Jump to content

Старословенска и старосрпска митологија.

Оцени ову тему


Препоручена порука

  • Одговори 57
  • Креирано
  • Последњи одговор

Популарни чланови у овој теми

Популарни чланови у овој теми

Постоване слике

 STARIM BOGOVIMA

Starim se Bogovima lakše ispovedam,
S njima i ljudski govoriti mogu,
Reći im više no nedokučnom Bogu,
Priznati svaku od zabluda i beda.

Stari Bogovi gotovo svi odreda
Shvate našu grešku mnogu,
Bila u delima ili reči, slogu –
Svaki od njih nas praštajuće gleda.

I oni imaju ljudskih osobina
Vole život, sunce, dobra vina,
Pate što i njima prolaznost preti.

Ja još u srcu čuvam crkvicu staru,
Oni svi u njezinom oltaru –
Mada i oni grešni, meni su sveti.


PERUNOV DVORAC

Munja mi osvetli dom
Gde stoluje Perun.
Meteori se kraj njega veru,
Ogradio ga kamena lom.

Postelje u domu njegovom
Oblaci vatreni steru,
Magle ga štite na severu
Na jugu stražari grom.

Spazih niz puškarnica,
Ali mu ne spazih lica,
Munje me zaseniše dve.

A bio je u logoru ratnom
Okružen nebeskom vatrom.
Ali zar mu čovek lik videti s

Desanka Maksimovic, Letopis Perunovih potomaka, zbirka

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 3 weeks later...

Perun i Veles: Mitska bitka dva velika slovenska boga - reda i haosa, leta i zime

Veles je najčešće predstavljan kako luta šumom u pratnji hromog vuka.

U panteonu Starih Slovena, Perun je bio vrhovno božanstvo - sem kod Srba - njihov vrhovni bog bio je Dabog (Dajbog ili Dažbog).

Perun je bio bog munja, gromova, rata i pravednosti; po svojim atributima odgovara bogovima Zevsu i Toru - germanskom vrhovnom božanstvu.
  
Veles ili Volos je bio bog stoke, mudrosti, umetnosti, bogatstva, vlasništva, magije, prevare, trgovine, proricanja, vrlina i vodič mrtvih duša. Bio je bog podzemnog sveta, ali veoma poštovan jer su stočarstvo i zemljoradnja mogli čoveku tog vremena da donesu bogatstvo.

Bio je zaštitnik i divljih i domaćih životinja. Mada je mogao da poprimi razne oblike, u predstavama često opisivan kao krupan muškarac sa dugom riđom bradom, uvek je imao rogove (najčešće jelena ili bika) i plašt od medveđe ili vučje kože (smatran je i gospodarem svih vukova).

Veles je lutao šumom u pratnji hromog vuka, i donosio zimu.

Bog magije i muzičara

Prema Ivanovu i Toporovu, Velesova sklonost nestašluku prepoznaje su i u karnevalskom tipu običaja koji se upražnjavaju njemu u čast, kao što su recimo Koledari. Kao bog prevarant, on je na neki način sličan i grčkom Hermesu i skandinavskom Lokiju.

Bio je povezan sa magijom. Reč volhov - izvedena iz njegovog imena, u nekim slovenskim jezicima još uvek znači vračar ili vračara, dok je u rusinskom epu iz 12. veka Bajka o pohodu Igorovom, lik čarobnjaka Velesov unuk.

Verovalo se da je Veles i zaštitnik putujućih muzičara. Na primer, u nekim svadbenim obredima severne Hrvatske (koje su postojali sve do 20. veka) muzika ne počinje da svira dok se ne nazdravi njihovom božanstvu to jest dok mladoženja, ne prolije malo vina po zemlji, najbolje preko korena najbližeg drveta.

Sukob Velesa i Peruna
Prema mitu, Veles je Perunu ukrao stoku, ženu i potomke, prema drugom, ukrao mu je samo ženu; što je razljutilo Peruna koji ga je besan jurio po svetu. Od tada se kaže da grom udari tamo gde Perun misli da je skriven Veles.

Postoji nekoliko verzija o rezultatu ovog sukoba. Prema jednom od njih, Perun ubija Velesa, ali on nekako oživi. Prema drugom, Veles se sklanja u podzemni svet, odakle vlada.

Verovalo se da tokom zime Velesova snaga, a time i haos, jača, dok pre leta on biva pobeđen i vraća se u podzemlje.

Priča o borbi ova dva boga je prikaz borbe izneđu neba i zemlje; reda i haosa; a iako bi red, odnosno Perun pobedio, Veles - zaštitnik prevare, uvek bi uspeo da se vrati i ponovo da ga izazove.

Smatra se i da njih dvojica predstavljaju ravnotežu u prirodi. Da Veles vlada zimom, dok Perun vlada letom, a oba su za narod bila izuzetno značajna. Oba boga su im - tokom njihove večne borbe - i davala i uzimala.
nationalgeographic..rs

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Slovenska boginja koja daruje život: Zaštitnica zlatne kose za koju se obredi vrše i u Srbiji

Boginja Živa ili Siva je davnašnja boginja plodnosti iz slovenske mitologije.

Ime Živa govori o tome da je ona ta koja daje život. I kod Žive, kao i kod mnogih boginja, je naglašen atribut majke, ali kod nje je ovaj atribut naglašeniji nego kod drugih slovenskih boginja kao što su Vesna ili Lada.

Pošto se Živa negde pominje i kao Zizileja ovo ime je opisuje i kao zaštitnicu dece, koja bdi nad mališanima. Ukoliko obratite pažnju na njen fizički izgled, ona je predstavljena kao žena plave kose poput žita, u jednoj ruci drži jabuku, a u drugoj jagode. To govori da je Živa pravo božanstvo plodnosti.

Postoji legenda o Živinoj kosi koja kaže da njenu kosu spaljuje zli duh, a to navodi Svetovida, njenog pratioca, da joj napravi kosu od čistog zlata.

Gotovo identična priča postoji i u nordijskoj mitologiji.

Naime, boginji Sif vragolasti bog Loki odseca kosu na spavanju. Onda joj patuljci prave novu, zlatnu kosu. Tumačeći imena ovih boginja može se zaključti da je reč o istom božanstvu, i da Siva i Sif predstavljaju zemlju, koja kad rađa je prekrivena žitom, dok u drugom dobu godine ostaje bez svoje "zlatne kose", to jest žita.

U Belorusiji postoji verovanje da je Siva tokom leta trudna, pa je tamo bilo zabranjeno zabijati sečiva u zemlju da ne bi povredili boginju. Ovakvo shvatanje vodi ka zaključku da je Siva boginja – zemlja, ili Majka zemlja.

Nekada davno, da ne bi naljutili boginju plodnosti, muškarci su u poljima postavljali izrezbarene drvene statue sa likom Žive. Njoj su prinošene žrtve, a to je obično bilo cveće ili plodovi zemlje, međutim zabeleženo je prinošenje petla, kao žrtve za Živu. Petao je oduvek smatran za simbol plodnosti, otelotvorenje sunca koje daje život.

Živa se najviše poštovala na teritoriji oko reke Labe i zato spada u polapski panteon.

Iako je malo toponima vezanih za Živu, postoje mnoga mesta koja u nazivu sadrže reč deva ili baba.Neka od njih su planine Babušnica, Devica i Dević u Srbiji kao i Baba u severnoistočnoj Makedoniji.

Nju je slavilo pleme Ljutića, koje je lik ove boginje nosilo na svojoj ratničkoj zastavi. Ljutići su, navodno, izgubili zastavu sa Živinim likom prelazeći preko nabujale reke Milde.

"Novgorodski spomenik" iz 15. veka spominje božanstvo sličnog imena, a to je Diva. Živa se spominje u opisu grada Retre. Retra, koji je bio centar plemena Retara, bio je okružen šumom u kojoj je, prema legendi, živela Živa. Njen hram se nalazio u gradu Raciboru.

Zbog Žive se i gatalo. Mesto ispred Živinog hrama na kome se gatalo nazivalo se Razibreg ili Gatalovo.

Iako je malo toponima vezanih za Živu, postoje mnoga mesta koja u nazivu sadrže reč deva ili baba. Oba ova naziva označavaju boginju majku. Iz toga se može zakljčiti da se na mestima koja sadrže ove nazive obožavala Živa. Neka od njih su planine Babušnica, Devica i Dević u Srbiji kao i Baba u severnoistočnoj Makedoniji.

Godina u klasju žita
Ako, prema legendi, pratimo rast, spaljivanje i zaceljivanje Živine kose, to može da nam govori o ciklusu žita koje se u jesen žanje, da bi u proleće ponovo bilo posejano i spremno za narednu žetvu. Tako dolazimo do tvrdnje da je Živino doba godine jesen.

To može da ima neke logike ako vežemo Vesnu za proleće, Ladu za leto, a Moranu za zimu. To su četiri faze boginje – zemlje, koja kroz četiri božanska lika prolazi godišnji ciklus plodnosti.

Bez obzira što je svaka boginja bila vezana za određeno doba godine, one su se praznovale i onda kada nije bilo vreme njihove vladavine. Poznato je da su postojali zimski rituali vezani za Moranu i oni koji se i dan danas održavaju kad nastupi proleće. To su mačkare.

Poput Morane, i Živa se nije slavila samo u jesen već i u leto, a obred koji je bio vezan za ovu boginju poznat je kao rusalje.

Rusalje su seoske žene koje, uz pomoć šamanske tehnike, padaju u trans. Naime, one plešu u kolu i posle nekog vremena padaju jedna za drugom ostajući tako da leže u izmenjenom stanju svesti. Prema nekim podacima, ovaj običaj je još prisutan u Srbiji, u selu Duboka kod Homolja, gde se na praznik Svete Trojice održava obred rusalja. Pored običaja plesa i padanja u trans, slovenske rusalje su nosile slamenu lutku koja je predstavljala boginju plodnosti.

Sličan ritual je bio priređivan za vreme letnjeg solsticija, koji je među Slovenima poznat kao praznik Kupala. Tokom ovog praznika, Živina lutka se potapala u vodu, što ovaj ritual čini sličnim sa ritualom potapanja Jarilove lutke. Cilj im je, čini se, isti, a to je plodnost.

Sveštenici boginje Žive su na glavama nosili rogove koji su u svim plemenskim savezima na teritoriji Evrope bili poznati kao simbol plodnosti.

U čast boginje Žive se pletu trougaoni i četvrtasti venčići od pšeničnog klasja koje se, po dolasku hrišćanstva, drži kod ikone.

U Crnoj Gori venci se pletu od crvenke i zovu ih lesarkama.

Ti venci se peltu u celoj Evropi, a zabeleženo je da ih ima u Francuskoj pod nazivom bouquet de blé.

