Jump to content

Невидљиви, сувишни људи, најмања браћа - КАКО ИМ МОЖЕМО ПОМОЋИ?


Препоручена порука

Koliko često srećete „nevidljive ljude”?

 

2d6hogvcge

U psihologiju sam se zaljubila pre tačno deset godina, kada sam kao srednješkolka bila polaznik Istrazivačke stanice Petnica. Tamo sam se upoznala sa nekim osnovama eksperimentalne psihologije, da bih se kroz studije upoznala i sa ostalim granama psihologije. Psihologija braka i porodice je bila ta koja je izazivala u meni najveće uzbuđenje i maštala sam kako ću se jednog dana isključivo time baviti.

Nakon završenog fakulteta, zakucala sam na mnoga vrata, ali su se otvorila samo ona u Dečjem selu u Sremskoj Kamenici. Već nakon nekoliko dana boravka u Selu sam shvatila da o sistemu socijalne zaštite ne znam apsolutno ništa i da na fakultetu ova, posebno osetljiva grana rada sa ljudima, uopšte nije pomenuta. Dobila sam posao u kome radim sa porodicama kojima je potrebna intenzivna podrška u krizi. Sjajno, imam posao koji se bavi porodicom, to sam oduvek želela! Ali – jer ono uvek postoji – radim sa porodicama koje su u krizi, između ostalog, jer se nalaze na socijalnoj margini.

Pored svih nedaća koje su ih snašle, poput nasilja, zanemarivanja dece, alkoholizma, susrela sam se i sa ljudima koji nemaju zadovoljene osnovne ljudske potrebe. Nemaju struju, vodu, toplu garderobu, dokumente. Kao neko ko je živeo zaštićen život, školovao se i odrastao u nekom možda drugom vremenu, našla sam se u šoku. Nisam znala odakle da krenem i na koji način da pomognem, ako pomoć postoji.

Kolege me često pitaju da li je moguć neki savetodavni rad sa našim komšijama, koje najčešće ne primećujemo? Savetodavni rad sa ovom „nevidljivom” grupom ljudi je veoma težak i skoro nemoguć, jer pored edukativne zapuštenosti, oni su gladni. Verujem da nikome nije do savetovanja ukoliko je gladan, ukoliko zna da ne može da dobije socijalnu pomoć, jer živi na crno u nekoj zemlji već godinama. Verujem, jer ni meni ne bi bilo do toga.

Vrlo često se na društvenim mrežama pojavi akcija prikupljanja pomoći za pojedinca koji prosi, ili živi teško, a činjenica je da je takvih ljudi oko nas i više nego što mislimo. Oni su takođe topli, ljubazni, oni su roditelji koji vole i brinu o svojoj deci, ali nam izgleda kao da su deca zanemarena, jer nisu uvek čisti i ponekad prose i ne odu svaki dan u školu.

c541b76f03

Kroz iskustvo koje sam stekla sam naučila da ta deca ne vole da idu u školu, jer nailaze na izolovanje od strane vršnjaka, nemaju dovoljno lepe sveske i nove patike za početak školske godine, a kada dođu kući plačući i navodeći razloge zbog kojih su pobegli iz škole, roditelji ne umeju da ih smire, a ne mogu da obećaju da će nešto promeniti. Ne mogu, jer ne znaju način kako da zadovolje sve zahteve koje pred njih stavlja država da bi došli do neophodne pomoći. Pitanje posla je misaona imenica, jer se radi o neobrazovanom stanovništvu, koje je odraslo u isto tako teškim uslovima i miri se sa sakupljanjem sekundarnih sirovina kao izvorom prihoda.

Razlog zašto pišem ovaj tekst je taj što imam potrebu da kažem ljudima da„nevidljivi ljudi“ postoje. Važno mi je da se stvori svest stanovništva da je mnogo veći procenat ljudi koji su na socijalnoj margini, nego što imamo utisak živeći zaštićene živote. Način na koji možemo da im pomognemo nije u potpunosti definisan, ali definitivno treba da krenemo svi zajedno u neku akciju koja će pomoći barem deci da se ne osećaju izolovano kao što je sada slučaj. Želela bih da apelujem na roditelje da razgovaraju sa svojom decom, da im objasne da njihovi drugari iz vrtića i škola nisu manje vredni ako ne pripadaju istom socijalnom miljeu kom oni pripadaju, jer nisu oni odgovorni za to. Važno je da i učiteljice, nastavnice, profesori i vaspitači znaju da obrate pažnju na ovu decu, jer su oni možda budući lekari i glumci, a niko nije dovoljno senzibilisan da primeti njihov talenat.

