Jump to content

Kolumne za svaki dan...

Оцени ову тему


Препоручена порука

Mnogo je…

 
prica, dogadjanja, previse ljudi.
Kako doci do sebe? Prestati bar na trenutak da postojis samo kao interaktivno bice koje prilagodjava svoje bivstvo drugima.
pomalo se radovati nebitnostima. i dalje se odusevljavam sa novom ves masinom koja i susi. svaki put kad je ukljucim ja je posmatram sa ljubavlju, jos je tu zanos. neko novo sredstvo za pranje podova koje mirise. to obraduje takodje. ne, necu gledati sadstvari po kuci koje svako ima i koje ce jednog dana zameniti ili raskloniti. danas nije taj dan. konacno sam kodkucno i ima da mi prija to i da smisljam cveca jos na prozoru i da se gledam sto putau ogledalu i odusevim se kako mi stoje nove farmerke. i necu da se secam kad mi je sad bila jedna ogromna kuca u gostima koja je vrlo vaspitana i dobra pa kako izadjem sa njim da odmorim mozak a jure me neke nove aktivistkinje po pitanju “mali psi vs veliki psi” i neki ljudi sto kazu da pas nije za grad i svojih odgovora istima kad mi pukne film. ma jok bre, secam se kako trci kuca preko livade i cuje se kao topot konja pored mene kad prodje. i necu da se secam kako se neko pravio pametan pa je auto stao i svi uzasi toga nego cu da se setim kako je naisao covek sa kombijem i putnicima i ubacio sve nas plus pomenutu kucu od pedesetak kila.imali smo svi maskd, opusteno! kuca doduse nije.
vesti me ne nerviraju, tv i to, ljudi ponekad ali i oduseve nekad. prosledim koleginici neki projekat a ona ga uradi milion puta bolje od mene i jos sam pod utiskom kako je sjajna. na sve korone, cekanja uplata, ne znam sta jos spada sve u obican zivot, valjda nabavka, racuni, pojavljuje se posle milijardu godina rodjaka koja nije sa ovih prostora i sad pise knjigu a ja joj pomazem malo i super se osecas kad ti neko komr je maternji a tebi stranski rad da se odusevi sa tvojim akcentom jer zvuci kao…ma nije ni bitno. moja neka satisfakcija, sujeta.ku r cenje.mora se malo.
a sta da radis kad majstor koji bi trebalo da ti nesto popravi izjavi ljubav, zaljubljenost, odakle znam sta je, nicim izazvano. nije prvi put.nekad godi to da se svidjas bilo majstoru bilo politicaru bilo slikaru. ali nekad pravi problem kad zavrsavas poslic.naravno i laz je dopustena, ok, niko nije zaljubljen,dobro.vazi.
da se vratim na farmerke. zasto nas toliko cini srecnim kad nam nesto dobro stoji? sujeto, draga prijateljice sto ne umes da gledas kako valja u soljicu kafe.
jeste, raspisala se, ne zna sta ce od duga dana. ostavljam vam u amanet ovo pisanije sa sve slovnim greskama pa ko zeli nek cisti, ko zeli nek se nadoveze na tekst a ja cu da slusam malo muziku.kokto tvins.cocteau twins.i ponovo da zamislim da plivam u toploj vodi za koju se svi zale da je “bara”. toga nema u srbiji nazalost jer l a z u da je temperatura u bazenu 29. l a z u. bila sam letos. hotel, sve je to super, cisto je,novo, luksuzno je donekle, ali sam se prehladila jer 24 nije 29.
mozda ipak za kraj. uzivajmo u tome da znamo da nas neko voli i mi da volimo. i onako narodski, nek je zdravlja svima. 
da li i on nekad pomisli da su neke od zvezda koje vidimo davno nestale, otisle, ugasile se ali njohova svetlost tek stize do nas?

