Putešestvije tri rimokatolička sveštenika po pravoslavnim zemljama: OD BEOGRADA DO HILANDARA

[Милан Ракић]

Večeras vašoj pažnji poštovani forumaši predlažemo jedan tekst od pre 42 godine. Naime, splitski nadbiskup, jedan italijanski biskup i tadašnji župnik u Zemunu su, u jesen 1975. godine krenuli na put po Srbiji, Makedoniji i Grčkoj, obilazeći manastire (sa `akcentom` na pravoslavne) sa ciljem da "kruna" njihovog puta bude u manastiru Hilandar. Impresije sa tog puta je sa čitaocima Glasa Koncila u septembarskom izdanju za 1975. godinu, u jednom kraćem "izviješću" podelio tadašnji zemunski župnik dr Đuka Marić...

OD BEOGRADA DO HILANDARA

Ekumensko hodočašće splitskog nadbiskupa metropolite, zemunskog župnika i talijanskog biskupa

• Oplenac – Žiča - Studenica

Pođosmo nas trojica, kao tri kralja — sa Zapada; split­ski metropolita nadbiskup Frane Franić,

njegov prija­telj biskup sa Sardinije (u tekstu se ne navodi ime, premda je izvesno da je u pitanju Đuzepe Mani - prim. prir.) i Ja, fra Đuka Marić kao šofer.

Od Beograda na jug, kroz šumovitu i zelenu Šumadiju dođosmo do vrha Oplenca. Tu smo zašli u po­znatu crkvu svetoga Đorđa, mauzolej kraljevske kuće Karađorđevića. Crkva od bi­jelog umjetnog mramora, unutra prebogati mozaici, ko­pije poznatih srpskih fresaka. Bogatstvo boja kažu do deset tisuća nijansi. Bili smo unutra sami. Sve mirno obiđosmo.

Preko Rudnika do Kralje­va u manastir Žiču. Bio za pravoslavne blagdan Preobraženja. Oko crkve nešto hodočasnika. Manastir bogate prošlosti. Tu je stolovao srp­ski arhiepiskop, tu je okru­njen prvi srpski kralj. Ima ostataka fresaka iz 13. stoljeća. Iza crkve manastir za monahinje.

Pomolili smo se u crkvi za jedinstvo svih kršćana, pa preko Mataruške do Ušća i do manastira Studenice. Ondje zatekosmo mnoštvo. I glazbu pred mehanom. Brda lubenica i svijet u komešanju. Tu je Nemanja krajem 12. stoljeća podigao Bogorodičinu crkvu. Mješavina romanskog i bizantskog stila.

Unutra freska Raspeća. U maloj crkvi svetog Joakima i svete Ane, u krugu manastira freske svetoga Save i svetog Stevana Nemanje. Vele da su to najljepše freske iz 14. stoljeća. Tu smo vidjeli više monaha, starih i mladih. Svijet je donosio na blagoslov vino, cvijeće i plodove. Kažu da tu negdje u blizini ima ćelija u kojima žive skiti — monasi samotnici. I da u tim ćelijama tih skita doista ima!

Vozeći se prema Novom Pazaru ugledasmo na osami crkvu sv. Petra koja se spominje već u prvoj polovici 10. stoljeća. Način gradnje pokazuje da je mogla biti sagrađena i sto ili dvjesto godina prije.

Tu je Nemanja održao poznati sabor protiv bogumila. Tu se odrekao prijestola i pošao u monahe. Građevina je neobična: okrugla, s kupolom na četiri jaka stupa. Na lijevom stupu zamjetljiva je stara freska, lik svetoga Petra kako nosi crkvu na leđima. (Blažena vremena kad se taj motiv mirno slikao i po kršćanskom Istoku!)

Do Sopoćana smo se  dugo probijali, zaustavio nas neki sudar na cesti. U crkvi mračno; skele podignute radi preslikavanja zastiru pogled. Zdanje je podigao kralj Uroš sebi za grobnicu godine 1260. Za freske u Sopoćanima kažu da su najljepša djela srpske srednjovjekovne umjetnosti.

