Jump to content

Branko Miljković Poezija

Оцени ову тему


Препоручена порука

један од мојих омиљених пјесника  1405_love

Постављена слика

BRANKO MILJKOVIĆ je rođen u Nišu 1934. godine. Godine 1953. se preselio u Beograd, gde počinje da piše pesme i da se bori za njihovo objavljivanje. Njegove pesme pokazuju uticaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i Heraklitove filozofije . Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pesnika. Dobio je Oktobarsku nagradu Beograda 1960. za zbirku Vatra i ništa. Krajem 1960. se preselio u Zagreb. Umro je 1961.godine.

Usled geopolitičkih prilika u posleratnoj Evropi, ime Branka Miljkovića nije poznato širem auditorijumu zapadne Evrope.  Niš je u vreme Drugog svetskog rata bio svedok masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladog Miljkovića i njegovu poeziju koja je sledila.

Njegov talenat i lakoća sa kojom se koristio i igrao rečima nisu prošli nezapaženi. 1953. godine sa roditeljima se seli u Beograd, u koji Branko stiže sa stotinak već napisnaih pesama, i u kojem provodi narednih 8 godina pokušavajući da se istakne u poezijskim krugovima. Ubrzo po dolasku upisuje se na Beogradski univerzitet, na Filozofski fakultet, i stvara prijatelje sa drugim pesnicima, Vaskom Popa i Ivanom Lalićem.

Mladi Miljković odbija članstvo i asociranje sa partijom, što je rezultiralo u neobjavljivanju njegove poezije. Međutim, njegov uspeh kod mladih je bio očigledan i pet njegovih pesama je objavljeno u poznatom časopisu Delo, čiji je glavni i odgovorni urednik u to vreme bio niko drugi do Oskar Davičo. Ubrzo potom sledi njegova prva kolekcija pesama 1956. godine, pod nazivom Uzalud je budim, i bila je uspeh kod publike kao i kod kritičara. Pesma je postala klasik, i jedna od najpoznatijih njegovih pesama. Prema Miljkoviću, on je jednog dana posetio svog komšiju u Nišu i video na zidu sliku njegove preminule sestre. On se zaljubio u sliku sa devojkom, i u njeno ime napisao ovu pesmu, za koju je kasnije govorio da je trijumf pesnika i života.

Često je viđen po kafanama Beograda, u kojem je Branko vodio boemski i bezbrižan život. Međutim usled stalnog konzumiranja alkohola, umeo je da pokaže i svoju agresivnu stranu kada je bio u pijanom stanju, zbog kojih je stalno ulazio u tuče koje je skoro uvek gubio. Ovakvo ponašanje ga je često dovodilo u neprilike sa režimom koje nije želelo da toleriše slične ispade. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vreme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika. Usled ovakvog ponašanja i neprilika u koje bi upao, uvek bi govorio, kuneći se, da više nikad neće pisati. 1958. godine njegova druga kolekcija pesama je objavnjena pod nazivom Smrću protiv Smrti. 1958. godine Žan Pol Sartr posećuje Beograd kao gost Srpske akademije nauka i umetnosti. Miljković prima posebno priznanje od francuskog filozofa, i njih dvojica su se nakon posete ubrzo sprijateljili.

Zbirke pesama

Uzalud je budim (1957), Smrću protiv smrti (1959), sa Blažom Šćepanovićem, Poreklo nade (1960), Vatra i ništa (1960), Krv koja svetli (1961)

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Постављена слика


Kraj putovanja


O sve što prođe večnost jedna biva.
Sen koja beše drvo, traje. Budi
Ispod svoga imena koje budi
Ruka sa cvetovima krv što sebe okova.
Završiće se putovanje ostaće tiha brda,
Siva praznina vetar koji bludi,
Mesto koje nema mesta u zelji al nudi
Zlo da nas spase i istinu otkriva.
To čemu se molite je Žalosni Slavuj.
Ljubav nikad nije završena.
Čega ima ljudskog u patnji? O čuj
Dan odjekuje. Nepokretne zvezde stoje.
Prazne ruke prazno srce pusta sena
I nema mene al ima ljubavi moje.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

LAUDA


Постављена слика


NAJLEPŠE PEVAJU ZABLUDE.

