MariaElena

Tekst je dobar i koristan, ali u svakodnevnim situacijama obično ne razmišljamo o tim psihološkim zakonitostima. Najčešće osjećamo da nas netko "davi" sa svojim problemima koji nam se ( uvijek?!) čine manjim u odnosu na naše vlastite probleme. No, kao kršćani koji žive po Evanđelju i u ljubavi ("po ljubavi će znati da ste moji učenici"), onda bi nam mjerilo mogao biti Pavlov Hvalospjev ljubavi: " Ljubav je strpljiva, dobrostiva.., nije razdražljiva, ne hvali se, ne oholi, sve podnosi..." Drugim riječima, biti milostiv, blag i susretljiv, suosjećati s potrebama i problemima drugih - to je znak velike ljubavi. Kako to postići, osobito u ovo vrijeme, kad smo svi, više-manje, uznemireni i zabrinuti? Ne vidim drugog načina osim moliti. Moliti za sebe i druge. I imati upaljeno svijetlo vjere u srcu, kao u paraboli o mudrim djevicama koje sa zapaljenim svjetiljkama išle Gospodinu u susret.

Ovo mi je najbolja vijest danas. Ali, žao mi je što više neće biti u Zagrebu. Svih ovih godina pratila sam njegov nastup i sve što je govorio i uvijek sam osjećala kako je to čovjek po Božjem srcu: smiren i krotak.

w.a.mozart: Pa, otkud sad Mendelssohn? Nisi čuo za izreku da na nebu anđeli, kad završe svoju službu klanjanja, Bogu sviraju Mozarta?

Ako je riječ o Preobraženju Isusovom, ( Katolička Crkva upravo danas slavi taj blagdan), čini mi se važnije govoriti o Licu, nego o haljinama. Naravno, taj dio Evanđelja je bogat porukama i nabijen smislom, ali vrijeme u kojem sada živimo, nekako "razapeti" između svijeta, grijeha i svih nevolja koje proživljavamo, Lice Gospodnje je doista jedino svijetlo u našoj tami i teškoj svakodnevnici. Biti zagledan u Gospodina, u Lice Božje koje je naša vječna Domovina, Lice i pogled Božji koji je ujedno i prisutnost i blizina i ljubav. Kako god, vjerujem da nas Bog uvijek gleda s ljubavlju i da nas Njegov pogled ozdravlja, ohrabruje i uljepšava, odnosno preobražava. Uvijek kada tražimo Njegovo lice. "On je slika Boga nevidljivoga... On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha." (Kol, 1, 15)

https://www.youtube.com/watch?v=zIoA3__VjQQ

Jedna sasvim nova slika! Trebaju nam nove oči da bismo do kraja razumjeli njezin smisao. Oči novog čovjeka koji je nanovo rođen iz Duha, prokušan u trpljenju kao Krist i nadasve čovjeka koji ima iskustvo da je ljubljen od Oca i zamilovan u Ljubljenome Sinu. Ova slika ne odražava Papin poklon, već duboko poštovanje čovjeku-bratu (Patrijarhu) koji ga ljubi. Ako se je Papa ponizio, onda tri puta bravo za Papu. Čovjek koji se ponižava, uzvisuje Boga, a koji se uzvisuje ponižava Boga. Pročitala sam cijelu temu...i zapravo ništa novo nije rečeno. Uvijek oni isti stari problemi, predrasude, sumnjičavost... I to je u redu. Sasvim ljudski. Ako gledam ovu sliku samo ljudskim očima onda mogu reći da je obična, još jedna fotka s Papinih putovanja. I ako gledam samo ljudskim očima i izrazim svoje osjećaje onda mogu reći da me nije briga za ekumenizam, ni za natezanje s bilo kim. Meni/nama je sasvim dobro ovako. I vama, zar ne? I čini se da je najbolje da svatko živi svoje i ostane u svom svijetu. Ekumenizam nije uvjet spasenja, ali svi ćemo biti suđeni po ljubavi. ( Mt, 25 poglavlje) Ali, ovakav stav rezignacije se nameće kao dobra ideja i zapravo bilo bi najbolje rješenje da nije slave Božje. Slava Božja! Tko o njoj razmišlja? Tko može reći da je razdor i neprijateljstvo među kršćanima na slavu Božju? Ili da je Krist htio biti razdjeljen? Postoje ljudi koji, potaknuti Duhom Svetim, žele biti "na hvalu slave Njegove"? (Ef, 1, 2) Često puta oni su neshvaćeni od onih koji gledaju samo svoje. "Živi čovjek je slava Božja!" (sv. Irinej) Kršćani danas bi toga trebali biti svjesni više nego ikada prije. Koliko o svemu tome razmišljamo? I koliko smo uopće spremni mijenjati vlastito srce? Mislim da su to prava pitanja kad se govori o ekumenskim nastojanjima i eventualnom sjedinjenju Crkve. To je mučan proces upravo zato jer iziskuje obraćenje - svih!

