Jump to content

Устоличен Епископ франкфуртски и све Немачке Григорије (Дурић)

Оцени ову тему


Препоручена порука

Његово Преосвештенство Епископ франкфуртски и све Немачке г. Григорије устоличен је 16. септембра 2018. године у храму Светог Саве у Диселдорфу. У трон Епископа франкфуртских и све Немачке владику Григорија је увео Преосвећени Епископ шабачки г. Лаврентије, уз кога је свету архијерејску Литургију служило петнаестак владика и стотињак свештеника. Владика Григорије рекао је да је свестан изазова пред којим стоји, али је указао на дужност да се домаћинима приближи богата српска култура и традиција.
 
1_2.jpg
 
-Вјерујем да ће, након што нас упознају кроз разноврсну културну баштину, наши домаћини почети другачије да нас посматрају и доживљавају и да нас неће цијенити само као добре раднике, научнике, љекаре и инжењере, већ и као народ чији коријени сежу дубоко у прошлост и чије су култура и историја достојне поштовања и дивљења, рекао је владика Григорије и истакао да се мора поштовати и ценити, подједнако делима и речима, гостопримство и добра воља народа који је већински у тој земљи.
 
4_2.jpg
 
Владика Григорије је подсетио да се судбина српског народа, почев од средњег века, неретко преплитала са судбином немачког народа. -Није тајна да смо се кроз протекла времена и сукобљавали, али исто тако није неистина да смо се и прије и послије тога, али и кроз саме трагичне сукобе упознавали, те да смо једни од других учили, рекао је владика Григорије. 
 
8_1.jpg
 
Владика је верницима поручио да не смеју заборавити да чине добро својој домовини и да помажу своје ближње и пријатеље који су остали тамо. Владика Григорије је истакао да међу српском православном заједницом не треба да буде разлика и баријера, већ треба да функционишу као сложан и јединствен организам.  Он је подсетио да има добру сарадњу са другим хришћанским црквама, на првом месту са римокатолицима и евангелистима, али и другим верским заједницама и додао да ће настојати да са православном браћом Грцима, Русима, Бугарима, Румунима и свима осталима гаји љубав и заједништво.
 
srn2018-9-16_1044281_1.jpg
 
-Искрено се надам да ћу допринијети нашем општем јединству и да ћемо сви заједно настојати да наше православно хришћанство представимо овом свијету у најљепшем свјетлу. Стога ћу и од својих свештеника очекивати то исто, то јест жртвену љубав, нагласио је владика Григорије.
 
Владика Лаврентије је рекао да је владика Григорије и народни епископ какав треба Немачкој.
 
srn2018-9-16_1044281_2.jpg
 
Устоличењу владике Григорија у Диселдорфу присуствовао је председник Републике Српске г. Милорад Додик са сарадницима, директор Републичког секретаријата за вере г. Драган Давидовић, изасланик хрватског члана Председништва БиХ г. Драгана Човића, представници Града Мостара, градоначелник Требиња г. Лука Петровић са делегацијом, начелници општина Невесиње г. Миленко Авдаловић и Билеће г. Миљан Алексић. 
 
srn2018-9-16_1044281_3.jpg
 
Међу присутника су били и конзули БиХ, Грчке и Русије, представници Католичке цркве и Исламске заједнице, немачки политичар Бодо Хомбах, као и велики број верника из Републике Српске и Србије.
 
После устоличења приређен је културно-уметнички програм у коме су учествовали хор богослова из Призрена и црквени хорови из Требиња, Невесиња, Гацка, Билеће и Мостара. 
 
srn2018-9-16_1044281_4.jpg

 

srn2018916_14873_4.jpg

 

srn2018916_1044281_0.jpg
 

View full Странице

Link to comment
Подели на овим сајтовима

@Нифада Ал наслов "иза кулиса"... хахахаха

којих кулиса? 

