Jump to content
  1. Рапсоди

    Рапсоди

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
  • Сличан садржај

    • Од Bokisha,
      Mnogo kontroverzi i trenutne zabrinutosti...istina ili mit? 
    • Од Zoran Đurović,
      Biskup Ivan Šaško o euharistiji u vrijeme pandemije koronavirusa

       
      U jeku pandemije COVID-19 ima puno primjerenih i neprimjerenih stavova pojedinaca i skupina. Među njima me, zbog opasnosti koju u sebi kriju, privuklo i nekoliko onih koji se tiču Crkve, a izravno se odnose na pitanja o liturgiji i poglavito euharistiji, stoji u tekstu mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog i član BK HBK za liturgiju, a koji nam je u subotu 14. ožujka dostavio TU Zagrebačke nadbiskupije.
        Naime, neki vjernici, a među njima i klerici, vjerojatno želeći istaknuti svoju “stamenu” vjeru i posvemašnje pouzdanje u Boga, „sve koji pozivaju na oprez i primjenu mjere za zaštitu vlastitoga života i života drugih prozivaju nevjernicima i luđacima, jer smatraju da se ne može zaraziti blagoslovljenom vodom, pričešću na jezik niti pružanjem ruke u znak mira“. Sve to iznose uz popratno prozivanje Crkve, jer je „napravila kompromis i popustila pred svjetovnim uputama o očuvanju zdravlja“, dodajući rečenicu koja zvuči i više nego uvjerljivo: “Bog odlučuje tko će umrijeti a tko živjeti.” Tko se od vjernika s time ne bi složio?

      Dobro je da postoji čvrsta vjera, posebno ona koja je sposobna činiti dobro bližnjima; koja jača poštivanje i brigu za druge te plodonosno i radosno vodi prolaznim životom prema vječnosti. Takvo svjedočanstvo vjere, življeno u prvome licu, ne ugrožavajući nego spašavajući druge, oduvijek je resilo kršćansku zajednicu. Znamo dobro da trebamo biti spremni i za smrt, ali ta spremnost u kršćanstvu ne obescjenjuje dar života.
      Na tragu euharistijske brižnosti svetoga Pavla
      Neke su Crkve, pred valom epidemije, odlučile ograničiti ili čak obustaviti euharistijska slavlja s narodom, da bi se izbjeglo širenje zaraze. Svaka takva odluka, kao i sve drugo u životu kršćana, treba biti vođena ljubavlju, poglavito ljubavlju prema Crkvi, Kristovu Tijelu.
      Sjetimo se samo kojom je gorljivošću apostol Pavao bdio nad jedinstvom Crkve i kako je oštro prozivao najteži grijeh protiv Crkve – nejedinstvo i razdor, dijeljenje Kristova Tijela, to jest neprimjereno slavljenje euharistije (usp. 1Kor 11, gdje se nalazi izravni Pavlov tekst o euharistiji). Taj grijeh razdora nije u nevjerovanju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji (što tada nitko nije ni izdaleka dovodio u pitanje), nego u sebičnosti, u nebrizi za bližnje. Dakle, neki su sudjelovali u slavlju euharistije, to jest bili su dionici, pričesnici, ne brinući se za svoju najsiromašniju i najslabiju braću i sestre koji su se – nezbrinuti – razboljeli i umirali. Pričest ne znači samo blagovati komadić, dio posvećenoga kruha i vina te se diviti tomu čudu; to znači „razlikovati Tijelo“, prepoznati Kristovo Tijelo, Crkvu, što je – prema klasičnoj teologiji stvarnost euharistije.
      Ta ista stvarnost i danas vodi pastire da se brinu o svojim vjernicima pred kušnjom zarazne bolesti. Ista vjera i ljubav traže najbolji način u brizi za povjerenu zajednicu da se izbjegne izlaganje bližnjih, poglavito najslabijih, opasnosti obolijevanja ili čak i smrti. Pritom se ne smije zaboraviti, nego cijeniti spremnost i žrtva, znanje i predanost medicinskoga osoblja koje izlaže svoje živote radi drugih.
