Jump to content

Odlazak najpoznatije jugoslovenske glumice

Оцени ову тему


Препоручена порука

                      arh_a8jsT_Beta-gzppz0v376_Easy-Resize.co

 

Čuvena i legendarna glumica Mira Furlan preminula je danas u 66. godini. Vest o smrti glumice objavljena je na njenom zvaničnom sajtu.

Furlan je glumila je u brojnim jugoslovenskim filmovima, a tokom devedesetih godina svoju karijeru je nastavila u Sjedinjenim Američkim Državama.

Bila je članica Hrvatskog narodnog kazališta, a u SFRJ je važila za jednu od najvoljenijih glumica,

Na filmu je počela da nastupa 1982. godine u “Kiklopu”, autora Antuna Vrdoljaka, a ubrzo je postala jeda od vodećih jugoslovenskih glumica.

Uz pozorišne i televizijske uloge, prosečno je nastupala u tri do četiri filma godišnje. Značajnije uloge ostvarila je u filmovima “U raljama života” (autor Rajko Grlić), “Otac na službenom putu” (Emir Kusturica), “Za sreću je potrebno troje, (Grlić), Lepoto Poroka, (Živko Nikolić), ali i u televizijskim dramama i serijama “Putovanje u Vučjak”, “Tuđinac”.

Krajem osamdesetih, sa svojim suprugom i rediteljem Goranom Gajićem, prešla je da živi i radi u Beograd. Na početku kraja SFRJ, tokom 1991. godine, Furlan je sa suprugom otišla u SAD. Prvo su stanovali u Njujorku, a da bi preživeli, Mira je radila kao konobarica, prodavačica i prevoditeljka. Njen suprug je bio dostavljač, asistent montaže i montažer.

“U SAD smo otišli s novcem koji smo dobili od prodaje auta. Našli smo se potpuno sami u svemu tome. U Njujoku nas je dočekala gadna zima, jedna od najgorih. Nije bilo onoga ‘Dobrodošli u Ameriku’. Nije bilo lako, ali smo se snalazili. Radili smo razne poslove. Prošli smo kroz celu tipičnu imigrantsku priču. Goran je nosio frižidere na šesti sprat po njujorškim zgradama, a ja sam isprobavala razne poslove. Emigracija znači ‘od nekoga prema nikome’, ti zapravo gubiš svoj identitet i onda ga polako iznova moraš stvarati’, rekla je Furlan u jednom intervjuu.

Prve uloge u Americi je dobila u pozorišu “The Hudson Guild Theatre” u Los Anđelesu, a ulogu u Vavilonu je dobila 1993, kada se i zvanično preselila u Los Anđeles, gde je živela i radila do smrti.

U Vavilonu je tumačila ulogu Delen, što ju je proslavilo u SAD. Glumila je i u popularnoj američkoj seriji Izgubljeni.

Kako je istakla u jednom intervjuu, s ovih prostora je otišla jer nije mogla da podnese “bolesni nacionalizam koji se širio i uzimao sve više maha, dok nije sve razorio, što se rezultiralo ratom”.

Ipak, Furlan se nekoliko puta zbog posla vraćala na ove prostore.

U Hrvatsku se vratila 2002. godine, kada je glumila glavnu ulogu u predstavi koju je režirao Rade Šerbedžija. 

Po povratku na prostore bivše Jugoslavije, Mira Furlan je glumila i u srpskim filmovima i serijama, a najviše se ističu uloge u filmu Turneja i TV seriji Vratiće se rode.

Povremeno je pisala kolumnu za splitski magazin Feral tribjun. 

U predstavi Ingmara Bergmana”‘Jesenja sonata” iz 2017. godine, Furlan je igrala ulogu Šerlot, koju je u slavnom filmu svojevremeno tumačila Ingrid Bergman. tada je u izjavi prokomentarisala kako se oseća kada dođe u Hrvatsku.

“Tokom svojih nedavnih boravaka u Hrvatskoj shvatila sam da je čitav prostor toliko zagađen senzacionalizmom, vulgarnošću i primitivnim nacionalističkim diskursom koji se nije promenio od devedesetih kad sam otišla. Tako da sam zaključila kako tu, zapravo, više nemam šta da tražim. To je tužna misao. Ali, nažalost, istinita. A istinu treba prihvatiti. Nemamo drugog izbora”, rekla je tada Furlan.

U poslednjem intervjuu za Nedeljnik je istakla da su nacije za nju prevaziđena kategorija.

“Koliko dugo da idemo unazad? U Austrougarsku i Tursko carstvo? Zašto ne u Rimsko carstvo? Kako je glasila ona rečenica iz „Kruha i čokolade“, starog italijanskog filma sa predivnim Đankarlom Đaninijem? „Italiano ma non fanatico.“ Tako sam i ja „Americano ma non fanatico“. Možda. Valjda. Ne znam. Ne verujem u tu vrstu samoidentifikacije. Po mom skromnom mišljenju su zemlje – nacije potpuno prevaziđena kategorija. Treba samo pogledati reke izbjeglica iz Sirije i Afrike i naoružanu vojsku na graničnim prelazima raznih zemalja kao što je Mađarska da shvatimo da je ovakvo uređenje sveta izvor zla i užasa za većinu stanovništva naše planete.”