U čast boginje Žive se pletu trougaoni i četvrtasti venčići od pšeničnog klasja koje se po dolasku hrišćanstva drži kod ikone.

Kod Niša je postojao običaj da kad se posletnje žito pokupi, zakolje se petao uz sam stožer na guvnu pošto se slama digne da bi ta krv došla do pšenice. Onaj ko je sejao pšenicu, uzme nešto pšenice i sipa je kroz probušenu slaninu, srebrni prsten i probušeni suncokret. Sa polja se kući nose sve stvari sem suncokreta, koji se ostavlja u žitnici i ne dira se. Krvavo žito se pomeša sa ostalim žitom. Zaklani petao se spremi za jelo, čiji glavni deo pojede orač.

U okolini Surdulice, petao se kolje kad se završi žetva. U Dragačevu se petao kolje kad se završi oranje. Tada se veseli, jede i pije. Piće koje se tom prilikom popije zove se prioranica. Uz piće se i moli: "Srećno veče i večerai mi oko večere; srećna prioranica! Da nam Bog da rodinju da je u zdravlju saberemo!". To što se petao klao kad se sejalo posle oranja i žetve ima svoj koren u predikciji vremena.

U Rusiji kosti petla se čak zakopavaju u zemlju, uz reči "Dajem vam ga s glavom, nogama i kostima, primite ga!". U Azbukovici se između dve Gospojine zakopava živa pastrmka da bi zemlja što bolje rađala i da grad ne udari na zemlju. Riba se zakopava iz očigledne povezanosti sa ribljom plodnošću koja bi trebalo da pređe i na zemlju. U Jadru vlada mišljenje da ako bi se riba zakopala u zemlju, grad bi pobio ceo svet.
https://nationalgeographic...rs

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 3 months later...

Европа – приче и митови

Емисија садржи пригодну марку, коверат првог дана и жиг, штампана је у тиражу од 10.000 примерака и пуштена је у оптицај 6. маја
677z381_FDC_2022.jpg
(Фотографије Пошта Србије)

Дрекавац је биће из митологије Јужних Словена, нарочито заступљено у митологији Срба. Назив овог бића потиче од глагола дречати. У предањима се спомиње да се oглашава застрашујућим крицима који личе на дечји плач, вучје завијање, мекетање јарца, мјаукање мачке или крештање птица. Ови крици, према веровању, могу да оглуве човека.

Народна веровања кажу и да је дрекавац биће налик вампиру, материјална манифестација душе умрлог која не може да нађе свој мир после смрти, па излази ноћу из гроба и прогања оне који су му згрешили у животу. Према другим предањима, дрекавац је појавни облик душе умрлог, некрштеног детета, које ноћу излази из свог гроба и обилази кућу својих родитеља.

Blok_EVROPA_2022.jpg

У опису дрекавца најчешће се спомиње да је то демонско биће, прекривено дугим крзном по којем непрестано гази и због тога дречи. Има велике и оштре нокте на прстима, налик на канџе, а верује се да је способан и да мења свој облик.

Дрекавци насељавају пећине, шуме, баре, реке и врбаке, а могу се срести искључиво ноћу, у близини гробља или шума. Јако се плаше дневне светлости и паса. Нападају људе који се ноћу затекну у близини гробља или шуме, тако што им скоче на леђа, зајашу их, па их терају да трче читаву ноћ, до првих петлова. Кад се први петлови огласе, дрекавац своју жртву одгурне крај пута или шуме, и остави је да онде лежи.

Предања кажу да је дрекавац најопаснији по људе у периоду „некрштених дана”, од православног Божића до Богојављења, када се најчешће и среће.

Politika.rs

Link to comment
Подели на овим сајтовима

У медицини немају објашњење зашто баш после Нове године има највише преминулих, односно у периоду ,"некрштених дана”, од православног Божића до Богојављења...

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 2 months later...

Krilati bog vetra i vazduha – Stribog

Stribog  je dobar bog ali često naprasit i strog. Sloveni su ga slavili tri puta godišnje, u zimu jesen i proleće. On je bog putnik koji svuda stiže za čas svojim krilima a doživljavan je kao vetar, povetarac, moravac, dunavac ali i košava, bura, jugo i tuča.Njegova kultna mesta su groblja jel je bio zadužen da svojim krilima prenosi mrtve na onaj svet. On je mirio zavađene ali i kažnjava vrtlozima za ljudske grehe. Pred njegovim kipom se bajalo i zaklinjalo.

Stribog je jedno od vrhovnih božanstava Slovenske mitologije. Smatran je bogom vetra i vazduha, smatran je dobrim bogom putnikom, ratnikom ali nekad i naprasitom i strogom. Zbog toga je zamišljan kao silovit vetar, često prepisivan i podnebljima- dunavac, moravac, jugo, košava, ali i grad i tuča su važili kao strašan prikaz ljutog Striboga. Imao je krila kojima bi prenosio mrtve na onaj svet pa su njegova sveta mesta groblja. Tim krilima bi za čas svuda stizao pa je poput vetra i neumorni putnik. On na prolećnom povetarcu svojih krila donosi boginju Vesnu koja donosi proleće i veselje. Stribog ima i šlem poput ratnika i drži luk i strelu, te je on smatran ratnikom i zaštitnikom kao Triglav i Gerovit.

Stribog je mirio zavađene te su se ljudi pred njegovom statuom mirili i zaklinjali.

Njegova obeležja su krst od leda i verige, životinja orao, sveta mesta groblja a srećni broj 7, magčni 3, srećni dani u nedelji- ponedeljak, četvrtak i subota.

U hrišćanstvu njegove osobine nasleđuje Sveti Sava, kako je i on isto putnik a i miri svoju braću Stefana i Vukana. Njegov zadatak prenošenja duša nasleđuje Sveti Nikola, potom Sveti Jovan a potom i Arhanđel Mihailo koji ima i krila poput Striboga.

Striboga su Sloveni slavili tri puta godišnje- zimi u proleće i jesen.Pored mnogih obreda i bajanja kojim bi se slavio, njemu je posvećen i obred po nazivu mazije- gde je osumljičeni vadio vrelo gvožđe iz vode te ako bi ostao nepovređen, bio bi proglašen nevinim.

Njemu bi vernici pravili i posvećivali krst od leda ali i vence od prolećnog cveća koje mu je prema mitu Vesna darovala. Kad bi udario silovit ili vrtlovit vetar i uništio žito i rod, verovalo se da Stribog kažnjava gazdinstvo i kori gazdu za ljudske grehe koje je počinio.

srednje škole.edukacija.rs

stribog_8_09113607.jpg

tumblr_nk9hyqlda31qatb4do1_12801.jpg

Link to comment
Подели на овим сајтовима


Među istraživačima još uvijek nema nedvosmislenog mišljenja o tome kako se pojavilo ime ovog božanstva. Postoji i verzija o izvornom slovenskom poreklu.

Бог Хорс
Хорс је словенски бог Сунца – светла. Син Рода (Велесов брат) ујутро се Хорс одмара на острву Радости, а затим у својим сунчаним двоколицама изводи Сунце на небо.

Као и Перун, Хорс се сматра господарем муње, зато су га обично представљали у лику златокосог коњаника који језди небом или на двоколицама.

...

Бог Хорс
Хорс је словенски бог Сунца – светла. Син Рода (Велесов брат) ујутро се Хорс одмара на острву Радости, а затим у својим сунчаним двоколицама изводи Сунце на небо.

Као и Перун, Хорс се сматра господарем муње, зато су га обично представљали у лику златокосог коњаника који језди небом или на двоколицама.

Култ Сунца- светла познат је још од ратара Енеолита, а у бронзаном веку почео је да се се везује за лик коњаника. Дању се овај коњаник полако креће небом, а ноћу се враћа назад подземним "Морем мрака", да би се ујутро поново појавио на небеском своду.

Име "Хорс" потиче од корена "хор", значи "круг", "кружницу", што такође одражава његову везу са Сунцем. У "Повести старог доба" говори се да је лик Хорса стајао у Кијеву на брежуљку међу главним боговима. А аутор "Слова о полку Игоревом" пише да је Всеслав Полоцки, претворивши се у вука, претрчавао пут великом Хорсу.

Култ Хорса био је у тој мери популаран да се није угасио са појавом хришћанства. У апокрифном споменику "Ход Богородице по мукама" среће се оваква реплика: "Хорса, Велеса, Перуна у богове је обратила". Другим речима, говори се о томе да су Словени створили култ поменутих богова.

Вероватно се главни део празника посвећених Хорсу сводио на масовни плес после којег су му приносили жртву – специјално припремљена јела. Одавде очигледно потиче и реч "хоровод" (рус. коло), као и "хорошуль" (рус. округли ритуални колач

Хорс.jpg

slavyanskij-bog-hors-kto-on-i-kak-s-nim-svyazan-horovod_5.jpg

Link to comment
Подели на овим сајтовима

 

Radogost

dolgo-live.ru

Slоvenski bog gostoprimstva, darežljivosti, bogate žetve i trgovine Radogost je bio među najpoštovanijima, jer su mu se obraćali u slučaju uvrede , kako bi se pošteno odužio prestupnicima, tražio je kaznu za ubice, posebno ako su počinili zločin nad svojim rođacima, dobru zaradu i izdašnu žetvu.

Mjesto u panteonu slovenskih bogova
Sin boginje ravnoteže i harmonije Radunice, kćer Horsa i boga zimskog sunca Koljade, Radogost je pripadao "božanskoj solarnoj dinastiji", stoga je prvenstveno bio odgovoran za žetvu i finansijsko blagostanje. Općenito, smatran je apoteozom poštenja i povjerenja, koji su oduvijek bili osnova ljudskih odnosa.

U mitologiji sjevernih Slovena, Radogost je bio predstavljen kao vrhovni sudija, koji je na vagi dobra i zla pošteno i pošteno odmjerio djela mrtvih, koja su oni činili tokom svog života, i donosio odluke gdje će poslati svoje duše. U kasnijim vremenima ljudi na diplomatskim i velikim trgovcima pozivali su Radogosta da im patronizira u rješavanju teških pitanja, pronalaženju zajedničkog jezika sa partnerima, osim toga, morao je pomoći da izbjegnu sve vrste problema i sporova.


Ljudi koji se bave trgovinom, radeći kao diplomate ili ambasadori, dugo su se sjećali ovog Boga 7. novembra i 21. aprila (na dan Velikog tvorca porodice), tražeći od njega blagostanje i profit, kao i uspješne transakcije.

Slika i simbolika
Radogost se najčešće prikazuje kao zgodan muškarac snažne građe sa polugolim torzom, orlom koji sjedi na glavi, raspuštene crvene kose i guste brade. U rukama drži glavu bika i sjekiru. U ratnim vremenima, „obučeni“ su u sjajni oklop i „naoružani“ dugim kopljem

image-9251.jpg

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Богови и њихови двојници

Словенска божанства нису повезана родбинским или брачним везама, изузев што су сви богови "дјеца Сварога", тј. потичу од њега. Племена су поштовала своје племенске заштитнике више  од оссталих богова. Међутим, словенски пантеон постоји. 

