Jump to content

Biseri književnosti - citati koji su ostavili utisak

Оцени ову тему


marija

Препоручена порука

Ispred zakona stoji vratar. Ovom vrataru dolazi čovek sa sela i moli ga da ga pusti u zakon. Ali vratar mu veli da mu sada ne može dopustiti ući. Čovek premišlja, a potom ga upita hoće li, dakle, posle smeti ući. »Možda«, veli vratar, »ali sada ne.« Budući da su vrata što vode do zakona kao uvek otvorena, a vratar stao u stranu, čovek se sagne da kroz vrata pogleda u unutrašnjost. Kada vratar to opazi, smeje se i veli: »Ako te to toliko mami, a ti pokušaj da odeš onamo i protiv moje zabrane. Ali upamti: ja sam moćan. A ja sam samo poslednji po činu. No ispred svake dvorane stoji po deset vratara, jedan moćniji od drugoga. Već sam pogled na trećega čak ni ja ne mogu izdržati.«Takve poteškoće čovek sa sela nije očekivao; ta zakon, kažu, morao bi svakom i svagda biti pristupačan, pomisli, ali kada malko pozornije pogleda vratara u bundi, njegov šiljasti nos, dugu, proretku, crnutatarsku bradu, odluči da ipak radije pričeka dok mu ne dopusti ući. Vratar mu daje klupicu te mu naredi da sedne s jedne strane vrata. Sedeći onde, provodi dane i godine. Poduzima mnogo pokušaja da uđe, dosađujući vrataru svojim molbama. Vratar ga često saslušava, ispituje ga o njegovoj domovini i još o mnogo čemu drugom, no to su ravnodušna pitanja kakva postavljaju velika gospoda, a najposle uvek veli da ga još ne može pustiti. Čovek koji se izdašno bio pripremio za put, upotrebljava sve, ma kako skupoceno bilo, ne bi li kako podmitio vratara. Ovaj, doduše, sve prima, ali pri tom kaže: »Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da si štogod propustio«. Za tih mnogih godina, taj čovek gotovo netremice posmatra vratara. Zaboravlja na druge vratare, a ovaj ovde, čini mu se, jedina je prepreka za ulazak u zakon. Proklinje svoj nesretni udes, prvih godina bezobzirno i u sav glas, posle, kada ostari, samo još gunđa u bradu. Postaje detinjast, i jer je dugogodišnjim promatranjem vratara upoznao i buhe u njegovu krznenom ovratniku, moli njih da mu pomognu sklonuti vratara. Najposle mu oslabi vid, i on ne zna postaje li zaista sve mračnije oko njega, ili ga samo oči varaju. Ali ipak, sada razabire u mraku neki sjaj što neugasivo izbija kroz vrata zakona. Potom su mu dani izbrojani. Pred samu smrt, u glavi mu se sva iskustva tih dugih godina slože u jedno pitanje, koje do sada još nije postavio vrataru. Rukom mu dade znak da mu se približi, jer više nije mogao uspraviti telo što mu je bivalo sve ukočenije. Vratar se mora sagnuti duboko k njemu, jer razlika u visini se uvelike promenila na štetu toga čoveka. »A što bi sada još hteo znati?« upita vratar, »ti si nezasitan.« »Ta svi streme k zakonu«, reče čovek, »pa kako onda da za tih mnogih godina niko osim mene nije tražio da uđe?« Vratar shvati da je čovek već na izdisaju, i da bi dopro do njegova sluha koji se već gubio, izdere se na nj: »Ovde niko drugi nije mogao biti pušten, jer ovaj ulaz beše za tebe određen. A sada idem da ga zatvorim.

Proces - Franc Kafka

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 5 months later...

