Jump to content

Halil Dzubran (Khalil Gibran)

Оцени ову тему


Препоручена порука

Постављена слика

Libanonski pjesnik i slikar Halil Dzubran (Kahlil Gibran) rodio se 6. decembra 1883. u Bšareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernome Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila kći maronitskoga svećenika, pripadnika monofizitske kršćanske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski - jezik kojim je govorio Krist- upotrebljava u bogoslužju. Pošto je 1869., četrnaest godina prije Gibranova rođenja, bio otvoren, s izvođenjem Verdijeve Aide , Sueski kanal, stotine tisuća ljudi - koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratišta za putnike, vodili mnogobrojne karavane - ostalo je bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovništva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD... Taj veliki val odnio je i Gibranovi obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdje se upisuje na medicinu i usavršava u arapskome jeziku.

Iz Bejruta, preko Grčke, Italije i Španjolske, odlazi u Pariz (1901.- 1903.), gdje izlaže crteže, o kojima sam Auguste Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.

Gibran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.

No, uskoro je iz Europe bio pozvan u SAD, gdje mu je od sušice umrla sestra Sultana, a mati mu pala u krevet pogođena istom teškom bolešću. Uto, premine mu i polubrat Petar. Sestra mu Marijana slučajno preživi boljeticu, koja mu pomori obitelj. Najposlije, nakon petnaest mjeseci bolovanja, umrije mu i mati.

U životu su mu žene imale dominantan utjecaj, o kojem veli: "Sve što zovem svojim ja dugujem ženama, još od djetinje dobi. Žene su otvorile prozore mojih očiju i vrata mojega duha. Da nije bilo žene-matere, žene-sestre, žene-prijateljice, ostao bih spavajući među onima koji vedrinu svijeta mute svojim hrkanjem."

Nekoliko žena, s kojima se najprisnije družio, ostavilo je potresna sjećanja na njega, kao Barbara Young, a dnevnički zapisi Mary Haskell i njezina pisma pjesniku, kao i njegova njoj, provijavaju i danas onom vrstom ljubavne čežnje koja se ne može utažiti nikakvim dodirom, čežnje koja smisao otkriva u samome svojem postojanju. Mnoge su žene prošle kroz Gibranov život, ali su dvije ostavile u njemu trajan trag. Na prvoj svojoj izložbi mističnih slikarija, 1904. u Bostonu, susreo se sa svojom budućom dobročiniteljkom i prijateljicom, koja će mu ostati privržena do kraja života. Kao 21-godišnjak, omalen, krhak - punačkih usnica ispod crnih brkova i duševnih smeđih očiju - upoznao se, naime, sa 31-godišnjom Mary Haskell, kćerju pripadnika osiromašenoga južnjačkog plemstva. Gibran ju je poslije opisao kao “anđelku ( she-angel ) koja me vodila prema sjajnoj budućnosti i koja mi popločava put k intelektualnom i financijskom uspjehu”. Dijelom svojega skromnog prihoda opskrbljivala ga je dvije godine u Parizu, i, po povratku, smjestila ga u stan u Greenwich Villageu, u New Yorku, u kojem je boravio od 1911. do smrti. Taj jednosobni stan, koji je on nazvao pustinjačkom izbom (hermitage), pretvorio se, s vremenom, u stjecište pisaca i umjetnika, osobito arapskih književnika emigranata. Bila mu je životna suputnica 20 godina. Bogata korespondencija, poslije objavljena u knjizi Ljubljeni prorok ( Beloved prophet, 1972.), iscrpno oslikava njihovu duboku vezu koja je obuhvaćala žarku međusobnu ljubav, i, poslije, intelektualno i emocionalno suživljavanje, sve do samoporicanja. Gibran joj je, nakon mnogo godina zajedničkoga života, ponudio brak, ali je ona, svjesna da je mnogo starija od njega, to odbila, te su se rastali. Mary se potom udala za južnjačkog aristokrata J. Florancea Minisa, 1926.

Poslije toga upoznao se s novom obožavateljicom, Barbarom Young, mladom nastavnicom engleskog jezika, koja je nastojala postati pjesnikinjom. Toliko je bila opčinjena njime da je, poslije njegove smrti, ostatak života posvetila predavanjima i člancima o njemu, a 1945. izišla joj je i biografska knjiga Taj čovjek iz Libanona ( This Man from Lebanon ).

Kahlil Gibran pisao je i na arapskom i na engleskome, te se u njegovim spisima proniču zapadnjačka i istočnjačka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesništva napisao je još u ranoj mladosti. Ali, za razliku od značajnih arapskih pjesnika i mistika prošlosti - koji su smatrali zadatkom dubokoga pjesničkog života da se služe kompleksnim pjesničkim jezikom, s izrazima kojih se značenje može utvrditi tek kad se prouče debeli rječnici i rijetke enciklopedije - Gibran je u svoje pjesništvo unio, premda stiliziran, svakidašnji govor naroda. Djelomično se i time može rastumačiti njegova neobična popularnost diljem arapskoga svijeta, i među najpriprostijim ljudima.