Историчари религије узимају у обзир да је један од врховних богова могао да буде: Сварог, Перун, Световид, Сварожић или Триглав. Поједина божанства се претварају одређене животиње, као што су медвед, во, петао, змија или вук, и могуће је да су због могућности те трансформације, у хришћанству, демонизовани. Сваки од богова има своју посебно функцију. Словенски пантеон су највјероватније чинили Сварог, Перун, Стрибог, Дајбог, Сварожић, Волос, Црнобог, Бјелобог, Триглав, Световид, Јаровид, Радгост, Руђевид, Поревид, Припегало, Симаргл, Хорш... и богиње Весна, Девана, Жива, Мокоша, Морана, Лада...

Бугарска пјесма у коме се помињу Сварог, Дајбог и Перун гласи:

"Да дарујеш три дуката, 

три дуката дародавна: 

први дукат Вишем Богу,

 други дукат Колед Богу, 

трећи дукат Белом Богу."

Link to comment
Подели на овим сајтовима

 

Дјеца Сварогова: Пантеон словенских богова

 
 
 

У тексту о открићу древног храма на Пештерској висоравни писало да је Световид врховни словенски бог.

Мотивисан овим текстом, јавио нам се Владимир Спасојевић и покушао појаснити међу-боговске односе у словенском пантеону.


Наши преци су били пагани, познати по неповјерењу и затворености према остатку свијета. Ти неустрашиви „варвари“, како их називаху антички историчари, од давнина су живјели у демократији и једнакости, договарајући се о свим пословима на заједничком сабору.

У неколико вијекова Словени постепено примају хришћанску, а напуштају своју стару вјеру. Овај процес, започет VII a углавном завршен крајем XII вијека, био је дуг и болан и на крају не потпуно успјешан јер су се многи стари словенски обичаји и вјеровања задржали и очували до данашњих дана. Неколико вијекова трајало је званично двовјерје, док на крају стари обреди нису уступили мјесто оним хришћанским, или бар обукли њихово рухо, донекле измијенивши свој облик. Мјеста старих богова су заузели хришћански свеци, али суштина је остала непромијењена. Стара вјера остала је умногоме сачувана и у усменој народној књижевности чијом се љепотом могу подичити сви словенски народи.

Пантеон словенских богова се разликује од осталих многобожачких пантеона по томе што словенска божанства нису повезана никаквим родбинским везама, изузев тога што су сви богови „дјеца Сварогова“, која потичу од њега. Извјесно је да су сви Словени славили исте богове, иако је њихова пажња највише била усмјерена према „свом богу“, заштитнику племена. Историчари религије се разилазе у мишљењу ко је био врховни словенски бог, сви се слажу да је он постојао. Из свих расположивих извора, највише података се може наћи о девет богова и три богиње. Већина богова су ратници. Они нису ни добри ни зли. Неки имају карактеристике које људи сматрају добрим или злим, али то је просто њихова функција коју обављају под утицајем и са одобрењем Сварога. Неки богови и дијеле неке карактеристике са другим боговима.

Сварог је (вјероватно) врховни бестјелесни бог, прастворитељ неба и земље, свакога рода и плода на земљи, али и цијеле васионе. Сварог спава и у сну је створио овај свијет и повјерио га Перуну и осталим боговима на чување и управљање. Он не може непосредно утицати на материјално окружење које сања али зато може да утиче на вољу осталих богова, и ту је његов утицај огроман. Његово буђење означиће крај свијета.

Словачки мит: У почетку не бијаше ништа осим Бога. Бог је спавао и сањао, те му сан трајаше непрестано. Но суђено је да се Бог, ипак, једном пробуди…

Перун је познат свим Словенима као бог грома и олујног неба. Он је бог који кажњава неправду. Он такође контролише олују и кишу, и онај је који оплођава земљу и даје јој плодове. Замишљен је као зрео човјек дуге браде са муњама у рукама (као и Зевс код старих Грка), понекад прекривен и „капом невремена“. Словени су вјеровали да ће Перун казнити оног који прекрши мир или лаже на суђењу, па су зато на свакој озбиљнијој заклетви спомињали његово име. Радили су то и владари приликом закључивања мира. Перун није у најбољим односима са Дажбогом на којег је љубоморан, јер је овај најмилији и најближи Сварогу. Сама ријеч перун код Руса и Пољака значи „гром“. Важно је поменути да су и Келти свог бога муње називали Перкунла. Перун је још називан и „бијелим богом“, изразом који се понегдје задржао и до данас.

Обредна додолска пјесма: Да зароси ситна роса, / Ој, дудула, мили Боже! / Ој, Илија, дај, Боже, дај! / Ој, Илија, мој Перуне! / Дај, Боже, дај, дај, Илија, дај!

Стрибог је бог ријечних токова и потока и бог свих водених и ваздушних струјања. Сви вјетрови се сматрају Стрибоговим унуцима, спремним да помогну људима. По предању, Стрибог је био слијеп на једно око.

Народна пјесма: Дај ми, Боже, вјетар са планине, / да раждене ову маглу клету…

Црнобог, Црни Бог или Црноглав је бог таме и владар свијета умрлих. Он је бог крвник и бог свег зла Његово подземно царство је црно и мрачно па је и он сам црне спољашњости. Једини је од богова који човјечанству отворено чини зло. Записано је да су се у његово име одигравали чудни ритуали у којима су главну улогу имале жене, плешући под окриљем ноћи, до граница изнемоглости, држећи у рукама змије, богу посвећене. Име овог бога се често користило приликом проклињања непријатеља. Узимањем нове вјере, Црнобога је замијенио ђаво.

Народна пословица: Ужди свецу једну свијећу, а ђаволу двије!

Триглав је троглави бог ратник. Има три главе, са повезима преко очију да не би видио гријехе људи којима је врло наклоњен. Његове главе вјероватно симболизују небо, земљу и подземни свијет. Он је најмистериознији од свих богова старих Словена. Једна теорија каже да је он симболичко отјеловљење самог врховног бога. У његове храмове се доносио дио сваког ратног плијена. Име му је сачувано у именима највиших планинских врхова, гдје су и смијештани храмови у његову част.

Из народне пјесме „Женидба Душанова“: На Балчаку јесу до три главе: / из једне му модар пламен бије, / а из друге ладан вјетар дува; / кад два вјетра из глава изиђу, / Балчака је ласно погубити.

Велес је бог животиња, поља и шума, односно бог плодности, вегетације и живота. Назива се и Господаром шуме. Способан је да се претвара у разне животиње, најчешће је то био медвјед. Бориће се да одбрани крај у којем га највише поштују, па је ту улогу можда сачувао и као свети Влахо, заштитник Дубровника, који је био пријатељ са свим дивљим звјерима.

Из Велесове књиге: И дужни смо вјеровати јер јасно је да бог Велес пород доноси.

Дажбог, Дајбог, Радгост, Коледо, Хорс или Припегало је бог Сунца и ватре, и вјероватно први од богова које је Сварог створио, па се некад назива и Сварожић (што је можда алтернативни назив и за све остале богове, као Сварогову дјецу). У русији се вјерује да је он родоначелник руског народа. Претпоставља се да је он племенски бог Срба и онај којем су они највише окренути. Зими, кад Сунце ослаби, Дажбог се замишља као хроми старац који тада губи своју моћ.

Обредна пјесма: О Коледо ој, / Мој Бого мој! / Мој Божићу мој, / Сварожићу мој!

Световид је бог са четири главе, којима може истовремено да гледа на све четири стране свијета. Он је онај који види и зна све. Његова мудрост и ум надмашују вријеме и познати су ми прошлост, садашњост и будућност. Он је бог који доноси благостање. У његову част су често приношене животињске жртве. Световид би у вријеме рата узимао Јарост и постајао Јаровид. У хришћанству га је замијенио свети Вид.

Из народне пјесме „Кнежева вечера“: Сјутра јесте лијеп Видов данак / Видјећемо у пољу Косову / Ко је вјера, ко ли је невјера.

Јаровид је бог срџбе, јарости и рата. Иако су скоро сви богови ратници, само је Јаровид бог рата, онај који његовим током управља. Описивао се са седам глава и осам мачева (седам око паса и један у десној руци); толико је висок да му човјек не може ни браду додирнути кад се пропне. Касније се замишља само са једном главом.

Српска народна пјесма: Пред Јарила храбреног / Да му даде Јарило: / Веље снаге и силе.

Весна, Жива, Дива или Девана је богиња прољећа и плодности, задужена за прољеће, јутро и рађање живота. Она је супротност богињи Морани. Сматра се добром, прелијепом и потпуно наклоњеном људима. Весна је румена и бујна и перонификује цвјетање и буђење природе. Она је увијек насмијана, нага и боса, донекле прекривена папрати, травом и цвијећем и шири предиван мирис око себе. У вези с њеном одјећом ваља рећи да и папрат и цвијеће означавају плодност и да је код Словена, као и код Келта и Германа, папрат била свето биље.

Из обредне пјесме: Сива Жива сива силна, / Сива силна голубице! / до куда си путовала?

Морана, као супротност Весни, је Богиња ноћи, зиме и смрти. Замишља се као лијепа дјевојка дуге црне косе, блиједог лица, са вучијим очњацима и канџама. Све зимске непогоде долазе од Моране. Она и Весна никад нису на једном мјесту у исто вријеме. Стрибог односи једну да би донио другу.

Народна пјесма: Мора бора! Не прелази / Прек’ овога б’јела двора.

Мокоша је заштитница жена и женских послова. Она је управитељица дјевојачких судбина и богиња плодности. Она је ружна и гадна и симболизује све људске страсти. Ако је Морана зла а Весна добра, према представама старих Словена, Мокоша би била негдје у средини. Жене су јој биле веома окренуте па је то можда и разлог зашто о њој нема више података, узимајући у обзир да су хронике и историју најчешће писали мушкарци.

Народна пјесма: И молила за све земно, / за све земно и под земљом.

frontal.rs

Link to comment
Подели на овим сајтовима

7 slovenskih bogova Kijevske Rusije

Pre nego što je Vladimir Kijevski prihvatio hrišćanstvo i pokrstio celu Kijevsku Rus, bio je paganin. Kada je došao na vlast 978. godine, sagradio je hram posvećen 6 njegovih omiljenih slovenskih bogova kako bi povezao sebe i bogove u glavama svog naroda. Znamo samo za 7 bogova koje su obožavali u paganskoj Rusiji jer su zabeleženi u Prvoj hronici, prvim ruskim novinama iz 1113.