O, vali,
Rimuje se more. Tad smo na žal pali.
Malo je imena ispisanih na vodi.
Svi puze il lete, al malo ko brodi
Gordijim morem opasnoj slobodi.
Dan je u sebi noć, a sunce se pali.
Izgubi put ako putovanju smeta.
Ah što je lepo i opasno: cvet radi cveta
Posveti gorkoj zvezdi uvrh leta
Lekoviti rečnik bilja u uvali.
Kroz potajne gore goren lek ti je.
Da zemlju zemljom ljubiš vek ti je.
Al ako je u oči poljubiš nek ti je
Prozračan poljubac ko prazni kristali.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Vatra i ništa (1960)

  • Волим 1

"Хришћанин увек треба да се радује. Радост је сведочанство његове вере. Радујте се, чеда моја, радујте се и онда кад паднете у велика и тешка искушења..." (Старац Никон Оптински)
 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Постављена слика


Poeziju će svi pisati


San je davna i zaboravljena istina
koju više niko ne ume da proveri
sada tuđina peva ko more i zabrinutost
istok je zapadno od zapada lažno kretanje je najbrže
sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti
cvet između pepela i mirisa
oni koji odbijaju da prežive ljubav
i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
i zemlja koja ostaje verna smrti
jer svet ovaj suncu nije jedina briga
ali jednoga dana
tamo gde je bilo srce stajaće sunce
i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
kojih će se pesma odreći
poeziju će svi pisati
istina će prisustvovati u svim rečima
na mestima gde je pesma najlepša
onaj koji je prvi zapevao povući će se
prepuštajući pesmu drugima
ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
ja primam na sebe osudu propevale gomile:

KO NE UME DA SLUŠA PESMU SLUŠAĆE OLUJU
ali:
HOĆE LI SLOBODA UMETI DA PEVA
KAO ŠTO SU SUŽNJI PEVALI O NJOJ

  • Волим 1
Link to comment
Подели на овим сајтовима

Постављена слика


Sonet



To su reči uvek iste koje kasne
gorku ljubav i svet. One su uspešni
prestanak jave, al' ne san kad se izjasne
sunca za noć, već nešto treće, neutešni
zbog čega jesmo. Izvod iz čudesne basne
sna. Gorke obale na kojima neumesni
stojimo okrenuti svome početku grešni
zbog gubitka vida kada svetlost zgasne.
U snu smo oni čije zaljubljene usne traže
reči bez cilja, bez izmišljenih predela.
Oh te reči kako mogu da ublaže
ako su od sna. Lepoto neuvela
reči bez senke kada ko čašu sunce
držimo u snu gledajući u crne vrhunce.

  • Волим 1
Link to comment
Подели на овим сајтовима

Постављена слика


Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje
objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja sveta i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaza javnih parkova
budim je zbog ove nase planete koja ce mozda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas voda protice ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke i pretvorite me u kamen.

  • Волим 1
Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 4 weeks later...

Узалуд је будим.  klapklap

Шта мислите о његовој трагичној смрти у ЗГ? Да ли је извршио самоубиство или је нешто друго било по среди...?

"Тешка је бура на мору,тежа је у души.

Али ни море ни душа не чисте се без буре."

  (Владика Николај Велимировић-"Касијана")

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Узалуд је будим.  klapklap

Шта мислите о његовој трагичној смрти у ЗГ? Да ли је извршио самоубиство или је нешто друго било по среди...?

Никада нисам прихватила да је извршио самоубиство, нису ми то дала његова писања klapklap

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Brankovo pismo prijatelju:

"Dragi prijatelju,

Ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji više oblast čistog važenja i pevanja. Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me reč može ubiti. Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, tj. onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda makoliko veliki bio. Izgubivši Nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih: �Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik�.Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim, ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.