Mi, socijalni radnici, radimo na osnaživanju roditeljskih kapaciteta i snaga pojedinca, ali bez pomoći zajednice nismo u mogućnosti da napravimo mali korak za čovečanstvo, a veliki za naše komšije.

 

http://www.psihoverzum.com/koliko-cesto-srecete-nevidljve-ljude/?utm_source=feedburner&utm_medium=email&utm_campaign=Feed%3A+psihoverzum+(Psihoverzum)

''Старајте се да имате љубав. Иштите свакодневно од Бога љубав. Заједно са љубављу долази сво богатство добара и врлина. Волите, да бисте били вољени од других.''
(Св.Нектарије Егински)

ЖИВА ДЕЛА УТЕХЕ - искрено се надам да ће ова акција пробудити оно најбоље у нама

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Sjajna tema, i preko potrebna!

 

Follow your bliss and the universe will open doors where there were only walls.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

49 minutes ago, *Jелена* рече

Sjajna tema, i preko potrebna!

slazem se...ali izgleda da smo usamljene sa svojim (raz)misljenjem...

''Старајте се да имате љубав. Иштите свакодневно од Бога љубав. Заједно са љубављу долази сво богатство добара и врлина. Волите, да бисте били вољени од других.''
(Св.Нектарије Егински)

ЖИВА ДЕЛА УТЕХЕ - искрено се надам да ће ова акција пробудити оно најбоље у нама

Link to comment
Подели на овим сајтовима

POMOZIMO SIROMASNIMA I GLADNIMA – USLOVNA KAFICA –

Ova priča će vas zagrejati, bolje od kafe po hladnom danu.
Ulazim u mali kafić sa prijateljem i naručujem pice.
Dok se približavamo našem stolu, ulazi dvoje ljudi i poručuju:
– Pet kafa, molim vas…dve za nas, i tri “uslovne”
Plate porudžbinu, uzmu dve kafe i odu.
Pitam mog prijatelja: – „Šta je to “uslovna” kafa?
Sledeća porudžbina je bila sedam kafa, tri za nas i četiri “uslovne” kafe.
Dok se ja još uvek pitam šta je to “uslovna kafa”… uživam u sunčanom vremenu i lepom pogledu na trg …, u kafić ulazi čovek odeven u zapuštenu odeću – izgleda kao prosjak, i ljubazno pita:
– Da li imate “uslovnu kafu”?
Jednostavno je – ljudi plaćaju unapred kafu za nekoga, za one koji ne mogu i nemaju sa cim da priušte sebi “topao napitak”.
Tradicija sa “uslovnom kafom” počela u Napulju,
ali se proširila širom sveta.
Na nekim mestima na ovakav način možete naručiti ne samo kafu, već i sendvič, ili ceo obrok.
Širimo ovu pricu dalje, neka je primene ljudi sirom sveta…

 

https://vesnamihajlovicblog.wordpress.com/2013/03/28/pomozite-siromasnima-i-gladnima-uslovna-kafica/

''Старајте се да имате љубав. Иштите свакодневно од Бога љубав. Заједно са љубављу долази сво богатство добара и врлина. Волите, да бисте били вољени од других.''
(Св.Нектарије Егински)

ЖИВА ДЕЛА УТЕХЕ - искрено се надам да ће ова акција пробудити оно најбоље у нама

Link to comment
Подели на овим сајтовима

56 minutes ago, JESSY рече

slazem se...ali izgleda da smo usamljene sa svojim (raz)misljenjem...

Овако сам размишљала: Сачекаћу до вечерас, да видим колико је видљива и тема, а камоли људи. 

Ово је управо тема коју сви обилазе ( не мислим на форуму). Ово је тема коју су убацили у шаблон...у исти кош са оним немарним , који не желе ништа да учине...Ово је тема која ме лично највише боли.О њој бих викала на сав глас! Постоје људи који дају све од себе, од својих ограничених могућности, али су и даље људи.Међутим често буду убачени у кош број 1, или у кош број 2 , да би се лакше папиролошки завели и "решили" ...

Дивна је ова жена, дивно је њено признање, свест о себи, а онда и о друштву које до тада није познавала. Више нама таквих људи треба. Да када изађу из свог комфора, наставе да буду људи, а не да " почисте" око себе, а онда се врате тамо где је њима " безбедније" и безбрижније............................