Ko su bili slovenski bogovi Kijevske Rusije?
Perun

Perun
Bog neba, groma i rata. Perun izgleda kao ratnik s mišićima i impresivnom, bakrenom bradom. On također može nositi malj ili luk i strijelu. Bio je Vladimirov miljenik i smatran je najmoćnijim i najvišim bogom u hramu.

Većina kipova bila je napravljena od hrasta ili kamena, a u Perunovom slučaju hrast je bio najčešći materijal za izradu njegovih kipova. Mnoga sela bi uklesala njegovu statuu na najistaknutijem hrastu u okolini.

 

Dazhbog

Dazhbog
Ime Dazhbog doslovno se prevodi kao bog koji daje. Osvojio je nagradu po izboru naroda jer je bio zadužen za izdvajanje bogatstva i pružanje sunca. Često se prikazuje sa sunčanim oreolom oko glave i sunčanom kuglom u ruci.

Svakim danom se rađao i rastao kako je dan prolazio. Umro je sa zalaskom sunca da bi se ponovo rodio sledećeg jutra sa izlaskom sunca.

 

Stribog

Stribog
Stribog je Perunov sin i bog vjetrova, zraka i neba. Stvoren od vjetra zamahnog čekića, on je bog koji je uvijek u pokretu. On luta otvorenim prostorima i može se ugurati u najsitnije otvore.

Izgleda kao starac, često drži zlatni luk ili lovački rog kojim naziva vjetar. Ovaj bog je pomalo antisocijalan i obično se ne druži sa drugim bogovima, ali dolazi brzo kada je potrebno (uprkos godinama).

Iako je imao mnogo sjajnih osobina, narod ga je obožavao jednostavno zato što je nakon svake teške zime uz nalet zraka pomagao donijeti proljeće.

 

Simargl/Semargl
Bog vatre i plodnosti, smatra se Perunovom desnom rukom. Simargl je bio menjač oblika koji je ili izgledao kao mladi ratnik sa plamenom koji ga okružuje ili kao veliki, krilati pas ili lav. Najčešće je radije uzimao oblik psa. Sa svojim krilima je mogao da leti i ljudi su ga smatrali prilično inteligentnim i brzim.

 

Mokosh

Mokosh
Jedina žena u Vladimirovom panteonu bogova. Mokosh je boginja sudbine i zaštitnica žena na porođaju. Takođe je pazila na tkanje i predenje. Mokoš je uživala da provodi vrijeme obučena kao starica, lutajući i posjećujući ljude u njihovim domovima tokom posta.

 

 

Hors

Hors
Hors je jedan od misterioznijih bogova paganske Rusije. Čini se da se o njemu nije mnogo pisalo, ali ono što znamo je da je bio bog solarnog diska. Tokom dana, Hors se kretao po nebu, a noću se skrivao pod zemljom. On je također povezan s iscjeljenjem i bolešću.

Uprkos nedostatku informacija o ovom bogu, znamo da je on morao biti važan za stanovnike Rusije jer se njegova statua nalazila u panteonu sa drugim bogovima koje je knez Vladimir smatrao od velike važnosti.

 

Veles

Veles
Kralj podzemlja, žetve i stoke, Veles se mogao naći u vlažnim, nizinama. Opisivali su ga da je vunast, mokar, dlakav i taman sa interesovanjem za bogatstvo, muziku, magiju i izdaju. Ovaj bog je bio Perunov neprijatelj i oni su često bili u ratu jer je Veles bio podmukli, nestašni bog koji je često krao Perunovog sina, ženu, stoku, sve što je mogao da se dočepa. Ova krađa rezultirala je napadima Peruna koji je bacio munje na dolinu u kojoj je živio Veles. Srećom po Velesa, mogao je da se transformiše u drvo, životinju ili čak osobu radi samozaštite… barem na kratko.

Ljudi su vjerovali da ti ratovi objašnjavaju promjenu godišnjih doba. Sušni period je bio kada je Veles ponovo krao, dok su oluje značile da Perun brani svoje posjede i vraća Velesa na njegovo mjesto. Perun je bio uspješan i Veles je osvojen i protjeran, čin koji je oslobodio sve što je ukrao. To nikada nije bilo trajno i vraćao se svake godine samo da nastavi ciklus.

U Kijevskoj Rusiji, Velesova statua nije bila smještena u panteonu, već se nalazila na dnu brda u blizini pijace, daleko od Peruna.

 

Rod
Ne jedan od bogova u Vladimirovom hramu, vjerovatno zato što tada više nije postojao, već jedan od mojih ličnih favorita i vrijedan počasnog pomena samo zbog toga što je bio cool. Rod je bio tvorac svih stvari koje postoje, uključujući i druge bogove, što ga tehnički čini vrhovnim slovenskim bogom.

Došao je na zemlju u zlatnom jajetu i izlegao se kao beba. Nakon što je sve stvorio, shvatio je da mu nešto nedostaje. Tako je disao na zemlji i rodila se boginja ljubavi (Lada). I ona se pojavila kao jaje na zemlji i kada se njeno jaje izleglo, ljubav se prolila.

Kada je Rod završio posao, jednostavno je nestao što vjerovatno objašnjava zašto nije u Vladimirovom hramu.

LIDENZ.COM

Russia was 'Christianized' in 9️⃣8️⃣8️⃣, but what was it like before then? Find out about pagan...

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Slavenska mitologija je mitološki aspekt politeističke religije koju su praktikovali Sloveni prije pokrštavanja . Religija posjeduje mnoge zajedničke crte s drugim religijama koje potiču od proto-indoevropske religija.

 

Za razliku od grčke ili egipatske mitologije , ne postoje zapisi iz prve ruke za proučavanje slovenske mitologije. Uprkos nekim teorijama koje se mogu raspravljati (na primjer, Velesova knjiga ), ne može se dokazati da su Sloveni imali bilo kakav sistem pisanja prije hrišćanstva ; stoga su se sva njihova izvorna religijska vjerovanja i tradicije vjerovatno prenosila usmeno kroz generacije, i u osnovi zaboravljena tokom stoljeća nakon dolaska hršćanstva. Prije toga, rijetke zapise o slovenskoj vjeri uglavnom su pisali neslavenski hrišćanski misionari koji nisu bili zainteresirani za precizno prikazivanje paganskih vjerovanja. Arheološki ostaci starih slovenskih kultnih slikai svetišta su pronađena, iako se iz njih malo može izvući bez legitimnog znanja o njihovom kontekstu, osim potvrđivanja postojećih istorijskih zapisa. Fragmenti starih mitoloških vjerovanja i paganskih svetkovina preživjeli su do danas u narodnim običajima, pjesmama i pričama svih slovenskih naroda.

 

Pisani izvori

Trenutno nema poznatih pisanih izveštaja o slovenskoj mitologiji koji prethode fragmentaciji praslovenskog naroda na zapadne, istočne i južne Slovene, sa mogućim izuzetkom kratke beleške u Herodotovim istorijama , u kojoj se pominje pleme Neura na krajnjem severu. , čiji se ljudi, tvrdi Herodot, pretvaraju u vukove nekoliko dana svake godine. Neki istraživači su to protumačili kroz slovensko narodno vjerovanje u vukodlake, dok drugi vjeruju da je Herodot zapravo govorio o drevnim slavenskim karnevalskim festivalima, kada su grupe mladića lutale selima pod maskama, ponekad nazivani vucari (ljudi vukovi). Identifikacija "Neura" sa Proto-Slovenima ostaje, međutim, kontroverzna.

 

Prvo autoritativno spominjanje Slovena i njihove mitologije u pisanoj istoriji dao je vizantijski istoričar Prokopije iz 6. veka, čiji je Bellum Gothicum opisao verovanja južnoslovenskog plemena koje je za samo dva dana prešlo Dunav na jug. Prema Prokopiju, ovi Sloveni su obožavali jedno božanstvo , koje je stvaralo munje i gromove. Iako nije eksplicitno imenovano, može se zaključiti da se radi o referenci na božanstvo poznato kao Perun u kasnijim istorijskim izvorima, kao u mnogim slavenskim jezicima danas (poljski 'piorun' na primjer). Perun jednostavno znači "grom" ili "munja". Pominje i vjerovanje u razne demone i nimfe(tj. vile), ali ne spominje nikakva druga imena.

 

Slavenska primarna hronika je veliko delo sa mnogo vrednih referenci na paganska verovanja istočnih Slovena. Hronika obrađuje istoriju ranoistočne slovenske države. Iako je rukopis sastavljen početkom 12. stoljeća, sadrži reference i kopije starijih dokumenata, te opisuje događaje prije krštenja Kijeva. Dva božanstva, Perun i Veles/Volos, spominju se u tekstu mirovnih ugovora s početka 10. stoljeća između paganskih vladara istočnih Slovena i vizantijskih careva. Kasnije, Nestor Hroničar opisuje državni panteon koji je uveo knez Vladimir u Kijevu 980. godine. Vladimirov panteon obuhvatao je Peruna, Horsa, Dažboga, Striboga, Simargla i Mokoša. Hipatijev kodeks Primarne hronike takođe spominje Svaroga, u poređenju sa grčkim Hefestom. Vrlo su zanimljivi i odlomci u istočnoslovenskom epu Pripovijest o pohodu Igorovu koji se odnose na Velesa, Dažboga i Horsa. Originalni ep je datiran na kraj 12. veka, iako postoje marginalni sporovi oko autentičnosti ovog dela.

 

Najbrojniji i najbogatiji pisani zapisi su o zapadnoslovenskom paganstvu, posebno o plemenima Venda i Polabija, koja su nasilno pokrštavana tek krajem 12. veka. Nemački misionari i sveštenici koji su kritikovali pagansku religiju ostavili su opsežne zapise o starim mitološkim sistemima koje su nastojali da prevaziđu. Međutim, jedva su se suzdržavali od “pobožnih laži”, tvrdeći da su paganski Sloveni idolopoklonički , krvožedni varvari. Kako nijedan od tih misionara nije naučio nijedan slovenski jezik, njihovi zapisi su zbunjeni i preuveličani.

 

Najvažnija djela uključuju hroniku Thietmara od Merseburga s početka 11. stoljeća, koji opisuje hram u gradu Riedegost (Radegast) u kojem se obožavalo veliko božanstvo Zuarasic (Svarožič). Prema Thietmaru, ovo je bilo najsvetije mjesto u zemlji paganskih Slovena, a Svarožič je bio njihovo najvažnije božanstvo.

 

Još jedan veoma vrijedan dokument je Chronica Slavorum koju je krajem 12. vijeka napisao Helmold, njemački sveštenik. On pominje ' đavola ' Zerneboha (Černoboga), boginju Živu , boga Porenuta, neke neimenovane bogove čije su statue imale više glava i, konačno, velikog boga Svantevita, obožavanog na ostrvu Rügen koji je, prema Helmodu, bio najvažniji svih (zapadnih) slovenskih božanstava.

