмату. Писца Курана је вероватно име "Богородица" навело на овакав закључак. Интересантно, у Курану се дају приметити извори самога текста. Заиста. Има ту библијских, канонских тектова, прича, али има и сијасет апокрифних приповести. Оно што је мени запало за око, читајући Куран, јесте чињеница да ништа ново ту нисам прочитао а што већ нисам видео у разним апокрифним, псеудохришћанским, списима. Куран је конгломерат свега тога. Човеку који је упућен у проблематику, није проблем да препозна извор свих делова Курана (да нађе библијску, јудејску или апокрифну, јеретичку паралелу). I ovdje imamo pogrešna hrišćanska tumačenja, jer nije rečeno da se (kako kršćani/hrišćani kažu) bogorodica pripisuje svetoj trojici, nego da se također od pojedinih kršćanskih grupacija smatra božanstvom. Ali, Allahovom odredbom danas baš pročitah jedan tekst o tome koji ću, evo sa vama, podijeliti... .hvala. Ko je Isus Hrist u Islamu? - Onaj ko ne vjeruje u Isusa nije musliman, jer osoba koja ne vjeruje u jednog od poslanika ne vjeruje ni u jednog od njih. Slava pripada samo Allahu. On je Gospodar svega što postoji. Neka je salavat i selam na posljednjeg Poslanka, vođu pravovjernih i na njegovu porodicu, ashabe i one koji slijede njihov primjer dobročinstva do Dana Okupljanja. Primjeri Prije nego počnemo, navest ćemo primjere nekoliko arapskih riječi koje ćemo upotrebljavati u današnjem predavanju: Allah-bukvalno znači Bog, Onaj koji je zaslužuje obožavanje; Kur'an- posljednja objava shodno muslimanskoj tradiciji, posljednja riječ Allahova. Sala Allahu ‘alejhi we sellem,s.a.w.s.- čut ćete da izgovaramo ovu frazu nakon imena Poslanika, a to znači: neka su Allahov mir i blagoslov na njega. Predstavljanje Današnje predavanje će biti obrazovna diskusija. Ali također bit će korisna za nas da naučimo o vjerovanjima jedni drugih, jer su učenjaci, kako bivši tako i sadašnji, rekli- Korijen mržnje je u ignorisanju. Isus kod muslimana je poznat kao Isa - to ime je Isusu dato u našim rukopisima. Za muslimane, Isus ili Isa je spasitelj, reformator, Mesija (miropomazani), Riječ Božija, on je podignut na nebo. Mogao je da izliječi bolesne, podigne mrtve, oblikuje nežive stvari i da udahne u njih život Božijom voljom. Vjerujemo da je onaj ko ne vjeruje u Isusa nije musliman, jer osoba koja ne vjeruje u jednog od poslanika ne vjeruje ni u jednog od njih. Tako da muslimani vjeruju u Isusa i u njegovu objavu. Njegova objava je ista kao i svim ostalim poslanicima. U Kur’anu je rečeno da Bog nikada nije poslao poslanika čovječanstvu sa drugom objavom osim sa upozorenjem - Obožavajte samo Allaha. Muhammed,s.a.w.s., je rekao: “Više vrijedim od Isaa, sina Merjeminog u ovom životu i kasnije”. Ashabi su ga upitali: “Zašto je to tako, Allahov Poslaniče, s.a.w.s.?” On, s.a.w.s., im odgovori: ”Poslanici su braća, majke su im različite, ali im je vjera ista.” (prenosi Buhari) Stoga, ovo povlači da onaj koji negira punovažnost jednog od istinitih Poslanika i Vjerovjesnika da on zapravo osporava sve njih. Pojedinac ne može vjerovati u Muhammeda, s.a.w.s, a ne vjerovati u Isa, a.s. Jednako, pojedinac ne može potpuno vjerovati u Isaa, a.s, i ne vjerovati u Muhameda, s.a.w.s. Istinsko prihvatanje jednog poslanika ili vjerovjesnika povlači prihvatanje svih onih koji su došli prije njega i one koje dolaze nakon njega, završavajući sa Muhamedom, s.a.w.s. Današnje predavanje pokrit će 4 glavne tačke: 1.Ko je Marija? - prije sagledavanja Isusa u Islamu, moramo prvo spoznati status Marije u Islamu 2.Bezgriješno začeće 3.Posebne osobine koje su podarene Isusu od Allaha kao dokaz čovječanstvu osnovne božanske objave 4.Muslimanski pogled na “raspeće”, i o onome šta nakon toga dolazi. 