Има их пуно...ма препуно и више од тога, који се боре рукама и ногама, гребу, отимају се...неки мали број и успе, остали одустану, предају се, А  ОНДА их тек околина ВИДИ.Спремна да осуди, опсује, чак и ликује над човеком који више нема ни снаге ,ни воље, ни ко зна чега све још...Пропао је...кажу и заслужио је живот какав је добио...а уистину,да ли је? 

Нисмо сви једнако јаки!

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

41 minutes ago, JESSY рече

slazem se...ali izgleda da smo usane sa svojim (raz)misljenjem...

Zalosno!  A ocevidno (svuda oko nas) da je tako. 

Ono sto je mislim kljucno to je ovo sto se pomunje u gornjem tekstu Odnos prema tim ljudima. Nije to ni do para ni do donacija materijalne pomoci koliko je zalosno da ta deca ni u skolu ne mogu da idu zbog podsmeha vrsnjaka(a za sta bih novcano i zatvorom kaznjavala i pretila roditeljima tih vrsnjaka!) Najgore je to nerazumevanje. Svako ko posmatra te ljude kao popularno nazvano "polu svet" je obican paganin i Bogoborac. Misli ljudi treba da izmene da se preumiju iznutra da ciste casu iznutra a ne spolja i vec ce im pomoci. Zamislite koliko motiva ima neko sam sebi da pomogne da odraste (a covek sam sebi puno moze pomoci cesto visenego bilo ko ssastrane) ako  stalno nailazi na poglede u ljudima koji ga gledaju gore nego kuce. 

Odatle treba krenuti uciti decu da toj deci pomazu na sve nacine ali najpre uvazavanjem postovanjem i oni ce sami sebi pomoci a to je nesto sto ne kosta nista da se ne brinu oni kojima je dinar kao kuca ne trebaju novac davati nego mozak da ukljuce bar 2÷

 

Follow your bliss and the universe will open doors where there were only walls.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Ово о деци јесте кључно и веома важно.Мислим, колико год да су јака и шта год у будућности да савладају и изборе се, реч :"Јаднааа" или " Јадааан" боли цео живот.

Стварно је веома битно да научимо децу да поштују сиромашније.Нисам речита, не умем да кажем колико, али отприлике, битно је толико да може да одреди и даљи пут тог угроженог детета. 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Ah, kakva tema! Imam da pišem puno, al'sad nemam vremena.

Ona je prevažna, bitan je kvalitet, ne kvantitet pažnje, bar na forumu, to je poznato. U to ime sam je prikačila, imam tu moć! Važna je! Ništa nije važnije od ljudi! Jesu, djeca su važnija, nego odrasli ljudi! NIŠTA na svijetu nije važnije od djeteta.

Malo mi nije jasno iz teksta, žena prvo kaže da je psiholog pa na kraju mi socijalni radnici. No, pretpostavljam da je psiholog koja je kad je počela raditi u soc.zaštiti, zaljubila se u socijalni rad.

SR je misija, služenje. i to SVAKO može da radi. Osviješćeni, humani pojedinci to uvijek i rade. To su ljudi u zajednici koji imaju srce, energiju, volju, pamet, hrabrost, da se bore za druge, za

slabije. To je milosrđe, humanizam... Ima veze i sa principima naše vjere... Svako može da učini puno. Oni koji su sami prošli kroz neke probleme mogu da pomognu drugima sa istim takvim problemima. Voljni, srčani i energični pomažu, dok stručnjaci rade mnogo manje, garantujem!

Moderni soc.rad se zasniva više na osnaživanju ljudi i grupa da ponesu breme života, i osposobljavanje motivisanih laika za pružanje pomoći, povezivanje takvih ljudi sa izvorima u institucijama i centrima moći, itd. nego na čistom profesionalnom radu, profesionalac- korisnik.

Nevidljivi ljudi postoje. Nažalost, da! svi bi mogli da učine više. To su oni ljudi koje je Dosotjevski nazvao suvišnim. 'Suvišni ljudi ne treba da se radjaju. Napravite takav svijet, da nema suvišnih ljudi, pa ih tek onda rađajte!" Čitamo u novinama, čujemo, umro ovaj ili onaj, sam, napušten, ili se ubio od tuge, bolesti, siromaštva, nemoći... Ili ako nije umro ni ubio se, životari, pati, čeznuvši za ljudskom pomoći, podrškom, lijepom riječju, 2da požali, ka' da bi pomoga!"