Želi ti sve najbolje

Branko

P.S.

Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o Njoj, počeću da mislim o smrti.

Ponoć je. Dovidjenja.

Branko"

Da li je uopšte važno...

Već je rekao "Ubi me prejaka reč"-da li je mogao da se ubije ili je to ipak samo reč...

Жив ми Господ мој

Link to comment
Подели на овим сајтовима

"PESMA ZA MOJ 27. RODJENDAN"

VISE MI NISU POTREBNE RECI, TREBA MI VREME;

VREME JE DA SUNCE KAZE KOLIKO JE SATI;

VREME JE DA CVET PROGOVORI, A USTA ZANEME;

KO LOSE ZIVI ZAR MOZE JASNO ZAPEVATI!

VEROVAO SAM U SAN I U NEPOGODU,

U DVE NOCI BIO ZALJUBLJEN NOCU,

DOK JUG I SEVER U ISTOME PLODU

SAZREVAJU I CVOKOCU.

SANJAJUCI JA SAM SVE PRAZNIKE PRESPAVO!

I GROM JE PRIPITOMLJEN PEVAO U STAKLU.

NE REKOH LI: VATRU VRATI NA MESTO PRAVO,

A POLJUPCU JE MESTO U PAKLU.

I HLEBOVI SE POD ZEMLJOM SKOLUJU;

JA BIH SE ZELEO NA STRANI ZLA TUCI;

PA IPAK, PO MILOSTI ISTORIJE,

POVRACAJUCI I JA CU U RAJ UCI.

ZA PRIJATELJE PROGLASIO SAM HULJE,

ZALJUBLJEN U SVE STO PEVA I SKODI.

DOK MI ZVEZDE KOLENA NE NAZULJE

MOLICU SE POBOZNOJ VODI

BRANKO MILJKOVIC

  • Волим 1

Жив ми Господ мој

Link to comment
Подели на овим сајтовима

POEZIJU ĆE SVI PISATI

San je divna i zaboravljena istina

koju više niko ne ume da proveri

sada tuđina peva ko more i zabrinutost

istok je zapadno od zapada lažno kretanje je najbrže

sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti

cvet između pepela i mirisa

oni koji odbijaju da prežive ljubav

i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad

vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje

i zemlja koja ostaje verna smrti

jer svet ovaj suncu nije jedina briga

ali jednoga dana

tamo gde je bilo srce stajaće sunce

i neće biti u ljudskom govoru takvih reči

kojih će se pesma odreći

Poeziju će svi pisati

istina će prisustvovati svojim rečima

na mestima gde je pesma najlepša

onaj ko je prvi zapevao povući će se

prepuštajući pesmu drugima

ja prihvatam veliku misao budućih poetika:

jedan nestećan čovek ne može biti pesnik

ja primama na sebe osudu propevale gomile:

KO NE UME DA SLUŠA PESMU SLUŠAĆE OLUJU

ali:

HOĆE LI SLOBODA UMETI DA PEVA

KAO ŠTO SU SUŽNJI PEVALI O NJOJ

* * *

UBI ME PREJAKA REČ

Жив ми Господ мој

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Pohvala svetu

Ne napuštaj me svete

Ne idi naivna lasto

Ne povredite zemlju

Ne dirajte vazduh

Ne učinite nikakvo zlo vodi

Ne posvađajte me sa vatrom

pustite me da koračam

Prema sebi kao prema svome cilju

Pustite me da govorim vodi

Da govorim zemlji

I ptici koja živi od vazduha

Glas moj ispružen kao živac

Pustite me da govorim

Dok ima vatre u meni

Možda ćemo jednom moći

Da to što kažemo dodirnemo rukama

Ne napuštaj me svete

Ne idi naivna lasto

Жив ми Господ мој

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
×
×
  • Креирај ново...