Furlan je, baš kao i ostatak sveta, veći deo 2020. godine provela u izolaciji, u Los Anđelesu, gde je živela i radila u filmskoj školi.

https://www.nedeljnik.rs/odlazak-najpoznatije-jugoslovenske-glumice-kada-smo-dosli-u-njujork-nije-bilo-dobrodoslice-prosli-tipicnu-migrantsku-pricu-krenuli-od-nekoga-prema-nikome/

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Драгана Милошевић,
      Slavni filmski i pozorišni glumac Šon Koneri, najpoznatiji po ulozi Džejmsa Bonda, preminuo je u 91. godini, prenose svetski mediji.
      Šon Koneri, rođen 1930. godine u Edinburgu, najpoznatiji je po ulozi Džejmsu Bondu, tajnom agentu 007, preminuo je na Bahamima, posle kraće bolesti, mirno i u snu, piše BBC prenoseći izjavu njegovog sina Džejsona.
       
      U decenijama dugoj karijeri osvojio je brojne nagrade, među kojima su i Oskar, dva Zlatna globusa i dve Bafte.
      Škotski glumac prvi je igrao Bonda na filmu u ostvarenju “Doktor No” (1962), a potom u još šest naslova iz ovog serijala.
      Mnogi ga i danas smatraju i neprevaziđenim filmskim Bondom, a u ovoj ulozi, osim u “Doktoru Nou”, publika ga je gledala i u filmovima “Iz Rusije s ljubavlju” (From Russia With Love, 1963), “Goldfinger” (1964), “Operacija Grom” (Tunderball, 1965), “Samo dvaput se živi” (You Only Live Twice, 1967) i “Dijamanti su večni” (Diamonds Are Forever, 1971) i “Nikad ne reci nikad” (Never Say Never Again, 1983).