1.Merjem (Marija), kćerka Imranova Jedna od najdirljivijih i naupečatljivijih odnosa majka-sin u Kur’anu jeste o Isau, sinu Merjeminom, a.s. Po prvi i posljednji put u historiji, poslanik nije oslovljen po imenu oca. Štaviše, označen je kao Isus - sin Marijin. Da bismo procijenilii i razumjeli istinsku vrlinu Isaa, a.s, neophodno je da naučimo o njegovoj majci Merjem, kćerci Imranovoj, a.s. Marijina majka je bila u poodmakloj starosti kada je zatrudnjela. Molila se Bogu da joj podari posljednje dijete koje može posvetiti Božijoj službi. Kada je začela u poodmaklom dobu, rekla je, kao što se bilježi u Kur’anu: Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom - sve porod jedan od drugog - a Allah sve čuje i sve zna. Kada Imranova žena reče: "Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome je zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš!" Poslije ona, kada je rodi, reče: "Gospodaru moj, rodila sam žensko"- a Allah dobro zna šta je rodila - "a žensko nije kao muško; nadjela sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana." I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine Zekerijja.* Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. "Odakle ti ovo, o Merjema?" - on bi upitao, a ona bi odgovorila: "Od Allaha, Allah onoga koga hoće opskrbljuje bez muke." Ali 'Imran, 33-37 Kada se Marijina majka porodila bila je tužna što je rodila žensko dijete. Iz razloga što prema jevrejskoj tradiciji, postoje samo nekoliko vjerskih obreda predanosti Bogu koje mogu obavljati žene. Od 514 djela predanosti, samo 4 može obavljati žena Jevrejka. Nazvala je dijete Merjem, a što znači “čista”, ili “ona koja je pročišćena”. Allah je prihvatio mladu djevojčicu u Svoju službu, a i izabrao je Zekerijju, ili Zaharija, da bude onaj koji će o njoj brinuti. Zekerijja je jedan od poslanika u Islamu. Izabran je od svih pisara tog vremena, koji su bili sakupljeni i podučeni kako da bace svoja pera u rijeku. Rečeno im je da čije pero bude plovilo nasuprot riječnoj struji taj će biti njen zaštitnik. Zekerijjino pero je plovilo nasuprot rječnoj struji. O Merjemi, Poslanik, s.a.w.s, je rekao: “Četiri najbolje žene na dunjaluku su: Merjem, kćerka 'Imranova; Asija, žena Faraonova; Hatidža, kćerka Huvejlidova i Fatima, kćerka Muhammedova. Poslanik, s.a.w.s, također je rekao o Merjem: „Pri rođenju svakog djeteta šejtan ga dodirne, i tada dijete zaplače, osim Merjem i njenog sina.“ (prenose Ahmed, Muslim) Allah je rekao u Kur’anu: "I kada meleki rekoše: "O Merjem, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio." (Ali ‘Imran, 42) Stoga, Merjem je izabrana od cijelog čovječanstva da rodi Isa, a.s. Devetnaesta sura Kur’ana se zove Merjem, i posvećena je njenoj priči i bezgriješnom začeću. 2.Bezgriješno začeće U Kur’anu, Muhamedu,s.a.w.s, je rečeno da uči priču Merjeminu: "I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca. "Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!" - uzviknu ona. "A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga" - rece on - "da ti poklonim dječaka čista!" "Kako ću imati dječaka" - reče ona - "kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!" "To je tako!” - reče on. "Gospodar tvoj je rekao: ’To je Meni lahko’, i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno!“ Merjem, 16-21. Isus je nazvan “riječju Božjom” zbog toga što Allah kaže “Mi” i on jeste. Allah dalje postavlja parabolu između Isusa i Adema - Adem je napravljen od zemlje, nije rođen iz materice žene. Allah kaže: “Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: "Budi!" - i on bi”. Ali ‘Imran,59. Isus nije imao oca. Ali to ne znači da je Isus božanstvo i da je vrijedan obožavanja, zbog toga što je Adamovo postojanje veće čudo od Isusovog. Allah također kaže u Kur’anu da su Isus i njegova majka postali umorni, i da su im potrebna sredstva za život. Stoga, oni ne mogu biti božanstva. Priča o bezgriješnom začeću se nastavlja u Kur’anu: "I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje.I porođajni bolovi prisiliše je da dode da stabla jedne palme. "Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!" - uzviknu ona.I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: "Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče.“ Merjem, 22-24. Isus je govorio Mariji kao čudo od Boga kako bi joj rekao da se ne treba bojati i da ne treba biti tužna. Marija je podučena da kad se vrati porodici ne odgovara ni na jedno njihovo pitanje. Tako kada su se suočili sa njom, ona je pokazala na dijete. Oni su je upitali: ”Kako može govoriti dijete u kolijevci?” Onda je beba Isus progovorio i rekao: "Ja sam Allahov rob" - ono reče - "meni ce On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan.I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!" To je Isa, sin Merjemin - to je prava istina o njemu - onaj u koga oni sumnjaju.“ To je priča o bezgriješnom začeću prema onome što nam je rečeno u Kur’anu. 3. Posebne osobine Isusove Bezgriješno začeće je samo jedno od mnogih čuda koje je Allah podario Isusu. Prema islamskim izvorima, Isus je počeo kao pastir, kao što su i svi poslanici bili prije nego što su primili objavu. Isus je poznavao Toru, i mogao je pisati i čitati još kao malo dijete. Isus je odrastao znajući za svog rođaka Jahju/Jovana Krstitelja. Obojica će zajedno pozivati na obožavanje Boga. Isus nikad nije rekao - “Obožavajte me”- to nije prikladno nijednom božijem posalniku. Isus je živio potpuni život, protiv njega su se borili i mrzili ga i grdili različiti neprijatelji, uključujući sve loše navike toga vremena, svi oni koji su željeli moć i status. Učenjaci tvrde da je svaki Poslanik i Vjerovjesnik poslat sa nekom vrstom dokaza, znaka na osnovu kojih bi njihov narod se odazvao. Tokom vremena Musaa, a.s, magija i iluzija su bile jako raširene i lažno pripisane lažnim božanstvima. Tako da je Allah poslao Musaa sa onim što bi moglo baciti u sjenu faraonove mađioničare. Tokom vremena Isaova, a.s, liječenje bolesnih smatralo se božanskom moći. Allah je stoga poslao Isaa, a.s, i darovao mu jedistvene sposobnosti. Allah će podsjetiti Isaa na ove sposobnosti na Dan suda, kao što to Allah opisuje u suri Ma’ida, 110-115: "Kad Allah rekne: "O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali - povikali: ’Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!’ I kada sam učenicima naredio: ’Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!’ - oni su odgovorili: ’Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani’.” A kada učenici rekoše: "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?" - on reče: "Bojte se Allaha ako ste vjernici." "Mi želimo" - rekoše oni - "da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Isa, sin Merjemin, reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" "Ja ću vam je spustiti" - reče Allah -"ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." Ovo je najveće čudo koje je Allah podario Isusu. Nakratko ćemo početi da diskutujemo o komplikacijama kako je Isa sačuvan od Jevreja i Rimljana. Ajet, također, pokazuje kako su Jevreji oni koji su tražili Isusovu smrt, a ne Rimljani, takoreći. Ajet, također, pokazuje da su Jevreji oni koji su vjerovali (havarijuni ili učenici) i oni koji nisu vjerovali. "I kada sam učenicima naredio: ’Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!’ - oni su odgovorili: ’Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani’.” Ovaj ajet jasno pokazuje da Allah upravlja i usađuje uputu u srca pojedinaca. Mnogo je onih koji su odbili istinu nakon što su bili svjedoci već navedenih čudesnih događaja. Uputa je čisto od Allaha, kao što je i dovođenje u zabludu od onih kojima je suđeno da odbace istinu i svijetlo tevhida. A kada učenici rekoše: "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?" - on reče: "Bojte se Allaha ako ste vjernici." Iako su vidjeli da ptica od gline biva oživljena, da su slijepi i gubavci izliječeni od svojih boljki, ustajanje mrtvih i mnoga druga čuda, oni su ipak govorili: “Da li tvoj Gospodar može”. Sama sintaksa njihovih riječi implicira da ako tvoj Gospodar ne može da nam spusti trpezu, onda On ne može, a ne da ne želi! "Mi želimo" - rekoše oni - "da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Ponovo slabost njihove vjere je očigledna. Sintaksa njihove izjave implicira da ako si nam rekao istinu i ako si ti zaista poslanik i vjerovjesnik onda tvoj Gospodar će nam spustiti trpezu kao što smo tražili. Inače nisi govorio istinu. Oni priznaju da je njihova vjera slaba. Isa, a.s, stoga priziva Allaha da spusti trpezu: Isa, sin Merjemin, reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" Ovaj zahtjev, ma koliko se činio jednostavnim u poređenju sa drugim čudima koje je radio Isa, a.s, je sasvim druge prirode. Zahtjev učenika je „izazov“ Allahu. Sufijan et Tevri, r.a., tvrdi - “Blagdan znači dan koji moramo označiti danom Tvog obožavanja.” Selman el Farisi, r.a., je rekao: "Dan koji ćemo obilježavati sjećajući se Tebe." Allah je rekao: "Ja ću vam je spustiti" - reče Allah -"ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." Abdullah bin ‘Amr bin al ‘Aws, r.a., tvrdi: “Tri naroda koja će najviše biti kažnjena na Dan okupljanja bit će: licjemjeri (u doba Poslanika), oni koji su nakon što im je trpeza spuštena uznevjerovali, i faraon i njegove legije.” 4. Muslimanski pogled na raspeće Isusa je Bog sačuvao za kraj vremena. Allah kaže u Kur’anu: „i zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili,već ga je Allah uzdigao Sebi. - A Allah je silan i mudar.” An-Nisa, 157-158. Jevreji i Rimljani su radosno objavili: ”Ubili smo Mesiju!” Ali, nisu ga oni ubili niti raspeli, spašen je od Boga i uzdignut na nebo. Allah kaže u suri Ali-‘Imran, 54-58,: „I nevjernici počeše smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije najbolje.I kada Allah reče: "O Isa, dušu će ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasiću te od nevjernika i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja ću vam o onome u čemu se niste slagali presuditi: one koji ne budu vjerovali na strašne muke ću staviti i na ovome i na onome svijetu i niko im neće moći pomoći."...A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će njima punu nagradu dati. - Allah ne voli nasilnike.Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Qur’an mudri. Mi, muslimani, vjerujemo da će jednog dana Antihrist doći i da će onda Isus biti spušten s neba i da će ubiti Antihrista, da će živjeti među muslimanima i da će vladati njima. Tokom tog vremenskog perioda zemlja će biti ispunjena pravdom i blagostanjem. Muhamed,s.a.w.s, je rekao : „A zatim će se reći zemlji: ‘Pronikni plodovima i okiti se bereketom. Tada će se čitava skupina najesti od jednog šipka i moći će stati u hladovinu njegove kore. U mlijeku će biti bereket. Jedna muža deva zadovoljit će sakupljene ljude, a jedna krava muzara - čitavo pleme; a jedna ovca muzara zadovoljit će mlijekom jedan ogranak plemena. Dok oni budu tako živjeli, Allah će im poslati mirisni vjetar, pa će ih dodirnuti ispod njihovih pazuha i dušu svakog mumina i svakog muslimana uzeti. Samo će ostati najgori ljudi, koji će otvoreno zinaluk činiti, kako to čine magarci, i na njih će se izliti strahote Posljednjeg dana." (prenosi Muslim) Muhamed, s.a.w.s, je rekao: „Kako će slavno biti vrijeme kada Isa bude živio među vama, zasadit ćete sjeme na jalovoj stijeni i ono će ponići; neće biti suše; bilje će prekriti zemlju, čovjek će moći da sjedi pored lava i neće mu naštetiti.“ (prenosi Ad-Dejlemi) Isus će ponovo doći, oženit će se, imaće djecu, živjet će 40 godina među nama. I nakon što on umre Sudnji dan će doći. Zaključak Allah, s.w.t., kaže: “Oni govore: "Milostivi je uzeo dijete!" - Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete – ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište!” Merjem, 88-93. Allah, s.w.t., kaže: „Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio - radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. - Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose!”Al-Mu’minun, 91. Postoji više sličnosti nego razlika između muslimana i kršćana. Shodno islamskim zakonima, imamo posebna pravila za „sljedbenike Knjige“, koji su slični nama izuzev nekoliko manjih razlika u glavnim područjima dogme. Zaključit ćemo sa sljedećim rječima: „Reci: "O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!" Pa ako oni ne pristanu, vi recite: "Budite svjedoci da smo mi muslimani!", Ali 'Imran,64 Ugodnu noć želim! 0409_feel

Ovo su ti doista "vjerodostojni" predstavnici islama. Diskutabilno je i to da li su šitske vjerske vođe uopšte i muslimani, ali se ne bih upuštao u to kao laik vjernik. To ipak ostavljam za one učene. Svako dobro od Boga i ja tebi doista želim. 0409_feel

Mislim da je ova opaska na mjestu. Odnosno, jeste a ne da samo mislim. 0409_feel

A šta veli druga strana? Da čujemo: Da li se islam širio ognjem i mačem? Piše: Emir Demir Jedna od najstarijih tvrdnji koju neprijatelji islama neprestano potenciraju, glasi: ''Islam se širio ognjem i mačem''. Neprijatelji islama zaboravili su na uzvišene ciljeve džihada u islamu, kao što su: uzvraćanje na neprijateljsku agresiju, otklanjanje svih prepreka i barijera koje stoje pred širenjem islamskog poziva, čuvanje i zaštita vjere od destruktora, preodgoj onih koji krše ugovore sa muslimanima, pritjecanje u pomoć slabim i potlačenim muslimanima... U doba krstaških pohoda jedna od kršćanskih tvrdnji glasila je da se islam širio nasilničkim metodama. Jedan kršćanski svećenik u svome pismu Ebu Ubejdi el-Hazredžiju kaže: ''Vjera krsta raširila se po zemlji bez sablje i tlačenja, a vaša vjera zavladala je sabljom i tlačenjem na zemlji.'' Muslimanski učenjaci dali su odgovor kršćanima na ovu njihovu tvrdnju i to na sljedeći način: 1. Pojasnili su da se kršćanstvo širilo isključivo metodama rata i nasilja, a da nije bilo tako, od kršćanstva danas ne bi ni traga bilo. El-Hazredži, govoreći o tome u svojoj replici ovom kršćanskom svećeniku, kaže: ''Ti kao da si zaboravio ono što su zapisali vaši historičari, a i drugi, da je početak vaše vjere bio oličen u borbi sa židovima koje ste spaljivali na lomačama, potapali u mora i činili im sve vrste poniženja i omalovažavanja, jer da nije tako, židovi vam ne bi traga ostavili.'' El-Karafi, govoreći o ovoj sumnji, koju su kršćani poticali, kaže: ''Da su se kršćani pridržavali svoga vjerozakona vezano za ovo pitanje, bili bi beznačajni i ne bi opstali.'' 