Za Božić se na glavnim trgovima naprave jaslice Ali, najveći spektakl se upriliči na svetkovinu sv. Tri kralja kada se djeci dijele darovi

Procesije u Velikom tjednu: Antonio Banderas u pripremi za procesiju

Ne znam da li je netko govorio o Španjolskoj? Ako i jest, ja ću nadodati nešto iz svog 10.godišnjeg iskustva života sa Španjolcima. Reći ću najprije nešto o životu Crkve. Španjolska se sve više sekularizira, ali je vidljivo koliko katolička vjera ima svoje duboke korijene u narodu. Postoje razlike između sjevera i juga, obično se kaže da se Andaluzija bolje odhrvala vjerskoj ravnodušnosti i duhu posvjetovnjačenja. Ne znam koliko je to točno, ali svakako jug Španjolske je sačuvao svoje stare običaje pobožnosti. U Korizmi i Velikom tjednu cijela Španjolska postaje jedna velika procesija koja slijedi Isusa sa križem. To je lijepo i poticajno, no kako mnogi svećenici i ljudi primjećuju: sve se više gubi duh i svodi na puki običaj i folklor. Dakle, liturgijsko slavlje, npr. Vazmenog Trodnevlja je isto kao i u cijeloj Katoličkoj Crkvi, ali izvan liturgijske pobožnosti su vrlo različite. Sudjelovanje vjernika u procesijama i drugim oblicima pobožnosti u Vazmenom trodnevlju je masovna, a slavlje Uskrsa siromašnije i participacija vjernika je manja na Misi. Nemaju običaj blagoslova jela za Uskrs, blagoslov kuća u božićno vrijeme, molitve i nagovor svećenika na sahrani, klanjanje pred Presvetim u crkvama četvrtkom, pobožnost Srcu Isusovu itd. Oni imaju svoje običaje, neki su mi se svidjeli, a drugi ne. Ono što je privuklo pažnju jest da su vrlo darežljivi i solidarni s potrebama drugih. Doduše, ova vrlina se umanjila u ovim godinama financijske krize. Njihove donacije uglavnom su usmjerene na Latinsku Ameriku i Afriku, a zadnjih godina i Istočnu Europu. Španjolska biskupska Konferencija (CONFER) je vrlo aktivna, pa i sami biskupi promiču razne akcije, seminare, biblijske tečajeve u različitim župama. Župne zajednice su vrlo aktivne na karitativnom polju i misijskom polju u što je uključen velik dio mladih, jednako kao i u molitvenim zajednicama, pripadnosti nekom pokretu unutar Katoličke Crkve, a broj takvih je prilično velik. I mlado i staro pripada nekom pokretu, bilo da se radi o neokatekumenima, fokolarinima, Marijinoj legiji, Cursillu, Apostolatu molitve, Biblijskom udruženju, Katoličkoj mladeži...itd. Večina katedrala, crkava i samostana pripadaju zaštićenim spomenicima kulture i doista su prekrasni. Katedralu u Sevilli, Burgosu, Toledu, Valladolidu se isplati vidjeti, kao i čuvena džamija u Cordobi u kojoj se danas obavljaju katolički obredi. Ili Santa Maria la Blanca – bivša sinagoga u Toledu, (sada je muzej). Suživot s pripadnicima drugih religija U Španjolskoj živi velik broj stranaca, najvišda je Latinoamerikanaca, a zatim Rumunja (oko 850.000) zatim Bugara, Ukrajinaca, Litvanaca i Rusa. Velik je broj i muslimana iz sjevernih zemalja Afrike. Nije rijetkost da se organiziraju zajednički susreti i molitveni skupovi kršćana, Židova i muslimana. Na Levantu, gdje živi najveći broj pravoslavaca Rumunja, imala sam priliku često razgovarati s pravoslavnim svećenikom (nije govorio španjolski, ali je znao srpski). On je bio poslan od svojih poglavara da bude dušobrižnik svojim zemljacima koji su u kratkom vremenskom roku prihvatili nauk Jehovinih svjedoka. Uvijek ista taktika sektaša: velika ljubaznost i velika lova! Svećenik Andrej se hvatao za glavu kad je vidio 100.000 pravoslavnih vjernika koji su se počeli deklarirati kao Jehovini svjedoci. Uglavnom, taj svećenik je kasnije uspio dobiti neke napuštene katoličke samostane i kapelice za potrebe svojih vjernika. Sretala sam ga kasnije na nekim seminarima i znam da je neko vrijeme živio u jednom samostanu s braćom karmelićanima i doktorirao na njihovom fakultetu, a kasnije je i sam držao predavanja o istočnoj duhovnosti. Još jedan simpatičan slučaj koji se odnosi na ukrajinske pravoslavce, a možda i grkokatolike. Jedna velika kolonija Ukrajnaca se naselila, ne sjećam se točno naziva mjesta, ali negdje blizu Alicante-a. U početku pravoslavci nisu imali svoju crkvu, pa su išli u katoličku. Uglavnom, poanta je bila u tome da su jako lijepo pjevali i tako privukli u crkvu katolike (Španjolce). Ima dosta ovakvih i sličnih primjera, da ne spominjem mješane brakove. U Toledu se vjenčao jedan Srbin sa Španjolkom, a na vjenčanju su bili i katolički i pravoslavni svećenik. Ovo spominjem samo da se ima jedna ideja o suživotu katolika i pravoslavaca u drugim zemljama. P. s. Srđane Šijakinjiću, koristim priliku da ti se ispričam što sam te jednom "prekrstila" u Šijakovića. Čitam ćirilicu, ali ne baš dobro.