Credo!
"Epiphoitesis, pomislio sam. Grčka reč. Našao sam je kod Dionizija Areopagita, u njegovoj knjizi o božanskim imenima i znači: dečji odnos prema Bogu koji se odmara u srcu čoveka i dobrostivo se smeši čoveku. Kad bi postojao neko, čovek Majstor, koji bi me mogao naučiti da ugledam lice božje dobrote koje stanuje u srcu, prepešačio bih do kraja sveta samo da ga nađem. On bi me naučio da putujem, kupam se, igram se, jedem smokve, palim cigaretu, i da sve to nije neminovno raskalašno rasipanje vremena. Može biti besciljna, mada prijatna igra, ali neodgovorna i tašta, ali može i detinjstvo božje.
Sada nije reč o tome da postoje patnja, bolest, nasukavanje, greh, smrt. Jer postoje. Nije reč o mučnom ispaštanju koje godinama gori u patnjama i nema ni jednog jedinog svetlog trenutka. Epifotes nije čovek koji slomljen stenje i cvokoće od užasa, jer tu sudbinu mora da sledi do kraja. Izuzetan je to trenutak kada sam tako ludo srećan da zadrhtim od blistavila veličine bezgranične božje dobrote, i shvatim, ako mi se On ovako neposredno objavljuje, ne mogu ništa drugo nego da, potresen radošću, bez reči zavapim: hvala.
Teški, tamni, patnički, asketski, samopregorni put religije zna svaki čovek. Ali biva, na trenutak, da i sunce zablista. Religion is not our burden, but our privilege - religija nije teret, nego povlastica. I ta je povlastica u ovim trenucima, u najvećim religioznim vremenima: biti dete Boga.
Nekoliko mistika govore o tome, a postoji neko ko je živeo u ovom epifotesu, jedno od najmilije dece Boga: Sveti Franja. On je razumeo da jesti, spavati, kupati se, diviti se cveću, smešiti se lepoj devojci, šetati se, igrati se, sve to može biti molitva, i zaista je molitva ako je čovek istinsko dete Boga i iz njegovog izmirenog srca božja dobrota gleda čoveka.
Čitaoče moj, ti koji ovo čitaš i misliš da ga grdim, veruj mi, u mom životu bio je jedan jedini suštinski, ozbiljan, presudan događaj koji je potresao celu moju sudbinu, kada sam rekao: Gospode, ne mogu da budem hrišćanin, jer ne mogu da mrzim svet. Na to sam dobio sledeći odgovor: Ne treba svet mrzeti, nego voleti Boga, a ko Boga voli, taj ništa ne može da mrzi. (...)
Zaboravio si, dragi moj, da religija nije moral. Moral može da govori o dobrom, lošem, grehu, vrlini, laži, istini. Religija ne može govoriti o drugom, samo o Njemu. I ako se on, izuzetno, sada, u ovom času, objavio u mom srcu, oslobodio me je morala, jer me je prihvatio kao svoje dete, i sada ja, kao dete, sve smem. Jer sada postoji samo jedna važna stvar, ja volim njega, i on voli mene. I osvešta ljubav što sam drzak, podrugljiv, ironičan, malko proždrljiv, lakom, dobro raspoložen, voleo bih da pomilujem svaku kovrdžavu kosu, vitku žensku nogu, ja koji sam brbljiv, naklapalo, vragolast. Darovi su to. Većina ljudi patnju još ume da prihvata ozbiljno, ali radost već ne.
Sada, u ovim svetim trenucima detinjstva božjeg znam da je čistom srcu svaki moral nerazumljiv.
Bog se raduje s tobom, jer je on u dostojanstvu mora i u blistavilu neba, u mirisnoj cigareti i u medenoj smokvi. Ali to znaju samo njegova deca koja bivaju tronuta kada stupe u more i po njihovoj ugrejanoj koži zapeni se hladovita voda. O, moliti se smejući, i u blistavo leto kliknuti: Kako je dobro biti Tvoje dete, dragi dobri Oče, kako bih voleo da ti se obesim oko vrata, kako bih voleo ako bi me prigrlio i rekao: Kad ti se srce prepuni i dosegne trenutke čistote, smej se i raduj, a potom idi i svetu govori o ovoj radosti." Bela Hamvas

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Mi, moderni ljudi, za mnogo prilika ne moramo ni misliti, ručna knjiga najpotrebnijih misli u svakom od nas postoji, i pokatkad samo, u tim prostim slučajevima zaborav dođe. Tada se ne stvara nanovo, nego se priseća, traži se u knjizi utvrđenih presuda. Ali sasvim nove misli, i za nas su simfonije.

