Ekskluzivno: Iz knjige “Štulić: Biografija” - Jednog dana nema me da nikada ne dođem

[Милан Ракић]

Objavljena pre nekoliko dana, knjiga “Štulić: Biografija”, autora Hrvoja Horvata najiscrpniji je prikaz karijere i života Branimira Štulića: od djetinjstva u Skopju, Jastrebarskom i Ninu, do dolaska u Zagreb i studija na Filozofskom fakultetu, od Balkan sevdah banda do osnivanja Azre, od jedinstvenog uspjeha s pjesmama koje je napisao, do raspada Jugoslavije i trajnog egzila u Holandiji. Čitaoci XXZ magazina imaju jedinstvenu priliku da pročitaju delove ove važne i zanimljive knjige

Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio.

ŠTULIĆEVO SVETO TROJSTVO

Priča o Branimiru Štuliću jedinstvena je, neusporediva s bilo kojom storijom domaćeg rock protagonista, a bogme i šire: koliko zbog Štulićeva talenta i odjeka njegova rada s Azrom, toliko i zbog njegova životnog puta bogatog raznolikim „štofom“. S koje ga god strane i u kojem god ga vremenu promatrali, čini se da je Štulić bio kontradiktorna osoba. Toliko fanatičnog uvažavanja i nekritičkog osporavanja - ili obrnuto - koliko je upućeno njemu teško da bi izdržao bilo koji drugi domaći rock autor. Toliko loših albuma koliko ih je on naredao u zadnjem poglavlju (samostalne) karijere pokopalo bi mnoge. Prije toga najčešće je ipak bio slučaj da se radilo o autoru najviše klase, koji je svojim radom zaslužio svu pažnju i „kolajne“ koje su mu potom uručivane.

Photo: Mio Vesović

Činjenica da je Štulić bio, i još jest, živopisna osoba, čiji je put popločen mnogim zanimljivim detaljima, neočekivanim promjenama i potresima jakih amplituda, nesumnjivo pogoduje pisanju nečije biografije. I naizgled nebitne epizode Štulićeva životopisa daju nekonvencionalne priče i povoda za analitičke prosudbe, pa knjiga o njemu u nekim vremenskim razdobljima može djelovati kao akcijski roman. (…)

Nakon „osloboditeljske“ misije kojom je sebe, i one koji su to htjeli, poveo ravno do dna i pritom razmaknuo mnoga prijašnja ograničenja, Štulić je (p)ostao najdosljedniji primjer ovdašnjeg rock glazbenika koji se, tragom Grete Garbo, povukao u trenutku dok je još vladala velika tržišna potražnja za njim.

U rekapitulacijskom intervjuu “Ninu” 1989., kada se već činilo da je svjestan kako je zatvorio puni krug, objašnjavao je razloge odlaska s tipičnim egocentrizmom: „Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Likurg: napravio što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni koji nešto naprave zasjednu i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene nitko nije skinuo i to je važno da se zna“. (…)

(…) Podjednako omiljen među „radnicima i inteligencijom“ Johnny B. Štulić bio je privlačan u strastvenim emocijama i zakučastim pjesničkim konstrukcijama, autor kojemu se vjerovalo čim ste mu na koncertu vidjeli napete vratne žile. Iako stoje i optužbe za neartikuliranost koja je u kasnijoj fazi rada znala poput bujice naplaviti sve i svašta, ono što je Štulić ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina rada s Azrom nitko drugi nije uspio. Bez njega domaća bi rock scena osamdesetih godina prošlog stoljeća bila ne samo bitno siromašnija, nego nezamisliva i puno dosadnija. 

Photo: Erol Čolaković Šehić

Njegovo autorsko sveto trojstvo, demonstrirano kroz jaku autorsku, pjevačku i gitarističku optiku bilo je bez premca; izvanserijska muzikalnost i sposobnost pisanja egzaktnih rock-pjesama - s vrlo konkretnim melodijama, poduprtim energičnom sviračkom mašinerijom Azre - bile su osnova njegova uspjeha. Sva retorika o društvenom značaju Azre i Štulića, koji nesumnjivo postoji, pala bi u vodu bez sasvim konkretne glazbene podloge.

Azra se pojavila u vrijeme kada se nasušnom pokazala potreba svježe autorske krvi koja bi unaprijedila dosege na rock sceni postignute probojem Bijelog dugmeta. Dakako, Branimir Štulić nije bio jedini novi autor jakog kalibra, ali je bio izdvojen slučaj, primjer radoholičara spremnog i sposobnog za visoke domete, „totalno drukčiji od drugih“. 

Photo: Mio Vesović

U vremenu kada su koncem sedamdesetih Buldožeri, Pankrti, Prljavo kazalište, Riblja čorba i Leb i sol svaki sa svoje strane bivše države krčili put novom glazbenom rječniku i proširivali izražajne mogućnosti rock glazbe, konkurencija se činila prije poticajnim nego otežavajućim faktorom u kreativnom loncu domaće rock scene. Ako su Goran Bregović i Bijelo dugme domaću rock glazbu u drugoj polovici sedamdesetih pretvorili u široko prihvatljiv, primijenjen lokalni govor - zamijenivši internacionalne simbole lokalnim leksikom, svima razumljivom porukom i bliskim emocionalnim kodom - nadolazeća generacija autora unutar novog vala odradila je zadatak daljnjeg raslojavanja poetike rock glazbe u druge stilske rukavce.

Negdje na rubu između novovalne energije, ljutog angažmana s oslobađajućim političkim podtekstom, gotovo klasičnog pjesmopisačkog pristupa i izrazite emocionalnosti, Štulić je s Azrom predstavljao samosvojan dio novog rock-poretka na ovim prostorima. Njegovi prostori, osvojeni probojem Azre, podjednako su bili Zagreb, Beograd, Sarajevo i drugi gradovi bivše države. Radilo se, uz nedodirljivog Arsena Dedića ranije, o vjerojatno jedinom autoru zagrebačkog kruga koji je uspio tržišno i općim utjecajem ne samo parirati općenarodno prihvaćenim protagonistima SFRJ rock scene poput Bregovića ili Bore Đorđevića, nego su njegove autorske postupke i oni sami kasnije znali preuzimati. (…)

Od debitantskog albuma Azra i Sunčane strane ulice, preko koncertnog Ravno do dna i Filigranskih pločnika, Azra i Štulić su prvu i najznačajniju fazu rada završili u hiperproduktivnom nizu dvostrukih i trostrukih albuma. Upravo na temelju tog dijela rada, zaključno sa pločama “Kad fazani lete” i “Krivo srastanje” kao dokazima drugačijih Štulićevih stilskih manevra, Azra je stekla čvrstu poziciju krećući se po rubu između masovne tržišne prihvaćenosti i očigledne činjenice da smo dobili autora drugačijeg svjetonazora. 

Konkretnih dokaza za raspravu o sebi Štulić je ostavio više nego dovoljno. Već i samo preslušavanje Azrine diskografske zaostavštine opsežan je posao, ali i najispravniji put za određivanje vrijednosti Štulićeva rada i njegovog mjesta pod suncem. Razlika između Štulića autora i Džonija javne osobe druga je priča, ali čak i čudak kakav je postao – što će ga kasnije koštati gubitka zemljopisnog sidra i biti uzrokom nepomirljivog ostanka u Holandiji - teško da je u stanju retroaktivno promijeniti sud o izvanserijskom autoru kakav je bio „kad je imao Fendera“.