Napisao je mnoga djela, među kojima su najvrednija Luđak, Pijesak i pjena, Isus, sin čovječji, Zemaljski bogovi, Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i osmijeh, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne izreke itd.

No, spis Prorok donio mu je 1923. međunarodnu slavu. To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće - kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed - i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.

Kahlil Gibran često je bio nazivan mističkim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik , mističan , danas čuje pogrdan prizvuk, smatram da bi, u ovom slučaju, valjalo presresti tu vrstu odbojnosti. Počnimo od tvrdnje da je on težio integraciji svih svojih duhovnih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistička.

Kahlil Gibran umro je, kao 48-godišnjak, u petak 10. aprila 1931., u 23 sata, u bolnici St. Vincent's Hospital, na uglu Sedme avenije i Jedanaeste ulice u New Yorku. Autopsija je pokazala da je umro od "ciroze jetre i početne tuberkuloze jednoga plućnog krila".

21. augusta 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su dočekani uz vojne počasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bšareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century : "...više je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opća atmosfera ponosa osobito su se isticali. Naišao sam bio na jednoga rođaka koji me poveo do mjesta gdje je nekoć bila kućica u kojoj se Gibran rodio. Dijelovi zidova još postoje. Starješine toga mjesta odlučile su da ga pretvore u muzej i spomenik." (Marko Grčić)

Link to comment
Подели на овим сајтовима

To je već bila ljubav čudna, neko bi rekao uzaludna, a ja mislim van svakog redosleda stvari. Halil Džubran i Mej Zijada, oboje pisci, dopisivali su se nekih dvadeset godina, tačnije do kraja njegovog života. Voleli su se , bili su prijatelji, bili su čežnjivi ljubavnici, a nikad se nisu videli. Koliko je Halil uneo u svoja dela nju, ne znam, mislim da nije skoro pa ništa. No njihova pisma su objavljena u knjizi koja se zove " Plavi plamen " i svako od pisama je svojevrsna poezija duše. Sam Džubran je stvorio simbol njihove ljubavi u obliku plavog plamena,koji je je nacrtao na pismima,i po tome knjiga i nosi naslov. Izmedju njih je bila samo reč i ništa više... Ali- na početku stvaranja sveta takodje je bila samo reč...

Mej Zijada Halilu Džubranu

Džubrane!

Sve ove stranice sam napisala ne bih li izbegla reč ljubav. Ljubav u onima koji ne trguju ljubavnim ispoljavanjem, niti onim što ona traži u plesnim dvoranama, i na skupovima razvija strahovitu dinamiku, budući da žele da budu srećni kao i oni koji rasterećuju svoje emocije u povšnom bolu, jer ne mogu da podnesu pritisak neispražnjenih osećanja. Ali, oni im zavide na spokoju, a da isti ne žele za sebe. Više vole svoju samoću, tišinu, obmanu srca, od sigurnih ishoda i poigravanja onim što nema vezu sa osećanjem. Više vole izdvojenost, bilo kakvu muku (može li i jedno od ovo dvoje postojati negde gde srce nije usamljeno?) nego zadovoljenje oskudnim kapima.

Koji je smisao ovoga što pišem? Ne znam ni sama šta hoću da kažem, ali znam da TE VOLIM i da se ljubavi bojim. Kažem ovo, jer sam svesna toga da malo ljubavi ne rađa ništa. Bolje da ljubavi nema, ako je neznatna. Kako se usuđujem da Ti to kažem? Kako to da ovako preterujem? Ne znam, Hvala Bogu, da to pišem na papiru i da to ne izgovaram, jer, da si u ovom trenutku prisutan, pobegao bi od stida od ovih reči i nestao za dugo vremena. Pustila bih da me vidiš, tek kada zaboraviš.

Čak i zbog pisanja se ponekad prekoravam, jer sam u pisanju posve slobodna… Sećaš li se onoga što su rekli stari na Istoku: Za devojku je bolje da ne čita i ne piše! Ovde je prisutan Sv. Toma. Ono što ovde pokazujem nije samo posledica nasleđa, već nešto više od toga. Šta je to? Reci mi Ti šta je to? Ti mi reci jesam li u pravu ili ne, Jer ti verujem? Intuitivno verujem u sve što kažeš! Grešila ili ne, moje srce ide k Tebi i najbolje da bude u Tvojoj blizini, da Te čuva i bude Ti naklonjeno.

Sunce je zašlo za horizont, i kroz oblake čudnih oblika i boja ukazala se jedna sjajna zvezda - Venera, boginja ljubavi. Živeli na njoj, kao na Zemlji, ljudi koji vole i čeznu. Možda i na njoj neko kao ja i ima nekog Džubrana, prijatnog i dalekog, veoma bliskog, kome sada piše dok sumrak ispunjava nebo i zna da tama dolazi iz sumraka, da svetlo dolazi iz tame. Da će noć naslediti dan, toliko puta će dan smeniti noć, pre nego vidi onoga koga voli i u nju se uvlači sva tuga sumraka, noći. Baca pero u stranu, da bi se od tuge sakrila u jednom imenu: Džubran!