Pa čitamo dijete zlostavljano, tučeno, prebijano, pa seksualno zlostavljano, pa ubijeno!!! I tužimo, i ljutimo se! A svi imamo tu odgovornost, da otvorimo oči, da gledamo oko sebe, jer su dani zli, jer mnogima treba pomoć, djeci naročito, nema izgovora za neaktivnost!

Pisaću još

 

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Teška, ali neophodna tema. Potsetila me na moje ("zaštićeno") detinjstvo i odrastanje. Tata je bio direktor jednog OUR-a na železnici koja je  to vreme bila pojam. Železnica je u ta dobra vremena vodila računa o svojim radnicima. Osim službe obrazovanja (organizacija kurseva i sl.) imala je i tzv.socijalu koja je brinula o raznim problemima radnika i njihovih porodica. Jedan od načina na koji je železnica brinula o radnicima, u nastojanju da poboljša njihov socijalni status, jeste dodela stanova. Ali, kako za izgradnju treba vremena, postojale su privremene "barake" u kojima su mogle boraviti porodice koje čekaju rešenje svog stambenog pitanja. Ovo je bilo značajno, jer pare za postanaratvo nikad nisu bile beznačajne. Jedna takva baraka bila je smeštena odmah pored OUR-a u kome je tata radio. Nekoliko porodica je tu živelo i bilo je dece, a mene je tata često vodio da se s njima igram. Radili smo nekad i domaće zadatke zajedno. Nisam se ja ni po čemu razlikovala od njih, osim po stanovanju. Niko nije nosio markirano, a nismo ni znali šta to znači, imali smo đačke kecelje, nosili užinu od kuće, rođendane obeležavali donošenjem bombona u školu koje smo onda (u vreme koje učiteljica odredi) brojali, pa delili brojem učenika u razredu i onda podelili... Danas, sve je drugačije. Rođendani se od najmanjeg uzrasta slave u igraonicama, pozivaju se deca istog socijalnog statusa, kupuju se preskupi pokloni, sve markirano... Danas mnoga deca ne idu na đačke ekskurzije jer roditelji nemaju novca. Kada sam ja bila đak, većina roditelja u razredu bi platila malo više tako da i taj jedan ili dva drugara idu s nama. Danas ih jednostavno ostave. U ovakvom društvu teško da iko želi da vidi "nevidljive", oni im samo kvare raspoloženje, a da bi neko odveo svoje dete da se igra sa detetom koje živi u baraci... Moja mama je umela da šije, plete, a i mene je naučila. Puno sam šila i plela kad su moja deca bila mala, pa i barbikama. Sad se za barbike kupuje garderoba, auto, soba... Postoji u Somboru dom za nezbrinutu decu i imalasu pre desetak godina deca po školama akciju, po principu ko šta da, s namerom da se sastave novogodišnji paketići za domce. Većina stvari su bile iznošena garderoba i stare igračke. Jedva su uspeli da skrpe poklone od stvari koje su nove ili bar izgledaju novo. Pa zar je moguće da neko misli da novogodišnji poklon drugom detetu može biti iznošena stvar njegovog deteta. To je korisno za svaki drugi dan, ali valjda bi novogodišnji paketić trbao biti poseban. Tužno, a na žalost moglo bi se pisati danima...

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Ево прилике за СПЦ да новац разних политичара, мутивода и тајкуна (типа бата Гаше и екипе) уместо на прање савести (грађењем храмова који зјапе полупразни по разним вукојебинама) дотичних усмери на испуњавање кључних Христове заповести (Мт, 25 глава).

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Trebala bi SPC da ima sirotišta. Znam da su monahinje negde imale na staranju decu čiji su roditelji poginuli u poslednjim ratovima. Bila je jednom reportaža o tome. Verujem da bi deci bilo bolje nego u državnim.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Ne znam vi ... ali ja ne volim da nekome nešto poklanjam ... to me uvek rastuzi ... I ta njihova sreća ... za mene nije sreća ... Ne znam zbog čega ... 

Jednom me je jedna devojčica zagrlila ... i malo je falilo da joj kažem - Pusti me dete ... Rekla mi je da joj se mnogo svidja moj ljubicasti prsluk i da bi htela da ga proba ... Poklonila sam joj taj prsluk i pobegla ... 

 

 

:351780:

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Прича о...