NEMAM BRADU, BRKOVE: DJETINJSTVO I ODRASTANJE

Photo: Mio Vesović

Branimir Štulić rođen je, naravno, na Balkanu, u Skopju 11. travnja 1953. Kao djetetu aktivnog vojnog lica JNA, djetinjstvo mu je bilo prožeto stalnim selidbama. Otac Ivan, porijeklom iz Nina kod Zadra, bio je oficir u tenkovskim jedinicama u kasarni Maršal Tito u Skopju i u vojničkoj je karijeri stigao do čina potpukovnika. Kada je imao godinu dana Branimirova majka Slavka rodila je drugo dijete, sestru Branku. Djed po majci bio je ninski radićevac od kojega je Branimir, kažu, naslijedio lucidnost. Život u Skoplju obilježio je nekoliko prvih godina života Štulića mlađega i vjerojatno utjecao na njegovu sklonost makedonskoj narodnoj glazbi koju će iskazivati kasnije. I utjecaj makedonskog jezika kojim je bio okružen u najranijem razdoblju odrastanja osjetit će se kasnije kod Štulića kroz primjetljiv naglasak u govoru.   

I 2017. u intervjuu za beogradske Večernje novosti prisjećao se djetinjstva. "Živio sam na brdu iznad stare turske kasarne, mislim da je danas tamo američka ambasada. Na sto metara ispod kuće bila je taraba ispod koje sam se kao mali provlačio i ulazio u krug kasarne. Imao sam četiri-pet godina. Kao što u Engleskoj imaš one životinje koje su maskota vojske, ja sam bio maskota te kasarne. Ne znam kako su me podnosili. A ispod tog brega, dva puta godišnje, u proljeće i jesen, održavali su se sajmovi. To je stogodišnji običaj, kad se stočari sele, pa se u proljeće i jesen nađu na nekoliko dana. A tamo, sva ta božja muzika koja mi je ušla u uho. Nisu sve takozvane makedonske pesme najbolje, ali neke su stvarno vrh vrhova".

Sjećao se Štulić još detalja iz najranijeg dijela života: "Sjećam se ko sad, sa šest godina sam čitao i latinicu i ćirilicu. Nevjerojatno kako je to bilo napredno vrijeme. Čitao sam sve stripove Dan Derry, za koje nisu baš znali u Americi i Engleskoj. Kekec je 1957. počeo izlaziti s tim stripovima i ja sam kao dijete gutao sve futurističke stvari. Pjevao sam ‘Dianu’ od Paula Anke, ali sa domaćim tekstom, 'O Dajana, volim te, skini gaće, molim te, da ti vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu" (smijeh). Nisam znao što to znači, ali sam pjevao sa pet godina".

 

Photo: Privatna arhiva/ Džoni Štulić

Štulićeva obitelj kasnije se seli u selo Cvetkovići, čekajući na završetak vojnih stanova u Jastrebaskom gdje Branimir ide u osnovnu školu. Ljetne mjesece mladi Štulić redovito je provodio s obitelji u Ninu, gdje su mu rođeni i otac i majka. Tijekom šezdesetih boravio je u kući djeda Frane, a kasnije u novoj kući koju je otac sagradio u „novom“ Ninu, tik do mora, kao i mnogi drugi koji su gradili vikendice u starom kraju. Kamenom obložena kuća koju je Branimirov otac Ivan podizao dugo godina bila je skromna prizemnica sa dvije sobe, kuhinjom, kupaonicom i wc-om, a prilikom postavljanja prve deke čitava je Branimirova generacija iz Nina sudjelovala na radnim akcijama miješanja betona i postavljanja „ploče“.

Iskazujući fascinaciju nogometnom loptom, s rođacima je dječačke dane provodio na potezu od plaže do dvorišta, gradskog trga i igrališta. „Ajmo napucavati“, bile su riječi kojima je Branimir nagovarao svoga dvije godine starijeg bratića Svetka Stulića, najodanijeg rođaka i prijatelja, na igranje nogometa. Svaki komad ravne livade bio je potencijalno igralište, na kojem se pokretni Svetko snalazio najbolje u društvu. Svetko i njegov mlađi brat Marin prezivali su se Stulić, iako se zapravo radilo o istom prezimenu. Kao i u mnogim drugim manjim sredinama događalo da iste obitelji imaju malo različita prezimena. U ovom slučaju zato jer je prije stotinjak godina, dok je Dalmacija bila pod tuđinskom vlašću matičar izostavljao „kvačicu“ na slovu „s“ kod nekih. (…)

Prijateklji iz škole: Mio Vesović i Branimir Štulić

Photo: Arhiva/ Mio Vesović

(…) Prvi dodir s rock glazbom Štulić je imao 1964. kada je čuo Beatlese koji će mu ostati trajna fascinacija u životu, o čemu je pričao u svom prvom intervjuu Poletu januara 1980.: „Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam“. U Jastrebarskom je u istu osnovnu školu sa Štulićem išao i Milisav Vesović, kasnije fotograf i autor naslovnice albuma Filigranski pločnici. Fotografija odraslog Džonija s neizbježnim klompama na nogama, milicijskog Fiće i školarke s pletenicama bila je duhoviti hommage vremenu zajedničkog odrastanja kada su Štulić i Vesović išli u osnovnu školu u Jatrebarskom i obojica bili zaljubljeni u predsjednicu razreda Nadu Kraljević, kćerku milicajca.

Sredinom šezdesetih godina Štulićeva porodica seli se bliže epicentru Džonijeve kasnije karijere, u Novi Zagreb, u naselje Siget. Kako u tom zagrebačkom prekosavskom naselju, jednom od prvih zagrebačkih socrealističnih, „blokovskih“ zdanja, još nije bilo škole, upisan je u osnovnu školu u obližnjem Trnskom, gdje je u razred s njim išao Veseli Oršolić, još jedan budući zagrebački gitarist. 

Ispred 'Kavkaza' 1981: Džoni Štulić i Rastko Milošev, tadašnji gitarist Parnog valjka

Photo: Goran Pavelić Pipo

Ključne godine odrastanja koje provodi u Novom Zagrebu imati će veliki utjecaj na Štulića kojemu će se prigradska tematika i outsiderske priče neprestano javljati u pjesmama. Prvu akustičnu gitaru Štulić dobiva na poklon od tete u novembru 1968., model iz trgovine Muzičke naklade, na kojoj uči svirati i od prijatelja traži da mu na papiru nacrtaju hvatove.

Odrastanje uz autoritativnu figuru oca, vojnog lica, mladom je Štuliću pomoglo u razvijanju tinejdžerskog bunta i dalo želju za borbom protiv autoriteta koji će kasnije redovito iskazivati u svome radu. „Ja sam izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu“, tvrdio je godinama poslije u “Ninu”. „Vjerujem da u tim porodicama ima dosta 'ratničkog' duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonačelnik toga. Čovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno da li su bila moralna, ideološka ili bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlačio. Još ih uvlačim, ali sam uspio napraviti svoje. Međutim, mene mama i tata nisu u ovo (glazbu, op.a.) ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju“. (…)

(…)Šezdesetosmaški studentski nemiri, „ulazak Rusa u Čehoslovačku“, kako će kasnije reći, prodor rock supkulture u monolitnu kulturnu scenu socijalističkog društva, gimnazijska druženja i omladinski tisak poput Poleta, okruživali su ga tijekom odrastanja, kao i strast prema nogometu i košarci. „Rusi“ i JNA postati će mu i ostati najjasniji primjeri totalitarne sile koju nije podnosio i s čijim će se raznim oblicima boriti u svom kasnijem glazbenom radu. Okus i miris ikonografije rocka podsvjesno je imao i veći, ili barem spontaniji upliv na tinejdžera koji je maštao o električnoj gitari.

