Josip Sruk: Ateistima je danas gore nego vjernicima prije 50 godina (HR)

[Iulianus]

Religije danas imaju ogroman prostor, ateisti i agnostici gotovo nikakav. Odakle bojazan o davanju informacija o drugačijem svjetonazoru od vjerskog? Ne osjeća li se možda vjera ugroženom od konkurentskog svjetonazora jer nije sigurna u svoju uvjerljivost i superiornost?

 

Nedavno se u hrvatskoj javnosti pojavila prva knjiga u kojoj njen autor, sveučilišni profesor u penziji Josip Sruk, objašnjava zašto nije vjernik. Kako kaže, knjigu nije zamislio kao znanstveni rad, već je nastojao da na popularan, uvjerljiv i argumentiran način objasni razloge svoje nereligioznosti koja se temelji na općepoznatim i nespornim činjenicama: provjerljivim dokazima koji su rezultat brojnih empirijskih i znanstvenih istraživanja, egzaktnim statističkim podacima, citatima iz Biblije i Kurana, navodima brojnih teologa i crkvenih dostojanstvenika te drugih relevantnih autora i znanstvenika.

Osim dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, nisam čuo nijednog biskupa da je nešto lijepo rekao o antifašizmu, a nikad nijedan biskup nije direktno osudio ustaške zločine. Vrh crkve je proustaški i to se vidi iz svih njihovih manifestacija i postupaka

Što vas je vodilo u pisanju knjige i koji su njeni cilj i poruka?

Početni impuls razmišljanja o religijama i vjernicima dobio sam u obitelji. Obitelj moje majke je bila religiozna, a očeva ateistička, što je u vrijeme mog djetinjstva 1930-ih godina bilo vrlo bogohulno. Inicijalni povod priklanjanja ateističkom svjetonazoru mojeg djeda, rođenog 1860., vjerojatno je bio sukob sa župnikom koji mu je u školi tukao djecu. Tada je, po njegovom pričanju, počeo razmišljati koliko vjera u Boga ima smisla i to je prenio i na mog oca i strica. Zanimalo me je kako tako važno životno pitanje može biti različito shvaćeno u majčinoj i očevoj obitelji. Moj otac je bio načitan i zainteresiran za mnoge teme i to je na mene utjecalo. Poslije sam kroz život dolazio u kontakt s vjernicima i na pitanje kako objašnjavaju svoju vjeru obično su rekli da je to dar božji ili božja milost, što mi je bilo neuvjerljivo. Kako se djeca ne rađaju kao narkomani, alkoholičari ili rasisti, tako se ne rađaju ni kao vjernici. Stvarni razlozi vjerovanja ili ateizma nisu genetske prirode ili volje čovjeka –stvar je puke slučajnosti gdje je tko rođen, u kakvoj obitelji, kakav je imao roditeljski odgoj, u kakvoj je sredini odrastao, kakve škole je završio, i to su faktori koji su, po mom dubokom uvjerenju, odlučujući. Jer ako je netko rođen u Indiji ili Kini, neće imati milost božju kakvu tobože ima katolik, odnosno ako je netko rođen u Poljskoj neće biti budist.

Dok vjernici dosta teško mogu argumentirano objasniti razloge svojeg vjerovanja jer se za vjeru ne traži ni znanje ni promišljanje, a ni dokazi, nego samo vjerovanje, kod ateista je suprotno. Oni polaze od potrebe racionalnih, zdravorazumskih, znanstveno utemeljenih objašnjenja svih pojava i učenja, pa i religijskih, uz potrebu provjere i dokazivanja. Njima su bitne činjenice, a ne mitovi, legende i misteriji. Uvažavajući i poštujući potrebu vjernika, osobito bolesnih, nesretnih, siromašnih, da im religija, kako vjeruju, pruža utjehu i nadu, nadu u vječni život bolji od ovozemaljskog, s kojom lakše žive, i bez namjere da nekoga preobratim, u knjizi iznosim mnogobrojne nesporne činjenice koje objašnjavaju razloge moje nereligioznosti.

 

Odnos morala i religije

 

Koliko je bilo teško ili lako naći izdavača?