      Stoga je pripisivanje “praktičnoga ateizma”, “popuštanja mentalitetu svijeta” pastirima koji – vođeni brižnošću i ljubavlju – donose odluku o ograničavanju ili obustavi slavlja s narodom, potpuno neprimjereno. Jer, takve odluke nisu rođene iz smatranja najsvetijih stvarnosti pukim znakovima bez sadržaja, nego iz iskrene ljubavi prema euharistiji, prema onomu što ona jest: Crkva sastavljena od lica, povijesti, osjećaja osoba koje Gospodin pritjelovljuje sebi, da bi bile njegovo Tijelo.
      Teološke okosnice
      No, kušnje na koje nailazimo ujedno su i prilika za produbljivanje i obnovu, pa tako i za naglašavanje katoličkoga nauka o euharistiji. U svakome vremenu se raspravlja o euharistiji. Kako i ne bi, kad je upravo ona srce naše vjere i življenja? Neka pitanja u sadašnjosti prizivaju iskustva i odgovore iz prošlosti. Iz povijesti euharistije posebno je značajno ono vrijeme u kojemu kršćanstvo prihvaćaju narodi sa svojom kulturom oblikovanom izvan židovsko-grčko-rimske baštine. Tako se, posebice od 9. stoljeća, razvija i zahtjevna i vrijedna rasprava s puno pitanja i odgovora koji nam, u nekim aspektima, mogu pomoći i danas. Ponajprije ne zaboravimo da je to bistrenje pojmova i nauka iznjedrilo, na primjer, tekst Ave verum corpus i vodilo prema bogatijoj teologiji i novoj snazi.
      Kada se danas, u suočenosti s koronavirusom, govori na način optuživanja koji sam istaknuo, teško je izbjeći sličnost s pitanjima ponekoga srednjovjekovnog viteza: „Ako je euharistija pravi i živi Krist, bio bi znak nevjere smatrati da se po euharistiji (misleći pritom na posvećen kruh i vino) mogu širiti bolesti i zaraze.“
      Hipostatska unija Druge božanske osobe Presvetoga Trojstva s ljudskom naravi nije imunizirala tu narav od bolesti i slabosti (što je najvidljivije u otajstvu Kristove muke koje posebnom ljubavlju razmatramo i živimo u Velikome tjednu, a sadržano je u svakoj euharistiji svakome liturgijskom slavlju). Na to se može prigovoriti da, nakon Uskrsnuća, Kristovo čovještvo postoji (subsistit) u proslavljenome obliku i potpuno je lišeno bilo kakve propadljivosti. Ako je to istina, ništa manje nije istina da sakramentalni znakovi našim osjetilima ne daju svoj supstancijalni sadržaj (ono što tomistička teologija naziva res), nego nepromijenjene elemente u svemu što ih se tiče materijalno (sacramentum).
      Kada je Tridentski koncil odlučio usvojiti pojam i značenje transupstancijacije, učinio je to da bi vjernici imali određeno sredstvo za nadvladavanje manje ili više skrivenih usko fizičkih poimanja, od kojih je jedno izraženo u gore navedenoj tipiziranoj rečenici srednjovjekovnoga viteza i stavova o pričesti kao o izravnome tjelesnom lijeku za sve, kakvih ni danas ne nedostaje.
      Jedan je sažetak o tome iznio o. Th. Michelet: Sakrament je milost u osjetilnome obliku znaka. Sve dok postoji znak, sve dok potpuno nije uništen, on ostaje sakramentalnim znakom. Hostija uronjena u otrov može istodobno biti posvećena hostija, to jest duši donijeti milost, i otrovana, to jest sposobna ubiti tijelo. Usko fizičko poimanje posvećenoga kruha dovodi do netočnih zaključka da se materija hostije ne može izmijeniti (na primjer, upljesniviti). To je iskustveno višestruko dokazano. Bog nam je darovao i izvanredne znakove svoga djelovanja u kojima vidimo da se ta materija ne ponaša po očekivanim zakonima fizike. No, to promatramo kao iznimku, izvanredno Božje djelo koje vodi prema poštivanju od Boga stvorene stvarnosti i njene redovitosti.
