Jump to content

Тавита

Члан
  • Број садржаја

    9502
  • На ЖРУ од

  • Последња посета

Репутација активности

  1. Волим
  2. Волим
    Тавита got a reaction from Дијана. in Rabindranat Tagore ♥   
    XXVII
    "Veruj ljubavi i onda kad zadaje bol. Ne zatvaraj svoje srce."
    "Ah, ne prijatelju, mracne su tvoje reci, ne mogu ih razumeti."
    "O dragana, srce je samo tu da se daruje jednom suzom, jednom pesmom."
    "Ah, ne, prijatelju, mracne su tvoje revi, ne mogu ih razumeti."
    "Radost je osetljiva kap rose: dok se smeje, vec umire. Ali je jad jak i zilav. Pusti ljubav punu jada neka bdi u ocima tvojim."
    "Ah. ne, prijatelju, mracne su tvoje reci, ne mogu ih razumeti."
    "Lotos cvet gledajuci sunce i gubi sve sto ima. Ne bi mogao poneti  pupoljke u vecitoj zimskoj mali."
    "Ah. ne, prijatelju, mracne su tvoje reci, ne mogu ih razumeti."

  3. Волим
    Тавита got a reaction from ines in И "видим" музику... ♥   
    линк : http://soukster.deviantart.com
  4. Волим
    Тавита got a reaction from Лапис Лазули in И "видим" музику... ♥   
    линк : http://pixdaus.com
  5. Волим
    Тавита got a reaction from александар живаљев in Добра народна музика...   
    Sevdah - Nedzad Salkovic - Mujo kuje konja po mjesecu
    dada  0205_whistling njamnjam 0202_238 njamnjam confused izlet
    hop,hop!!!
  6. Волим
    Тавита got a reaction from александар живаљев in Музикотерапија   
    Muzika predstavlja novi “horizont” ekološke, biodinamičke poljoprivrede, posebno u vinogradarstvu
    GROŽÐE BOLJE SAZREVA UZ MOCARTA

    Uz zvuke Mocartovih sonata vinograd prosto buja, dobijajući ne samo na gustini lišća već i na količini voća, prenosi agencija Ansa.
    Do ovih rezultata došao je italijanski vinogradar Giancarlo Cignozi, autor knjige “Čovek koji šapuće vinogradu”, koji tvrdi da je zahvaljujući muzici povećao prinos za 200 do 300 posto.
    Ovaj mali proizvođač vina iz Toskane već dve godine eksperimentše s organskim gajenjem grožđa uz muziku. On je u vinograd postavio zvučnike i pušta klasičnu muziku svom voljenom grožđu, uveren da ona ima pozitivan utjicaj na sazrevanje ploda.
    Bach, 0102_laugh i Vivaldi sviraju u razvoju, a Beethoven i Maler pred samu berbu, umesto strašila, radi rasterivanja ptica.
    4chsmu1 0110_hahaha 0110_hahaha
  7. Волим
    Тавита got a reaction from александар живаљев in Музикотерапија   
    U većini slučajeva lekari su puštali klasičnu muziku kao što su Mocartove klavirske sonate
    MUZIKOTERAPIJA SMIRUJE

    Pacijenti koji su slušali muziku osećali su su manje teskobe i lakše su disali, prenosi The Financial Daily. U većini slučajeva lekari su puštali klasičnu muziku kao što su Mocartove klavirske sonate, ali kako muzika može da izazove intenzivne emocije, izbor pogrešnog žanra može da uznemiri pacijenta i izazove još veći stres, otkrilo je istraživanje Univerziteta Dreksel iz Filadelfije.
    - Medicinsko osoblje treba da se konsultuje sa terapeutima da bi se na vreme shvatilo koja bi vrsta muzike bila najbolja za određenog bolesnika – upozorio je vođa istraživanja Džejk Bred. Muzika se pokazuje kao vrlo moćan, ali i jeftin alat za pomoć obolelima, ali i vrlo riskantan jer može da izazove srčane probleme.
    - Nije sva muzika opuštajuća. Jaka muzika kao što je hevi metal može da ubrza rad srca i disanje i tako još gore da deluje na pojedinca – izjavila je muzikoterapeut Vendy Magi..
    http://www.magicnobilje.com/aktuelno-2010-12/muzika-u-bolnici.html
  8. Волим
    Тавита got a reaction from Дијана. in Rabindranat Tagore ♥   
    XXVIII
    Tuzne su tvoje pronikljive oci. Ispituju dusu moju kao mesec kada bi hteo da pronikne more.
    Razgolitio sam svoj zivot pred ocima tvojim od kraja do kraja, i nista nisam sakrio ni zadrzao. Zato me ne poznajes.
    Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti u stotinu zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata.
    Da je cvet, svez i mek i sladak, otkinuo bih ga sa peteljke i udenuo tebi u kosu.
    Ali to je srce moje, dragana. Gde su obale njegove, a gde njegovo dno?
    Ne poznajes medje tog kraljevstva i ipak si njegova 0202_238.
    Da je samo trenutak radost, on bi provcetao u laki osmejah, i ti bi ga mogla videti i citati u trenutku.
    Da je samo bol, on bi se rastopio u sjajne suze, u kojima bi se ogledala njegova najdublja tajna, tajna bez reci.
    Ali to je ljubav, dragana moja.
    Njena je radost i bol bez granica, beskrajne su zelje i njeno bogatstvo.
    Ona ti je bliska kao zivot, pa ipak je ne mozes nikada potpuno poznati.

