Jump to content

Može li Srbin biti musliman?

Оцени ову тему


Juanito

Препоручена порука

Može li Srbin biti musliman?

U više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje

mustafa-mulalic-sa-drazom1.jpg

Mustafa Mulalić sa Dražom Mihailovićem

 

Šestog aprila ove godine navršilo se tačno stotinu godina od rođenja Muse Ćazima Ćatića, pjesnika koji se smatra ocem moderne bošnjačke poezije. Rođen u Odžaku, u Posavini, u godini austrougarske okupacije (1878), a umro kao tridesetpetogodišnjak, u prvoj godini Prvog svjetskog rata, Ćatić je za svog kratkog života bio savremenik početaka vesternizacije i evropeizacije Bosne i Hercegovine. Ćatić je bio boem koji je živio programski neuredno, no kako to zna da biva, stotinu godina poslije njegove smrti, on se smatra figurom od nacionalnog ponosa. Nekoliko osnovnih škola u Bosni i Hercegovini nosi njegovo ime, kao i gimnazija u Tešnju. U dosta gradova postoji ulica koja se zove po njemu. Na novčanici od 50 konvertibilnih maraka nalazi se njegov lik, što će reći da ćete u svakoj boljoj mjenjačnici u Srbiji za jednog Musu dobiti jednog Vajferta i jednog Milankovića - 3.000 dinara.

Prvu pjesmu Ćatić je objavio 1898, kad je, dakle, imao dvadeset godina. Pjesma se zove Oganj i ima karakterističan moto. S kojim je riječima otac moderne bošnjačke poezije stupio na književnu scenu? Ovako glase ti stihovi:

 

Iz srpske duše ovaj oganj vrije,

Samo za Srpstvo moje srce bije.

 

U svojim ranim dvadesetim, Ćatić intenzivno piše poeziju nadahnutu sopstvenim srpskim patriotizmom. U pjesmi Srpski ponos kaže, recimo, ovako:

 

Ja sam Srbin, srpsko d'jete,

Srpska mi je savjest čista;

Junačkih mi djeda slava

Ko sunašce žarko blista.

 

U istoj pjesmi su i ovi stihovi:

 

Slavim Marka i Miloša;

Slavim hrabrog Đerzeleza:

Imam njinu uspomenu,

Britki handžar oštra reza.

 

U godinama u kojima se osjeća kao Srbin, Ćatić piše i pjesmu koja se zove Islamu i koja počinje ovako:

 

O Islame, vjero moja sveta,

Spasu duše griješničke moje,

Velike su Tvoje svete misli,

Tvoje ime veličanstveno je!

 

Ćatićeva sudbina je u mnogo čemu karakteristična i paradigmatična za bosanskohercegovačke muslimane s početka dvadesetog vijeka. Samo nekoliko godina nakon što je poetski proklinjao izdajnike srpstva, Ćatić će najprije da prigrli kalajevsko bošnjaštvo, da bi pred kraj života počeo da piše pjesme iz kojih se otkriva da je počeo da se osjeća kao Hrvat. U jedva petnaestak godina svog odraslog života, uspio je da bude i Srbin, i Bošnjak, i Hrvat. Jedina konstanta u njegovom identitetu bila je to što se sve vrijeme osjećao kao musliman.

Da se razumijemo, Ćatić nipošto nije bio nikakav tradicionalni vjernik. Banalno govoreći, bio je pijanac. Čak mu i na grobu piše da je "boemski živio". Kažu da ga je njegov mostarski mecena Muhamed Bekir Kalajdžić redovno vodio na ručak, ali mu nije davao novac znajući da će ovaj novac umjesto na hranu potrošiti na piće. Usprkos tome, osjećao je snažnu sentimentalnu identifikaciju sa islamom i islamskom kulturom generalno.

Ćatićevo odbacivanje srpskog nacionalnog osjećanja ima veze, čini mi se, sa tendencijom koja je među srpskom nacionalnom elitom još u njegovo vrijeme postojala, mada tada nije bila potpuno dominantna, a prema kojoj se izjednačavaju srpsko nacionalno osjećanje u etničkom smislu i pripadnost pravoslavlju u vjerskom.