(Mej Zijada, 15. januar 1924. godine)

Halil Džubran - Mej Zijadi

Kažeš mi da se bojiš ljubavi. Zašto se bojiš, malena moja? Bojiš li se sunčeve svetlosti? Bojiš li se plime? Bojiš li se zore!? Bojiš li se dolaska proleća? Zašto se bojiš ljubavi? Znam da Te malo ljubavi neće zadovoljiti? Isto tako znam da malo ljubavi neće zadovoljiti ni mene. Ti i ja se ne zadovoljavamo, niti ćemo se zadovoljiti malim. Mi želimo mnogo. Mi želimo sve. Mi želimo potpuno. Kažem, Mari, da je u želji ispunjenje, i ako je naša želja jedna od božijih senki, doseći ćemo sigurno nešto od Božje svetlosti.

Ne boj se ljubavi, Mari. Ne boj se ljubavi, saputnice moga srca. treba da joj se predamo, i pored bola, žudnje i potištenosti koje nosi. Slušaj Mari: Danas sam ja u zatvoru želja. to su želje rođene sa mnom. Danas sam ja vezan starom idejom, starom koliko i godišnja doba. Možeš li biti sa mnom u mom zatvoru, dok ne izađemo na svetlo dana. Hoćeš li biti pored mene, dok se ne raskinu ovi okovi pa ćemo slobodno ići do vrha. Sada približi čelo. Približi svoje ljupko čelo, tako, tako bog Te blagoslovio. Bog Te sačuvao, voljena saputnice moga srca.

(Džubran, Njujork 26.februar 1924. godine.)

Pismo koje je upućeno voljenoj ženi nakon mnogih godina posje iznenadnog i nepredviđenog rastanka. Ni rat, ni zarobljenistvo, niti kasnije progonstvo nisu mogli izbrisati ljubav koja se u srcu rodila i preživela sve teške dane rastanka. Rastali su se u aprilu 1941.godine i sticajem okolnosti nisu se sreli, ali ljubav se nije ugasila. Ostala je samo rana zbog rastanka, neodoljiva čežnja, ogromna žudnja, i sećanja…

SEĆAM SE

Sećam te se i znam da si setna i tužna…

Bili smo mladi i poletni kada smo se sreli i istinski zavoleli. Mislili smo tada da će život da nam pruži sve što može dati. Kao veliki zalog i jamstvo naše ljubavi, stekli smo decu. Od tri sinčića, jedan nas mališan ubrzo ostavi. Tuzi nasoj nije bilo kraja.

Ja sam robovao svome vojničkom pozivu koji sam neizmerno voleo, a ti si se sva posvetila deci. Prolazile su nam tako godine i sa njima rasle nase nove potrebe i nevolje. Naša sreća ne beše dugog veka. Prođe nam i bez mnogo radosti i bez smeha, a da je nismo ni osetili kako valja.

Došao je potom rat, koji i za pobedioce, a kamoli za pobeđene, nosi sa sobom pustoš. Nad Stipom se spustilo vlažno i sumorno aprilsko veče 1941. godine, pošto je sunce zašlo krvlju obojeno. Stanovnici grada brižno su otišli na počinak, ne sluteći ipak, kakvo krvavo jutro ima da im se rodi. Tužno je šumorila Bregalnica, pevajući, ko zna koji put pesmu svoju. Nad gradom zlosutno su graktali vrani i gavrani. U sumrak ovoga dana, na vratima našeg doma, rastanak nam beše nem. Bez reči. Stisak ruke, dugi pogled i poslednji pozdrav…

Za te nastaše gorki i čemerni dani. Od tada, pa evo sve do danas, sudbina se svirepo igra sa nama. Ja zamenih ropstvo izgnanstvom, a ti ostade u svome ropstvu… Kraj patnjama našim ne može se sagledati. Niko i ničim ne može nam nadoknaditi ono što smo, bez svoje krivice, nepovratno izgubili. Jedanaest mučnih, teških i krvavih godina. I ko, osim Boga zna, koliko će ih još biti.

Ostala nam veza jedino kroz pisma. Kroz njih kazujemo jedno drugom svoje misli, želje, boli, tugu. A vreme nezadrživo prolazi… i mi sa njime.

Kažeš da ti je teško, preteško, oborile se na te, nesretnicu, goleme brige. U samoći kršiš svoje ruke i uzdišeš. Isplakala si svoje lepe oči i u njima nema više suza. Sve ćeš tužnija biti. Silne, olovne brige pritisle i tebe i mene. I množe se svakim danom.

Veliš da si slomljena od bola i skrhana od želja i tuge. Okružena zlobnim i pakosnim dušama. Mržnja, podlost, pakost, zavist i zloba, tako su svojstveni čoveku. To i ja dobro znam i na sebi osećam.

Međutim, ko hođe da se kaje, taj mora da živi i da podnosi sve tegobe života bez roptanja. Život i nije ništa drugo do neprekidna borba. Ostaje nam još jedino da se nadamo i verujemo. Da verujemo čak i u neverovatno. Ko se nada taj se i bori. Ko se bori taj i pobeđuje. Nada i vera neka su nam kao žižak u mraku muke.

