Svi u Irsku, a Ivan u Iran

[Justin Waters]

SVI U IRSKU, A IVAN U ZEMLJU KOJU SVI ZAOBILAZE U ŠIROKOM LUKU Nekoliko je puta došao turistički i zemlja ga je osvojila, pa je jednostavno ostao

 

Ivan Đogić u Iran je došao kao turist, u ranim tridesetim godinama, svidjelo mu se toliko da se uskoro vratio provjeriti bi li doista mogao ostati dulje, nastaniti se tamo, i - ostao.

No, nije išao bezglavo, vođen jedino emocijama. Poslovni plan što mu je spontano sinuo za putovanja zemljom pokazao se prilično realan.

U telefonskom razgovoru, dok WhatsAppom razgovara s nama s pustinjske ceste što vodi u Isfahan, citira staru perzijsku izreku. U doslovnom prijevodu ona bi značila: “Iransko tlo povlači haljinu”. “Iran povlači, tj. privlači putnika kao dijete koje povlači mamu za rukav ili za skute haljine, baš tako te Iran ne pušta otići dalje”, objašnjava, pokušavajući dočarati vezanost što ju je razvio za tu zemlju.

U Isfahanu živi od siječnja 2018. godine.

Prvi put u Iran je došao početkom 2016., turistički, htio je vidjeti zemlju. Ostao je četrdeset i pet dana. “Stalno sam bio na cesti, kampirao, putovao pješice, autostopom, neprestano sam bio među ljudima, upoznavao sela…, da sam drugačije putovao, onako tipično turistički, vjerojatno danas ne bi bio ovdje, ne bi me toliko privukla.”

Nakon pola godine ponovo je iz Zagreba otputovao u Teheran. Ovaj put “da vidim je li moja želja da se preselim realna ili je puka fantazija. Išao sam razgovarati s lokalnim ljudima, prijateljima koje sam upoznao za prijašnjeg boravka, s njima sam otvorio tvrtku, jer na svoje ime to ovdje kao stranac ne mogu.”

Đogić se bavi savjetovanjem u turizmu.

Na zagrebačkom Agronomskom fakultetu diplomirao je ekološku poljoprivredu i agroturizam, potom radio u očevu obrtu, koji proizvodi drvene suvenire i drvenu ambalažu.

Neko je vrijeme na Cresu razvijao turističke projekte, “smišljao sam nove stvari u turizmu na otoku”. Sve mu je to dobro došlo u Iranu.

“S obzirom na to da sam studirao turizam i radio u turizmu, ovdje sam lako shvatio da je Iran brzo rastuće tržište i da, s obzirom na to da je turizam ovdje još u povojima, ima jako puno neiskorištenih potencijala.

Nakon pola godine ponovo je iz Zagreba otputovao u Teheran. Ovaj put “da vidim je li moja želja da se preselim realna ili je puka fantazija. Išao sam razgovarati s lokalnim ljudima, prijateljima koje sam upoznao za prijašnjeg boravka, s njima sam otvorio tvrtku, jer na svoje ime to ovdje kao stranac ne mogu.”

Đogić se bavi savjetovanjem u turizmu.

Na zagrebačkom Agronomskom fakultetu diplomirao je ekološku poljoprivredu i agroturizam, potom radio u očevu obrtu, koji proizvodi drvene suvenire i drvenu ambalažu.

Neko je vrijeme na Cresu razvijao turističke projekte, “smišljao sam nove stvari u turizmu na otoku”. Sve mu je to dobro došlo u Iranu.

“S obzirom na to da sam studirao turizam i radio u turizmu, ovdje sam lako shvatio da je Iran brzo rastuće tržište i da, s obzirom na to da je turizam ovdje još u povojima, ima jako puno neiskorištenih potencijala.

Iskustvo s europskim gostima

Kad sam prvi put došao, htio sam kupiti i kući poslati razglednice, ali nisam ih mogao pronaći. Tada mi je palo na pamet da sam napravim razglednice, jer bio sam siguran da tržište za takvo što postoji. Generalno, htio sam iskoristiti iskustvo i znanje iz Europe, činjenicu da poznajem profil europskih gostiju i primijeniti to tamo gdje je konkurencija slabija. Motiv je bio doći negdje gdje ću biti prvi i najbolji ili barem među prvima i najboljima. Dok se mnogi sele u razvijenije zemlje, ja sam išao u suprotnom smjeru, vjerovao sam da na takvom mjestu bolje i brže mogu uspjeti. U manje od godinu dana od preseljenja u Iran napravio sam razglednice kvalitete kakvu ovdje nitko drugi ne radi. U manje od godinu dana moje razglednice su postale dio službenog poklona Turističke zajednice Irana, a neke od mojih fotografija su tiskali na šestmetarskim plakatima za velike međunarodne turističke sajmove. Prilično sam siguran da takvo što ne bih uspio da sam ostao u Hrvatskoj. Danas radim razglednice koje ne samo da su najbolje u Iranu nego vjerojatno i na cijelom Bliskom istoku”, kaže. Zašto tako samouvjereno misli da su nadaleko najbolje?