U udruzi za zaštitu prava ireligioznih Protagora upoznao sam neke ljude, između ostalih i profesora Linu Veljaka kome sam dao rukopis bez neke namjere jer sam pisao za svoju dušu. Kad je profesor pročitao rukopis, rekao je da je to za objavljivanje jer takvih knjiga kod nas nema; materijal sam još dorađivao i zaslugom kuće Razlog d.o.o. knjiga je izdana.

Danas mnogi, kao svojedobno Stjepan Radić, kažu da ‘vjeruju u Boga, ali ne i u popa’, samo što se nerado izjašnjavaju o tome. Ta tendencija je prisutna svuda u svijetu

Kako je biti ateist u Hrvatskoj danas? Je li gore nego što je bilo vjernicima u socijalizmu?

Iako se na socijalizam diže povika zbog odnosa prema vjeri, mora se reći da je posljednjih desetljeća prema vjeri prevladavao vrlo liberalan stav. Možda je bilo malo strože za članove SK, ali to je bilo normalno i očekivano. Vjernici i crkve su imali veliku slobodu, iako se značajan broj današnjih vjernika tada nije tako deklarirao. Kako sam rođen 1928., sjećam se i odnosa prema vjeri u Kraljevini Jugoslaviji. Vjera je imala višestruko veću ulogu nego što je to bilo u tada najrazvijenijim demokratski uređenim državama. Ona i u današnjoj Hrvatskoj ima veću ulogu nego u velikoj većini europskih i drugih naprednijih država u svijetu. Pravilo je sljedeće: što je zemlja zaostalija, religija u njoj ima veću ulogu. U doba mog djetinjstva neki faktori su crkvama išli na ruku jer za upis djeteta u knjigu rođenih ili vjenčanje nije bilo građanskih opcija. Tako sam, iako je moj otac bio ateist, kršten u crkvi. A iako je danas ateistima gore nego vjernicima prije 40 ili 50 godina, zbog svojih stavova nisam imao neugodnosti jer se nisam družio s ljudima koji bi drugačije prosuđivali ili koji bi bili netolerantni.

Svaka religija svojim vjernicima propisuje moralne norme kojih se trebaju pridržavati, primjerice da ne kradu, ubijaju, čine drugima zlo. Biste li u tom smislu mogli reći da ste veći vjernik od onih koji su nominalno vjernici, a krše zapovijedi božje ili nemaju ljubavi i suosjećanja za druge?

Religija je najmoćniji odgojni autoritet u povijesti čovječanstva, uči ljude da budu dobri, da pomažu drugima, suosjećaju s njima, da budu iskreni i pošteni. No žalosno je i tragično da se te vrline često pretvaraju u svoju suprotnost. Ljudi za svoje bogove ubijaju i ginu za njih. Religija uzrokuje ili potiče mržnju, razdor i sukobe, a ljubav prema bogu često je opravdanje za najstrašnija djela. Razgovarao sam s prijateljem vjernikom koji je pročitao moju knjigu i uvažava mnoge stvari koje sam napisao. Pitao me: A što ako ipak nešto postoji, kako ćeš se ti postaviti? Rekao sam mu: Ako sam živio moralno i pošteno, možda čak moralnije i poštenije od većine vjernika, onda će onaj gore imati razumijevanja. Ako ne bude imao razumijevanja, onda je on kriv što mi, kao Svemogući, nije dao priliku, nije me uputio u pravu vjeru.

Koliko su zapravo vjernici oni koji su prije rata bili u partijskim komitetima, a od 1990. u prvim redovima u crkvama i džamijama?

To je, nažalost, prisutno u svim postjugoslavenskim državama, od Slovenije do Makedonije, i dolazi paralelno s nacionalizmom. Umjesto da se grade vrtići i škole, grade se džamije i crkve, a mnogi konvertiti koji su nekad bili veliki ateisti i komunisti danas su u prvim redovima na ‘drugoj strani’. To je samo dokaz kakav je moral tih ljudi. I za razliku od nas ateista, oni su vidljivi u javnosti i stalno imaju priliku da izraze svoj stav. Iako bi u demokratskom i naprednom društvu između ateista, agnostika i vjernika, kao i između pripadnika različitih vjerskih zajednica trebala postojati velika tolerancija, danas je na našim prostorima dominacija crkve previše izražena. Sve one koji ne slijede taj svjetonazor potiskuje se i ne daje im se mjesto u javnom prostoru, od političkih vlasti do javnih TV kuća. Religije imaju ogroman prostor, ateisti i agnostici gotovo nikakav. Odakle bojazan o davanju informacija o drugačijem svjetonazoru od vjerskog? Ne osjeća li se možda vjera ugroženom od konkurentskog svjetonazora jer nije sigurna u svoju uvjerljivost i superiornost?