Prođoše nam u nevolji i nesreći dani, nedelje, meseci, godine, decenije. Uđosmo uveliko u jesen života. Pitaš me da li ćemo se ikada sresti posle ovoga dugoga i mučnoga bespuća? Teško je reći. Sudbina ljubomorno čuva svoju tajnu. Sećam te se…

I danas, ja te volim ne samo od svih žena više, no i jedino. I rasteš u mojim očima sve veća, lepša i milija. Ovde nema cveća koje si ti mnogo volela, a koje sam ti ja nekada tako rado i često brao i donosio. U ovoj zemlji, rekao bih, cveće i nema naročitog mirisa, kao što mnogi stanovnici ove daleke i hladne tuđine, nemaju osećaja. Sebična tuđina od koje tuga bije. Ovde je sve drukčije nego kod nas. Sve…

Spekla mi se i osušila duša od pregolemih briga. Ali moje srce još nije klonulo. A duša mi je čvrsta i ne plaše je muke. Na kraju,j a bih mogao ponoviti za se reči pesnika:

"…Moj krov škripi. Stara slama stenje,

Zub vremena čini svoje.

Ogolelo klenje i jasenje:

Jesen briše moje perivoje…"

Sećam te se…

I znam da si setna i tužna…

Ali u mojoj si duši večno ista…

Link to comment
Подели на овим сајтовима

PESAK I PENA

Ovom obalom koračam večno Između peska i pene.

Plima će izbrisati tragove mojih stopala.

Vetar će razneti penu.

More i obala postojaće večno.

Jednom zahvatih maglu rukama,

Zatim otvorih šaku,

I gle, magla postade crvom.

Stegnuh, pa ponovo otvorih šaku,

I nađoh pticu.

Stegoh, po treći put otvorih šaku,

Na dlanu beše mi čovek

Tužna lika

Zagledan ka zvezdama.

Stegnuh šaku četvrti put,

Kad je otvorih

Ugledah u njoj

Samo maglu;

Ali začuh

Najlepšu pesmu.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

TVOJA MISAO I MOJA

Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.

Moja misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se dize kao para prema nebu.

Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.

Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.

Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.

Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.

Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu tkam od vunenih i lanenih niti.

Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.

Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.

Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.

Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.

Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.

Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.

Moja misao govori njezno na moje usi: „Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.“

Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.

Moja me bodri na skromnu sluzbu.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.

Moja je prosto nacelo.

Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.

Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.

Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.

Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.

Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.

Moja objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svestenika.

Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.

Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.

U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.

U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.

Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Prema tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.

Ali moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu - rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.

Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.

A moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.

Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.

Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.

Moja shvata da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas da je idealist moze biti praktichan chovjek.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.

Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.

Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.

Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.

Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.

Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.

Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.

Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

A ja vam kažem da je život mrak, osim kad postoji žar,

a svaki je žar slep, osim kad postoji znanje,

a svako znanje je uzaludno, osim kad postoji rad,

a svaki je rad prazan, ako nema ljubavi,

a kad sa ljubavlju radite, tek onda se spajate

sa drugima, sa sobom i sa Bogom.*

*Halil Džubran

Link to comment
Подели на овим сајтовима

ZBOG ONOGA STO JESI

"Kada tvoj prijatelj kaze sto misli,

neces se bojati onoga"ne" u svom duhu,

niti ces suzdrzati "da".

A kada suti tvoje srce i dalje

slusa njegovo srce;

Jer u prijateljstvu bez rijeci radaju se

i dijele sve misli, sve zudnje i sva ocekivanja,

uz nepriznatu radost.

A kada se rastejete od prijatelja,ne tugujte;

Jer ono sto u njemu najvise volite

mozda ce biti jasnije kad bude daleko,

kao sto penjac jasnije vidi

planinu iz doline."