• U starom srcu Srpske Crkve

Pogledasmo i pođosmo noćiti u Peć, da bi drugog jutra uz obalu Bistrice išli da pogledamo Pećku patrijaršiju u Rugovskoj klisuri. Onamo je iz Žiče bilo preneseno središte srpske Crkve. Crkva svetih Apostola potječe iz 13., a crkva sv. Dimitrija iz 14. stoljeća. Arhiepiskop Danilo je sagradio uz njih još crkvu Bogorodice Odigitrije. Ima tu fresaka iz 13. do 17. stoljeća. Tu se čuvaju stare knjige, rezbarije, duborezi i srebrom i zlatom okovana evanđelja. U dvorištu raste dud za koji kažu da ga je zasadio sam sveti Sava u 13. stoljeću.

Đakovica je stari istočnjački grad sa starim ulicama. Katoličku župu vode oci franjevci. Tu djeluju i katoličke časne sestre Svetoga Križa. U Đakovici kao i po svemu Kosovu vidimo jata djece.

Manastir Dečani pod Prokletijom gradili su majstori iz Kotora na čelu s fra Vitom. Veliki polijelej (luster) iz 14. stoljeća načinjen je od bivšeg oružja. To je najveći manastir. U njemu ima i monaha, redovnika.

Tu vidjesmo i mladog Austrijanca koji je, tako on sam kaže, radi veće duhovnosti prešao na pravoslavlje i postao kaluđer. Iz obližnjeg dječjeg oporavilišta odgojitelji doveli veliku grupu malih Albanaca i tumačili im znamenitosti crkve.

• Albanci - žilavi i životvorni

Priština je centar Kosova. Carska džamija je veličanstvena. Sagradio je turski sultan Mehmed II Fatih. Ogromna kupola kao da lebdi u zraku. Bilo je podne. Stari muslimani su žurili da se operu i izuju da uđu u džamiju na molitvu.

Uroševac je sijelo katoličkog biskupa albanske narodnosti koji je pomoćni biskup skopskom biskupu. Tu smo dosta lijepa čuli o našim katoličkim Albancima. Životni su, obitelji im brojne, imaju i do deset i više djece. Žilavi i životvorni ljudi; ima ih već po svim našim krajevima.

U Skoplju nije lako naći biskupski dvor. Ipak se našao dobar čovjek koji nam je pokazao put. Biskup nas je poveo da pogledamo katoličku katedralu u izgradnji. I pravoslavna katedrala je u izgradnji. Obje moderne betonske građevine.

Još iste večeri stigosmo u Đevđeliju, blizu granice. Usput motrimo nepregledne nasade vinograda. Gostoprimstvo su nam pružile grkokatoličke redovnice Euharistinke. Njihova je poglavarica sestra Margareta, Bugarka; akademska slikarica, koja je završila akademiju u Sofiji. Misu smo služili s kvasnim kruhom, kakvim služe braća grkokatolici.

• Prazna kuća kod Vasilise Olge

Preko granice smo prošli brzo. Turistička navala je već minula. Uskoro se nađosmo usred Soluna. U Đevđeliji su nam časne sestre dale adresu sestara u Solunu, ali tu kuću u ulici Vasilise Olge nađosmo praznom, napuštenom. U našem konzulatu lijepo su nas primili i uputili kako za ulazak na Athos treba imati dozvolu od Ministarstva za sjevernu Grčku i još od policije. A sve je vremenski ograničeno, jer je poslovno vrijeme u Grčkoj dva sata pred našim. Po njihovu je bilo šest, a po našem tek četiri sata poslije podne.