No jednoga dana, toliko ćemo imati opštih utvrđenih misli, da više nećemo umeti misliti, za najprostiju stvar razvićemo ogromni aparat svojih pomoćnih sredstava, ručna knjiga će postat ogroman leksikon sa debelim sveskama izmena i dopuna,sa kojim će sve teže biti rukovati, tako teško da se svaki neće smeti ni usuditi da mili, znajući koliko bi teškoća mogao da sretne.Svi će imati jedan opšti jezik(način) misli, jer će se druženjem, sve daljim sticanjem zajedničkih pojmova izgubiti sve udarajući individualno.

Stanislav Vinaver, Priče koje su izgubile ravnotežu

Link to comment
Подели на овим сајтовима

 

“Ta ja nisam hteo nista drugo nego da pokušam da proživim ono što je samo od sebe htelo da izbija iz mene.Zašto je to bilo tako mnogo teško?”

Herman Hese

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Povremeno bi duboko u nedrima čuo samrtnički, jedva čujni glas, koji ga je tiho opomijao, tiho se jadao. U takvom času dolazilo bi mu do savesti da vodi čudan život, da je sve što čini samo igra, da je doduše, vedar i kadkad radostan, ali da pravi život protiče mimo njega ne dotakavši ga se. Kao što se igrač igra sa svojim loptama, tako se i on igrao sa poslovima i ljudima iz svoje okolne, posmatrao ih je i u tome nalazio razonodu; ali srcem i izvorom svoga bića nije učestvovao u tome. Izvor je proticao negde daleko od njega, tekao je neprekidno i nevidljivo i više nije bio ni u kakvoj vezi s njegovim životom. Događalo se da se preplašeo trgne zbog takvih misli, poželevši da i njemu bude dato da sa žarom i svim srcem učestvuje u detinjoj svakodnevnici, da istinski živi, da istinski radi, da istinaki uživa i provodi život umesto da kao posmatrač stoji po strani.

Sidarta, Herman Hese

Link to comment
Подели на овим сајтовима

"Не можете замислити каква туга и срџба обузимају душу када велику идеју, коју одавно поштујете као светињу, дохвате невешти људи и извуку је на улицу пред глупаке какви су и сами, и наједанпут је нађете на тржници старежи, у прљавштини, наопако намештену, без пропорција, без хармоније-као играчку код неразумног детета, и не можете је више препознати..."

Ф.М. Достојевски

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 2 минута, pedja257 рече

"Не можете замислити каква туга и срџба обузимају душу када велику идеју, коју одавно поштујете као светињу, дохвате невешти људи и извуку је на улицу пред глупаке какви су и сами, и наједанпут је нађете на тржници старежи, у прљавштини, наопако намештену, без пропорција, без хармоније-као играчку код неразумног детета, и не можете је више препознати..."

Ф.М. Достојевски

Зато, драги моји, не бацајте бисере пред свиње!