Danas se mnogo piše i govori o posljednjim danima, smaku svijeta, zavjerama i katastrofama koje će zadesiti ovaj svijet. Ne znam kako je s vama, ali meni je muka od tih katastrofila koji određuju datume Isusovog dolaska i koji u jednoj ruci drže Bibliju (s otvorenim stranicama proroka Danijela i Apokalipse), a u drugoj ruci drže kalkulator. Čula sam, naime, da adventisti uz Bibliju dobiju na dar i kalkulator. No, neovisno o protestanskom fundamentalizmu i svim samozvanim prorocima, voljela bih čuti što se u Pravoslavnoj Crkvi govori o posljednjim vremenima. U Katoličkoj Crkvi se slijedeće nedjelje završava liturgijska godina svetkovinom Krista Kralja i nakon toga započinje Advent/Došašće. Taj završetak liturgijske godine je obilježen biblijskim čitanjima o eshatologiji. U knjizi Otkrivenja ima nekoliko znakovitih rečenica: Evo, stojim na vratima i kucam, Ako netko čuje moj glas i otvori mi vrata. Ući ću k njemu. I večerati s njim i on samnom. Otk 3,20 Jedan istočni monah je o njima pisao jedan nadahnut tekst. Ne znam ime tog monaha, niti imam originalni tekst, (ako netko zna, neka postavi) pa ću napisati po sjećanju. Gledam Ga gdje dolazi... vidio sam ga s prozora kako se približava mojoj kući, ali sam se brzo odmaknuo da me ne vidi, jer nisam siguran da bih mu otvorio...Njegovi posjeti u meni izazivaju dvostruki učinak. Bilo je trenutaka kad smo bili prisni, ali sada su se naši susreti razrijedili. On mi je postavljao pitanja koja su me zbunjivala i od srama nisam odgovarao. Evo ga! Zastao je pred sporednim vratima, a prije sam mu uvijek otvarao glavna vrata. Prolazio je kroz moju sobu, vidio nered i prašinu, pitao me o tome...Ja sam se izmotavao da sam silno zauzet i da nemam vremena. " A da pokušamo zajedno?" govorio mi je. Nisam bio spreman i naši razgovori su s vremenom postajali sve hladniji. Evo ga, kuca...Hoću li mu otvoriti?! Ne mogu, kuća mi je u neredu. Gledam ga: On nema ključ, ali još uvijek stoji i kuca, nježno i polako. Pogled mu je upravljen prema nebu, k Ocu. Još uvijek stoji i čeka. Ne mogu bez njega, a teško mi je s njim..znam da neću moći otvoriti a da mu se sasvim ne predam. Otvaram vrata... -"Gospodine, ti znaš da te ljubim"" -Znam! Večerat ću s tobom! -"Gospodine, nemam ništa." -"Znam, ja ću tebi pripraviti večeru."