„U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored Opatija kina. Dan danas tamo na nekom zidu piše Kinks, Rolling Stones... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privlačilo. Sjećam se jednog dana, pošao sam u kino Opatija na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to“, pojašnjavao je Svenu Semenčiću u intervjuu Poletu početkom 1980. fascinaciju novom „kulturom čupavaca“. Ako već nije imao izravan dodir s bjelosvjetskim glazbenicima, na licu mjesta Štulić je mogo doživjeti prve zagrebačke plesnjake na kojima su svirale lokalne zvijezde Crveni koralji i Bijele strijele, s čijim će članom Jankom Mlinarićem –Trulim kasnije često surađivati.

Mjesto gdje se često ručalo: Džoni Štulić u restoranu 'Pod gričkim topom' 1982. godine

Photo: Arhiva/ Hrvoje Horvat

Od 1968. godine Štulić je pohađao 6. gimnaziju smještenu  na Katarininom trgu na zagrebačkom Gornjem gradu. Radilo se o školi nešto „labavijih“ kriterija u koju su upisivani i ponavljači iz drugih gimnazija, ali i bogataška djeca iz centra grada. Prednost je imala u praktičnom položaju iznad glavnog zagrebačkog trga; odlazak u školu Štuliću je pružao svakodnevnu priliku za prolazak najužim središtem Zagreba čije će ulice kasnije osvojiti sa Azrom i znati sve glavne gradske punktove.

Iako nisu bili pripadnici iste generacije, istovremeno kad i on 6. gimnaziju išlo je mnoštvo kasnijih protagonista  kulturne scene Zagreba s kojima će Štulić biti u doticaju; novinar Branimir Baron Brljević, kazališni redatelj Branko Brezovec i teatrologinja Gordana Vnuk. Svi oni, osim Štulića i Brljevića, bili su i članovi dramske grupe 6. gimnazije koja će kasnije pod vodstvom Branka Brezovca prerasti u ambicioznu avangardnu kazališnu družinu Cocolemocco.

Štulić je maturirao 1972. s radom “Pariška komuna”. Izbor maturalnog rada i sklonost socijalnim i društvenim temama vjerojatno nisu imale veze s političkim događajima u Hrvatskoj 1971., uz koja ga veže tek neprovjereni podatak da ga je tijekom studentskih nemira na Trgu Republike u Radićevoj ulici istukao milicajac. Maturalni rad mu je ocijenjen kao odličan, iz povijesti je imao četvorku, ali je iz hrvatskosrpskog jezika i književnosti budući cijenjeni rock-poeta dobio samo - dvojku. Ukupna završna ocijena bila mu je vrlo dobar (…).

(NASTAVIĆE SE)

Hrvoje HORVAT

https://www.xxzmagazin.com/jednog-dana-nema-me-da-nikada-ne-dodem

[drvce]

пре 1 сат, Милан Ракић рече

 

Mjesto gdje se često ručalo: Džoni Štulić u restoranu 'Pod gričkim topom' 1982. godine

Photo: Arhiva/ Hrvoje Horvat

Ajme, zar su jos tada kuckale po fejsu?

Chilling at Pod grckim topom <3

Feeling loved <kiss>

[RYLAH]

И даље ми није јасно како од таквог генијалца, бунтовника, човека који је толико дао... Остари једно џангризало које деци скида песме с Јутјуба, тужи се са свима за најмање ситнице, и иде чак дотле да на једном сајту скида и акорде његових песама које су људи постављали да би свирали управо те његове песме.

Да се разумемо, мени је Азра нешто најбоље што је стара југословенска рок сцена икад дала и причам из перспективе да причам о (по мом мишљењу) најбољем музичару који је икад постојао на овим просторима. Зато и неконтам ту транформацију.

[Juanito]

пре 1 сат, RYLAH рече

И даље ми није јасно како од таквог генијалца, бунтовника, човека који је толико дао... Остари једно џангризало

Разуми човека, скоро 30 година је у Холандији. Мора то негде да изађе...

[Милан Ракић]

Želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve

Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio.

 

 

Photo: Screenshot

Azra: Od prvog singla do prvog albuma

(…) U proljeće 1977. prva postava Azre počinje raditi u postavi Džoni (vokali i gitara), Mladen 'Max' Juričić (gitara), Branko Matun (bas) i Paolo Sfeci (bubnjevi). Mladen Juričić upoznao je Štulića nakon jedne večeri provedene u klubu Jabuka, gdje je stalno zalazio, kada ga je Sfeci odveo na audiciju kod Džonija. Štulić je htio elektrificirati bend, a Sfeci mu je rekao da zna dečka koji odlično svira gitaru i ima moderan senzibilitet.

„Došli smo po noći kod Džonija, u autu s Pajom koji je bio dio društva. Tada sam stalno svirao usnu harmoniku, to mi je baš bila furka“, prisjeća se Juričić. „Nakon što smo probali par pjesama, a ja demonstrirao umijeće sviranja na usnoj, Džoni je rekao 'to je super, zna svirati folk', i tako sam ušao u Azru. Na početku smo svirali očajno, ali imali smo volju. Džonijev problem bio je taj što su mu pjesme imale milijun akorda. U svim sastavima s kojima sam u životu svirao poslije Azre nisam odsvirao toliko harmi kao s Džonijem. Trebalo je to malo pročistiti i dobiti neki konkretniji zvuk. Niti Džoni ni ja nismo se baš snalazili na električnoj gitari, ali je on jako dobro ovladao programom klasične gitare. Njemu je čak bilo teško svirati s trzalicom, ali s vremenom su stvari krenule na bolje“. 

Ulične konsultacije: Maks Juričić i Branimir Džoni Štulić u Zagrebu 1978. godine

Photo: Goran Pavelić Pipo

No, Štulić nije bio zadovoljan i već u ljeto 1977. prekida rad sastava, priopčujući Mladenu Juričiću da je on sam (Štulić, op.a.) toliko loš na električnoj gitari da mora pronaći drugog gitarista, puno boljeg od Mladena, kako bi nadoknadio manjkavosti i možda nešto uspio napraviti s Azrom. „Naravno, tijekom ljeta nije nikoga pronašao i ispred nebodera gdje smo stanovali Marino Pelajić i ja“, sjeća se Juričić, „početkom jeseni rekao mi je da je raščistio sa svim nedoumicama i da bi mogli ipak probati ponovno zajedno. Spomenuo je i da zna nekog bubnjara kojeg je zvao 'ćelavi' jer se nadavno ošišao. Govorio da se 'pjenuša' dok svira, da ne udara po bubnjevima poput nekog primitivca. Bio je to Branko Hromatko, koji je ušao u tu drugu postavu Azre i ostao sa nama do početka 1979. godine, kada nastaje Film“. 