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Бела Хамваш - Дионизије Ареопагита
„Годинама је трајао цео један период мог живота када сам готово непрекидно разбијао главу књигом Дионизија Ареопагите о именима Бога. Ова књига говори о томе да ниједна реч нашег језика није у стању да означи његова својства. Ни свемогући, ни свезнајући, свуда присутни, истина, лепота, моћ, доброта, милост. Он је неодредив. Недокучив. Непојмљив. Једина стварност, једина појмљивост, једина докучивост.
И док сам размишљао над књигом, одједном сам га ипак спазио.
Био је дете. Осетљив и ломан, невин и једноставан. Био је нежан. Тако је био нежан да кад год помислим на то како је био нежан, потресем се, очи ми се напуне сузама. Од тада га волим. Од тада га волим изнад свега и безгранично и страсно и дрхтећи га волим и од тада схватам да је нежност његова највећа снага. То је кроткост. То је покорност. Тананост, тактичност, предусретљивост, пристојност, чар, стрпљење, дискреција.
Непојмљив зато, јер је тако једноставан. Тако јак зато, јер је тако слаб.
Свемогућ зато, јер је покоран. Безграничан зато, јер је тако ломан. Његова страшна моћ грми, јер је он најтиши.
По томе препознајем човека који је његово највише својство. Није опсењујућа обдареност, није величина, моћ, успех, није размера достојна дивљења, јунак, лепота. Не. Дискреција, поверење, покорност, невиност, пристојност, нежност, најтиши глас. Да, НЕЖНОСТ.“

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 3 weeks later...

Jedina stvar koja mi imponuje je smak sveta [Tema: Sioran]

admin | December 29, 2014 | 0 Comments

front-row-seat-to-the-end-of-the-world

24. februar 1958.

U poslednjih nekoliko dana, ponovo me obuzima misao o samoubistvu. Tačno je da mi često padne na pamet; ali misliti o tome je jedno, a pretrpeti prevlast samoubistva sasvim drugo. Užasan napad crnih opsesija. Nemoguće mi je da oslonjen samo na sebe još dugo potrajem. Iscrpeo sam sposobnost da sebe utešim.

Korzika, Andaluzija, Provansa – izgleda da ova planeta ipak nije uzalud stvorena.

Netalentovan je toliko da se to graniči s genijalnošću…

Skovati više planova nego prevarant ili istraživač, a ipak patiti od bezvoljnosti, pogođen – i to bez metafore – u sam koren volje.

Bolestan mozak, bolestan želudac, i sve s tim u vezi. – Suštinsko je upropašćeno.

Vizija odrona. U tome prebivam od jutra do večeri. Imam sve slabosti, ali ne i darove svojstvene proroku.

A ipak znam – to znanje je neobuzdano i neodoljivo – da posedujem svetlosti, a ako ne svetlosti, a ono barem svetlucanja koja se tiču budućnosti. I to kakve, gospode bože!

Osećam se savremenikom svih budućih užasa.

Moja izrazita ljubav prema brodolomima.

Imam sve što je potrebno za epileptičara sem epilepsije.

Neljudski, nadljudski napadi nasilja! Ponekad mi se čini da će se moja koža, sve materijalno što posedujem, rasuti jednog dana iznenada u krik čije će značenje svima ostati zagonetka, sem Bogu…

Nazoviprorok: potonula su mi čak i razočarenja.

Jedina stvar koja mi imponuje je smak sveta… Da li je u pitanju potreba za terorom ili je reč o beskonačnoj mlitavosti?

Odustao sam, između ostalog, i od poezije…

Kakve god da su moje žalbe, nasilja, ogorčenosti, sve potiču iz nezadovoljstva sobom kakvo niko odavde nikad neće moći da iskusi. Zgađenost sobom, zgađenost svetom.

Ono što se ne može izneti rečima vere ne zaslužuje da se proživi.

„Jednom mi je palo na pamet da, ukoliko bi neko želeo da uništi, zgazi, kazni čoveka tako neumoljivo da od straha od kazne pretrne i najgori bandit, bilo bi dovoljno da njegovom karakteru prida savršenu apsurdnost i apsolutnu beskorisnost.“
(Zapisi iz mrtvog doma)

Gotovo sve što radim da bih se izdržavao nosi taj beleg beskorisnosti, jer mi se sve što me ne ponese u potpunosti ukazuje toliko proizvoljnim da se graniči sa mučenjem.

