Jump to content

Lejo3

Члан
  • Број садржаја

    2
  • На ЖРУ од

  • Последња посета

Скорашњи посетиоци профила

The recent visitors block is disabled and is not being shown to other users.

Lejo3's Achievements

Тек дошaо/ла

Тек дошaо/ла (1/9)

3

Форумска репутација

  1. Lejo3

    pomoc

    Blagodarim na iscrpnim odgovorima. Nadam se da ću uskoro malo živnuti, i početi da češće idem u Crkvu, i sve što se sa tim podrazumijeva... Jer ovako stvarno više ne mogu, već neko vrijeme stojim na granici izmedju velikog pada iz kojeg se vjerovatno ne bih dugo izvukao, i toga da počnem ići u Crkvu. Znam da nisam sam, da je Gospod uvijek uz mene, ali bi mi mnogo značila nečija pomoć, savjet, pa bar i ovako preko interneta. Živi bili!
  2. Lejo3

    pomoc

    Pomaže Bog braćo i sestre! Molim vas za neku pomoć, po vašem mišljenju, neki savjet..Naime vrlo sam mlad imam jedva 16 godina, ali smisao, tj. razlog našeg postojanja sam već odavno shvatio. Međutim, kroz moj proces "učenja Pravoslavlja" , ako ga mogu tako nazvati, naišao sam na jednu veliku prepreku i to u mojoj porodici. Elem, svi su kršteni ali je to ona veoma mlaka vera ( u crkvu idu jedva nekoliko puta godišnje, ako i toliko, nema posta, ispovedanja, pričešćivanja). Sada ja kao jedini takav u porodici "odudaram" što je nažalost normalno za svakog Pravoslavnog u svijetu. Kako dalje duhovno, koliko mogu u mojim slabim mogućnostima napredujem, osetio sam potrebu sa češće idem u crkvu, na liturgiju, da se ispovedim. Međutim, nailazim više puta na oprečan i oštar stav mojih roditelja. Mogu reći skoro da mi zabranjuju ići na liturgiju, jer znate kao neko ko "nije u vjeri" (iako su kršteni), njima nije normalno da dete ide u crkvu, zapravo uopste ima potrebu za time, da se ispovedi i tome slično. Da li imate neki savet za mene, kako da se nosim sa time..Do sada sam se jedom ispovedio, idem na liturgiju vrlo retko, jer ne znam da li bih mogao reci da mi roditelji to brane.Vrlo cudna situacija.....Sve češće gubim nadu, posustajem, a znate kako je to lako, još u mojim godinama skrenuti sa pravog puta. Ne mogu više ovo da trpim, a ne vidim neki način da situaciju promenim. Za par godina, kada bih se malo "osamostalio" ne bih nikoga pitao sta i kako trebam da radim (bar po ovom pitanju) i onda bih radio po svome, onako kako treba ( postio bih,isao na nedeljnu liturgiju...) Ali šta do tada?
×
×
  • Креирај ново...