  9. Волим
    Тавита got a reaction from Дијана. in Rabindranat Tagore ♥   
    Dovrši svoju poslednju pesmu,
    pa da se raziđemo.
    Zaboravi ovu noć,
    kada mine.
    Koga se trudim da zagrlim?
    Snovi se ne daju uhvatiti.
    Moje žudne ruke pritiskaju prazninu na srce
    i ona mi satire grudi.
  10. Волим
    Тавита got a reaction from Дијана. in Rabindranat Tagore ♥   
    XXXIV
    Ne idi, dragana, bez zbogom.
    Probdio sam svu noc, i moje su oci otezale od sna.
    Bojim se, ako zaspim, da cu te izgubiti.
    Ne idi, dragana, bez zbogom.
    Skacem i pruzam ti ruke svoje da te se dotaknem. Pitam se: "Je li to san?"
    Da ti nesto mogu vezati noge srcem svojim i okovati ih za svoje grudi!
    Ne idi, dragana, bez zbogom.
  11. Волим
    Тавита got a reaction from Човек Жоја in Sveti Grigorije iz Nise O BLAŽENSTVIMA   
    Osmo slovo
    Blazeni prognani pravde radi, jer je njihovo Carstvo nebesko (Mt. 5; 10).
    Poredak uzvisenog predavanja lekcija uzvodi sadasnje razmatranje izreke na osmi stepen. Smatram, medjutim, da ce biti najbolje ako najpre objasnim sta kod proroka znaci tajna osmog, a takodje i ociscenje i zakon o obrezanju. Ono se vrsilo u osmi dan i moguce je da ovaj broj ima veze sa osmim blazenstvom. Kao neki vrh svih blazenstava, ono cini sam kraj dobrog ushodjenja. I tamo prorok zagonetno naziva osmim dan vaskrsenja. Ociscenje ukazuje na povratak oskrnavljenog coveka prirodnoj cistoti, dok obrezanje, kako se tumaci, jeste skidanje sa sebe mrtvih koza u koje smo se obukli kad smo sa sebe svukli zivot. Ovde osmo blazenstvo u sebi sadrzi preporadjanje na nebesima onih, koji su pali u ropstvo, a zatim ponovo bili prizvani u Carstvo.
    Gospod kaze: Blazeni prognani Mene radi jer njihovo je Carstvo nebesko. To je kraj podviga po Bogu, nagrada za trud, plata za proliveni znoj – udostojiti se carstva na nebesima! Nada u dobar udeo ne kruzi oko nepostojanog i promenljivog, jer je prevrtljivom i promenljivom mesto na zemlji. Od onoga, sto je na nebu, ne znamo nista sto ne bi svagda bilo takvo kakvo jeste. Naprotiv, tamo sve u poretku i doslednosti izvrsava svoj tok. Vidis li, dakle, preizobilje dara? Imenujuci nebesko carstvo, Gospod pokazuje nepromenljivost i svagdasnju istovetnost dara koji je ponudjen nasem nadanju.
    U onome sto je receno nalazim jednu teskocu: zasto je Gospod rekao da ce i siromasni duhom, i progonjeni Njega radi, imati istu nagradu? Ako su nagrade jednake, zar onda ne bi trebalo da i podvizi budu jednaki? Osim toga, kada je desne odvojio od levih i prizvao ih u Nebesko carstvo, govorio je o sastradanju i uzajamnoj ljubavi, ne pominjuci duhovno siromastvo i progonjenost Njega radi. Cini nam se, na prvi pogled, da je jedno drugom sasvim neslicno. Sta je zajednicko tome i delima sastradalne (saosecajne) ljubavi? Da li je neko nahranio gladnog, ili obukao nagog, ili primio pod krov putnika, ili pokazao mogucu uslugu zatocenome? Sta je zajednicko tome, i duhovnom siromastvu i progonu? Ovi prvi isceljuju nesrece drugih dok ovim drugim, siromasnim i progonjenim, i samima treba iscelitelj. Medjutim, kraj je jednak za sve, jer Gospod podjednako uzvodi na nebo i siromasnog duhom, i progonjenog, i onoga, ko je bio milosrdan prema bliznjem. Sta cemo reci na to? To, da je sve uzajamno povezano i da se sve priklanja i sadejstvuje jednom cilju. Siromastvo nije daleko od progonstva, kao sto ni ljubavi prema siromasnima nije strano siromastvo.
    Nije lako, a mozda je i nemoguce, da dobru, vidljivom u ovom zivotu, pretpostavimo nevidljivo blago. Coveku nije lako da odluci da bude proteran iz svog doma, ili razdvojen od supruge i dece, od brace, roditelja i vrsnjaka, od svega sto je u zivotu prijatno, ako Sam Gospod ne sadejstvuje u tome. Dusa posredstvom telesnih cuvstava na neki nacin biva privezana za zitejske ugodnosti. Posredstvom ociju nasladjuje se raznobojnoscu vestastva, posredstvom sluha postaje sklona onome, sto ugodno dejstvuje na sluh, itd. Dusu koja je, kao klinovima, prikovana za zitejske sladosti, lako ce uloviti progonitelji ukoliko joj zaprete lisavanjem imanja, ili gubitkom neceg drugog, pozeljnog u ovom zivotu. Ona ce se bez protivljenja predati vlasti i progonitelju. Medjutim, kada, prema recima apostola, rec ziva i delotvorna i ostrija od svakog dvoseklog maca (Jevr. 4; 12) pronikne u onog, koji je uistinu primio veru i pokida veze navike, tada verujuci, kao neko breme privezano za dusu, zbacuje s ramena svetovna zadovoljstva i izlazi na popriste podviga, koristeci pomoc Podvigopoloznika Hrista. Dusa vise ne gleda na ono sto je ostavila iza, vec gleda na ono cemu stremi. Ne gleda na slasti, koje su iza nje, nego na ponudjena blaga. Ne jadikuje zbog gubitka zemnog, nego se raduje zadobijanju nebeskog. Zbog toga rado prihvata svaki vid mucenja, kao uzrok i sadejstvo buduce radosti. Radosno prihvata oganj, jer je ociscuje od vestastva; prihvata i mac, jer preseca veze uma s vestastvenim i telesnim. Onaj kojeg neprijatelj progoni i koji pritice Bogu prihvata nesrece koje se dogadjaju kao nesto, sto sluzi gasenju dejstvovanja strasti. Posto je greh dosao kroz nasladu, nesumnjivo je da ce protivnim biti proteran. Zbog toga se oni, koje progone Gospoda radi i izmisljaju nepodnosljiva mucenja, isceljuju od bolesti slastoljublja. Tako je Pavle primio krst, Jakov mac, Stefan kamen, dok je blazenom Petru kopljem probodena glava. Svi podviznici vere, koji su za njima dosli, trpeli su razna mucenja, zveri, hladnocu, probijanje glave klinovima, vadjenje ociju, odsecanje prstiju, kidanje telesnih udova… Sve to i slicno tome sveti su, kao ociscenje od greha, podnosili s radoscu, da ni traga od slastoljublja ne bi ostalo u srcu nakon sto je bolno i mucno osecanje izbrisalo sve otiske slastoljublja sa njihovih dusa.
    Ne zalostite se, braco, ako vas proteraju iz zemnog. Onaj, ko se odavde preseli, tamo ce se nastaniti u nebeskim carskim loznicama. Prilikom stvaranja, dve stihije (dva elementa) su dodeljene razumnoj prirodi: zemlja i nebo. Zemlja je mesto gde obitavaju oni, sto su zivot primili posredstvom tela, a nebo je mesto gde obitavaju bestelesni. Zbog toga je nuzno da i mi negde zivimo. Ako ne budemo proterani sa zemlje, nesumnjivo je da cemo na zemlji i ziveti. Ako se pak udaljimo odatle, preselicemo se na nebo. Vidis li kuda te vodi ovo blazenstvo? Na ovo je mislio apostol, govoreci: Svako karanje, dokle traje, ne cini se da je radost nego zalost, ali posle daje mirni plod pravednosti (Jevr. 12; 11).
    Pozuricemo da stignemo. Sta cemo zadobiti? Kakvu pocast? Kakav venac? Ma sta da zamislis, to nije nista drugo nego Sam Gospod. Ne jadikujmo ako nas progone. Bolje receno, radujmo se, jer ako nas progone od onoga sto je na zemlji dragoceno, mi bivamo gonjeni ka nebeskom blagu, prema obecanju Gospodnjem da su blazeni prognani Njega radi, jer je njihovo carstvo nebesko, po blagodati Gospoda naseg Isusa Hrista. Njemu slava u vekove vekova. Amin.
  12. Волим
    Тавита got a reaction from Човек Жоја in Sveti Grigorije iz Nise O BLAŽENSTVIMA   
    Sedmo slovo
    Blazeni mirotvorci, jer ce se sinovi Boziji nazvati (Mt. 5; 9).
    U svestenoj skiniji sastanka, koju je Zakonodavac ustrojio Izrailjcima po obrascu koji mu je Bog pokazao na gori, sveto i svesteno bilo je sve, sto se sadrzavalo unutar nje, kao i svaki deo pojedinacno. Sam unutrasnji deo bio je nedodirljiv i nedostupan, i nazivao se svetinja nad svetinjama. Mislim da ovo, naglaseno izrazajno imenovanje, pokazuje da cast ovog dela nije bila istovetna sa cascu ostalih delova, nego da je onoliko, koliko se osvestano i sveto razlikovalo od onog u opstoj upotrebi i necistog, i ovaj nepristupacni deo bio svetiji i cistiji od svetinje koja ga je okruzivala. Zbog toga pretpostavljam da je sve, sto nam je receno na ovoj gori blazenstva a sto je priugotovio Logos Boziji, takvo da je svesteno i sveto, ali da je ono, sto se sada nudi nasem pogledu, u istinskom smislu svetiliste i svetinja nad svetinjama. Ako ne postoji vece blago od vidjenja Boga, onda postati sin Boziji znaci biti iznad svakog blagostanja. Koja ce rec biti u stanju da u potpunosti obuhvati dar takvog obecanja? Ma sta da neko predstavi u svom umu, ono sto je predstavljeno je nesumnjivo vece od predstave. Ako ono, sto se iznosi ovom blazenstvom, nazovemo blagom, dragocenim ili uzvisenim, onda je ono, sto time oznacavamo, daleko uzvisenije od ovog imenovanja. Uspeh je visi od zelje, dar je visi od nade, a blagodat je visa od prirode.
    Sta je covek u poredjenju s prirodom Bozijom? Od kog cu svetitelja pozajmiti reci, da bih izrazio nistavnost covekovu? Prema reci Avraamovoj, on je prah i pepeo (1. Mojs. 18; 27); prema reci Isaijinoj – trava, a prema reci Davidovoj nije cak ni trava, nego oblicje trave, jer Isaija kaze: Svako telo je trava (Is. 40; 6), dok David kaze: jer ce se kao trava brzo osusiti (Ps. 36; 2). Propovednik kaze da je on "tastina", a Pavle da je jadan (1. Kor. 15; 19), jer je u izrekama, kojima je imenovao sebe, oplakivao citavo covecanstvo. Dakle, sta je covek, a sta je Bog? Kako da bilo sta kazem o Onome, sto ne mogu niti da vidim, niti da cujem, niti da obuhvatim srcem? Kakvim recima da izobrazim Njegovu prirodu? Kakvo cu podobije ovog blaga naci medju nama poznatim blagom? Kakve izreke da izmislim da bih oznacio neizrecivog i neizgovorljivog? Cujem da Sveto Pismo pripoveda o preuzvisenoj Prirodi, ali sta to znaci u poredjenju sa samom tom Prirodom? Toliko je vec izgovoreno reci, a ipak ne obuhvataju ono sto oznacavaju. Medju onima koji udisu vazduh, neki uzimaju vise a neki manje, pri cemu ni onaj, koji ga uzima mnogo, ne moze vascelu stihiju (vasceli element) da primi, nego od celine prima u sebe onoliko, koliko moze. Tako su i bogoslovski pojmovi, koje su nam Svetim Duhom izlozili bogonosni ljudi, za nasu meru razumevanja veliki i uzviseni i prevazilaze svaku velicinu, ali ne dosezu do velicine istine. U Pismu je receno: Ko je izmerio vodu pregrstima svojim, i nebesa premerio pedju (Is. 40; 12). Vidis li kako je uzvisena misao onoga, koji opisuje neizrecivu moc? Sta to, medjutim, znaci, u poredjenju sa uistinu Sustim? Prorocka rec je tim uzvisenim izrazima pokazala samo deo bozanstvenog delanja. O samoj sili, od koje ishodi ta delatnost, da i ne pominjem prirodu od koje je sila, nista ne govori i nije ni nameravala da govori. Naprotiv tome, dotice se reci onoga koji izobrazava Bozanstvo i kao da u ime Bozije izgovara sledece: S kim cete Me izjednaciti (Is. 46; 5), kaze Gospod. Isti savet daje i propovednik, govoreci svojim sopstvenim recima: Srce tvoje da ne bude brzo da izgovori sto pred Bogom, jer je Bog na nebu a ti si na zemlji (Knj. Prop. 5; 2). Mislim da je tim rastojanjem medju stihijama hteo da pokaze u kojoj meri priroda Bozija prevazilazi zemne pomisli.
    To Sustastvo, toliko mocno i veliko da se ne moze ni videti, ni cuti, niti mislima pojmiti, prisvaja nistavnog medju tvarima – coveka – taj pepeo, tu travu, tu tastinu. Njega za sina prihvata Bog vascele tvorevine. Sta bi moglo biti dostojno, da zablagodari za takvu milost? Gde je takva rec, gde je takva misao, gde je tok misli, kojim bi se proslavilo ovo preizobilje milosti? Covek izlazi van granica svoje prirode, od smrtnog postaje besmrtan, od brzo propadljivog stalno postojeci, od jednodnevnog vecan, jednog recju, od coveka postaje bog. Buduci da se udostojio da postane sin Boziji, nesumnjivo je da ce u sebi imati dostojanstvo ocevo, postavsi naslednik svih ocevih blaga. Kakva velikodusnost bogatog Vladike! Kako siroka ruka! Koliko darova neizrecivih riznica! Prirodu obescascenu grehom gotovo da izjednacuje sa Samim Sobom! Ako ljudima daruje osobine toga, sto je On Sam po prirodi, sta se onda, ako ne neka ravnopravnost, nagovestava tim srodstvom?
    Takva je nagrada. A kakav je podvig? Receno je: ako budes mirotvorac, ovencace te blagodat usinovljenja. Meni se cini da je i delo, za koje je obecana ova nagrada, svojevrsni novi dar. Sta je za ljude mirnog zivota sladje, nego nego da se jos u ovom svetu nasladjuju zeljenim (mirom)? Ma o kakvoj prijatnosti da govoris, da bi ona bila prijatna potreban je mir. Cak i ako bismo imali sve, sto se ceni u ovom svetu – bogatstvo, zdravlje, zenu, decu, dom, rodjake, poslugu, prijatelje, ako bismo odlazili u lov, na kupanje, na mesta za borbe i telesne vezbe ako bismo uzivali u svemu, sto je izmislilo slastoljublje – kakva nam je korist od toga ako ne bude tog blaga – mira – i ako nasladjivanje svim tim stvarima prekine rat? Zbog toga je mir i sam prijatan za one koji se njime nasladjuju, kao sto i nasladjuje sve, sto se ceni u ovom svetu. Ako u vreme mira po svojoj ljudskoj prirodi trpimo neku nesrecu, onda to zlo, razblazeno mirom, postaje lakse za stradalnike. Istina, kada preti rat, postajemo neosetljivi za te nesrecne slucajeve, jer sveopsta nevolja prevazilazi one pojedinacne (nevolje). Iscelitelji telesnih patnji kazu da, ukoliko u jednom telu istovremeno postoje dve bolesti, onda se oseca ona jaca dok se ona manja pritaji, potisnuta narastanjem veceg bola. Tako i ratne nedace dovode do toga da svaki pojedini covek postaje neosetljiv za svoje sopstvene nesrece. Ako, dakle, dusa, pogodjena ratnim nesrecama, otvrdne cak i za osecanje svoje sopstvene nedace, kako ce onda osecati ono sto je prijatno? Zar ce tamo, gde su oruzje, koplja, naostreno gvozdje, glasne trube, stitovi, sukobi, borbe, bekstva, progoni, uzdasi, zemlja natopljena krvlju, pogazeni mrtvaci, bespomocni ranjenici i sve ostalo, sto se u ratu moze videti i cuti, neko naci vremena da misli na veselje? Da bi od tebe odvratio ratne nedace, Onaj Koji te nagradjuje daje ti dva dara: kao jedan dar sluzi nagrada, a kao drugi sam podvig. Preizobilje Bozijeg covekoljublja moze se videti i otuda, sto dobrom nagradom ne nagradjuje za trud i znoj, nego za zadovoljstvo, a moglo bi se reci i za radost. Medju onim sto veseli najvazniji je mir i pozeljno je svakome da ga ima u toj meri da se njime ne koristi jedino on sam, nego da ga, usled njegovog obilja, podari i onima, koji ga nemaju. Naime, receno je: Blazeni mirotvorci, a mirotvorci su oni, koji mir daruju drugima. Niko, medjutim, ne moze drugome da prenese ono, sto ni on sam nema. Zbog toga je pozeljno da se najpre ti sam ispunis blagom mira, a zatim i da tim nasledjem udostojis one, koji ga nemaju.
    Blazeni mirotvorci. Pismo nam ovom kratkom izrekom nudi iscelenje od mnogih bolesti, i u toj opstoj i sveobuhvatnoj izreci sadrzi mnostvo pojedinosti. Sta je, dakle, mir? Nista drugo nego osecanje ljubavi prema saplemeniku (bliznjem). Sta je protivno ljubavi? Mrznja, gnev, razdrazljivost, zavist, zlopamcenje, licemerje, ratne nesrece. Vidis li koliko i kakvih bolesti sprecava ova jedna izreka? Mir se podjednako protivi svemu sto smo nabrojali, a svojim prisustvom unistava i samo zlo. Kao sto sa povratkom zdravlja iscezava bolest i kao sto sa pojavom svetlosti nestaje tama, tako i sa pojavom mira iscezavaju sve strasti, koje pobudjuje protivno (miru). A kakvo je blago mir, smatram da nije potrebno opisivati recima. Rasudi i sam, kakav je zivot onih koji uzajamno sumnjice i nenavide jedni druge? Njihovi susreti su neprijatni, usta zatvorena, pogledi okrenuti u stranu, i sve im je odvratno u odnosu na onog drugog. Iz tog razloga, kao sto miomiris ispunjava vazduh koji ga okruzuje, i Gospodu je ugodno da ti izobilno umnozi blagodat mira, da bi tvoj zivot bio iscelenje za tudju bolest.
    Koliko je veliko to blago, doznaces ako nabrojimo nesrece koje poticu od strasti, rodjenih u dusi usled rdjave volje. Ko ce dolicno opisati strasno kretanje gneva? Koja ce rec izobraziti nedolicnost te bolesti? Zapazi da oni, obuzeti gnevom, imaju napade slicne napadima djavoimanih. Uporedi stradanja koja poticu od demona i stradanja koja poticu od gneva, i prosudi kakva je razlika medju njima. Oci djavoimanih su podlivene krvlju i izvracene, njihov jezik nerazgovetno govori i izgovor je grub, glas prodoran i isprekidan, i to je zajednicko i razdrazljivosti i demonu. Glava se potresa, ruke se neobuzdano krecu, citavo telo drhti, noge nisu na jednom mestu. Slicnim recima opisali smo dve bolesti. Razlika je samo u tome sto je jedno zlo svojevoljno, a drugo pogadja coveka protivno njegovoj volji. Koliko je dostojnija sazaljenja teznja ka svojevoljnom izlaganju nesreci, nego stradanje koje je protivno covekovoj volji!? Dostojan je pocasti onaj, ko coveka izbavi od neke neprijatnosti. Medjutim, zar onoga, koji dusu oslobodi od te opasne bolesti (gneva, razdrazljivosti), ne bi trebalo smatrati dobrociniteljem? Naime, koliko je dusa prevashodnija od tela, toliko je i onaj, koji isceli dusu, dostojniji postovanja nego onaj, koji je iscelio telo.