      Oskara je dobio za sporednu ulogu irskog policajca u filmu “Nesalomivi” (1987).
      Koneri je poznat i po ulogama u filmovima “Čovek koji je želeo da bude kralj” (1975), “Ime ruže” (1986), “Indijana Džons i poslednji krstaški pohod” (1989), “Lov na crveni oktobar” (1990), “Stena” (1996)…
      Napustivši školu sa 14 godina, Koneri je radio ka mlekar, a potom se posvetio bodibildingu. Titula Mister Univerzum dovela ga je i na film i televiziju.
      Na velikom platnu prvi put se pojavio u trileru “Nema puta nazad” (1957), a sa filma se povukao nakon “Lige izuzetnih džentlmena” (2003).
      Glumcu je 2000. godine britanska kraljica dodelila titulu viteza, “Sandej herald” 2004. proglasio ga je “najvećim živim Škotom”, a nedavno je proslavio 90. rođendan.
      “Ništa ne može da se uporedi sa izazovom čoveku da izvuče najbolje iz sebe”, rekao je jednom Koneri govoreći o svom životu i radu.
      Koneri je poznat i po svom političkom angažmanu, kao član i jedan od finansijera Nacionalne partije Škotske, koja se zalaže za otcepljenje od Engleske. Preselio se na Bahame, zaričući se da će se vratiti u Škotsku kada ona postane nezavisna zemlja.
      Odlazak prvog Bonda - Preminuo Šon Koneri
      NOVA.RS Glumac Šon Koneri preminuo je u 91. godini, preneo je BBC.  
    • Од Justin Waters,
      Mladi Jugosloveni začuđeni pitanjima na testiranju za američke kampove: "Da li će vaša zemlja propasti?"
      Ožujak 1973: Pedesetak sludenata, odabranih u Ljubljani za odlazak u američke kampove, neće ovog ljeta otputovati u Sjedinjene Države zbog nekorektnih pitanja koja su im postavljala šestorica američkih predstavnika
      ... Tek nakon dva mjeseca izbija na vidjelo istina o intervjuu, obavljenom u prostorijama organizacije ljubljanskih studenata s kandidatima prijavljenim za ljetnu praksu u SAD ... Mladići i djevojke koji su izrazili želju da idu na praksu u SAD nisu ispitivani što znaju o Americi, nego što misle o Jugoslaviji ... Nije uvijek naivno ono što kriju "dječja pitanja" ...
      Na drugom katu prostrane starinske zgrade na Trgu Revolucije u Ljubljani, gdje su smještena i sjedišta slovenskih studentskih organizacija, foruma i listova, u sobi broj 84 sada je blagajna. Iza tih vrata, čiji napisi obavještavaju da se računovodstvo tu tek nedavno doselilo, zbivalo se prije dva mjeseca, točnije od
      3. do 8. siječnja ove godine, nešto o čemu se tek sada govori u javnosti, ne bez pritajenog uzbuđenja.
      Siječanjski posjetioci sobe 84 dobili su i zakasnjeli publicitet u vijestima domaće štampe i svjetskih agencija, kojem se svakako nisu nadala. Ako ništa drugo, ono što se događalo iza vrata te sobe donijelo je sada uljudan protest Američkoj ambasadi u Beogradu ovih dana, premda njegovi birani izrazi nisu ublažili oštricu zamjerki ljubljanskih studenata upućenih "Veleposlaništvu ZDA", kako se to slovenski kaže.
      Svjedoke famoznog "obaveznog intervjua" iz sobe 84. koji je trajao pet dana, a poslije dva mjeseca izazvao oštre osude zbog "nekorektnih pitanja", nije više jednostavno okupiti. Među njima su i šestorica Amerikanaca, koji su na smjenu ispitivali osamdesetoro studenata - kandidata za praksu u SAD, kao i dvojica predstavnika slovenske studentske organizacije za koje smjene nije bilo.
      Što su šestorica američkih predstavnika tražili među ljubljanskim studentima, što su to ispitivali i zašto - nije još detaljnije objašnjeno. Nisu objavljena ni njihova imena. A to su: gospoda Boyd, Poush, Windsdor, Kiehl, Miles i Coonred. Posljednja dvojica rade kao američki predstavnici u Beogradu i Ljubljani, a drugi su iz američkog informativnoga centra u Zagrebu.
      Naoko sve i jest u redu
      - A zašto se, odjedanput, podigla tolika buka oko toga kad je takav intervju održavan svakoga siječnja u posljednje tri godine, i ništa se novo nije dogodilo. Što, sad više to nije u redu? - pitao nas je pred zgradom u Ljubljani na Trgu Revolucije nama nepoznat student koji nije htio kazati svoje ime. Pretpostavili smo da je i on bio jedan od kandidata što je sada pomalo razočaran jer se uzalud ponadao da će ovo ljeto provesti besplatno negdje u Ohiou, recimo.
      Stvarno, što, odjednom, nije u redu?
      Već gotovo četiri godine traje plodna suradnja slovenske studentske organizacije sa International Student Serviceom iz New Yorka, koja ima i svoj program (ICGP - International Camp Councillor Program). Taj program vodi gospođica Alice L. Mairs, i on svake godine okuplja oko 800 studenata iz mnogih zemalja. Kad budu na poseban način odabrani u svojim zemljama, ti studenti provode dvomjesečne ferije u kempovima za američku djecu, gdje, zajedno s američkim kolegama, preuzimaju uloge odgojitelja. Jedini službeno utvrđen uvjet za studente-kandidate jest dobro poznavanje engleskog jezika i iskustvo, sklonost i ljubav za rad s djecom. Utvrđena je i procedura kako se odabiru kandidati, koja uključuje i "obvezni intervju" sa svakim napose.