Блиц новинари свакако не изненађују својим начином описивања догађаја :)

Link to comment
Подели на овим сајтовима

https://www.nedeljnik.rs/nedeljnik/portalnews/ne-vidim-da-je-moguc-napredak-ni-u-crkvi-ni-u-drzavi-gde-se-niko-ne-buni-ni-protiv-cega-sta-je-sve-vladika-grigorije-rekao-u-prvom-intervjuu-po-odlasku-u-nemacku/

...

"Ne vidim da je moguć napredak, ni u Crkvi ni u državi, gde se niko ne buni ni protiv čega": Šta je sve vladika Grigorije rekao u prvom intervjuu po odlasku u Nemačku

Povodom uvođenja episkopa Griogorija u tron arhijereja Eparhije frankfurtske i cele Nemačke, pročitajte ceo tekst intervjua koji je dao za Nedeljnik, što je bilo njegovo prvo pojavljivanje u javnosti posle objave da napušta Hercegovinu

Grigorije--eparhija.jpg

 

Malo je reći da je odluka episkopa zahumsko-hercegovačkog da napusti Trebinje i Mostar, i preseli se u Nemačku, zaprepastila mnoge.

Danas je počelo ustoličenje vladike Grigorija u tron arhijereja Eparhije frankfurtske i cele Nemačke.

Po završetku Sabora na kom je obanrodovana ta odluka, vladika Grigorije je obilazio hercegovačka sela i oproštajnim besedama se pozdravljao sa narodom.

Odmah potom je dao ekskluzivni intervjuu za Nedeljnik, što je bilo njegovo prvo pojavljivanje u javnosti posle iznenadnog odlaska u Frankfurt.

On je u tom intervjuu govorio o razlozima odlaska i dešavanjima na Saboru, o svom odnosu sa Aleksandrom Vučićem, o tome kako je devedesetih organizovao studentske proteste, kako je izgradio političku nezavisnost Eparhije zahumsko-hercegovačke, u kakvom stanju ostavlja ratom podeljenu Hercegovinu, o književnosti, fudbalu...

Pročitajte šta je sve rekao neposredno po odluci o preseljenju. 

Nedavno ste izjavili da je nemoguće sprečiti odlazak mladih i da oni odlaze u Zapadnu Evropu jer se tamo osećaju bezbedno, dok vas ovde još uvek pitaju da li će biti rata. Zašto vi odlazite u Zapadnu Evropu?

Odlazak u Nemačku doživljavam kao još jednu misiju te, u izvesnom smislu, i izazov, a sa svešću da je i jedno i drugo moguće samo uz Božju pomoć. Veoma je važno za svakog čoveka to idenje napred, u susret novim obavezama, dužnostima, odgovornostima te izazovima koje život pred nas postavlja. Statičnost već sama po sebi nije dobra i ponekad su promene nužne kako bismo se trgli i pomerili iz životne zaparloženosti i prividne sigurnosti na koju smo navikli.

Dok sam bio mlađi, vladika Atanasije mi je često govorio da treba da se čuvam rutine, te da nema ničeg opasnijeg nego kad čovek počne obavljati stvari rutinski. Iako nema prostora da tu misao ovde naširoko razvijam, suština je, čini mi se, jasna. U nekim slučajevima promena je nužna i zbog toga da bismo sebi postavili nove ciljeve koji nas neretko iznova motivišu da pružimo onaj maksimum koji je u našoj ljudskoj moći. U svakom slučaju, u svetu su takva pomeranja stanovništva sasvim uobičajena pojava, ali zbog našeg istorijskog konteksta na migracije se na ovim prostorima gleda sasvim drugačije. U svemu tome zabrinut treba da bude onaj kome niko ne dolazi ili koga u širokom luku ljudi namernici zaobilaze, izbegavaju. Mnogo je bitno da sve promene koje život postavlja pred nas gledamo uvek s pozitivne strane te da nastojimo da iz sebe, a i iz novih okolnosti izvučemo - ako je moguće - kakvo dobro.