    Neka niko ne pomisli da je neugodnost izazvana razdrazljivoscu gora od rdjavih dela koja se cine usled nenavisti (mrznje). Cini mi se da su strasti kao zavist i licemerje gore od one koju sam upravo pomenuo. Vise se plasimo onih pasa koji nas lavezom ne upozore na svoju razdrazljivost, nego nas, pretvarajuci se da su mirni i krotki, neocekivano presrecu. Takve su i strasti zavisti i licemerja u ljudima, kod kojih se unutra, u dubini srca, skriveno i kao oganj rasplamsava mrznja. Spolja nose licinu (masku) prijateljstva, slicno ognju prikrivenom slamom. I dok sazize sve sto je unutra, plamen se spolja ne vidi nego se, umesto njega, samo siri dim koji se unutra silno zgusnjava. Na taj nacin i zavist, slicno ognju, iznutra izjeda srce. Iako usled stida prikrivaju bolest, ona se ne moze sasvim sakriti. Ukoliko se onome, kojem zavidi, dogodi neka nesreca onda zavidljivac pokazuje svoju bolest i pretvara patnju unesrecenog u svoju radost i likovanje. Kod zavidljivaca cesto zapazamo one iste znakove koji kod beznadezno bolesnih ukazuju na blisku smrt: suve oci upale izmedju rasirenih kapaka, nadvijene obrve, kosti koje se naziru na mestu pleca. A sta je uzrok boleti? To, sto brat, rodjak ili sused zive veselo! Kako neobicna nepravednost! Pripisivati krivicu nekome sto nije nesrecan, zbog cijeg blagostanja on jadikuje! Smatrati uvredom ne to, sto je pretrpeo neko zlo od drugoga, nego sto drugi, nicim ga ne uvredivsi, zivi kako zeli! Sta je s tobom, nesrecnice? Zasto kopnis i gorkim okom gledas na blagostanje bliznjeg? Za sta mozes da ga optuzis? Zato sto je lepog tela? Ili zato, sto ima dar besednistva? Ili zato, sto je plemenitijeg roda? Zato sto se, stupivsi na staresinsko mesto, pokazao dostojan postovanja? Zato sto ima mnogo novca? Zato sto je poznat po dobrim delima? Zasto pri takvom raspolozenju svoju bolest prikrivas licemerjem? Zasto usled svoje pritvornosti stavljas masku prijateljstva? Zasto ga pozdravljas pocasnim pozdravima i zelis da bude veseo i zdrav, dok u dusi gajis sasvim suprotna osecanja? Takav je bio i Kain, razgnevljen Bozijom blagonaklonoscu prema Avelju. Zavist ga iznutra nagovara na ubistvo, a licemerje postaje izvrsitelj zle namere. Uzima prijateljski i druzeljubiv izgled i odvodi Avelja u polje, daleko od roditeljske zastite, i tu svoju zavist ispoljava ubistvom. Zar onaj, koji takvu bolest iskorenjuje iz ljudskog zivota, povezujuci jednoplemenike blagonaklonoscu i mirom i uvodeci prijateljsku saglasnost medju ljude, ne poseduje uistinu bozansku moc da u ljudskom rodu iskorenjuje rdjavo i da na njegovo mesto uvodi dobro? Onaj, ko to daruje ljudskom rodu, podrazava istinitog Boga.
    Ukoliko verujemo da je Bozanstvo prosto, neslozeno i neopisivo, onda i ljudska priroda usled takvog mirotvorenja postaje tudja slozenosti iz dvojnog (protivnog). Ona se vraca dobru, postaje prosta, neopisiva i gotovo u istinskom smislu jedinstvena, jer je u njoj jedno isto i vidljivo sa tajnim i skriveno sa vidljivim. Ona je tada uistinu dostojna da se nazove blazenom, i takvi se u istinskom smislu nazivaju sinovima Bozijim, koji su postali blazeni po obecanju Gospoda naseg Isusa Hrista. Njemu neka je slava u vekove vekova! Amin.
  13. Волим
    Тавита got a reaction from Човек Жоја in Sveti Grigorije iz Nise O BLAŽENSTVIMA   
    Šesto slovo
    Blazeni cisti srcem, jer ce Boga videti (Mt. 5; 8).
    Ono, sto je prirodno da osete oni, koji sa nekog vrha gledaju na prostrano more, osetio je i moj um, kada je, kao sa vrha neke gore, od ove izreke Gospodnje rasirio svoj pogled ka neizrecivoj dubini misli. U mnogim primorskim mestima moze da se vidi poluusecena planina sa priobalnim delom, koja se od podnozja do vrha rasprostire po pravoj liniji, dok se njen gornji kraj, priklonivsi se visini, nadvio nad bezdanom. Ono, sto se prirodno desava onome, koji stojeci na velikoj visini gleda na more u dubini, tako i meni sada kruzi dusa, dovedena u nedoumicu ovom velikom izrekom Gospodnjom.
    Blazeni cisti srcem, jer ce Boga videti. Bog se pojavljuje pred ocima onih, koji su ocistili srce. Medjutim, kako kaze veliki Jovan, Boga niko nije video nikad (Jn. 1; 18). To potvrdjuje i Pavle svojim uzvisenim razumevanjem, kada kaze: Koga niko od ljudi nije video niti moze videti (1. Tim. 6; 16). To je glatki i nezaseceni kamen, koji u sebi ne pokazuje nikakvog traga ushodjenja misli. Za Njega je i Mojsej tvrdio da je onome, koji namerava da prenese ucenje o Bogu, On nedostupan, jer nas razum nikako ne moze da Mu se priblizi usled odlucnog odbijanja svake mogucnosti da ga pojmimo. Mojsej kaze da je nemoguce da vidimo lice Gospodnje i da ostanemo zivi (v. 2. Mojs. 33; 20). Medjutim, vidjenje Boga znaci zivot vecni, dok ovi stubovi, Pavle, Jovan i Mojsej tvrde da je to nemoguce. Vidis li kruzenje, koje privlaci dusu u dubinu onoga, sto je izreceno? Ako je Bog zivot, onda onaj, ko ne vidi Njega, nece videti ni zivot. A da je nemoguce videti Boga, o tome svedoce bogonosni proroci i apostoli. Na sta se onda oslanjaju ljudske nade? Gospod, medjutim, ukrepljuje posrnulu nadu, kao sto je postupio i sa Petrom, kad je zapretila opasnost da potone i kada ga je ponovo postavio na cvrstu vodu, koja ne tone pod pritiskom noge. Prema tome, ako se prema nama pruza ruka Logosa, onda ce i one, koji ne stoje cvrsto u sozercanju, postaviti na cvrstu misao, i mi cemo se bez straha i cvrsto pridrzavati Logosa Koji nas rukovodi, jer je receno: Blazeni cisti srcem, jer ce Boga videti.
    Ovo obecanje je takvo, da prevazilazi svaku granicu blazenstva. Da li ce neko, posle takvog blaga, pozeleti bilo sta drugo, kada u tome, sto je video, ima sve? Naime, prema upotrebi koja je uobicajena u Pismu, videti znaci isto sto i imati: Videces dobra Jerusalimova (Ps. 127; 5), sto u Pismu znaci: naci ces. Prema tome, onaj koji gleda Boga, ima sve sto se podrazumeva pod blagom: vecnu nepropadljivost, beskonacni zivot, besmrtno blazenstvo, beskonacno carstvo, neprekidno veselje, istinsku svetlost, duhovnu i slatku hranu, nedostupnu slavu, beskrajno radovanje i svako blago. Zbog toga je toliko vazno ono, sto se ovim blazenstvom nudi nasem nadanju.
    Buduci da je za vidjenje Gospoda neophodno posedovati cistotu srca, moja misao ponovo ponovo biva nemocna: da li je ta cistota srca nesto, sto je za nas nemoguce, i sto prevazilazi nasu prirodu? Ako se na ovaj nacin moze videti Bog, a ako Mojsej i Pavle nisu videli Boga, i tvrde da ga niti oni sami, niti bilo ko drugi, ne mogu videti, onda je, kako se cini, ono sto nam donosi izreka o blazenstvu nesto nemoguce. Dakle, kakva nam je korist od poznanja kako da vidimo Boga, kad za to vidjenje nema mogucnosti? Zar Gospod zapoveda ono, sto je izvan nase prirode, i sto velicinom zapovesti nadvisuje meru covecijih snaga? Ne. On ne zapoveda onima, koji nemaju perje da postanu ptice, niti onima, koje je nastanio na kopnu, da zive u vodi. Ako je za sve ostale zakon saobrazan snagama onih kojima je dat, onda ni ono, na sta se ukazuje u blazenstvu, nije beznadezno. Ni Jovan, ni Pavle, ni Mojsej, niti jos neko slican njima nisu bili liseni ovog uzvisenog blazenstva, tj. gledanja Boga. Nije ga bio lisen onaj, koji je rekao: Ceka me venac pravde, koji ce mi dati Gospod, pravedni Sudija (2. Tim. 4; 8), niti onaj, koji je lezao na grudima Isusovim, niti pak onaj, koji je cuo glas: Znam te po imenu (2. Mojs. 33; 17).
    Kako je dakle moguce da govore istinu oni sto, saglasno sa Pavlom, kazu da je vidjenje Boga nemoguce i da im pri tom ne protivureci rec Bozija, koja kaze da ce cisti srcem videti Boga? Cini mi se da predlozeno moramo razmotriti po odredjenom poretku, i da ce biti dobro ako na pocetku izlozimo kratko rasudjivanje o ovome. Priroda Bozija, sama po sebi, po svojoj sustini, nalazi se iznad svakog misljenja. Ljudima nije otkrivena nikakva mogucnost da pojme nepojmljivo, niti je izmisljen bilo kakav nacin da shvate neshvatljivo. Zbog toga veliki apostol i kaze da su putevi Gospodnji neispitani (Rim. 11; 3), oznacavajuci time da na onaj put, koji vodi ka poznanju Bozije sustine, ne mogu da se uzdignu ni ljudske pomisli. Onaj, medjutim, Koji je iznad svake prirode, Koji je nevidljiv i neopisiv, biva, u drugom pogledu, i vidljiv i pojmljiv. Nacina za to poimanje ima mnogo. Na osnovu premudrosti, koju vidimo u vaseljeni, mozemo, u zagonetkama, da vidimo Onoga, Koji je sve premudroscu stvorio. Ako rasudjujemo o uzroku naseg zivota i o tome, da Bog stvaranju coveka nije pristupio usled nuznosti nego usled Svog blagovoljenja, onda cemo i na taj nacin moci da vidimo Boga, odnosno da pojmimo Njegovu dobrotu a ne sustinu. Tako i sve ostalo, sto nas vodi ka poimanju boljeg i uzvisenijeg, slicno ovome, nazivamo poimanjem Boga, jer nam svaka uzvisena misao predocava Boga. I moc, i cistota, i nepromenljivost, i nesjedinjenje sa suprotnim, i sve tome slicno urezuje u dusu predstavu o nekom uzvisenom i bozanstvenom pojmu. Iz onoga sto je receno otkriva se da je Gospod istinit u Svom obecanju da ce cisti srcem videti Boga. S druge strane, ne laze ni Pavle, kada svojim recima tvrdi da niko nije i ne moze da vidi Boga, jer Onaj, Koji je nevidljiv po prirodi, biva vidljiv po dejstvima.
    Smisao onog, sto je izreceno o ovom blazenstvu, ne ogranicava se na to da se na osnovu nekog dejstva, moze nesto zakljuciti o onome, koji dejstvuje. I mudrima ovoga veka je dostupno da, na osnovu ustrojstva sveta, zadobiju neko poznanje o uzvisenoj premudrosti i sili. Cini mi se da velicina blazenstva savetuje nesto drugo onome, ko je sposoban da ovo primi i da vidi zeljeno. Ovu misao objasnicu primerima. Za coveciji zivot zdravlje predstavlja neko blago. Medjutim, nije dovoljno samo da znamo za zdravlje, nego je potrebno i da ga imamo. Zbog toga cemo tako razumeti i ovu izreku. Gospod ne kaze da je blazenstvo znati nesto o Bogu, nego imati u sebi Boga. Blazeni cisti srcem, jer ce Boga videti, ali ne kao neki prizor, koji ce se pojaviti pred onima sto su ocistili dusevno oko. Uzvisenost ove izreke predstavlja nam ono isto, sto je Logos rekao na drugom mestu: Carstvo Bozije unutra je u vama (Lk. 17; 12). Otuda mozemo da naucimo da, ocistivsi srce od svake tvari i svakog strasnog raspolozenja, u svojoj sopstvenoj lepoti mozemo da vidimo obraz prirode Bozije. I meni se cini, da je u ovoj kratkoj izreci, Logos dao sledeci savet: "Svi vi, ljudi, ako imate zelju da vidite istinsko blago, ne padajte u beznadje kada cujete da je Bozija velelepnost uzvisenija od nebesa i da je slava Bozija neizreciva, lepota neopisiva, a priroda neobuhvatna, jer, eto, ne mozete da vidite zeljeno. Ti posedujes meru poimanja Boga, Koji te tako stvorio da je u tvojoj prirodi ostvario to blago. On je u tvoju prirodu utisnuo podobije blaga Svoje sopstvene prirode. Porok je, medjutim, ucinio to blago beskorisnim i zamaglio bogolike crte. Ako revnosnim zivotom operes necistotu koja je pala po tvom srcu, u tebi ce ponovo zablistati bogolika lepota." Kada sa unutrasnjeg coveka, kojeg Gospod naziva srcem, bude ociscena rdja necistote, koja se na njegovom liku (obrazu) pojavila usled rdjave ljubavi, on ce ponovo dobiti podobije prvolika (praobraza) i bice dobro jer je i ono, sto je podobno dobru, nesumnjivo dobro. Dakle, onaj ko vidi sebe, videce i zeljeno. Na taj nacin, onaj koji je cist srcem, postaje blazen jer, gledajuci sopstvenu cistotu, u tom obrazu (liku) vidi i praobraz (prvolik).
    Nesumnjivo je, dakle, da nakon ociscenja srca covek postaje blazen. Medjutim, ciscenje srca od onog, sto ga je oskrnavilo, ravno je ushodjenju na nebesa. Hoce li se naci neka Jakovljeva lestvica ili neka ognjena kocija, koja ce ga, kao proroka Iliju, vazneti na nebo? Nacin, na koji se moze ocistiti srce, moze se upoznati iz gotovo svakog evandjelskog ucenja. Podelivsi poroke na dve vrste, na one koji se vide na delu i na one, koji se izvrsavaju u mislima, Gospod prvu vrstu, tj. nepravdu na delu, kaznjava po Starom Zavetu. Zbog toga je u Svojim zapovestima svakom, od zabranjenih dela, suprotstavio i poseban lek. On najpre isceljuje strast gneva, zatim strast slastoljublja, iskorenjujuci iz srca pozudu preljubnistva. Gospod ispravlja sve po redu, ustanovljujuci zakon protiv svakog vida poroka. Otkrices da, sa svakom zapovescu, rec iz dubine srca odstranjuje rdjavo korenje i time ga ociscuje od trnja, koje je u njemu naraslo. Ako je, po tvom misljenju, revnost na dobru teska, onda ga uporedi s protivnim zivotom. Ukoliko ne mislis o sadasnjem, nego o nom sto ce biti posle, videces koliko je tezi porok. Onom, ko je slusao o geeni, nece biti tesko da se udalji od gresnih naslada. Naprotiv, bice mu dovoljan i strah, koji je ovladao pomislima, da od sebe udalji strast.
    Doznavsi, dakle, kako se u nama obrazuju porok i vrlinski zivot, i da nam je, prema slobodnoj volji, data vlast i nad jednim i nad drugim, klonicemo se djavolskog lika i odbacicemo to mrsko olicenje, prihvatajuci obraz Boziji. Postanimo cisti srcem da bismo bili blazeni cim se u nama cistim zivotom pokaze obraz Boziji, u Hristu Isusu, Bogu nasem. Njemu neka je sila i slava u vekove vekova. Amin.
  14. Волим
    Тавита got a reaction from Човек Жоја in Sveti Grigorije iz Nise O BLAŽENSTVIMA   
    Peto slovo
    Blazeni milostivi, jer ce biti pomilovani (Mt. 5; 7)
    Jakov je u nekom vidjenju video lestvicu koja se od zemlje rasprostirala ka nebeskoj visini. Mozda je tada bio naucen necemu slicnom, cemu nas sada poucavaju blazenstva. Patrijarhu je tamo u vidu lestvice izobrazen vrlinski zivot, da bi i on sam, a i oni kojima to bude predao, razumeo da se nikako drugacije ne moze uzvisiti ka Bogu osim gledajuci u gornje i neprestano zudeci za nebeskim. Zbog toga nije ni zeleo da se zaustavi na onome sto je vec postigao, nego je smatrao da ce za njega biti gubitak, ukoliko se ne dotakne onoga, sto je uzvisenije. Tako nas i ovde visina blazenstava, jednog ispred drugog, priprema da se priblizimo samom Bogu, uistinu blazenom i utvrdjenom u svakom blazenstvu.
    Blazeni milostivi, jer ce biti pomilovani. Iz mnogih mesta bozanstvenog Pisma poznato je da sveti ljudi milostivim nazivaju Boga. Tako Ga David naziva u psalmopojanjima, Jona u svom prorostvu, a veliki Mojsej na mnogim mestima svog Zakona. Ako se, dakle, Bog naziva milostivim, zar onda Logos ne poziva i tebe da postanes bog, jer ces se ukrasiti svojstvom Bozanstva? Zar covek nece biti blazen vec samo i zbog toga, sto ce postati i nazvati se onako, kako se za Svoja dela imenuje Bog?
    Sta je, dakle, milost, i u cemu se sastoji njeno delanje? Zasto ce blazeni zauzvrat primiti ono sto daju, jer je receno da ce biti pomilovani? Neposredni smisao ove izreke priziva coveka na uzajamnu ljubav i sastradanje (samilost, saosecajnost), jer usled nejednakosti i neslicnosti zitejskih dela ne zive svi u podjednakim okolnostima, niti po dostojanstvu, niti po telesnoj gradji, niti po svemu ostalom. Kao sto surovost i zverstvo za svoj izvor, na neki nacin, imaju mrznju, tako i milost proishodi iz ljubavi. Milost je majka blagonaklonosti, zalog ljubavi, savez svakog prijateljskog raspolozenja. Pored ove sigurne podrske, moze li se izmisliti nesto pouzdanije u ovom zivotu?
    Pokusajmo, medjutim, da umom proniknemo i iza zastora. Blazeni milosrdni, jer ce biti pomilovani. Iz tih reci moze se doznati i neko uzvisenije ucenje, odnosno, da je Onaj, Koji je coveka stvorio po Svom obrazu, u njega polozio zacetke svakog dobra: dobro ne ulazi u nas spolja, nego potice od nase volje i mi, kao iz neke riznice, iz svoje prirode uzimamo blago (dobro). Usled toga dolazim i do suprotne misli, odnosno, da sklonost ka rdjavom takodje ne potice spolja, usled neke prisilne nuznosti, nego da se zajedno sa pristankom na zlo pojavljuje i samo zlo. Zlo svoje bice dobija onda, kad ga mi izaberemo. Samo po sebi, u svojoj sopstvenoj samostalnosti, izvan slobodne volje, zlo nigde ne moze da opstane. Otuda se jasno otkriva samovlasna i slobodna sila, koju je Gospod u covecijoj prirodi ustrojio radi toga da bi od nase slobodne volje zavisilo sve, i dobro i zlo. Bozanstveni sud, koji ce slediti pravednu i nepotkupljivu presudu, saobrazno sa nasom slobodnom voljom svakome coveku daje ono, sto je sam za sebe stekao. Kao sto cista ogledala pokazuju lica onakvima, kakva su, tako ce se i pravedni Boziji sud upodobiti nasim sklonostima. I kakvo je ono, sto je u nasoj volji, takva ce nam biti i nagrada. Pridjite, blagosloveni (Mt. 25; 31) i Idite od mene, prokleti (Mt. 25; 41). Zar neka spoljasnja nuznost odredjuje da oni sto stoje s desne strane, u udeo dobiju sladost, a oni sa leve – neumoljiv glas? Zar oni prvi nisu dobili milost za ono, sto su cinili? A zar oni drugi nisu time, sto su bili nemilostivi prema bliznjem, ucinili da Bozanstvo prema njima bude surovo? Time, sto nisu pomilovali siromaha ispred svojih vrata same sebe su lisili milosti i, kad im je trebalo pomilovanje, nisu bili pomilovani. To se nije dogodilo zato, sto je jedna kap nanela stetu velikom izvoru, nego zato sto sa surovoscu nije sjedinjena nijedna kap milosrdja.
    Razumimo, braco, slovo Gospodnje, koje nam u tako malo reci daje tako veliku pouku o buducnosti. Postanimo milostivi, da bismo time postali blazeni u Hristu Isusu, Gospodu nasem. Njemu neka je slava u vekove vekova! Amin.
  15. Волим
    Тавита got a reaction from Човек Жоја in Sveti Grigorije iz Nise O BLAŽENSTVIMA   