Moglo bi se nadugo i naširoko analizirati zašto je tako. Dio razloga krije se nesumnjivo u dugoj otomanskoj okupaciji, odnosno u činjenici da je oslobađanje Srbije istovremeno bilo i oslobađanje od Turaka, a slovensko muslimansko stanovništvo koje je primilo islam, zadržavši jezik, kulturu i veliki dio običaja, olako je identifikovano sa Turcima. Imajući u vidu da su sve do balkanskih ratova, što će reći do prije stotinu godina, između ostalog i Sandžak i Kosovo još uvijek bili pod upravom Otomanskog carstva, neprijateljstvo prema Turcima nije bilo tek neki davni skoro mitski animozitet nego činjenica svakodnevnog života. Ipak, to ne objašnjava do kraja potrebu da se slovensko muslimansko stanovništvo proglasi Turcima i da ga se ultimativno poziva da se vrati "pradjedovskoj vjeri".

Činjenica je da je velikom broju pravoslavnih Srba, svaki musliman koji se osjeća kao Srbin automatski sumnjiv, ako nije spreman da se pokrsti. U tom smislu je izuzetno indikativno iskustvo Mustafe Mulalića. Čudna je njegova životna priča i ako bi kakav stereotipni srpski nacionalista tražio muslimana po svojoj mjeri, teško da bi našao boljeg od Mustafe.

Rodio se u Livnu 1896. godine. U Kraljevini Jugoslaviji bio je aktivista i poslanik Živkovićeve i Jevtićeve Jugoslovenske nacionalne stranke. Godine 1941. povezuje se s Dražom Mihailovićem i odlazi na Ravnu goru. Bio je član Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini i član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta. U Mihailovićevom štabu je bio sve do aprila 1945. godine. U socijalističkoj Jugoslaviji je kao četnički kolaboracionista osuđen na pet godina zatvora. Kaznu je odslužio u Glavnjači, a poslije robije je živio u Sarajevu gdje je radio kao trgovac. Umro je 1983. godine.

Iza Mulalića su u rukopisu ostali memoari pod naslovom "Hronika Drugog svjetskog rata iz aspekta mojih doživljaja i rasuđivanja". U njima je i epizoda u kojoj Mulalić opisuje jedan svoj beogradski doživljaj. Došavši jednom prilikom s Ravne gore u Beograd, u nekoj kafani se susreo s nekoliko simpatizera četničkog pokreta. Dočekali su ga sa dobrodošlicom. U jednom trenutku ga, međutim, jedan riđokosi prota odvede za zaseban sto i reče mu: "Zdravo, kume." Mulalić se začudio jer je ovoga vidio prvi put, pa ga je upitao: "Otkud smo kumovi, kad se prvi put vidimo?" Pop je odgovorio ovako: "Eto, ja sam ti kum! Kad se budeš vraćao u pradjedovsku vjeru, nemoj da tražiš kuma, ja sam ti se prvi, i to od sveg srca, javio za kuma."

Prisjećajući se toga godinama kasnije, Mulalić bilježi: "Bilo mi je jako teško. Taj šovinistički prepad me je duboko vrijeđao. U svojoj vjeri ja nisam bio kolebljiv da ne bi takvom ataku odolio, ali me vrijeđalo što ovakvi ispadi nanose štetu nacionalnoj stvari."

Mulalić se tada upušta u raspravu s popom pa ga pita na koju pradjedovsku vjeru misli, a prota odgovora da misli na pravoslavlje, naravno. Mulalić kaže da je njegova pradjedovska vjera bogumilstvo, a da je i njemu i popu zajednička pradjedovska vjera Perun, odnosno slovenski politeizam, pa pita popa da se on vrati Perunu. Pop na to pobjesni te kaže kako su mu draži muslimani-Hrvati od muslimana-Srba jer prema njima "nema obzira u provođenju naše politike". Nesretni Mustafa izlazi iz kafane jako ožalošćen. Ovako se toga sjeća: "Pukla mi je pred očima realna slika naše stvarnosti, naših neiskrenih odnosa. Mjesto borbe protiv okupatora, vidjeh da nam predstoji međusobna borba." Mustafa Mulalić je bio Srbin, što se kaže - sa dna kace, ali nekima, eto, ni to nije bilo dovoljno, samo jer je bio musliman.

Naoko paradoksalno, ali upravo je u socijalističkoj Jugoslaviji pojedincima koji su porijeklom iz muslimanskih porodica bilo najlakše da se osjećaju kao Srbi. Razlog za to je marginalizovanje religije u javnom životu. Veliki broj istaknutih političara i umjetnika sa imenima orijentalnog porijekla u SFRJ su se izjašnjavali kao Srbi. Meša Selimović i Skender Kulenović su samo najistaknutniji među njima.