U Solunu naiđosmo na ogromnu Crkvu svetoga Dimitrija. Mučen je u našoj Sremskoj Mitrovici, ali ga u Solunu mnogo časte. Kod policije nam je pomoglo preporučeno pismo carigradskog patrijarha, te opremljeni svim potrebnim dokumentima još iste večeri požurismo kroz prilično pustu Halkidiku. U sumraku smo prošli Aristotelovo rodno mjesto Stagiru.

Idućeg jutra ostavili smo auto u Uranopolisu da se brodićem prebacimo na Svetu Goru i pohodimo koji manastir na njoj. Željeli smo doći u Hilandar.

• Sa svim dokumentima brzo kući

Među turistima bilo je i ženskih, ali njih ne pustiše na brodić, jer na Athos ne stupa ženska noga. Brodić je pristajao uz razne grčke i ruske manastire uz obalu. Djeluju prazno. U najcvjetnija vremena na Athosu je živjelo oko 44000 monaha, a sad ih je ondje samo 1500. Iz male luke Dafni trebalo se prebaciti 7 ili 8 kilometara u brda do mjesta Kareja, gdje bismo dobili konačno dozvolu za posjet slobodno odabranim manastirima.

Stari autobus dahtao je tim putem vise od sata i pol. Na brdskom trgu vidjesmo više monaha u razgovoru i po trgovinama. Ne upleću se u naš dolazak ni u naše nakane. Neka vrsta policije mora nam dati dopuštenje, a onda još u općini treba nešto platiti da se dobije konačna preporuka. To smo dobili, ali nitko da nas uputi kako ćemo doći do željenog manastira.

Za Hilandar smo ipak doznali da bi trebalo ići na mazgama ili pješke i da bi to trajalo tri ili četiri sata.

Nas trojica nismo bili tome dorasli. Onda smo smislili na brzinu vratiti se autobusom u Dafni i poći barem u najbliži manastir Simona Petra.

No, na obali saznadosmo da je to moguće tek sutradan. A gdje noćiti? I pala je još brža odluka: sa svim skupljenim dozvolama iskoristiti brodić koji se upravo vraćao u Uranopolis.

Ipak smo vidjeli kako je na Svetoj gori. Vraćajući se prema domovini zaustavili smo se uz spomen kip Aristotela. Strši iz ravnice ispod visokih brda kao da pita prolaznike je li im stalo do prave istine.

Nakon prolaza kroz Solun i Edesu, prijeđosmo granicu i predvečer se nađosmo u Bitoli, kod prijatelja župnika Petra. I među našim katoličkim časnim sestrama koje ovdje rade u bolnicama. Sutradan, bila je nedjelja, dospjesmo preko planina i Prespanskog jezera do Svetoga Nauma. Na Prespanskom jezeru, mali otočić, a na njemu tromeđa Jugoslavije, Albanije i Grčke.

• Molitva sveslavenskim apostolima

Sveti Naum na kraju Ohridskog jezera bio je nekad samostan, a sada je odmaralište.

Na grobu Svetoga Nauma molili smo svetu braću Ćirila i Metoda i njihove učenike svetoga Klimenta i Nauma za istinsko bratstvo svih kršćana, napose Slavena.

Na sjevernom kraju jezera, u Ohridu, vidjeli smo crkvu svete Sofije koja je sada koncertna dvorana.

Crkva svetoga Klimenta puna je odlično sačuvanih freski iz 13. stoljeća.

U Bitoli pohodismo i iskopine stare Herakleje s temeljima kršćanske bazilike iz 4. stoljeća. Herakleju su srušili Slaveni da kasnije tu iznikne grad Bitola što znači grad manastira. Bilo ih je, kažu, čak 84. Prije sto godina Bitola je imala 120000 stanovnika.

U Skoplju smo prenoćili u novom biskupskom dvoru, a zatim nadbiskup i biskup avionom na more, a ja nesigurnim autom gore, na Dunav.

Dr. Đuka MARIĆ, Glas Koncila, broj 20., 28. rujna 1975. godine

Oprema teksta:

FOTO: Sve fotografije korišćene za opremu teksta su iz javnih izvora