Nije retkost da se nešto što nam na prvi pogled može izgledati nedovoljno dobro u konačnici može pokazati kao krajnje pozitivno. Mislim da je uvek u osnovi najvažnije to kakva nam je namera, tj. da li za nešto imamo lošu ili dobru volju. Ja za početak imam dobru volju da pođem u Nemačku. Moj rođeni deda Petar potpuno je mimo svoje volje odveden kao vojnik kraljeve vojske u ropstvo u Nemačku. A ipak je uvek govorio da je tamo naučio puno važnih stvari koje su mu kasnije mnogo pomogle u životu. Dakle, iz jedne takve nesrećne okolnosti on je ipak izvukao nešto dobro i korisno za njega i njegovu porodicu.

I na kraju, iako je samo po sebi razumljivo - jer je najvažnije - da kažem i to da i taj naš silni narod koji se poslednjih godina našao u Nemačkoj takođe potrebuje i zaslužuje našu brigu i pažnju, jer je Crkva za njih važna, i to ne samo kao spona sa otadžbinom i jedan od ključnih činilaca očuvanja nacionalnog identiteta i svesti. Ona im je potrebna u prvom redu kao ono što Crkva iznad svega treba da bude: mesto molitve i obraćanja Bogu. Nema čoveka koji nema tu duhovnu žeđ i potrebu. Pitanje je samo da li ćemo ljude puštati na kladenac gde mogu piti vodu živu ili ćemo ih odgoniti muteći vodu na izvoru, tukući se oko njega, ne u slavu Božju nego radi svojih ličnih interesa. 

Po medijima se spekuliše da je prelazak u Nemačku došao na vašu molbu. Da li je to tačno i kako ga doživljavate?

Kada se, poslednjeg dana saborskog zasedanja, raspravljalo o sudbini Eparhije frankfurtske i sve Nemačke, između ostalog, postavilo se i pitanje ko bi mogao da se prihvati tog zaduženja i sedne na tamošnji episkopski tron. Budući da do rešenja, ni posle višečasovne rasprave, nismo uspeli da dođemo, vladika budimljansko-nikšićki Joanikije predložio je da ja preuzmem tu obavezu i odgovornost, obrazlažući taj svoj predlog činjenicom da u obavljanju arhijerejske dužnosti imam višedecenijsko iskustvo, ali da isto tako, zbog svojih godina, imam i dovoljno energije i entuzijazma da se posvetim novoj misiji. Vladičin predlog mi se učinio smislenim. Moja jedina molba bila je ta da novog zahumsko-hercegovačkog vladiku biraju među hercegovačkim monasima koji poznaju tamošnji narod i prilike. Predložio sam oca Dimitrija koji je istinski monah i isposnik, molitvenik i smirenouman čovjek.

O tome sam odavno razmišljao. Imao sam na umu da novi hercegovački vladika ne mora biti vičan biznisu i politici. Jer mnogo toga je izgrađeno, a eparhija je ekonomski stabilna i nezavisna, pa je samim tim i politički nezavisna. Novi episkop ima mogućnost da radi ono što najbolje zna - da se moli Bogu i propoveda. To je bila moja vizija. Tako je za novog vladiku zahumsko-hercegovačkog izabran monah Dimitrije Rađenović, postrižnik i sabrat manastira Tvrdoš. Iako nisam imao priliku da ovu argumentaciju u detalje razlažem, video sam već nakon nekoliko izgovorenih rečenica da u Saboru vlada neko lepo nadahnuće, koje je vrhunilo u nečem zaista iznenađujuće prijatnom: Sveti arhijerejski sabor je, naime, jednoglasno izabrao mene za Nemačku, isto kao i oca Dimitrija za Hercegovinu. I meni i njemu je to uistinu obavezujuća i divna poruka Crkve za naš dalji rad i život.

Dakle, nije bilo nijednog glasa ni reči protiv. Ovo bi trebalo da bude poruka i svim spekulantima koji neprestano pričaju o velikoj podeljenosti u Saboru. Razlika ima, ali nepremostivih podela nema. Razlike su dobre i čak neophodne. Ali podele nisu dobre i zato ih treba prevladavati, a ne prizivati ih skupa s đavolom koji na tome jedino i radi. Ovaj primer jednoglasnog izbora dvaju vladika dobar je primer toga kako Sabor može biti jedinstven. 

Kako biste ocenili prethodni Sabor?