    Četvrto slovo
    Blazeni gladni i zedni pravde, jer ce se nasititi (Mt. 5; 6)
    Oni koji su vicni u lekarskom umecu, kazu da se onima, koji imaju bolestan zeludac i slab apetit, usled sakupljanja nekih rdjavih sokova u gornjem delu zeluca, uvek cini da im je zeludac pun i da su siti. Usled slabljenja prirodnog nagona, u vreme te prividne sitosti osecaju odvratnost prema korisnoj hrani. Medjutim, ako se na njih primeni neki postupak lekarske vestine, onda ce ociscenje nekim isceljujucim napitkom onoga sto se nakupilo u zeludacnoj supljini uciniti da vise nista strano ne uznemirava prirodu, i vratice im se nagon za korisnim i hranljivim jelom. Kao obelezje ozdravljenja prihvata se to, sto se hrana vise ne uzima prinudno, nego kao pozeljna i privlacna.
    Sta znaci ovakav pocetak? Beseda nas rukovodi ka visem stepenu lestvice blazenstva i, prema recima Proroka, polaze dobra ushodjenja u srcu nasem (Ps. 83; 6). Dosledno uzlazeci, nakon uspona koje smo vec nacinili, ukazuje se nov, cetvrti uspon, govoreci: Blazeni gladni i zedni pravde, jer ce se nasititi. Mislim da je dobro ako, izbavivsi dusu od gubitka apetita i od zasicenja, koliko god je moguce pobudimo u samima sebi tu blazenu glad i zedj. Covek ne moze da bude snazan bez dovoljno hrane, sile koja ga ukrepljuje, niti moze da se njome nasiti ili nahrani, ako nema apetita. Dakle, ako je sila (snaga) neko zivotno blago, ona se odrzava dovoljnom sitoscu. Posto je okusamo usled apetita za hranom, onda je ovaj apetit u zivima nesto dostojno da se nazove blazenim, jer sluzi kao pocetak i uzrok nase snage. Medjutim, u razlikovanju ove cuvstvene hrane dogadja nam se da ne zelimo svi ista jela i zelje onih, koji je okusaju, cesto se dele po vrstama jela: jednome prija slatko, a drugoga privlaci gorko i ljuto; jednome se dopada slano, a drugome kiselo. Cesto se dogadja da nemaju svi apetit prema korisnoj hrani, jer ima onih koji, usled sklonosti ka nekoj strasti, pothranjuju tu svoju bolest onim jelima, kakva joj po svojim svojstvima odgovaraju. Medjutim, ako neko bude naklonjen korisnim jelima, onda ce verovatno ziveti nasladjujuci se zdravljem., jer ce hrana ocuvati njegovo telesno blagostanje. Tako i u pogledu dusevne hrane nisu svi skloni jednom istom. Jedni zele slavu ili bogatstvo, ili neko svetovno cuvenje. Drugi se neprestano brinu o dobroj trpezi. Neki zudno prozdiru zavist kao da je neka otrovna hrana, a ima i nekih cija se zelja pobudjuje prirodno lepim. Prirodno lepo je svagda i za sve ono, sto se ne odabira ni zbog cega drugog nego je samo po sebi pozeljno, svagda je istovetno i nikada ne gubi privlacnost da se njime nasicujemo. Zbog toga Logos ne velica one koji su jednostavno gladni, nego one cija je zelja naklonjena istinskoj pravdi.
    Prema tome, sta je pravda? Ovo se, mislim, najpre mora razotkriti recju da bi se, kad se projavi njena lepota, u nama pobudila zelja za lepotom vidljivog. Nemoguce je da pozelimo nesto sto nismo videli. Naprotiv, kada se rasudjuje o necemu sto je nama nepoznato, nasa priroda ostaje nedelatna i nepokretna, ukoliko posredstvom sluha ili vida ne stvori neki pojam o zeljenom. Stoga neki, koji istrazuju ovome slicno, kazu da je pravda ocuvanje pravila da se svakome da jednako i po dostojanstvu. Na primer, ako je neko potpuni gospodar nad podelom novca, onda se onaj, koji u vidu ima jednakost i daje srazmerno sa potrebama, naziva pravednim. Ako neko, ko je dobio vlast da sudi, ne izrice presudu na osnovu naklonosti ili neprijateljstva nego samo sudeci po svojstvima dela, i ako kaznjava dostojno toga, ako svojom presudom oslobadja one koji ne podlezu odgovornosti a o ostalim, spornim delima stvara sud na osnovu istine, onda se i on naziva pravednim. I oni koji podanicima nalazu porez srazmerno njihovim mogucnostima, i gospodari kuce, i gradske staresine, i carevi naroda – ako svaki od njih upravlja potcinjenima, ali ne tako da vlada pokrenut nerazumnim pobudama, nego da po pravdi sudi onima koji su mu potcinjeni, i da odluke uskladjuje s ponasanjem potcinjenog, onda oni, koji pravdu odredjuju kao ocuvanje navedenog pravila, sve sto je ovome slicno oznacavaju imenom pravde. Medjutim, imajuci u vidu uzvisenost bozanskog zakonodavstva, smatram da se ovde podrazumeva nesto vise od onoga, sto smo pomenuli. Naime, spasonosna rec izgovara se za ceo ljudski rod uopste. S druge strane, ne moze svaki covek biti medju imenovanima, jer samo nekolicina ima carsku, staresinsku i sudsku vlast, ili pak vlast da deli novac. Velika vecina potcinjena je staresinstvu i nadzoru drugih. Kako ce se onda neko saglasiti da je upravo to ona pravda koja se podjednako nudi celom ljudskom rodu? Ako je, prema misljenju spoljasnjih mudraca, cilj pravde upravljanje, onda tamo, gde postoji preimucstvo (prednost) nema jednakosti. Dati pojam o pravdi ne moze se prihvatiti kao istinit, jer se on istog casa razoblicuje nejednakoscu u zivotu. Kakva je dakle, pravda koja se na sve rasprostire, i koju, kao opstu, treba da zeli svako ko ima u vidu evandjelsku trpezu, bez obzira da li je bogat ili siromasan, da li je rob ili gospodar, da li je plemenitog roda ili kupljeni rob, buduci da nikakva spoljasnja okolnost ne uvelicava i ne umanjuje pojam pravde? Ako ona moze da se nalazi samo kod onoga koji je vlascu ili nekim drugim preimucstvom iznad ostalih, kako ce onda biti pravedan Lazar, bacen pred bogataseva vrata, koji nema nikakvo sredstvo kojim bi izrazio takvu pravdu: ni staresinstvo, ni vlast, ni dom, ni trpezu, niti bilo kakvo drugo zitejsko sredstvo kojim bi i na delu mogao da izvrsi takvu pravdu? Ako je pravda moguca samo onom koji vlada ili, uopste, ima nesto pod svojim nadzorom, onda je onaj, koji to ne poseduje, nesumnjivo iznad mogucnosti da tvori pravdu. Zasto biva udostojen spokojstva covek koji ne poseduje ono cime se, prema recima mnogih, odlikuje pravda? Prema tome, trebalo bi da trazimo onu pravdu kojom cemo se nasladjivati, ako za njom budemo ceznuli, jer je receno: Blazeni gladni i zedni pravde, jer ce se nasititi.
    Buduci da postoje mnoga vestastva koja ljudska priroda zeli da okusi, potrebno nam je mnogo znanja da bismo u takvim jelima razlikovali otrovno od hranljivog i da ono, sto se prema misljenju duse prihvata kao hrana, ne bi umesto zivota izazvalo smrt i unistenje. Medjutim, mozda nece biti nepravovremeno da pojam o ovome razjasnimo necim drugim, o cemu se govori u Evandjelju. Onaj Koji je stupio u zajednicu s nama u svemu ali bez greha (Jevr. 4; 12), i prisajedinio se nasoj slabosti, glad nije smatrao za greh i nije odbio da Svojim sopstvenim opitom upozna ovu slabost, nego je Sebi dozvolio tu prirodnu pobudu ka zelji za hranom. Posto je cetrdeset dana postio, naposletku ogladne (Mt. 4; 2). Tako je, kada je hteo, davao prirodi vremena da ucini svoje. Medjutim, cim je doznao da se u Njemu pojavila slabost gladi, izumitelj iskusenja savetovao Mu je da tu zelju zadovolji kamenjem, odnosno da zelju za prirodnom hranom obrati ka neprirodnoj, jer kaze: reci da kamenje ovo postanu hlebovi (Mt. 4; 3). Za kakvu je nepravdu bilo krivo zemljodelstvo? Zbog cega su kriva semena, da se osudjuje i hrana koja od njih potice? Zasto se osudjuje premudrost Stvoriteljeva kao da, hraneci covecanstvo semenima, ne hrani ga na odgovarajuci nacin? Ako se kamen sada pokazuje kao pogodniji za hranu, to znaci da je Bozija premudrost pogresila u duznom promisljanju o ljudskom zivotu. Reci da kamenje ovo postanu hlebovi. On to i do danas govori onima, koje iskusava njihova sopstvena zelja. Govoreci tako, one koji ga gledaju najcesce ubedjuje da sebi pripreme hranu od kamenja. Kada zelja izadje iz nuznih granica potrebe, sta je to onda drugo, ako ne djavolji savet, koji tada zabranjuje hranu iz semena i pobudjuje zelju za neprirodnim? Oni koji nude da se iz kamenja jedu hlebovi cine to iz koristoljublja, jer od nepravde pripremaju sebi raskosnu i bogatu trpezu. Za njih je cak i vecera svojevrsna svecanost, lukavo smisljena da bi zadivila sve one, koji prelaze granice neophodnog za zivot. Sta zajednicko sa prirodnom potrebom ima vestastvo srebra, koje se ne koristi za hranu, nego se iznosi u vidu teskog i masivnog pribora? Sta je osecanje gladi? Zar to nije zelja da se ispuni nedostatak u nuznom? Buduci da se snaga izgubila, nedostatak se dopunjuje odgovarajucim dodavanjem. Priroda zeli hleb, ili nesto drugo, pogodno za jelo. Zar udovoljava nuzdi onaj, koji umesto hleba do usta prinosi zlato? Dakle, kada umesto onog sto je pogodno za hranu, neko trazi i vestastvo koje se ne upotrebljava kao hrana, onda se on neposredno brine o kamenju, jer se priroda brine za jedno a on za drugo. Kao nekim upozoravajucim glasom, priroda osecanjem gladi samo sto ne govori da joj je potrebno jelo, jer je potrebno da telu vrati izgubljenu snagu. Ti, medjutim, ne slusas prirodu i ne dajes joj ono, sto joj je potrebno. Naprotiv, ti se brines da se na tvom stolu nadje sto vece breme srebra. Pozivas kovace tog vestastva i radoznalo se raspitujes o istoriji izobrazenja (predstava) koja su u njega urezana, da bi ti oni posredstvom umetnosti tacno preneli strasti i obicaje i da bi ti upoznao jarost nekog vojnika kad podize mac da bi zaklao, i stradanje ranjenog koji, smrtno pogodjen, izgleda kao da ce zaplakati, i scene iz lova, i svirepost zveri, i sve ono sto ti sujetni ljudi istancano izobrazavaju na priborima za jelo. Prirodi treba hrana, a ti izmisljas tronosce, vedra, kratere, amfore i hiljadu drugih stvari koje nemaju niceg zajednickog sa nuznom potrebom. Zar u tome sto cinis ne cujes onoga koji ti otvoreno savetuje da pogled upravis na kamenje? Tu kamenu hranu prate odvratni prizori i strastvena nasladjivanja sluha i oni, sto hranu pripremaju s ciljem rasplamsavanja raskalasnosti, otvaraju u sebi put za mnoga zla. Usmerivsi tvoj pogled na kamenje, on ti upravo to i predlaze umesto zakonite upotrebe hleba.
    Onaj, Koji je nadvladao iskusenje, nije iz prirode proterao glad kao uzrocnika zla, nego je uklonio samo nepotrebnu brigu, koja se po savetu protivnika prisajedinila potrebi. Prirodi je prepustio da se brine o sebi, ne izlazeci iz svojih (prirodnih) granica. Oni, koji ociscuju vino, ne prosipaju ga i ne kazu da je neupotrebljivo zbog pene koja se pojavila u njemu. Naprotiv, nakon sto u grlic posude izdvoje ono sto je suvisno, koriste vino koje je na taj nacin postalo cisto. Tako i Logos, razmotrivsi i razabravsi sta je prirodi strano, nije odbacio glad koja sluzi odrzanju naseg zivota, nego ju je ocistio od suvisnih dodataka i odbacio ih, rekavsi da covek ne zivi samo o hlebu, nego i o reci Bozijoj. Prema tome, ako je ogladneo Isus, onda je dostojno da se gladovanje nazove blazenim, ukoliko ga i mi upraznjavamo podrazavajuci Njega. Prema tome, ako smo doznali cega je bio gladan Gospod, onda smo doznali i silu blazenstva o kojem je ovde rec. Kakva je to hrana, koje se Isus nije zastideo da je pozeli? Nakon besede sa Samarjankom, On se obraca ucenicima: Jelo je moje da vrsim volju Onoga, koji Me je poslao (Jn. 4; 24). Ocigledna je volja Oca, Koji hoce da se svi ljudi spasu i da dodju u poznanje istine (1. Tim. 2; 4). Dakle, alo On zeli da se spasemo i ako je briga o nama Njegova hrana, otuda doznajemo na sta treba upotrebiti takvo raspolozenje duse. Na sta, dakle? Bicemo gladni svoga spasenja i zedni volje Bozije, koja zeli da se spasemo.
    Iz ovog blazenstva smo upravo doznali kako cemo uznapredovati u takvom gladovanju. Onaj, koji je pozeleo pravdu Boziju, nasao je uistinu ono, sto je dostojno zelje, i njegovoj zelji nije udovoljeno na samo jedan od onih nacina, kojima se zelja ispunjava. Pricasnost pravdi nije pozeleo samo kao glad, jer bi zaustavljanje na toj jednoj sklonosti znacilo tek polovinu savrsenstva. On je ovo blago nazvao i picem, da bi se plamenost i vatrenost zelje dokazala i samim osecanjem zedji. Naime, u trenucima zedji osecamo nesto suvo i rasplamsalo i sa zadovoljstvom koristimo pice, kao nesto sto nas isceljuje kad smo u takvom polozaju. Iako je pobuda ka uzimanju hrane i pica iste vrste, sklonost prema jednom ili drugom je razlicita. Zbog toga Logos blazenima naziva one koji trpe i jedno i drugo, odnosno i glad i zedj za pravdom. Zeljenoga je dovoljno, da bi dejstvovalo saglasno i sa jednom i sa drugom zeljom, da bi postalo cvrsta hrana za gladne i pice za one, koji su zedju privukli blagodat. Blazeni gladni i zedni pravde, jer ce se nasititi.
    Zar je samo zelja za pravdom nazvana blazenom? Zar Logos nece nazvati blazenim onoga, ko bude imao slicnu sklonost ka celomudrenosti, mudrosti, razboritosti ili nekom drugom vidu vrline? Mozda ono sto je receno ima i neki drugi smisao, slican sledecem: pravda je jedno od onoga sto se podrazumeva pod imenom vrline. Bozanstveno Pismo, po svom obicaju, pominjuci pojedinacno time cesto obuhvata i celinu kao, na primer, kada se priroda Bozija objasnjava nekim imenima. Tako i prorostvo govori u ime Bozije: Ja sam Gospod (Is. 42; 8), Ime je moje doveka, i spomen moj iz kolena u koleno (2. Mojs. 3; 15). Na drugom mestu kaze: Ja sam Onaj koji jeste (2. Mojs. 3; 14), a kod drugog proroka: jer sam milostiv, kaze Gospod (Jer. 3; 12). Pismo je znalo da imenuje Boga tim, i hiljadama drugih imena, koja oznacavaju uzvisenost i velelepnost. To pouzdano doznajemo odatle sto, kada izgovorimo jedno, bilo koje od tih imena, tim jednim se cutke izgovara i citav niz ostalih (imena). Ako Ga imenujemo kao Gospoda, to ne znaci da Mu ne pripadaju i druga imena. Naprotiv, u tom jednom imenu naziva se i svim ostalim (imenima). Otuda doznajemo da bogonadahnuto Pismo imenovanjem pojedinosti cesto obuhvata celinu. Zbog toga i ovde, kada blazeno gladnima nudi pravdu, tim nazivom oznacava svaki vid vrline, jer su podjednako dostojni da se blazenima nazovu i oni, koji su gladni razboritosti, odvaznosti, celomudrenosti ili necega drugog sto se sadrzi u pojmu vrline. Nemoguce je da jedan vid vrline sam po sebi bude savrsena vrlina, nezavisno od njenih ostalih vidova. Ma sta da zamislimo kao dobro, ono nuzno mora imati i svoju suprotnost. Tako je celomudrenosti suprotan razvrat, a razboritosti bezumlje. Tako i sve ostalo, sto se uzima s bolje strane, podrazumeva da postoji i ono sto mu je protivno. Prema tome, ako se u pravdi ne sadrzi i sve ostalo, onda ni ostalo ne moze da bude dobro. Niko nece reci da je pravda nerazumna, drska ili razvratna ili da poseduje bilo sta drugo, sto se zapaza u poroku. Ako pojam pravde nije sjedinjen sa rdjavim, onda on, naravno, sobom obuhvata sve sto je dobro, a dobro je sve sto predstavlja vrlinu. Zbog toga se pod ovom pravdom podrazumeva svaka vrlina. Logos je one, koji su nje gladni i zedni, nazvao blazenima i obecao im ispunjenje zelje.
    Receno je: Blazeni gladni i zedni pravde, jer ce se nasititi. Cini mi se da ono, sto je receno ima i neki takav smisao: ono, sto se u zivotu zadobija radi zadovoljstva, sluzi za zasicenje onih, koji su to zadobili. Naprotiv, briga o zadovoljstvima je, kako to Premudrost negde zagonetno kaze, duboka jama (Prem. Sol. 23; 27), koja se neprestano brizljivo puni a ipak ostaje nepopunjena. To je beskoristan trud, jer uvek nesto doliva u jamu zelja i dodaje nasladi, ali zelju ne dovodi do zasicenja. Da li je neko spoznao granicu srebroljublja, zadobivsi ono, sto zadobijaju srebroljupci? Da li se neko primirio od mahnitosti slavoljublja, nakon sto je dobio ono, sto je zeleo? Ko je slastoljublje zasitio slusanjem, gledanjem ili mahnitoscu i pomamom utrobe? Da li je neko od ove naslade stekao neku dobit? Zar svaka vrsta zadovoljstva (naslade) koje se oseca telom nije istovremeno i nesto sto se priblizava i nesto sto se udaljuje, i samo na kratko ostaje uz one sto su ga dotakli? Otuda od Gospoda doznajemo ovo uzviseno ucenje, koje kaze da je jedino cvrsta i postojana revnost na vrlini, koja se ukorenila u nama. Onaj, koji je uznapredovao u necemu uzvisenom, na primer u celomudrenosti, skromnosti, poboznosti ili u nekom drugom, uzvisenom i evandjelskom ucenju, taj prilikom svakog uspeha nece doziveti uzgrednu i nepostojanu, nego nepokolebivu radost koja ce trajati i ostati u njemu tokom citavog zivota. Zasto? Zato sto se sve to uvek moze uciniti dejstvenim (delatnim) i sto tokom citavog zivota nece biti vremena za zasicenje dobrim delanjem. I celomudrenost, i cistota, i nespoticanje u svakom dobru, i nemanje zajednice sa zlom, uvek mogu postati dejstveni (delatni) ako se u vidu ima vrlina, dok dejstvenost (delatnost) uvek prati radost. Kod onih, koji su se predali nerazumnim pozudama, ne dolazi uvek do naslade. Zudnju za jelom prekida sitost, a zadovoljstvo onog sto pije gasi se istovremeno kada i zedj. Tako je i svemu ostalom potrebno neko vreme i vremenski razmak, da bi se ponovo pobudila zelja onog sto se nasladjuje, oslabljena zadovoljenjem i zasicenjem. Medjutim, zadobijanje vrline, u onome, u kojem se cvrsto ukorenila, ne meri se ni vremenom, niti se ogranicava sitoscu. Oni, koji zive u vrlini, uvek poseduju cisto, zivo i snazno osecanje sopstvenog blaga. Zbog toga onima, koji su gladni vrline, Logos obecava zadovoljenje gladi, i to takvo zadovoljenje kod kojeg ce sitost samo rasplamsati, a ne ugasiti zelju.