      Uostalom, znamo dobro da Bog svoju milost nije ograničio na sakramentalnu milost (to također susrećemo u učenju sv. Tome Akvinskoga), odnosno: znamo da nam je on darovao Crkvu i sakramente kao darove spasenja, ali je On uvijek slobodan milost darivati na druge načine.

      Opravdanost ograničenja
      Dakle: Može li se koronavirus prenijeti posvećenom hostijom? Najprije treba reći da se u našim trenutnim okolnostima radi o prijenosu virusa pri dijeljenju, između primatelja, pričesnika i pričestitelja. Zbog toga su donesene odluke o ograničenjima, odnosno o nekorištenju oblika pričešćivanja na jezik.
      Ovdje je poglavito pitanje širenja virusa putem kapljica i njihove povezanosti s očima, nosom i ustima. Mjere ograničenja koje su biskupi donijeli tiču se tih oblika prenošenja, zbog čega je istaknuto pričešćivanje u kojemu se hostija daje u ruke vjernika, da bi sami hostiju prinijeli svojim ustima.
      Tamo gdje je opasnost prenošenja, o kojoj govore odgovorne medicinski stručne osobe, prevelika, pastoralna ljubav može ordinariju dati pravo da dodatno ograniči okolnosti moguće zaraze, obustavljajući na određeno ili neodređeno vrijeme euharistijska slavlja s narodom (misse cum populo), s time da se svete mise koje slave svećenici u prisutnosti jednoga ili nekoliko vjernika ne prestaju slaviti i da Crkva i dalje od njih živi.
      U svezi dubljega pitanja o samoj hostiji, dostupne spoznaje nam ne potvrđuju da bi virus živio u hrani, ali se može prenijeti pri dijeljenju pričesti, a svakako je dobro imati na pameti značenje sakramentalnosti i nijanse odnosa u nauku o transupstancijaciji.
      S druge strane: Što s mogućnostima koje predviđa Zakonik kanonskoga prava, a još više s primjerima iz povijesti Crkve koji jasno i životno svjedoče o takvim postupcima?
      Primjer iz prošlosti Crkve u Lombardiji
      Navodim primjer koji dolazi upravo sa sjevera Italije, iz kraja koji je danas viđen kao jedno od najvećih žarišta bolesti Covid-19, primjer o kojemu se podrobnije može pročitati u članku na internetskoj stranici: Una penna spuntata. Sažimam i djelomično preuzimam tamo napisano. U 19. stoljeću stanovništvo, pa tako i vjernici biskupije Pavia, bilo je suočeno s kolerom, s tom, kako su ju zvali, „čudnom, do tada neviđenom zvijeri“. Liječnici su ju poznavali od ranije, iz nekih drugih krajeva, ali kao nešto što ne bi trebalo doprijeti do europskih zemalja. Ipak je doprla.
      Godina je 1830. Liječnici tapkaju u mraku ne shvaćajući kako se zaraza širi. Upoznao ju je i Beč 1831. Na sjeveru Italije se stvaraju sanitarni kordoni. U prvi mah je Lombardija očuvana, ali s vremenom, čini se zbog oklijevanja kuće Savoia, 1835., u samo nekoliko mjeseci kolera je zahvatila i Lombardiju. Pavia je također bila na udaru.
      Tadašnji biskup Pavije Luigi Tosi (između ostaloga i duhovnik slavnoga pisca Alessandra Manzonija) osjeća kušnju; čita u njoj i Božji gnjev. On, uz duhovni poziv na povratak ljudi k Bogu, poziva vlasnike tvornica, radnji i trgovina da ne uskraćuju plaću i ne guraju ljude u neishranjenost, da ih tako ne bi dodatno oslabili u borbi s bolešću. Ujedno daje poseban oprost zdravstvenomu osoblju koje se brine za oboljele od kolere, budući da su neki liječnici bježali pred zarazom. Osim toga, dan je poseban oprost i onima koji su financijski podupirali liječnike u njihovim naporima za koje su bila potrebna i sredstva (danas bismo rekli, na primjer, za istraživanja).