U odgovoru na prethodno pitanje upravo sam pokušao dočarati svoje glavne utiske. Nije novost za nas koji smo u Crkvi reč pokojnog vladike Jovana šabačkog da je Sabor čudno i nepredvidivo telo koje sačinjavaju ljudi. Međutim, mi neprestano prizivamo Duha Svetoga da dejstvuje, i on uistinu, i pored svih naših ljudskih slabosti, čini čuda time što uspeva da utiče na naša mišljenja i odluke. Na proteklom Saboru raspravljalo se o mnogim važnim pitanjima, između ostalog i o sudbini KiM. Iako je u početku o ovom pitanju bilo različitih mišljenja i stavova, na kraju smo došli do potpuno usaglašenog stava. Prirodno je da i Sabor, kao i svako drugo telo koje sačinjavaju ljudi, bude poprište suprotstavljenih mišljenja i pogleda, ali najvažnije od svega je to da se ta razmimoilaženja rešavaju mirno i u dostojanstvenoj atmosferi, te da iz diskusija proizlaze zaključci koji odražavaju stavove svih članova Sabora i, najvažnije od svega, da se dopušta Bogu da dejstvuje jer on ne želi da nas spasava na silu, već uz učešće naše dobre i slobodne volje.

Da li je SPC dovoljno uključena u dijalog o Kosovu?

Najpre bih rekao da su za mene Crkva i država po mnogo čemu dva različita prostora. Svako ima svoje polja delovanja. Ono gde se susreću jesu ljudi i njihove duše, bića ili ličnosti. Tu se nekako Crkva i država prepliću i zapliću. Nemam utisak da SPC ima preteranog uticaja i moći prilikom donošenja političkih odluka, ali ona nema ni takvu pretenziju. Nema jasne informacije koliko se država ili države interesuju za misiju SPC tamo gde ona deluje. Mogu samo da kažem to da, imajući u vidu naše viševekovno iskustvo, kad god nisu uvažavane različite ingerencije Crkve i države, nego se jedna uplitala u poslove druge, to se nikada nije pokazalo kao dobro. U to sam kao u retko šta siguran i govorim i o jednima i o drugima, tj. kako o mešanju Crkve u državnu politiku, tako i države u crkvenu „politiku".

Što se tiče našeg stava o Kosovu i Metohiji - on je jasan, principijelan i crkven i sav je usmeren na zaštitu i opstanak ljudi, na očuvanje ljudskog dostojanstva koje mi doživljavamo kao najveći Božji dar. To je za nas svetinja. Čovek, pravda, istina - nema i ne može biti zemaljske sile koja je iznad toga. Mi se pozivamo na opšteljudsko pravo za svakoga pa i za nas Srbe (jer i mi smo ljudi, za ime Boga!). To što se nekome ne sviđamo ne daje mu za pravo da nad nama čini nepravdu. Da i ne govorim o tome koliko neprimereno iz hrišćanskog ugla deluje kada se pominju brojevi i raspravlja o tome ima li nas tamo ili nema. Sve da nas je ostalo jedan ili dva - dužni smo da čuvamo dostojanstvo i pravo preostalih, a kamoli kad nas ima dvesta hiljada. (Uzgred, razlog što nas tamo nema više leži u nepravdi, a ne u pravdi.) Zato u saborskom saopštenju i stoji da se pravo ne može graditi na nepravdi. Mi se kao Crkva tu zalažemo za ono za šta se zalaže sav civilizovani svet. Naravno, iako se o tome malo govori, podjednako nam je stalo i do prava Albanaca i svakog čoveka na svetu.

Pomalo je nepoznat podatak da ste vi kao student Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta bili jedan od organizatora studentskih protesta 1992, i da je trebalo čak da držite govor na prvom velikom okupljanju studenata. Šta vam je najupečatljivije ostalo u sećanju iz tih dana?