    Onaj, koji je pozeleo vrlinu, dobro ce uciniti sa svojim imetkom, a u sebi ce videti to, sto je pozeleo. Zato je blazen onaj ko je gladan celomudrenosti, jer se preispunio cistotom. Zasicenje njome ne dovodi, kao sto sam rekao, do odvratnosti, nego do pojacanja zelje. Zelja i zasicenje ovde narastaju u podjednakoj meri. Kada se pozeli vrlina, za njom sledi zadobijanje zeljenog, dok zadobijeno blago unosi u dusu neprestano veselje. Svojstvo ovoga blaga je da onome, koji se njime koristi, ne donosi zadovoljstvo samo u sadasnjosti, nego ga veseli u sva vremena. Onoga, ko je uznapredovao (u vrlini) veseli i secanje na pravedno proveden zivot, i sam zivot u sadasnjosti ako se on zivi vrlinski, i ocekivanje nagrade koje se ne ocekuje ni od cega drugog nego opet od te iste vrline, jer je ona delo naprednih i biva nagrada za napredak.
    Ako bi trebalo da se dotaknemo i neke odvazne besede, cini mi se da pod imenom vrline pravde Gospod onima, koji zele da slusaju, nudi Samoga Sebe, Koji nam postade premudrost od Boga, i pravednost, i osvecenje, i izbavljenje (1. Kor. 1; 30), a takodje i hleb koji silazi s nebesa (Jn. 6; 50) i voda ziva (Jn. 4; 10). Zedj za njom David ispoveda u nekom od psalama, otkrivajuci Bogu ovo, blazenstva dostojno, stradanje duse, kada kaze: Zedna je dusa moja za Bogom zivim; kada cu doci i javiti se licu Bozijem (Ps. 41; 2). Cini mi se da je on, silom Duha prednaucen ovim velicanstvenim poukama Gospodnjim, sebi pripisao i ispunjenje takve zelje: Ja cu se u pravdi javiti licu Tvome, nasiticu se kada ugledam slavu tvoju (Ps. 16; 15). Tako je, dakle, prema mojem rasudjivanju, istinska vrlina dobro bez primesa rdjavog, dobro pod kojim se podrazumeva svaki pojam koji cini misao o najboljem, a to je Sam Bog Logos, cija slava pokri nebesa (Avak. 3; 3). I sasvim je pravedno sto su blazenima nazvani gladni ove Bozije pravde. Oni, koji su uistinu okusili Gospoda, kao sto kaze Psalam (33; 9), to jest, koji su u sebe primili Boga, bivaju ispunjeni onim, cega su bili gladni i zedni, prema obecanju Onoga Koji je rekao: Otac i Ja… njemu cemo doci, i u njemu cemo se nastaniti (Jn. 14; 21, 23), ocigledno onda, kada se tamo vec nastani Sveti Duh. Cini mi se da je i veliki Pavle, okusivsi neizrecive rajske plodove, bio i ispunjen onim, sto je okusio, i svagda toga gladan. Naime, on ispoveda da je ispunjen zeljenim, govoreci: Zivi u meni Hristos (Gal. 2; 20), dok, buduci gladan, stremim za onim sto je preda mnom i(Filiplj. 3; 13), i kaze: ne kao da to vec postigoh, ili se vec usavrsih, nego stremim ne bih li to dostigao (Filiplj. 3; 13, 12). Neka nam bude dopusteno da kazemo nesto samo kao pretpostavku i cega nema u prirodi. Ako se od cuvstvene hrane, koja se uzima za jelo, nista ne bi izbacivalo kao visak i ako bi ona u celini bila iskoriscena za telesni rast, onda bi tela bila ogromna, jer bi njihovu velicinu uvecavala svakodnevna hrana. Tako se ni ona pravda, a s njom i svaka vrlina, buduci da se okusa kao duhovna hrana, niukoliko ne izbacuje, nego se oni, koji su joj pricasni, od nje svakodnevno uvecavaju, jer ona svojim unosenjem neprestano uvecava njihovu velicinu.
    Ako smo razumeli blazenu glad, izbljujmo svo obilje poroka, da bismo bili gladni pravde Bozije, i ona neka se ispuni u Hristu Isusu, Bogu nasem. Njemu neka je slava u vekove vekova! Amin.
  16. Волим
    Тавита got a reaction from Човек Жоја in Sveti Grigorije iz Nise O BLAŽENSTVIMA   
    Treće slovo
    Blazeni koji placu, jer ce se utesiti (Mt. 5; 4)
    Jos uvek se nismo uzneli do samog vrha gore, i jos uvek se misaono nalazimo u njenom podnozju. Iako smo prosli preko dva brezuljka, blazenstvima uzneti do blazenog siromastva i blazene krotkosti, koja je iznad njega, beseda nas dalje uznosi ka jos vecim uzvisenjima, i pokazuje nam ono, koje je trece medju blazenstvima, i prema kojem, kako govori apostol, treba pozuriti odbacivsi svako breme i greh koji nas lako zavodi (v. Jevr. 12; 1). Tako cemo lagano i hitro stati na vrh i pribliziti dusu najcistijoj svetlosti istine. Sta, dakle, znaci, blazeni koji placu, jer ce se utesiti?
    Naravno da ce se nasmejati i narugati onaj, koji u vidu ima ovaj svet, kada se kaze da se nakon zivota blazenima nazivaju oni koje su iscrpele svakojake nesrece i da se, prema tome, jadnima moraju nazvati oni, koji zive u bezbriznosti i blagostanju. Na taj nacin ce pojacati smeh i nabrojati razne nesrece, iznoseci na uvid rdjave posledice udovistva, gorko stanje siromastva, gubitke, brodolome, zarobljavanje tokom rata, nepravedne sudske odluke, progone iz otaxbine, gubitak bogatstva, nesrece usled bolesti kao sto su osakacenost, oduzimanje udova i sve vrste telesnih povreda, i opisace svojim recima jos neku nesrecu tela i duse koja se u ovom zivotu dogadja ljudima. Time ce, prema njegovom misljenju, biti dostojna podsmeha izreka, koja blazenima naziva one koji placu. Mi cemo se, medjutim, ne obracajuci mnogo paznje na one koji imaju tesan i uzan pogled na bozanstvene misli, potruditi da razmotrimo bogatstvo koje se krije u dubini izreke, da bi se i na taj nacin razjasnilo kolika je razlika izmedju zemnog i telesnog razumevanja i razumevanja uzvisenog i nebeskog.
    Na prvi pogled, blazenim se moze nazvati plac zbog prestupa i grehova, saglasno sa ucenjem ap. Pavla, koji kaze da postoji zalost po svetu i zalost po Bogu, i da zalost po Bogu donosi pokajanje na spasenje (2. Kor. 2; 10). I zaista, nije nedostojno da se nazove blazenim ono stanje duse koja oplakuje svoj porocni zivot. U telesnim bolestima cesto se desava da usled povrede neki deo tela prestane da dejstvuje, a znak (tog nedejstvovanja) je obamrlost. Ako se nekom lekarskom vestinom telu ponovo vrati cuvstvovanje, onda se i bolesnik i oni oko njega raduju i samom cuvstvovanju bola, jer on pokazuje da ce se bolest preobratiti u zdravlje. Isto tako, kada neki, prema recima apostola, otupevsi predaju sebe (Ef. 4; 19) zivotu u grehu, na neki nacin postaju mrtvi i paralizovani za vrlinski zivot i nimalo ne osecaju sta cine. Ako ih dotakne neka isceljujuca rec, pod kojom podrazumevam stroge pretnje buducim sudom, strah do dubine pronice u srce i po njemu, skamenjenom od strasti slastoljublja, slicno nekom ostrom i gorkom leku siri strah od pakla, od neugasivog ognja, od crva koji ne umire, od skrguta zuba, od neprestanog placa i od tame najkrajnje. To ce ga primorati da oseti kakav zivot vodi a bolno osecanje, koje se stvori u njegovoj dusi, ucinice da bude dostojan da se nazove blazenim.
    Pretpostavimo da u predlozenom pogledu na ucenju o blazenstvu ni ta misao nece biti beskorisna za vrlinski zivot, jer se greh na neki nacin umnozava u ljudskoj prirodi, dok je pokajnicki plac kao neki lek za iscelenje od njega. Meni se, medjutim, cini, da ova izreka oznacava nesto sto ima dublji smisao od ovoga sto je receno, sto me primorava da pod tim razumem i nesto drugo. Ako bi ova izreka ukazivala samo na pokajanje nakon sagresenja, bilo bi doslednije da se blazenima nazovu oni koji oplakuju (tj. povremeno placu nad svojim sagresenjima), a ne oni koji stalno placu. Ako kao poredjenje uzmemo bolest, onda blazenima nazivamo one koji su se izlecili a ne one koji se stalno lece, jer dugotrajnost lecenja ukazuje i na neukrotivost bolesti. Postoji i drugi razlog zbog kojeg mi se cini da se ne bi trebalo ograniciti samo na tu misao, kao da se tim recima blazenima nazivaju samo oni, koji placu zbog grehova. Pronaci cemo mnoge koji su besprekorno ziveli i koji su se, prema recima Samog Boga Logosa, odlikovali svakim dobrim delom. Kakvo koristoljublje nalazimo kod Jovana? Kakvo idolopoklonstvo vidimo kod Ilije? Kakvo je vece ili manje pregresenje u njihovom zivotu poznato istoriji? Sta dakle? Zar ova izreka ostavlja izvan blazenstva one, koji se nisu najpre razboleli i kojima taj lek nije ni potreban, pri cemu mislim na pokajnicki plac? Zar nece biti besmisleno ako takve budemo smatrali nedostojnima blazenstva samo zato, sto nisu sagresili, i sto se od greha nisu lecili placem? Zar u tom slucaju sagresenje nece imati prednost u odnosu na zivot van greha, ako je jedino pokajnicima dat udeo u blagodati Utesitelja, jer je receno: Blazeni koji placu, jer ce se utesiti? Zbog toga cemo, sledeci koliko god je to moguce Onoga sto vodi ka visinama (Avak. 3; 19), jos jednom potraziti smisao koji se ovde sadrzi, kako bismo doznali kakvom je placu priugotovljena uteha Duha Svetoga.
    Razmotrimo najpre sta u covekovom zivotu znaci plac, i odakle dolazi do njega? Svima je jasno da je plac potisteno raspolozenje duse, koje se pojavljuje prilikom gubitka necega sto ona ljubi. Takvom stanju nema mesta kod onih, koji zive u blagostanju. Na primer, covek koji dobro napreduje u zivotu, kojem sva dela idu kao po recnom toku, kojeg veseli supruga i raduju deca, a svojim delima potkrepljuju braca, koji uziva pocast na narodnim skupovima, a od vlasti uvazavanje, strasan za protivnike i postovan od potcinjenih, ljubazan prema prijateljima, izobiluje bogatstvom, zivi za svoje zadovoljstvo, bezbrizan i dobrog zdravlja, ima sve sto se u ovom svetu smatra za dragoceno. Takav covek zivi u veselju i nasladjuje se svim sto poseduje. Medjutim, ukoliko u njegovom blagostanju dodje do preokreta i on usled nekih okolnosti bude ili rastavljen od onih koje najvise ljubi, ili izgubi imetak, ili mu se dogodi neka telesna povreda, tada ce lisavanje izazvati raspolozenje protivno veselju, koje nazivamo placem. Ovim smo stvorili istinski pojam o njemu, jer je plac neko tuzno osecanje gubitka onoga, sto nas raduje. Ako smo pojmili ljudski plac, neka nam ono sto je ocigledno posluzi kao putokaz za ono, sto nam je nepoznato, i neka se razjasni da se blazenim naziva onaj plac, za kojim sledi uteha.
    Ako, dakle, ovde plac izaziva gubljenje blaga kakvo neko poseduje, i, takodje, ako niko nece plakati zbog onoga sto zeli da izgubi, trebalo bi da najpre upoznamo samo dobro i da vidimo sta je u sustini ono, a zatim da stvorimo pojam (predstavu) o ljudskom zivotu. Time ce se postici i napredak u blazenom placu. Uzmimo kao primer one sto zive u tami. Jedan se u tami i rodio, a drugi je naviknut da se nasladjuje spoljasnjom svetloscu, iako je sada nasilno zatvoren. Takva nesreca nece podjednako dejstvovati na obojicu. Znajuci sta je izgubio, jedan lisavanje svetlosti smatra teskim gubitkom. Drugi, pak, koji nikad nije upoznao takvu blagodat, bezbrizno ce ziveti u mraku, rasudjujuci da nije lisen nijednog blaga (dobra). Zbog toga ce zelja jednog da se ponovo nasladjuje svetloscu voditi ka svakom naporu i trudu da ponovo vidi ono, cega je nasilno lisen. Drugi ce, medjutim, ostariti ziveci u tami i ne znajuci za nesto bolje. Tako je i u rasudjivanju o onome, o cemu govorimo. Onaj, koji je video istinsko blago i zatim razumeo nistavilo ljudske prirode, on, naravno, dusu smatra nesrecnom i place zato sto se u sadasnjem zivotu ne koristimo onim blagom. Zato mi se cini da ova izreka ne naziva blazenom zalost nego poznanje blaga, usled cega covek pati; jer, u ovom zivotu, nema onoga za cim traga.
    Stoga treba istraziti da li je uistinu nesto ona svetlost kojom se ova tamna pecina ljudske prirode ne ozaruje u sadasnjem zivotu? Ili je to mozda zelja da se stremi necemu cega nema i sto je nedostizno? Da li je nas razum takav, da sledi za prirodom onoga, za cim traga? Da li je znacenje imenica i izreka takvo, da moze da nam prenese dostojnu predstavu o uzvisenoj svetlosti? Kako da imenujem nevidljivo? Kako da zamislim nevestastveno? Kako da pokazem ono, sto nema oblicja? Kako da pojmim ono, sto nema ni velicinu, ni kolicinu, ni svojstva, ni obrise, sto se ne nalazi ni na mestu, ni u vremenu, sto je izvan svakog ogranicenja i svake odredjene predstave? Cije je delo – zivot svega onoga sto zamisljamo kao dobro? Na sta mislimo svakim uzvisenim pojmom i imenovanjem kao sto je Bozanstvo, carstvo, sila, vecnobice, nepropadljivost, radost, radovanje i sve uzviseno, o cemu mozemo da mislimo i sto mozemo da iskazemo? Kako je i pri kakvim pomislima moguce, da takvo blago (dobro) postane dostupno zrenju, da se moze i sozercavati i ostati nevidljivo? Da li je svim sustastvima podarilo bice (postojanje), dok je samo bilo svagdapostojece, i nije imalo potrebu za prizivanjem u bice (postojanje)?
    Da ne bismo uzaludno zamarali svoje umove rasprostiranjem do granica bezgranicnog, prekratimo ispitivanje o prirodi preuzvisenih blaga (dobara), buduci da nista od onoga, sto je tome slicno, ne mozemo pojmiti. Iz svojih ispitivanja izvuci cemo jednu korist jer se, usled same nemogucnosti da se vidi trazeno, u nas utisnuo neki pojam o velicini trazenog. U onoj meri, u kojoj verujemo da je blago (dobro) po svojoj prirodi iznad naseg znanja, u toj (meri) se i pojacava nas plac zbog blaga od kojeg smo razluceni. Mi, ljudi, bili smo nekad pricasnici ovog blaga. Ono, o cemu danas znamo samo u zagonetkama, bilo je nekad u coveku: i nepropadljivost, i blazenstvo, i samovlasce i nepotcinjenost, i bezbriznost, i bogomislije, sto znaci da smo na to blago gledali cistim razumevanjem, bez ikakvog zastora (prekrivala). Sve ovo daje nam u nekoliko izreka mogucnost da u zagonetkama razumemo postanje sveta, govoreci da je covek stvoren po obrazu Bozijem, da je ziveo u raju i da se nasladjivao tamosnjim rastinjem, ciji su plodovi zivot, znanje i sl. Ako smo sve to posedovali, kako onda da ne uzdisemo zbog nesrece koja je zatim usledila? Visoko je unizeno; sazdano po obrazu Bozijem, postalo je zemno; ono sto je predodredjeno za cara, postalo je rob; ono sto je stvoreno za besmrtnost postalo je smrtno; ono sto je obitavalo u rajskom naselju preseljeno je u bolesnu zemlju i zemlju napora; ono sto je odgajeno u bestrascu, zamenilo ju je za ostrascen i kratkotrajan zivot; ono sto je bilo slobodno sad je potcinjeno mnogobrojnom i velikom zlu, da se nasi mucitelji ne mogu ni nabrojati. Svaka nasa strast, kada nas nadvlada, postaje gospodar porobljenog. Slicno nekom tiraninu, ona zauzima dusu a kao sluge koje joj ugadjaju koristi nase pomisli. Tako razdrazljivost, gnev, strah, strepnja, drskost, stanja patnje i naslade, mrznja, svadljivost, necovecnost, surovost, zavist, laskavost, zlopamcenje, bezosecajnost i sve strasti koje dejstvuju protiv nas cine spisak mucitelja i tirana koji su, kao svog zarobljenika, svojoj vlasti potcinili dusu. Ako pak neko nabroji i nevolje koje se dogadjaju telu, koje su nerazlucive od nase prirode, onda cemo izlivati daleko obilnije suze, jer umesto blaga gledamo na patnje i umesto na blagostanje na nesrecu.
    Zbog toga Onaj, Koji blazenim naziva plac, tajinstveno poucava dusu da okrece pogled ka istinskom blagu i da se ne pogruzava u prelesti ovog zivota. Kao sto je nemoguce da onaj, koji brizljivo pronikne u dela, prozivi zivot bez suza, tako je nemoguce da i onaj, koji je duboko ogrezao u zivotne naslade, misli da je nesrecan. Nesto slicno ovome moze se videti i kod beslovesnih. Iako je zaljenja dostojno ustrojstvo njihove prirode (ima li neceg zalosnijeg od lisenosti razuma?), oni nemaju nikakvo osecanje o svojoj nesreci, tako da provode zivot cak i u nekom zadovoljstvu. Medjutim, ukoliko bi imali bilo kakav pojam o daru razuma, onda svoj nesrecni i besmisleni zivot ne bi provodili u zadovoljstvu. Tako i ljudi, koji nemaju nikakvog znanja o blagu (dobru) kojeg je lisena nasa priroda, sadasnji zivot provode u zadovoljstvu. Ko se nasladjuje sadasnjim, nece ni tragati za necim boljim, a ko ne trazi, nece ni naci ono, sto nalaze jedino oni koji traze.
    Logos, dakle, blazenim naziva plac, ali ne zato sto je on takav sam po sebi, nego zbog onoga sto iz njega proishodi. Cak i povezanost reci pokazuje da je za one koji placu blazen i sam plac, jer i samo to dovodi do utehe. Gospod je rekao: Blazeni koji placu, i nije se zaustavio na toj izreci nego je dodao: jer ce se utesiti. Cini mi se da je to razumeo i veliki Mojsej (ili, bolje receno, Logos je to kroz njega ustrojio), koji je u tajinstvenim obredima pashe zapovedio Jevrejima da jedu beskvasni hleb i gorko zelje. Tom zagonetkom omogucio nam je da poznamo da pricasnici onog tajinstvenog praznika ne mozemo postati drugacije, nego sto cemo surovom i beskvasnom zivotu dobrovoljno prisajediniti i gorko zelje ovoga veka. Cak je i veliki David, koji je posedovao najvisu meru ljudskog blagostanja – mislim na carstvo – obilno obdario svoj zivot gorkim zeljem, uzdisuci i gorko oplakujuci dugovecnost svog boravka u telu, govoreci: Avaj meni, jer se boravak moj produzi (Ps. 119; 5). Na drugom mestu, gledajuci krasotu naselja Bozijih, kaze da se topi od zelje, priznavsi da bi radije da se tamo pridruzi poslednjima, nego da bude prvi u sadasnjem (v. Ps. 83).