U centru Zagreba: Džoni Štulić i Paolo Sfeci

Photo: Goran Pavelić Pipo

Jurićić pojašnjava da je Štulić bio manijakalno uporan i da je u vrlo kratkom vremenu napredovao kao instrumentalist, marljivo vježbajući, pokazujući fanatizam prema glazbi i savladavajući program gitare koji su budući majstori klasične gitare po glazbenim školama savladavali godinama. Postava Azre vježbala je u baraci na Vrbiku, nedaleko od Filozofskog fakulteta, a jedan od prvih nastupa imali su iste jeseni u zagrebačkoj Dubravi. „Te večeri Džoniju i meni stalno su pucale žice na gitarama“, govori Juričić. „Sjećam se da smo svirali u nekakvom Domu kulture koji je ispred pozornice imao plišanu zavjesu, a ona se stalno zatvarala i otvarala kako smo mi radili stanke zbog mijenjanja žica. Tada još nije bilo elektronske štimalice za gitaru, sve je trajalo dugo…“

„U jesen 1977. čuo sam novi val“, govorio je Štulić u Poletu o prekretnici koja se iznenada dogodila. „Tu je velike zasluge imao Mladen Juričić, on je htio da radimo nešto takvo. Ja sam to shvatio kao potencirani stari beat i oduševio sam se u istoj mjeri kao kad sam prvi put slušao Beatlese. Ponovo sam čuo klasične prateće vokale, klasičnu solo-gitaru, shvatio sam da je, nakon dugog vremena, pravi ugođaj napokon stigao. U to se opet moglo vjerovati. Mi u Azri smo u to vrijeme počeli pročišćavati i nanovo aranžirati stvari, potencirati ritam, glas...“.

Tog ljeta, prije ponovnog sviranja sa Džonijem, Mladen Juričić nakon završetka gimnazije putuje Interrailom do Londona i u francuskom Marseilleu druži se s jednim Englezom koji mu priča o novoj, „žestokoj  glazbi“ u Velikoj Britaniji. „Bio je to plimni val toga ljeta koji me je zakačio spletom okolnosti i djelovao na sve nas“, kaže Juričić. Max marljivo pronalazi novu glazbu u londonskim prodavaonicama ploča, upija utjecaje i vraća se kući s par ploča, među ostalima i jednom kompilacijom s pjesmama američkih preteća punka, Stoogesa, MC5 i drugih.

(…) Kada mu je 1977. isteklo pravo na korištenje studentskog doma, stari Štulićev prijatelj Božo Kovačević preselio se u stan kod Damira Price-Caprija, kasnijeg člana grupe Haustor. „Džoni je i tamo znao često navratiti“, sjeća se Kovačević, „a kod Caprija se već okupljalo društvo iz raznih zagrebačkih sastava, bila je to renesansa zagrebačkog rocka. Vidjelo se da je Štulić bio gotovo opsjednut, u potpunosti predan tome što radi“. Iako je Kovačeviću, kao i drugima, bilo jasno da će Džoni i drugi sastavi moći izaći u javnost tek nakon što profesionaliziraju pogon, nije bilo nikakve dvojbe da je imao žara, nezaustavljivu želju za nešto reći svojim pjesmama, te ono što svi spominju kao Štulićevu konstantu, nevjerojatnu energiju.

U Galeriji Studentskog centra 1978: Džoni Štulić tokom probe sa grupom Azra

Photo: Goran Pavelić Pipo

Kultni status Azra je kasnije sticala nastupima u Lapidariju i klubu Studentskog centra koji se nalazio u istom dvorištu s Teatrom ITD, ali je još važniji prostor za njih u ovom razdoblju bila Galerija Studentskog centra. Smještena dublje u dvorištu iza SC-a i Teatra ITD, bila je tvrdokorni umjetnički pogon za izložbe, performance i koncerte. Voditelj Galerije Željko Luščević i njegov asistent Mladen Lučić-Luc, rad Galerije prilagodili su senzibilitetu mlade generacije, predstavljajući izložbe, kazališne predstave, strip i rock-koncerte u istom prostoru. U Galeriji su kasnije vježbali mnogi novovalni sastavi, a i Azra je često boravila u prostoru duhovno i fizički nerazdvojnom od ITD-a, Studentskog centra i prostorija Kugla glumišta, smještenih ispred dvorišta SC-a u Savskoj ulici. (…)

Kada je Štulić dobio termin u tonskom studiju za snimanje prvog singla, pruženu mogućnost je shvatio ozbiljno i angažirao profesionalnog basista s duljim sviračkim stažem. Pokušaj potpisivanja bilo kakvog diskografskog ugovora koji bi budućnost grupe učinio optimističnijom od statusa lokalne gradske senzacije bio je najvažniji zadatak, završetak procesa koji bi Štuliću omogućio da tonski realizira pjesme koje je već nekoliko godina vukao sa sobom. Uz pomoć Milana Škrnjuga - menadžera Parnog valjka i Prljavog kazališta - Azra napokon dogovara snimanje prvoga singlea, također za Suzy, čime manja ali agilnija i programski hrabrija zagrebačka diskografska kuća uzima primat Jugotonu u promociji punka i novog vala. Pjesme „Balkan“ i „A šta da radim“ Azra snima tijekom svibnja 1979. u studiju Janka Mlinarića – Trulog, s Husom kao producentom. Uz Štulića na gitari i vokalima, te Leinera na bubnjevima, sviračku postavu popunili su Hus koji je odsvirao solo dionice i Valjkov basist Zlatko Miksić-Fuma. Violinom se pozabavio nepotpisani Goran Reljić-Relja, a na omotnici singla objavljenog u listopadu 1979. nije bilo navedeno niti ime Mladena Juričića koji je otpjevao prateće vokale s Džonijem i Leinerom.

Oprobao se i na bunjevima: Branimir Džoni Štulić tokom probe u GSC

Photo: Goran Pavelić Pipo

Iako su se njihovi članovi formalno razišli nekoliko mjeseci ranije, postave Azre i Filma vježbale su na istome mjestu, u „brvnari“ Mladena Juričića na zagrebačkom Svetom Duhu, iznad Črnomerca, koja je kasnije pretvorena u tonski studio. „U tri mjeseca su se znale dogoditi stvari za koje danas treba tri godine. Puno toga se događalo kod mene u vježbaoni i sve sam to pratio iz blizine, surađivao i navijao. Karijere su se razvijale usporedno, svatko je svirao svoje i za sebe mislio da je svjetski prvak“. 

Konkretna vrijednost melodijski vrlo pažljivo osmišljenih i jasnih pjesmama, objavljenih na singlu s dvostrukom A-stranom, najavila je Štulića kao autora jakog kalibra. Utjecaj narodskog  leksika i opći ugođaj „Balkana“ bio je shvatljiv, jer pjesma je bila napisana kao refleksija Štulićeva povratka iz vojske i sadržavala je izvorne odlike njegova rukopisa. Originalni je tekst doživio preinake pod utjecajem novovalne poetike, ali je akustična gitara bila dominantna u pjesmi koja s novim valom i nije imala previše dodirnih točaka.

Photo: Screenshot

Bio je to pravi „stari tradicionalizam“ s natruhama countryja, kakav će dvadesetak godina kasnije postati „in“ i vratiti se na scenu s mladim izvođačima novog tradicionalizma u potrazi za korijenima. Štulićeva ukorijenjenost u narodski mentalitet na samom ga je početku diskografske karijere spasila od bilo kakvog pomodarstva i predstavila kao autora koji je, čak da je i htio, teško mogao postati „dizajnirani produkt“.   