Hvala za ove linkove.Rado ću se uključiti na temu,o monaštvu jer takav život, u potpunosti Bogu posvećen,uvijek me je fascinirao. "Moj".forum je ovaj: http://www.bgdcafe.net/forum/forum.php Da, javni forum širokog spektra, ali na religiji su najaktivniji protestanti..

1. Ako među tom strujom ima svećenika i episkopa, kako kažeš, onda to pogoršava stvar. Patrijarh Irinej je poglavar SPC i njega se mora slušati, a ako ne, Crkvi prijeti kaos i raskol. Druga stvar, SPC je dugi niz godina član Svjetskog Saveza Crkava u kojem prevladavaju protestanske zajednice. Katolička Crkva nije članica toga Saveza, samo je promatrač. I to je sasvim razumljivo budući da postoje daleko veće razlike između katolika i protestanata nego katolika i pravoslavaca. Dakle, ako je SPC već pedestak godina uključena u ekumenski pokret, što se onda taj pokret "Borba za veru" čudi ili protiv koga se bori? Samo protiv Pape? 2. Papi se ne ljubi ruka, nego prsten koji simbolizira jedinstvo Katoličke Crkve sa svojim Poglavarom. I svećenicima se nekada ljubila ruka, ne iz hira ili običaja, nego u znak poštovanja svećenicima po čijim se rukama događa otajstvo/sveta tajna u Sv. Pričesti. Razumijem. Prisutni su drugi elementi, u najvećem dijelu narušeni odnosi Srba i Hrvata, je li tako? Ali, to je druga tema, vrlo teška. Midrash je pisao o miru ...kojeg nema. Znamo da je mir plod Duha Svetoga, a znamo i to da mira neće biti bez istine i pravde. Kad bi se svi kršćani potrudili da žive u istini i pravdi, Bog bi nas blagoslovio svojim mirom. 1. Ovo je jedan( možda i jedini?) forum na kojem su prisutni svećenici. To je povlastica za sve nas. Ako to još neki nisu shvatili, onda ne prepoznaju Božju milost. Ja na taj način razmišljam. Ne ogovaraj svećenike, redovnike i redovnice...tako su nam govorili. Naravno, u ovo vrijeme skandala sa svećenicima, čovjek se s pravom pita što se to događa. Jedan pravoslavac mi kaže da ne ide u Crkvu jer njegov "pop" pored zakonite žene ima i drugih deset žena u selu. Ali, mi ne idemo u crkvu zbog popova, nego zbog Krista koji nas okuplja da ga zajedno slavimo. 2. Gord? Ohol? Hmm, ponekad nam se čini da ljudi govore s visoka, a u stvari ih ne razumijemo. Ne znam, nisam pratila što je o. Zoran pisao, osim ovoga na ovoj temi. Da sam na njegovom mjestu, ja bih se vjerojatno naljutila kad bih pročitala što su drugi napisali, a vidiš, on se nije naljutio. Znači da je ponizan.