Ratni raspad Jugoslavije, a naročito rat u Bosni, učinio je gotovo nemogućom širu i masovniju identifikaciju južnoslovenskih muslimana sa srpskim nacionalnim osjećanjem. Mržnja s kojom su rušene džamije i praktično svi simboli islamske kulture, intenzitet i okrutnost zločina, a naposljetku i izjava Ratka Mladića data baš u Srebrenici 11. jula 1995. da je poslije bune protiv dahija došlo vrijeme za još jednu osvetu Turcima - sve to ukazuje na odbacivanje muslimanske komponente vlastitog identiteta iz srpske perspektive.

Uostalom, u više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje. Ne ulazeći ovdje u lične motive i ne problematizujući to na bilo koji način, valja čisto sociološki primijetiti da je Emir Kusturica valjda i prva osoba bosanskomuslimanskog porijekla kojoj je puno pravo da se osjeća Srbinom šira društvena zajednica priznala tek kad je prešao na pravoslavlje. Istovremeno postoji čitav niz osoba srpskog porijekla i etničke pripadnosti koje su u Sarajevu prešle na islam i počele se automatski izjašnjavati kao Bošnjaci jer očito ni iz tamošnje perspektive nije moguće biti Srbin islamske vjeroispovijesti.

Koča Popović je nekad početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka kazao kako Albanci mogu da budu dobri Jugosloveni, ali da ne mogu da budu Srbi. Na sličan način bi se današnja srpska politika trebala odnositi prema Bošnjacima u Srbiji. Oni mogu biti dobri politički Srbi, lojalni državljani Republike Srbije, ali je iluzorno od njih očekivati bilo kakav pretjeran sentiment prema pravoslavnom imaginarijumu.

Uostalom, slučaj Adema Ljajića je tu odličan primjer. Ako je on voljan da mirno stoji dok sluša državnu himnu, ako je voljan da igra za reprezentaciju svoje zemlje, besmisleno je od njega očekivati da se aktivno identifikuje sa tekstom koji se skoro bez izuzetka čita u pravoslavnom ključu.

Kad Aleksandar Vučić kaže da su Bošnjaci i Srbi isti, jedino su im religija i vjera različite, to je u savremenom političkom trenutku realna i ostvariva perspektiva kojoj valja težiti. Svima bi nam ovdje bilo bolje da lokalna etnogeneza nije bila bazirana na religiji nego kao u većini slučajeva na jeziku. Ako su katolici, muslimani i pravoslavci koji govore albanski svi Albanci, ako su katolici i protestanti, pa i sve više muslimana kojima je maternji jezik njemački Nijemci, šteta je što nas Južne Slavene jezik nije spojio čvršće nego što nas je religija razdvojila. Sada je, međutim, tako kako jest, što ne znači da je zabranjeno nadati se i sanjati.

Uostalom, Musa Ćazim Ćatić je prije stotinu i petnaest godina pisao:

 

Jedna nada bolnu dušu tješi;

I sa srca crni očaj briše,

Nada sloge - bratskog jedinstva

Za čim Srbin umire i diše,

Jer je sloga spasonosna zora

Što će zbrisat mrak nam sa obzora.

 

A Njegoš 1847. godine, u pismu Osman-paši Skopljaku kaže ovako: "Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo."

Ima se, dakle, na čemu graditi sloga.

 

Izvor

 

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 6 минута, Muramasa рече

Ako ćemo po veri da sudimo, onda ste svi vi izrodi i preletači, zato što pravi Srbin mora da poštuje stare srBske bogove, pre svega Svaroga i Peruna Gromovnika.

Ако ћемо по вери да судимо, онда си ти гастербајтер, зато што прави Србин не сме да поштује Одина и Тора, већ Весну и Световида.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 3 минута, Lady Godiva рече

Ако ћемо по вери да судимо, онда си ти гастербајтер, зато што прави Србин не сме да поштује Одина и Тора, већ Весну и Световида.

Svaroga pre svega,ovi ostali su boranija jer Svarog spava a svi bogovi su deo njegov sna a kad se Svarog probudi biće apokalipsa.

Најдубља молитва јесте  молитва без икаквих речи када у тишини ума једноставно живимо у присуству Божијем. Архимандрит Сава Јањић

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 2 минута, Kratos рече

Svaroga pre svega,ovi ostali su boranija jer Svarog spava a svi bogovi su deo njegov sna a kad se Svarog probudi biće apokalipsa.

Морала сам да га прогуглам, нисам знала ово за сан. Баш ми је интересантно, креира у сну, а кад се пробуди сан се прекида и све нестане.

Подсећа ме на грчке филозофе. Овај свет је лаж, копија, слика у огледалу, а уметност је копија копије, стога безвредна.