 

http://blog.b92.net/text/30085/Mnogo-je…/

 

''Старајте се да имате љубав. Иштите свакодневно од Бога љубав. Заједно са љубављу долази сво богатство добара и врлина. Волите, да бисте били вољени од других.''
(Св.Нектарије Егински)

ЖИВА ДЕЛА УТЕХЕ - искрено се надам да ће ова акција пробудити оно најбоље у нама

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 10 months later...

Frida Šarar: Trend tužnih ljudi

Ljudi su previše tužni, uglavnom bez razloga.

Niko im nije umro, nisu bolesni, nisu gladni, imaju krov nad glavom, imaju veća prava i slobode nego ikada do sad, oslobodili su se tradicije, oslobodili su se ugnjetavanja, oslobodili su se nametnutih modela života, oslobodili su se diktatura.

I dalje su tužni. Možda i više nego ranije.

Površno prelećem preko interneta i vidim njihovu tugu kao bezbroj malih nečujnih munja koje sevaju u mraku. Tuga se raširila kao neka bolest. Delimo iskustvo tuge kao sećanje na isti razred koji smo pohađali.

Razumemo se bez puno reči. Neko napiše da je danas plakao na klupi u parku i mi to lajkujemo, jer saosećamo. Jezik tuge je univerzalan. Tuga je univerzalna. Mi se pronalazimo u tuđim suzama.

Mi čak i ne pitamo zašto je ta osoba plakala u parku. Plakala je jer je tužna, normalno. Kao da za tugu treba neki razlog. Svi smo mi tužni, to je naša ljudska sudbina. Teško nam je na poslu, teško nam je kod kuće, teško je bilo odrastati, teško je vaspitavati decu, teško je sa samim sobom.

I? Lepo vas pitam, i?! Zar zbog toga treba tugu da pretvorimo u brend? Zar joj zbog toga treba dati legitimitet?

Zar je zbog toga treba uvrstiti u hobije savremenog sveta? Da vam kažem nešto, ta tuga mi se sve više gadi. Iako nisam potiskivačica osećanja, iako sam često bila tužna i tuga je bila moja tema, iako tuga može biti pokretač u stvaralaštvu i pokretač u rešavanju životnih problema, ova današnja tuga mi izgleda drugačije.

Ona nije tu da bi nas pokrenula, da bismo se zapitali ili iz nje nešto stvorili. Ona nije tu kao faza koja vodi u bolje sutra. Ona je tu da bi ostala, da bi se odomaćila i raspištoljila. Ona je lenja i inertna, mrtva i samodopadna. Ona nam leži na jetri i radi selfije. A mi joj to dozvoljavamo.

Ima nešto narcisoidno u opčinjenosti tugom. Kad tugujemo, mi sažaljevamo sebe i posmatramo se pod romantizovanim svetlom koje za sve krivi ostatak sveta. Taj zli svet nas uporno dribla, dok je nama jadnima teško.

Tuga je tako postala naša nova religija. Religija cmizdravih egoističnih narcisa, eto to smo svi mi.

Da ponovim, zdrava tuga je nešto najkorisnije na svetu. Kroz nju se isceljuju duše i stvaraju velika dela. Tuga izazvana gubitkom najdražih, gubitkom zdravlja, krova nad glavom, itd. jeste propratna reakcija svakog normalnog čoveka.

Ali tuga kao životni stil, tuga kao seksualno opredeljenje i tuga kao popunjavanje dokolice, to već prelazi u obest.

Dođe mi da svaku onu ženu što je oklembesila nos, sa čašom hladnog vina u ruci i srceparajućim tekstom, tamo na instagramu, potegnem za loknu i priupitam: “Dobar dan, đe je zapelo?“ i da svakog onog muškarca sa tvitera koji anksiozno mašta o begu u samoću i divljinu, jer ga boli duša i razočaran je u sve, priupitam „Šta tebi to tačno u životu fali, rođače?“

Ali ne pitam ništa, samo prođem pogledom i vidim kako se nižu lajkovi, svi su prepuni empatije i niko nikog ne pita šta mu je, jer tuga je kućni ljubimac, svako ima po jednog takvog, pomaziš ga i ideš dalje. Takve tuge ne možeš ni da se rešiš, ona te ukalupljuje i umrežava. Ako si srećan, nešto sa tobom nije u redu.