Držao sam mnogo govora pre tog završnog s koga sam „pobegao" u manastir Ostrog. Mladalački bunt i volja da se menja svet po meni je nešto toliko važno da ne pronalazim pravu reč kojom bih to istakao u dovoljnoj meri. Ne mislite valjda da je slučajno što se deca u jednom trenutku svoje mladosti pobune protiv svojih roditelja. To nije nimalo slučajno, to je, usudio bih se reći, od Boga dato da bi čovek postao čovekom, inače bi ostao nedonošče koje nikad nije uspelo da se odvoji od majčine suknje ili očeve sigurne ruke. Kako čovek može uopšte odrasti bez tog bunta?

Bez obzira na to što u svemu tome uvek postoje i neke „zablude" i iluzije, protesti bilo koje vrste su nužan deo našeg sazrevanja i odrastanja te bi, uveren sam, stoga bilo dobro da mladi ljudi češće prolaze kroz takve etape sazrevanja. Na kraju krajeva, nužno je, između ostalog, i kroz delovanje omladine korigovati vlast jer su vlast i moć najveća iskušenja današnjice. I uvek je tako bivalo, pri čemu mislim na svaku vlast - i crkvenu i svetovnu. Ja ne vidim napretka ni u Crkvi a kamoli u državi tamo gde se niko ne buni ni protiv čega. Pomišljam ponekad da je u takvim okolnostima zavladalo ništavilo.

Prošle godine ste podržali proteste mladih u Beogradu. Šta razlikuje ove današnje generacije u odnosu na vašu?

Nesumnjivo je da su mladi ljudi, bez obzira na to kojoj generaciji pripadali, veoma važan činilac u oblikovanju budućnosti. Uostalom, nije tek tako nastala izreka da na mladima svet ostaje. Ljudi koji su na vlasti, ako imaju imalo razboritosti i, nadasve, ako imaju viziju, trebalo bi da ulažu u našu omladinu i da razvijaju njihove potencijale koji su raznovrsni i kojih ima napretek. To u prvom redu podrazumeva ulaganje u obrazovanje, jer u temelju svake prosperitetne i zdrave države jedan od glavnih stubova čini upravo napredan i dobro organizovan obrazovni sistem. Mladi svojom energijom, entuzijazmom, neiskvarenošću uistinu svima nama mogu i treba da budu korektiv i zato i predstavljaju jednu obnavljajuću energiju bez koje bi se ovaj svet brzo urušio i ugasio. 

Na čelo Eparhije zahumsko-hercegovačke došli ste 1999. godine. Pre nekoliko godina vratili ste njeno sedište u Mostar, za koji ste rekli da je slika i prilika Bosne i Hercegovine i njene (ne)funkcionalnosti. Da li osećate da se nešto promenilo nabolje od tada? Kakav ostavljate Mostar a kakvo Trebinje?

Moj poslednji zadatak u Hercegovini ticao se izgradnje, tj. obnove u ratu porušenog Hrama Sv. Trojice u Mostaru, a uporedo i obnove života u Mostaru. Mostar je bio i ostao moje Kosovo. Nikada nisam pomislio da nas je malo, da nemamo šanse i sl. Uvek sam hodao Mostarom kao da šetam s hiljadama postradalih, s onima koji su taj grad proslavili, s umetnicima, trgovcima, radnicima, junacima. Čini mi se i da sam bio sam (a nisam), ne bih se ni za tren uplašio niti bih pomislio ili priznao da Mostar nije moj jednako kao i svih drugih ljudi koji u njemu žive. Verujte, kada bi se neko trudio i hiljadama godina - ne može nas izbrisati iz Mostara. Tamošnji saborni hram je svojevremeno bio najveći pravoslavni hram na Balkanu i jedan od simbola Mostara, po kojem je ovaj grad, pored Starog mosta, bio prepoznatljiv. Izgradnja Hrama se, Božjom milošću, privodi kraju i, premda se to neće desiti pre mog odlaska iz Zahumsko-hercegovačke eparhije, ispunjava me radošću činjenica da je trenutak završetka izgradnje Sabornog hrama u Mostaru veoma blizu. Do jeseni će biti završeni građevinski radovi.