      Ispituje ih komisija američkih predstavnika u svakoj zemlji. Tako su se i šestorica Amerikanaca pojavila ove godine, prema prijašnjem dogovoru, u Ljubljani.
      Predsjednik Zajednice Ljubljanskih i slovenskih studenata, u sastavu Saveza studenata Jugoslavije, student filozofije Tomaž Kšela, kako nam je rekao, ni sam nije sumnjao da će ovogodišnji program odlaska u američke kempove doći u pitanje. Sa strane studentske organizacije za njegovo je provođenje zadužen tzv. Međunarodni odbor, sada Međunarodna komisija Izvršnog odbora Skupštine slovenskih studenata, a sam program vodio je student Miloš Vukmirović. Taj mladić sada je doživio i kritiku zbog svoje nebudnosti.
      Lani je istim programom obuhvaćeno oko 70 studenata iz Slovenije koji su bili na praksi u Sjedinjenim Državama. Ove godine prijavila su se nova 123. Stigle su prijave kandidata također iz Zagreba, Zadra, čak i iz Prištine. Na sam tzv. intervju odazvalo se 80 studenata i studentica, najviše iz Slovenije.
      Šestorica Amerikanaca također su stigla, po dogovoru, 3. siječnja. Otvorena je soba broj 84. Ono što sada neki nazivaju predstavom moglo je početi.
      Jedan po jedan ...
      Pred vratima sobe 84 kandidati su stajali početkom siječnja u grupicama, prema pozivima, a ulazili bi u sobu jedan po jedan, jer se intervju obavljao sa svakim posebno. Pitanja nisu bila za sve jednaka, niti se znalo što će koga pitati. Govorilo se isključivo engleskim jezikom. Nije bilo poznato unaprijed ni to koliko će tko vremena biti ispitivan. Neki bi vrlo brzo izlazili, drugi ostajali duže, kako kad, kako tko. S jednom djevojkom intervju je trajao punih 45 minuta. Jedan nam od svjedoka kaže: "To je bila zbilja lijepa dekla, pa bih i ja s njom razgovarao duže."
      Pet dana, koliko je trajalo ispitivanje, sjedili su stalno s američkom predstavnicima dvojica naših studenata. Bili su to Miloš Vukmirović, koji je vodio program, i Janez Zupan, kojd je sličnu dužnost vršio lani, pa je tu bio zbog kontinuiteta. Od Amerikanaca obično bi u sobi bila dvojica, ponekad i više njih. Kad bi se zamorili, tražili bi da ih drugi zamijene. Studentske predstavnike nitko nije smjenjivao. Pitanja su postavljali samo Amerikanci, a dvojica prisutnih studenata samo bi ponekad nešto primijetili, dopunili odgovor ili štogod objasnili. Sve je, doista, teklo kako se kaže - "normalno". Tako se bar činilo.
      Tomaž Kšela, koji nam je dao na uvid i protest Američkoj ambasadi, upućen prije nekoliko dana, sjeća se dobro te nevolje s intervjuom. Ona je, međutim, nastala kad se intervju već završio.
      "Sam intervju" - kaže on - "kao metoda nije pobuđivao nikakvih sumnji, jer je to nešto normalno, u skladu s dogovorom koji smo imali da se podvrgnu takvom ispitivanju kandidati za odlazak na ferijalnu praksu u američke kempove. Budući da je riječ o mladim ljudima koji tamo imaju ulogu odgojitelja američke djece, potpuno je shvatljivo da se ispita da li kandidati znaju dobro engleski, imaju li odgovarajućih sposobnosti za rad s djecom, da li su uopće tome skloni. Nije važno s kojega su fakulteta, a najmanje smo sumnjali u to da bilo kakvu važnost imaju politički nazori kandidata. Zato smo i bili iznenađeni poslije kad smo se detaljno upoznali kakvih je sve pitanja sadržavao taj intervju."
      Odobrava posebna komisija
      Simpatični, razgovorljivi, student ekonomije Janez Zupan, koji je od 3. do 8. siječnja proveo u sobi broj 84 slušajući sve koji su ispitivani, kaže nam da ni u početku, čak ni poslije, nije mislio posebno o tome što se, zapravo, želi takvim pitanjima. To priznaje iskreno.
      - Kandidat bi ušao - sjeća se on - pozdravio, predstavio se (sve na engleskom) i onda bi čekao da mu tkogod od prisutnih uputi pitanje. Bilo je zbunjenih mladih ljudi, mnogi su imali tremu, ali se našlo i odlučnijih, hladnokrvnih. Od 80 kandidata, koliko ih je ispitano, tridesetoro navodno nisu pokazali dobro znanje engleskoga jezika, ili su se opet učinili ispitivačima nepodesni za rad s djecom. Tko će znati? Tako nam je barem objašnjeno, a i njima - zašto su otpali. Pedeset je studenata i studentica primljeno, premda to nije definitivno. Njihove podatke već smo uputili u New York, ali treba čekati još tri mjeseca jer je to, po dogovoru, rok za odgovor da li su oni u konačnom izboru. O tome odlučuje posebna komisija u New Yorku s kojom mi nemamo ništa. Njoj su, čini se, potrebna tri mjeseca da utvrdi tko će konačno putovati u SAD.
      - Ima li među tih pedesetoro i članova komunista? - pitamo Zupana.
      - Koliko mi je poznato, nema - odgovara on. Ne sasvim siguran. I brzo dodaje: - O tome nisu ni pitali kandidate.
      - Ali neka druga pitanja, koja sad dolaze pod lupu, zar vas ona nisu malo začudila?