privatni album

 

“Ovdje ljudi ne poznaju profil onih kojima žele nešto prodati. Dođe Nijemac ili Talijan i oni njega ne razumiju. Mi u Hrvatskoj jako dobro poznajemo naše europske goste. Isti ti gosti idu i u Iran. Nijemci, Talijani, Nizozemci. No, ovdašnji ljudi ne razumiju što oni žele, za što su spremni platiti i kako prodati neki proizvod u turizmu. U Iranu su razglednice bitno slabije kvalitete. Moje se sada prodaju po hotelima, turističkim agencijama po cijeloj zemlji”, kaže i dodaje: “Iran je nekoliko zadnjih godina jedno od najbrže rastućih turističkih tržišta na svijetu. Ima velike, zasad neiskorištene potencijale, sve to obećava da će se takav trend rasta i nastaviti. Blizu je Europi, cijene nisu visoke, Europljanima je egzotičan, bogata kulturno-povijesna baština i poznata gostoljubivost Iranaca samo su neki od razloga velikog iranskog turističkog uzleta.”

Spominje lokalnu agenciju koja ga je tražila da im osmisli marketinški plan. “Žele da im dovedem više turista, osmislim nove ture, uredim web stranicu, podučim ih kako komunicirati sa zapadnim agencijama, stranim gostima, kako sročiti mail…”

privatni album

 Uživati u malim stvarima

Stranaca koji žive u Iranu je malo. “Pretpostavljam da ih većina radi u velikim firmama. Ima i nekolicina entuzijasta sličnih meni, ali uglavnom iz razvijenijih zemalja zapadne Europe. Ne poznajem puno stranaca ovdje, gotovo ih uopće ne viđam.”

Uči farsi, na tom jeziku sad se već može sporazumijevati. “Farsi je, po mom mišljenju, vrlo jednostavan, nema padeže, nema rodove, gramatika je jednostavna, kao i pismo, makar ga se stranci pribojavaju. No, svako slovo je jedan glas, dakle nije to nama posve stran koncept kao mandarin, recimo. Bitna je razlika, jasno, da se piše zdesna nalijevo. No, farsi je indoeuropski jezik i nama je dosta logičan.”

privatni album

 

Poput mnogih putnika, i Đogić je obilazeći zemlju stare civilizacije i velike kulture, ali siromašnu, ekonomski nerazvijenu, naučio drugačije promatrati i onu otkud je stigao.

“Irancima se divim na izdržljivosti i pozitivnom duhu. Problemi koje mi u Hrvatskoj imamo i na koje se volimo žaliti u usporedbi s iranskim su gotovo ništa. Ponekad otvorim naše vijesti pa se iskreno nasmijem svim tim našim ‘velikim’ problemima. Naučio sam cijeniti to što mi kod kuće imamo i shvatio da nam generalno uopće nije loše. A ako nam je i loše, najvećim dijelom smo za to sami krivi. Zamislite koliko bismo mi kukali da preko noći cijene porastu za čak tri puta. Od banalnih stvari poput paste za zube, preko mobitela i laptopa, do automobila ili strojeva za posao.”

Što bi Hrvatska mogla naučiti od Irana?

“Više uživati u malim stvarima, Iranci su majstori uživanja u malom. Ovdje je puno toga zabranjeno, drži se neprimjerenim, i ljudi se moraju snaći, moraju se zabaviti na neki skromniji način. Pa sjednu u auto, puste glazbu, voze se gradom i plješću, jer se u stanu ne smije pustiti glasna muzika i plesati. Partyji kakve mi znamo u Iranu ne postoje. Alkohol je zabranjen, žene moraju nositi hidžab, ne smiju pjevati, jer se njihov glas smatra zavodljivim, ne smiju voziti motor…”

privatni album

 

Iranci obožavaju piknike. Rasprostru deku, donesu hranu, čajnik, voće, povrće, sjede na toj prostirki i to je masovna vikend-zabava. Milijuni ljudi su vani.”