Spomenuli ste da bi se svaki vjernik trebao propitati sprečava li ga Bog u činjenju zla. Ima li zatvor kao sredstvo odvraćanja širu ulogu i za vjernike i za nevjernike jer se mnogi ne plaše zločina koji bi počinili, ali se plaše kazne koja bi ih mogla snaći ako ih otkriju?

To je povezano s odnosom morala i religije. Vjernici vjeruju jer su u strahu i boje se pakla ili očekuju nagradu i odlazak u nebo. Nije li to lažni poticaj morala? Kod ateista i gnostika je suprotno: slijede svoju savjest i potrebu da budu korektni i da se humano ponašaju prema drugim ljudima. Taj njihov moral je istinski jer nije nametnut religijom. Navest ću primjer: što će učiniti vjernik ako mu Bog, preko svećenika, naredi da ubije, pali, kamenuje, kao što je bio slučaj sa starozavjetnim Bogom Jahvom, a što će reći ateist? Vjernik, ako slijedi dosljedno vjeru, reći će da mora poslušati Boga, a ateist će raditi po svojoj savjesti i odbiti izvršenje zločina jer ga vjera na to ne tjera. Zato su sukobi temeljeni na religijskim razlikama gotovo uvijek najžešći i najduže traju. Ima ih i danas, pa i unutar jedne religije – sukobi između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj, između sunita i šijita u nekim arapskim i bliskoistočnim državama.

 

Klerikalizacija nema budućnost

 

Koliko treba praviti distinkciju između vjerskog učenja, crkve kao institucionalizacije te vjere i pojedinaca koji vjeri i crkvi kojoj pripadaju daju pozitivan ili negativan doprinos?

Svakako je treba praviti jer ovisi o tome kakav je vrh crkve. U Hrvatskoj je on, što se tiče Katoličke crkve, katastrofalan. Osim dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, nisam čuo nijednog biskupa da je nešto lijepo rekao o antifašizmu, a nikad nijedan biskup nije direktno osudio ustaške zločine. Vrh crkve je proustaški i to se vidi iz svih njihovih manifestacija i postupaka, uključujući i nepojavljivanje na komemoracijama za žrtve Jasenovca ili dječjeg logora u Sisku. Naravno, mnogi nisu kao sisački biskup Vlado Košić, ali zašto šute? Zato mnogi, kao svojedobno Stjepan Radić, kažu da ‘vjeruju u Boga, ali ne i u popa’, samo što su samozatajni i nerado se izjašnjavaju o tome. Ta tendencija je prisutna svuda u svijetu s obzirom na negativne strane crkvenih ljudi, života u celibatu, zlostavljanja djece, pedofiliju. Ti su postupci odbili mnoge ljude od njihovih crkava. Oni ne vjeruju u svećenika, ali vjeruju u Boga, da negdje nešto ima. Treba reći i da kod manjina ili kod naroda koji ne žive u matičnoj državi crkva može imati pozitivnu ulogu jer olakšava očuvanje njihovog nacionalnog identiteta: to pokazuju primjeri Katoličke crkve u Istri ili današnji Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji.

Mnogi ističu povezanost kršćanstva i ljevice, pa tako i novi dalmatinski episkop SPC-a Nikodim Kosović ističe da je ljevičar, da je kršćanstvo u osnovi ljevičarsko i da se tu teško uklapa krajnji desni nacionalizam. Koliko se s tim slažete i postoji li raspon između lijevog vjernika i ateista ili agnostika desničara?

Ateist teško može biti desničar, a svećenik može biti ljevičar, što se pokazalo više puta kroz povijest. Nažalost, oni su ipak više konzervativci i nacionalisti i skloni preferiranju svoje nacije na štetu drugih; čak i Katolička crkva koja se smatra nadnacionalnom i univerzalnom često ističe, osobito u Hrvatskoj, naciju kao faktor usko povezan s vjerom. Takve su pojave prisutne uglavnom u Evropi, dok je Južna Amerika s teologijom oslobođenja ipak druga priča.