    Ako pak neko zeli da bolje shvati silu onog placa koji se naziva blazenim, neka razmisli o povesti o Lazaru i bogatasu, u kojoj nam se razjasnjava ovo ucenje. Avraam govori bogatasu: Seti se da si ti primio dobra svoja u zivotu svome, a tako i Lazar zla; sad se on tesi, a ti se mucis (Lk. 16; 25). Tako je i trebalo da bude nakon sto nas je bezumlje ili, bolje receno, zloumlje otudjilo od blagog Bozijeg staranja. Kad nam je Bog zapovedio da se nasladjujemo blagom sa kojim nije pomesano zlo, mi smo, usled prezasicenosti, svojevoljno okusili neposlusnost reci Bozijoj. Najzad, ljudskoj prirodi predstoji da usled toga okusi i jedno i drugo, odnosno da ima udeo i u zalosnom i u radosnom. Buduci da postoje dva veka, tako je i zivot, saobrazno sa oba veka, dvojak. Slicno tome, dvojaka je i radost: jedno je radost u ovom, a drugo radost u buducem veku. Udeo nasladjivanja istinskim blagom ocekuje nas u vecnom zivotu, a sluzenjem patnjama ispunicemo ovaj kratki i privremeni zivot. Ako se u ovom zivotu lisimo neceg ugodnog, necemo to smatrati gubitkom, jer cemo za ovo lisavanje biti nagradjeni mnogo boljim. Dakle, ako blazeno u beskonacne vekove poseduje bezgranicnu i postojanu radost, dok ljudska priroda nuzno mora da okusi i ono protivno, zar onda nije jasno sta se podrazumevalo izrekom: Blazeni koji placu sada? Oni ce se tesiti u beskonacne vekove. Kao uteha ce posluziti ucesce Utesitelja, jer je dejstvovanje Duha dar utehe, koje neka se udostojimo i mi blagodacu Gospoda naseg Isusa Hrista. Njemu neka je slava u vekove vekova! Amin.
  17. Волим
    Тавита got a reaction from Човек Жоја in Sveti Grigorije iz Nise O BLAŽENSTVIMA   
    Drugo slovo
    Blazeni krotki, jer ce naslediti zemlju (Mt. 5; 5)
    Oni, koji se uspinju po nekoj lestvici, najpre stupaju na prvi stepenik, a zatim na onaj iznad njega; drugi, opet, vodi na treci, a treci na sledeci, da bi taj, sledeci, odveo na onaj koji je iznad njega. Na taj nacin, onaj koji uzlazi sa stepenika na kojem stoji, uvek stupa na sledeci i tako stize do samog vrha svog uspona. Sta imam u vidu kad ovako zapocinjem besedu? Cini mi se da je i niz blazenstava rasporedjen slicno stepenicima, sto cini da se s jednog blazenstva lako predje na drugo. Onaj, ko je razumevanjem dosao do prvog blazenstva, po nekoj nuznoj doslednosti misli prihvata ono, sto za njim sledi.
    Slusalac ce mozda reci da, ako sledimo raspored stepenika, ne mozemo posle Carstva nebeskog naslediti zemlju. Naprotiv, ako bi trebalo da beseda sledi prirodu stvari, bilo bi dosledno da se zemlja pomene pre neba, jer se sa nje i uznosimo ka nebu. Medjutim, ukoliko se donekle okrilimo ovom recju (izrekom) i stanemo na sami greben nebeskog svoda, tamo cemo videti nebesku zemlju, priugotovljenu kao nasledje onih koji vrlinski zive. Tako nam se nece ciniti da postoji pogreska u poretku blazenstava, prema kojem nam je u obecanjima Bozijim najpre pomenuto nebo, pa tek onda zemlja. Sto se tice telesnog cuvstva, vidljivo nebo je u svemu srodno samo sa sobom. Iako se, po prostornom rastojanju, cini da je visoko, vidljivo nebo je nize od duhovne sustine, do koje misao ne moze da se uznese a da pre toga umom ne zaobidje ono cega se dotice cuvstvo. Ako se visnje nasledje naziva zemljom, nemoj da se cudis tome, jer Logos snishodi do naseg sluha, i snishodi usled toga da bismo se mi mogli uzneti do Njega. Zbog toga nam On bozanstvene tajne prenosi nama poznatim recima, koristeci pri tom upravo one reci koje su uobicajene u ljudskom zivotu. I u prethodnom obecanju je ono neizrecivo blazenstvo nazvao carstvom. Zar je tim imenovanjem hteo da ukaze na bilo sta, slicno onome sto se desava u donjem (zemaljskom) carstvu, na primer, na krune koje bljeste sjajem dragog kamenja, na purpurne odezde, na predvorja i zastore, na uzvisene prestole, na ustrojene redove kopljonosa i na sve ono, sto na pozornicu zivota iznose oni, koji se trude da jos vise uzdignu velicinu vlasti? Medjutim, kako je u odnosu na ovaj zivot naziv carstva nesto veliko i gotovo najzeljenije od svega, Logos je taj naziv i upotrebio da bi oznacio najuzvisenija blaga. Kad bi ljudi posedovali nesto vise od carstva, Logos bi sigurno tim nazivom okrilio dusu slusalaca da pozele neizreciva bogatstva. Uostalom, nije ni bilo moguce da se ona blaga, koja prevazilaze ljudsko znanje i cuvstvovanje, otkriju ljudima pod njihovim pravim nazivima. Sto oko ne vide i uho ne cu i sto u srce ljudsko ne dodje, receno je (1. Kor. 2; 9).
    Neka stoga slicnost imenovanja ne odvuce opet tvoje razumevanje sa nebesa na donju zemlju. Ako si se od prvog blazenstva uzvisio umom i uzasao do nebeske nade, onda svoje mudroljublje rasprostri do one zemlje koja nije zajednicko nasledje nego pripada samo onima, koji se zbog krotkosti smatraju dostojnima tog obecanja. Cini mi se da je na nju (tu zemlju) mislio i veliki David, za kojeg Pismo svedoci da je bio najkrotkiji i najnezlobiviji od svih ljudi koji su tada ziveli u svetu. Buduci rukovodjen duhom prozorljivosti i posedujuci ono cemu se po veri nadamo, on je rekao: Verujem da cu videti dobra Gospodnja u zemlji zivih (Ps. 26; 13). Ne smatram da je prorok mislio na zemlju koja u sebe vraca sve smrtno i u sebe prima sve sto je od nje rodjeno. Naprotiv, on je znao za zemlju zivih u koju ne stupa smrt, u koju nisu utabane staze gresnika, koja nije primila tragove poroka, koju sejaci korova nisu ispresecali plugom lukavstva, koja ne radja korov i trnje nego je na njoj voda upokojenja i zitorodno mesto, i izvor koji se deli na cetiri toka, i vinograd koji obradjuje Bog svakog stvorenja, i sve ono o cemu se u zagonetkama govori u bogonadahnutom ucenju. Ako uistinu tu zemlju razumemo kao uzvisenu i iznad nebesa, kao zemlju na kojoj je naseljen Grad Cara velikog (v. Ps. 47; 3), preslavne stvari govoricemo o njoj (Ps. 96; 3), kako kaze prorok. U tom slucaju, necemo biti u pravu ako poredak blazenstava smatramo cudnim. U protivnom, ne bi, kako ja mislim, bilo verovatno da je ova blagoslovena zemlja darovana uzdanju onih koji ce, prema recima apostola, u vazduhu biti uzneseni na oblacima, u susret Gospodu, i koji ce na taj nacin stalno biti s Gospodom. Kakva je jos donja zemlja potrebna onima, koji se nadaju preuzvisenom zivotu? Bicemo… uzneseni na oblacima u sretenje Gospodu u vazduhu, i tako cemo svagda s Gospodom biti (1. Sol. 4; 17).
    Pogledajmo, medjutim, za koju je vrlinu kao nagrada odredjeno nasledjivanje one zemlje. Receno je: Blazeni krotki, jer ce naslediti zemlju. Sta je krotkost? Zbog cega je Logos velica? Prema mom misljenju, ne bi trebalo podjednako smatrati za vrlinu sve, sto se cini s krotkoscu, osobito ukoliko se tom recju podrazumeva samo sporost i neodlucnost. Kad su u pitanju trke, spor nije bolji od brzog. I u borbi prsa u prsa onaj, koji se tesko krece, ne uzima venac od svog protivnika. Ako trcimo prema cilju zbog nagrade nebeskog prizvanja (Filiplj. 3; 14), Pavle savetuje da povecamo brzinu i kaze: Trcite da je dobijete (1. Kor. 9; 24). I on sam je uvek ubrzanim kretanjem isao napred, prepustajuci zaboravu ono sto je ostalo iza. Okretan je bio i u tuci. Zapazao je spremnost protivnika za borbu, cvrsto istupao napred s oruzjem u rukama i njime udarao najvaznije delove protivnika. Da li bi zeleo da znas Pavlovu vestinu u borbi? Pogledaj rane onog koji se s njim borio; pogledaj njegove natecene oci, pogledaj na tragove rana kod pobedjenog. Nesumnjivo da ti je poznat protivnik koji se s njim borio uz pomoc tela i kojem je on nacinio modrice, izgrebao ga noktima uzdrzanja, udove mu umrtvio gladju, zedju i hladnocom i polozio na njega rane Gospodnje; on ga pobedjuje ostavljajuci ga u trku iza sebe da mu ne bi pomracio pogled ako bi (protivnik) istrcao napred. Dakle, ako je Pavle bio brz i pokretan u podvizima, tako je i David, napadajuci na neprijatelje, rasirio korake (Ps. 17; 37). Po svojoj pokretljivosti, zenik iz Pesme nad pesmama upodobljuje se srni koja skace preko gora (Pesma 2; 8). Moglo bi se ukazati na mnostvo slicnih primera, iz kojih se moze videti da se brzina u kretanju pretpostavlja sporosti. Zbog cega, dakle, Logos velica krotkost u vidu napretka? Kad kaze da ce krotki naslediti zemlju, On, nesumnjivo, misli na onu zemlju na kojoj radjaju prekrasni plodovi, ukrasenu drvetom zivota i orosenu izvorima duhovnih darova, na kojoj uzrasta istinska vinova loza ciji je Vinogradar, kao sto cujemo, Otac Gospodnji (Jn. 15; 1).
    Cini se da Logos mudroljubivo kazuje o necemu, slicnom sledecem: postoji mnogo pogodnosti za porok, i priroda je veoma sklona rdjavome. Zamislimo teska tela, koja su potpuno nepokretna na vrhu. Medjutim, ukoliko ih neko niz strminu odgurne s visine, streme dole takvom brzinom da ova prevazilazi meru i uvecavaju to stremljenje sopstvenom tezinom. Ako je, dakle, brzina u stremljenju ka poroku stetna, onda ce se dostojno blazenim nazvati ono, sto joj je protivno. To je upravo sporost, navika da se bude spor i nepokretan u takvim porivima prirode. Oganj ima svojstvo da se uvek krece ka vrhu i nepokretan je u odnosu na protivno usmerenje. Tako i vrlina, buduci da se brzo krece ka visnjem i gornjem, nikada ne napusta svoju brzinu i protivno stremljenje smatra nedozvoljenim. Buduci da nasa priroda izobiluje zurbom ka rdjavom, onda je sporost za rdjava dela dostojna da se nazove blazenom. U tom slucaju, nedelanje sluzi kao dokaz kretanja ka visnjem.
    Bice bolje ukoliko ovo ucenje objasnimo primerima preuzetim iz samog zivota. Svako kretanje volje je dvojako jer ona, usled svoje slobode, stremi ka onom sto joj se cini boljim: ovde ka celomudrenosti, a tamo ka razvratu. Medjutim, ono sto je pojedinacno receno o vrlini i poroku, razumi i u odnosu na celinu. Ljudsko ponasanje se neprestano deli na suprotna usmerenja: tako se razdrazljivosti suprotstavlja blagost (mekoca) naravi, razmetljivosti – skromnost, mrznji – blagonaklonost, neprijateljstvu – obilje ljubavi i smireno raspolozenje. Buduci da je coveciji zivot vestastven, da strast potice od vestastva i da svaka strast ima brz i nezadrziv poriv ka svom ispunjenju (jer je vestastvo tesko i stremi dole), Gospod ne naziva blazenima one koji zive potpuno izvan uticaja strasti (jer je u vestastvenom zivotu nemoguce u potpunosti uspeti u nevestastvenom i bestrasnom zivljenju), nego krotkost imenuje kao mogucu granicu vrline u covekovom zivotu, govoreci da je krotkost dovoljna za blazenstvo. Ljudskoj prirodi nije svojstveno savrseno bestrasce, i zato pravedni Zakonodavac ne zapoveda ono sto priroda ne prihvata. Takva zapovest bila bi podobna preseljenju onoga sto zivi u vodi u vazduh i, obrnuto, onoga sto zivi u vazduhu – u vodu. Naprotiv, zakon treba da bude primenljiv u skladu sa silom koja je prirodna i svakome svojstvena. Zbog toga ovo blazenstvo i nalaze umerenost i krotkost, a ne savrseno bestrasce. Ovo drugo je izvan prirode, dok u prvom napreduje vrlina. Ako bi ovo blazenstvo pretpostavljalo nepokretnost ka zelji, onda bi bilo beskorisno i u zivotu nicemu ne bi sluzilo. Ko bi od onih, koji su sjedinjeni sa telom i krvlju, mogao to da dostigne? Ne osudjuje se onaj, koji je slucajno nesto pozeleo, nego onaj, koji s predumisljajem privlaci k sebi strast. Do slicnog stremljenja dolazi, cesto i protivno nasoj volji, usled slabosti sjedinjene s nasom prirodom. Medjutim, vrlinsko je delo ne biti, slicno potoku, privucen stremljenjima strasti nego se odvazno suprotstaviti takvoj sklonosti i odbiti strast razumom.
    Zbog toga se blazeni ne prepustaju strastvenim kretanjima duse, nego ih uzdrzavaju razumom. Oni koji, kao nekom uzdom, pomislima zaustavljaju porive, ne dopustaju dusi da bude razularena. Slicno ovome, bolje bi bilo reci da krotkost, dostojnu da se nazove blazenom, svako moze da vidi u poredjenju sa strascu razdrazljivosti. Cim neka rec, delo ili ocekivanje neprijatnosti podstakne ovu bolest, krv prokljuca u srcu i dusa biva spremna da se osveti. I kao sto u bajkama neki napici menjaju nasu prirodu u beslovesni, zivotinjski lik, tako se i tada covek usled razdrazljivosti pretvara u vepra, psa, pantera ili neku slicnu zver. Njegove oci nalivaju se krvlju, kosa biva nakostresena, glas surov, a reci zajedljive. Jezik se skameni od strasti, usne postaju nepomicne i nesposobne da govore, i nisu u stanju da zadrze penu koja se u njima stvara usled strasti, nego je odmah izbacuju napolje. Takve su ruke, takve su noge, takvo je citavo telo, i svaki deo tela odgovara strasti. Naprotiv, moguce je da se razumom ukroti ova bolest, sto se izrazava i spokojnim izgledom i tihom glasom, slicno nekom lekaru koji leci mahnite. Ako uporedis jednog sa drugim, zar neces i sam reci da je mrska i odbojna ova zver, ali da je dostojan da se nazove blazenim krotki, kojega ni zloba bliznjeg nije primorala da izgubi svoju lepotu?
    Logos nam nakon smirenoumlja nalaze krotkost. Prirodno je da ovo dvoje budu jedno uz drugo i stanje smirenoumlja je, na neki nacin, majka krotkosti. Ako se u ponasanju iskoreni razmetljivost, onda nece biti vremena da se rodi strast razdrazljivosti, jer su uzrok takve bolesti uvreda i sramocenje. Sramocenje se ne dotice onih, koji su se naucili smirenoumlju. Ako su necije pomisli ciste od ljudskih sablazni, on vidi i nistavilo nase prirode, koja je i njemu data u udeo. On zna kakav je njen pocetak i kakvom kraju tezi kratkoca i prolaznost ovdasnjeg zivota. On vidi i necistotu sjedinjenu s telom, i ubogost prirode, koja nikad ne bi bila u stanju da odrzi samu sebe ukoliko njene nedostatke ne bi dopunjavalo mnostvo beslovesnih. Povrh svega, on vidi patnje, zalosti, nesrece i raznovrsne bolesti kojima je podlozan ljudski zivot i od kojih niko po prirodi nije izuzet i slobodan. Onaj, ko to brizljivo razmotri cistim okom duse, nece negodovati zbog nedostatka u ukazivanju pocasti (njemu). Naprotiv, pocast koju mu ukazuju bliznji smatrace za obmanu, jer u nasoj prirodi nema nicega, sto bi moglo da stane u niz stvari, dostojnih postovanja, osim nase duse za koju, medjutim, pocast nije nista od onoga sto se trazi u ovom svetu. Razmetanje bogatstvom, gordost zbog porekla, mastanje o slavi ili zamisljanje vlasti nad drugima, na sta se i ogranicavaju ljudske pocasti, predstavlja sramotu i prekor za dusu i razborit covek nece se saglasiti da bilo cim od toga oskrnavi cistotu duse. Ponasati se na taj nacin ne znaci nista drugo nego ukoreniti se u smirenoumlju, a kad ono uznapreduje, razdrazljivost nece imati cak ni pristup ka dusi. Kada pak nema razdrazljivosti, napreduje tih i miran zivot (1. Tim. 2; 2). On i nije nista drugo nego krotkost, ciji je kraj blazenstvo i nasledjivanje nebeske zemlje u Hristu Isusu Gospodu nasem. Njemu neka je sila i slava u vekove! Amin.
  18. Волим
    Тавита got a reaction from Човек Жоја in Sveti Grigorije iz Nise O BLAŽENSTVIMA   
    Prvo slovo
    A kad On vide narod mnogi, pope se na goru, i sede, i pristupise mu ucenici njegovi. I otvorivsi usta svoja, ucase ih govoreci: Blazeni siromasni duhom, jer njihovo je carstvo nebesko (Mt. 5; 1–3)
    Ko je medju okupljenima takav, da bi mogao da bude ucenik Logosa i da se zajedno s Njim sa zemlje, od misli niskih i nistavnih, uspne na duhovnu goru uzvisenog sozercanja? Ona (gora) je izbegla svaku senku uzdignutih brezuljaka zlobe i sa svih strana je obasjana lucama istinite svetlosti, u cistoj vedrini istine. Sa njenog vrha moze da se vidi sve, sto je za one, zatvorene u dolini, nevidljivo. A sta se pogledu otkriva sa ove visine, kakvi su to prizori i koliko su mnogobrojni, opisuje sam Bog Logos, blazenima nazivajuci one koji su s Njim uzasli na goru, i kao da prstom ukazuje – ovde na Carstvo nebesko, tamo na nasledje visnje zemlje, pa onda na milost, pravdu, utehu, zadobijanje srodstva sa Bogom svake tvari i na plod progona, upravo onaj kojim se postaje sazitelj Boziji i na sve drugo sto, osim toga, po ukazivanju Logosovog prsta odozgo, sa gore, moze da vidi onaj sto u nadi upire pogled sa te uzvisene osmatracnice.
    I dok se Gospod uspinje na goru, poslusajmo sta uzvikuje Isaija: Hodite da idemo na goru Gospodnju (Is. 2; 3). Ako smo slabi zbog greha, onda, kako nas poucava prorostvo, ukrepimo klonule ruke i kolena iznemogla (Is. 35; 3). Ako budemo na vrhu, pronaci cemo Onog Koji isceljuje svaku bolest i svaku ranu (Mt. 4; 23), i Koji uzima nase nemoci i nosi nase bolesti (Mt. 8; 17). Stoga pozurimo i mi da se popnemo, da bismo sa Isaijom stali na vrh nade i sa uzvisenja videli ona blaga na koja Logos ukazuje onima, sto su sledili do ove visine. Neka i nama Bog Logos razveze usta i neka nas nauci onome, cije slusanje znaci blazenstvo. Neka pocetak naseg razmatranja bude pocetak onoga, sto je receno u ucenju.