Ponekad u dubini duše osetim beskonačne sile. Avaj! Ne umem da ih iskoristim; ne verujem ni u šta, a da bi se delovalo, potrebno je verovati, verovati, verovati…

Svakog dana se gubim jer puštam da izumre svet koji me nastanjuje. S ludačkom gordošću utonuti ipak u sramotu, u sterilnu žalost, u nemoć i nemost.

Rusija je „upražnjena zemlja“, rekao je Dostojevski. Bila je, više, nažalost, nije!

„Tuga prema Bogu stvara spasonosno kajanje za kojim se nikada ne žali, a tuga za svetom dovodi do smrti.“ (Sveti Pavle)

„Oni koji je [smrt] traže strasnije od blaga…“ (Jov)

Ima neke sladostrasti u oglušivanju o zov samoubistva.

Rusija! Strašno me privlači ta zemlja koja je razorila moju.

Milosrđe – u ovoj reči su svetovi. Kako je dalekovida religija! Nisam priznao, svesno sam porekao Hrista, i moja priroda je tako perverzna da ne mogu ni da se pokajem.

Da bi se pisalo, potreban je minimum interesovanja za stvari; treba, uz to, verovati da se rečima mogu zahvatiti ili bar okrznuti; – a ja više nemam ni to interesovanje ni tu veru…

Njegov rudimentarni osmeh.

Bacakan između cinizma i elegije.

Kad bih svakog dana mogao da napišem po psalam, koliko bi mi sudbina bila lakša. Da napišem?! Kad bih bar mogao po jedan da pročitam, i ništa više! – Ja sam mimo svog spasa, ili još bolje: zamišljam sredstva svog spasenja, ali ta sredstva nemam, ne mogu ih imati…

Dva najveća mudraca s kraja antike: Epiktet i Marko Aurelije, rob i car.

4. jun 1958.

Svakom je važno ono što radi, osim meni. Zato sam i nesposoban.

Pročitao nekoliko pesama Aleksandra Bloka. – Ah! Koliko su mi bliski ti Rusi!

Moja dosada je potpuno slovenska. Bog zna iz koje su stepe došli moji preci! Nosim, poput otrova, nasleđeno sećanje na neograničeno.

Sem toga, ja sam poput Sarmata, čovek na koga se ne može osloniti, sumnjivo, podo- zrivo i nepouzdano lice koje je utoliko dvoličnije ako je nezainteresovano. Hiljade robova u meni zahteva pravo na svoja mišljenja i bolove koji se međusobno potiru.

Posle neprospavane noći izašao sam na ulicu. Svi prolaznici su mi izgledali kao automati; nijedan mi se nije činio živim, svakog kao da je pokretala neka tajna opruga; pokreti su bili geometrijski; bez spontanosti; mehanički osmesi; gestikulacije sablasti; sve je bilo skamenjeno…

Nije prvi put da posle nesanice prikupljam taj utisak skamenjenog sveta, kojeg je život ostavio. – Ta bdenja mi truju i proždiru krv; kad sam i sam sablast, kako bih uopšte u drugima mogao da vidim naznake stvarnosti?

Bliži grčkoj tragediji nego Bibliji. Uvek sam bolje razumeo i osećao Sudbinu nego Boga.

Ništa rusko nije mi strano.

Moja dosada je eksplozivna. U tome je moja prednost nad velikim dokoličarima koji su uglavnom bili pasivni i blagi.

Buka – kazna, ili pak materijalizacija izvornog greha.

7. jun 1958.

Našao u ćošku komad sira, bačen ko zna kad. Okolo armija insekata. Istih onih koje zamišljamo kako dovršavaju poslednje ostatke mozga. U razmišljanju o sopstvenom lešu, o užasnim metamorfozama koje će pretrpeti, ima nečeg smirujućeg: tako se naoružava protiv tuge i zebnje; taj strah koji poništava hiljade drugih.