Први дан..друга клупа десно. Седе..гледају ме...сасвим нови неко..ко зна шта су чули..видим меркају ме, знатижељни су како ћу да рагујем на ситна зановетања..ко сам ја..докле могу, а шта да мудро прескачу... свеске ту, књиге ту..поштује се још тај обичај добијања уџбеника од старијих, постоји и обичај сакупљања прибора за сиромашније ученике преко спонзора..за први дан у школи однекуд се добију и нове патике...

Други дан..показују ми свеске..све су записали са прошлог часа..занима их да случајно није био и неки домаћи који су пречули...не би да заостају...смешим се некако..не умем да објасним

Трећи дан...ходник, одмор, гуркају се, нешто загледају симпатије у пролазу..нешто испробавају гласове, пуни неке снаге..сви некако исти..све некако исто..од када радим...смешим се опет..не умем да објасним

Неки тамо дан...слегли се утисци..видим по очима, све већ знају о мени..докле могу ..

Реченица, већине дозив, гласи Не разумем..одјекује учионица тим дозивом..последњих година све дрскије..

Уздахнем , све ми је већ однекуд познато..последњих година виђам те погледе, знам шта следи

Неки тамо дан...друга клупа десно..крију очи...чујем и од њих

Не разумемо..Више волимо енглески

Неки тамо дан непознат сасвим..поглед без ичега...невидљиви ми сударамо се у немоћи својој

 

 

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

1 hour ago, Humbert Humbert рече

Ево прилике за СПЦ да новац разних политичара, мутивода и тајкуна (типа бата Гаше и екипе) уместо на прање савести (грађењем храмова који зјапе полупразни по разним вукојебинама) дотичних усмери на испуњавање кључних Христове заповести (Мт, 25 глава).

Ovu ideju, oštro i koncizno izrečenu, sam ja još 2012. napisala kao esej-srž projekta, fino, biranim riječima, potkrijepljeno književnošću i Jevanđeljem, iz aspekta struke socijalnog rada, ali razumljivo laicima, a s osvrtom koliko je to značajno za misiju, što treba da bude razumljivo kliru. Proslijedila sam ga dosad dvojici episkopa. Prvi put moj pop se sve složio sa mnom ali nije htio (smio) da se miješa (posreduje), pa sam poslala poštom (i ostala bez odgovora, naravno). Drugi put sam išla 'preko veze', preko ljudi koji su bliski episkopu, (i ostala bez odgovora). Bukvalno bi mnogi dali pare Crkvi jer bi se rado slikali kao donatori i oprali savjest, a njihove pare bi bile korisno upotrijebljene, ne za palače (Bože me prosti), već za one najmanje, potrebite, za koje je On rekao da će nam suditi...

Ne znam da li da kažem da sam sebe vidjela u mašti kao soc.radnika pored sabornog hrama, za minimalnu platu, manju nego u školi ili državnoj službi (radila bih i volonterski pored posla drugog, nebitno); u gradu gdje su toliki potrebiti i tolike institucije soc.zaštite koje ne mogu sve da zbrinu, gdje sam već bila aktivna u udruženju koje se borilo za prava djece i znala sam i potrebe i korisnike, i NVO, i političare... Projekti se dobijaju od IOCC a vjerovatno i dr. organizacija, mogu da smislim, napišem, prevedem, mogu i da sprovedem...

Ne mogu da steknem neku sigurnost s nekim stalnim osrednje plaćenim poslom, inače treba ponovo da se aktiviram... Neki dan me Stanoje Stanković postidio, riječima, da dok mi čekamo da klir, da Crkva odozgo nešto uradi, da će i sudnji dan doći, da se MORAMO aktivirati mi odozdo...

Link to comment
Подели на овим сајтовима

E ovo zadnje Di mislim da je kljucno. 

Za klir treba da se molimo da se osveste da se prosvete da im Bog podari milosti smeksa srca i td. A za decu da uradimo svi koliko ko moze ako ne mozemo da ih zbrinemo pojedinacno onda da ih branimo da hrabrimo da se prica o tome. Kakvi bre NEVIDLJIVI moramo ih izvesti na videlo koliko je do nas a ne nipodastavati i kojestosta drugo. Pricati uticati na sredinu oko sebe da shvati promeni misljenje. Naroda je mnogo klira je malo mi svi to mozemo i bez njih to treba da nam bude jasno ako se narod slozi i obozi niko ne moze da ga sputa, mi smo izdali tu decu pa tek onda crkva drzava skola i td. Mi treba i da ih pomognemo.

Follow your bliss and the universe will open doors where there were only walls.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Креирај ново...