Neki smatraju da monaštvo i redovništvo pripada prošlosti. Ja mislim da ne. Molitva i predanje vlastitog života Kristu opravdava monaški život. I uvijek će biti onih koji će čuti glas Božji i slijediti Ga izbliza. Ali, "mnogo je zvanih, a malo odabranih..." Nego, da te pitam. Na "mom" forumu je postavljeno ovo pitanje. Da li možda znaš odgovor? "Dragi svi, da li može neko ko je posetio neki ženski manastir da me uputi u vezi sa boravkom? Da li se plaća boravak, kako sve to fukncioniše, jel potrebno samo da se pojavim tamo i zamolim da ostanem da prespavam? Konkretno, ja bih otišla na vikend. Hvala unapred!"

Jesam li ja ovo dobro pročitala? Mogu čitati ćirilicu, ali svejedno se pitam...haha, Papa ne ide na liturgiju.Ta ti je dobra. Bog nas poziva na svetost, jer rekao nam je: Budite sveti, jer sam ja svet...Ne traži Bog od ljudi nemoguće stvari, moguće je i danas biti svet., samo treba imati čiste oči da vidimo to dobro i sveto u drugima.

Pročitala sam uvodni tekst i da budem iskrena, nisam baš njabolje razumjela: tko je otac Zoran i tko su ti koji se nazivaju "Borba za veru". Za Papu sam sigurna da takvo što nije ni pomislio. Sve što je Papa rekao, može se pronaći na stranicama vatikanskog sajta. Koliko je meni poznato, samo jednom je spomenuo pravoslavce i to u jednom razgovoru s biskupima govoreći o sinodalnosti. Rekao je da bi trebali učiti od pravoslavaca jer oni u tome imaju iskustva. Ostaje pitanje zašto su ti pripadnici pokreta " Borba za veru" izvrću Papine riječi? Oni su raskolnici? Odvojili su se od SPC? Ako jesu, onda su upravo oni "bolesni". Ne mislim da se otac Zoran ulizava katolicima. Kako? Ako je ukazao na jednu laž, onda je u službi Istine i samim tim svjedoči za Isusa. To je njegova svećenička dužnost. Što se tiče Papinog imena Francisco...svaki ga narod izgovara na svom jeziku. Meni ne smeta kad napišete Franja, samo mi je smiješno...ali, čini mi se da i druga muška imena pretvarate u ženska.

Bravo za temu! O tim i sličnim temama već sam čitala na blogu Katolik s dna kace: http://katoliksdnakace.blogspot.com/2011/12/bozji-filozofi-kako-je-srednjovjekovni.html Neovisno o tome koliko koga zanima ili ne zanima povijest, mislim da je za kršćanina veoma važno da ne živi u neznanju i s predrasudama, nego da uvijek bude tražitelj istine. "Jer tko traži istinu, traži Boga, bio on toga svjestan ili ne." (Edith Stein)