Postojanost mojih mračnih vizija zbližava me zauvek s pustinjskim Ocima. Pustinjak usred Pariza.

Ja ne verujem da su vrline međusobno povezane i da ako imamo jednu, imamo sve.

One se zapravo međusobno neutrališu; ljubomorne su. Zato tavorimo u osrednjosti i stagnaciji.

Gospode, zašto me nisi obdario molitvom? Niko ti na svetu nije ni bliži ni dalji. Malčice sigurnosti, komadić utehe, samo to od tebe tražim. Ali ti ne možeš da odgovoriš, ne možeš.

8. jun 1958.

Obeshrabrujuća nedelja. Upravo sam podigao božji kapak.

Ista nedelja.

Poslednjih trideset godina osećam kako mi svakog dana u nogama mili milijardu žmaraca. Milijardu svakodnevnih uboda, ponekad jedva primetnih, ponekad bolnih.

Mešavina mučnine i katastrofe.

Da bi se stvorilo delo, potreban je minimum vere – vere u sebe ili u ono što se stvara. Ali kad se sumnja u sebe i u svoje poduhvate, toliko da se ta sumnja uzdigne na nivo vere! Negativne, plodne vere koja ne vodi nigde sem u beskrajne komplikacije ili u zagušene krike.

Pariz: insekti strpani u teglu. Postati slavna buba. Svaka slava je smešna; ko joj teži, sasvim sigurno je naklonjen propadanju.

9. jun 1958.

U glavi mi eksplodira svemir. Nepodnošljiva groznica. Na prst sam od Haosa.

Elementi se razularuju. Gubim tlo. Ko će sa bilo čim da me pomiri? Čvrstu tačku tražim, a nalazim samo nesigurnost, blato, nezadrživo bunilo. Bivstvovanje je prežvrljan tekst a ja više nemam snage da ga ponovo napišem.

Sve je privid – ali privid čega? Ničega.

U meni se toliko zapatio skepticizam koji se ničim ne može pobiti, koji odoleva napadu svih mojih uverenja, svih mojih metafizičkih prohteva.

Ova groznica u čistom, neplodnom stanju, i ovaj zaleđeni urlik!

Imati opsesivan osećaj sopstvenog ništavila ne znači biti ponizan, daleko od toga. Više nego ma kome, meni bi dobro došlo malo skrušenosti. Osećaj da sam ništavan ispunjava me gordošću.

Osećaj da sam insekt zakucan za nevidljivi krst, kosmička i infinitezimalna drama, poklopljen zverskom i neuhvatljivom rukom.

Moram da proizvedem osmeh kojim ću se naoružati i zaštititi; moram nešto da poturim između sebe i sveta, zaklonim rane, da se najzad uputim u tajne prerušavanja.

Život propalice, uličarke, beskorisnih i iscrpljujućih žalosti, nostalgija bez cilja i pravca; ništak koji se vuče putevima i valja u svojim bolovima i ridajima…

Ah! Kad bih mogao da pređem u svoju esenciju! Ali šta ako je i ona iskvarena? Očigledno, sam sebe sakatim i sve me sakati. U meni više nema ni traga od mene.

Kad izopštimo druge, nestanemo i mi.

Emil Sioran

Izvornik: Cioran, Cahiers 1957–1972, Gallimard, Paris, 1997.

(Izabrao i preveo s francuskog Bojan Savić Ostojić)

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 3 months later...