Zato je druga strana ploče s autobiografskom „A šta da radim“ bila još uvjerljivija, čak i primjerenija rockerskom formatu nove Azre i borbenom  pogledu na svijet autora koji „želi samo da svira“ i „ništa mu drugo nije važno“. Hus je kao gitarist pomogao u obje pjesme; nadahnuta sviračka međuigra njegove solo gitare i Reljine violine na kraju „Balkana“ i izvrstan gitaristički solo u „A šta da radim“ dali su dodatnu dimenziju jezgrovito odsviranim i vrlo hitoidnim pjesmama. Reski gitarstički rifovi i razlomljen plesni ritam Leinera i Fume u „A šta da radim“ kontrast su imali u vokalnoj posebnosti Azre koja se jasno čula; efektno aranžiranim višeglasjem dodatno su obogatili pamtljive melodije.     

Lukovićeva recenzija u magazinu 'Džuboks', januara 1980: O Azri - sve najlepše

Photo: Screenshot

„Konačno, i Azra je došla na svoje i snimila toliko željeni singl“, pisao je Sven Semenčić u Poletu 21. studenog 1979. „Iako hendikepiran stalnim izmjenama svoje grupe, Štulić uspijeva načiniti komercijalan, dobro isproducirani hit singl s podjednako zanimljivim skladbama“. Nešto kasnije, u prvom Džuboksu iz 1980. Petar Luković recenzirao je prvi Azrin vinil u svojoj stalnoj rubrici singlovi: „Zvuk šezdesetih momci iz Azre uspješno su transponirali u elegantnu viziju new wavea i čitavu skladbu postavili na zdrave rockerske osnove. (…) Autentičan emocionalni naboj prosto izvire ispod pjevačevog glasa i tako, konačno, umjesto kvazifilozofiranja imamo pravu stvar – rock za 1980.“.

Dva mjeseca kasnije duetu Štulić/Leiner pridružio se basist Mišo Hrnjak, ranije član grupe Limeno oko, također stanovnik Novog Zagreba, čime najpoznatija postava Azre dobiva svoj konačni oblik.

(…) U intervjuu Džuboksu Štulić je pričao o planovima: „Spremili smo album koji ćemo što prije napraviti, mora biti gotov do konca trećeg mjeseca. Ali uvijek su tu problemi… Ne znamo još gdje ćemo to snimiti. Još uvijek stoji solucija da ćemo raditi u Jadran filmu. Tamo ima šesnaest kanala, ali nema termina koji nama odgovaraju. Ako to ne ide, snimit ćemo pjesme u privatnom studiju Janka Mlinarića – Trulog. On ima u studiju osam kanala i tamo smo snimili singlicu. U svakom slučaju album mora biti gotov do četvrtog mjeseca. Prvo sam planirao da bude u drugom mjesecu već odštampan, ali eto, kasnimo. Neke stvari ne zavise od nas. Truli je kit s kojim dobro surađujemo i koji se meni jako sviđa, a on će i producirati snimanje. Ako ništa drugo, zatvorit ćemo se kod njega u studio pa ćemo izvući maksimum. Osam kanala će biti dovoljno ako izvučemo sve do daske, ako dobro ozvučimo ritam sekciju, pa nasnimimo gitare“.

Činjenica da Husein Hasanefendić neće producirati nastupni album Azre nesumnjivo je bila veći problem i otegotna okolnost za profesionalno finaliziranje Štulićevih pjesama. Upoznat s Džonijevim načinom rada, skladateljskim potencijalom, ali i svojeglavošću, Hus je bio logičan izbor, ali je bio zauzet radom na albumu Vruće igre i brojnim personalnim promjenama u Parnom valjku te godine.

Uoči snimanja prvog albuma: Džoni Štulić. Boris Leiner i Mišo Hrnjak

Photo: Andrija Zelmanović

Borisu Leineru i Miši Hrnjaku vjerojatno je od početka bilo jasno da pored Džonija živog, zdravog i autorski potentnog nije bilo nade da tuđe pjesme pronađu put u repertoar grupe. Autorovi zaostaci iz  prethodnih godina rada ne samo da nisu nestajali nego su se istom brzinom gomilali i dalje, a mnoge od pjesama koje je Štulić svirao još s Balkan sevdah bandom pretvorene su u skladbe Azre. (…)

Iako bi sa zalihom toliko dobrih pjesama rijetko koji producent mogao podbaciti, Dragi Mlinarcu se dogodilo upravo to. Gledano s odmakom njegova je krivnja daleko manja nego je to tada isticao Štulić; prvi Azrin album ostao je od široke publike najprihvaćenija debitantska ploča novog vala, utjecajnija na srednju struju pop-glazbe od prvih vinila Prljavog kazališta i Pankrta. Vrijednost pjesama, žustra svirka i pedantno razrađeni svirački detalji amortizirali su skroman domet zvučnog zapisa, ali je neispeglanost  zvuka istovremeno bila primjerena Štulićevom dokumentarističkom, „tvrdokuhanom“ prikazu gradskog života. (…)

Photo: Instagram/ Johnny Štulić

Džoni je bio najgori medijski promotor dugo čekanog albuma i nije skrivao nezadovoljstvo zabilježenim zvukom u intervjuu Džuboksu: „Teško mi to pada. Čuo sam nedavno na radiju skoro cijeli album, poslije Pankrta i poslije ne znam koga, i kad god ga čujem… muka mi dođe. Tol'ko truda, tol'ko napora, dobre pjesme, a tako loše producirane. Ja sam tu isključivo kriv. Kriv sam zato što sam uzeo Mlinarca; da sam radio s Husom kod Trulog bilo bi mnogo bolje. Nigdje sounda, nigdje žestine, ostao je samo vokal”.

„Ja sam htio i album snimati kod Trulog“, nastavio je Štulić, „ali on je stalno imao nekih poslova, nikad se nismo mogli naći, a ja nervozan, htio sam pošto-poto snimiti album. Hus mi je govorio da čekam, i tako. Bio sam ljut na sve i rekao: napravit ću album bez svih vas. Tad sam bio u komi i, uopće, album je sniman u jednoj mračnoj atmosferi… to se može osjetiti“.

Situacija s izjavama oko produkcije albuma pomalo je izmicala kontroli i postajala otvoreni rat između Štulića i Mlinareca. Jednom prilikom Mlinarec mu je prišao u Zvečki, iznerviran njegovim izjavama po novinama i rekao mu pred svima „Hoćeš me ošamariti? Bolje da to napraviš nego da me ogovaraš okolo".

Kasnije je Štulić Draganu Kremeru iz Džuboksa objašnjavao svoj odnos prema Dragi Mlinarcu: „On je meni bio drag kao čovjek. Još kao grupa 220 oni su nama bili nekako kao legenda, pa je to nekako naglo prekinuto, dugo se nije pojavljivao. Hus nešto nije mogao i onda sam njega uzeo. Točnije, Glavan mi je rekao da idem kod Mlinarca, i dobro. Pazi, tu je sad jasno, tu nije Mlinarec kriv, on je radio svoj posao, već je nesreća, naprosto ima nesreće u tom albumu…“.