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Slomljena krila

Imao sam osamnaest godina kada mi je lju­bav otvorila oči svojim čarobnim zrakama i prvi put mi dušu dotakla plamenim prstima. Selma Kerame bijaše prva žena koja mi je svo­jim čarima duh razbudila, koja je u vrt uzviše­nih osjećaja ispred mene krenula, tamo gdje dani protječu kao snovi i gdje se kao svetkovi­ne okončavaju noći. Upravo Selma Kerame naučila me svojom ljepotom da obožavam lijepo, svojim osjećajima me naučila tajnama ljubavi, ona mi je na uho otpjevala prvi stih pjesme o istinskom životu. Koji mladić ne pamti prvu djevojku koja mu je svojom mekoćom zamijenila mladićki nemar javom veličanstvenom, koja ga ranjava mili­nom i satire slašću svojom? Tko se od nas ne topi od čežnje za tim čudesnim vremenom u kojemu se naglo prenuo i uočio kako se cijelo njegovo biće sasvim promijenilo; kako su se dubine u njemu razmaknule i još dublje postale; kako su se ispunile slatkim osjeća­jima što i gorčinu u sebi kriju; kako mladi u suzama i strasti, kako u nesanici uživaju? Svaki mladić ima svoju Selmu što se u vedrom proljeću njegova života pojavljuje, koja njegovom osamljivanju poetičan smisao daje, koja mu samotne dane ugodnim druže­njem zamjenjuje i gluhe noći mu himnama obremenjuje. Bio sam sav predan uzbuđenjima prirode, nadahnućima iz knjiga i svetih objava u vri­jeme kada sam čuo kako ljubav Selminim usnama šapuće na uho mojoj duši; život mi bijaše samotan i studen poput Adamova boravka u Raju do trena kada se Selma preda mnom uspravi poput stupa svjetlosti. Jer, Selma postade Eva tome srcu prepunom tajni i čudesa, ona ga uputi u bit svemira i ona se pred njega poput ogledala postavi. Eva izvede Adama iz Raja svojom voljom i njegovom predanošću, a Selma mene uvede u Raj ljubavi i čistoće svojom ljupkošću i mojom podat­nošću. Ali, prvome čovjeku se ne desi ono što se meni desilo, jer mač ognjeni što je njega iz Raja protjerao zapravo je mač koji mene blještavom oštricom prestraši i iz Raja ljubavi me protjera prije nego što sam se uspio odu­prijeti i prije nego što sam uspio plodove dobra i zla kušati. Danas, nakon niza mračnih godina što potiru i same obrise tih dana, od onog prelijepog sna ostadoše mi samo bolne uspomene što mi oko glave lepršaju kao nevidljiva krila, što mi mame bolne uzdahe u grudima, zbog kojih mi vjeđe ranjavaju suze bola i očaja. Lijepa i zanosna Selma izgubi se negdje iza plavoga obzorja i na ovome svijetu za njom ostadoše samo bolni jecaji moga srca, samo mramorna grobnica podignuta u hladovini čempresa. Taj grob i ovo srce moje predstavljaju sve što ostade da pripovijeda svijetu o Selmi Kerame. Ali, taj mir što kopa grobove ne odaje tajnu koju božanstva pohraniše u tminu kovčega, niti grane što sisaju sokove tijela odaju tajne mrkle dubine sezanjem u visine. Dotle su uzdasi ovoga srca i njegovi jadi veoma rječiti - oni se upravo toče s kapljama ove crne tinte kazujući o svjetlosti nesreće koju Ljubav, Lje­pota i Smrt predstavljaju. Prijatelji iz mladosti moje, vi što ste se po Bejrutu rasuli! Kada se nađete pored te grob­nice nadomak cedrove šume, posjetite je šutke i tiho se krećite da stopalima svojim ne biste uznemirili one što pod slojevima zemlje poči­vaju, a onda sa strahopoštovanjem zastanite kraj Selminog groba i u moje ime pozdravite crnu zemlju što joj tijelo prigrli, s uzdahom se mene prisjetite i tiho prozborite: »Ovdje su pokopane nade onoga mladića koga sama Sudbina odvede iza mora; ovdje su zapretana njegova nadanja, sačuvane nje­gove radosti i suze, i ovdje su iščezli njegovi osmijesi; među ovim nijemim grobovima sta­saju njegove tuge zajedno s čempresima i topolama; nad ovom grobnicom njegova duša svake noći uzmahuje krilima drugujući s uspomenama, vraća se sa samotnim silue­tama ophrvana tugom i sjetama, rida s gra­nama nad onim što još jučer bijaše himna na usnama Života, a danas je mukla tajna u zem­ljinim njedrima.« Prijatelji iz mladosti, zaklinjem vas ženama koje su vaša srca ljubila da položite vijence cvijeća na grob žene koju je moje srce voljelo - možda će cvijet koji ćete položiti na zaboravljenu grobnicu postati poput kapljice rose koju vjeđe jutra toče u listove uvele ruže.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, premda vas mač, skriven među perima njenim, može povrediri. A kad vam progovori, verujte joj, premda vam glas njen može uništiti snove, k'o što severac opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao što se upinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšeničnog, sakupiće vas u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja. Samleće vas, do beline. Umesiće vas, dok ne postanete gipki. A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Božju svetkovinu.

Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svog srca i u spoznaji toj postali deo srca života.

Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, u svet koji ne poznaje godišnja doba, gde ćete se smejati, al' ne punoćom smeha svog i plakati, al' ne do poslednje suze svoje.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe. Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju; jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu", već: "Ja sam u srcu Božjem." I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmeriće vaše puteve.

Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni. Ali, ako volite, a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani što peva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol prevelike nežnosti. Da vas rani spostveno poimanje ljubavi; i da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi; da otpočnete u poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu; da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću, a potom da usnite sa molitvom za voljeno u srcu i pesmom slavljeničkom na usnama...

Link to comment
Подели на овим сајтовима

A jedna žena prozbori i reče: Govori nam o Boli.

A on kaza:

Vaša je bol lomljenjeljuske u kojoj je zatvoreno vaše poimanje.

Kao što se ljuska ploda mora slomiti da bi mu jezgra izišla na vidjelo,

tako i vi morate bol upoznati.