А види наше старе, смислили још интересантнију причу. 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Svako ko je državljanin Srbije je pripadnik srpske nacije ali nije svako ko je državljanin Srbije prpadnik srpskoga naroda.Nacija i narod nisu sinonimi.Nama za formiranje nacije a to nikada nismo imali osim izveštačene jugoslovenske jeste potrebno razlikovanje ta dva pojma.

Најдубља молитва јесте  молитва без икаквих речи када у тишини ума једноставно живимо у присуству Божијем. Архимандрит Сава Јањић

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 2 минута, Kratos рече

Svako ko je državljanin Srbije je pripadnik srpske nacije ali nije svako ko je državljanin Srbije prpadnik srpskoga naroda.Nacija i narod nisu sinonimi.Nama za formiranje nacije a to nikada nismo imali osim izveštačene jugoslovenske jeste potrebno razlikovanje ta dva pojma.

А ко је припадник српског народа  етнички Србин?

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Управо сада, Lady Godiva рече

А ко је припадник српског народа  етнички Србин?

Da.

Најдубља молитва јесте  молитва без икаквих речи када у тишини ума једноставно живимо у присуству Божијем. Архимандрит Сава Јањић

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Мухарем га је баш упростио. Јасно је мени да то њега копка, јер он ради и пише међ Србљима и не искључујем и да се тако осећа као и доста муслимана српског језика.

Али није то све тако просто.

Шовинизам је обостран. А на њему се највише радило са стране, тј. из иноземства.

Ово је такорећи неки Мухаремов идеализам, он има романтичан поглед на српски патриотизам у коме нема срба шовиниста или племенских-завичајних-провинцијских патриота.

Али их има итекако. Србин из Бачке нерадо гледа у Новом Саду Србина из Шумадије, а још мање волије да види Србина из Ниша.

Србин из Шумадије на Србина из Босне гледа као на Циганина и обратно. 

Црногорац Србин на све остале гледа као на педере, сви остали на њега гледају као на гомно.

итд.

И сад у таквој чорби локал-патриотизама треба очекивати од једног четничког попа да разуме да може бити Србин муслиман и родољуб, не бива.

Друга ствар, као што рекох на почетку, на ту верску разлику су се увек лепо ослањали окупатори и узурпатори ових простора и Срби су просто на крају одустали од Југословенства јер их је и превише коштала та идеја. Заправо та идеја је више штете нанела Србима него користи. Кад кажем Србима мислим превасходно на православне Србе које су и други увек третирали као једине Србе "са дна каце".

За разлику од Хрвата, католика, Муслимани, никад неће коначно завршити своју идентификацију са новом Бошњаћком нацијом, јер им је култура у 99% идентична српској. А то је култура Византијско-Османска. Те ће се овакве полемике водити барем још 100 година. Ипак, на обострану жалост никада више муслимани неће бити нераскидиви део српског националног корпуса. Биће као Самарићани Јеврејима, неко ко је од њих постао али ко више није њихов мада веома близак, али опет није ни превише далеко да би се коначно оформио као посебна нација или народ.

О пројекту стварања Црногорске нације нећу ни да говорим јер је пропао.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 8 минута, Жељко рече

Црногорац Србин на све остале гледа као на педере, сви остали на њега гледају као на гомно.

итд.

:))12:smeha: 

Најдубља молитва јесте  молитва без икаквих речи када у тишини ума једноставно живимо у присуству Божијем. Архимандрит Сава Јањић

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 16 минута, Жељко рече

Друга ствар, као што рекох на почетку, на ту верску разлику су се увек лепо ослањали окупатори и узурпатори ових простора и Срби су просто на крају одустали од Југословенства јер их је и превише коштала та идеја.

To je najveća glupost i zabluda u istoriji Srba.

Најдубља молитва јесте  молитва без икаквих речи када у тишини ума једноставно живимо у присуству Божијем. Архимандрит Сава Јањић

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 40 минута, Жељко рече

И сад у таквој чорби локал-патриотизама треба очекивати од једног четничког попа да разуме да може бити Србин муслиман и родољуб

Pa sad pitanje da li je taj djed baš idalje bio srbin kad je primio muslimansku veru u vreme otomanske okupacije. Mislim, da nije bilo srba koji su prešli na islam a da im je bila bitna nota da i dalje zadržavaju da su srbi. Jer da su se oni srbaljima i dalje osećali to nikada ne bi prestajalo.

takodje mi ne pije vodu da su ti djedovi koji primiše islam zaboravili svoje da su srbi jer su im ovi srbi koji ne primiše islam malo više no što je trebalo prigovarali da su promenom vere promenili i naciju.