Kakva će, po vama, biti budućnost religija i vjerskih zajednica na ovim prostorima?

Vjerujem da će se u kraćem razdoblju nastaviti tendencija klerikalizacije društva, međutim u dužoj perspektivi to se neće održati. U Španjolskoj, najkatoličkijoj zemlji Evrope, u doba diktatora Franca do prije 40 godina materijalno prebogata Katolička crkva bila je odlučujući čimbenik u svim sferama života. Danas je na margini, pa se ni četvrtina katoličkih vjernika ne vjenča u crkvi. U Italiji je sličan proces, kao i u Irskoj i drugim zemljama. U gospodarski i demokratski najnaprednijim zemljama većina ljudi nisu vjernici. Prilikom posjeta pape Franje luteranskoj crkvi 2016. spomenut je i podatak kako se većina građana deklarira pripadnicima te konfesije, ali više u smislu pripadnosti tom kulturnom krugu, s njegovom tradicijom, a ne kao vjernici jer ih se oko 70 posto ne smatra vjernicima. Slično je danas i s Izraelcima, od kojih većina nisu vjernici, ali se deklariraju kao Židovi u smislu pripadnosti jednom dugovječnom kulturnom narodu kojem je vjera pomogla da sačuva svoj identitet unatoč progonima i pogromima, krivnjom kršćanstva, kroz mnoga stoljeća. Poljska i Hrvatska se izdvajaju od većine evropskih zemalja jer u njima klerikalizam jača i ima podršku aktualnih vlasti i javnih televizija i radija. Zato mislim da bi opći napredak i stvarna demokratizacija društva mogli bili faktor koji bi trebao preokrenuti taj proces na ovim prostorima. Nadam se da ćemo u budućnosti slijediti najnaprednije zemlje u kojima religija nema veliku ulogu u društvu i politici, ali i da će se i religije mijenjati prilagođavajući se novoj društvenoj stvarnosti, uz veće uvažavanje znanosti, i više se baviti vjerskim pitanjima.

https://www.portalnovosti.com/josip-sruk-ateistima-je-danas-gore-nego-vjernicima-prije-50-godina

[NinaD]

Ne bih ulazila u lične stavove autora. Samo ću reći da ne mislim da je danas ateistima gore nego vernicima pre 50 godina. Mislim da je stvar u tome što u bivšoj državi ateisti nisu navikli na postojanje vernika, jer su vernici bili saterani u mišju rupu. Čak su se bojali i u crkvu da idu pa su mnogi krstili decu po udaljenim manastirima, a sve u strahu da ne budu viđeni i prepoznati, jer je to moglo imati posledice po celu porodicu. Zbog toga se mnogi ateisti, naročito stariji,  u Srbiji danas teško navikavaju i teško prihvataju da vernici imaju jednako pravo da učestvuju u društvenom životu. To je razlog što u sekularnoj državi i dalje zahtevaju sekularizaciju. Sama vidljivost vernika u javnom životu za njih je neprihvatljiva, čast izuzecima, a naročito javno istupanje sveštenika.

[Аристарх]

Овде више говори о антиморалу које је РКЦ проузроковала у друштву Хрватске. Што се Пољака тиче, они су друга прича, ипак су били непријатељи немаца и под окорелим комунизмом. 

А тај антиморал који РКЦ изазива у земљама где је доминантна, је последица паралелне власти тј. империјалне бирократске психологије у РКЦ. Што је за неке ствари у теорији добро, док је за неке ствари лоше. Сваки раскол од РКЦ је настао због тога, али привидно оправдан заменом теза и реториком. Али да је Цариградска патријаршија у функцији на начин како је то изгледало пре 1000 година када ислам није ни загребо Византију. Мислим да би РКЦ имала конкуренцију због које би остварила пуноћу. Али РКЦ својевремено није схватала Византију као здраву конкуренцију у модерном смислу те речи, па је свој Империјализам и лични имунитет код Бога схватила тако да ће паралелно победити Ислам и окупирати Византију.

[Guest]

пре 5 часа, Iulianus рече

Ateist teško može biti desničar, a svećenik može biti ljevičar, što se pokazalo više puta kroz povijest.