 

Treći, i uvjerljivo najvažniji zapis, dolazi od danskog kroničara Saxo Grammaticusa, koji je u svojoj Gesta Danorum opisao rat koji je 1168. vodio danski kralj Valdemar I protiv Venda iz Rügena, osvajanje njihovog grada na rtu Arkona i uništenje velikog Svantevitovog hrama koji je tamo stajao. Sakso je pomno opisao obožavanje Svantevita, običaje povezane s njim i visoku četveroglavu statuu boga. Spomenuo je i višeglava božanstva drugih slovenskih plemena; Rugievit, Porewit i Porentius.

 

Četvrti glavni izvor su tri biografije njemačkog ratnika- biskupa Svetog Otona, koji je početkom 12. stoljeća predvodio nekoliko vojno-pastirskih pohoda u krajeve slovenskih plemena koja su živjela u blizini Baltičkog mora. Prema rukopisu, najvažnije slovensko božanstvo bio je Triglav, čiji su hramovi u gradu Šćećinu bili poštovana proročišta. U gradovima Wolgast i Havelberg obožavan je bog rata Gerovit, što je vjerovatno iskvareno Jarovita, slovenskog božanstva koje je vjerovatno identično Jarilu iz istočnoslovenskog folklora.

 

Iako je neki slovenski neopagani smatraju autentičnom, Velesova knjiga izgleda kao falsifikat iz prve polovine dvadesetog veka.

 

Arheološki ostaci

Kipovi nekoliko slovenskih božanstava otkriveni su 1848. godine, na obalama rijeke Zbruch, pronađena je visoka kamena statua, sa četiri lica ispod jednog kamenog šešira. Zbog svoje sličnosti sa Saksovim opisom velike slike u hramu Rügen, statua je odmah proglašena predstavom Svantevita, iako je bilo jasno da ne može biti originalni Svantevit iz Rügena. Nekoliko drugih kipova s više glava otkriveno je na drugim mjestima. Među ruševinama Preslava, prestonice srednjovekovnih bugarskih careva, otkrivena je mala četvoroglava statua iz 10. veka, isklesana od kosti. Dvoglava drvena statua ljudske veličine otkrivena je na ostrvu u jezeru Tollenseee u blizini Neubrandenburga: u srednjem vijeku ovo je bila zemlja slovenskog plemena Dolenain, čije ime je opstalo u imenu jezera. Nadalje, troglavi kip otkriven je u Dalmaciji (Hrvatska) na brdu koje nosi ime Suvid, nedaleko od vrha brda. Dinara zvana Troglav.

 

Otkriveni su i ostaci nekoliko slavenskih svetilišta. Neka arheološka istraživanja na rtu Arkona na ostrvu Rügen otkrila su ostatke velikog hrama i grada, poistovjećene s onima koje je opisao Saxo. U Novgorodu, u drevnom Perinskom skitu , arheolozi su otkrili ostatke paganskog svetišta vjerovatno posvećenog Perunu. Svetište se sastojalo od široke kružne platforme usredsređene oko kipa. Platforma je bila okružena rovom sa osam apsida, u kojima se nalaze ostaci žrtvenika. Ostaci citadele manje-više identičnog rasporeda otkriveni su na lokaciji sugestivnog naziva Pohansko (Paganic), u blizini Břeclava u Češkoj.

 

Svi ovi arheološki ostaci imaju mnoštvo zajedničkih aspekata. Kipovi bogova sa više lica i ostaci svetilišta sa više žrtvenih oltara potvrđuju pisane izvještaje kršćanskih misionara o obožavanju polikefalnih bogova kod Slovena, a također ukazuju na to da je drevna slovenska mitologija očito stavljala veliki naglasak na obožavanje božanstava s više aspekata od jednog.

 

Takođe, veoma su važni ostaci nekoliko komada keramike iz černjahovske kulture iz 4. veka. Ruski arheolog Boris Rybakov identifikovao je i protumačio simbole upisane na njima kao zapise drevnog slovenskog kalendara.

 

Uobičajeno se tvrdi da se bogosluženje među slovenskim narodom često dešavalo u šumama, a ne u svetištima. Takve šume su na praslovenskom jeziku nazivane "gaje" (uporedi poljski gaj 'malo drvo, šikara, grm, gaj';), a ponekad su bile ograđene ogradom koja je stvarala sveto područje, kako prirodne tako i društvene sfere. Ponekad bi se koristile i kao groblja.

 

Folklorni tragovi

Kako su različita slavenska populacija kristijanizirana između 7. i 12. stoljeća, kršćanstvo je uvedeno kao religija elite, koja je cvjetala uglavnom u gradovima i među plemstvom. Među ruralnom većinom srednjovjekovnog slovenskog stanovništva ostali su jaki stari mitovi. Hrišćanski sveštenici i monasi u slovenskim zemljama, posebno u Rusiji, vekovima su se borili protiv fenomena zvanog dvoverje (dvoverje). S jedne strane, seljaci i zemljoradnici su željno prihvaćali krštenje , mise i nove kršćanske praznike . S druge strane, oni su i dalje ustrajali u vršenju drevnih obreda i obožavanju starih paganakultova, čak i kada su drevna božanstva i mitovi na kojima su bili zasnovani bili zaboravljeni.

 

To je bilo zato što, iz perspektive slavenskog seljaka, kršćanstvo nije bilo zamjena stare slovenske mitologije, već dodatak njoj. Kršćanstvo je možda nudilo nadu u spasenje i blažen zagrobni život na budućem svijetu, ali za opstanak na ovom svijetu, za godišnju žetvu i zaštitu stoke, stari vjerski sistem sa svojim obredima plodnosti, svojim zaštitnim božanstvima i svojim kućnim duhovima smatrano neophodnim. To je bio problem koji kršćanska crkva nikada nije zaista riješila; u najboljem slučaju, može ponuditi kršćanskog sveca ili mučenikada zameni pagansko božanstvo određenog kulta, ali je sam kult napredovao, kao i mitološki pogled na svet kroz koji su se objašnjavale prirodne pojave.

 

Dok su narodna vjerovanja i tradicije svih slovenskih naroda zaista najbogatiji izvor za rekonstrukciju drevnih paganskih vjerovanja, ona su vrlo vjerovatno izgubila svoju izvornu mitologiju i svetost. Ljudi su gajili nejasnu ideju da se neki praznici moraju slaviti na određeni način, neke priče moraju se ispričati ili neke pjesme moraju pjevati, samo u skladu s tradicijom. Kultovi starih božanstava bili su pomiješani sa obožavanjem novih kršćanskih svetaca, a stari rituali uklopljeni u nove kršćanske praznike.

 

To je navelo naučnike da analiziraju strukturu samog folklora i da osmisle metodologije pomoću kojih bi iz te strukture mogli rekonstruisati izgubljenu mitologiju. Folklorne priče možemo grubo podijeliti u dvije grupe:

 

Bajke o raznim fantastičnim likovima i bićima kao što su Alkonost, Baba Jaga, Koschei Besmrtni, Žar ptica, Zmej, pesme i priče o legendarnim junacima kao što su ruski bogatiri, i praznoverja o raznim demonima i duhovima kao što su domovoi, likho, vile, vampiri , vodyanoy, rusalkas itd. Mnoge od ovih priča i vjerovanja mogu biti prilično drevne, i vjerovatno sadrže barem neke elemente stare mitske strukture, ali oni sami po sebi nisu mitovi . Nedostaje im dublje, sakralno značenje i vjerski značaj, a osim toga imaju tendenciju da se jako razlikuju među različitim slovenskim populacijama.

Narodna slavlja raznih kršćanskih svetkovina i narodnih vjerovanja u razne svece. Na primjer, sasvim je jasno da je popularni svetac u mnogim slovenskim zemljama, Sveti Ilija Gromovnik , zamjena starog boga groma Peruna. Isto tako, tragovi drevnih božanstava mogu se naći iu kultovima mnogih drugih svetaca, poput Svete Marije , Svetog Vida , Svetog Đorđa , Svetog Vlaha i Svetog Nikole., a očito je i da razna narodna slavlja, poput proljetnog praznika Jare ili Jurjeva i ljetnog praznika Ivanje ili Ivana Kupala, obje vrlo slabo povezane s kršćanskim praznicima, obiluju pretkršćanskim elementima. Ova vjerovanja imaju značajan vjerski i sakralni značaj za ljude koji ih još uvijek vrše. Problem je, naravno, u tome što su elementi pretkršćanske religije beznadežno pomiješani u popularno kršćanstvo.

Rekonstrukcija izvornih slovenskih mitova je stoga pravi detektivski rad, koji zahtijeva značajno poznavanje različitih naučnih disciplina kao što su semiotika, lingvistika, filologija, komparativna mitologija i etnologija. Folklorne priče se moraju analizirati na nivou strukture, ne samo kao pjesme ili priče, već kao grupe znakova i simbola koji sadrže neku unutrašnju strukturnu logiku. Svaki od ovih znakova se sastoji od nekih ključnih riječi, koje su više od običnih imena likova, mjesta ili artefakata. Jedan važan aspekt simbola je da ih je gotovo nemoguće promijeniti; iako se njihova imena mogu mijenjati, njihova struktura ne može. Promjena ili gubljenje ključnih riječi rezultiralo bi promjenom simbola, što bi onda poništilo unutrašnju strukturnu logiku teksta i učinilo cijelu priču besmislenom. Tada bi se ubrzo zaboravilo,

 

Na primjer: kao što je već rečeno, slovenski bog groma Perun se u hriÀšćanskom folkloru uglavnom izjednačavao sa svetim Ilijom Gromovnikom. Ali ponekad je bio izjednačen sa Svetim Mihailom , a ponekad čak i sa hrišćanskim Bogom , dok je u nekim ruskim ili beloruskim narodnim pričama spušten na razne vilinske likove kao što su Car Ogin (Carski plamen) ili Grom (Grom). Bez obzira na promjene u samom nazivu, uvijek su prisutne neke ključne riječi koje su korištene za opisivanje Peruna kao simbola u drevnim mitskim tekstovima, a preživjele su kroz folklor. Perun je uvijek krv (gore, gore, visoko, na vrhu planine ili na nebu; Perun je nebeski bog, a ujedno je i 'najviše' božanstvo starog slovenskog panteona), on je suh(suh, suprotno od vlažnog; bog je groma i munja koji izaziva vatru), treska/razbija/goni/ubija (udara/razbija/goni/ubija; on je bog groma i oluja, razorni i bijesni ) sa strelom/kamenom /molnijom (strijela/kamen/munja; Perunovo oružje su, naravno, njegove munje. On ih ispaljuje kao strijele koje su toliko moćne da eksplodiraju i raznose kamenje kada ih pogode). Ove ključne riječi uvijek su sačuvane u folklornim tragovima, čak i ako je pravo Perunovo ime odavno zaboravljeno. Posljedično, struktura ovog simbola omogućila je identifikaciju Peruna sa sličnim likovima bilo iz kršćanske religije ili iz kasnijeg folklora, koji dijele te sličnosti u strukturi vlastitih simbola.