      Ta je odredba bila samo djelomice zdravstvene naravi (premda je bilo itekako opasno doći u dodir s ustima vjernika, zaraženih bolešću koja se prenosi slinom), dok je više bila povezana s vjerom. Bilo je problematično to što se Crkva bojala dati pričest bolesniku koji je često i obilato povraćao pa je i posvećena hostija bila izložena opasnosti da završi u povraćenome sadržaju.
      Kako to samo zvuči neprimjereno i okrutno: da se umirućima uskraćivala mogućnost posljednje svete pričesti! No, postojala je suglasnost o činjenici da zahtjev bolesnika za popudbinom nije mogao biti iznad dužnosti čuvanja razboritosti u odnosu prema Presvetomu.
      Znači li to da su u smrtnome času ti ljudi ostavljeni bez sakramentalne milosti? Nipošto. Bili su ispovijeđeni i dano im je posljednje (bolesničko) pomazanje, ali ne i popudbina.
      Biskup Tosi također je odredio da se slavlje svete mise previše ne oduži; da se prostor crkava prozrači i da se uporabe sredstva koja predlaže medicinska skrb za pročišćavanje zraka. Bile su zabranjeni drugi obredi i službe, velike procesije koje biskup nije odobrio, osobito ako se radi o manjim crkvama. Nadalje, biskup je ublažio odredbe o postu, koje su u ono vrijeme bile stroge, određujući da se vjernici klone posebnih trapljenja omogućujući blagovanje mesa, što je bilo uvelike smanjeno. Te su odredbe bile na tragu onoga što je činila i Sveta Stolica dajući dispenze (oslobađajući) od odredaba o postu u onim biskupijama koje su bile zahvaćene epidemijom ili gdje su ljudi bili slaba zdravlja.
      Putem koji je zacrtao biskup Tosi (nipošto tada jedini u Europi) išao je i njegov nasljednik, biskup Pavije, danas sluga Božji Angelo Ramazzotti (u tijeku je proces za proglašenje blaženim pa je i to određeni pokazatelj njegove vjere i života), pri drugome valu kolere. Pričest se i dalje nije dijelila oboljelima od kolere; mise nisu bile dokinute, ali se pazilo da u crkvama ne bude zagušljivo, zbog pretrpanosti mnoštva; izvanredna okupljanja i pobožnosti bile su dokinute; pazilo se na ishranu.
      Biskup je upozoravao da kršćanska razboritost savjetuje primijeniti one mjere čistoće i higijene koje propisuje i mjerodavna vlast.
      U svim tim poteškoćama i kušnjama nije zabilježena neka pobuna, prosvjedi ili negodovanje. To ne znači da nije bilo i protivnih mišljenja, ali su vjernici razumjeli da se te odluke donose radi dobra, a ne radi hira; iz vjere, a ne iz nevjere ili popuštanja mondenosti.
      Zaključak nam je poznat
      Nešto što u prvi mah izgleda kao vrhunska pobožnost, čistoća vjere, junačka krjepost, može u sebi nositi pokazatelje neznanja, klice bolesti nevjere ili krivovjerja, fanatizma ili besmislenoga iskušavanja Gospodina.
      Svaka stvarnost, pa tako i bolest, dana nam je da bismo s Gospodinom snažnije živjeli ljubav, sigurni da Bog „u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28). Život sa svim svojim kušnjama dan nam je da bi se proslavio Bog i očitovala ljubav – po nama, a Krist je došao da bismo imali život u izobilju; došao je trpjeti, sebe je ograničio, radi bezgraničnosti ljubavi. U tome nam je duhu živjeti s pouzdanjem i vjerom.