Zapravo, nije teško. Ja sam ateista, ali sam desničar i nešto se ne osećam ugroženim od strane vernika. Doduše, iznervira me kada se državne pare arče na verske zajednice i kada se državne institutucije stavljaju na stranu jedne ili druge, ali to je već druga priča.

[Ћириличар]

пре 7 часа, Iulianus рече

Religije danas imaju ogroman prostor, ateisti i agnostici gotovo nikakav. Odakle bojazan o davanju informacija o drugačijem svjetonazoru od vjerskog? Ne osjeća li se možda vjera ugroženom od konkurentskog svjetonazora jer nije sigurna u svoju uvjerljivost i superiornost?

He's obviusly never heard of the Atheist You Tube community. Religion got rekt there.

[Џуманџи]

Taman je lepo poceo, a onda je izlupao za sve pare.

[Iulianus]

пре 2 часа, Џуманџи рече

Taman je lepo poceo, a onda je izlupao za sve pare.

Veoma si nežna. 

Meni se ni sam naslov nije dopao čim sam ga ugledao. 

(Postavio sam ovaj članak u rani, još mrkli sabah, kad opada "kontracepcija" zbog neispavanosti. Ubuduće ću morati da se uzdržim od takvih poteza ).

[Iulianus]

пре 10 часа, NinaD рече

Ne bih ulazila u lične stavove autora. Samo ću reći da ne mislim da je danas ateistima gore nego vernicima pre 50 godina. Mislim da je stvar u tome što u bivšoj državi ateisti nisu navikli na postojanje vernika, jer su vernici bili saterani u mišju rupu. Čak su se bojali i u crkvu da idu pa su mnogi krstili decu po udaljenim manastirima, a sve u strahu da ne budu viđeni i prepoznati, jer je to moglo imati posledice po celu porodicu. Zbog toga se mnogi ateisti, naročito stariji,  u Srbiji danas teško navikavaju i teško prihvataju da vernici imaju jednako pravo da učestvuju u društvenom životu. To je razlog što u sekularnoj državi i dalje zahtevaju sekularizaciju. Sama vidljivost vernika u javnom životu za njih je neprihvatljiva, čast izuzecima, a naročito javno istupanje sveštenika.

Slažem se, mada ne u potpunosti. 

Naime, u mojoj familiji (iz Vojvodine sam) je bilo nekoliko generacija knjigovezaca i mi smo smo se sticajem poslovnih i raznih drugih okolnosti orođavali  i "okumljivali" i sa katolicima i sa protestantima (evangelici i tzv. reformisani /Mađari/, uglavnom). Naša porodica nije, naravno, jedina laloška obitelj s takvim "pedigreom". I to uvek ističem na radost i polzu normalnih ljudi i na žalost raznih "IDENTITARACA" i ostalih dveri-zveri, koji su samo usput pokupili hrišćansku simboliku i, donekle, retoriku, ali hrišćanstva nema među njima ni kol`ko crnog ispod noktiju. Nekoliko puta sam bio na bio kao dečak na tzv. misi polnoćki na katolički Badnjak u jednom mađarskom i jednom hrvatskom (Šokci) mestu. I crkve su zaista bile pune tih dalekih dana na te mejdžor praznike (ali i svake nedelje). Ni u "našim" crkvama nije bila pustoš, barem ne u Vojvodini, tačnije, u mestu u kome ja živim. 

Tek kasnije, mnogo godina kasnije, sam saznao da je situacija bila sasvim drugačija u takozvanoj užoj Srbiji, a naročito u BiH i Crnoj Gori. No, tu je opet, rekao bih, stvar u mentalitetu. Pošto nisu smeli da maltretiraju katolike/protestante, naše sugrađene, nisu smeli niti nas da ugnjetavaju. 

Odista veći "problemi" su nastali tek 90-tih godina, na što sam veoma kratko i sažeto ukazao na ovome mestu: 

 

[NinaD]

пре 12 часа, Iulianus рече

Slažem se, mada ne u potpunosti. 