2. U stvarnosti, kršćani se suprotstavljaju svome vjerozakonu koji podstiče na pomirenje, oprost, izbjegavanje borbe i udaljavanje od sporenja i razmirica sve do Sudnjeg dana. Tim povodom je El-Hazredži naveo tekst iz Evanđelja u kojem stoji: ''A ja vam kažem: Ne opirite se zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine, prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije... Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone...'' (Matej, 5/39) Potom je El-Hazredži rekao sljedeće: ''I pored ovoga što stoji u Evanđelju, vidimo vas kršćane kako se najprije odate krvoproliću, borbi i tlačenju na zemlji. Vi ubijate nedužne i kradete imetke, a sâmo Evanđelje vam to zabranjuje i strogo vam naređuje da se predate svojim neprijateljima. Onaj ko prekrši Božije svetinje najveći je nevjernik u Boga, Njegove knjige i propise.'' Imam El-Kurtubi, komentirajući spomenute kršćanske tvrdnje, kaže: ''Još čudnije od toga (tj. njihove tvrdnje da se islam širio sabljom) jeste da su kršćani oduvijek bili najratoborniji sve do današnjeg dana, dok u isto vrijeme tvrde da borba nije propisana ni utemeljena, te kude islamski vjerozakon koji je propisao borbu. Njihova djela su u čistoj koliziji sa njihovim riječima, a njihovo ponašanje i stanja najbolje svjedoče o njihovim lažima.'' 3. Ukoliko se utemeljenost borbe može islamu pripisati kao nedostatak, onda se također može pripisati i bivšim vjerozakonima, jer El-Hazredži u svojoj raspravi sa spomenutim kršćanskim svećenikom oko ove tvrdnje, kaže: ''Ukoliko si to rekao kako bi obezvrijedio islam, onda si u isto vrijeme obezvrijedio Mojsija, sina Amranova, i Jošuu, sina Nunova, kao i sve vjerovjesnike prije njih i poslije njih, neka su na njih Božiji spas i mir – jer svi su se oni borili protiv nasilničkih naroda u svom okruženju.'' 4. Borba je iskonsko načelo sljedbenika istine protiv sljedbenika zablude. Muslimani se drže ovoga načela, a El-Hazredži i El-Karafi to podrobnije pojašnjavaju. Stoga, borba spada u odlike i vrijednosti muslimana, a ne u njihove nedostatke i loše postupke. 5. Borba u islamu je jedan od povoda zaštite islamskog poziva i misije. El-Hazredži pojasnio je da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, proveo određeno vrijeme među svojim narodom pozivajući ih u obožavanje Allaha Jedinog i odbacivanje kipova i idola, pa je njegov narod protiv njega poveo borbu, uznemiravali su i ugnjetavali i njega i njegove drugove. Borba je propisana s ciljem da otkloni ovu tjeskobu i uznemiravanje, da muslimanima obezbijedi snagu i strahopoštovanje u očima drugih, te da omogući širenje poziva istine. Pošto ovako nešto nije postojalo u kršćanstvu, pripadnici vjere s kojom je došao Mesija, neka je na njega mir Božiji, ostali su poniženi i potlačeni poslije njega, pa se ona izgubila, iskrivljena je i izmijenjena. Ono čega se kršćani danas drže proširio je Konstantin, sin Helenin, tlačenjem i osvajanjem. Stoga, nepropisivanje borbe na samom početku kršćanstva bio je jedan od razloga njegove slabosti, a zatim njegovog iskrivljenja i izmjene. 6. Borba u islamu dolazi isključivo poslije iznošenja argumenata. Ibn El-Mutabbib pojašnjava da je Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, borba došla tek nakon strpljenja koje je trajalo trinaest godina, a to strpljenje bilo je oličeno u pozivu u islam s blagošću i argumentacijom. Tek nakon očitovanja nadnaravnosti islamskih učenja i podizanja argumenata nastupila je naredba borbe. Stoga, sablja u islamu isključivo je podizana nakon opomene i postojanja opravdanosti.