Ovo je još jedna prilika da zahvalim Bogu i divnim ljudima koji su nam pomagali i još uvek nam pomažu! Kada je reč o ostalim gradovima Eparhije zahumsko-hercegovačke: Trebinje je postalo mesto susreta i radosti, Dubrovnik mesto pomirenja i dijaloga, Nevesinje je, zahvaljujući delovanju naše eparhije, dobilo, između ostalog, bolnicu u kojoj rade vrhunski stručnjaci i u kojoj se leče građani iz cele nekadašnje SFRJ. U Ljubinju, Berkovićima, Bileći, Gacku obnovljeni su stari ili podignuti novi hramovi, a crkve su žive, pune naroda.

Nedavno ste rekli da nikada niste bili na istoj strani s Aleksandrom Vučićem i Tomislavom Nikolićem. Nedavno ste se i videli u Mostaru s predsednikom Srbije, kakav odnos imate sa vlastodršcima u Srbiji? Kako izgledaju vaši susreti?

Napoleon Bonaparta svojevremeno je rekao da se ne treba plašiti onih koji ne misle kao vi i to vam kažu, već da se treba plašiti onih koji ne misle kao vi, a to neće ili ne smeju da vam kažu. Mislim da ova pouka velikog osvajača i vladara, koji je završio zna se kako, nije naodmet nikome od nas koji na bilo koji način upravljamo. Voleo sam da ponavljam svojim saradnicima: kad dođe faza da ne smete da mi kažete ono što mislite da mi neće prijati, menjajte me, makar silom! A vrlo lako dođe čas kad volimo da o sebi slušamo samo lepe reči. Iako je to prijatno, neopisivo je opasno za čoveka na vlasti. Jer, zasigurno, oko njega će sve manje biti prijatelja, a sve više laskavaca koji će ga odvoditi u propast.

A kakav je vaš odnos s vlastima u Bosni i Hercegovini? Mislite li da ćete im, i jednima i drugima, nedostajati?

To morate njih pitati. Što se mene tiče, mislim da nakon ovog iskoraka ka Nemačkoj nemam više pravo da komentarišem taj odnos. 

Upravo je obeležen 9. maj, imate li utisak da srpski narod ima kulturu sećanja nad žrtvama koje je podneo, ali i svest da je tada bio na pravoj strani istorije?

Kultura sećanja je veoma važna u kontekstu očuvanja sopstvenog nacionalnog i kulturnog identiteta. Ako ne pamtimo prošlost, ako je dobro ne upoznamo, veoma teško ćemo umeti da izaberemo pravi put kojim ćemo se uputiti ka budućnosti. Nažalost, našem narodu nije u dovoljnoj meri svojstvena kultura sećanja. Od svetih otaca sam naučio da je zaboravnost strast uma. Opaka strast kojoj smo mi toliko skloni. Dan pobede nad nacizmom važan je datum u novijoj istoriji sveta i na razumevanju njegovog pravog smisla treba kod nas još mnogo da se radi, ne samo zbog nas samih već i zbog istine o nama kao narodu koju treba da svedočimo pred celim svetom.

Mitropolit Amfilohije nam je u jednom intervjuu ispričao kako je, pošto se zamonašio, planirao da ode na Svetu Goru, ali je odustao jer mu je otac Justin poručio: „Dođite ovde, pa kako nama, tako i vama." Ko su bili vaši duhovni učitelji?

U prvom redu to je bio vladika Atanasije, uz koga sam duhovno i ličnosno stasavao i koga sam nasledio na tronu hercegovačkih episkopa. Još čuvam pismo sa Svete Gore koje sam napisao vladici Atanasiju 1997, u kome mu zahvaljujem na svemu, ali ipak molim za blagoslov da ostanem u Hilandaru ili nekom drugom svetogorskom manastiru. I dok moje pismo nije još ni krenulo ka Tvrdošu, pristigla je njegova odluka kojom me postavlja za starešinu Saborne crkve u Trebinju. Poslušao sam ga i sada smo, eto, tu gde jesmo.

Kojih razgovora s umnim ljudima se sećate i šta su najupečatljivije stvari koje ste od njih naučili?