Kako se postaje dobar čovek? Ne postaje se. Dobar čovek se u svakom od nas oslobađa. Sistemom eliminacije. Nije neophodno učiniti herojsko delo, otići daleko, potrošiti mnogo novaca, zasaditi drvo... To dolazi posle. I nekako bez napora, s lakoćom. Prvo čovek strpljivo otresa nepotreban teret. Prestaje sa optužbama, odustaje od ciničnih komentara, ne okreće se za bogaljem, već se pomoli za njega; kad bi da kritikuje, on pokuša da razume, kad bi opsovao on umesto da opsuje Boga ili sunce pomene miša ili peršun, a kasnije ni to. Oseti li potrebu da se sveti, još jednom se preispita i shvati da osveta povređuje ono najfinije u njemu samom. Tada oprosti. I zaboravi. Nema oproštaja bez zaborava. Umesto da kaže: “Jesam li ti rekao?!” on kaže:”Kako mogu da pomognem?”. Poželi li nešto više da ima, on zahvali na onome što već poseduje. A vremenom uviđa da ono najvrednije nije oko njega, već u njemu samom. I tad, usmerivši pogled ka unutra, učiniće mu se da je ugledao svetlosni zrak nečega što bi mogao biti Dobar Čovek. I sa još više elana nastavi da sa sebe zbacuje samar ispunjen mržnjom, ljubomorom, pohlepom, neznanjem... Dobar čovek se ne postaje činjenjem dobrog dela. Dobar čovek je najbolje delo koje za života od sebe možemo napraviti.

"NE BIH OVO MOGLA BEZ TEBE"
Brankica Damjanovic

''Старајте се да имате љубав. Иштите свакодневно од Бога љубав. Заједно са љубављу долази сво богатство добара и врлина. Волите, да бисте били вољени од других.''
(Св.Нектарије Егински)

ЖИВА ДЕЛА УТЕХЕ - искрено се надам да ће ова акција пробудити оно најбоље у нама

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 2 weeks later...

Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti.

- Miroslav Krleža

''Старајте се да имате љубав. Иштите свакодневно од Бога љубав. Заједно са љубављу долази сво богатство добара и врлина. Волите, да бисте били вољени од других.''
(Св.Нектарије Егински)

ЖИВА ДЕЛА УТЕХЕ - искрено се надам да ће ова акција пробудити оно најбоље у нама

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 3 weeks later...

V. Come molto è piacevole a Dio el desiderio di volere portare per lui.

Molto è piacevole a me il desiderio di volere portare ogni pena e fadiga infino a la morte in salute de l’anime. Quanto piú sostiene, piú dimostra che m'ami; amandomi, piú cognosce della mia veritá; e quanto piú cognosce, piú sente pena e dolore intollerabile de l'offesa mia. Tu dimandavi di sostenere e di punire e' difecti altrui sopra di te; e tu non t'avedevi che tu dimandavi amore, lume e cognoscimento della veritá. Perché giá ti dixi che quanto era maggiore l'amore, tanto cresce il dolore e la pena. A cui cresce amore, cresce dolore. Adunque lo vi dico che voi dimandiate, e egli vi sarà dato. Io non denegarò a chi mi dimanderà in veritá. Pensa che egli è tanto unito l'amore della divina carità, che è ne l'anima, con la perfecta pazienzia, che non si può partire l'una che non si parta l'altra. E però debba l'anima, come elegge d'amare me, cosí elegga di portare per me pene in qualunque modo, e di qualunque cosa lo le concedo. La pazienzia non si pruova se non nelle pene, e la pazienzia è unita con la carità, come decto è. Adunque portate virilmente, altrimenti non sareste né dimostrareste d'essere sposi della mia veritá e figliuoli fedeli, né che voi fuste gustatori del mio onore né della salute de l'anime.

http://www.parrocchiasanmichele.eu/phocadownload/buonastampa/dialogo divinaprovvidenza.pdf

Lucerna corporis tui est oculus tuus. Si oculus tuus fuerit simplex, totum corpus tuum lucidum erit. Si autem oculus tuus fuerit nequam, totum corpus tuum tenebrosum erit. Evangelium Secundum Matthaeum 6, 22-23

In nomine + Patris, et + Filii, et Spiritus + Sancti. Amen.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
×
×
  • Креирај ново...