    • Од Zoran1989,
      Pomaze Bog,  ovo mi je prvi put da pisem na forumu u nadi da ce mi neko pomoci oko ovog problema koji me muci, tako da bih vas molio ako neko ima savjeta vezanih za anksioznost i gdje da se ide za  pomoci.
      Svako dobro !
    • Од JESSY,
      Sekretarijat za sport i omladinu nastavlja sa realizacijom besplatnih programa u oblasti sporta za učenike osnovnih i srednjih škola u Beogradu, koji počinju 1. februara i traju do 29. februara.

      Svi zainteresovani beogradski učenici uzrasta od 7 do 18 godina moći će u zimskim danima svoje slobodno vreme da provedu u sportskim centrima, gde im se pruža mogućnost da nauče da klizaju ili plivaju, a onima koji su već savladali te veštine da uživaju u ovim sportovima.
      Podela vaučera počinje u sredu 15.01.2020. od 9h do 15h u prostorijama Sekretarijata za sport i omladinu grada Beograda (Kraljice Marije 1) i traje do 31. januara.
      Zainteresovani učenici moći će da učestvuju u zimskim kampovima sa raznovrsnim sportsko-rekreativnim programima i kreativnim radionicama, najavljeno je iz Sekretarijata za sport i omladinu.
      Cilj besplatnih programa je da se svoj deci bez obzira na materijalni status omogući bavljenje sportom, sticanje zdravih životnih navika i promena načina života, a i ovog raspusta Sekretarijat za sport i omladinu podeliće određeni broj vaučera i za decu bez roditeljskog staranja.
      Sportsko-rekreativni programi biće realizovani u sportskim centrima u Beogradu i u Zavodu za sport i medicinu sporta.
      Obuku plivanja i usavršavanje tehnika plivanja organizovaće dvadeset sportskih klubova, dok će rekreativno klizanje organizovati sportski centri „Olimp-Zvezdara“, „Ada Ciganlija“ i Sportski centar „Tašmajdan“.
      Na ovom LINKU su detalji svih programa.
      PLIVANJE
      Akcionarsko društvo Kulturno-sportski centar „Pinki – Zemun“,
      Gradski centar za fizičku kulturu,
      Sportski centar „Tašmajdan“ d.o.o. Beograd,
      Privredno društvo „25. maj – Milan Gale Muškatirović“ d.o.o. Beograd,
      Zavod za sport i medicinu sporta Republike Srbije,
      Javno preduzeće Sportski centar „Novi Beograd“,
      Javno preduzeće Sportsko-kulturni centar Obrenovac,
      Sportsko udruženje „Tonus sport“,
      Plivački klub Taurunum,
      Plivački klub Barakuda,
      Plivački klub Termoelektrana Kolubara Veliki Crljeni,
      Plivački klub Ušće,
      Beogradski plivački klub,
      Plivački klub L.A. Kolubara Lazarevac,
      Plivački klub NUN,
      Srpski plivački klub,
      Plivački klub 11. april,
      Plivački klub Vračar,
      Klub za vodene sportove Mornar,
      Plivački vaterpolo klub Zemun,
      Plivački vaterpolo klub Novi Beograd,
      Vaterpolo klub Stari grad,
      Vaterpolo klub Singidunum,
      Vaterpolo klub Beograd,
      Vaterpolo klub Taš,
      Ženski vaterpolo klub Crvena zvezda,
      Vaterpolo klub za dame TAŠ 2000 i
      Klub korektivnog plivanja, vaterpola i rekreacije Vračar
      KLIZANJE
      Javno preduzeće Sportski centar „Olimp – Zvezdara“,
      JP za uređenje, korišćenje i održavanje „Ada Ciganlija“ i
      Sportski centar „Tašmajdan“ d.o.o. Beograd.