Photo: Goran Pavelić Pipo

Naravno da je svirka Azre mogla biti zabilježena i drugačije, što se vrlo lako moglo provjeriti na godinu ranije snimljenoj pjesmi „A šta da radim“. No, tadašnji sofisticiraniji zvuk na prvijencu je zamijenila tvrda i izravna svirka snimljena bez „male pomoći prijatelja“ Husa. Album Azre prije svega je plijenio pjesmama, neposrednošću, furioznom svirkom Štulića, Leinera i Hrnjaka, žestokom energijom i okusom autentičnosti, činilo se, obilato proživljenih stihova. (…)

(NASTAVIĆE SE)

Hrvoje HORVAT

https://www.xxzmagazin.com/zelim-samo-da-sviram-da-se-otkacim-i-to-je-sve

[Милан Ракић]

Ispred 'Zvečke': Džoni Štulić u Masarykovoj ulici

Photo: Goran Pavelić Pipo

Nakon intenzivnog vježbanja i pripremanja za turneju dva ljetna mjeseca 1981. popunjena su nastupima po Jadranskoj obali; istovremeno su je obilazili Film i Idoli u zajedničkom koncertnom paket-aranžmanu. Početak jeseni ostavljen je za nastupe u većim gradovima na kontinentu. Honorari su između Štulića, Leinera i Hrnjaka djeljeni u omjeru 50:25:25 posto. Princip raspodjele novaca Štulić je objašnjavao riječima „to nije stvar love nego pitanje poštenja. Ne samo da ja sviram i pjevam, nego sam se ja morao jebati i sa hiljadu drugih stvari… to je pitanje principa, moje su pjesme, moje su ideje i to košta“. (…)

Želimir Babogredac, kasnije predsjednik uprave Croatia Recordsa, kao vlasnik koncertnog razglasa i rasvjete radio je s Azrom i mnogim domaćim bendovima organizirajući koncertnu tehniku. Sa Štulićem se upoznao ljeta 1981, kad je Azra svirala u Vinkovcima. Budući je Babgredac od 1979. posjedovao tonski studio u Bošnjacima, Johnny ga je zamolio da ga odu pogledati, pa su sjeli u auto i odvezli se 25 kilometara. Idućih mjeseci Babogredac je sa Štulićem u automobilu proveo puno vremena, vozeći ga na koncerte, ali je radio samo s originalnom tročlanom postavom Azre.  

Jeseni 1981. odvezao ga je automobilom u Trst, gdje je Johnny doživio šok. Bilo je to prvi put da je izašao iz države na "zapad" i nije se htio vratiti. Problem je bio što je navečer Azra svirala jedan od pet koncerata u Kulušiću. "Jedva smo se stigli vratiti na vrijeme, publika je već počela izlaziti iz dvorane", govori Babogredac, "ali kad su ga vidjeli svi su ušli natrag".  (…)

Te iste godine Želimir Babogredac s njim je putovao u London, radi Štulićeva susreta s novinarkom Vivian Goldman koja je pisala za časopise New Musical Express, Sounds  i Melody Maker. Poletjeli su iz Zagreba nakon par dana čekanja da okopni snijeg i led koji je paralizirao zagrebački aerodrom Pleso. "Ideš na aerodrom jedan dan, pa se vratiš", prisjeća se Babogredac.

Pohvale iz lista NME: Vivian Goldman usporedila Azru s grupom The Clash

Photo: Lična arhiva

"Kad smo treći dan poletjeli, u avionu su bili Vlatko Stefanovski, Petar Luković, cijela beogradska ekipa, jer to je bilo vrijeme odlične serije koncerata u londonskoj dvorani Lyceum, gdje je i Johnny gledao Pretenderse, Stray Cats, Jam, Police i druga aktualna imena. Babogredac mu je naručio gitaru Rickenbecker, model John Lennon, koja je iz Škotske poštom stigla u London, a Štulić odmah pozvao Stefanovskog da ju isproba. Cijela ekipa iz Jugoslavije odsjela u istom hotelu Royal National, soba do sobe. Nakon što ju je uzeo u ruke, Vlatko je rekao "ovo je igračka, ovo nije gitara", a Johnnyjevoj muci nije bilo kraja.

Energija: Džoni Štulić i Boris Leiner

Photo: Mo Vesović

Ali, nije bilo niti kraja slavi, jer je dao intervju Vivian Goldman koja ga je potom proglasila najboljim novim mladim poetom u Europi. Dapače, govori Babogredac, "čim smo stigli u hotel na recepciji je Johnnyja čekao poziv da se javi Goldmanovoj". Nakon posjeta Zagrebu i Beogradu gdje je krajem godine boravila tjedan dana, Goldmanova je u brojevima New Musical Expressa od 16. i 23 siječnja 1982. objavila dva teksta o novoj jugoslavenskoj rock sceni ("Politike i polke" i "Misterije Balkana"), u kojima je usporedila Azru s The Clash, Idole s The Jam, te otišla oduševljena s koncerta Električnog orgazma koji je gledala u Kulušiću, usporedivši Kulušić s newyorškim klubovima.  (…)

Nakon koncerta u Ljubljani na kojem je Štulić na pozornici  razbio gitaru i pojačalo Azra se skoro razišla: „Imao sam jako gadan dan“, rekao je. „Loše vibracije, ona dvojica su me iživcirala pa sam ih otjerao, a i gitara se raštimavala… no, poslije se sve sredilo kad sam se smirio“. Leiner se sjeća da je Štuliću netko iz publike pomaknuo stalak za mikrofon prije izlaska na pozornicu, zbog čega ga je mikrofon stalno udarao u zube dok je pjevao. „Džoni je bio živčan i pokušavao je razbiti gitaru, ali kako to ranije nije probao trebalo mu je barem pet minuta da potrga žilav instrument. Kasnije se dočepao i pojačala…Mi smo ostali paf, nismo bili na to pripremljani. Nakon dvadesetak minuta smo se vratili na pozornicu i nastavili koncert, jer Džoni je uvijek publici dao ono zbog čega je došla. Naravno da je bilo problema koji su nas izjedali, uvijek smo imali problema s menadžerima, stvorio se taj osjećaj gorčine i prevarenosti. Imaš pune dvorane, a novaca je sve manje i manje. Taj pogon je trebalo plaćati, bilo je puno ljudi sa nama na putu i trzavice su bile uobičajene“. 

Puno ozbiljniji naum od ovog ekscesa bila je Džonijeva želja da Mišu Hrnjaka na bas gitari zamjeni Janko Mlinarić - Truli. Osim što će kasnije sudjelovati na jednom snimanju u studiju, Truli se u trenutku kada je Hrnjak bio otpušten čak i fotografirao s Leinerom i Štulićem i bas gitarom u rukama. „Htio sam od Trulog napraviti zvijezdu“, govorio je Džoni, „ali on to nije želio. Više ne svira s nama, opet smo u staroj postavi. Zaboravimo sad tu kadrovsku promjenu“. (…)

Live in Kulušić: Džoni Štulić

Photo: Mo Vesović

Album je pratila dugotrajna turneja koja je potvrdila da Azrin entuzijazam za sviranjem nije splasnuo. Za domaće pojmove Azra je svirala prilično duge nastupe u trajanju od dva i pol sata. Iako je bio sposoban izrecitirati bujicu stihova u pjesmama, Džoni je na koncertima vrlo malo govorio, najčešće samo „hvala narode, to je bilo sve za večeras, laku noć“ na kraju nastupa. „Ja volim svirat. Ja stvarno volim svirat“, govorio je Štulić u Džuboksu. „Ja bih najrađe svirao šest sati, kad bi to bilo moguće, kad bi se to napravilo nekako. Volio bih više no išta da ima neki klub gdje mogu svirati ono što hoću, kako ja hoću. Samo što je sad to stvarno nemoguće“.