Pomislim ponekad da je to možda oduvek bilo tako, ili bar da ovo naše vreme nije jedino koje se fura na tugu kao paradigmu i mejnstrim. Setimo se samo romantizma, svih tih tužnih pesnika, setimo se Šopenhauera koji je govorio da je tuga u korenu svega, da je ona bit sveta.

Možda je bio u pravu. Ipak, rekla bih da se ova današnja tuga znatno razlikuje od one nadahnute romantičarske ili metafizičke šopenhauerovske. Ova tuga nije pokretač, nadahnuće i motiv, ona umrtvljuje, ne da ti da eksplodiraš, da se menjaš, da se boriš.

 

https://lolamagazin.com/2021/06/24/frida-trend-tuznih-ljudi/

 

''Старајте се да имате љубав. Иштите свакодневно од Бога љубав. Заједно са љубављу долази сво богатство добара и врлина. Волите, да бисте били вољени од других.''
(Св.Нектарије Егински)

ЖИВА ДЕЛА УТЕХЕ - искрено се надам да ће ова акција пробудити оно најбоље у нама

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 4 weeks later...

 Lepi, ma prelepi Beograd

 
frida šarar

Posle dvadeset dana u selu, gde ulicama i dvorištima gospodare čopori slobodnih pasa, kukuvije noću nariču oko prozora, gde je mrak gust i crn, a jutra rosna i trave isparavaju mirise, gde je svaka druga kuća zarasla i prazna, nije mi se vraćalo u vrevu i prljavštinu ambicijom zaglušenog grada. Pogotovo mi se nije išlo u Beograd, za koji sam radosno planirala odevne kombinacije i slagala ih u kofer kad smo krenuli na odmor. Ali selo je sve poremetilo. Ono me je pročistilo i ponovo pokrenulo. Postala sam neka druga u odnosu na onu koja se pre tri nedelje radovala Beogradu. Ipak, došli smo u njega, da vidim sestru i drage ljude, misleći kako će grad samo da nam smeta. I taj osećaj me držao sve dok nisam napravila prvih pet koraka. A onda je grad počeo da baca svoje sitne suptilne lepljive mreže, da me umotava u njih i da srasta uz mene. Počeo je da me zavodi i da me hipnotiše. Raširio se kao neka raskošna lepeza sa milion detalja, zvukova, boja, hladovina, šarmantnih knjižara, šarenih sladoledarnica, bezbroj stolova i stolica raspoređenih u more kafića koji rade u ritmu i duhu nekog festivala koji neprestano traje. Kad grane sunce, sve postaje pet nijansi intenzivnije, mirisi restorana, pekara, hamburgernica i zalogajnica, rastvaraju se u vazduhu i grad postaje jestiv, sočan, ukusan. Iz biblioteka zamiriše stari potamneli papir, iz crkava tamjan, ispod mostova reke, čamci i alge, sa glasnih pijaca voće i povrće koje još uvek nije izgubilo onaj pravi ukus i slast.