I ako vam se srce uzmogne diviti svakidašnjim čudesima života,

vaša vam se bol neće činiti ništa manje čudesnom od radosti;

I prihvatit ćete doba svojega srca, kao što uvijek prihvaćate godišnja doba što prolaze nad vašim poljima.

I gledat ćete spokojno kroza zime svojega bola.

Mnogo ste svojega bola sami odabrali.

To je gorki napitak kojim liječnik u vama vidi vaše bolesno jastvo.

Stoga, vjerujte liječniku, i popijte njegov lijek tiho i spokojno;

Jer, njegovu ruku, ako i jest teška i tvrda, nježno vodi ruka Nevidljivoga.

I posuda koju donosi, ako vam i peče usne, načinjena je od gline

što ju je Lončar ovlažio svojim svetim suzama.

(Prorok)

Ne recite: 'Našao sam istinu', nego radije: 'Našao sam jednu istinu.'

Ne recite: 'Našao sam put duše'. Recite radije:'Sreo sam dušu gdje ide svojim putem.'

Jer, duša kroči svim putovima.

Duša ne ide po koncu niti raste poput trske.

Duša se otvara kao lopoč sa bezbroj latica.

(Prorok)

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Naš um je litica, naše srce potok. Nije li neobično da mnogi među nama radije sabiru vodu nego da je puste da teče?

(Pijesak i pjena)

Ako ne možeš vidjeti bez svjetlosti ni čuti bez glasa, nikad nećeš moći ni gledati ni slušati.

(Pijesak i pjena)

Naše najsvetije suze nikad ne poteku iz naših očiju.

(Pijesak i pjena)

POKAJANJE

Tijekom noći bez mjeseca u vrt svojega susjeda uđe neki čovjek i ukrade najveću dinju koju je uspio pronaći, pa je odnese kući.

Otvorivši je, otkrije da je još uvijek nedozrela.

Tada se desi čudo!

Čovjekova savjest se probudi i prostrijeli ga grizodušje;

pa se pokaja jer je ukrao dinju.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

A žena koja stajaše s čedom na prsima reče:Govori nam o Djeci.

I on reče:

Vaša djeca nisu vaša djeca.

Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,

I premda su sa vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,

Jer, ona imaju svoje misli.

Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,

Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.

Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.

( Prorok )

Kad povjeriš svoju nevolju susjedu, daruješ

mu dio svojega srca. Ako je u

njega velika duša, zahvaljuje ti;

a ako je malena, omaložava te.

/Pregršt pijeska sa žala/

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena,

niti se preobrazava s godisnjim dobima;

zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire;

zensko srce je nalik na stepu

koju covjek uzima kao prostor

za svoje ratovanje i klanje – po njoj cupa drvece i spaljuje travu,

stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama,

ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna,

proljece u njoj ostaje proljece, a jesen je i dalje jesen,

sve do kraja vremena.

Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo?

Reci sto da radimo?

Kako cemo se rastati i kada cemo se sresti?

Mozemo li svoju ljubav

smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede,

a jutro odvede?

Mozemo li ove osjecaje smatrati snom

koji nam je blago snivanje donijelo,

a java skrila?

Mozemo li ovaj tjedan smatrati opijenoscu

koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu?

Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi!

Otvori usne da ti glas cujem.

Progovori i kazi mi nesto.

Hoces li me pamtiti i kad oluja potopi moju ladju?

Hoces li cuti leprsanje krila u nocnome miru?

Hoces li cuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata?

Hoces li osluskivati moje uzdahe sto mi se bolno otimaju,

priguseni jecajima?

Hoces li vidjeti moju himeru

kako te pohodi s nocnim himerama,

a iscezava s jutarnjim izmaglicama?

Reci mi, ljubavi.

Kazi sto cu za te predstavljati

posto si ti meni bio svjetlost za oci,

pjesma za usi i krila mojoj dusi.

Kakav ces biti?

iz knjige "Slomljena krila"

Sada rece Almitra:

Govori nam o ljubavi.

A on podize glavu i pogleda na ljude, i muk zavlada medju njima.

I snaznim glasom rece:

Kad te ljubav zove sledi je,

Premda su joj putevi tvrdi i strmi.

A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,

Premda vas mac skriven u njezinim perima moze raniti.

A kad vam govori, verujte joj,

Premda njezin glas moze razdrmati vase snove kao sto severac pustosi perivoj.

Jer, kao sto vas ljubav kruni, tako ce vas i razapeti.

Jer, koliko vam pomaze da rastete, toliko vas i podkresava.

Kao sto se uspinje na vasu visinu i draga vam najneznije grane

sto drscu na suncu.

Tako ce vam sici u korenje i protresti dok prianjaju uza zemlju.

Poput snopova zita ona vas u se skuplja.

Ona vas mlati da bi vas razgolitila.

Ona vas sije da bi vas lupine vase oslobodila.

Ona vas melje dok ne pobijelite.

Ona vas mesa dok gipki ne budete,

A onda vas mece na svoj sveti oganj,

da postanete sveti kruh za Bozji sveti pir.