      KAMPOVI
      Zimski kampovi sa raznovrsnim sportsko-rekreativnim i kreativnim programom organizuju
      Gradski centar za fizičku kulturu,
      Sportsko-rekreativni centar „Pionirski grad“,
      Javno preduzeće za obavljanje poslova iz oblasti sporta i rekreacije „Surčin“,
      Ustanova sportski centar „Voždovac“,
      Javno preduzeće Sportski centar „Olimp – Zvezdara“,
      Ustanova za vršenje javne službe u oblasti fizičke kulture Sportski centar „Ljubomir Ivanović Gedža“,
      Turističko-sportska organizacija „Čukarica“,
      Javno preduzeće Sportsko-kulturni centar „Obrenovac“,
      Privredno društvo „Mirko Sandić“ d.o.o. Beograd – Vračar,
      Zavod za sport i medicinu sporta Republike Srbije i
      Ustanova „Voždovački centar Šumice“.
      Sportovi koji će biti obuhvaćeni sportskim kampovima su košarka, odbojka, rukomet, fudbal, atletika, džudo, karate, rvanje, kik boks, realni aikido, tekvondo, ritmička gimnastika, ples, stoni tenis, streličarstvo, pikado, šah, fitnes i aerobik za decu, skakanje sa male trambuline i još zabavno rekreativnih radionica.
      Sportsko-rekreativne programe za učenike sa invaliditetom sa raznovrsnim sportsko rekreativnim sadržajima organizuju plivački klub za osobe sa invaliditetom „Svimbo“ kao i Sportski savez osoba sa invaliditetom Beograda.
      Za sve sportske programe preporučuje se da se zainteresovani učenici prijave organizatoru programa pre početka programa jer je broj mesta ograničen, a učenici koji koriste sportske objekte u obavezi su da imaju neophodnu sportsku opremu.
      Sekretarijat za sport i omladinu će od 15. do 31. januara deliti vaučere sa kojim se ostvaruje pravo na besplatnu školu plivanja. Podela vaučera će se vršiti u prostorijama Sekretarijata za sport i omladinu, Kraljice Marije 1 (11. sprat), svakog radnog dana od 9 do 15 časova, odnosno do isteka vaučera jer je ograničen broj.
      Za škole plivanja koje će se organizovati na teritoriji opštine Lazarevac i Obrenovac, vaučeri će se deliti blizu mesta realizacije programa, i to na sledeći način:
      Plivački klub „Termoelektrana Kolubara” će vaučere za „Zimsku školu plivanja 2020” deliti u Savezu sportova Opštine Lazarevac, Savetu za sport MZ „Veliki Crljeni” i na blagajni Sportskog centra u Velikim Crljenima od 15. do 31. januara.
      Plivački klub „L.A. Kolubara” Lazarevac će vaučere za program škole plivanja deliti u prostorijama SRC „Kolubara” u Lazarevcu svakog radnog dana od 15. do 31. januara, od 19 do 20 časova.
      Javno preduzeće Sportsko-kulturni centar „Obrenovac” će vaučere za program škole plivanja „Radujmo se, plivajmo” deliti od 15. do 30. januara, od 10 do 14 časova, u Klubu za decu i mlade u Domu kulture „Obrenovac”.
      Pozivaju se svi zainteresovani roditelji da posete ovaj sekretarijat i preuzmu vaučer za svoju decu. Po preuzimanju vaučera dužni su da što pre, odnosno pre početka programa prijave decu klubu koji će ih evidentirati i rasporediti u odgovarajuću grupu, a dobiće i termine kada će učenici dolaziti u školu plivanja, precizira se u saopštenju.
      Najvažnije informacije o programima koje sufinasira grad Beograd objavljene su na zvaničnom sajtu grada Beograda do kraja januara www.beograd.rs .
       
      http://deciologija.rs/svastara/kuda-sa-decom/besplatni-sportski-programi-za-vreme-zimskog-raspusta-2020/
       
    • Од александар живаљев,
      Portparol SPC negira medijske spekulacije o navodnom teškom zdravstvenom stanju patrijarha Irineja Vladika Irinej: Patrijarhovo zdravlje je odlično
      Zdravstveno stanje Njegove Svetosti Patrijarha je odlično, na žalost nekih krugova, ali na veliku radost vernika naše Crkve i ogromne većine pristojnih građana naše zemlje, kao i civilizovanih građana susednih zemalja.