Mnogo je bilo takvih susreta, ali za ovu priliku prisetio bih se razgovora s jednim svetogorskim starcem koga ću se zauvek rado sećati. On me je jednom prilikom uzeo za ruku i radosno posavetovao: „Grigorije, nemoj nikada da izgubiš hrabrost i ljubav!" Na kraju krajeva, svaki čovek s kojim se sretnemo i razmenimo reč ostavlja na nas utisak i ima mogućnost da nas oblikuje kao ličnosti. To je proces koji traje celi život. Svaki trenutak je bitan, ali neki susreti i događaji, nekad i samo jedna reč ili misao usmeravaju naš život. 

Jeste li bili iznenađeni uspehom - tiražom i odjekom - vaše zbirke priča „Preko praga"? Govori li to da smo željni sudbina običnih ljudi?

Ne postoje „obični" i „neobični" ljudi, svaki čovek je univerzum za sebe i kao takav dostojan naše pažnje i ljubavi, a istovremeno poseduje podjednako veliki potencijal da utiče na naše živote - bilo pozitivno, bilo negativno. Ova knjiga nastala je kao izraz jedne veoma snažne unutrašnje potrebe da se ostavi trag upravo o takvim ljudima. Onog trenutka kada je ugledala svetlost dana, počela je da živi svoj, zaseban život, na koji ja više ne mogu uticati, niti ga menjati. U svakom slučaju, obradujem se kada čujem da su čitaoci prepoznali suštinu onoga što sam hteo da im svojim pričama prenesem. 

Ko su, onda, bili vaši književni učitelji?

Bilo ih je mnogo, zavisi od toga o kom periodu života je reč. Bilo kako bilo, uvek se rado vraćam Njegošu, Kočiću, Andriću i Selimoviću. Njihova imena su urezana zlatnim slovima u istoriju naše književnosti i kulture, i ne samo njih. U poslednje vreme na moj život i pisanje naročito utiču i Andrej Tarkovski, potom Ditrih Bonhefer, nemački teolog koji je imao dovoljno snage i hrabrosti da se suprotstavi Hitleru, a tu je i hrabri, slobodoumni teolog Hans King, jedan od meni najdražih teologa. Kako sam pišem kratke priče, rado ih i čitam, tako da sam nedavno pročitao knjigu „Sedam dobrih godina" genijalnog jevrejskog pisca Etgara Kereta, koja me je oduševila. Često se, naravno, vraćam i Starom i Novom zavetu, te svetogorskom starcu Siluanu, koji je oličenje pobožnosti i pravi primer iskonske pravoslavne duhovnosti i mudrosti. 

Volite fudbal. Da li ćete u Nemačkoj imati s kim da terate lopte?

Tamo, u Frankfurtu, nalazi se jedan vrhunski fudbaler iz Trebinja, Mijat Gaćinović. S njegovim ocem sam igrao mnogo puta, ali mi smo već ostareli za pravi fudbal. Sport je, u mom slučaju, važan pre svega kao jedna vrsta povremenog otklona od svakodnevnih briga i obaveza. U vreme kada sam s vladikom Atanasijem došao u Hercegovinu, ovaj sport je imao važnu ulogu u našem uspostavljanju odnosa, komunikacije s mladim ljudima. Najpre smo im govorili o Bogu i veri, a potom bismo s njima igrali fudbal, pokazujući im time da nismo iznad njih, niti smo „nedodirljivi", već da svi zajedno činimo zajednicu u kojoj niko nije potčinjen ili manje vredan. To je deci i mladim ljudima (ali u podjednakoj meri i odraslima) bio pozitivan signal i poruka koju su s radošću prihvatali, menjajući sliku o Crkvi kao jednoj krutoj i strogoj instituciji s izraženim hijerarhijskim poretkom.

"Ви морате упознати земаљско да би сте га волели, а Божанско се мора волети да би се упознало." Паскал "Свако искључиво логичко размишљање је застрашујуће: без живота је и без плода. Рационална и логична особа се тешко каје." Шмеман "Always remember - your focus determines your reality." Qui-Gon Jinn

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Креирај ново...