Sve ce vam ovo ljubav uciniti kako bi ste doznali tajne svojega

srca i da bi ste po tom znanju postali komadic srca samoga zivota.

Ali, ako u svojem strahu budete trazili samo ljubavni mir i ljubavni uzitak.

Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,

U svet bez godisnjih doba, gde cete se smijati, ali ne punim smijehom,

i gde cete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav ne daje nista osim sebe i ne uzima nista osim sebe.

Ljubav nema nista niti se ona moze imati:

Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica i poletje put neba.

Sve vise i vise je lelujala i bivala pri tom vidljivo veca.

Prvo je bila tako velika kao jedna lasta, potom kao jedna seva, kasnije dostize i velicinu jednog orla, a onda i proljetnog oblaka koji vremenom ispuni i cijeli prostor namrstenog neba.

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica put neba i sto je vise letjela bivala je veca, ali nije napustala moje srce.

O, vjero moja, moje nesputano znanje, kako bih se volio uzdici do tvoje tegobne lelujavosti kako bih sa tobom otkrio ljudima velicinu njihove biti koja je ispisana na nebu.

Kako bih volio more u sebi pretvoriti u pupak i na taj nacin se izdici u tvoje beskonacne prostore!

Kako moze neko zatvoren u svojemu hramu vidjeti njegove pozlacene tornjeve i kupole?

Kako moze jezgro nekog voca obuhvatiti cijelinu same vocke?

O, vjero moja, svezan sam iza gomila od srebra i ebanovine i ne mogu s tobom letjeti.

Ali je srce moje to iz cega dolazis i iz kojeg se nebu dizes - moje srce je ono sto te u meni drzi. I time se moram zadovoljiti!

U dubini moje duse je pjesma koja nece u rijec da se odjene.

To je pjesma sto kao kamenje u mome srcu prebiva

i odbija da se mastilom toci na hartiju,

ona mi osjecanja obuhvata poput tananog omotaca

i nece da se jezikom skrnavi.

Kako da je izdahnem kada se plasim da je zrak ne zaprlja?

Kome da je ispjevam kada je navikla da zivi u mojoj dusi kao u svome domu

te se plasim da se slusanjem ne povrijedi?

Ako mi u oci pogledate, vidjet cete sjenku njene sjenke,

i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit cete njeno treperenje.

Svojim djelima je iskazujem kao sto jezero odrazava sjaj zvijezde,

moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,

otkrivaju tajne ruzinog cvijeta.

U meni je pjesma koju tisina objavljuje, a buka sputava;

koju snovi izgovaraju, a java progoni.

To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji ce je ispjevati,

niti Davida koji ce odsvirati.

To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,

i nema sjeciva koje je moze raniti.

Bolje je cuvana od djevojackih tajni,

i nema strune koja je moze prisvojiti.

Ko moze sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,

ko moze spojiti oluje sa djecjim uzdasima?

Koje ljudsko bice

moze bozansku pjesmu ispjevati?

Link to comment
Подели на овим сајтовима

ZOV LJUBAVNIKA

Gdje si voljena moja?

Da li si u svom malenom Rajskom vrtu,

polijevas cvjetove koji promatraju te

kao sto djeca promatraju majcine grudi?

Ili si u svojim odajama gdje oltar

kreposti postavljen je u tvoju cast, a ti

na njemu zrtvujes moje srce i dusu?

Ili si medju knjigama,

sakupljas ljudsko znanje,

a prepuna si nebeske mudrosti?

O, pratiljo moje duse, gdje li si?

Da li u hramu molis?

Ili zazivas Prirodu u polju, utocistu tvojih snova?

Jesi li u kolibama siromasnih,

tjesis slomljena srca slatkocom svoje duse i

ispunjas njihove ruke svojim darovima?

Ti Bozji si duh svuda oko nas,

ti jaca si od vremena.

Sjecas li se dana kada se sretosmo, kada aureola

Tvoje duse okruzila nas je, i Andjeli ljubavi

lebdjese oko nas, pjevajuci pohvalnicu srcima?

Spominjes li se kada sjeli smo u sjeni krosanja,

skrivajuci se od covjecanstva, kao sto zene

stite nebesku tajnu svog srca?

Pamtis li staze i sume kojima smo krocili,

ruku isprepletenih i glava naslonjenih jedne na drugu

kao da skrivali smo se unutar sebe samih?

Sjecas li se trenutaka kada pozeljeh ti zbogom

i moje usne poljubise tvoje?

Taj :cheesy3: otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi

objavljuje bozansku tajnu koju jezik izreci ne moze!

Taj :wink: prethodio je dubokom uzdahu,

poput onog kojim je Svemoguci u zemlju

udahnuo zivot covjecji.

Taj uzdah vodio me u svijet duha,

navjescujuci ljepotu moje duse, i tamo

ce trajati dok ponovo ne sretnemo se.

Sjecam se kada si me ljubila i ljubila,

obraza zalivenih suzama, i rekla si:

" Zemaljska tijela cesto

moraju se rastati zbog zemaljske svrhe,

i moraju zivjeti odvojeno

jer svjetovne nakane na to ih tjeraju.