 

Prateći sličnu metodologiju i povlačeći paralele sa strukturom drugih, srodnih indoevropskih mitologija (posebno baltičke mitologije), i povremeno koristeći neke nagovještaje pronađene u povijesnim zapisima o slavenskom paganizmu, neki od drevnih mitova mogli bi se rekonstruirati. Značajan napredak u proučavanju slavenske mitologije ostvaren je u posljednjih 30 godina, najviše kroz radove ruskih filologa Vladimira Toporova i Vjačeslava Vsevolodoviča Ivanova, kao i hrvatskih znanstvenika Radoslava Katičića i Vitomira Belaja. Veoma su vredne i studije ruskog naučnika Borisa Uspenskog i srpskog filologa i etnologa Veselina Čajkanovića.

 

Međutim, nekritičko tumačenje folklora ili nevješto rekonstrukcija mitova može dovesti do katastrofalnih posljedica, kao što je objašnjeno u nastavku.

 

Neautentični izvori

Kada se radi o slovenskoj mitologiji, ne može se biti previše oprezan ili previše kritičan prema valjanosti i autentičnosti izvora. Naučni interes za vjerovanja starih Slovena neprestano raste od vremena renesanse, a s tim se povećava i ukupan broj zabuna, grešaka, pogrešnih tumačenja i nepodržanih rekonstrukcija (da ne spominjemo izume).

 

Prije sredine 20. stoljeća nije bila poznata valjana naučna metodologija po kojoj bi se folklorni izvještaji mogli tumačiti, a uz oskudne historijske i arheološke izvore, otvarala su se vrata divljim i neopravdanim spekulacijama. Jedan od najboljih primjera sveukupne konfuzije i potpune pogrešne interpretacije je lažno božanstvo ljubavi, Lada ili Lado, izgrađeno od besmislenih uzvika u slovenskim svatovskim pjesmama. Bogovi kao što su Koleda i Kupala konstruisani su od pogrešno protumačenih naziva popularnih slavenskih narodnih svetkovina; Koledo je bio slovenski naziv za božićne povorke pjevačkih pjesama , dok je izvor imena Kupala od kupati što znači kupati se. Kršćanski izvori tvrde da potiče od Ivana Kupale (doslovno: Ivan Krstitelj) međutim ova tvrdnja je jednako neutemeljena kao i tvrdnja onih koji su odlučili da je tumače kao paganski praznik. Ovaj dan praznika obilježava se na ljetni solsticij u mnogim slovenskim, ali i zapadnoevropskim zemljama, poput Francuske i Italije. Ovi običaji zaista imaju više od nekoliko elemenata pretkršćanskih vjerovanja, ali jednostavno izmišljanje bogova na osnovu imena običaja ne smatra se valjanom metodom za rekonstrukciju izgubljenih vjerovanja.

 

Pogrešno tumačenje Thiethmarovog istorijskog opisa vendskog paganizma dovelo je do zabune između boga, Svarožič, i grad u kojem je stajao njegov hram, Radegast. Budući da se ime Radegast može lako etimologizirati kao "Dragi gost", to je dovelo do izgradnje Radegasta kao navodnog slovenskog boga gostoprimstva. Isto tako, izmišljeno je spajanje s božanstvom sa zlokobnim imenom Černobog (Crni bog) kojeg spominje Helmod, Bijeli Bog ili Belobog. To ime se ne nalazi ni u jednom pouzdanom istorijskom ili etnografskom zapisu; nego se jednostavno pretpostavljalo da, pošto je već postojao Crni Bog, jednostavno je morao postojati i Beli Bog. Opet, ovo očigledno nije naučni pristup proučavanju slovenske mitologije, ali o navodnom dualizmu Belobog-Černobog do sada su ispisane stranice i stranice,

 

Namjerne krivotvorine su još upitnije od zabune ili pogrešnih tumačenja. U devetnaestom i dvadesetom veku, opšta populacija je postala sve više zainteresovana za slovensku mitologiju, podstaknuta raznim romantičarskim, nacionalističkim i, u moderno doba, neopaganskim pokretima. Kovanje dokaza o drevnoj mitologiji je neko vrijeme postalo gotovo svojevrsni hobi među različitim društvenim grupama, često s ciljem promoviranja vlastitih tematskih programa. Na primjer, "otkrivene su statue staroslovenskih bogova", ispisane germanskim runama, ili su "zabilježene" narodne pjesme i priče u kojima se polovina slovenskog panteona opisuje kako bere cvijeće ili veselo pleše oko lomače.

 

Veda Slovena iz 19. veka je teška mistifikacija bugarskih narodnih pesama, sa mnogim navodnim referencama na slovensku mitologiju, koju većina naučnika smatra falsifikatom. Noviji primjer je kontroverzna Velesova knjiga , koja tvrdi da je autentični pisani zapis o staroslovenskoj vjeri iz 9. ili 10. stoljeća n. sistem prije pokrštavanja, a kamoli da su koristili ćirilicu (nazvanu, naravno, po svetom Ćirilu, koji je skovao prvi poznati sistem pisanja za Slovene kada je poslat zajedno sa svojim bratom Metodijem da ih pokrsti u 9. vijeku). Neki od slovenskih neopagana koriste Velesovu knjigukao njihov sveti tekst, i shodno tome, insistiraju da je dokument autentičan. Međutim, originalna knjiga, navodno napisana na kori breze, izgubljena je (ako je ikad postojala), pa se stoga njena autentičnost za sada ne može utvrditi

 

kalendar i festivali

Slavenski mitovi su bili ciklični, ponavljani svake godine tokom niza svetkovina koje su pratile promene prirode i godišnjih doba. Stoga, da bismo razumjeli njihovu mitologiju, važno je razumjeti njihov koncept kalendara. Na osnovu arheoloških i folklornih ostataka moguće je rekonstruisati neke elemente pretkršćanskog kalendara, posebno velike svetkovine.

 

Godina je očigledno bila lunarna i počinjala je početkom marta, slično drugim indoevropskim kulturama čiji su nam stari kalendarski sistemi poznatiji. Imena za poslednju noć stare i prvi dan nove godine rekonstruisana su kao Velja Noc (*Velja Notj)/Velik Dan (Velikŭ dĭnĭ) (Velika noć/Veliki dan). Nakon pokrštavanja , ova imena su vjerovatno prenijeta na Uskrs . U slovenskim zemljama koje pripadaju pravoslavnim crkvama , Uskrs je poznat kao Veliki dan, dok je kod katoličkih Slovena poznat kao Velika noć. Imena se lijepo uklapaju s prijevodom grčkog Megale Evthomada , Velika sedmica, kršćanski izraz za sedmicu u kojoj pada Uskrs. U paganskim vremenima, međutim, ovo je bio praznik vjerovatno poput Noći vještica . Pojedini ljudi su nosili groteskne maske i kapute od ovčje vune, lutali po selima, jer su tokom Velike noći, vjerovalo se, duhovi umrlih predaka putovali zemljom, ulazili u sela i kuće kako bi dočekali novu godinu sa svojim živim rođacima. Shodno tome, božanstvo poslednjeg dana u godini verovatno je bio Veles, bog podzemnog sveta .

Održan je veliki prolećni praznik posvećen Jarilu, bogu vegetacije i plodnosti. Po selima su na ovaj dan obilazile povorke mladića i djevojaka, noseći zelene grane ili cvijeće kao simbole novog života. Putovali bi od kuće do kuće, recitovali određene pjesme i blagoslovili svako domaćinstvo tradicionalnim obredima plodnosti. Vođa povorke, obično jašući na konju, poistovjećivao bi se sa Jarilom. Običaj pravljenja pisanki ili ukrašenih jaja , takođe simbola novog života, bio je još jedna tradicija vezana za ovu gozbu, koja se kasnije prenijela na kršćanski Uskrs .

Praznik ljetnog solsticija danas je poznat kao Pust, Ivanje, Kupala ili Kries. Slavilo se uglavnom kao veliko vjenčanje, i, prema nekim naznakama iz historijskih izvora, u paganska vremena vjerovatno praćeno općom orgijom. Prethodne noći se mnogo jelo i pilo, palile su se velike lomače (na slovenskom — kres ), a mladi su se družili i plesali u krugovima, ili skakali preko vatre. Mlade devojke su pravile vence od cveća i paprati (koja je očigledno bila sveta biljka za ovu proslavu), bacale ih u reke i na osnovu toga kako i gde plutaju jedna drugoj proricale kako će se udati. Ritualno kupanje ove noći je takođe bilo veoma važno; otuda i ime Kupala (od kupati= kupati se), što se vjerovatno lijepo uklapa u narodni prijevod budućeg sveca zaštitnika koji je Crkva postavila za ovaj praznik, Ivana Krstitelja (Dan Ivana Kupale). Sve u svemu, čitava fešta je vjerovatno slavila božansko vjenčanje boga plodnosti, povezano s uzgojem biljaka za berbu.

Sredinom ljeta održavao se praznik vezan za boga groma Peruna, koji je u posthrišćansko vrijeme pretvoren u veoma značajan praznik Svetog Ilije . Smatralo se da je to najsvetije doba godine, a postoje indicije iz istorijskih izvora da je uključivalo ljudske žrtve . Žetva je vjerovatno počela poslije.

Nejasno je kada se tačno slavio kraj žetve, ali istorijski zapisi pominju zanimljivu tradiciju koja je vezana za nju koja se slavila u hramu Svantevit na ostrvu Ruyana (današnji Rugen), a preživjela je kroz kasniji folklor. Ljudi bi se okupljali ispred hrama, gde bi sveštenici stavljali ogroman pšenični kolač, skoro veličine čoveka. Prvosveštenik bi stajao iza kolača i pitao mase da li ga vide. Šta god da je njihov odgovor bio, sveštenik bi tada molio da ga sledeće godine ljudi ne vide iza obrednog kolača, odnosno da će berba sledeće godine biti još bogatija.