      - Vidite - odgovara mladi Zupan - to je sve bilo u tonu "ugodnih razgovora". Nama su, već u početku, objasnili zašto tako ponešto pitaju. Riječ je o američkoj djeci u kempovima. Ta djeca, kojoj će strani studenti tamo biti odgojitelji, postavljat će, razumije se, i razna pitanja o zemlji iz koje odgojitelj dolazi, rečeno je. A kako su djeca odgojena američki, ona imaju svoja gledanja, koja se razlikuju od ovih naših, jugoslavenskih. Pogotovo od komunističkih. Tako, eto, komisija, navodno, postavlja sada ta "dječja pitanja" da se vidi što će tko odgovoriti američkoj djeci...
      - Vi ste, druže Zupane, i sami, koliko se zna, bili 1971. godine, na osnovi istoga tog programa (ICCP), punih šest tjedana u jednom kempu s djecom u Sjedinjenim Državama. Imali ste nekoliko grupa djece o kojima ste se brinuli. Jesu li vam ta djeca bilo kada postavljala tamo takva pitanja kao ova u intervjuu, ili bar slična?
      - To ne - odgovara Zupan. - Od sve djece, a bilo je nekoliko desetaka njih koje sam upoznao, pa i oni mene, nitko me to nije pitao, niti slično. Samo jednom, sjećam se dobro, neki dvanaestogodišnji dječak, mali Crnac, iz Harlema, pitao me neka mu objasnim što je to komunizam. To je sve.
      Generalna proba za "dječja pitanja"
      Pitanja koja su, kako se sada zna, bila nekorektna, nisu, dakako, bila jedina pitanja u intervjuu.
      - Mi nismo protiv pitanja uopće, a želimo i nastavak suradnje u programu ICCP - kaže član Izvršnog odbora Skupštine studenata Slovenije, student metalurgije Jože Kršinar. - Mi smo samo protiv nekorektnih pitanja koja nas vrijeđaju. A ta pitanja bila su pomiješana s mnoštvom drugih, tako da se nisu ni mnogo isticala. Možda i zato nismo na vrijeme reagirali. Nedavno smo imali više sastanaka o svemu tome. Najprije smo, djelomično, bili i pogrešno informirani. Trebalo je duže dok se nije utvrdila istina. Na jednoj sjednici gdje smo odlučili da protestiramo kod Američke ambasade u Beogradu, tražilo se da se izvrši i ove godine program, ali uz uvjet ponavljanja intervjua, i to bez nekorektnih pitanja. Na posljednjoj sjednici, međutim, zaključeno je da se ove godine ne ide u SAD na osnovi programa ICCP, upravo zbog svega što se dogodilo...
      Tako je, zapravo, suspendirana jedna suradnja za koju se tvrdilo da je u protekle tri godine bila obostrano korisna.
      U traganju za drugih svjedocima i pisanim dokumentima, za "izvorima" informacija, kako se to kaže, došli smo i do dijela pitanja zbog kojih je upućen protest američkom ambasadoru. Tekstove pitanja pokazali smo jednom od dvojice studenata koji su svih pet dana prisustvovali intervjuu, mladom Janezu Zupanu. On je pitanja pročitao i potvrdio da su se i takva čula na ispitivanju. "Možda ne baš sve doslovce tako, jer on ne zna sasma točno, ali svakako u tom duhu".
      Neka od ovih pitanja nemaju ni masku naivnosti, nego su potpuno jasna i otvorena. Čak i provokativna, pa se o bilo kakvoj usporedbi s "dječjim ustima" jedva može govoriti.
      Što je pitao mister Miles?
      Jugoslavija je, tvrdi se u jednom pitanju, komunistička zemlja. "Koja je to vrsta komunizma? Je li kao ruski?"
      Zbunjeni student nastojao bi odgovoriti kako najbolje umije. Bilo je, sjećaju se neki, najrazličitijih odgovora, no naše je da pamtimo pitanja. Ovakvo "dječje pitanje", na primjer.
      - Čuli smo i čitali da se Jugoslavija ubrzano vraća na Istok. Je li to točno? Američka gospoda anketari nisu se ni na tome zaustavili.
      - Jugoslavija se nalazi u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji - kaže ispitivač. - Što vi mislite o tome? Što to znači? Kakva je to kriza i da li se uopće može Jugoslavija iz nje izvući?
      Bilo je, dakako, i "naivnijih" pitanja. Kao, recimo, pitaju djeca:
      - Vi dolazite iz komunističke zemlje. Vi komunisti tvrdite da je sve kod vas dobro i da vam je tamo lijepo u komunizmu. Što ste onda došli k nama, što ćete u Americi?
      Prosuđujući po tome što su šestorica Amerikanaca pitala ljubljanske studente u ime američke djece, to su posebno politizirana djeca, vosokoobrazovana, stranački i klasno već opredijeljena, ta su djeca, čini se, duboki poznavaoci političkih prilika i sistema i, vjerojatno, znanci jugoslavenskoga društva.
      Mister Miles, recimo, pita jugoslavenskog studenta u ime američke djece:
      - Vi tvrdite da imate demokratsko društvo. Kako možete imati demokraciju kad kod vas vlada jednopartijski sistem? Objasnite mi to...
      Kad bi čovjek povjerovao toj komisiji šestorice u Ljubljani, pomislio bi da su američka djeca znatiželjnija od bilo koje druge na svijetu, a posebno za politička pitanja. Njih, na primjer, zanimaju i politički funkcioneri u Jugoslaviji.
      - Ima li kod vas u Jugoslaviji - pita ispitivač, u ime djece, valjda - neki funkcioner koji nije član komunističke partije?
       