U istom razgovoru Štulić se dotaknuo i činjenice da Azra svojevremeno nije svirala biseve: „Nisam odbijao! Ako ja ne dođem dvije-tri minute, oni se raziđu – OK. Ako oni ostanu dalje, ja dođem i odsviram. Nije bilo principa, nikad ja nisam bio dogmatik. Koji put mi se ne da. Ja to ne moram raditi, ali tako mi se htjelo… Svirao sam vam dva sata bez prekida, što sad hoćete?“, završio je, zaokruživši temu s izjavom „Radim kako mi se digne“.

Kasnije je u magazinu Pop-rock objašnjavao kako se koncept koncertog nastupa mijenjao u hodu, terenskim istaživanjem: „Prvi put kad sam došao u selo, ja uopće nisam kužio kako to funkcionira. Bila je to neka tezga u Andrijevcima... I onda mi tako odsviramo program od sat i pol i ja kažem: 'Hvala lijepa, to bi bilo sve!' Mislio sam je l', ako Beatles sviraju pedeset minuta onda je sat i pol dosta... A oni meni: 'Kako? Pa tek ste došli.' I ništa. Onda sve odsviramo još jedanput. A oni traže još... I onda smo odsvirali i treći put do pola, pa su nas pustili...“.

 

Photo: Screenshot/ Kulušić

Na kraju turneje Azra je u zagrebačkom Kulušiću od 19. do 23. listopada 1981. odsvirala pet uzastopnih, rasprodanih koncerata, snimanih za koncertni album čije je objavljivanje bilo planirano za siječanj iduće godine.

Prvobitno je planiran koncert u Domu sportova, ali na kraju je ipak odlučeno da se održi serija nastupa u Kulušiću. Tim potezom Azra je možda propustila napuniti veliku dvoranu Doma sportova u ranoj fazi karijere, ali ono što se svake večeri  tog tjedna događalo u Hrvojevoj ulici broj 6, pripadalo je u red neponovljivih koncertnih trijumfa.

Kulušić je već postao prestižna postaja za snimanje koncertnih albuma, u rasponu od  Bijelog dugmeta i Filma u proljeće 1981. do Leba i soli i Buldožera iduće godine. Nakon što su ulaznice za pet nastupa brzo rasprodane, dodane su još dvije večeri, pa je Azra u Kulušiću odsvirala do tada nezamislivih sedam uzastopnih koncerata. U klub veličine 10 x 20 metara svake večeri naguralo se rekordnih 900 posjetitelja, na ključnim koncertima koji su definitivno zacementirali famu stvorenu oko Štulića. Uspio sam vidjeti tri koncerta, ali i mnogi drugi poklonici, kolege glazbenici i ljudi iz Jugotona dolazili su u Kulušić nekoliko večeri za redom ponoviti „sinoćnje“ iskustvo.

Iako se radilo o prestižnim događajima za koje se tražila karta više, gužva ispred kluba, znojna atmosfera u Kulušiću – ovjekovječena efektnom fotografijom Štulića na naslovnici koncertnog albuma - magnetska privlačnost s pozornice i naelektrizirana atmosfera u publici, tih su večeri u Zagrebu vjerno replicirale ugođaj swinging Londona šezdesetih i ambijent nastupa Yardbirdsa zabilježen u filmu “Blow Up” Michelangela Antonionija…

(NASTAVIĆE SE)

Hrvoje HORVAT

https://www.xxzmagazin.com/ravno-do-dna-neponovljiv-koncertni-trijumf

[Милан Ракић]

Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio.

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Uspjeh Azre u prvih nekoliko godina rada Štulića je pretvorio u utjecajnog autora koji se uspio izboriti za novi radni prostor. I u takvim uvjetima rada, s nešto razmaknutim ograničenjima, bio je radikalniji od prethodnika. Za razliku od pastirskog eskapizma ili integracijske uloge Bijelog dugmeta i Bregovića, Štulić i Bora Đorđević bili su nova generacija autora kojima socijalna nota i društveni angažman u tekstovima nisu bili samo pomoćno sredstvo, već stožerni dio inspiracije i procesa rada. Štulić je do tada već bio vlasnikom najeksplicitnijeg politički intoniranog repertoara kod nas, sastavljenog od opaski na račun socijalističkog sustava, pričama o sudbinama izgubljenih marginalaca, sve do opisa policijskih metoda i prozivanja „kurvinih sinova“ koje je pronalazio gdje god se okrenuo. Dok je Štulić odrješito pjevao „nemoj po glavi druže plavi“, Bregović se još 1983. trudio biti simpatičan s doskočicom „Milicija trenira strogoću“.

„To je moja funkcija. Kao krpa pred bikom, koja stalno maše pred očima. To je vrlo riskantan biznis. Ali, u principu, ljudi hoće da se zabavljaju, ako ništa drugo“, govorio je jednom prilikom o sklonosti prema škaljivim temama. Ako su se razne komisije na radijskim postajama i bavile podobnošću Azrinih stihova, Bora Đorđević odmah je pao žrtvom akcije Saveza boraca već nakon prvog izravnog političkog komentara u pjesmi „Na zapadu ništa novo“ i stihova „za ideale ginu budale“ i „umornih boraca“ objavljenih na albumu “Mrtva priroda” Riblje čorbe 1981.

Slične opstukcije ranije su doživjeli Prljavo kazalište s porezom na šund, Buldožer je imao problema s objavljivanjem albuma “Zabranjeno plakatiranje”, dok je Haustoru s prvog albuma izbačena pjesma „Radnička klasa odlazi u raj“.

Nakon što su visokotiražnom Bijelom dugmetu na albumu “Bitanga i princeza” 1979. zabranili stihove „Hrist je bio kopile i jad“, „koji mi je moj“ i omot Dragana S. Stefanovića, novovalni sastavi jačeg utjecaja i sumnjivog ideološkog profila sve su češće dolazili pod čekiće cenzora nesklonih izborenim slobodama popularne glazbe. Tekstovi pjesama tumačili su se proizvoljno, nakon čega je slijedilo smještanje u ladicu „nepoćudnih materijala“.

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Kao na satu lektire za početnike netko je u svrhu održanja potrebne visine socijalističkog morala proglašavao Džonijeve pjesme nepoćudnima za puštanje u eteru, ljepio im naknadne posvete „hegemonizmu i imperijalizmu“, iako su prije toga prolazile detaljistička ispitivanja raznih komisija. Pitanje je koliko je takav stav bio služben, a koliko oprez nekog šefa televizije ili diskografske kuće u radu sa „škarama“ za izrezivanje poruka, no, postupak je bio djelotvoran. Jer, ako je urednik radijske postaje neslužbeno sastavljao ovakvu listu, pitanje je što se događalo kada je stvari u svoje ruke uzelo neko dobronamjerno ime u političkom forumu i uzelo na red Boru Đorđevića, ili propitkivalo zašto Bregović ne dolazi redovito na sastanke svoje ćelije Saveza komunista, zbog čega je i izbačen iz nje.