Mislim da Leopold nije provokator. Pročitala sam temu i ne vidim ništa što bi zvučalo provokatorski. Dapače, imam dojam/utisak da je čovjek imao dobre namjere. Želio je razgovarati. Tema je, doduše, teška i bolna. Može se o njoj razgovarati ili ne. Bolje ne, ako ljudi nisu voljni ni spremni za razgovor. Ali, mislim da zbog toga Leopold nije zaslužio ban. Tim više što je tema, kako mi se čini, zamišljena kao poticaj za zbližavanje i pomirenje. Slažem se s g. Dejanom Bićanićem da ovo nije mjesto za liječenje rana i da su svi pokušaji uzaludni. Ljudske riječi nemaju snagu. Svatko od nas svoje rane može zaliječiti samo pred Bogom, u molitvi i poniznosti. Ljubav je Božja zdravlje za dušu i samo čovjek koji se izloži Božjem pogledu može biti zdrav i slobodan od svega. Jer, Bog nas uvijek s ljubavlju gleda i njegova milost nas jača, čisti, liječi, smekšava i uljepšava. Drugim riječima, svakom pomirenju prethodi najprije pomirenje s Bogom ili bolje reći zagrljaj s Njim. Poznam dva srpska foruma, ali volim doći ovamo jer mislim da je ovo najbolji pravoslavni forum. I sviđa mi se što prevladavaju religiozne teme, pa tako uvijek nađem poneku misao koja mi, da tako kažem, zagrije srce. Politiku ne volim jer me je uvijek uznemiravala i udaljavala od Boga. A svi čeznemo za mirom, jer je mir plod Duha Svetoga. "Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati." Ne očekuje se od političara, nego od kršćana, da budu mirotvorci. Što se tiče sporne teme...znamo da su naši (hrvatsko-srpski) stavovi oprečni, ponekad čak dijametralno suprotni. To su već neki članovi rekli i sviđa mi se kako je to Srđan Šijaković napisao. Svaki od nas ima svoju istinu i trebalo bi je staviti jednu do druge. Možda se varam, ali mislim da je Leopold upravo to želio. Ne ulazim u povijesnu ni političku problematiku, nisam u to upučena, ali sama činjenica da su dva kršćanska naroda bila u ratu obvezuje u savjesti, barem ja tako osjećam, da se oslobodimo negativnih osjećaja, koliko možemo. Ne kažem mržnje, jer mi je nepojmljivo da bi kršćanin nosio mržnju u srcu. Srce je za Gospodina... Ali, sve ako su "brda" između nas, Gospodin nam kaže da imamo vjeru koja može premjestiti ta brda. Zapamtila sam riječi jednog Srbina iz Hr, dijete iz miješanog braka koji je jako teško doživio i proživio rat. Napisao mi je: "Nismo imali sućuti jedni prema drugima..." Ne znam kako je s vama, ali ja priznajem da - do tada - nikada nisam razmišljala o patnjama Srba... U ratu svi trpe, ali svatko misli na svoje vlastito trpljenje, nije ga briga za tuđe ili čak misli da je drugi upravo to zaslužio. To je ljudski, ali Isus nas poziva na našto više kad kaže: "Budite milosrdni, praštajte jedni drugima...kao što je Bog vama oprostio." Nije moja namjera da vam pišem nekakve prodike, niti da se stavljam u ulogu advokata. Ne, samo razmišljam videći kako ljudi imaju različita mišljenja o proteklim događajima. To je normalno i ne može biti drugačije, ali kao kršćani pozvani smo da u svakoj prilici računamo na Božju prisutnost u našem zivotu. Bog, koji sve vidi i sve zna, i ljubi nas... Razmisljam i o tome da postoje dvije povijesti, jedna je ona koja je ispunjena događajima koji su se zbili, a druga je povijest Božjeg spasenja s ljudima. O ovoj prvoj se pišu knjige, ali druga je upisana u srce svakog vjernika. To je ono što kršćanina razlikuje od drugih ljudi, jer vjeruje da je Bog Gospodar povijesti i svakog ljudskog bića i da samo od Boga dolazi spasenje, pa tako i rješenje za probleme koje ljudi svojim silama ne mogu riješiti. "A ja sam u Gospodina zagledan..."