      Američki ispitivači, čini se, imaju, barem za jugoslavenske studente, već razrađen čitav sistem raznovrsnih metoda testiranja. Oni su, tako, na primjer, tvrdili u siječnju u Ljubljani i ovo:
      - Poznato je da kod vas u Jugoslaviji nema slobode. Ako se ne slažete s tom ocjenom, eto vam prilike pa nam dokažite suprotno. Osjećate li se vi kao slobodan čovjek? Zašto niste slobodni? Dokažite da jeste. Izvolite?
      To je samo dio pitanja koja su, u želji da sam protest ostane u okviru korektnosti, ovih dana nazvana blago - nekorektnim. Bilo je i drugih, sličnih pitanja, u sličnom duhu. Događalo bi se da i sama ličnost kandidata nekako posebno inspirira ispitivača.
      Zaobilazni putovi
      Nakon razgovora koje smo vodili ovih dana u Ljubljani nije bilo baš teško utvrditi da se suradnja s International Student Serviceom iz New Yorka, inače, u protekle tri godine odvijala bez incidenata, na obostrano zadovoljstvo. Samo se pretpostavlja, premda to posebno nismo nastojali ispitati, da su i prijašnjih godina u sličnim intervjuima poneki put studenti bili pitani, kako bi se reklo - nekorektno. Ove godine, međutim, u jednoj novoj društvenoj klimi takvo što više nije prošlo nezapaženo.
      Zanimljivo je, možda, spomenuti usput da u tom programu ICCP nišu dosad sudjelovale studentske organizacije ni iz jedne druge socijalističke zemlje, osim iz Jugoslavije. To, svakako, ne mora značiti da ICCP ne želi studente iz drugih socijalističkih zemalja. Jedan podatak o tome, za koji se kaže da je vjerodostojan, prvo smo čuli ovih dana. Preko slovenske studentske organizacije, s kojom, uz pomoć ICCP International Student Servicea iz New Yorka surađuje u Jugoslaviji (druge naše studentske republičke organizacije rade na sličnim programima s drugim američkim organizacijama), već je pokušano da se proširi krug suradnje sa socijalističkim zemljama.
      Jedan studentski aktivist iz Ljubljane rekao nam je da mu je jedan predstavnik ICCP programa nudio i adresu jednog doktora u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji, kojem bi se slovenska studentska delegacija, prilikom svog boravka tamo, obratila, kako bi on organizirao slične ljetne ekskurzije studenata te socijalističke zemlje u SAD. Slovenski studenti nisu iskoristili tu adresu, a nama ostaje samo pitanje, kakvi se sve to putovi iskorištavaju?
      "Ako tkogod ne zloupotrijebi"
      Student Janez Zupan, koji je ljeti 1971. godine već boravio u SAD, radio je kao odgojitelj u Stradahe Campu, Bloomingale, kod New Yorka. Ukupno je proveo tamo devet tjedana, kod nekoga jezerca gdje je živjelo nekoliko stotina djece sa 70 studenata-odgojiteija iz mnogih zemalja svijeta, čak iz Obale Slonove Kosti. Američka djeca u tom kempu bila su iz siromašnijih četvrti New Yorka, iz Harlema, s Long Islanda, iz Bronxa. Bilo je mnogo crnih dječaka i djevojčica.
      Jedan crni dječak, koji je Zupana jedini pitao nešto o politici, bio je iz Harlema. Pokazao se posebno sposobnim. Znao je razložno razgovarati. Pričao je kako su ga sa osam godina natjerali da uzima droge. Sa deset godina se, kaže, sam odučio od toga. Bio je vođa cijele grupe u tom kempu. Djeca su ga obožavala. To je i jedna od najveselijih uspomena Janeza Zupana iz SAD.
      U kempu je za odgojitelje bilo malo slobodnog vremena. Svako se brinuo o desetak dječaka i djevojčica od jutra do večeri, pa i noću ih nadzirao. Strani studenti družili su se, uglavnom, međusobno, jer su se njihove američke kolege prilično odvajale. Djeca su imala bogat program odmora i učenja, sporta, a o nekim političkim pitanjima ili predavanjima nije bilo ni govora.
      Poslije završene prakse u kempu svaki student dobio je ponudu da putuje po SAD od jedan do četiri tjedna. Tada dolaze na red i pitanja iz politike na raznim objedima s odraslima. Zupan je iskoristio, kaže, dva tjedna takva putovanja i vratio se kući, uglavnom zadovoljan. "Uzevši jedno s drugim, koristan program" - tvrdi on - "ako ga tkogod ne zloupotrijebi."
      Epilog
      Primakli smo se kraju. - To baš nije ispala vesela tema, zar ne? - pita jedan od svjedoka maratonskoga intervjua.
      - A da li je bilo i veselije koji put? - pitamo i mi.
      - Bilo je i smiješnih stvari. Svakoga studenta-kandidata pitali bi i to da li zna neku dječju jugoslavensku igru. I svatko je, slučajno, a kao da su se dogovorili, obično odgovarao da zna onu što je zovu "gnjilo jaje, trulo jaje, pokvareno, mućak", tako nekako.
      To je, čini se, omiljena dječja igra u Sloveniji, u kojoj djeca čučnu u krug, a jedan trči naokolo, pa se onda utvrđuje kod koga je mućak
      - takvo što.
       