Ostade samo krv da juri na sve strane.

Ljubav se u duši ogleda, nebo je još nesagledivo.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 2 часа, Muramasa рече

Ako prihvatimo da je čovek misleće biće i da nismo svi isti i da svako traži duhovnost prema svojoj meri li živi bez duhovnosti i pre svega, da misli svojom glavom, onda je sasvim normalno da se ima širok dijapazon vera u okviru iste nacionalnosti.

Zasto bi mislece bice prihvatalo ideju nacionalnosti tek tako? Hoce li tvoj Skajnet i Terminatorov Skajnet biti razlicitih nacionalnosti?

Mongol General: Wrong! Conan! What is best in life?
Conan: To crush your enemies, see them driven before you, and to hear the lamentation of their women.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

За ово је доста "крива" и СПЦ, која је за време турске окупације намерно подстицала и преувеличавала овакве разлике, јер је то тада било у функцији очувања неког националног идентитета, онаквог какав је тада могао да постоји. Свако ко прими другу веру, постао католик или муслиман, у то време је скоро аутоматски губио део свог српског идентитета, који је већ тада био везан за Цркву, као јединог носиоца националне идеје у то време. Да се такве ствари не би дешавале, намерно су се од таквих правили отпадници, као вид друштвене одмазде према појединцу који би променио веру, једино што је тада онима који су чували национални идентитет било на располагању.

Касније, када се Србије ослободила од Турака, и када је после балканских ратова било каква опасност од Турске и дефинитивно прошла, улога Цркве по овом питању је у новој држави (прво Србији са Старом Србијом, а онда и Заједници СХС па Југославији) је постала оптерећење, јер се Црква и даље није ослобађала тапије на везивање нације и православне вере, док су владари (посебно Карађорђевићи) покушавали да појам српске нације прошире и у српство приме и муслимане (и многе католике, посебно оне из Боке, Далмације и северног хрватског приморја, који су се слично муслиманима у огромном броју изјашњавали као Срби католици).

Многи муслимани су се до Другог светског рата у Босни изјашњавали као Срби мухамеданске вероисповести, али никада до краја нису прихваћени. Да ли би се у некој будућности тај јаз превазишао, то не може да се зна, али је прављењем муслиманске нације (данас бошњачке) то врло мало замисливо, због свега што се у међувремену издешвало, а и због посебног идентитета те нације који је у међувремену систематски стваран.

57ed8623960a6_banerRylah_zpsqgjjkx0v1.jpg.8a2fd97cd3aa7dcd0237c412e2234aee_zpsut3tszcy.jpg

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 12 минута, RYLAH рече

Многи муслимани су се до Другог светског рата у Босни изјашњавали као Срби мухамеданске вероисповести, али никада до краја нису прихваћени. Да ли би се у некој будућности тај јаз превазишао, то не може да се зна, али је прављењем муслиманске нације (данас бошњачке) то врло мало замисливо, због свега што се у међувремену издешвало, а и због посебног идентитета те нације који је у међувремену систематски стваран

Ja ne znam odakle vama ti podaci i baš bi voleo da vidim zabeležene detalje kad su prvi djedovi koji odoše u islam radi materijalno boljeg života bili ugnjetavani od strane pravoslavnih srbalja.

Tim djedovima više i nije bilo važno da budu srbi, jer ako već nisu davali Hrišćanska imena djeci, što im nisu davali neka druga srpska imena u to vreme?

Drugo neverovatan mi je podatak da neko predje u islam radi privilegija materijalnog života i onda trpi torturu od srba koji postaju u principu njemu potčinjeni i potlačeni.

Ljubav se u duši ogleda, nebo je još nesagledivo.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Drugo na šta bi se još osvrnuo, ne kaže narod djaba da je svaki poturica bio gori od turčina. Setimo se i nekih Jasenovačkih zlikovaca i ostalih srbalja koji odoše u hrvate, bili su daleko okrutniji od samih hrvata.

Dakle lepo je što u svemu gledamo dvostrano i tražimo "krivca" ali ne mogu se oteti utisku da je ipak samo ološ odlazio u muslimansku veru tada okupirane srbije, te je takav i vaspitavao svoju djecu.

Ovo je klasična saradnja sa okupatorm i nema veze sa veroispovešću. Danas su samo posledice jedne takve odluke te današnji mujo i haso malo veze imaju sa onim što se zapravo u to vreme i dešavalo. Krivite SPC za ovakve stvari je mnogo bre.

Ljubav se u duši ogleda, nebo je još nesagledivo.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
×
×
  • Креирај ново...