    Blazeni su, kaze, siromasni duhom, jer njihovo je Carstvo nebesko. Ako neki zlatoljubac naidje na natpis koji pokazuje da se tu cuva riznica, ali da mesto, koje u sebi krije tu riznicu, onima koji zele da ga steknu zadaje mnogo znoja i truda, zar ce biti isuvise slab da ulozi taj napor i zar ce zanemariti dobit, i hoce li mu se to, sto se nece prisiliti na usrdan trud, uciniti sladjim od bogatstva? Ne, nece biti tako. Naprotiv, on ce pozvati sve svoje prijatelje i sa svih strana, koliko je to moguce, prikupiti pomoc za to delo, i uz mnostvo ruku ucinice skriveno bogatstvo svojim sopstvenim. Eto, braco, i ta riznica, na koju nam ukazuje Pismo, po svojoj nejasnoci za nas predstavlja skriveno bogatstvo. Zbog toga i mi, ljubitelji cistog zlata, koristimo pomoc mnogih koji nam sadejstvuju svojim molitvama da bismo za sebe otkrili to bogatstvo i svima tu riznicu podjednako podelili, a da ga ipak svi dobiju u celosti. Podela vrline je takva, da se deli svakome ko se za nju nadmece i da svima pripada sva, nimalo se ne smanjujuci zbog onih koji saucestvuju u podeli. Prilikom podele zemnog bogatstva, onaj koji za sebe uzme vise od onih sto su podjednako podelili, cini nepravdu jer, uvecavajuci svoj udeo, neminovno umanjuje udeo saucesnika. Duhovno bogatstvo, medjutim, slicno je suncu, jer se deli svima koji ga gledaju i za svakoga ostaje celo. Dakle, buduci da se svaki nada podjednakoj dobiti od truda, trazimo da svi pokazu molitveno sadejstvo.
    Pretpostavljam da se prevashodno mora stvoriti pojam o samom blazenstvu i o tome sta je ono. Blazenstvo je, kako ja rasudjujem, sazetak svega o cemu razmisljamo kao o dobru koje nije liseno nicega sto je saglasno sa dobrom zeljom. Pojam blazenstva postace nam blizi ukoliko ga uporedimo sa onim sto mu je protivno. Obelezje blazenstva je neprestana radost bez senke, koja proishodi iz vrline. Protivno blazenstvu je stanje nesrece. Zbog toga je nesreca mucenje u gorkim i nevoljnim stradanjima. Raspolozenja onih koji se nalaze u jednom od ova stanja predstavljaju suprotnosti. Onaj, koji se naziva blazenim, moze da se veseli i raduje onome, sto mu se ponudi za nasladu, dok je nesrecnik zalostan i ogorcen onim sto ima. Zbog toga je uistinu sveblazeno samo Bozanstvo, jer, ma kako da Ga zamisljamo, blazenstvo ce biti onaj cisti zivot, ono neizrecivo i nepojmljivo dobro, neopisiva lepota, sama (apsolutna) blagodat, premudrost i sila, svetlost istinita, izvor svakog dobra, vlast koja sve prevazilazi; jedino dostojno ljubavi, svagda istovetno, neprestana radost, vecno veselje o kojem, cak i ako neko kaze sve, nece, po dostojanstvu, jos uvek nista reci. Razum ne moze da pojmi Sustog, pa i ako uspemo da o Njemu stvorimo uzviseniju predstavu, onda to, sto smo zamislili, ne moze da se izrazi nikakvim recima. Buduci da je Onaj koji je stvorio coveka, stvorio (ovo bice) po svom obrazu (1. Mojs. 1; 27), onda ce po pricasnosti istinskom blazenstvu na drugom mestu blazeno biti ono sto je tako imenovano (kao obraz Boziji). Kao sto, u pogledu telesne lepote, lepota prvolika u zivom i uistinu postojecem licu ima prevashodstvo u odnosu na njeno podobije izobrazeno na slici, tako se i ljudska priroda, buduci obraz najviseg blazenstva, i sama odlikuje tom uzvisenom lepotom kada u samoj sebi pokazuje izobrazenje blazenih crta. Medjutim, kako je grehovna necistota obezlicila (unakazila) lepotu lika (tj. obraza), dosao je Onaj Koji nas je umio svojom sopstvenom vodom, vodom zivom i koja tece u zivot vecni (Jn. 4; 14), da bi se, kada uklonimo grehovnu rugobu, u nama opet obnovio blazeni lik. I kao sto ce u umetnosti zivopisanja onaj opitan reci neopitnom da je prekrasno lice sastavljeno od takvih i takvih telesnih delova, da ima takvu kosu i okrugle oci, i ocrtane obrve, i oblik obraza i sve ostale pojedinosti koje cine lepotu, tako i Onaj Koji zivopise nasu dusu po podobiju jedinog Blazenog sve, sto sluzi blazenstvu, po redu izobrazava recju i kao prvo govori: Blazeni siromasni duhom, jer njihovo je Carstvo nebesko.
    Kakve cemo koristi imati od ovog velikog dara ako nam nije jasan smisao koji se sadrzi u ovim recima? I u slucaju lekarskog umeca mnogi skupoceni lekovi, do kojih se tesko dolazi, ostaju neupotrebljivi i beskorisni za bolesnike, ukoliko od umeca ne naucimo cemu pogoduje svaki od njih. Sta dakle znaci osiromasiti duhom, cime se zadobija pravo da postanemo posednici Carstva nebeskog? Iz Pisma smo doznali za dve vrste bogatstva: jedno je pozeljno, a drugo osudjeno. Pozeljno je bogatstvo u vrlinama, a osudjuje se vestastveno i zemno bogatstvo, jer je ono prvo nasledje duse, a drugo moze da posluzi samo za obmanu cuvstava. Zbog toga Gospod zabranjuje da se ono sabira, jer se za njega sprema da ga prozderu moljci i da lopovi potkopaju zidine (Mt. 6; 19). Naprotiv, On zapoveda da se ulozi trud na bogatstvu uzvisenih riznica, koje ne dotice sila truleznosti. Nakon sto je govorio o moljcu i kradji, Gospod je ukazao na pljackasa dusevnih riznica. Prema tome, ako se siromastvo suprotstavlja bogatstvu, onda se, naravno, u skladu s tim mora prihvatiti da i siromastvo biva dvojako: jedno se odbacuje, a drugo naziva blazenim. Zbog toga onaj koji je osiromasio u celomudrenosti ili u skupocenom nasledju – pravednosti, mudrosti ili razboritosti, ili se, mozda, pokazuje kao siromasan, nekoristoljubiv i ubog u odnosu na neku drugu mnogovrednu dragocenost, pati od siromastva i jadan je zbog nekoristoljublja prema onom, sto je za coveka skupoceno. Medjutim, ko je dobrovoljno osiromasio od svega porocnog, i u svoje riznice ne polaze nijednu djavolsku dragocenost nego plamti duhom i kroz to sabira u svoju riznicu siromastvo u rdjavim delima, taj, prema ukazivanju Logosa, prebiva u blazenom siromastvu, ciji je plod nebesko Carstvo.
    Vratimo se ponovo na tvorenje riznice, i nemojmo prestajati da recju, koja pronice u dubinu, razotkrivamo skriveno. Gospod kaze: Blazeni siromasni duhom. Na neki nacin, i ranije, i sada, i opet ce biti receno da je vrhunac vrlinskog zivota upodobljenje Bozanstvu. Ljudi su, medjutim, savrseno nesposobni da podrazavaju Bestrasno i Cisto, jer je potpuno nemoguce da se ostrasceni zivot upodobi prirodi koja u sebi ne dopusta nikakvu strast. Prema tome, ako je jedini blazeni Bog, kako ga imenuje i apostol (1. Tim. 6; 15), i ako je za ljude ucesce u blazenstvu moguce jedino kroz upodobljenje Bogu, onda je to podrzavanje krajnje tesko. Otuda sledi da je blazenstvo nedostupno ljudskom zivotu. I u Bozanstvu, medjutim, postoji nesto sto se, kao moguce, nudi za podrazavanje onima koji to zele. Sta je to zapravo? Kako se meni cini, to je upravo siromastvo duha. Pismo tako naziva dobrovoljno smirenoumlje. U onom primeru apostol pokazuje siromastvo Bozije i kaze: Bogat buduci, nas radi osiromasi, da se Njegovim siromastvom vi obogatite (2. Kor. 8; 9). Dakle, ukoliko sve ostalo, sto se odnosi na prirodu Bozanstva, daleko prevazilazi meru prirode covecije, i ako je smirenje nesto sto nam je srodno i sraslo sa nama koji po zemlji koracamo, koji smo nacinjeni od zemlje i u zemlju se vracamo, onda ces se ti, upodobivsi se Bogu u onome sto je za tebe prirodno i moguce, sam obuci u taj blazeni lik (obraz). I neka niko ne smatra da je napredovanje u smirenoumlju lako i da se moze zadobiti bez truda. Naprotiv, to je delo teze od svakog, ma kog vrlinskog podviga. Zasto? Kada je zaspao covek koji je u sebe primio dobro seme, neprijatelj naseg zivota ukorenio je u njega najvazniji od njemu protivnih zasada – korov gordosti. Cim je on samoga sebe svrgnuo na zemlju, samim tim je i nesrecni ljudski rod povukao za sobom u sveopsti pad. Za nasu prirodu ne postoji jos jedno takvo zlo, kao sto je ona bolest koju izaziva gordost. Prema tome, buduci da je strast nadmenosti urodjena gotovo svakome ko pripada ljudskom rodu, Gospod upravo otuda i zapocinje blazenstva. Kao da iz nasih navika iskorenjuje gordost, slicnu nekom prvorodnom zlu, On nam savetuje da se upodobimo Onom, Koji je dobrovoljno osiromasio i Koji je uistinu blazen, da bismo Mu se mi, u cemu god mozemo i koliko god mozemo, upodobili dobrovoljnim siromastvom, a sebe i zajednicu priveli blazenstvu. Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu… Koji je Sebe ponizio uzevsi oblicje sluge (Filiplj. 2; 5–7). Postoji li vece osiromasenje nego da Bog uzme oblicje sluge? Ima li veceg smirenja, nego da Svecar postane zajednicar nase uboge prirode? Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima Svojom voljom se obukao u oblicje sluge. Sudija vaseljene postaje podanik (ovozemaljskih) vladara. Gospod tvari boravi u pecini. Za Sveobuhvatnog nema mesta u gostionici, nego Ga salju u stalu za beslovesne zivotinje. Cisti i Vasceli prima na sebe skvernu covecije prirode, a zajedno sa njom i sve nase siromastvo, dolazeci cak do okusanja smrti. Uvidjate li meru dobrovoljnog siromastva? Zivot okusa smrt; Sudiju izvode u sudnicu; Gospod zivota svega postojeceg biva osudjen od sudije; Car vascele nadzemaljske sile ne skida sa Sebe ruke izvrsilaca kazne. U tom obrascu, kaze apostol, gledaj meru smirenoumlja.
    Cini mi se da nece biti lose da brizljivo razmotrimo bezumlje strasti razmetljivosti da bismo, kada s velikom revnoscu i lakocom uznapredujemo u smirenoumlju, uspeli i u zadobijanju blazenstva. Iskusni lekari najpre uklanjaju uzrok, a zatim lako napreduju u iscelenju bolesti. Tako cemo i mi, smirivsi razmetljivost razumom, put smirenoumlja uciniti laksim. Cime ce se najbolje dokazati ispraznost razmetljivosti? Cime drugim, ako ne rasudjivanjem o tome sta je priroda? Onaj, ko gleda na sebe a ne na ono sto ga okruzuje, nema osnove da padne u takvu strast. Sta je, dakle, covek? Ukrasitelj nas, koji je ljudsku plemenitost pripremio za uzvisenost, rodoslov prirode izvodi iz blata. Otuda potice i tvoje blagorodstvo, i tvoja znamenitost, gordeljivce, i ti si u srodstvu sa opekama! Ako je za tebe pozeljno da se u vezi s tvojim rodjenjem govori o onom bliskom i neposrednom, kazem ti da ides dalje. Ne govori o tome, ne razmeci se, da ne otkrijes sramotu oca svojega i svoje majke, kako kaze Zakon (3. Mojs. 18; 7). Ne oglasavaj (recima) pred svima ono sto je dostojno zaborava i dubokog cutanja! Zar ne crvenis nakon toga ti, zemni kumiru, koji ces uskoro biti prah? Hoces li se, kao mehur, jos dugo nadimati i biti preispunjen gordoscu, hoces li se siriti u svojoj razmetljivosti i uznositi misli ispraznim umovanjem? Zar ne vidis obe granice ljudskog zivota (zar ne vidis) kako on pocinje i kako se zavrsava? Ti se nadimas zbog mladosti i imas u vidu zrelo doba, ushicujes se lepotom i time, sto su ti ruke ispunjene silom koja ih pokrece, sto su ti noge lagane i sto skacu, sto ti uvojke raznosi vetar i sto tvoje obraze uokviruju nezne malje, sto nosis odecu purpurne boje i raznobojne svilene tkanine, protkane prizorima bitaka, scena iz lova ili nekih dogadjaja? Ili, mozda, gledas na crnu i blistavu obucu, diveci se brizljivo prosivenim savovima? Sve to gledas, a samoga sebe ne vidis? Ja cu ti, kao u ogledalu, pokazati ko si i kakav si ti. Zar tajnu nase prirode nisi video na groblju? Zar nisi video hrpe kostiju koje leze jedna preko druge, ili ogoljene lobanje, koje sa svojim upalim ocima predstavljaju strasan i odvratan prizor? Zar nisi video usne iskezenih zuba i ostale udove, kao raskomadane? Ako si ih video, onda si video samoga sebe. Gde su obelezja tvog sadasnjeg procvata? Gde je blistavost obraza? Gde je svezina usana? Gde je velicanstvena lepota ociju, koje su blistale ispod pokrova obrva? Gde je onaj prav nos, koji se nalazio izmedju oblih obraza? Gde je kosa koja je padala po vratu? Gde su uvojci, koji su se obavijali oko slepoocnica? Gde su ruke, koje su ispustale strele iz lukova? Gde su noge, koje su poskakivale kao konji? Gde je purpurna odezda, svila, plast, pojas, obuca, konj i brzina njegovog trka, sve ono, cime se danas nadima tvoja razmetljivost? Kazi mi gde je u onome, sto je ovde (na groblju) ostalo, sve to, cime se ti toliko ponosis i o cemu imas tako visoko misljenje? Koji je san toliko nepostojan? Koje su varke slicne tome? Koja je senka toliko slaba i neopipljiva, kao to snovidjenje mladosti, koje se u istom trenutku i pojavi i nestane? To cemo upitati one, koji su zbog nezrelosti bezumni u mladosti. Sta da kazemo o onima koji su vec zreli? Mada su u savrsenom (najboljem) dobu, odlikuju se nepostojanim ponasanjem i u njima narasta bolest gordosti. Ime takve bolesti je nadmenost ponasanja. Kao izgovor za gordost njima najcesce sluzi staresinstvo i vlast koja je s njim povezana. Ako je poseduju, pate zbog nje, ili se tek za nju pripremaju. Cesto se dogadja da vise i nisu na vlasti, ali da pricama o njoj ponovo pobudjuju bolest. I gde ces naci rec, koja ce proniknuti u njihove usi, zatvorene za glas propovednika? Ko ce takve ljude ubediti da se ni po cemu ne razlikuju od onih, koji se pokazuju u pozoristima? Naime, ovi (glumci) nose licinu (masku), imaju vesto izradjenu purpurnu i pozlacenu odecu i svecano sede u kocijama. Medjutim, nikakva bolest gordosti ne ulazi u njih usled takvih ukrasa. Kakvo su misljenje imali o sebi pre izlaska na pozornicu, takvo raspolozenje zadrzavaju u dusi i tokom predstave. A kad sidju s kocije i skinu purpurnu odezdu, ne jadikuju zbog toga. Oni, medjutim, koji se na pozornici svog zivota gorde svojom staresinskom vlascu, ne razmisljaju o onome sto je bilo neposredno pre i sto ce biti ubrzo nakon toga. Kao mehurovi koji se sire i nadimaju, tako se i oni razmecu kada glasnici gromko objavljuju njihovo ime, stavljajuci na sebe tudju masku i menjajuci prirodan izraz lica za preteci i strasan. Oni nastoje da im i glas zvuci strasnije, tako da onima, koji ga slusaju, lici na zverski. Oni ne ostaju u granicama koje su postavljene za coveka, nego prisvajaju Boziju svemoc i Boziju vlast. Bivaju ubedjeni da su toboze oni gospodari zivota i smrti, jer medju onima, kojima sude, nekima daju oslobadjajucu presudu a druge osudjuju na smrt, i pri tom ne obracaju paznju na to, ko je uistinu Gospodar ljudskog zivota, Koji odredjuje i pocetak i kraj ljudskom postojanju? Neka znaju da je za ponistenje njihovog slavoljublja dovoljno samo jedno, i da su mnoge od staresina, u vreme dok su vrsili svoju vlast, videli otrgnute sa svojih staresinskih sedista i polozene u grob, gde je glasnike zamenio plac. Kako, dakle, gospodar tudjeg zivota moze da bude onaj, koji nije gospodar ni svoga (zivota)? Medjutim, ako gledajuci na Onoga Koji je nas radi dobrovoljno osiromasio i on postane siromasan duhom, i ako mu pred ocima bude bila jednakost nase prirode, onda jedinorodne s njim nece sramotiti nikakvim tuznim prizorom prividnog ispoljavanja vlasti. Onda ce i on uistinu biti blazen, jer je privremeno smirenje zamenio za Nebesko carstvo.
    Ne odbaci, brate, ni drugu lekciju o siromastvu, jer sluzi zadobijanju nebeskog bogatstva. Gospod kaze: Prodaj sve sto imas i podaj siromasima, i imaces blago na nebu (Mt. 19; 21). Cini mi se da takvo siromastvo nije daleko od blazenog. Eto, mi smo ostavili sve i za Tobom posli. Sta ce, dakle, nama biti, upitao je ucenik Vladiku (Mt. 19; 27). I kakav je odgovor dobio na to? Blazeni siromasni duhom, jer njihovo je carstvo nebesko. Hoces li da razumes, ko je siromasan duhom? Duhom je osiromasio onaj, koji je telesno izobilje zamenio za dusevno bogatstvo, koji je zemno bogatstvo odbacio od sebe kao neko breme, ko je postao lagan i vazdusast i moze da se popne gore, zajedno sa Bogom, kao sto kaze apostol, koji je bio uznesen na oblaku (v. 1. Sol. 4; 17). Zlato je tesko nasledje, kao sto je tesko i svako vestastvo koje se zeli kao bogatstvo. Vrlina je, medjutim, neka laka stvar koja nas uznosi gore. Tezina i lakoca su medjusobno suprotne. Zbog toga niko ne moze postati lagan, ako se prikovao za tezinu vestastva.
    Ako, dakle, treba da se uzdignemo ka gornjem, osiromasimo u onome sto vuce na dole. Na koji nacin? Na to ukazuje Psalmopojac: Prosu, dade ubogima, pravda njegova ostaje u vekove vekova (Ps. 111; 9). Ko zajednicari sa siromasnima, taj se pridruzio Onome Koji je nas radi osiromasio. Gospod je osiromasio da se ni ti ne bi bojao siromastva. Onaj, Koji je nas radi osiromasio, caruje nad vascelom tvorevinom. Ako i ti osiromasis zajedno sa Osiromasenim, znaj da ces i sa Carem zajedno carevati. Blazeni siromasni duhom, jer njihovo je Carstvo nebesko, kojeg neka se svi mi udostojimo u Hristu Isusu Gospodu nasem, i Njemu neka je slava i sila u vekove vekova! Amin.
  19. Волим
    Тавита got a reaction from Рапсоди in Da li ste nekada sreli knjizevni lik?   
    Eh.... vidis sad si me za Andrica bas bacio u razmisljanje...  :smiley:
    rekla bih da zivim u mjestu, koje se proslavilo ispod njegovog pera.. ali ljudi??
    oni kao da su nestali..
    ne znam, kada bi mogao, kako bi Ivo danas opisao....  klapklap
    Mislim da sam i ja jednom dozivjela "Tvrdjavu" u sebi...
    A Dostojevski?
    nekako je uvijek oko nas..
    kao proljece...
    i kada ga nema, mislimo na njega, i cekamo behare  klapklap
    ali reci mi.. mozes li nekog lika odvojiti?
    jedno ime, nekog romana.. da kazes "Da, njega sam vidjeo..."
  20. Волим
    Тавита got a reaction from Рапсоди in Наша духовна слова (чланови форума пишу)   
    Била сам .. ..
    слијепа - јер Те нисам видјела,
    нијема - јер Те нисам дозивала,
    без корака - јер Теби нисам ходила..
    била сам - нисам постојала. ..
    Била сам.. ..
    црно - јер била сам тама,
    сироче - јер била сам без Tебе..
    Била сам-нисам постојала
    олупина мртваца јер у Теби нисам живјела..