      Kad je možda već trideseti kandidat na pitanje koju igru zna opet nastojao objasniti, uz teškoće, na engleskom, koja je to igra, Amerikanci su već sami upadali: "Gnjilo jaje!", smijući se. - "Zar vi Jugoslaveni ne znate ništa drugo?"
      Ispalo je, stvarno, smiješno. A još je smješnije, možda tragikomično, sada, poslije dva mjeseca, kad se sve već zna, pa i to tko je zapravo tamo u Ljubljani u siječnju htio podmetnuti drugome - mućak.
      Napisao: Joža Vlahović (VUS, 1973.)

      Izvor: Yugopapir
    • Од Поуке.орг инфо,
      tlaijanski sveštenik iz mesta Kasnigo u provinciji Bergamo preminuo je od virusa korona nakon što se žrtvovao za mlađeg pacijenta
        Don Đuzepe Berardeli (72) odrekao se respiratora koji mu je kupila njegova zajednica i ustupio ga mlažem pacijentu koji nije ni znao za ovaj milosrdni čin samopožrtvovanja.
        2.897 људи прича(ју) о овоме       - Don Đuzepe je umro kao pravi sveštenik. Duboko sam dirnut što se on odrekao pomoći da bi je dodelio nekome mlađem od njega – rekao je zdravstveni radnik staračkog doma iz ovog mesta za časopis “Araberara”.
        Погледај друге твитове корисника Laura Ingallinella         Berardelija su vernici u njegovom mestu mnogo voleli. Bio je poznat po tome što je pomagao ljudima sa finansisjkim problemima, a često su ga viđali kako vozi motocikl.
      Junak koji nije hteo nikakvu slavu za sebe, preminuo je u bolnici Lovere. Do sada je u Italiji od virusa korona život izgubilo najmanje 30 sveštenika, od čega 16 u Bergamu.
       