Naime, u mojoj familiji (iz Vojvodine sam) je bilo nekoliko generacija knjigovezaca i mi smo smo se sticajem poslovnih i raznih drugih okolnosti orođavali  i "okumljivali" i sa katolicima i sa protestantima (evangelici i tzv. reformisani /Mađari/, uglavnom). Naša porodica nije, naravno, jedina laloška obitelj s takvim "pedigreom". I to uvek ističem na radost i polzu normalnih ljudi i na žalost raznih "IDENTITARACA" i ostalih dveri-zveri, koji su samo usput pokupili hrišćansku simboliku i, donekle, retoriku, ali hrišćanstva nema među njima ni kol`ko crnog ispod noktiju. Nekoliko puta sam bio na bio kao dečak na tzv. misi polnoćki na katolički Badnjak u jednom mađarskom i jednom hrvatskom (Šokci) mestu. I crkve su zaista bile pune tih dalekih dana na te mejdžor praznike (ali i svake nedelje). Ni u "našim" crkvama nije bila pustoš, barem ne u Vojvodini, tačnije, u mestu u kome ja živim. 

Tek kasnije, mnogo godina kasnije, sam saznao da je situacija bila sasvim drugačija u takozvanoj užoj Srbiji, a naročito u BiH i Crnoj Gori. No, tu je opet, rekao bih, stvar u mentalitetu. Pošto nisu smeli da maltretiraju katolike/protestante, naše sugrađene, nisu smeli niti nas da ugnjetavaju. 

 

 

Moram da ti skrenem pažnju da je 2.sv.rat završio 1945. a neposredno po završetku i sve negde do početka 70-tih nije baš bilo zgodno da te vide u crkvi. Ko je živeo od svoje zemlje, ili nekog obrta, još je i imao neku nezavisnost. To nije slučaj sa svima, a naročito su trpeli oni koji nisu imali načina da žive bez zaposlenja u državnoj firmi, a sve su bile državne. Ja sam iz Dalmacije i u mom kraju se išlo u crkvu i slavile se slave, ali otvoreno tek od 70-tih. Ko je hteo da napreduje u karijeri morao je da se čuva. Ko je hteo da školuje decu, a nema sredstava, za stipendiju nikako nije bila preporuka veza sa crkvom. Kažem 70-tih se situacija promenila. Sad živim u Vojvodini i pričali su mi mnogi starosedeoci isto ovo što ja prenosim. Čak ni posle nije bila preporuka da si crkven čovek, ali niko nije branio. U javnom životu vernici nisu bili vidljivi ni polse 70-tih. O tome govorim. Jedno je da ideš na ponoćku, a drugo što kao vernik i ispred verske zajednice nemaš prava da na primer istupiš javno iznoseći svoje političke stavove, osim, ako ne zatajiš da si vernik.

[Џуманџи]

пре 12 часа, Iulianus рече

Veoma si nežna. 

Ti to mene malo zafrkavas u poslednje vreme? Te nezna (sarkazam), te odgovaram umesto tebe na drugoj temi...? 

пре 12 часа, Iulianus рече

Meni se ni sam naslov nije dopao čim sam ga ugledao.

Dala sam mu benefit of a dobut, ipak pise o 'rvatskoj.

[Ronald]

пре 2 часа, Џуманџи рече

Ti to mene malo zafrkavas u poslednje vreme? Te nezna (sarkazam), te odgovaram umesto tebe na drugoj temi...? 

Dala sam mu benefit of a dobut, ipak pise o 'rvatskoj.

Naravno da nisi njezna, nego gruba, hahaha umjesto da ukazes na to gdje je pogrijesio ti spakujes sve u jednu rečenicu bez obrazloženja i neke makar komentarske komparativne analize Mozes ti bolje psihicu njezni, hahaha

[Џуманџи]

пре 55 минута, Ronald рече

Naravno da nisi njezna, nego gruba, hahaha umjesto da ukazes na to gdje je pogrijesio ti spakujes sve u jednu rečenicu bez obrazloženja i neke makar komentarske komparativne analize Mozes ti bolje psihicu njezni, hahaha

Mogu ali je neisplativo.  Energija i vreme su dragoceni... 

[εργασία]

пре 14 минута, Џуманџи рече

Mogu ali je neisplativo.  Energija i vreme su dragoceni... 

Vežbaj JavaScript! 

[Ronald]

пре 1 сат, Џуманџи рече

Mogu ali je neisplativo.  Energija i vreme su dragoceni... 

Mozes, ali moras onda i malo manje biti gribijancica, hihi

[Juanito]

пре 2 часа, εργασία рече

Vežbaj JavaScript! 

Шта ти је згрешила цура да јој такво зло препоручујеш?