  21. Волим
    Тавита got a reaction from Рапсоди in Наша духовна слова (чланови форума пишу)   
    Господе,
    ја Те љубим..
    и душа те моја јецајем дозива,
    моје је небо молитва,
    Суза је моја пољана..
    И дај ми Господе
    да ти берем,
    плодове свога покајања...

    И везем дјела своја...
    Не бих ли извезла Сунце за Тебе...
    И шијем покрове..
    Не бих ли се покрила добрим дјелима...
    Да не одвратиш лица свога...
    због сагрешења мога...

    Господе,
    ја се кајем!
    Господе!
    Ја Те љубим!!



    Љубави,
    ја Те волим!

  22. Волим
    Тавита got a reaction from Рапсоди in Nadezda Petrovic   
  23. Волим
    Тавита got a reaction from Рапсоди in Највеће заблуде се крију иза бестселера!!!   
    o da jeste!!!!
    i njegovih smjesnih devet krugova pakla...
    preporucujem Rusku literaturu,prije svega Dostojevskog,kao oslonac svima i istinskog Hriscanina  1312_womens
  24. Волим
    Тавита got a reaction from Данче* in Nadezda Petrovic   
  25. Волим
    Тавита got a reaction from Данче* in Nadezda Petrovic   
×
×
  • Креирај ново...