      (FOTO) SVEŠTENIK SE ODREKAO RESPIRATORA DA SPASI MLAĐEG PACIJENTA! Odlazak tihog heroja ganuo Italiju i svet!
      INFORMER.RS Itlaijanski sveštenik iz mesta Kasnigo u provinciji Bergamo preminuo je od virusa korona nakon što se žrtvovao za mlađeg pacijenta  
    • Од Милан Ракић,
      Sajmovi avijacije i kosmonautike predstavljaju najbolju priliku da vazduhoplovne industrije sveta prikažu svoja najnovija dostignuća, razvojne i proizvodne programe, što im omogućuje ne samo da privuku pažnju potencijalnih kupaca već i šansu da se probiju ili dugoročno opstanu na tržištu. Jedan od takvih „aerokosmičkih salona“ jeste Paris Air Show koji je prema broju izlagača kao i izložbenom prostoru, najveći takav događaj na planeti. Ustanovljen je još 1909. godine a od 1953. se svake druge godine održava na aerodromu Le Burže.

      U ponedeljak 17. juna počinje 53. Paris Air Show sa kojeg će kao i prethodnih godina Tango Six uživo izveštavati. Za nas će ovaj događaj biti posebno zanimljiv pošto će na njemu na statici biti izložen višenamenski helikopter Airbus Helicopters H145M koji je nabavljen za potrebe Ratnog vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane Vojske Srbije. Iako nije reč o vazduhoplovu koji je konstruisan i proizveden u nekoj od biviših jugoslovenskih republika, na Buržeu će se prvi put nakon 28 godina pauze ponovo naći vojna letelica iz našeg regiona.
      Drugi prototip Galeba na avio-salonu u Parizu 1963. godine / Foto: Arhiva VOC-a Jedna od država koja je na ovoj manifestaciji imala šta da pokaže bila je i bivša Jugoslavija. Do 1991. godine SFRJ je sa proizvodima svoje vazduhoplovne industrije sedam puta učestvovala na izložbi u Parizu. Prvo pojavljivanje sa letelicom dogodilo se 1963. kada je na Buržeu svetskoj javnosti prikazan drugi prototip školsko-borbenog aviona Galebkoji nije samo bio izložen na statici već je i leteo. Pilot Ljubomir Zekavica izveo je odličan letački program kojim je ostavio najbolji utisak od svih aviona te kategorije. Zbog toga je, iako na njega u početku nije obraćana pažnja zbog velike konkurencije poznatih svetskih proizvođača, Galeb bio najprijatnije iznenađenje sajma.
      Šest godina kasnije, 1969. G-2 se ponovo našao na Buržeu, ovoga puta zajedno sa njegovim jurišnim derivatom Jastrebom koji je svoju svetsku premijeru imao u Ujedinjenom Kraljevstvu, odnosno na Farnborou 1968. godine. Uspešne demonstracije Galeba, verovatno najboljeg i najuspešnijeg aviona jugoslovenske vazduhoplovne industrije, svakako su uticale da ova verzija doživi sasvim solidan izvozni uspeh. Za svoje vazduhoplovne snage Libija je nabavila 112 G-2 kao i 34 Jastreba dok je Zambija kupila 6 G-2 i 13 Jastrebova. Poslednji put Galeb i Jastreb bili su izloženi u Parizu 1971. a tada je umesto Galeba G-2 bio poslat prototip G-3. Tada su njihove letne karakteristike pokazali piloti Ivan Štrener i Vladimir Krmelj.
      Svoj novi vazduhoplov, školsko-borbeni avion G-4 Super Galeb čiji je prototip poleteo 1978, Jugoslavija je svetu prvi put pokazala 1983. kada je u Francusku poslat drugi prototip. Prikaz mogućnosti aviona u letu izvršili su piloti Laslo Kolar i Marjan Jelen. Ovaj tip aviona je do raspada bivše države bio izlagan na pariskom salonu još tri puta i to 1985, 1987. i 1991.
      Udes aviona G-4 na Buržeu 1985 / Foto: Aviation week & space technology Na Buržeu 1985. društvo G-4 je pravio jurišnik Orao kome je to bila prva međunarodna promocija. Oba aviona su tada učestvovala u letačkom programu a G-4 je nakon nastupa 2. juna imao manji udes kada je usled nezabravljivanja prednje noge stajnog trapa pilot Sreten Kneževićmorao da ošteti nos letelici.
      Svetska javnost, vazduhoplovni stručnjaci i potencijalni kupci mogli su da na Buržeu poslednji put vide Super Galeba uoči raspada Jugoslavije juna 1991. Letački program na G-4 izvodili su tada šef opitnih pilota Vazduhoplovno-opitnog centra Marjan Jelen kao i probni pilot Srđan Cimbaljević. Izvedeno je ukupno čak 15 letova, 4 pred komisijom za prikazivanje aviona u letu i 11 pred publikom. U odnosu na svoju konkurenciju, Super Galeb je bio jedini avion na kome je tokom letenja prikazan i kovit.
      VOC-ov Super Galeb G-4 23686 na Buržeu 1991. / Foto: Milan Micevski I pored toga što je G-4 tokom 80-tih i početkom 90-tih bio prisutan na dva najveća svetska sajma Buržeu i Farnborou, Super Galeb nije doživeo izvozni uspeh svog prethodnika. Jedini strani kupac bila je Unija Mjanmar koja je 1990. nabavila 6 primeraka. Jedan od glavnih razloga za to svakako je bio raspad države.
      Ono što je zanimljivo za skoro sve jugoslovenske avione koji su bili na Buržeu jeste da su nosili i provizorne evidencijske brojeve koje nije koristilo jugoslovensko RV i PVO. Tako je prototip G-1 Galeb 1963. na vertikalnom stabilizatoru nosi neobičan broj 0537 (stvarni ev. broj je bio 23001). 1969. izloženi Galeb imao je na nosu broj 667 a na vertikalcu 23228 dok je Jastreb imao kombinaciju 666 na nosu i 24328 na vertikalcu. Dve godine kasnije, 1971. prototip novog Galeba G-3 je nosio brojeve 938 i 23268, Jastreb je na nosu imao 937 a na vertikalnom stabilizatoru evidencijski broj 24003.
      Drugi prototip Super Galeb sa neobičnim evidncijskim brojem na nosu / Foto: Milan Micevski Drugi prototip G-4 je 1983. na repu umesto 23005 nosio 423005 a na nosu umesto 005 broj 410. Na izložbi 1985. Super Galeb je na vertikalcu nosio pravi JRV evidencijski broj 23626 dok se na nosu nalazio broj 406. Jednosedi Orao J-22 sa motorima koji imaju komoru za dodatno sagorevanje takođe je na repu imao pravi JRV ev. broj 25102 a na nosu ‘’lažni’’ 407.
      Jedini Burže gde je Super Galeb imao prave brojeve bio je onaj iz 1987. kada je učestvovao G-4 23627. Juna 1991. u Parizu je bio pokazan avion 23686 koji je taj broj nosio na repu ali je na nosu imao broj 405. Taj primerak dugo bio u sastavu VOC-a a danas je izložen u krugu Vazduhoplovnog zavoda ‘’Moma Stanojlović’’ iz Batajnice.
      Video na kome se vidi udes aviona G-4 na Le Buržeu 1985:
      Tango Six izveštavanje iz Pariza već četvrti put omogućava prvi srpski privatni handling operater kompanija „Sky Partner“.
      Živojin BANKOVIĆ

    • Од Katarina1973,
      Ima li neko zainteresovan za odlazak na Ostrog? Mati iz Manastira Kovilje mi je preporucila da posetim Ostrog i ako imam vremena prespavam u donjem Manastiru (kaze da za male pare moze da se prespava).
×
×
  • Креирај ново...