Vjerovatno je postojao i važan festival oko zimskog solsticija , koji se kasnije povezivao s Božićem . Shodno tome, u mnogim slovenskim zemljama Božić se zove Božič , što jednostavno znači mali bog . Iako se ovo ime veoma lepo uklapa u hrišćansku ideju Božića, ime je verovatno paganskog porekla; označavala je rođenje mladog i novog boga sunca starom i oslabljenom solarnom božanstvu tokom najduže noći u godini. Stari bog sunca identifikovan je kao Svarog, a njegov sin, mlado i novo sunce, kao Dažbog. Alternativni (ili možda originalni) naziv za ovaj festival bio je Korochun

 

Prilično tipičan kosmološki koncept među govornicima indoevropskih jezika, onaj o Svjetskom stablu , prisutan je i u slovenskoj mitologiji. To je ili hrast, ili neka vrsta bora. Mitološki simbol Svjetskog stabla bio je vrlo snažan i opstao je u slavenskom folkloru mnogo stoljeća nakon pokrštavanja . Na drvetu su se nalazila tri nivoa svemira. Njegova kruna predstavljala je nebo, carstvo nebeskih božanstava i nebeskih tijela, dok je deblo predstavljalo carstvo smrtnika. Ponekad su bili kombinovani zajedno u suprotnosti sa korenjem drveta, koje je predstavljalo podzemni svet , carstvo mrtvih.

 

Obrazac od tri carstva smještena okomito na osi mundi Svjetskog stabla paralelna je s horizontalnom, geografskom organizacijom svijeta. Svijet bogova i smrtnika nalazio se u središtu zemlje (smatrano ravnim, naravno), okružen morem, preko kojeg je ležala zemlja mrtvih, gdje bi ptice letjele svake zime i vraćale se u proljeće. . U mnogim folklornim izvještajima, koncepti prelaska preko mora (idit) u odnosu na dolazak preko mora(dolazit) se izjednačavaju sa umiranjem i povratkom u život. Ovo odražava drevni mitološki koncept da se do zagrobnog života dolazi prelaskom preko vodenog tijela. Osim toga, na horizontalnoj osi, svijet je također bio podijeljen; u ovom slučaju sa četiri kardinalne tačke, koje predstavljaju četiri smjera vjetra (sjever, istok, jug, zapad). Ove dvije podjele svijeta, na tri područja na vertikalnoj osi i na četiri tačke na horizontalnoj, bile su prilično važne u mitologiji; mogu se tumačiti u kipovima slovenskih bogova, posebno u kipovima troglavog Triglava i četvoroglavog Svantevita.

 

Panteon

Kao što je navedeno u opisu istorijskih izvora, Sloveni su obožavali veoma širok spektar božanstava, na ogromnom geografskom području od obala Baltika do obala Belog mora, u vremenskom rasponu od preko 600 godina. Istorijski izvori također pokazuju da je svako slovensko pleme obožavalo svoje bogove, te je stoga vjerovatno imalo svoj panteon. Sve u svemu, čini se da je drevna slovenska religija prilično lokalna i kultne prirode, s bogovima i vjerovanjima koja se razlikuju od plemena do plemena. Međutim, baš kao i u slučaju raznih slovenskih jezika — može se pokazati da potiču iz jednog, praslavenskog jezika — moguće je uspostaviti i neku vrstu praslovenskog Olimpa i pažljivim proučavanjem folklora, rekonstruirati neke elemente ovog originalnog panteona, iz kojeg su potekli razni bogovi raznih slovenskih plemena.

 

Vrhovni bog

Postoje različite moderne teorije o tome da je vrhovno slovensko božanstvo Rod ili Svarog, a istorijski izvori pokazuju da su božanstva poput Svarožiča, Svantevita ili Triglava obožavana kao vrhovna od strane određenih plemena. Međutim, sveukupno, najbolji kandidat za poziciju vrhovnog božanstva je daleko Perun. Njegovo ime je najčešće u svim istorijskim zapisima slovenske religije; zapravo, on je prvi slovenski bog koji se spominje u pisanoj istoriji (Prokopije u svojoj kratkoj bilješci pominje da je bog groma i munja jedini bog Slovena, gospodar svega). Primarna hronika ga identifikuje kao glavnog boga Kijevske Rusije pre pokrštavanja . Kratka bilješka u Helmoldovoj Chronica Slavorumnavodi da zapadni Slaveni vjeruju u jedno božanstvo na nebu koje vlada nad svim ostalim božanstvima na zemlji; ime ovog božanstva se ne spominje, ali se ipak čini sasvim mogućim da se radilo o Perunu. I iako ime Peruna ne nalazimo ni u jednom opsežnom zapisu zapadnoslovenske religije, on je bio poznat svim granama Slovena, što pokazuje veliki broj toponima koji i danas nose njegovo ime u svim slovenskim zemljama. Konačno, analizom folklornih tekstova uočit će se da je Perun jedino slovensko božanstvo koje je izjednačeno sa kršćanskim Bogom . Ovo su vrlo jaki pokazatelji da je Perun zaista bio vrhovni bog prvobitnog praslovenskog panteona.

 

Perun je, međutim, imao meč. Kako je istakao Roman Jakobson, kad god se Perun pominje u istorijskim tekstovima, uvijek ga "prati" drugi bog, Veles. Ovaj odnos se može uočiti i u toponimima. Gdje god naiđemo na brdo ili planinski vrh čije se ime može povezati s Perunom, ispod njega, u niziji, obično u blizini rijeke, naći će se mjesto koje ime podsjeća na Veles. Shodno tome, kako se Perun ponekad poistovećivao sa hrišćanskim Bogom u folklornim izveštajima, Veles se poistovećivao sa đavolom .

 

Božanstva

Perun i Veles

Ivanov i Toporov rekonstruisali su drevni mit koji uključuje dva glavna boga protoslovenskog panteona, Peruna i Velesa. Njih dvojica se suprotstavljaju gotovo u svakom pogledu. Perun je nebeski bog groma i munja, vatren i suh , koji vlada živim svijetom iz svoje tvrđave visoko iznad , smještene na vrhu najviše grane Svjetskog stabla . Veles je htonski bog povezan s vodama, zemaljskim i vlažnim , gospodar podzemnog svijeta, koji vlada carstvom mrtvih odozdo u korijenima Svjetskog stabla. Perun je poljoprivrednicima koji daje kišu, bog rata i oružja, kojeg prizivaju borci. Veles je bog stoke, zaštitnik pastira, povezan sa magijom i trgovinom.

 

Mnoga mjesta u raznim slovenskim zemljama i danas nose Božje ime: Perun (poznata planina u Bosni i Hercegovini Vareš), Perunac, Perunovac, Perunika, Perunička Glava, Peruni Vrh, Perunja Ves, Peruna Dubrava, Perunuša, Perušice, Perudina i Perutovac. Ovi nazivi danas uglavnom predstavljaju planinske vrhove, ali su u srednjem vijeku Perun nosili veliki hrastovi, sveti lugovi, pa čak i čitava sela ili kaštela. Takođe, kao što je već pomenuto, na ukrajinskom perun i na poljskom piorun znači "munja". Kod Južnih Slovena, planinska biljka Iris germanica poznata je u narodnom predanju kao perunika ("Perunova biljka"), a ponekad i kao bogiša ("božja biljka"), a vjerovalo se da raste iz zemlje koju je udario grom.

 

Kosmička bitka između njih dvojice odjekuje drevnom indoevropskom mitu o borbi između boga oluje i zmaja. Napadajući svojim munjama s neba, Perun progoni svoju serpentinuneprijatelja Velesa, koji klizi po zemlji. Veles se ruga Perunu i bježi, pretvarajući se u razne životinje, skrivajući se iza drveća, kuća ili ljudi. Na kraju, Perun sustiže psa u kojeg se pretvorio Veles i na kraju se sprijatelji s njim ljubaznim riječima i komadićima mesa, da bi potom zgrabio psa i bacio ga u jezero, gdje se Veles utopio. Perun zapravo ne uništava Velesa, već ga jednostavno vraća na njegovo mjesto u svijetu mrtvih. Tako red u svijetu, narušen Velesovom nestašlukom, ponovo uspostavlja Perun. Ideja da su oluje i grmljavina zapravo božanska bitka između vrhovnog boga i njegovog najvećeg neprijatelja bila je izuzetno važna za Slovene, i nastavila je da napreduje dugo nakon što su Peruna i Velesa zamenili hrišćanski Bog i Đavo.

 

Neprijateljstvo dva boga objašnjavalo se Velesovom krađom Perunove stoke , ili Perunovom krađom Velesove stoke (pošto je Veles bio bog stoke, pitanje vlasništva ovdje nije jasno). Motiv krađe božanske stoke takođe je čest u indoevropskoj mitologiji; stoka se u stvari može shvatiti jednostavno kao metafora za nebesku vodu ili kišu. Dakle, Veles krade kišnicu od Peruna, ili Perun krade vodu za kišu od Velesa (opet, pošto je Veles povezan s vodama, a Perun s nebom i oblacima, nejasno je kome bi kiša trebala pripadati). Dodatni razlog za ovo neprijateljstvo može biti krađa žena. Iz folklornih predanja čini se da se Sunce ponekad smatralo Perunovom ženom (čudna ideja, kao i svi slovenski bogovi sunca, kao i Hors i Dažbog, su muški). Međutim, budući da Sunce, u mitskom pogledu na svijet, svake večeri umire, spuštajući se iza horizonta i u podzemni svijet gdje provodi noć, to su Sloveni shvatili kao Velesovu krađu Perunove žene (ali opet, preporod Sunca ujutro mogao bi se shvatiti i kao Perunova krađa Velesove žene).

 

Jarilo i Morana

Katičić i Belaj su nastavili stazom koju su postavili Ivanov i Toporov i rekonstruisali mit koji se vrti oko boga plodnosti i vegetacije Jarila i njegove sestre i žene Morane, boginje prirode i smrti. Jarilo se povezuje sa Mjesecom, a Morana se smatra kćerkom Sunca . Obojica su Perunova djeca, rođena u noći nove godine (Velika noć). Međutim, iste noći, Jarilo biva otet iz kolevke i odveden u podzemni svet , gde ga Veles odgaja kao svog. Na prolećnom festivalu Jare/Jurjevo Jarilo se vraća iz sveta mrtvih ( s preko mora), donoseći proljeće iz uvijek zelenog podzemlja u carstvo živih. Upoznaje svoju sestru Moranu i udvara joj se. Početkom ljeta festival kasnije poznat kao Ivan Kupala slavio je njihovo božansko vjenčanje. Sveta zajednica između brata i sestre, djece vrhovnog boga, donosi plodnost i obilje na zemlju, osiguravajući obilnu žetvu. Takođe, pošto je Jarilo Velesov (po)sin, a njegova žena Perunova kći, njihov brak donosi mir između dva velika boga; drugim riječima, osigurava da neće biti oluja koje bi mogle oštetiti žetvu.

 

Nakon žetve, međutim, Jarilo je nevjeran svojoj ženi, a ona ga osvetnički ubija (vraća u podzemlje), obnavljajući neprijateljstvo između Peruna i Velesa. Bez muža, boga plodnosti i vegetacije, Morana — i sva priroda sa njom — vene i smrzava se u nadolazećoj zimi; ona se pretvara u strašnu, staru i opasnu boginju tame i mraza, i na kraju umire do kraja godine. Cijeli mit bi se iznova ponavljao svake naredne godine, a prepričavanje njegovih ključnih dijelova pratili su glavni godišnji praznici slovenskog kalendara. Priča također pokazuje brojne paralele sa sličnim mitovima baltičke i hetitske mitologije.