Većina Iranaca na godišnji odmor odlazi u proljeće, od 1. do 13. dana proljeća, u doba kad slave Novu godinu, Novruz.

Tada masovno putuju unutar zemlje. “Kako ovdje nema puno hotela, Iranci uglavnom kampiraju. Mnogi iz Teherana idu na kaspijsku obalu. Jedini grad u Iranu koji u to doba postane prazan je Teheran, jer nije privlačan za posjete, velik je, užurban i ružan, dok svim drugim gradovima u to doba broj posjetitelja raste - Isfahan, Širaz, cijela obala je krcata...

Bogatiji idu u inozemstvo, uglavnom u susjedne zemlje za koje ne trebaju vizu - Gruziju, Armeniju, Tursku…”

Inflacija je golema. “Cijene mnogih proizvoda su u samo godinu dana skočile od 2 do 5 puta. Vrijednost novca u posljednjih godinu i pol pala je za tri puta.

To najviše na ruku ide stranim turistima te općenito onima koji imaju strane valute. Treba biti iskren i reći da je išlo na ruku i meni kad sam počinjao i kad još nisam zarađivao već sam živio od ušteđevine, mijenjajući eure koje sam donio. Danas imam sreću da su moja ciljna skupina strani turisti koji unose svjež novac izvana. Ali istovremeno je tužno gledati kako s padom vrijednosti novca pada i vrijednost rada ovdašnjih ljudi. Kad već pričam o turizmu, reći ću da usluga koju je netko prije godinu dana pružao za primjerice 10 eura, danas košta samo 5 eura, a ta razlika ide na korist jedino stranom gostu kojemu je i onih početnih 10 eura bila smiješno mala cijena.”

Iran je, kaže, odlična destinacija za turiste. Cijene su niske, a zemlja bogata poviješću, zanimljiva.

“Što je za stranog gosta malo, za ovdašnje ljude je jako puno. Cijena 0,33 Coca-Cole je kunu, vožnja autobusom od 400 km u VIP busu s ručkom je 20 kuna, 30 km taksijem košta 10 kn, obilan i kvalitetan ručak u restoranu je 15 kuna. Prosječna plaća u Iranu je oko 100 eura.”

Društveni igrokaz

Za razumjeti mentalitet i običaje treba vremena. “Ovdje me jako puno stvari frustrira, ali mi je i dalje lijepo. Baš uživam. Frustrira me ponešto dio njihova mentaliteta, ta neodređenost ljudi, krivo daju upute, teško je poslovati jer često nisu profesionalni. To je tzv. tarof, ovdašnji društveni igrokaz, neiskrena pristojnost. Ja vas iz pristojnosti pozovem kod sebe, kući na ručak, iako zapravo ne želim da dođete. A vi, ponovo iz te pristojnosti, odbijete poziv, iako možda želite doći. I tako smo mi jedni prema drugima pristojni, ali se ništa suštinski ne dešava, ne mijenja.

Tarof ovdje ide do neslućenih razmjera u svim sferama života, pogotovo u poslu.

Recimo, dogovorite suradnju s nekim, on kaže da, napravite svoj dio posla, a on se više nikad ne javi na mobitel. Jer, njemu je zapravo bilo neugodno reći ‘ne’ na vaš prijedlog suradnje. I očekuje da nekako sami shvatite da on ne želi surađivati. Imam djevojku, Iranku, s kojom se uskoro namjeravam oženiti, ona mi puno pomaže da shvatim kako Iranci razmišljaju, što zapravo poručuju”, kaže i dodaje: “Život u Iranu je dovoljno različit od onog u Hrvatskoj da svaki dan bude vrlo zanimljiv, a dovoljno sličan da nisam ni s čim šokiran.”

privatni album

 Hrvatska je u Iranu, zbog nogometa, otkriva nam, jako popularna. “Ali, od Modrića i Rakitića puno je popularniji trener Branko Ivanković. Njegovo ime se spomene svaki put kad kažem da sam iz Hrvatske. Tri puta uzastopno je bio prvak s klubom Perzepolis iz Teherana i najpopularnije je sportsko ime u Iranu. Na sam spomen Branka mnogi administrativni poslovi su mi bili olakšani.”

Kakvi su mu planovi, namjerava li tamo ostati?

“Iran je zemlja u kojoj je jako teško dugoročno planirati, budućnost je neizvjesna pa je i meni teško reći koliko ću dugo ostati.

No, zasad se vidim ovdje, jer bih rado ostvario ideje i planove koje sam si zacrtao.” 

IZVOR Jutarnji.hr