      Piše: Jelena Tasić 19. oktobra 2019. 08.01      Foto: FoNet/ SPC On redovno i bez ikakvih teškoća vrši sveta bogosluženja i obavlja sve svoje redovne dužnosti. Kad god i gde god je potrebno, prisutan je i na raznim javnim manifestacijama, što je lako videti iz naših medija.
      Sledstveno, zlonamerno i zlurado pisanje nekih zagrebačkih, sarajevskih i beogradskih medija na tu temu je potpuno neistinito i proizvoljno – izjavio je Danas episkop bački Irinej (Bulović), član Svetog arhijerejskog sinoda i portparol SPC.
      Vladika Irinej smatra da je, iako je neprilično pričati o zdravstvenom stanju bilo koje ličnosti nakon što je ona prebolela bilo šta – od običnog gripa pa do neke opasne boljke, istinita vest, koja zatvara vrata sejanju svake smutnje, jedino opravdanje za njegov odgovor na pitanje Danasa o patrijarhovom zdravlju, jer je reč o javnoj ličnosti.
      Vest o ugroženom zdravlju poglavara SPC zbog teške maligne bolesti, kao i o mogućem scenariju borbe među srpskim vladikama za patrijarhovog naslednika na tronu Svetog Save najpre je stigla iz medija u Hrvatskoj i BiH, koji se pozivaju i na analize pojedinih ruskih medijskih krugova.
      Priče o navodno lošem patrijarhovom zdravstvenom stanju poslednjih dana šire i pojedini crkveni i politički krugovi u Srbiji. Sve vidnija neslaganja među srpskim arhijerejima, koja su kulminirala odlukom Svetog arhijerejskog sinoda da odlikuje najvećim crkvenim priznanjem predsednika Srbije Aleksandra Vučića, počinju da se posmatraju i kroz prizmu svepravoslavne krize izazvane sporom Carigrada i Moskve oko ukrajinskog crkvenog pitanja.
      Dok bosanski mediji tvrde da je mitropolit dabrobosanski Hrisostom (Jević) jedini član aktuelnog Sinoda SPC koji je bio protiv Vučićevog odlikovanja, jer navodno odbija da bude samo paravan u srpskoj „crkvenoj vladi“, kao i da pojedini arhijereji – pre svih vladika bački Irinej i mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Perić), stvaraju svoj „borački lobi u Saboru“, mediji u Crnoj Gori bave se posetom mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija (Radovića) Grčkoj.
      Prema njihovom pisanju, mitropolit Amfilohije ovog vikenda bi trebalo da bude gost svog pirejskog „kolege“ po činu Serafima (Mendzelopulosa), koji javno kritikuje prošlonedeljnu odluku grčkog Sinoda da prizna spornu „Pravoslavnu crkvu Ukrajine“.
      Pozivajući se na grčku štampu, crnogorski mediji odlazak mitropolita Amfilohija u Pirej ocenjuju kao pokušaj „Ruske pravoslavne crkve da izazove raskol među grčkim arhijerejima“.
      U Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Danasu je nezvanično rečeno da mitropolit Amfilohije putuje u Grčku, a da su sve medijske spekulacije s tim u vezi besmislice.
      Crkveni izvori nezvanično tvrde da razlozi mitropolitovog putovanja nemaju veze sa Pirejom, odakle je poziv za posetu dobio mnogo pre odluke crkvene Atine da prizna novu crkvenu organizaciju u Kijevu, koju je uspostavila Carigradska patrijaršija uprkos protivljenju Ruske i drugih pravoslavnih crkvi.
      Sinod SPC u martu je doneo preporuku srpskim arhijerejima i sveštenicima da ne treba da služe da predstavnicima nove ukrajinske crkve i onima koji je priznaju
×
×
  • Креирај ново...