Kao udovica iz Evanđelja. To je jedino mjerilo, jer Bog ne gleda na veličinu djela. ni količinu novca nego na ljubav kojom se nešto čini. Ja, u crkvi nikada ne dajem prilog, bam. Ali, dajem u druge fondove: za Caritas, misije, za pomoć siromašnim župljanima za Božić i Uskrs i najviše prilikom blagoslova kuće. Jednostavno, meni se ne sviđa da se pod Misom skuplja novac, a već postoje stalne škrabice (kutije) u crkvi u koju svatko uvijek može nešto ubaciti. Ni ovaj način o kojem govorite mi se ne sviđa. Ikona za skupljanje novca?! Jao... No, dobro...možda se možemo tješiti što se u našim crkvama još ne događa nešto ovako. Spektakl počinje od 1, 15. https://www.youtube.com/watch?v=0OOwzt4hfAM

U noći Halloweena obeščašćena je katolička crkva u jednom mjestu u Argentini. " Po plodovima njihovom ćete ih prepoznati..."(Mt, 7, 16) http://videos.religionenlibertad.com/video/yriJhoQbaB/Iglesia-profanada-la-noche-de-Halloween

Naravno, nema dokaza kad nije ni postojao. Shvatljivo je što su pogani štovali nekakve svoje bogove, svi su ljudi bili pogani dok nisu upoznali i prihvatili jedinoga Boga, Oca našega Gospodina Isusa Krista. Ovo drugo...ahh, bolje da ništa ne kažem, jer ima jedna tema na forumu o nekim Srbima koji su se vratili bogu Peronu, jer je on baš izvorni slavenski bog, a i stariji je od kršćanskog Boga. Prestrašno! Nepojmljivo je da se kršćani mogu vratiti u poganstvo. Istovremeno je i žalosno jer to znači da pravoga Boga nisu nikada upoznali. Kad bih imala dijete i kad bi me ono pitalo može li se maskirati i sudjelovati u slavlju za Dan vještica, ja bih mu rekla: NE. Vještice ne postoje. Sve kad bi i postojale, mi ih ne bismo ih slavili, jer mi slavimo Boga, Majku Božju, anđele i svece. I na današnji dan se spominjemo svih onih svetaca kojima imena nisu zapisana u kalendaru, ali koji već uživaju u blaženom gledanju Božjeg Lica. Govorila bih mu o onima koji su preminuli i za koje trebamo moliti...itd. To je vjera naša i u toj vjeri bi kršćani trebali odgajati svoje dijete. Možda je sasvim bezazlena stvar za Halloween obući dijete u nešto. Zapravo izgleda slatko, ali dijete odmalena treba učiti, da bi steklo dobre navike. Ako moja Crkva danas slavi blagdan Svih Svetih, onda bih svoje dijete učila od malena da sudjeluje u životu Crkve. Ići na Misu, zapaliti svijeću, pomoliti se zajedno...Sve ono što djeca nauče u ranom djetinjstvu, to ostaje za cijeli život. Ili će se kršćani povoditi za svijetom? Bože, sačuvaj! Čitam da su u zagrebačkom disko klubu "Močvara" sinoć imali halloween party, jedan sudionik je napisao: sinoć je bilo baš super, svi smo bili pijani i pogani kako i priliči ovakvim svetkovinama. Ja bi da je svaki dan helouvin... Velika je danas odgovornost kršćana. Ili ćemo biti "sol zemlje i svijetlo svijeta" ili nas neće biti.