frida šarar

Uskoro će biti deset godina kako ne živim tamo. Ta distanca mi je dala mogućnost da posmatram Beograd nepristrasno i nevino, neopterećena njegovim komunalnim, infrastrukturnim, socijalnim, urbanističkim i političkim problemima. Posmatrano spolja, iz vizure gosta, Beograd ima sve. U jednom danu vodila sam sina u Narodni muzej, Sabornu crkvu, na Filozofski fakultet, na Avalski toranj i spomenik Neznanom junaku, a trebalo bi nam na desetine takvih dana dok sa klasičnog i konzervativnog pređemo na moderno i avangardno, u sve zađemo i sve obiđemo, sve osmotrimo i svemu damo vremena, odmarajući se usput u bezdanu onih lepo dizajniranih kafića u kojima sede neki lepi ljudi i vazduh između stolova miriše na sadašnjost, na slobodu, na svet. Ne možeš glavom obuhvatiti Beograd. Možeš samo neke njegove delove, slojeve, mikrosvemire. Dok smo se sa Kalemegdana, preko Topčidera vozili prema Avali, moj muž je rekao: “Svaki put zaboravim koliko je Beograd lep.“ To isto sam pomislila i ja. Čovek lako zaboravi ono što ne može da ujarmi u pojam. Rasprši mu se po lobanji kao sneg u snežnoj kugli. A Beograd je nepojmljiv i nedefinljiv. Kad si daleko, ne možeš da obuhvatiš sećanjem njegovu mnogostrukost i različitost. Kada si previše blizu „ne vidiš šumu od drveća“. Tek kad mu priđeš kao dobronamerni gost, bez narogušenosti i predrasuda, on se rascveta pred tobom i ukaže ti se u svojoj lepoti.

frida šarar

Svaki put kažem „moram da dolazim češće, moram da ostajem duže“, ali nekako se uvek sve završi na dva strmoglavljujuća dana u kojima jurim mesta i ljude i usput se divim svemu što ne stižem ni da okrznem, pomalo žaleći što Beograd više nije moj, iako ga, dok je bio moj, nisam videla tako široko i jasno.

https://www.teklic.hr/featured/kolumna-kako-dise-tako-i-pise-frida-sarar-lepi-ma-prelepi-beograd/233654/

 

''Старајте се да имате љубав. Иштите свакодневно од Бога љубав. Заједно са љубављу долази сво богатство добара и врлина. Волите, да бисте били вољени од других.''
(Св.Нектарије Егински)

ЖИВА ДЕЛА УТЕХЕ - искрено се надам да ће ова акција пробудити оно најбоље у нама

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 2 weeks later...

Jesmo li toliko prsli da pad deteta s 2. sprata pravdamo sa “svakom je moglo da se desi”

Ne mogu sad da brojim, ali čini mi se da u poslednje vreme deca često ispadaju kroz otvorene prozore koristeći popularno nazvan “momenat nepažnje”. Isto to se dogodilo danas na Miljakovcu kada je dete starosti godinu i po dana palo sa drugog sprata vrtića kroz otvoren prozor koristeći, po priznanju vaspitačice njen “momenat nepažnje”. Visina sedam do osam metara. Drugi sprat kuće adaptirane u vrtić.

Dete je dobro. Urađen je skener i sve potrebne pretrage, rekao je otac deteta kada je došao u vrtić po njegov ranac.

I sad zamislite kako idite po taj ranac u kom je možda omiljena igračka (neka patetike) vašeg deteta kog ste ostavili na čuvanje vrtiću koji vam je za to uzeo novac. I umesto da uzimate dete u zagrljaj, dete leži u Tiršovoj jer nije zapelo za stepenik i odralo bradu, već je ispalo kroz otvoren prozor sa osam metara visine. Popelo se na sto postavljen uz prozor i ispalo, na beton. Na beton.

I zamislite da je podleglo povredama. Da ga za dva dana sahranjujete. Mali, beli kovčeg. Svoje dete koje ste dali nekom, pardon platili nekom da ga čuva dok vi radite. Nema ga više. Otišlo u vrtić, vratilo se nije. Ostao samo ranac sa omiljenom igračkom.

Da li biste onda pisali ove sulude komentare koje čitam celo jutro: Pustite vaspitačicu na miru, svakom može da se desi. Ili: Ona sama čuva njih 30, stavite se na njeno mesto. Ili: Svi mi koji imamo decu, znamo šta sve može da im padne na pamet u par sekundi. Ili: Ljudski je grešiti.