Ali dusa ostaje zasticena u rukama Ljubavi,

sve dok smrt ne dodje

i odvede sjedinjene duse k Bogu.

Idi, voljeni moj,

Ljubav te odabrala za svog izaslanika,

pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nuđa

svom sljedbeniku vrc slatkog zivota.

I premda te moje ruke nece grliti,

tvoja ljubav ce ostati moj utjesni mladozenja,

tvoje sjecanje, moj Vjecni svadbeni pir.''

Gdje si sada, ti koja si dio mene?

Jesi li budna u tisini noci?

Daj da vjetar prenese ti

svaki otkucaj i naklonost mog srca.

Milujes li moje lice u mislima?

Ta slika meni vise ne pripada,

jer tuga nadvila je svoju sjenu nad moju sretnu proslost.

Jecaji isusili su moje oci

koje odrazavahu tvoju ljepotu

i usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima.

Gdje si voljena moja?

Cujes li moj plac tamo preko oceana?

Razumijes li moju potrebu?

Uvidjas li velicinu moje strpljivosti?

Postoji li koja dusa voljna da prenese

ti dasak ove umiruce mladosti?

Postoji li kakva tajna povezanost

medju andjelima koji ce ti prenijeti moju prituzbu?

Gdje si, moja predivna zvijezdo?

Zivotna tmina privila me na svoje grudi,

zalost me osvojila.

Posalji svoj smijesak u nebo,

neka me dosegne i ozivi!

Izdahni svoj miomiris u nebo,

neka me odrzi na zivotu!

Gdje si, voljena moja?

O, kako golema je Ljubav!

I kako malen ja sam!

Link to comment
Подели на овим сајтовима

LJUŠTURE I SUŠTINE

Kad god sam popio gorku cašu, imala je talog meda.

Kad god sam savladao neku šumovitu prepreku, dospio sam

u zelenu ravnicu.

Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici,

našao sam ga u osvitu jutra.

Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivošcu nadajuci se da za to slijedi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao.

Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svijetom misleci da je glup i nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.

Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi.

I ja i vi, ljudi, ocarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo suštinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kazemo da pada; ako polako ide, kazemo da je slabic koji propada; ako zamuca, kazemo da je nijem; ako uzdahne, kazemo da je u samrtnom ropcu i da umire.

I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo '' ja '' i površnosti zvanih '' vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''.

Šta mozemo uciniti kada smo, zbog vlastite uobrazenosti, nemarni prema istini u nama?

Kazem vam, a mozda su moje rijeci veo koji prekriva lice istine u meni, kazem i vama i sebi: Ono što vidimo ocima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama; ono što cujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi covjeka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prijestupnik. Ako vidimo covjeka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presucujemo ko je ubica, a ko zrtva. Ako cujemo covjeka kako pjeva, a drugoga kako place, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.

Ne, brate, ne sudi o istini u covjeku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj njegove rijeci ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovazavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osjecanja. Takodje je mnogo onih koje nipodaštavaš zbog ruzna izgleda i nedolicna zivota, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima bozanskog daha.

Katkada u jednome danu posjetiš i dvorac i stracaru. Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tuzan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje culima opazaš, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, vec bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.

U toku dana mozeš sresti dva covjeka.Jedan ti se obraca glasom što lici na bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojazljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim recenicama. Ali, kada bi ih mogao vidjeti na iskušenjima, ili u cinu zrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto što i bojazljivost.

Katkada pogledaš kroz prozor i medju prolaznicima ugledaš monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisliš: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ruzna druga. Ali, kada bi zatvorio oci i za trenutak oslušnuo, cuo bi šaputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol zeli; u duši svake od njih je sjenka Duha.

Katkada ideš svijetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost te uđeš u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i širokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrijeli, neki kao da bi poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a svi su u prelijepoj odjeći, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.

Poslije izvjesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bijednim kućama i tijesnim sokacima koji, kada kiša padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogrije, pretvore se u oblake prašine. Mještani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negdje daleko te napuštaš njihovu zemlju osjećajući odvratnost i ogavnost, govoreći: Razlika između onog što vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao razlika između života i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć; u prvom je proljećna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu.

Ali, kada bi oba grada mogao pogledati božjim očima, vidio bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj bašti.Kada bi tako mogao duže pronicati u njihovu suštinu, vidio bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mjehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrijednost.

Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.

Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade sveštenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama.

Ni umjetnost nije u onome što čuješ ušima, bilo da je to tiho zvučanje pjesama, zvonjava riječi u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima. Umjetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pjesmama; u onome što do tebe dospijeva posredstvom kaside, a što je u duši pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika nadahnjuje te, gledajući je, vidiš nešto dalje i ljepše od nje.

Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim riječima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne smatraj neznalicom prije nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego što oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo. Ne reci: On je škrtica tijesne ruke, prije nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenit i blagodaran prije nego što saznaš šta me podstiče na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane.

"Mirisni plodovi duse''

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

×
×
  • Креирај ново...