Ne, nije. Da si barem letimično pogledao članak koji je Midrash postavio, bilo bi ti jasno da se Katolička Crkva bori protiv ovog novog vida poganstva. Pravoslavna Crkva se sutra spominje svojih pokojnika, zar ne? E, pa, Katolička Crkva također, zapravo sutra je svetkovina Svih svetih, a dan kasnije je Dušni dan. U svakom slučaju, u ove dane se ljudi sabiru u molitvi za svoje drage koji s preminuli, posjećuju se groblja, pale svijeće, služe Mise...jer to je ono što je bila vjernička tradicija. Naime, sv. Efren ( 373 g.) je zabilježio da je Istočna Crkva imala dan posvećen svim mučenicima stradalima od pogana, a taj dan se slavio 13 svibnja/maja, u 5 stoljeću sirijska crkva ga je slavila poslije Uskrsa, a grčka crkva poslije Duhova. Rimska Crkva je u početku također slavila poslije Duhova, ali kasnije je to bio 13 svibanj. Uglavnom, dan molitve i sjećanja za pokojne datira iz rane povijesti Crkve. U 8 stoljeću, papa Gregorije je blagdan Svih Svetih i Dušni dan prenio na 1. studeni/ novembar. All Hallows’ Day - dan uoči Svih Svetih. Pogani su jednostavno prisvojili katolički naziv koji nema nikakvog smisla, nego mu je sušta suprotnost. Stari, keltski (poganski) običaj zastrašivanja s pokojnicima i proslava posvećena bogu Sunca i gospodaru smrti Samhainu. Kelti su vjerovali da noć prije dana mrtvih, njihovi mrtvi napuštaju svoje grobove i dolaze na Zemlju kako bi posjetili svoje domove. Zbog toga su se živi krili iza strašnih maski i stvarali veliku buku. Ta poganska svetkovina održala se sve do danas, a u europskoj kulturi proslava Haloweena, iako je razmjerno nova sadrži elemente koji su nepovezivi s kršćanskom tradicijom. Zabava posvećena ovoj noći naziva se vještičjom novom godinom, a nastala je u Americi gdje se pretvorila u maškaradu (i orgije) nema nikakve veze s blagdanom Svih Svetih.

Da, krivina ili zavoj. Ali, ovdje se radi o grešnici (prostitutki), a meni se čini nedolično napisati curva u originalu, Što se tiče života Crkve, ja mislim da je došlo vrijeme za laike. Narod se mora više angažirati i vjernici ne mogu više biti samo promatrači. Isus je rekao: Ja sam Put, Istina i život...a nije rekao da je struktura ili tradicija. Dakle, novo lice Crkve s većim angažmanom vjernika.

Ja ne mislim da je autor teksta idealizirao Crkvu niti da je ljudi idealiziraju. Sv. Augustin je rekao: "Crkva je svetica i grešnica (curva) i to je istina, samo zavisi s kojeg aspekta govorimo o Crkvi. Svi smo grešni, ali je Crkva sveta i neokaljana Zaručnica neokaljanog Jaganjca. Krist ju je ljubio i predao sebe za nju " da je posveti"(Ef, 5, 26) Svaki od nas pridonosi svetosti Crkve jednako kao što i "odlažemo" u nju dio svoje grešnosti. Kao udovi Crkve, ne možemo drugo nego brinuti se jedan za drugoga. I kad jedan dio trpi zbog grešnosti, drugi dio mora nastojati biti svetiji. Ne nalazim bolju usporedbu za Crkvu osim slike obitelji. Ni jedna obitelj nije savršena, ali nitko ne blati, niti se raduje propasti svoje obitelji, već nastoji ljubavlju i strpljivošću nositi onoga koji je slab i podnositi njegove pogreške. U ovom vremenu kada je Crkva toliko napadana, iznutra i izvana i kada toliki odpadaju od Crkve, malo idealiziranja neće škoditi.

Zašto tako misliš? Ukidanje latinskog i imenovanje talijnskog kao službenog jezika za Sinodu bskupa je nevažno za Crkvu, odnosno vjernike..Važnija odluka je bila kad je latinski jezik zamijenjen narodnim jezikom u liturgiji, a to je bilo pred više od 50 godina. I to je doista bilo važno, da svaki narod slavi Boga na svom jeziku, i da razumije i sudjeluje aktivno na Misi ili drugim oblicima pobožnosti. Da li to Pravoslavna Crkva ima? Ne mislim samo na SPC, nego općenito, da li svi pravoslavci mogu razumjeti liturgijsko slavlje? Vjerujem da će se latinski ipak zadržati u nekim prilikama, osobito kad su multinacionalna okupljanja na slavljenju Mise i to za one nepromjenljive dijelove Mise koje ionako znamo napamet.