Halo, pričamo o detetu, znate ono krv, srce, okice, noge, priča mama, tata, voli, oseća, živi, živo je. Ne pričamo o papuči. O plišanom medvedu. O drvenoj kocki. Gumenoj patki koja će ispustiti prilikom pada jedno kratko kva. Pričamo o detetu. Živom biću. Koje ima svoje potrebe. Svoje nagone. Svoje pokušaje da se popne i nagne se kroz prozor. Dete nema pet godina pa da zna šta je otvoren prozor, dete ima godinu i po dana.

Momenat nepažnje se uz pomoć “svih svetih” nije završio smrću deteta.

Šta bi bilo da se to dogodilo?

Da li bi odgovarala vaspitačica? Onaj koji ju je zaposlio? Onaj koji je zarad novca napravio ogromnu grupu? Koji je popeo vrtić na drugi sprat? Koliko bi godina koštala njihova odgovornost ili bismo i tada trubili “svakom se dešava”.

Ne sme da se dešava. Nikada. Nikome. Da mu dete ispadne zbog “momenta nepažnje” kroz prozor.

Zatvori prozor.

Prozor zatvori.

Skloni sto od prozora. Skloni stolicu.

Napusti posao. Prijavi gazdu ako je stvorio nedopustive uslove za rad u vrtiću. Ako ti pada pažnja, ako ne možeš, ako si pod pritiskom. Sve je bolje od osećaja krivice koji vaspitačica sada nosi, sve je bolje od nečije, ne daj bože, smrti na duši.

Masa se raspizdila pa upliće u čitavu priču roditelje, kažu “šta dete od godinu dana radi u vrtiću, gde su babe?”. Malo mi je sad glupo da ovde pišem da nemaju svi babe, da neki imaju, ali kao da nemaju, da neko mora da radi, da nema svako pomoć, ni u vidu ručka, a kamoli čuvanja osam sati deteta. Kakve, majke vam, roditelji imaju veze sa ovom nezgodom, neke babe, žive ili mrtve, ili nezainteresovane, poslovi, radno vreme, finansije.

Da li je realno da smo postali toliko ludi da pad deteta sa drugog sprata vrtića pravdamo sa “svakom može da se desi”. Okej, pretpostavljam da to pišu oni kojima deca ispadaju svako malo, ali zato kad vodinstalater uzme novac a ne zategne ventil dobro u stanju su da mu piju krv jer “ne može to da se desi”.

Nedavno kad je dete ispalo majci kroz prozor, takođe je bilo previše onih koji su je pravdali, pišući možda je bila umorna, možda je samohrana majka, iscrpljena, možda je imala nekih problema, to je sekund. Ljudi moji, nije dete zapelo za tepih, već je ispalo kroz prozor.

Baš zato što je sekund, otvara se osam očiju, da do tog kobnog sekunda ne dođe. Zatvori prozore, pa imaj muku. Skloni sto od prozora, pa budi iscrpljen. Ne mogu sve stvari da se iskontrolišu, padne dete na stazici, trčalo, sa bicikla, rolera, ali nema potrebe da padaju iz vrtića, sa osam metara, na go beton kada prozor može da se zatvori, kada znaš da ti je posao da čuvaš decu, kada znaš da je neko za to morao da izdvoji novac, neko ti je poverio svoje dete, neko ti veruje (po – verenje), možeš da odeš ako uslovi nisu normalni za rad, da nađeš nešto drugo, da pečeš pljeskavicu, ona može samo da zagori, ali dete…

https://luftika.rs/pad-deteta-sa-drugog-sprata/

 

''Старајте се да имате љубав. Иштите свакодневно од Бога љубав. Заједно са љубављу долази сво богатство добара и врлина. Волите, да бисте били вољени од других.''
(Св.Нектарије Егински)

ЖИВА ДЕЛА УТЕХЕ - искрено се надам да ће ова акција пробудити оно најбоље у нама

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Креирај ново...