U razgovoru objavljenom u zagrebačkom listu “Vikend” 1981., nakon što su „Poljska“ i „Kurvini sinovi“ ipak objavljene na albumu, Štulić se osvrnuo na tvrdnju da se pjesme Azre ne puštaju na programu Radio Zagreba: „Valjda postoji direktiva da nas ne vrte. No, ne znam i zašto takva preporuka. Rekao bih da na Radio Zagrebu postoji crna lista izvođača koji ne smiju u program, a Azra je na njoj“.

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Muzička urednica Maja Sabolić objašnjavala je da ona ne uvrštava pjesme Azre u program samo zbog specifičnosti njihove glazbe i Štulićeva pjevanja „u grču“, pa nije znala u kojem bi ih kontekstu emitirala. Po njoj Azra je bila „šaka u oko“ u standardnom glazbenom programu i mjesto joj je bilo u specijaliziranim rock emisijama. Jedan od radijskih urednika Ante Batinović redovito je puštao Azru u emisijama poput Rock Express i S domaće pop scene, i ne pamti nikakve pritiske: „No, mi smo nakon dolaska novoga vala u emisijama oko pola noći već nekoliko godina puštali takve stvari da vjerojatno nikome normalnome nije padalo na pamet davati sugestije u vezi Azre. Skoro da su te emisije po duhu bile autonomne od ostatka programa“.

S televizijom je bilo drugačije; nakon što su „Marina“ i „Lijepe žene prolaze kroz grad“ imale jaku rotaciju na malim ekranima, u razgovoru za Polet 1981. Štulić je imao dvojbe oko Azrine budućnosti na zagrebačkoj televiziji: „Mi smo za Nedjeljno popodne snimili pjesme 'Poljska u mome srcu' i 'Užas je moja furka'. Ali ništa to neće ići, ni u ludilu“.

Na krilima tržišnog uspjeha prva dva Azrina albuma, Džoni je pretvoren u neformalnog glasnogovornika publike koja je od njega dobivala, i mimo želje autora, odgovore na svakakva pitanja. „Vođa? Bolje ja nego bilo tko drugi“, bila je Džonijeva reakcija. „Što se mene tiče. Imaju dobar uzor, to je sigurno. Zašto ljudi ne bi voljeli mene? Zašto ja nemam pravo da živim, a drugi imaju? Zašto ljudi mogu voljeti sve druge, ali mene ne smiju? To je još uvijek zabranjeno. Što si više zabranjen, više te vole. Nikada nisam bio idol, ali mogao bih biti“.

Štulić je bio pjevač, autor i gitarist, jedan od onih koji su pjesme pisali u tramvaju, na putu do probe, po noći, danu i praznicima. Sam je ovako definirao svoju radnu etiku: „Volim snimati. Čovjek kada ide snimati, to je kao kada radi film. Ja sam ti i režiser i glumac... Nema prečih stvari od toga. Preča stvar je kada ovako objašnjavaš svoj javni rad, izvan toga nema ništa. Svirati, snimati, objašnjavati, više ti i ne treba“.

U godišnjem izboru čitatelja magazina “Džuboks” početkom 1982. “Sunčana strana ulice” proglašena je albumom godine, Štulić najboljim skladateljem, dok su u ostalim bitnim kategorijama zauzeli drugo mjesto, iza Riblje čorbe s “albumom Mrtva priroda”  (…)

Photo: Instagram/ Johnny Štulić

Azra je početkom godine nastavila s koncertima, repertoarski sastavljenima po modelima nastupa u Kulušiću. Od onih s početka 1982. istaknuo se niz od sedam uzastopnih nastupa u dvorani Studentskog kulturnog centra u Beogradu. Na jednom od koncerata na bisu se kao gost pojavio Vlatko Stefanovski u pjesmama „Balkan“, „Lijepe žene prolaze kroz grad“ i „Obrati pažnju na posljednju stvar“, dok je na drugom dodatku  publika imala mogućnost vidjeti Štulića kao gosta Leba i soli. Na pozornicu se popela i ritam sekcija Leba i soli, Stefanovski se prihvatio glavnog vokala i zajedno su izveli rock'n'roll standard „Slow Down“ Larryja Williamsa, kojeg je Džoni vjerojatno znao preko obrade Beatlesa i Alvina Leeja.

Jedne od večeri tijekom nastupa u beogradskom SKC-u u Beograd je prve otisnute primjerke još neobjavljenog koncertnog albuma Azre “Ravno do dna” donijela Dijana Tičić, iz propagande Jugotona, predala ih novinarima magazina Džuboks, nakon čega je cijelo društvo do ranog jutra završilo na isprobavanju gastronomskih specijaliteta u jednom beogradskom restoranu. (…)

Iako je Azrina mašinerija na koncertima funkcionirala uredno, još uvijek je znalo doći do sukoba na putovanjima. Kada su se vraćali kombijem sa koncerta u Slavoniji, Štulić je iz kombija izbacio Srđana Sachera – koji je u međuvremenu napustio Haustor i putovao s Azrom kao tehničar - jer je „nagazio“ Džonijev ponos u nekoj prepirci. „Džonijev ego tada je bio veći od kombija u kojem smo se vozili“, sjeća se Leiner. „Sacher, kakav je već bio oštar na jeziku, nije htio popustiti, a Džoni to nije mogao tolerirati. Nakon što su se pokoškali više mu nije bilo mjesta u kombiju“…

(KRAJ FELJTONA)

Hrvoje HORVAT

https://www.xxzmagazin.com/suncana-strana-filigranskih-plocnika

[Панарет]

Прочитао сам књигу, занимљива је, иако имам утисак да аутор на пар места тежи да Штулићу придода "мало хрватства". Пише да је он одбацивао "свој" национални идентитет, али ствара привид неке нарочите тензије коју је ово питање наводно будило у Штулићу.

Штулић је више пута указивао да Хорват лажира и искривљује ствари. Meни, као и Рулах-у, највише недоумица буди чињеница да се Џони толико променио - не разумем шта му се десило...

 

 

[Драшко]

пре 1 сат, Панарет рече

Штулић је више пута указивао да Хорват лажира и искривљује ствари. Meни, као и Рулах-у, највише недоумица буди чињеница да се Џони толико променио - не разумем шта му се десило...

Da li se promenio ili je prosto takav

Prestala "karijera", nema Azre, nema YU scene

Svi imamo svoju B stranu na kojoj nisu hitovi

Gledam dokumentarac o Bergmanu, kakav talenat, energija i intelekt a paralelno toliko licnih unutrašnjih sukoba i nestalnosti.

Dzoni je samo covek, ne treba ga idealizovati.

Znam iz druge ruke anegdotu u vezi Sergeja Trifunovica i njega. Sergej ga je posetio u Nizozemskoj i posle ga zvao telefonom da pita "kako si Dzoni?" odgovor je bio "jel si ti onaj sto mi je ispišao wc dasku na šolji, jel si ti onaj mali sto mi je ispišao WC....??!!"

Drugom stranom jablane kreni

[Juanito]

пре 12 часа, Драшко рече

Znam iz druge ruke anegdotu u vezi Sergeja Trifunovica i njega. Sergej ga je posetio u Nizozemskoj i posle ga zvao telefonom da pita "kako si Dzoni?" odgovor je bio "jel si ti onaj sto mi je ispišao wc dasku na šolji, jel si ti onaj mali sto mi je ispišao WC....??!!"

Вероватно га изрибала жена Немица...