 

Svarog, Svarožič, Dažbog

Ime Svarog se nalazi samo u istočnoslovenskim rukopisima, gde se obično poistovećuje sa grčkim bogom kovača Hefestom . Međutim, ime je vrlo staro, što ukazuje da je Svarog bio božanstvo protoslovenskog panteona. Korijen svar znači svijetao, jasan, a sufiks -og označava mjesto. Poređenje sa vedskom Svarge ukazuje da je Svarog jednostavno značio (dnevno) nebo. Moguće je da je on bio originalni bog neba panteona, možda slovenska verzija protoindoevropskog *Dyēus Ph 2 ter . Svarog se takođe može shvatiti kao sjajno, vatreno mesto; kovačnica. Ovo i identifikacija sa Hefestomiz istorijskih izvora, ukazuje da je bio i bog vatre i kovačkog zanata. Prema tumačenju Ivanova i Toporova, Svarog je imao dva sina: Svarožiča, koji je predstavljao vatru na zemlji, i Dažboga, koji je predstavljao vatru na nebu i bio povezan sa Suncem . Vjerovalo se da je Svarog iskovao Sunce i dao ga svom sinu Dažbogu da ga nosi preko neba.

 

U ruskim rukopisima izjednačen je sa Suncem, a narodna predanja ga pamte kao dobroćudnog božanstva svjetlosti i neba. Srpski folklor, međutim, predstavlja daleko mračniju sliku o njemu; zapamćen je kao Dabog, strašno i hromo božanstvo koje čuva vrata podzemlja, povezano s rudarstvom i plemenitim metalima. Veselin Čajkanović je istakao da se ova dva aspekta sasvim lijepo uklapaju u simboliku slovenskog solarnog božanstva; blagonaklona strana predstavlja Dažboga danju, kada nosi Sunce po nebu. Zlobni i ružni Dabog noću nosi Sunce kroz podzemni svijet. Ovaj obrazac se takođe može primeniti na Sunčev godišnji ciklus; dobroćudni aspekt je povezan sa mladim ljetnim Suncem, a zlonamjerni sa starim zimskim Suncem.

 

Svarožiča su ruski seljaci mnogo nakon pokrštavanja obožavali kao vatrenog duha . Bio je poznat i među zapadnim Slovenima, ali je tamo bio štovan kao vrhovno božanstvo u svetom gradu Radegastu. Svarožič je jednostavno umanjenica od Svarogovog imena, pa stoga može biti samo još jedan aspekt (da tako kažem prezime) Dažboga. Postoji i stanovište da je Svarog bio predak svih ostalih slovenskih bogova, pa je tako Svarožič jednostavno mogao biti epitet bilo kojeg drugog božanstva, tako da su Dažbog, Perun, Veles i tako dalje, vjerovatno svi bili Svarožiči.

 

Svantevit i Triglav

Pomalo je ironično da za sada ne možemo jasno odrediti položaj ova dva boga u praslavenskom panteonu, ali o njima imamo napisana najopsežnija istorijska izvješća. Da su bili značajni za sve paganske Slovene, govori značajan broj toponima čija se imena mogu povezati s njima i otkrića višeglavih kipova u raznim slovenskim zemljama. Oba ova boga smatrana su vrhovnim na raznim lokacijama; povezivali su ih sa proricanjem i simbolizirali ih konj. Moguće značajna razlika je u tome što je Svantevit imao bijelog konja, dok je Triglav imao crnog, a Svantevit je bio predstavljen sa četiri glave, dok je Triglav (čije ime jednostavno znači troglavi ) sa tri. Svantevit je bio povezan i sa pobjedom u ratu, žetvom i trgovinom.

 

Predlagane su različite hipoteze o njima: da su u stvari jedno te isto božanstvo, donekle slično; da oni uopšte nisu bogovi već spoj tri ili četiri boga, neka vrsta mini-panteona. Slovenski neopagani su skloni razmišljati o Triglavu posebno kao o konceptu Trojstva . Svantevit je takođe proglašen kasnozapadnoslovenskom alternacijom Peruna ili Jarila, ili je upoređivan sa Svarožičem i smatran solarnim božanstvom. Nijedna od ovih hipoteza nije sasvim zadovoljavajuća, i uglavnom su to samo luda nagađanja, još jedan pokušaj da se slovenska mitologija rekonstruiše onako kako bi trebala biti, umjesto da se otkrije kakva je zapravo bila. Dalja istraživanja su neophodna prije nego što se više može reći o ovim božanstvima.

 

Tvrdi se da je najviša slovenska planina Triglav nazvana po bogu Triglavu.

 

Zorica i Danica

Ova imena jednostavno znače Zora i Zvijezda, ali u folklornim izvještajima svih slovenskih naroda često se opisuju kao osobe ili povezuju s osobama, na prilično isti način kao Sunce i Mjesec . Danicu se često naziva Sunovom mlađom sestrom ili kćerkom, a vjerovatno je povezivana sa Moranom. Prema tome, Zorica je bila ili Sunova majka ili starija sestra. Sasvim je moguće da je to bila slavenska relikvija protoindoevropskog boga zore.

 

Dalji razvoj događaja

Ivanov i Toporov su takođe šematski periodizovali različite faze razvoja slovenske mitologije, pokušavajući da pokažu kako je evoluirala iz prvobitnog panteona:

 

Prvi kasniji razvoj dogodio se nakon što su se Praslaveni podijelili na istočne, zapadne i južne Slavene. Svaka grana slovenske porodice osmislila je razna ženska božanstva domaćinstva (npr. Mokoš) i božanstva povezana sa zanatima, poljoprivredom i plodnošću (npr. Rod i Čur). Božanstva kao što su Hors i Simargl ponekad se tumače kao istočnoslovenske posuđenice od njihovih iranskih susjeda.

Na nivou apstraktne personifikacije božanskih funkcija imamo pojmove kao što su Pravda / Krivda (Tačno/Pogrešno), Dobra Kob / Zla Kob (Dobra sreća/Zla sreća). Pretpostavlja se da su ovi koncepti, koji se nalaze u mnogim slovenskim bajkama, nastali u vrijeme kada su stari mitovi već spušteni na nivo legendi i priča. Loius Leger je istakao da su različite slovenske riječi koje opisuju uspjeh, sudbinu ili bogatstvo povezane sa drevnom slovenskom riječju za Boga - "močvaro". Iako se koristi za označavanje boga kršćanstva , riječ je poganskog porijekla i prilično je drevna. Potiče od protoindoevropskog korena *bhag(što znači bogatstvo), što je srodno avestičkom baga i sanskritskom bhagah (epiteti božanstava).

Sljedeći nivo razvoja je mitologizacija istorijskih tradicija. Počevši od paganskih vremena, nastavio se i nakon pojave kršćanstva. Karakteriziraju ga priče i pjesme legendarnih junaka, od čisto legendarnih osnivača određenih plemena, poput priča o Lehu, Čehu i Rusu, do sasvim povijesnih ličnosti kao što su hrvatsko- ugarski kralj Matija Korvin iz 15. stoljeća ili srpskiPrinc Marko, koji su obojica ovjekovječeni u narodnoj legendi ili poeziji. Ruske bilene o bogatirima, poljske legende o Kraku Zmajoubojici, češke legende o Libušama i osnivanju Praga sve spadaju u ovu kategoriju. Različiti elementi ovih priča i dalje će otkrivati elemente starih mitova (kao što je heroj koji ubija zmaja, slabašan odjek drevnog koncepta kosmičke bitke između Peruna Gromovnik i serpentina Velesa).

Na još nižem nivou, određeni mitski arhetipovi evoluirali su u bajkovite likove. Tu spadaju Baba Yaga, Koschei besmrtni, Slavuj razbojnik, Vodyanoy, Zmey Gorynych i tako dalje. U ovom trenutku razvoja teško da se više može govoriti o mitologiji. To su prije legende i priče koje sadrže neke fragmente starih mitova, ali njihova struktura i značenje nisu tako jasni.

Najniži nivo razvoja slavenske mitologije obuhvata različite grupe kućnih ili prirodnih duhova i magičnih stvorenja, koji se veoma razlikuju među različitim slovenskim narodima. Mitska struktura na ovom nivou je praktično neshvatljiva, ali neka vjerovanja ipak imaju veliku starinu. Još u 5. veku Prokopije je pominjao da su Sloveni obožavali rečne i prirodne duhove, a tragovi takvih verovanja i danas se mogu prepoznati u pričama o vilama , vampirima, vešticama i vukodlacima.

 

Slovensko paganstvo danas

 

Posljednjih nekoliko decenija, slavensko paganstvo je steklo ograničenu popularnost u ruskoj javnosti, s mnogim web stranicama i organizacijama posvećenim proučavanju slavenske mitologije [1] [2] i nekima koji otvoreno pozivaju na "povratak korijenima". [3]

 

Neki muzičari su takođe pod uticajem paganizma, kao što je pagan metal bend Arkona.

 

Slavenski neopaganski pokreti mogu se naći u Rusiji, Bjelorusiji , Bosni i Hercegovini , Srbiji , Makedoniji , Bugarskoj, Sloveniji, Slovačkoj, Poljskoj, Hrvatskoj i Ukrajini.

Religion wiki

FB_IMG_1660035134105.jpg

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 2 weeks later...

Pojmovi "dobre" i "loše" smrti u sistemu slovenskih vjerovanja

Popularna definicija „dobre“ i „loše“ smrti povezana je sa suprotnošću između prirodne i nasilne smrti. Ova ideja može se zabilježiti na praslavenskom korijenu *- mʹrtʹ 'uništiti' i prefiksu * sʺ- 'sam', 'dobar'. Želje za „dobrom“ smrću bile su cijenjene u tradicionalnoj kulturi, kao i želje za žetvom ili prosperitetom kuće. Prema narodnom vjerovanju, „dobra“ smrt znači: umrijeti prirodnom „samo“-smrtom, u odgovarajuće „ja“-vrijeme, na „sebi“-mjestu i među bliskim rođacima. Mrtvi koji su umrli „dobrom“ smrću smatrani su časnim precima, za razliku od mrtvih koji su umrli „lošom“ smrću. Ovi drugi nisu mogli da pređu na onaj svet i postali su štetna demonska bića. Ljudi su posebnim ritualnim radnjama pokušavali da neutrališu fatalne posledice „loše“ smrti. Glavni je nastojao da se pokojniku obezbijedi puni udio zemaljskih blagoslova (hrana, odjeća, simbolično krštenje, simbolično vjenčanje i sl.).

Etno- muzej .si
 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
×
×
  • Креирај ново...